Get Adobe Flash player

Mnoge od ovih slika odaju dojam izvrsno odabrane podloge za moderna scenografska rješenja

 
 
Jedan svoj, noviji, veći ciklus, suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Mladen Žunjić, nazvao je Lirske apstrakcije, riječ je dakako o spontanim oblicima nefigurativnog slikarstva, a koji sve više zauzimaju istaknutu poziciju u njegovom opusu. Riječ je o nizu ulja i akrila na velikim formatima, od jednog metra na više, vrlo različite motivike i kolorističkih rješenja, uz izrazitu dinamiku dešavanja, koju karakterizira povećana ili iznimno povećana pokretljivost formi, snažni ritam, naime, Žunjićeve sliku vriju, one su vulkan koji će uruptirati uzavrelu lavu u prostor izvan slike.
https://hia.com.hr/media/k2/items/cache/605a90aec1a26928af43382abcbef6e2_XL.jpg
Doista, na Žunjićevim slikama nema mira, nema odmjerenosti, utihe, spokoja, idiličnosti, one sjajno govore o strukturi današnjeg svijeta, naprijed i samo naprijed, bez obzira na žrtve, one prikazuju uznemirenost i nespokoj današnjeg svijeta, koji se neprestano kreće jer ako zastane prestati će postojati.
 
Golema energija kruži između raznoliko oblikovanih formi,  u iznimnoj bogatoj kolorističkoj paleti, u ciklusu gdje je svaja slika zasebni i neponovljivi svijet za sebe.
 
Poneko će stjecati dojam kako slikar dopušta bojama, njihovima potočićima, trakama, mrljama da same stvore svoj novi svijet, međutim, istina je drugačija, Žunjić u potpunosti kontrolira svaku točku, svaku fleku, svaki potez kistom u realizaciji slike na kojoj se zrcali svijet današnjice. Doista, na Žunjićevim slikama nema slučajnosti, sve je namjerno.
 
Veliki format posebice omogućuju isticanje nemjerljive energije koja protječe kroz sve Žunjićeve slike, negdje više, negdje manje, ali protok i gibanje, uvijek su tu i nema nema niti nepokrivenog centimetra bojom i gibanjem.
http://metro-portal.hr/img/repository/2019/02/web_image/mladen_zunjic_1__6c5.jpg
Istaknuo bih još jedan važan elemernt kod ovoga ciklusa, mnoge od ovih slika odaju dojam izvrsno odabrane podloge za moderna scenografska rješenja, posebice za koncerte i baletne predstave.
 

Miroslav Pelikan

Izložba Mate Turića u zelinskoj Galeriji Kraluš

 
 
Izložba koju već tjedan dana možemo razgledati u zelinskoj „Galeriji Kraluš“ od 15. 2. – 13. 3. 2019. posvećena je isključivo jedrenjacima, tj. likovnom istraživanju i variranju motiva broda na jedra.
I to nije samo ova izložba, mladi kipar Mate Turić je motivu jedrenjaka u kamenu posvetio gotovo sav svoj umjetnički put, što znači da je do sada načinio više stotina skulptura ovoga motiva. Zato je logično postaviti pitanje: koji je razlog takve njegove neobične upornosti i posvećenosti motivu jedara i jedrenjaka? Odgovor na to nije teško naći u našem svakodnevnom govoru, tj. u simbolici mora, broda i plovidbe, kojom se gotovo svakodnevno služimo.
https://narod.hr/wp-content/uploads/2019/02/image005.jpg
Jedan od najpoznatijh citata koji se odnose na plovidbu je onaj Plutarhov: „Živjeti se ne mora, ploviti se mora.“ Dugo mi, zapravo sve dok nedavno nisam bolje pogledao Matine radove, nije bilo jasno što je tim oksimoronom (izjavom koja u sebi sadrži očitu kontradikciju) Plutarh zapravo htio reći. Posmatrajući radove koji su pred nama, sinulo mi je da je plovidba u stara vremena, u Plutarhovoj domovini Grčkoj, bila osnova za preživljavanje, jer se bez trgovine koja je išla morem, nije moglo preživjeti, obzirom da se žito koje je uvijek i svugdje bilo osnov života, u Grčku dopremalo morem, s Crnoga mora. Dakle, u toj Plutarhovoj rečenici riječ „živjeti“ podrazumijeva „dobro živjeti“, a riječ „ploviti“ je zapravo eufemizam za preživljavanje, za težak život, za životnu borbu.
 
Dalje, u svakodnevnom govoru znalo se reći: „uploviti u bračnu luku“, čime se htjelo prispodobiti neki novi, sigurni period života.
Suprotan ton „životne plovidbe“ opisuju pak poznate, još i danas vrlo popularne pjesme „Život je more“ i „Debelim morem sad me vozi stari ruzinavi brod“, a mračne slutnje koje su opisane u tim pjesmama, sažete su u naslovu poznatog filma s Tom Hanksom u gl. ulozi - „Brodolom života“. Sva ta raznolika životna stanja imala su odraza i u skulpturi Mate Turića, koji nam se u „Galeriji Kraluš“ predstavlja presjekom svojeg dosadašnjeg opusa.
 
U njemu kipar, u mediju oprostorenih reljefa, zapravo „lavira“, varira milenijski likovni motiv broda na jedra koji se u Europi i u nas prvi puta javlja na neolitičkoj keramici iz Grapčeve špilje, a u formi kamenog reljefa na prikazu rimske lađe danas ugrađenom u zvoniku župne Crkve u Starome Gradu na Hvaru. Intuitivno slijedeći tu milenijsku temu umjetnosti koja je svoja prva ostvarenja dala upravo na hrvatskome tlu tlu, Mata Croata na sebi svojstven način, razvija svoj likovni govor koji je, iako tematski reduciran, oblikovno dosjetljiv, bogat i atraktivan, te, u recentnim radovima, sve bliži apstrakciji.
 

Ante Vranković

Svijet je višeslojan, kompleksan, svijet je realnost ali i snovi su njegov ravnopravan dio

 
 
Zoltan Novak izlaže u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Istaknuti suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar i profesor na ALU, Zoltan Novak, nedavno se je predstavio s novom samostalnom izložbom SVIJET BEZ MJERE u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti (MSU).
https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2019/02/image004.jpg
• Riječ je izložbi radova nastalih u protekle tri godine. Idemo najprije od naslova – SVIJET BEZ MJERE. Upozoravajući naslov izložbe.
- I ova izložba svojevrsni je nastavak i realizacija teme koja me zaokuplja od samih početaka, to je čovjek, figura, ljudi i njihovi međusobni odnosi unutar određenog konteksta ako baš želite unutar okolnosti koje ih određuju. Ovaj put to su okolnosti koje su definirane duhovnim i fizičkim prostorom koji ja zovem „svijet bez mjere“. Inače smatram da je općenito naš prostor slobode i odlučivanja o samima sebi jako mali i da naše postupke i odnose uglavnom definiraju okolnosti bivanja u određenom vremenu i prostoru. To je isto tako razlog zašto sam ljude sveo na šablone jer uglavnom funkcioniramo po principu oponašanja ili imitiranja drugih oko sebe i jako smo slični i unutar života jako malo se mijenjamo a te promjene su na mojim slikama uvjetovane ponekad i slučajno malim pomacima matrice ili šablone. Promatrao sam ljude kako se ponašaju unutar tog svijeta kojem nedostaje središte, koji ne pruža jasno uporište. Pokušao sam prikazati grupe ljudi puitajući se jesu li one odraz pojedinca ili je pojedinac odraz skupine. Svijet bez mjere upućuje na probleme umreženog društva, na hiperrealnost, višak informacija, na činjenicu hiperregulacije u svim segmentima ljudskog djelovanja na kraju krajeva dovoljno je otvoriti novine i pogledati naslove, to je svijet bez mjere i još puno toga, ali kažem nisam slikao taj svijet nego mi je osnovna tema i cilj bio slikati žitelje tog svijeta koji sam zamislio i koji možda nije stvaran ovisi kako tko na to gleda, a onaj koji gleda sudionik je u stvaranju umjetničkog djela .
 
• Jedina stvarna mjera svijeta je osjećaj straha,nesigurna budućnost?
- Ne bih se složio, svijet je višeslojan, kompleksan, svijet je realnost ali i snovi su njegov ravnopravan dio, racionalan i iracionalan istovremeno a na toj dihotomiji ja gradim svoje slike. Postoje ljudi koji u svemu traže crnilo ili tragediju, takvima se moje slike čine mračnima ali oni pažljiviji vidjet će još puno toga. Slikarstvo zahtjeva pažljivog, strpljivog i skoncentriranog gledatelja koji je spreman žrtvovati jedan dio svog vremena a poželjna je i određena naobrazba da bi se stekla određena pravila koja olakšavaju iščitavanje likovnog teksta. Ja nisam pesimist, zanimljivi su mi svi aspekti svijeta i života koji imam, ne bježim od ničega, nitko ne može biti siguran, to ne postoji ali to nikako ne može biti jedina stvarna mjera svijeta, sami smo dužni stvoriti svoju mjeru svijeta a ona ne smije biti zasnovana na strahu i nesigurnosti koja nas paralizira i umrtvljuje.
 
• Može li se Vaše slikarstvo nazvati angažiranim?
- Rekao sam već ljudi kod percepcije slika često puta traže ono što žele vidjeti, nisu dovoljno otvoreni ni slobodni prepustiti se igri kroz koju je sazdana slika a to onda rezultira uskim gledanjem. Pa sloboda je moguća samo kroz umjetnost,u realnom životu sloboda je tek iluzija a u umjetnosti je stvarnost ali ako se ne znamo prepustiti toj slobodi nika ne ćemo osjetiti ni razumjeti umjetničko dijelo. Ali da se vratim na pitanje, ja svjesno ne provodim neki određeni politički ili moralni princip niti želim ikoga uvjeriti u nešto ili ukazati na neku pojavu, dakle, ja nisam angažirani slikar niti to želim biti ali naravno sve ono što me prati kroz život i dobro i loše, svi ti događaji i ljudi, životne situacije ja prilično emotivno proživljavam i upravo zbog toga sve to se neumitno projicira u mojim slikama. Ponekad se neki aspekti toga nekome mogu ućiniti angažiranim ali to mi nije bila svjesna namjera ja samo slikam ono što vidim i osjećam u određenom trenutku ali već sutra sve mi to može postati nevažno. Sve te povijesne nepravde i ljudski bijesovi su mi razumljivi ali moje buntovništvo se odnosi na nešto drugo, naime da mogu ja bi mijenjao čitav taj ritam života i smrti .to bi bio stvarni angažman koji me zanima.
 
• Izložbu čine vrlo veliki formati. Što je tako privlačni u njima?
- Nemam pravi odgovor, mogu reći samo da se najbolje osjećami pred velikim formatom, to je izazov, motivacija. Osim toga smatram da tema kojom se bavim može uvjerljivije komunicirati kroz veliki format ili se možda nesvjesno borim sa onim ogromnim plakatima na ulici, možda su ti formati odraz nekakvog kompleksa manje vrijednisti ili očajnički pokušaj da budete vidljivi, ne znam, to je odraz mog karaktera i temperamenta. Isto tako svjestan sam da vrhunska minijatura u svojoj umjetničkoj snazi može biti veća i snažnija od najvećeg platna na svijetu, kvaliteta nema veze sa formatom.
http://metro-portal.hr/img/repository/2019/02/category_top/zoltan_novak_2.jpg
• Što je novo u atelijeru?
- Zapravo ništa, sve su nove slike na izložbi. Neizmjerna praznina, to je novo u atelijeru.
 
• Gdje je ŠETAČ danas?
- Prisutan je ali ne u onom obliku od prije dvadeset godina. Sve ono što se može povezati sa idejom šetača na simboličkoj razini, promjena mjesta i rakursa gledanja, stalno kretanje, nemir i znatiželja, sve to je prisutno i na ovoj izložbi.
 

­Miroslav Pelikan

Multimedijalna izložba 'Od5Do95' u splitskom Salonu Galić

 
 
Multimedijalna izložba 'Od5Do95' autorica Arijane Lekić-Fridrih i Andree Kaštelan, u organizaciji Hrvatske udruge likovnih umjetnika - Split, otvorena je u utorak 19. veljače 2019. u splitskom Salonu Galić.
http://split.com.hr/media/cache/632x/images/upload/5b/59518219.jpeg
Multimedijalnom izložbom „Od5Do95“ Arijana Lekić-Fridrih i Andrea Kaštelan po prvi put u klasičnom galerijskom prostoru predstavljaju publici opsežni istoimeni multimedijalni umjetnički web projekt namijenjen prenošenju priča i iskustava. Riječ je o projektu sačinjenom od niza video priča žena različitih dobnih skupina koje kroz intervjue fleksibilne strukture otvoreno iznose svoja intimna promišljanja i životna iskustva. Lekić-Fridrih i Kaštelan ističu kako svaka od intervjuiranih žena simbolički predstavlja jednu godinu života - od pet do devedeset i pet, a cijeli je projekt spoj filma i web medija kao takvog. Svojevrsna vremenska crta dopušta  pregled doku-ispovijedi o životu hrvatskih žena u 21. stoljeću.'
 
Autorice uviđaju kako se o određenim imanentno ženskim temama i iskustvima ne govori javno već gotovo isključivo unutar zatvorene skupine žena, te kako mediji priče vezane za starenje, majčinstvo, diskriminaciju u privatnom i poslovnom okruženju i slično plasiraju romansirano, karikirano i cenzurirano, a čest je slučaj i autocenzure kako bi se izbjegla osuda društva. Autorice smatraju kako su na ovaj način ženska iskustva i ženske priče i dalje stigmatizirane, u dijelovima „prljave“, postoje segmenti ženskog života (od kojih su neki esencijalni) o kojima se legitimno „ne govori“. Upravo to je jedan od glavnih razloga zašto Lekić-Fridrih i Kaštelan teže pokrenuti javni dijalog, otvoriti prostor za teme do sada rezervirane za zatvorene grupe, za „unutar četiri zida“. Intervjuirane sugovornice su u samim začetcima projekta bile žene bliske autoricama (njihove prijateljice, majke, bake), no nakon što je pokrenuta službena web stranica, žene koje do tada umjentice nisu poznavale počele su se same javljati u želji da ispričaju svoju priču.
 
Intervjui koje Lekić-Fridrih i Kaštelan vode sa svojim sugovornicama nisu čvrsto strukturirani, bazirani su na 8 iznimno općih i otvorenih pitanja, kako bi se svaka žena mogla predstaviti što autentičnije i razgovoru pridodati vlastitu notu. Nema senzacionalizma koji često prati razgovor o ženskoj intimi - za Lekić-Fridrih i Kaštelan svaka je priča priča koju je vrijedno ispričati. Posebnost ovog projekta svakako je njegova neposrednost - osim što intervjuirane sugovornice same biraju ono što će o sebi otkriti i na koji način će to prezentirati, one zaista neposredno, uz minimalnu intervenciju autora, komuniciraju sa samim korisnicima. U cilju da gotov video prenese točno ono što su željele reći, sugovornice se uvijek traži autorizacija materijala, a snazi i karakteru snimljenih priča nesumnjivo doprinosi odabrani način pristupa slici – autorice promišljeno snimaju crno-bijelo u krupnom kadru kako ništa ne bi odvratilo pozornost gledatelja, kako bi se on neometano mogao posvetiti onome što i jest bit projekta – priči.
„Od5Do95“ je projekt započet prije tri godine, u trenutku kada su autorice osjetile kako se u Hrvatskoj pokrenula svojevrsna konzervativna revolucija - raspravljalo se o pravima istospolnih zajednica, govorilo se o promjenama u zakonu o pobačaju, a većina mjera tadašnje Vlade i iznimno jakih interesnih skupina bila je, po viđenju autorica, usmjerena direktno protiv žena. Idejno, projekt je trebao sadržavati devedeset priča koje bi, uz ostalo, bile i poruka vladajućima da su žene svjesne situacije u društvu i da ženska borba neće prestati.
 
Po završetku snimanja prvih devedeset priča autorice su uvidjele da je projekt nužno nastaviti na godišnjoj bazi, pratiti promjene situacija, te promjene u ženskom iskustvu. Rezultat je sto pedeset trenutno snimljenih priča od kojih se njih sto deset nalazi na web stranici projekta. Kontinuirano snimanje, a shodno tome i konstantni rast broja priča, pouzdan su znak kako projekt još uvijek nije završio i kako će svoj puni obim poprimiti tek za nekoliko godina čime će ispuniti primarni cilj koje su mu autorice postavile - stvoriti virtualni muzej ženske prvenstveno usmene povijesti. „Opsežan umjetnički, ali i aktivistički te feministički rad poput ovog, namijenjen primarno Internetu, Lekić-Fridrih i Kaštelan fragmentalno sele u galerijski prostor vadeći iz njega dijelove koje prepoznaju bitnima, od istih formirajući video i TV projekcije, te video-instalacije. Predstavljeni multimedijalni radovi variraju od kratkih i jasnih nijemih, do onih zvučnih znatno dužih i kompleksnijih. I jedni i drugi strateški nose snažne poruke sa zadaćom poticanja posjetitelja na kritičko promišljanje, sagledavanje šireg konteksta i u krajnjoj liniji, posjeta web stranici na kojoj se nalazi ukupna snimljena dokumentacija. Autorice uz multimediju u prostoru također izlažu određeni broj odabranih predmeta od velikog emotivnog značaja za žene koje ih u svojim pričama spominju, kao i fotografske portrete dijela sugovornica čime se materijalizira neopipljiva izrečena zbilja i uvodi dinamika u izložbeni postav.
 
Na poslijetku, otvoreno ostaje još samo pitanje do koje su mjere intervjuirane žene iskreno progovorile znajući da se priče neće cenzurirati niti će se njima manipulirati, odnosno, da li je u određenoj mjeri i ovdje prisutna autocenzura?“ (Nina Nemec)
Izložba se može razgledati do 9. ožujka 2019. 
 

Nives Matijević

Anketa

Treba li ministrica Gabrijela Žalac podnijeti ostavku?

Petak, 22/03/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 854 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević