Get Adobe Flash player

Izložba u Fotoklubu Split: Plakati - svjedoci Meštrovićeva vremena

 
 
Muzeji Ivana Meštrovića i Fotoklub Split, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i Grada Splita, postavljanjem izložbe Plakati – svjedoci Meštrovićeva vremena splitskoj publici donose najbolja dostignuća dizajnera i fotografa koji su od 60-ih godina prošlog stoljeća pa do danas, kroz medij plakata, informirali javnost o umjetnosti Ivana Meštrovića i događanjima koja su je promovirala. Autorice izložbe su Lana Majdančić, kustosica Atelijera Meštrović u Zagrebu i Tončika Cukrov, kustosica Muzejskog dokumentacijskog centra.
http://seebiz.eu:8080/upload/seebiz_eu/upload/sc_autogenerated_PART_3/article/ar_99209/mestrovic1_0_0_468X10000.jpg
Medijska popularizacija plakata započela je tek prije nešto više od stotinu godina, međutim, potreba za prenošenjem kratke i jasne poruke javnosti, postoji još od antike kada su se takve obavijesti pisale na drvene ploče ili na zidove. Ulogu prenošenja ciljanih i konciznih promotivnih poruka preuzimaju upravo ti komadi papira, čija je osnovna zadaća prikazati proizvod ili najaviti događaj koristeći bitne informacije svedene na stilizirane i reducirane elemente s dojmljivim kolorističkim efektima. Muzejski plakat ponajprije informira o događanju u muzeju pa je njegovo oblikovanje podređeno tipu prezentiranoga kulturnog sadržaja. Produkcijom plakata muzejske institucije kao izdavač ujedno promoviraju valoriziranu baštinu pa često uz informativne elemente oblikovanjem nastoje prenijeti i kulturnu poruku o baštini. Muzejski plakati mogu imati visoku kvalitetu likovnosti. Upravo takvi plakati obilježavaju njihove početke u Hrvatskoj. Izrađivali su ih umjetnici koji su imali znanje i vještinu u grafičkim tehnikama (Bela Csikos-Sessia, Menci Clement Crnčić, Tomislav Krizman, Ljubo Babić). Sačuvan je i jedan Meštrovićev plakat izrađen za izložbu Meštrović – Rački koju je organiziralo društvo „Medulić“ 1910. u Zagrebu. Iako je u dizajnu zastupljena secesijska dekorativnost i stilizacija u oblikovanju glavnog motiva – profila muškarca, plakat odiše snagom, a predstavljeno poprsje ostavlja dojam monumentalnoga heroiziranog junaka.
 
U dokumentacijskim fondovima Muzeja Ivana Meštrovića (u čijem je sastavu nekoliko institucija – Atelijer Meštrović u Zagrebu, Galerija Meštrović s kompleksom Crikvine – Kaštelet u Splitu i crkva Presvetog Otkupitelja u Otavicama), kao i u Spomen-galeriji Ivana Meštrovića u Vrpolju čuva se iznimno vrijedna plakatna produkcija nastala od 1960-ih godina do danas. Organiziranjem izložaba u Zagrebu i Vrpolju te ove u Splitu daje se uvid u način na koji je tijekom više desetljeća putem plakata populariziran Meštrović i njegovo djelo. Oblikovanje plakata potpisuje nekolicina umjetnika s reputacijom koji su se iskazali i kao vrsni dizajneri pa realizirane radove karakterizira profesionalnost u razradi ideje, kao i primjena kustoskih zahtjeva o vrednovanju i popularizaciji baštine.
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQaGt4v9m6w393tokn4LJ-ypjtcR5v-b4p8k8zJ-04t2yWCNtnJFA
Osnovu većine plakata nastalih u spomenutom razdoblju čini fotografija odabrane Meštrovićeve skulpture, i to uglavnom s motivom žene. Informativni je tekst minimaliziran pa fotografija domi­nira plakatom. Autori plakata, od Ivana Picelja, koji je izrađivao te plakate od 1960-ih do 1980-ih, zatim Libora Fáre, Slavoljuba Amidžića, Bena Blumensteina i Jacquesa Plancherela, Žane Simi­niati i Gorkoga Žuvele do Borisa Ljubičića, Dore Bilić i Tine Müller, koji su recentno radili plakate bez obzira na izabrani motiv, cjeline ili kadriranje detalja, osnovu oblikovanja čini kvalitetno Snimljena fotografija. Ona naglašava linearnost ili ekspresivnost skulptura – stilski odgovarajuće i moderno sukladno vremenu nastanka. Žena na njima mlada je djevojka s naglašenom lirskom notom, majka dojilja, žena koja razmišlja ili je u grču, a tu je i snažna žena te heroina kakva je prikazana u primjeru skulpture Povijest Hrvata. Posljednja dva desetljeća konceptualniji je od­nos prema motivu nego interpretirani lik žene – bez obzira na to je li težište na ljepoti ili na nekoj ekspresivnoj vizuri, žena nadasve dojmljivo zrači ljepotom, bilo da je riječ o ženi ili o ženi majci, pa slika osvaja promatrača i urezuje se u pamćenje! Autori koji su oblikovali plakate Muzeja Ivana Meštrovića izradili su ih s profinjenim senzibilitetom i inventivno, vizualno i psihološki atraktivno. Bez obzira na format, zadržali su unikatnost umjetničkog oblikovanja. Poruka proslijeđena putem odabranog motiva žene te drugih odabranih motiva odaju Meštrovića kao istinskog umjetnika i snažnog stvaraoca čiji radovi govore o vrijednostima kojima ideološka, vjerska ili politička razmišljanja nisu bitna.
 
Muzejski plakati razvijaju svijest o umjetničkim, povijesnim, estetskim, društvenim i tehničkim elementima umjetničkog događaja. Oni posebno prednjače u visini kvalitete svoje likovnosti. Upravo izložba o plakatu, koja će i sama proizvesti svoj plakat, na jednom mjestu pokazuje vrijedna ostvarenja vrsnih dizajnera i fotografa usredotočenih na umjetnost Ivana Meštrovića, te ukazuje na još jednu ulogu plakata, a to da je on svjedok vremena. Ova izložba zasigurno otvara pitanje novih potreba koje se javljaju u komunikaciji s publikom i novih zahtjeva koje medijska kultura stavlja pred plakat kao medij.
 
Ravnatelj splitskog Muzeja Ivana Meštrovića - Galerije Meštrović, Andro Krstulović Opara najavio je postavljanje plakata Ivana Meštrovića na hrvatskim ulicama. „Mi od travnja sljedeće godine kanimo pokrenuti snažnu kampanju kojom hrvatskoj javnosti skrećemo pozornost na dvije velike izložbe koje dogodine godine pripremamo u Zagrebu i Splitu. Radi se o izložbama Rodena i Meštrovića. Naravno da ćemo koristiti marketinške metode za privlačenje pozornosti publike kako bi izložbe bile dostojno posjećene“, kazao je Krstulović Opara.
 

Nives Matijević

Karlo Konti, akademski slikar

 
 
Karlo Konti i danas je nezadovoljan bespoštedno, grčevito gužvao papire različitih formata s tek započetim crtežima, pripremajući se za ciklus ulja, koji je već dugo odgađao, uvijek se opravdavajući svakodnevnim obvezama jer od nečega se mora živjeti i napokon preživjeti u ovim opakim , nesmiljenim vremenima.
Ništa ili gotovo ništa nije mu polazilo za rukom. Linije koje je izvlačio kontinuirano su se odupirale i kretale prema samo sebi znanim točkama, otimajući se i uspješno bježeći izvan dosega njegove ideje.
U posljednje vrijeme razmišljao je o seriji slika s dominantno prekriženim linijama, koje bi se jasno opažale u nekoliko razina.
No, linije se nisu dodirivale i presijecale, onako kako je želio.
Tek na rijetkim pokušajima poneki sraz linija dao je naslutiti, kako bi se ponešto ipak moglo dogoditi.
Rezultat cijeloga jutra bila je tek poveća hrpa odbačenih zgužvanih papira iza njegovih leđa.
Odgurnuo se od stola i ustao naglo.
U tome trenutku jednostavno nije znao što učiniti. Prići prozoru i pogledati dolje, niz ulicu, možda ugleda detalj koji će mu se učiniti zanimljivim ili otići u malu kuhinju atelijera i popiti čašu mlake vode ili bolje, pola čaše bijeloga vina ili iznova sjesti za stol i početi crtati i opet se mučiti, trpjeti vlastitu nemoć.
Naime, Karlo Konti, akademski slikar, star četrdeset i dvije godine, s tek dvije, ne odviše zapažene samostalne izložbe, izdržavao se povremenim poslovima oko uređenja scene na lokalnoj televiziji, uglavnom zanemarujući slikarstvo.
Godinama je bezuspješno pokušavao realizirati, napokon naslikati jedan seriozan ciklus ulja, samosvojan i osebujan i koji ne bi po ničemu sličio drugima i bio bi novost. No, naravno, ništa od toga se nije dogodilo.
Ispočetka je vrlo teško podnosio nepodnošljivo razočarenje, ali vremenom se navikao na stalno prisutni gorki okus neuspjeha i nekako kao da ga više nije ni zamjećivao iako je nedvojbeno osjećao njegov neugodni miris pravilno raspoređen u cijelom volumenu atelijera.
Pa ni ovi današnji pokušaji, koji se tek u naznakama obećavali, na kraju mu nisu ponudili ništa osobito. Nastala je tek poveća nakupina zgužvanih papira. Pomislio je, šteta toliko uništenog dobrog i skupog papira. Ipak, pomalo je bio zadovoljan, radio je predano cijelo prijepodne, ne odmičući se od radne površine stola, kontinuirano se suočavajući s podmuklom bjelinom papira.
Ustao je odlučno s idejom koja se je sve jače uobličavala, odustani, nije ti prvi put.
http://static.klix.ba/media/images/vijesti/130115103.2_mn.jpg
Osvrnuo se i pogledao nakupinu loptica od papira. Doista ih je snažno zgužvao pretvarajući ih u skoro pravilne kugle s tek poneki rubom koji je smjelo izvirivao, nepokoran.
Pokupio ih je i bacio u koš.
Zapravo, možda je ovo najbolji trenutak da se pozabavi čišćenjem atelijera  i izbaci iz njega sve suvišno, sve ono što mu nikada više neće trebati a toga je mnogo.
Cijelo poslijepodne prekopavao je po brojnim ladicama i policama, žustro bacajući umalo cijeli njihov sadržaj. Tek kratki pogled bio mu je dovoljan, baciti ili ostaviti.
Navečer je sa stanovitom skepsom pregledao preostalo, nekoliko ulja iz davnih vremena, dvije, u stvari tri mape crteža, pet nedefiniranih skulptura.
Iste se večeri riješio  nekoliko do vrha napunjenih plastičnih vreća, bacivši  ih sa sadističkom radošću u spremnik za smeće.
Polako se uspinjao prema atelijeru, osjećajući sasvim jasno, kako se riješio golema tereta koji ga je godinama bezdušno pritiskao, gušio. Ušao je nekako s oprezom u poluprazni atelijer, pomno pregledavajući dio po dio, zid po zid. Dobro pročišćen, mrmljao je zadovoljno.
Te je noći usnuo čudan san, nalazi se u nepoznatom prostoru, jednostavnih oblika i praznog volumena.
Sjećao se, san je dugo trajao a on je samo stajao usred te praznine, nepomičan.
Idućeg jutra, srećom je imao nešto obaveza na lokalnoj televiziji.
http://www.orionsyndrome.com/dz/lateral/krugovi1.gif
Mučeći se s produkcijom, koja nikada nije imala dovoljno sredstava, rješavao je nagomilane probleme, unaprijed im se radujući, barem nije mislio o svom  jadnom slikanju i praznom atelijeru.
Obaveze su ga zadržale do kasnog popodneva, osjećao je tiho zadovoljstvo, obavio je dobro sve što se od njega tražilo i očekivalo, dapače, prije koji sat je potpisao novi ugovor o suradnji.
Ipak, poslije ovako dobrog dana možda bi se mogao suočiti s pustinjom atelijera. Mogao bi poslušati malo glazbe. U garsonijeru, u kojoj je decenijima živio, nije mu se žurilo.
Odabrao je nekoliko snimaka klasične glazbe iz različitih razdoblja i sjeo u udobnu fotelju u kutu atelijera nasuprot jedinog velikog prozora i prinio ustima čašu s bijelim vinom.
Prvi tonovi sljubili su se s finom aromom vina, opuštajući ga.
Tek kasno navečer začuo je prigušeni zvuk kapanja, ustao je i iznenađen ugledao usred sobe, na podu, nekoliko većih mrlja, krug do kruga. Nije ni opazio da vani kiši.
Kao da su se krugovi nadomještali, promatrao ih je Karlo iznenađen, kao da su slijedili jedan drugoga.
Tu postoji neki red, unutarnja logika, pravi ustroj.
Obrisao je pod, srećom je kapanje prestalo, krov je izdržao, no morati će ga dati popraviti i to već od prvog većeg honorara.
Naravno, kada imaš atelijer u potkrovlju, nije čudno kada se nešto ovako desi.
 
Dok je čistio pod i pregledavao strop, Karlo je razmišljao o neobičnoj povezanosti krugova.
To će biti novi ciklus, niz slika s različitim veličinama crnih krugova na bijeloj podlozi. Izložiti će ih u dva reda, posjetitelji će najprije ugledati dva niza, s lijeve i desne strane a zatim i stupiti između njih. A slike s krugovima, one bi se morale okretati, slijedeći svoju nevidljivu kružnicu.
Potpisat će se kao Conti a ne Konti, možda bi dobro zvučalo Carlos Conti, ne, bolje je Karlo Conti, mogu ga zvati KC.
Sjeo je za stol i brzo počeo skicirati krugove u nizu, najprije posve male pa sve veće da bi onaj posljednji gotovo posve pokrivao cijeli prostor crteža, tek u kutovima se opažala bjelina, govoreći, kako je ipak riječ o krugu.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Miroslav Pelikan

Nije ovo prvi spoj

 
 
Prosvjetljenje je trajalo kratko. Lako se vratiti navici ljudske pepeljare, kada si od površine do dubine napravljen od opušaka. Mračno se neko vrijeme spustilo nad zastorima i jutro opet brižno čeka tiha ustajanja. Poredaju se tako stvari, same od sebe.
Uvijek, sasvim slučajno, okreće na jugo.
Nema mnogo toga da se kaže u prostoru koji se naslušao svega. I zidovi imaju uši, kažu, pa nekad učimo tako da ih samo slušamo. Završava se, neočekivano, potpunom tišinom.
http://www.magazin.ba/wp-content/uploads/2014/06/dvije-lose-cigle.jpg
Ono što imam za reći, razdvaja puno više od tijela.
Spreman da baciš prvi mamac? Nisu to mačići pa da se u vodu bacaju. Iako, iskreno, ne razumijem tu izreku. Mamac je bačen a nije voda ono što ga prima, već bunar u kojem ostaje zauvijek. Bunar se puni dok god može izdržati i onda, jednom, sve se izlije van.
Vidiš li gdje se izlijeva?
Diraš neku vlažnu mene, vlažnu tamo gdje ne treba.
Nije ovo prvi spoj, da smo si stranci koji odvažno skidaju odjeću. Skidam nešto drugo, za što nemaš vremena.
Vidiš li gdje se izlijeva?
Poredala sam puno opušaka u pepeljaru pored sebe, u ovo večer koja nije trebala ovako završiti. Jutro sniva strane obaveze a ja kao po šabloni, umijem da odgađam. Odgađam i sva čekanja do novog prosvjetljenja, kada ću trajati i samo se u sebe slijevati.
Ono što imam za reći, zidovi već znaju. 
 

Anđela Bugarin

Nedostaješ mi

 
 
Dopusti da slušam
tvoj glas,
u njemu čujem ljubav,
nadu i želju
da me opet vidiš.
Dopusti da slušam
njegove nježne tonove
koji kao da me miluju...
kao ne znat dašak vjetra...
Dugo je prošlo
od zadnjeg poljupca i dodira.
Od onda kad si me ljubio nježno
i govorio volim te.
Svaka sekunda bez tebe...
vječnost je...
Nedostaješ mi,
zato mi dopusti
da slušam tvoj glas...
jer proći će i to vrijeme,
i možda jedan dan...
ostat će samo uspomene
i sjećanje na tvoj glas.
 

Nevia Jerković

Anketa

Jeste li za neposredan izbor predsjednika Republike Hrvatske?

Četvrtak, 18/12/2014

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 204 gostiju i nema članova online

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

Jooble

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević