Get Adobe Flash player

Izložba "Tijelo koje gori" u Dioklecijanovim podrumima u Splitu

 
 
U sklopu tromjesečne kustoske rezidencije Marka Stamenkovića te nakon uspješnog edukativnog i diskurzivnog dijela u suradnji sa Umjetničkom akademijom u Splitu projekt 'Tijelo koje gori' predstavljeno je u subotu 18. svibnja 2019. u istočnom krilu Dioklecijanovih podruma u izložbenom formatu. Izložba se može razgledati svakoga dana do 31. svibnja 2019.
http://radnickaprava.org/article/738/large_Marko_-_RP_-_fotka.JPG
Projekt 'Tijelo koje gori' bavi se fenomenom samožrtvovanja jedinke kao aktom pružanja otpora u uvjetima radikalne društvene nejednakosti – kako u nepravednim mirnodopskim uvjetima kontaminirane slobode izražavanja i nasilnog ugrožavanja ljudskog dostojanstva, tako i u još nepravednijim ratnim uvjetima kolonijalne i neo-kolonijalne okupacije (uključujući, pored sovjetske agresije na Čehoslovačku krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, i onu na području bivše Jugoslavije tijekom sukoba 1990-ih godina, posebice u srednjoj i južnoj Dalmaciji). Prosvjedno samožrtvovanje – i, preciznije, javno samospaljivanje individua na izabranim lokacijama od strateškog vizualnog ili simboličkog političkog značenja – iako neusporedivo rijetko i neefikasno u odnosu na ostale oblike građanskog bunta, postalo je paradigmatski javni događaj našeg vremena.
 
Tijekom posljednjih pedeset godina ovaj fenomen postao je sve intenzivniji i rasprostranjeniji diljem planeta: od famoznog slučaja budističkog redovnika Thich Quang Duca iz 1963. godine u Sajgonu (snimljenog kamerom foto-reportera Malcolma W. Brownea, kao po prvi put u povijesti vizualno zabilježene pojave tog tipa), preko 'zaboravljenog' slučaja Ryszarda Siwieca iz 1968. godine u Varšavi i onog mnogo poznatijeg – Jana Palacha iz 1969. u Pragu, do najrecentnijih slučajeva u suvremenoj Poljskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Tunisu, itd. Protagonisti tog čina, dok poliveni benzinom gore i manifestiraju svoju patnju i prkos pred očima promatrača, okončavaju osobni život 'darujući' ga zajednici (dakle, onima koji su 'preživjeli'), i to iz nesebičnog, kolektivnog razloga. Ulog koji se time postiže je uvijek maksimalan, jer se radi o gubitku individualnog života, ali je on istovremeno rizičan jer ne garantira dobitak (ispunjenje prosvjednih zahtjeva) nego ostaje zasnovan na optimističnoj predodžbi inicijatora samospaljivanja da bi njegova ili njena žrtva mogla pomjeriti i izmijeniti odnos snaga moći aktualnog političkog sustava u korist preživjelih članova zajednice – onog kolektiva sa kojim se žrtva identificira. Preeksponirana, javno vidljiva manifestacija ove akcije ima upravo za cilj da ostvari taj efekt: ne samo na nivou empatije promatrača u čisto ljudskom smislu, nego i na nivou prepoznavanja osobne/kolektivne krivice za stanje društvenih odnosa u kojem jedan od članova mora podnijeti maksimalnu žrtvu zarad ostatka zajednice.
 
Međutim, samospaljivanje nije jedini modus demonstracije nemoći, već paradigmatski primjer za niz pojedinačnih praksi u kojima se očituje instrumentalizacija 'moći nemoćnih' putem autodestrukcije – iz kolektivnog razloga. Zato vrijedi istaknuti da se 'Tijelo koje gori' također bavi fenomenom samožrtvovanja u uopćenom smislu, čak i onda kada vatra ne predstavlja osnovni element prosvjedne logike. Jedan od ciljeva projekta (koji se, dakle, fokusira na vizualnu, tjelesnu i jezičku retoriku protestnog samo-žrtvovanja kroz seriju umjetničkih radova i odabranih dokumentarnih materijala) jest upravo pomjeranje fokusa analize s pozicije medijskog senzacionalizma u smjeru propitivanja samih uvjeta takozvanog demokratskog sustava, kao i odnosa individue prema tom sustavu. 'Tijelo koje gori? postavlja pitanje: kako je moguće da jedan građanin donese tako čudnu odluku (koja je, doista, konačna i neporeciva) i da zauzme poziciju na promišljeno izabranom mjestu (pred zgradom nacionalnog parlamenta, ministarstva financija, gradske vijećnice, veleposlanstva, univerziteta, muzeja, katedrale, ili pred spomenikom nekog heroja, mučenika ili ideološkog predvodnika, ili pak na glavnom gradskom trgu, stadionu, tržnici ili, čak, gradskoj plaži) kako bi – iz te javne pozicije, na otvorenom – izveo nasilni čin nad samim sobom i zapalio svoje tijelo ili, nekom drugom metodom, žrtvovao svoj život, naočigled sviju koji ga zgroženo promatraju? Kako je to moguće? Još jedno, često zaboravljeno pitanje, koje je usko povezano s prethodnim, ispostavlja se kao ključno za prirodu projekta 'Tijelo koje gori': što osjeća čovjek koji gori u plamenu vatre i, posebice, što osjeća dok biva promatran? Također, što osjećaju izravni ili neizravni promatrači tog događaja? Ako ljudska patnja čini neizbježan dio procesa koji odvodi gorući subjekt u sigurnu smrt, druga dimenzija se razvija istovremeno s tim procesom: čovjek koji gori pred drugima ne pretvara se samo u tijelo koje gori i pati; on, zapravo, postaje objekt promatranja koji se sada pretvorio u 'sliku'.
 
Goreći javno i s određenim razlogom, on pravi 'spektakl od samog sebe' – vizualnu samo-reprezentaciju patnje ljudskog tijela izloženu pogledima publike. Stoga, nije vatra ta koja čini prizor zapaljenog čovjeka toliko različitim od bilo koje druge slike koju smo do sada vidjeli, nego baš njegova pitanja pretvorena u sliku koja – mnogo više od manifestacije građanske neposlušnosti spram neobuzdanosti neke lokalne politike – propituje granice ljudskog tijela kao i samu prirodu ljudskosti: jer ono što nas povezuje na nivou ljudskih bića jest ranjivost drugog koju mogu da vidim i osjetim kao svoju. Ako to svatko od nas nije u stanju prepoznati, onda niti čin samospaljivanja, niti projekt 'Tijelo koje gori', nemaju nikakvu relevantnost.
 
U suprotnom, neka 'Tijelo koje gori' baci novu svjetlost na mračniju stranu demokracije: neka makar malo osvijetli onaj kut u mraku iz kojeg ovisi direktno uplitanje 'novog', ali dovoljno ispražnjenog i pervertiranog društveno-političkog sustava u pitanja života i smrti obezvrijeđenog stanovništva, na ekonomski osiromašenom Balkanu i diljem politički izvitoperene Europe… Ili, kako bi to rekao jedan umjetnik (i to s puno gorkih razloga), „kriza može toliko iscrpiti ljude da se moraju okrenuti k vlastitim, tjelesnim resursima.“ Možda je baš to (parcijalna) definicija „tijela koja gori“ – a da od vatre nema ni „V“ – jer nas uvodi u prostor koji propituje načine preživljavanja na nivou samo-eksploatacije vlastitog tijela i materijalnih potencijala tjelesnosti (uključujući i one seksualne prirode), a sve u uvjetima neke određene krize: krize čije posljedice, osim date jedinke, gotovo izvjesno trpe i ostali članovi zajednice kojoj ta jedinka pripada.
 
'Tijelo koje gori' ima za cilj upravo to: da baci novu svjetlost na mračniju stranu ljudske spoznaje o uvijek gorućim pitanjima – o životu i smrti – ali uvijek u odnosu na pitanja moći i vlasti. Kako nad samim sobom, pa makar to bilo neprimjereno 'narcisoidno', tako i nad drugima – pa makar to bili neobuzdani agresori iz neposrednog geopolitičkog i mentalnog susjedstva…(Marko Stamenković)
 
Marko Stamenković je rođen 1977. godine u Vranju (Srbija). Po zanimanju je povjesničar umjetnosti, kritičar i kustos. Nakon osnovnih studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu (1995–2003) i obrane diplomskog rada pod nazivom 'Koncept pogleda i čitanje slike' na katedri za povijest moderne umjetnosti, magistrirao je na temu 'Statusu kustoskih praksi u post-socijalističkim uvjetima' na interdisciplinarnim postdiplomskim studijama Univerziteta umjetnosti u Beogradu (2003– 2005). Godine 2014. doktorira na Odjelu za filozofiju i moralne znanosti Sveučilišta u Gentu (Belgija), gdje radi na projektu 'Kulture samoubojstva: Teorije i prakse radikalnog povlačenja'. Fokus ovog doktorskog istraživanja odnosio se na politički motiviran individualan prosvjed samo žrtvovanjem, kao i na transformaciju ovog fenomena od ultimativne modernističke paradigme suicida ka trans-kulturalnoj vizualnoj i medijskoj paradigmi radikalnog povlačenja.
 

Nives Matijević

Puljski student Filip Krnjaković osvojio je prvo mjesto

 
 
Filip Krnjaković, student Filozofskog fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli osvojio je PRVO mjesto u kategoriji studenata na Olimpijadi iz ruskoga jezika koju je organiziralo Sanktpeterburško državno sveučilište, što mu osigurava mogućnost besplatnog studiranja od godine dana na Državnom sveučilištu u Sankt-Peterburgu, najstarijem ruskom sveučilištu i jednom od najprestižnijih. Na poticaj svoje nastavnice i mentorice Irene Mikulaco s Filozofskog fakulteta u Puli prijavio se na Olimpijadu iz ruskoga jezika. Osnovni cilj Olimpijade je poticati i motivirati mlade za učenje ruskoga jezika i kulture,  razvijati kreativne sposobnosti i interes prema znanstveno-istraživačkom radu te stvoriti dodatne uvjete za podršku i razvoj ruskoga jezika van granica Rusije. Natjecatelji su se najprije trebali registrirati od 3. do 30. prosinca 2018. Prvi krug natjecanja bio je virtualan i trajao je  od 10. do 25. siječnja 2019. godine. Sastojao se od testa „Leksik. Gramatika“ i podtesta „Pismo“. 
https://hapryal.ffzg.unizg.hr/wp-content/uploads/2019/04/Filip-i-mentorica-na-dodjeli-potvrda-o-sudjelovanju-u-Bratislavi-1024x940.jpg
Finale je održano u raznim zemljama svijeta i trajalo je od 4. veljače do 24. ožujka 2019. godine prema rasporedu. Filip je sudjelovao u finalu u Bratislavi (Slovačka), 20. ožujka 2019. U finalu se ispitivalo „Pismo“, „Čitanje“ , „Slušanje“ i „Govorenje“.  Svim finalistima bio je prikazan promotivni film Državnog sveučilišta u Sankt-Peterburgu i održano je predavanje na kojem su predstavljene mogućnosti studiranja u Sankt-Peterburgu i što im donosi pobjeda na Olimpijadi. Prema službenim rezultatima Filip Krnjaković je osvojio prvo mjesto. Filip Krnjaković student je druge godine studija Japanskog jezika i kulture na Filozofskom fakultetu u Puli i vrlo je talentiran za učenje stranih jezika. Zna ruski i engleski, studira japanski jezik i uči sanskrt.
 

/_news/90297/Svi sudionici Olimpijade u Bratislavi.jpg

https://ffpu.unipu.hr/ffpu/centar_ruskoga_jezika_i_kulture_institut_puskin/obavijesti?@=2et1n#news_124300

Kako je jedan dubrovački svećenik nasjeo na ljevičarsku priču…

 
 
Bilo da se čovjek nalazi u romaničkoj crkvici Sigurata u Dubrovniku, bilo da je u počiteljskoj džamiji. osjetit će harmoniju, sabranost i ljepotu. Kada bi našu civilizaciju sudili ne po znanosti i tehnici već po kulturi mi bismo bili smatrani najcrnijim barbarima. Je li se Umjetnička galerija u Dubrovniku našla u minusu od 285.000 kuna radi Vukodrakule i sl. maškara, je li Bijenale u Veneciji na kojem i Hrvatska ima svoga predstavnika Igora Grubića odraz europske i hrvatske sadanje kulture? Ako jest bolje da ta Europa ne postoji, jer ako se po plodu poznaje stablo…
 
Sve je to na razini pubertetskoga vica, malo anarholiberalizma malo socijalista utopista, malo ruganja konzervativnim vrijednostima, malo glumljenja pobune protiv sustava koji te hrani kao ptića u gnijezdu – i sve može biti umjetnost od izmeta u konzervi do umjetnika koji stoji gol pred publikom. I dok naši siroti učitelji moraju postati „loomeni“, tj. ispunjavati papire kao da su savezni ured za statistiku ili skladište nuklearnog otpada dotle hohštaplerija i banditizam žive u slasti i lasti, u smislu snađi se druškane iliti kruh bez motike. Nije čak ni problem u vicu, već što je taj vic ispričan milijardu puta u zadnjih sto godina i postaje sve sumorniji,kao onaj vic o južnoafričkim antifašistima u Drugome svjetskom ratu.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/en/thumb/6/6d/Hirst-Love-Of-God.jpg/220px-Hirst-Love-Of-God.jpghttps://zokstersomething.files.wordpress.com/2016/01/novi-performans-sinisa-labrovic-uoci-pravoslavnog-bozica-postavio-razbijanje-latinice_ca_large.jpg?w=518
Damien Hirst i Siniša Labrović
 
Na Cvjetnom trgu u Zagrebu 2015. Labrović je izveo performans na kojem su mladi Romi u zboru pod njegovim dirigiranjem vikali „Ubij Cigana“, “Za Dom“, “Mi Hrvati“.
Donji plakat sadrži spektar boja crven bijelo plavi.
Izvor: Suzana Marijanić, jako kvalitetan članak.
 
Dakle isti krugovi koji sisaju državni proračun za projekte iz šupljega u prazno; milijarde odlaze za stihove, slike, kipove, drame koji to nisu, isti ti krugovi se bune da je obnova prve crkve Francuske i jedne od najljepših građevina svijeta preskupa i da bi se za te novce mogla nahraniti sirotinja u Africi npr. A problem Afrike jest što se oni međusobno ubijaju dok europske, američke i kineske kompanije kupuju rudnike, luke, šume, plantaže… i nabijaju dugove vojnobirokratskim režimima koji humanitarnu pomoć prodavaju po butigama i žive lukulovski u basnoslovnim palačama. Novaca ima, hrane ima – a treba li žaliti vitalnu sirotinju Indije i Kine koja uči i radi i vjeruje u život i gradi budućnost ili duhovnu sirotinju Europe koja se drogira, šeta po kockarnicama, promiče istospolne brakove, naziva drek umjetnošću itd.
 
Zaludu skupi automobili, vikendice, poslovni prostori, igračke, robica, – sve je to prazno materijalno prolazno. Nasmijao me ovih dana jedan dubrovački svećenik koji, nasjevši na ljevičarsku priču, kaže da umjesto obnove Notre Dame novac treba dati u humanitarne svrhe. Predlažem dotičnome da manje jede, a od svoga viška kilograma neka školuje tri mlada čovjeka u Trećem svijetu. Oni koji mogu živjeti bez ljepote su duhovno osakaćeni, jer živio bih na kruhu i vodi, ali bez poezije, bez lijepog grada, sela, crkve, slike, škole, kipa, riječi, dobrog djela osjećao bih se poput termita.
 

Teo Trostmann

Moje slike predstavljaju zabačene dijelove moje podsvijesti, oaze, krajolici mira gdje mogu jednostavno nestati

 
 
Akademski slikar Bojan Dolenec istaknuto je ime mlađe generacije suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika. Autor je složenog opusa. Izlagao je na nizu izložbi.
https://direktno.hr/upload/publish/155392/slika_5cd9331d9cfbf.jpg
• Nastavljate s radom na ciklusu Imaginarnih pejzaža
 -Nastavljam, ali radim na još nekim ciklusima.
 
• Što je u tim motivima ili u tome motivu tako privlačno?
- Privlačno je to što mogu slikarski eksperimentirati dok stvaram slike.
Time mi se mijenja rukopis. To je kao da vas nosi velika rijeka, nikad ne znam kako će ciklus završiti.
 
• Zapravo, temeljni dio motiva jest obala ili fragmenti obale.
- Proširio sam koncept na puno više ideja. Osim obale slikam i motive kontinentalne Hrvatske (Podravina), močvarne motive, zimske motive, noćne motive. Ti zimski i noćni motivi znaju biti apstraktni pa se lagano gubi identitet samog motiva.
 
• Je li on morski, brdovit, na obali, itd.?
- Naravno, more je uvijek prisutno. More se još uvijek pojavljuje u mojim ciklusima jer me uvijek iznova privlači. Privlači me kombinacija svjetlosnih efekata mora, kopna i neba.
 
• Koliko su motivi stvarni?
- Neki motivi u mojim ciklusima su stvarni dok su neki potpuno izmišljeni. Ne razmišljam o tome, važno mi je da slike imaju zajedničku temu i rukopis. Moram reći da sam u zadnje vrijeme skloniji izmišljenim tipom motiva.
 
• Na slikama ne opažamo ljude.
- Točno, moje slike predstavljaju zabačene dijelove moje podsvijesti, oaze, krajolici mira gdje mogu jednostavno nestati. To je na neki način šetnja u iskonske prostore kada još nije bilo ljudi.
 
• Kolor je vrlo sugestivan.
- Kada počinjem slikati, ono o čemu najviše promišljam je boja.
 Katkad je boja najvažniji dio teme, kako je rasporediti i gdje.
 
• Što je još novo u atelijeru?
- Trenutačno stvaram reljefe na medijapanu, Igram se sa zlatnom bojom, stalno se stvara,  no to novo još nije dobilo ime ni ideju.
https://direktno.hr/upload/publish/155392/slika1_5cd9331dc1824.jpg
• Planovi, izložbe, monografije...?
- Prijavio sam radove na grupnu izložbu crteža u staroj gradskoj kuli u Varaždinu. Monografija će malo pričekati, planovi se stvaraju hodom.
 
• Odnedavno radite u prosvjeti.
- Da, radim u Osnovnoj školi Mirka Pereša u Kapeli. To je dobra prilika da mogu skicirati crteže za nove pejsaže.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Nakon što je T. Ivić 16. VI. 2019. položio vijenac na kojem piše "Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske", svatko tko i dalje u HDZ-u podržava Plenkovića je izdajnik. Slažete li se?

Ponedjeljak, 17/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1331 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević