Get Adobe Flash player

Stolac sugerira položaj figure koja sjedi svu uzaludnost borbe i otpora

 
 
Fobije ili strahovi oduvijek prate čovjeka (čovječanstvo) prisno i odano, bezrezervno na povijesnom putu, slijedeći ga bez prestanka kao znani ili neznani pratitelji, nerastumačivi ili prepoznatljivi, ali uvijek nekako opako tajnoviti, neraspoloženi prema tijelu i umu, u raznolikim paletama raznovrsnih situacija i događanja, čekajući svoju prigodu da se poput krpelja prilijepe za čovjeka i utisnu mu se u dušu. Suvremeni, mlađi ali vrlo dojmljivi hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Tomislav Šilipetar iz Zagreba ovih se dana (djelomično) predstavio s novim ciklusom SJENOSTRAH, s vrlo zanimljivom kompozicijom, sa sjedećom figurom muškarca okruženog tamom, poput osobe na optuženičkoj klupi dok iz tame koja ga okružuje dopiru uzvici, glasovi prijetnje što naviru iz optužnice.
http://www.urbancult.hr/Images/im.ashx?Id=57718
Međutim, ovdje je ipak ponešto drugačija priča, zgrčeno, presavijeno, pognuto tijelo muškarca na stolcu usred tamnine s nepoznatim, skrivenim lice, u samom je središtu zbivanja, u smirenoj nutrini uragana, proizvodeći, rađajući, emanirajući strah od sjenovitih, sjenolikih oblika koji ispunjaju volumen, djelujući snažno na um i tijelo osobe koja sjedi, tvoreći zatvoreni krug. Sugerira li taj stolac, položaj figure koja sjedi svu uzaludnost borbe i otpora, koja , čini se tako, samo uvećava broj razgoropađenih sjena koje nas kontinuirano pritiskaju i guše a srca samo što se nije raspuklo od siline krvi što ključa kroz tijelo.
 
O strahovima drugih ne moramo govoriti jer se itekako dobro razumijemo u vlastite i znamo dobro koliko smo se uspješno ili neuspješno borili protiv njih, danonoćno, niti ne prepostavljajući kada će ta muka prestati, završiti. Intrigantne , prevladavajuće tamne slike, pesimistične i obeshrabrujuće, bez imalo nade i očekivanja bilo kakve sutrašnjice, dominatni je dojam koji se nespatan stvara u kontaktu snovim ciklusom Tomislava Šilipetra, snažno djelujući na gledatelja porukom kako se nitko nije i neće spasiti i nikada neće izmaknuti bijesu i upornosti straha, slijedeći od nas od rođenja do smrti.
Šilipetar je realizirao izniman ciklus koje rado nazivam Tamne slike, posvećen svim ljudima, posvećen samome sebi, ciklus koji svjedoči o najstarijijoj borbi čovjeka, o borbi sa samim sobom, koji bilježi i sve uzaludnosti i lažna neispunjiva očekivanja.
Tamnina boja s ponekim istaknutim kolorističkim bljeskom detalja odrednica je također ovoga snažnoga ciklusa o samoći čovjeka okruženog lelujavim, nepoznatim i opasnim zatamnjenim svijetom.
 

Miroslav Pelikan

Ova serija slika neodoljivo asocira na simboliku ljubavnog susreta

 
 
Zagrebački slikar Mladen Žunjić, istaknuti je pripadnik srednje generacije hrvatskih likovnih umjetnika, s nizom samostalnih i skupnih istupa, autor niza vrlo zanimljivih i intrigantnih ciklusa, u kojima je suvereno objedinio svoju ljubav prema velikom formatu i znatnoj gibljivostti motiva.
http://mojzagreb.info/images/made/images/uploads/vijesti/34514/mladen_zunjic_543_253_c1.jpg
Sve te značajke nosi i serija slika nastala u posljednje vrijeme, riječ je o IMAGINARNIM AKTOVIMA, uljima i akrilima na velikim formatima (od 100 do 130 cm x isto toliko), kreiranih uz pomoć nefigurativnih motiva (od ovala, krugova, elipsi, udubljenja, krivina do lebdećih ploha koje se turbulentno gibaju, prevrću, jure, spuštaju se ili uzdižu u igri koja doista neodoljivo asocira na simboliku ljubavnog susreta) uz iznimano snažan koloristički pristup, gdje uistinu svaka slikarska tvorevina ima svoju karakterističnu, dominantnu boju.
Imaginarni aktovi Mladena Žunjića ponajprije su označeni vibrantnim gibanjem, kontinuiranom kretnjom u kojoj prednjači istaknuta boja, poput zastave na čelu skupine koja kreće naprijed. Žunjićeve slike u ovom nizu nose u sebi neprikriveni ritam (koji također nedvojbeno podsjeća na ritam pokreta dvaju tijela) koji se sustavno šiti volumenom slika iz dubine na vrh, sa strane prema središtu, i obrnuto.
Naravno, veliki format omogućio je slikaru nesmetanu, neometanu, neograničavajuću gestu u posve slobodnom izražavanju kako u tretiranju motiva tako i u nanošenju boje.
 
Žunjićevi aktovi samo su naslućeni, ali ako začujemo ritam gledajući ovaj serijal slika, zacijelo ćemo lakše i ugledati obrise nagih tijela u tek naznačenim potezima. Vrlo se je vješto i odgovorno slikar poigrao s nizom geometrijskih likova ili njihovih za tu prigodu odabranim dijelovima, stvarajući zanimljive kompozicijske postave, tragajaći (kao i uvijek) za onim oblikom, za onim ritmom, koji će sam nositi sliku , dajući joj život, čineći je živim organizmom. Interesantno bi bilo vidjeti autorova rješenja sa sličnim ili istim motivima u vrlo malim ili samo malim formatima i u onim iznimno velikim, gdje su stranice, dva, tri ili više metara. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi ovi motivi izgledali na jednom muralu. Svakako, ovo su motivi koji obećavaju, ovo su slike koje se moraju vidjeti i osjetiti.
 

Miroslav Pelikan

Usporedba sa Krležom je moguća samo kao kontrast

 
 
Ovdje mi nije namjera raščlanjivati djelo Andrićevo; prvenstveno me zanima lik toga gospodina i njegovo značenje za Hrvatsku i Hrvate danas. Vrlo neobično jest pripadanje Andrića revolucionarnoj organizaciji bosanskih Srba "Mlada Bosna", te Mlade Bosne, Italije, Turske, Crne ruke i sl. u osnovi su bile terorističke organizacije koje možemo usporediti sa ISIL-om i Al Kaidom. Npr. jedan od sudionika Sarajevskoga atentata Nedeljko Čubrinović bio je nesređen i nesretan momčić koji je bacivši bombu na prijestolonasljednikov automobil ranio 10 civila, uz Principa tu su Mustafa Golubić koji se istakao kao crnorukaš, srpski vojnik u Prvome svjetskom ratu, zatim Staljinov agent; priprema umorstva Trockoga, otmica "bijelog" generala iz Pariza u Moskvu, dizanje u zrak njemačkoga skladišta u Smederevu u lipnju 1941. kada je stradalo 2000 nevinih civila.
http://www.hrvatskanumizmatika.net/1-blog/2011/12/andric/3.jpg
Gaćinović je mozak pokreta i ntelektualac visokih dometa, a tu je i Vaso Čabrilović, koji doduše nije mrzio Hrvate, ali je uz suglasnost Andrićevu stvorio plan o raseljenju Albanaca sa Kosova. Čubrilović smatra da su se sve manjinske grupe u Jugoslaviji (Nijemci, Mađari, Albanci, Italijani, Rumunji) same odrekle svojih građanskih prava istupajući "otvoreno neprijateljski prema državi u kojoj žive", zbog čega ih treba "ukloniti iz naše države, jer su to i zaslužili". Po formiranju prve privremene vlade DFJ, zauzeo je mesto ministra poljoprivrede (1945). Postao član KP Jugoslavije krajem 1945. godine. Po oslobođenju Beograda, Vaso Čubrilović je postao dekan Filozofskog fakulteta. Također je bio i član Komisije za obnovu Univerziteta i komesar za Filozofski fakultet.
 
Po formiranju Vlade FNRJ, Vaso Čubrilović je bio ministar poljoprivrede (1945.-1946.) i ministar šumarstva (1946.-1950.) Osnivač je Balkanološkog instituta u Beogradu 1970. i bio je redovni predavač na katedri Istorije Jugoslavije. Dobitnik je Oktobarske nagrade i Sedmojulske nagrade.
 
Kakvi su to mladi ljudi bili uz Principa? Nihilisti, revolucionari, anarhisti, mladi ljudi bez cilja, nacionalisti ostrašćeni velikosrpskim  mitom - sve pomalo. Danas bi to bili narkomani ili omladinske bande ili teroristi, kako tko. Kako se radnike, studente, srednjoškolce tako ostrastilo? Na čemu su odgajani? Na Vidovdanu i guslama, Nietzscheu i Karlu Marxu, jugoslavenstvu? Čudno je da se cijela Europa tako brzo zahvatila samouništavajućim ratnim požarom, cilj mi nije demonizirati Srbe, jer ništa bolje ludilo nije bilo u glavama Rusa, Nijemaca, Talijana, Engleza - samo me zanima zašto je plahi, povučeni, introvertirani i osjetljivi Andrić uletio u tu grupaciju, i zauvijek odbacio hrvatski i katolički identitet!
 
Prije odgovora na to pitanje recimo sad da je Andrić postao mason, da su masoni bili jako uvučeni kako u revolucionarne pokrete, tako i u političku i ekonomsku elitu, posebice među preporoditelje (Hrvate) Ilirce i Srbe! Nakon što je Prvi svjetski rat proveo u zatvoru staloženi Andrić "sazrijeva", hladi se i postaje činovnik od karijere. Jesu li obiteljske prilike dovele Andrića u loše društvo? Oca je izgubio u dobi od dvije godine (postoje ozbiljne teorije da je usvojen), a ljudi koji rastu bez oca znaju postati vrlo ambiciozni, ali i biti bez uzora i identiteta, pa čak i preko oca mrziti svoj nacionalni i vjerski identitet. Tu vrstu pobune dobro je opisao Freud, Hitler je bio izvjesni Petar Pan, ali daleko od toga nije ni Staljin, Nikodim Milaš, Tito, i osobito Ibsen, otac feminizma.
 
Možemo li vjerovati da je Andrić kao humanist s vjerom u bratstvo među svim ljudima prišao masonima? Njegov odnos prema Albancima to ne pokazuje, kao ni poniznost prema nacistima (kojih se ipak klonio kao pametan čovjek). Vidimo li neki internacionalizam u njegovim djelima? Jednu tihu simpatiju prema Židovima koji pate ili su potlačeni, antipatiju prema silnicima i budalama, odobravanje pametnim umjerenim i dobroćudnim likovima, dakle iskazuje se kao umjeren i normalan čovjek. Ipak se stječe dojam da pomalo uživa u opisima nepravdi i tlačenja, npr. bosanskih fratara.
 
Muslimanski likovi su raznoliki, ali ipak prevladava odbojnost prema Istoku. U liku studenta Stikovića koji iz puke obijesti zavodi učiteljicu Zorku, prijateljevu djevojku (onda su nastavnice morale biti čedne, lako se gubio posao u školi) dosta se ogleda Andrić, "sujetan" (njemu draga riječ), velikih ambicija, sebičan - kao inteligentan i introspektivan čovjek književnik je svjestan istine o sebi i to ga čini zatvorenim i "kiselo hladnim". Sličnu stvar je proračunati i hladni Ivo izveo sa suprugom jednog svog masonskog subrata i kolege književnika. Poslije se pravdao da se eto desilo spontano.
 
Slike Bosne i bosanskih malih mjesta mračne i filigranski dorađene najbolje su u kratkim pripovijestima sa likovima čudacima koji iskaču iz banalne i mlitave sredine, nezaboravni Ćamil efendija koji pati uslijed dvojstva svjetova kojima pripada (miješani brak), neprihvaćen od drugih i uznemiren, fra Petar koji prijateljski sućutan prema Ćamilu živi kao strano tijelo u tom balkanskom ludilu kojim ravna nakazni prepredenjak Karađoz (opet binarnost koja muči orijentalnu Andrićevu dušu), pa se poetski  divi Sokolovićevoj građevini (usporediti sa nadahnutim tekstom Bojana Bajića, psihički zdravog čovjeka), ipak neprilični dijelovi poput nabijanja na kolac ne pridonose ljepoti, mudrosti i univerzalnosti djela, niti se svojom okrutnom naturalnošću uklapaju u pripovjedanje koje ima namjeru biti mudro, precizno, filozofsko i psihološki egzaktno. Dah Bosne u sudaru sa srednjoeuropskim duhom kroz Lotiku, Židovku vlasnicu hotela višegradskoga, ambasadora austrijskog Paulitza i njegovu iracionalno strasnu ženu Poljakinju (opet dualnost) te francuskoga konzula Devila (!!!) u Travniku, druženje šutljivoga i ponosnoga istočnjaka Bahtijarevića sa zapadnjakom Tomom Galusom itd.
 
Andrić je dobro poznavao čovjeka i njegove slabosti, vlast još bolje. Imao je jaku historičarsku crtu, u hrvatskoj književnosti tu se može usporediti Aralica, Mirko Kovač ("Vrata od utrobe" npr.). Austrijski Hebrej Stefan Zweig daleko je pozitivnija osoba sa nenadmašivim smislom za opis povijesnih događaja i psihologiju likova, Orhan Pamuk u lošijim djelim poput "Bijele tvrđave" naliči na Andrića. Usporedba sa Krležom je moguća samo kao kontrast (suprotnosti i komplementarne podloge rado koriste kemičari, biolozi, slikari, književnici), jednakost je tu samo u egomaniji. Kod Krleže postoji socijalni osjećaj, nacionalni osjećaj, on dominira i brunda poput kakvog evangelističkoga propovjednika, voli se izražavati u širokim potezima, likovi su često egzaltirani (utjecaj velikog Strindberga) - ali Krleža ima svoj stav i u "Zastavama" i u "Banketu u Blitvi" i u "Krokodilini, ili razgovoru o istini".
 
Krleža veliča rudimentarnost stećaka i bogumilstvo kao nešto iskonski naše, veliča Bošnjake i voli Albance, grozi se Dinaraca (pogotovo kada su Hrvati); dočim njegov antipod Andrić veliča Njegoša i Vuka, divi se balkanskim silnicima (ne samo kao omladinski zanos, npr. u Ujevića, Šimića i mnogih naših intelektualaca, posebno vidi krug Srbokatolika i Jugoslavena) koji su kao beamteri (poslušni činovnici psići na lancu) idealizirali balkanske kurjake. Andrić se divi onome što kao anksiozan skeptik nije i nikada ne može biti, npr. Simonu de Bolivaru, što bi Krleži sigurno bilo silno smiješno.
 
Da, Tito je Andriju Štampara, Andrića i neke druge građane svijeta ustoličio jačajući kakvoću svoga režima i međunarodne veze (Dubrovačke ljetne igre npr.); jasno Ivo je Hrvat koji je postao Srbin a piše isključivo o Bosni i još je europski džentlmen, kao što je i sirota Jovanka neoprezno uletjela u politički poželjan brak sa Maršalekom. O odsutnom i skeptičnom mentalitetu koji bježi od života svjedoči i Andrićev stav da ne stvara obitelj. U njegovim djelima nema likova djece, a žene su slabo obrađene i nazočne. Srbima je drago što imaju nobelovca koji piše najsrpskijim srpskim jezikom, ali Ivina tjeskoba i bosanske varoši im nisu pri duši. Strano tijelo. Nacionalisti srpski vole Crnjanskoga, šaljivci Domanovića, slobodoumnici Kiša, modernisti moderno - a Andrić je kao i Meštrović i Tito postao poput olupine Barona Gautsha ili kostura dinosaura podsjetnik na prošla vremena i lektira za nas povjesničare.
 

Teo Trostmann

Boja je glavni element u novome ciklusu

 
 
Suvremeni hrvatski umjetnik, akademski slikar i profesionalni glazbenik, Krešimir Ivić, rođen je u Zagrebu 1945. godine. Diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Jordana. Samostalno je izlagao na brojnim izložbama u domovini i inozemstvu, i danas djeluje na dvije fronte, glazbenoj i slikarskoj. Naime, uz kontinuirano nastupanje sa svojim Jazz triom, ne prekida rad na najnovijem ciklusu akrila na većim formatima.
http://mojzagreb.info/images/uploads/vijesti/32077/kresimir_ivic_3.jpg
• Gospodine Iviću, Vi ste akademski slikar, profesionalni glazbenik. Što ste prvo?
- Ne znam što je prvo, glazba ili slikarstvo, ali tu su.
 
• Bavite se jazzom, imate trio, nastupate.
- Istina, bavim se jazzom, no sve je počelo s rokom, davno, tamo u šezdesetim godinama, sastavi Kristali, O Hara s Josipom Lisac, dakle, slijedi profesionalno bavljenje glazbom a zatim slikarstvo, ALU, slikanje, izlaganje dugi niz godina da bi se nakon svega toga opet počeo baviti glazbom, svirati, usavršavati se na kontrabasu kod prof. Novosela, dakle, svirao sam i sviram i klasiku ali sada mi je u prvom planu jazz, jazz standardi koje poznajemo.
 
• Napomenuli ste da ste pristupili radu na novome ciklusu u maniri sviranja jazza. Novi je ciklus eksplozivnog kolorita, akrili na većim formatima papira. Dakle,slikate kao što svirate jazz. Motivi su Vaši prepoznatljivi, more, obale. Novi ciklus ostavlja dojam oslobođenosti, kao da ste razgrnuli koprenu iznad svojih slika. Vaš je potez je nesputan.
- Ključan je slobodni pristup.
 
• U starijim ciklusima akademski pristup je očit, a ovdje pred nama, kolor eruptira.
- Da, na neki način, ja sam ekspresionist. U svemu, u slikarstvu, u glazbi, bitan je samo izraz i način na koji ćete se izraziti.
 
• Kako se prepliću glazba i slikanje.
- Mogao bih reći ovako, sviram na platnu a slikam na kontrabasu.
 
• Okruženi smo u Vašem atelijeru brojnim slikama s motivima, koji su sada, posve drugačije obrađeni, a potječu od prije, naime, često ste koristili kontinentalne motive uz teme obale i mora.
- Novi je ciklus započeo kada sam se iznova počeo baviti glazbom. Na slikama je mnogo više ne samo boje, već i svjetla, slike su prepune optimizma, vrlo su žive, gotovo se bilo života može osjetiti na tim akrilima.
 
• Glazba Vam je omogućila drugačije viđenje motiva koje ste odavno koristili?
- Upravo tako, jednostavno sam počeo na sasvim drugi način vidjeti teme koje sam i prije obrađivao.
 
• Vaši motivi su stvarni ili imaginarni?
- Neki su motivi stvarni a drugi nisu, sve ovisi doživljaju prostora.
 
• Svojedobno ste pomalo naginjali apstrakciji?
- To i nije bila prava apstrakcija, možda ponešto doticanja, ja sam je preoblikovao u novome ciklusu u boju. Boja je glavni element u novome ciklusu.
 
• Kada ćemo vidjeti izbor iz novoga ciklusa na izložbi?
- Radim i na tome, više je stotina akrila. Nadam se uskoro izložbi. Volio bih imati izložbu koja će povezati slike i glazbu.
 
• Što sada radite, osim glazbe?
- Stalno se vrše probe ili sviramo, nastavljam raditi ove motive.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Koju ocjenu dajete govoru hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u UN-u?

Četvrtak, 14/12/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 930 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević