Get Adobe Flash player

Vrijednost instinkta je u svakoj kreaciji

 
 
Akademski slikar, umirovljeni redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, Vasilij Josip Jordan, rođen je 1934. godine u Zagrebu, gdje završava Školu primijenjene umjetnosti i diplomira na ALU-u u klasi prof. Ljube Babića. Od 1960. započinje samostalnu karijeru, kontinuirano izlažući u brojnim svjetskim galerijama i muzejima i u domovini. O njegovom je bogatom opusu snimljeno nekoliko dokumentarnih filmova i objavljeno više monografija. Od 1978. godine djeluje kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Pripada najistaknutijem vrhu suvremene hrvatske likovne umjetnosti.
http://poskok.info/wp/wp-content/uploads/2012/10/vasilije-josip.jpg
• I dalje ste vrlo aktivni?
- Da, jesam. Prošao sam osamdesetu.
 
• Spomenuli ste mi nedavno vlastita promišljanja, razgovore sa slikama, koje ste učinili u proteklom razdoblju. Što slike kažu?
- To su moji grijesi iz onih vremena kada sam se nekih slika brzopleto odrekao a nekim slikama bi se čak i vratio, tamo gdje sam stao i nastavio. Čovjek uvijek želi učiniti korak dalje a ne zna da je taj korak zapravo zaustavljanje nečega što je bilo dragocjeno a što se vidi iz današnje točke motrišta. Kada bi čovjek bio gospodar svoga vremena možda bi mogao učiniti i izrežirati jedan sretni scenarij svog vlastitog opusa. No to nije moguće. Neki kažu da je sve slučajnost i s time se djelomično slažem. Premda unutar nas, govorim o kreativnom dijelu čovjeka, postoji intencija, nešto što bi se moglo nazvati instinktom. Bez toga instinkta ne bi nastalo niti jedno djelo.
• Riječ je o instinktu koji umjetnik nosi u sebi od rođenja i vremenom ga razvija, izoštruje?
- Baš tako. Instinkt je prirođen i za određeni izraz je primaran. Nije posve logično protumačiv ali je svakako dominantan i odražava narav čovjeka.
 
• Rekli ste mi kako ste s ponečim nezadovoljni a s nečim zadovoljni.
- Teško se je matematički točno izraziti. Kada sam to govorio mislio sam na neka stanja sretnosti u čovjeku kada mu krene. Dogodi se sretan dan koga ne možete isprovocirati. On se dogodi sam po sebi i tu je vrijednost instinkta u svakoj kreaciji. To je nepisano pravilo, nedorečeno svojstvo kod svakog autora.
 
• Koliko izobrazba, praksa može utjecati na razvitak ili zagušenje spomenutog instinkta?
- Dobro izabrana tema. Znam mnogo primjera, kada su ljudi započeli raditi s vrlo zanimljivim izrazima ali ih je škola uputila u nešto što njima nije bilo prirodno, niti je njihovoj naravi komplementarno te su radili nešto što je izvan njihove prirode.
 
• I tada je instinkt zamro?
- Da ili je stavljen na čekanje.
 
• Što se sve mora dogoditi, složiti, poklopiti da bi instinkt rastao? Umjetnik ga mora stalno brusiti?
- Iznad svega i radi svega jest ljubav prema onome što radite. Ona je i uzročnik svih rezultata.
• Može li se ljubav prema umjetnosti održati u ovim uvjetima kada se samo mali broj slika vrednuje milijunima na aukcijama a sve preostalo je na marginama. Kako zadržati i razvijati taj instinkt?
- Ako je čovjeku dano da progovara unutar svoje naravi uz pomoć svoga instinkta onda ništa vanjsko ne bi ga smjelo zaustaviti. Navesti ću zoran primjer, naša naivna umjetnosti, pojedini autori dosegnuli su svjetska priznanja, bez formalnog obrazovanja.Oni su slijedili zov svoje naravi. A ugasila se jer je ljubav prestala postojati.
 
• Vi ste autor obimnog, snažnog ciklusa ulja za koji bi najprije istaknuo finu atmosferu, otmjenu, odmjerenu atmosferu koja se gotovo može opipati na Vašim slikama.
- Pokušao sam kroz svoju narav učiniti takve slike, s mojim razmišljanjima koja su bila od poetskog do filozofskog. Htio sam se izraziti tako da konačnica odgovara mojim intencijama, instinktu, mojoj naravi. Danas mogu reći da sam u svom opusu koji nije baš malen  učinio možda nekoliko slika koje su značajne.
 
• Je li Vam ponekad bilo žao ili danas, što niste imali više vremena za neki motiv, ideju?
- Kako ne, ima toga. Ima ciklusa koji su stvoreni pod sretnim ozračjem i to me ohrabruje, doduše to su vrlo rijetki trenuci. No, kada se osvrnem na cijeli opusa mogu reći da sam u datim okolnostima učinio maksimalno, koliko sam mogao. Vrijeme će odrediti moje mjesto.
 
• Ponekad razmišljam, o zaboravu. Naime, kod nas su djelovali mnogi istaknuti, poznati umjetnici, no poslije njihove smrti o njima, o njihovim djelima gotovo se ništa ne čuje, niti se bilo što zna o njihovoj umjetničkoj ostavštini. Tko je kriv za to?
- To je tako, ljudi se zaboravljaju. Uvijek se sjetim Vidovića, Emanula Vidovića. On da je djelovao u Europi, danas bi bio veliko i traženo ime. A sve drugo su samo povijesni podaci, koje će netko ponekad iskoristiti.
• Kod nas, a takon je valjda i vani, kada se govori o likovnoj umjetnosti, spominju se i ističe, da tako kažem nekoliko starih majstora, koji su tržišno dobro procijenjeni a sve drugo je u nekoj sivoj zoni, dobro polu sivoj zoni? Umjetnost producira robu koja vrijedi ili ne vrijedi, da sasvim pojednostavim. Nije li tom katastrofa?
- Jest. Gledajte, umjetnost je manje više uvijek bila u nekom katastrofičnom stanju. Tu je i zaborav. Umjetnost je rijetko bila u žarištu zanimanja javnosti. Znate, iza velikih autora uvijek je bio nazočan publicitet. Kod nas nema takve logistike.
 
• Gospodine Jordan, Vi ste se u mladosti bavili glazbom. Koliko je glazba bila važna u Vašem životu kasnije? Je li Vam nedostajalo aktivno bavljenje glazbom?
- Jest. Glazba je mnogo privlačnija i mnogo atraktivnija. Ona može dati osjećanja koje ne može donijeti tiho sazrijevanje slike.
 
• Slušate glazbu dok slikate?
- Redovito, posebno volim barok. Handel, Bach, talijanski autori iz XVII. stoljeća... Ima dijelova glazbe bez kojih nisam ni mogao započeti slikanje.
 
• Na čemu trenutačno radite u atelijeru?
- Više promatram nego što radim, nešto malo dorađujem, ponešto smišljam.
• Nedavno mi je jedan slikar rekao, kako je umjetnost magija.
- Sasvim sigurno.  Kako nastaje umjetnost, nema recepta. Umjetnost nastaje na nevjerojatnim mjestima, istina, ima vremena koja idu na ruku umjetnosti. Danas nastaju novi, razni fenomeni, pa se umjetnost pomalo povlači.
 
• Kako vidite budućnost umjetnosti?
- Ne znam. I danas imate pojave koje se zovu umjetnost a ja ih ne razumijem. Ti izrazi imaju svoje vlastite kriterije koji se ne slažu s mojim kriterijima.
 

Miroslav Pelikan

Život živi nas, a ne mi njega

 
 
 
Ni za jedan razgovor nisam si uzeo više truda u pripremi za razgovor, kao za ovaj, znajući koga imam pred sobom, umjetnika vrijednoga osobnoga odziva, čovjeka koji sustavno radi na sebi, znalca koji obogati spoznajom drugog i drugačijeg kuta gledanja, usustavljenim znanjem. Nakon razgovora s Vama čovjek ode obogaćen novim spoznajama, neizgubivši dragocjeno vrijeme, jer toliko vrijeme vodim s Vama, Radom Zrilićem uzgredne razgovore koji su vodili i slutili neupitno ovaj sada razgovor.
http://www.zadarskilist.hr/media/base/rade%20zrilic%2004.JPG
• Što je po Vama prostor, jedan od najvažnijih pojmova filozofije, fizike, matematike i likovne umjetnost? Zadržimo se na jednome konkretnijem određenju prostora – osobnom umjetničkom prostoru.
- Nisam siguran što se ovdje točno pita, uzmimo da je riječ o „vremenu i prostoru“ koji nam je dat kao jedinkama, odnosno vremenu svjesnog života određene jedinke na određenom prostoru, gdje je već „bačen na svijet“, mjereno ljudskim mjerilima sekunde, minute, dana, godine…
- U tom smislu, svako djelo govori o autoru, vremenu i prostoru gdje i kada nastaje i konačno nužno govori o onomu kako bi „trebalo/moglo“ biti…
 
• Nije – je, umjetnost ono što zahtjeva interpersonalni prostor, interakciju mnoštva individua koje dijele istu stvaralačku namjeru i kreću se ka istome cilju – kreiranju kulturnog prostora u kojem je protok kreativnosti i ideja beskonačan?
- Jedan od radova koje sam izradio nosi naziv „Kruh na stolu“ i prikazuje izdubljeni kruh na stolu tako da se čini da je unutar kruha mračno i nedokučivo dok su mrvice razbacane po stolu… osnovna ideja jest kako mi ne jedemo kruh već „kruh jede nas“… Želim reći sljedeće; ne živimo mi Život, Život „živi“ nas, odnosno mi jesmo jedno s njim ali u isto vrijeme smo i njegov „alat“ pa je onda sve što kreiramo rezultat „unutarnje nužnosti“ kako to Kandinsky kaže. Osobno volim reći „ne bavim se ja slikarstvom, slikarstvo se bavi mnome…“ U tom smislu svi smo „isti“…
 
• Koliko je hibridan današnji likovni prostor kada vladamo spoznajom da granice čovjekovoga poimanja prostora nisu konačne?
- Ovdje opet nisam siguran što se točno pita, no nameće se sljedeće: nama kao fizičkom entitetu, smiješnom ljudskom biću, nije moguće doći do odgovora…propitivati možemo, ali kako je moguće pojavljivanje novog bića, njegov „postanak“, kao i njegov „nestanak“…mi taj odgovor nemamo…
 
• Koliko je značajan segment suvremene urbane kulture, i kakav je Vaš uvid u aktualnu likovnu produkciju s posebnim osvrtom na grad Zadar, imena koja se neizostavno nameću?
- Ne bih sebe nazvao poznavateljem „aktualne“ likovne produkcije u smislu ovdje i sada, no, relevantnim i vrijednim može se nazvati sve ono što „vrijedi“, bez obzira na mjesto i vrijeme nastanka… sve ostale podjele nemaju opravdanja…
 
• Koliko je ova sredina umjetnički katalizator u profiliranju visokih stručnih standarda u umjetničkoj oblasti, zadarskoj umjetničkoj zbilji i šire, umjetničko – kritičkog pogleda zahvaćene Hrvatske?
- Jednom sam u literaturi naišao na lijepo tumačenje plemenitosti; plemenit je onaj tko od sebe traži više…okolina-nekakva, jest uvijek tu, može olakšavati ili otežavati objektivno govoreći, ali čovjek mora/treba biti ono što jest bez obzira…
 
• Koliko, u prkos ekonomskoj krizi i nedostatku odgovarajuće kulturne politike na prostorima koji su nam stalno pred očima, prati, karakterizira, otvorenost duha, želja za istraživanjem, vizualno bogata i trajno – vrijedna autorska umjetnička rješenja?
- Svaka dostignuta razina (stvaralaštvo, industrija, politički odnosi …) mora se napuštati u korist novog istraživanja i konstrukcije na dobrobit čovjeka i života. To razumijeva slobodu na osobnoj razini kao i elemente političke slobode u kontekstu društvenog uređenja. Bilo bi potrebno puno skepse i kompromisa, dalekovidnosti i strpljenja za razumno postupanje tijekom vremena kako bi se život neke zajednice doveo na nove točke svijesti i životnih praksi koje bi bile za čovjeka, za život…
 
• Što je po Vama umjetnik? Kako po Vama treba komunicirati sa svijetom: u svakodnevnome životu, i dok stvara djela likovne umjetnosti?
- Osobno ne koristim riječ „umjetnik“ jer s jedne strane zvuči pretenciozno a s druge izlizano… preferiram riječ „autor“ (od „auctor“ = “proširivatelj svijeta“; Jose Ortega Y Gasset) i na tom tragu mogu reći da shvaćam življenje i stvaranje kao jedno…
 
• Koliko neoborivo stoji Tolstojeva definicija umjetnosti: Dobro, istinito, i lijepo?
- Ovdje je nemoguće „odgovoriti“… koliko svjesnosti o sebi i akciji/djelovanju je potrebno za početak, a zatim u izvedbi biti čist „od glave do vrhova prstiju“, koliko se možemo „maknuti s puta“ radu koji navire kao rezultat „unutarnje nužnosti“ kako bi on bio „čist“ i „zakonotvoran“…
 
• Koliko je, ili uopće, je li, slikarstvo umjeće koje pomoću linija i boja daje na plošnoj podlozi prikaz pojava viđenih u stvarnosti?
- Stvarnost? Osjetila koja imamo nude nam „stvarnost“, no ona je već ponuđena, od strane Boga, Bitka, Prirode, Života…kako tko voli…jesmo li pozvani preslikavati što vjernije ono što se nudi kao postojeće ili možemo/trebamo stvarati „svoje“, što bi nas potvrdilo kao misleća i svjesna bića? Smatram kako su tu uvijek samo tri pitanja i to ovim redom; „zašto“, „što“, pa tek onda „kako“… to što smo u pravilu izgubljeni u onom „kako“ to je nešto drugo…
 
• Jesu li umjetnici od ovoga svijeta? Koliko jesu – nisu, za ovaj svijet? - Koliko je istinski umjetnik sam, u ovoj ljudskoj vrevi: za kruhom, vlašću, slavom... samiji? Koliko drugčije može i zna, treba... a da to ne doživi kao nevolju, kaznu, slabost? Koliko svojim životom umjetnik pomiče umjetnost. Treba li živjeti bezimen i nezamjetan?
Ne postoji „umjetnik“ koji bi bio sam, kao da je on tu nešto „poseban“… “radikalna samoća“ jest pozicija čovjeka uopće…svatko je pozvan organizirati življenje u svim njegovim segmentima kad je riječ o funkcionalnim elementima koji služe održanju tijela i svim njegovim funkcijama u konkretnom vremenu i konkretnom prostoru. Povrh toga, ukoliko netko hoće i može dati u kontekstu „postkonvencionalnog“ mičući se povremeno od stabala da bi gledao „šumu“ i ostavljao privremeno i povremeno „sadašnjost“ kao „prošlost“ kako bi izvidio moguću „budućnost“- to je potreba i pojedinca i zajednice…
 
• Koliko kroz umjetnost želite izaći iz ustaljenog klišeja ponašanja i mišljenja? Koliko se sami sklanjate u kreativne osame?
- Konvencije i ustaljeni obrasci nude određeni odgovor, ali nisu neupitni… svijet je uvijek u „bijegu“ te je svaki pokušaj da se nudi isti odgovor na nove situacije zapravo pokušaj „konzerviranja“  „sadašnjosti“ što nije moguće… uostalom, netko je negdje kazao „moramo se stalno mijenjati kako bismo ostali isti“…
 
• Što bi Rade Zrilić rekao o svome umjetničkome izričaju? Koliko je Vaša umjetnost contemporary art? Što u umjetnost donosi vrijeme u kojem živimo?
- Što bih rekao o samome sebi? Ništa. Radovi su tu, oni se nude, u tišini.
 

Nikola Šimić Tonin

Vučistrah tragikomedija u prozi

 
 
Nešto oko čega nema nikakvoga spora među poznavateljima lika i djela P. K., njegova je prva drama, punim naslovom Muka i smrt našega Gospodina Isusa Isukrsta, pisana u duhu onodobnih pobožnih drama, s utjecajima klasicističke tragedije i melodrame. To opsežno stihovano djelo, uglavnom u rimovanim osmeračkim katrenima, ali i s mjestimičnom polimetrijom (šesterci, dvanaesterci, sestine, distisi), očituje znatne novine u kontekstu takve dramaturgije u nas, ponajprije složenije retoričke i psihološke odnose, scensku dvostrukost i sugestiju asocijativnosti. Prema nekim podatcima, prikazana je u Korčuli već 1663., no vjerojatnije je da je u tom gradu uprizorena 1678. Završna inačica posvećena je braći S. i N. Buniću, a K. je zasigurno imao udjela u prikazbi, ne mareći, i ne potpisujući ih, (on se vjerojatno još 1667. pojavio kao glumac u Splitu, u izvedbi komedije La moglie di quattro mariti G. A. Cicogninija). 
http://www.matica.hr/slike/vijenac/vijenac263/STG02536.gifhttp://www.njuskalo.hr/image-bigger/filatelija/korcula-br-24-petar-kanavelic-slika-50125878.jpg
Jedna od rijetkih njegovim imenom potpisanih drama, Vučistrah (negdje pod naslovom Krunoslava) tragikomedija je u prozi, o slavenskim i ugarskim plemićima (protagonisti su kraljica Krunoslava i kralj Vučistrah), kojom je 5. II. 1682. otvoren dubrovački Orsan, glavni kazališni prostor u Hrvatskoj do poč. XIX. st. Ondje je bio nazočan i K., koji je prijateljevao s izvođačima, družeći se svugdje gdje bi se zatekao s kazališnim družinama koliko bi mu to vrijeme i poslovi dopuštali, a nekada su ta druženja i samim njegovim obavještajnim poslovima išli na ruku, pa tako podruži se i sprijatelji i s plemićkom družinom »Nedobitni«. Predlošci te dramaturški dosta zamršene drame su Calderonov Život je san (odn. Cicogninijeva talijanska obradba te drame) i Cicogninijeva Orontea. Tekst je prvi objavio M. Rešetar, što i dan-dan objašnjava razna svojatanja od strane srpske književne zajednice, starije hrvatske književnosti, ponajprije radi raznoraznih političkih podmetanja i velikosrpskih prekograničnih posezajućih nauma, prije sveg prema Dubrovniku, zanemarujući provjereni povijesni podatak iz života Dubrovačke Republike, kako su unutar dubrovačkih zidina prenoćiti mogli mnogi putnici namjernici, samo to nije dopušteno Srbima, a dramske tekstove prvi pronađe i objavi M. Rešetar, ili se za nijh i prije znalo ali nisu iznova objavljivani, kao što rekoh objavi ih u: Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, Beograd, 1922., 6., zatim Novak (Forum, 1983., 7.–9.), koji je upozorio na izvore drame i na njezino značenje u razvoju dubrovačke i hrvatske dramatike, kao scenski najkoncentriranije onodobne hrvatske drame, oblikovane oko teme i ideje o nestalnosti sudbine, koje je labilni scenski svijet u tom smislu i politički aluzivan.
 
Vučistrah je repriziran dva puta u Dubrovniku 1699., a možda već jednom i 1696., što je rijetkost u starijem hrvatskom glumištu. Uspjelo je adaptiran 1982. u režiji T. Durbešića (Kazalište Marina Držića u Dubrovniku). Ne malo se iznenadih kada u GK Zadar među starom građom nađoh Sužanjstvo srećno, ukoričeno u knjigu a vjerojatno prikazano oko 1700., također je tragikomedija u prozi, libretističke tipologije, s uzorom u Schiavitùfortunata P. Podalinija.
 
Radnja te drame zbiva se na dvoru bosanskoga kralja koji je zarobio ugarsku kraljicu. Treća tragikomedija, Zorislava, nije dovršena. Napisana je u stihovima (osmerački katreni), a tematizira ljubav, s mnogo peripetija i sa Špartom kao mjestom radnje. Vjerni pastijer, koji ima oko 12.000 stihova, prepjev je Guarinijeva djela Pastor fido u novoj arkadijskoj inačici. Izveden je u dubrovačkom kazalištu 1688., a posvećen dubrovačkim vlastima. Improvizirani umetak u kojem se izruguje mletački učitelj u isusovačkom kolegiju izazvao je incident u koji su se upleli Vatikan, bečki dvor i Venecija te je doveo do procesa protiv izvođača, družine »Nedobitni«. Ipak, nakon incidenta rektor Dubrovačkoga kolegija više nije bio Venecijanac, već Dubrovčanin. Kratki dramolet (oko 300 stihova) Venere, Kupido, Marte, Elena i Paride popraćen je glazbom koju je možda K. sam skladao. Sadržaj mu je poznata antička tema o zaljubljenim parovima i Kupidu, komentatoru zbivanja i sponi među zaljubljenicima. Andro Stitikeca (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1938., 13.) komedija je u tri čina, izravna prilagodba Molièreova Škrtca, s nekim elementima iz Umišljenoga bolesnika i Građanina plemića. Svojedobno je često scenski postavljana, u nekoliko prilagodba, u više hrvatskih kazališta, a i na prvim Dubrovačkim ljetnim igrama 1950. (u izvedbi Zadarskoga Narodnoga kazališta).
 

Žaklina Glibo i Nikola Šimić Tonin

Žilav smo mi svit

 
 
Odužilo se naše pješačenje od Čitluka do Međugorja, kamo smo se uputili, moj otac i ja. Sunce upeklo. Sve prži. I kamen i zemlja. Jedva se vučem. Otežale i noge, a žeđ osušila usta. Nigdje nikoga i nigdje ništa. Usput samo rijetke, malene i zbijene, jedna pored druge, kamene kućice. A uokolo… kamen i drača. I tek samo ponegdje rijetki nasadi vinove loze i duhana.
Ali moj otac kao da leti… nad bijelim makadamskim putem,  koji je, onako obasjan vrelim zrakama sunca, titrao u daljini.
–Tata, tata, stani malo! Ne mogu više. Kada ćemo već jednom stići tamo?
–Brzo, brzo! Izdrži još malo!
I samo što od muke nisam počela na sav glas plakati, pored nas stadoše nekakva zaprežna kola. Od gustog oblaka prašine koji je ostajao iza njih,  nismo vidjeli ni tko ih je vozio, ni jesu li kola prazna ili natovarena. Ali na našu sreću, ubrzo smo bili smješteni na vrhu natovarenih bala sijena, a vozio nas je Ilija, tatin rođak, koji se vraćao nakon košnje trave, kući u Međugorje.
http://www.pansion-rosary.com/images/medjugorje.jpg
Međugorje
 
–Ti, Marijane, opet malo doša, ka i svake godine, u va doba? Pravi si naš čovik. Ne mereš brez svog kraja.    
–Jesam, došao sam, došao, moj Ilija. Mora se malo obić svoj rod i svoja djedovina, mora. Samo ćemo, na brzinu, malo svratit kod Ivana, a onda idemo dalje. Kod moje sestre Luce. Znaš da su ih opet vratili? I sam Bog zna koji im je ovo put da se pokušavaju maknuti od svega ovoga jada, i otići… pobjeći daleko od svega.
–E, moj Marijane, moj Marijane! A što drugo nami bidnima i priostaje? Put pod noge… i u bili svit… Kud koji, mili moji! Ili to ili umri od gladi.  Viruješ li ti, moj Marijane, da bi mi sad ovdi sidili i pričali da  nas pokojni fra Didak nije devesto osamneste spasija od gladi i odveja? Nije baš u bili svit, ali je  u Slavoniju. A posli i vratija na naša stara ognjišta. I spasi on tako nas svi sedamnest iljada. Dice i nejači. Pokoj mu njegovoj lipoj duši. A ko bi danas oda, reci ti meni, po ovin guduram da tako ne bi?
–Tako ti je to, moj Ilija. Ali, gorak je tamo kruh, moj Ilija, gorak. Da ne može gorči biti. Jer, svaka je tuđa zemlja, tuga golema. Pregolema. Nemaš nigdje ništa. Nemaš ni alata ni zanata… I nikoga svoga…
 
– E moj Marijane, tako ti je to uvik i bilo. Ne piva se uzalud:
Proklete su obe Amerike,
satraju te gore od motike.
Nema sveca ni slobodni dana,
ni bukare vina kraj komina,
blagoslova nema materina.
Nemaš kada niti zaplakati,
a kamoli gangu zapivati.
A i sada je tako. Di si god krenija… istok, zapad, siver, jug. Ista tuga, isti jad. Čovik sam u bilom svitu. Sam ko posićeno drvo. Još ako nemaš nigdi nikoga svog, a još ne znaš ni beknut nikoju stranjsku rič, unda…!
Tako ti je to, moj Marijane! Pa i  sam si vidija što se s tvojom sestron Lucon dogodi! Pošla s dicon i vratila se nazad s dicon. Kako pošla, tako došla!!!
–Imaš pravo, moj Ilija. A i sam znaš kako kažu: Hercegovina čitav svijet naseli, a sebe ne raseli.
–Istina, istina! Ima nas, ima još, Bogu dragom fala! Žilav smo mi svit, žilav! Ništa nas ne mere zatrat. Srasli smo sa stinom i odrasli na stinam. Očuva nas je sam dragi Bog i naša vira u Boga. Pogledaj samo malo ovo ovdi. Desetak kuća i prelipa crkva. Bili se ka bila golubica. Istina je, mi jesmo sirotinja i bida, ali sagradismo kuću Božju. Sa svoji deset prstiju. Kamen po kamen. Barilo po barilo vode.
Bog će nam dat. Kad-tad. Ali dat će nam …
 
Evo me, opet, nakon toliko godina, ovdje u Međugorju. I ništa se promijenilo nije. Sve je isto. Ista suha i jalova zemlja. Isti teret pritišće dušu. Isto se, kao i prije, sadi duhan i bere grožđe… I pravi vino i rakija.
Samo se sada  neki drugi ljudi bore sa škrtim kamenom. Za svaki pedalj zemlje. I mole Boga… za  svaku kap kiše. Uvijek tu… Na toj istoj goloj i škrtoj zemlji. Hercegovačkoj.
       A ljudi? Opet put pod noge i u bijeli svijet. Trbuhom za kruhom.  Pa što dragi Bog dadne i sreća junačka!!!
Oprostili su se tako oni
S gorčinom
Zauvijek
I rekli zbogom
Svemu
Što su imali
Ili su mislili
Da imaju
A dio im se duše
Izgubio
Negdje usput
Na dugoj i mračnoj
Stazi beznađa
–Idite, samo vi idite! ─ misle drugovi, ali ne govore javno. ─ Bolje za nas da vas je što manje. Široki vam puti i ne vraćajte se više!
 
A godine prolaze. Duge, teške i surove. Na sreću nešto se  i sačuvalo. Ostavilo na stranu pa donijelo svojima. Napravile se i nove kuće. Da se obnove rodna ognjišta i ne ostanu pusta i  jalova.
I unatoč svim progonima,  unatoč svim zabranama, unatoč bijedi i neimaštini, i prije i sada, zvonila su i još uvijek zvone… međugorska zvona stare crkve. I zovu vjernike na večernju misu i na Zdravo Marijo.
 
– Jesi li čula ono o Gospi iz Međugorja?
– O čemu ti to? Kakvoj sad Gospi?
– Pa o ukazanju Gospe.
– Nemoj biti smiješna! Pričaš gluposti. Nemoj da te tko pametan čuje. Sve su ti to, draga moja, bapske priče i dječje izmišljotine.
–Ma, gledala sam na TV- Sarajevu… Nisam ni ja baš sigurna, ali mi je sumnjiva sva ona strka oko toga. Zar nisi čula što su sve jadna djeca morala podnositi i krošto su sve morala prolaziti?
Policija, pa zabrane, pa TV kamere…Te bockanja, te probadanja, pa onda psiholozi, psihijatri… I što im  sve nisu činili? Odvedoše u zatvor i fra Jozu. Sva se UDBA i KOS, policija i političari, propeli na sve četiri. Ispade kako se cijela cjelcata država boji jednog jedinog svećenika i šestoro male djece.
– Ma ako i jest istina, reci mi iskreno samo jednu stvar! Zašto baš Međugorje? Zašto baš ta pustopoljina, Bogu iza nogu? Pored toliko mjesta na ovom bijelom svijetu.
–Ovaj je kraj, draga moja, a to bi i ti trebala znati, cijelu svoju povijest patio za vjeru i zbog vjere. Proganjan i žigosan zbog nečega što su mu drugi, upravo zbog vjere i odanosti Bogu i katoličkoj crkvi, tovarili na leđa. A to su svi pošteni, radišni i časni ljudi. Ta samo ih je vjera i održala! I eto ti… i pravog razloga i pravog odgovora. Vjera, draga moja, vjera!
 Molim te, mučni samo malo tom tvojom glavom! Zar ne vidiš što nam čine? Navodno, bore se protiv onih koji podrivaju naše bratstvo i jedinstvo. Ma kakvo sad jadno bratstvo i jedinstvo!? Vidi im se na djelu to njihovo, nazovi bratstvo i jedinstvo. Iza njega im i dandanas ostaju, svugdje po bijelom  svijetu, samo krvavi tragovi… Već je uvelike na izdisaju i odumire. A još malo, pa će i ovu sirotu djecu, proglasiti „državnim neprijateljima broj 1“. Odvode ih… dovode ih… Od nemila do nedraga. Od ureda do ureda… I svi viču u jedan glas:
„Ma kakva Gospa! To je sigurno bila neka mlada čobanica“.
http://q-ec.bstatic.com/images/city/600x200/803/80364.jpg
Čitluk
 
Uzbunili se drugovi, uzbunili.  Depeše kruže… Od Mostara, Zagreba, Sarajeva, do Beograda. Čak i do Moskve. Doduše, sada ne će davati svoju završnu riječ tovariš Staljin, ali red je red.  Stariji se još uvijek mora slušati!
–A što mi to imamo s Moskvom, molim te lijepo? Odakle sad, najedanput, tolika bratska ljubav i briga?
–Ne znam, draga moja! To pitaj njih. Samo znam da ih je mnoštvo pozatvaranih, pretučenih, osuđenih…
–Eto, to ti je nama naša borba dala…
 
–Jesi li ti vidio Gospu?–obrati se Jakovu poznata voditeljica TV- Sarajeva.
–Jesam, vidio sam–odgovori Jakov.
–A gdje si je vidio?
–Na brdu, u kući, u sobi, u crkvi…
–Meni Gospa dođe u sobu svaki dan, po desetak, petnaest minuta–nadopunjuje ga Ivanka.
–Razgovaraš li ti s njom? ─opet će voditeljica Jakovu.          
–Razgovaram. Ona govori meni, a ja njoj.
–A što ti to govori?
–Najprije mi kaže svoju poruku, a onda nas savjetuje. Kao i svaka majka svoje dijete.
–A „lagiš“ li ti to malo meni?–upita ga voditeljica, ni ne trepnuvši.
 
–E moja Monika, moja Monika! Evo ti sada, zorno i na djelu, rezultata njihovog bratstva i jedinstva! Hrvatska krvari… Sve spaljeno. Sve srušeno. Srce mi se para.  Jecaji guše. Ne mogu se zaustaviti… Što nam to rade? Zašto???
–Smiri se, smiri!. Pa valjda i sama znaš da se u životu sve vraća i sve plaća. Doći će i njima računi na naplatu… Dragi je Bog i Majka Božja uvijek s nama. Čuva nas i bdije nad nama. Pomoći će nam. Vidjet ćeš! Kad-tad.
–Bog te čuo, moja Monika, ali mi se čini, da ovom našem jadu, nikad kraja…
 
Ma, lako je drugome govoriti … smiri se, ali nije lako smiriti svu ovu buru i sav ovaj nemir i jad, koji se u meni skupio. Ne znam više što ću sa sobom. Hodam po kući kao muha bez glave… Stalno buljim u ekran TV-a. I prebacujem s vijesti na vijesti. A svugdje jedno te isto.
Vukovar sravnjen.
Razrušen.
Reportaže s ratišta oko Vukovara, pa onda kolone bradatih, prljavih barbara,  koji ulazeći, u  kako oni kažu, srpski „oslobođeni grad“, pjevaju:  „Slobodane šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate“!
Nešto me steže u grlu. Steže i žeže i u prsima. Steže me i guši bol. Koja ne prestaje. 
Dokle? D-o-kle-eee??? Dokle ova naša Kalvarija…? Hoće li ikada prestati ovaj naš Križni put? Kriknula bih, ali ne mogu. Jer, svi su se moji krikovi skamenili.
 
–Što si se smrzla!? Diži se! Idemo…
–A gdje to? Zar ne vidiš što se događa? Ne mogu! Ne ide mi se nigdje! Ne mičem nigdje iz kuće. Nemam nigdje mira. Sva drhtim i strepim od onoga što nam još slijedi…Uhvatio me užasan strah zbog onog što bi se moglo dogoditi i mojoj djeci.  I svima nama. Ledim se od užasa.
–Hajde, hajde, diži se već jedanput!  Jer iz  ovih stopa idemo u Međugorje!
–A odakle sad to? Pa sve si do nedavno tvrdila da su to dječje „klapnje i bapske priče“.
–Molim te,  ne stavljaj mi sol na živu ranu! Ne spominji mi to! Da samo znaš, kako mi je zbog toga. Ne mogu sebi oprostiti što sam toliko griješila! Ne mogu shvatiti kako sam bila toliko slijepa! Čini mi se da sam živjela u nekom polusnu. Ali, Bogu dragom hvala, probudila sam se. I progledala. I sada osjećam, sada znam i sigurna sam… Gospa je tamo. Zove me i čeka. .. Ja moram ići tamo, a ti kako hoćeš. Želim i moram otvoriti Gospi svoje srce i s njom se ispričati. Moliti za oprost zbog mog oklijevanja. I ne pitaj me što mi je! Pa ja nikada nisam ni izgubila, niti zanijekala svoju vjeru u Boga. A što se tiče Gospe, nisam bila jedina koja je oklijevala... A sada, nešto me sada iznutra tamo vuče. Jače od svega. I tjera. Moram ići i gotovo! Moram joj se pomoliti da nas sačuva.  Moram se pomoliti za spas svih nas. Vidiš, sve su pokušavali da nas zbrišu s lica zemlje, sve!!! I jezik su nam ukrali, povijest prekrajali, ali nam jedino vjeru nisu mogli, niti uspjeli zatrti.
–Hajde, hajde! Idemo u Međugorje! Pomoliti se…Bit će nam lakše.
 
I opet samna putu za Međugorje.  Bog sam zna koliko je vremena prošlo od mog zadnjeg dolaska ovamo. Sve se promijenilo. Nije to više onaj krš i kamen. Nije to ono Međugorje kakvoga se ja sjećam.
Sada je to maleno i skladno uređeno mjesto, s puno lijepih kuća. Sve se zeleni. Sve je u  cvijeću i cvjetnim nasadima. No, nema baš puno ljudi koji su došli posjetiti Svetište. Čudno!!! Valjda ih je uplašilo ovo barbarsko divljanje koje se na nas odjedanput sručilo.               
Bliži se pet sati. Zvoni crkveno zvono. Zvoni i poziva vjernike na večernju molitvu. Crkva se polako puni. Monika i ja sjedimo u zadnjem redu. Odjednom mi jecaj izbija iz grla, svom silinom. Ridam… Ne mogu stati. Niti mogu prestati. Suza mi, suzu goni… 
–Što ti je? Ljudi te gledaju. Prestani!
–P-r-e-sta-la  bih ja, ali ne mo-gu-u-u-u!!!–jedva izgovaram kroz jecaje.  –Sve mi se skupilo. Za što se uhvatiti sada, moja Monika, kada su nam dušu ranili? Gdje odložiti svu ovu gorčinu i jad? Kamo smjestiti? Da manje boli.
A što nam je preostalo, reci!? Opet su nas rastjerali na sve četiri strane svijeta. Od nemila do nedraga. I opet se sve ponavlja… Ne mogu više, ne mogu!
Gospe moja draga, daj nam Ti snage i podari nam nadu u kraj ove naše Kalvarije, i ne daj da nam se onaj prijašnji pogrom, opet ponovi!!! Jer, davno je rekla moja pokojna mama:
„Bojim se, strašno se bojim, da nam i ovo troje djece, ne doživi opet isto. Jer  mi sve brzo zaboravljamo. A još brže praštamo“.
A vidi sad!!! Opet isto.
Ali unatoč svemu, nismo izgubili vjeru  !!! Ona je u nama. Čvrsta je i postojana. No bol… ne nestaje, ne gubi se. A nada nam je sve slabija.
I baš u tom trenu osjetih kako mi odjedanput u srcu narasta neka blagost i beskrajna sreća. Mir i blaženstvo.  Kao da mi je dušu dotakla neka božanska svjetlost. Suze mi još uvijek teku… ali ne plačem.
Sveta Marijo, Majko Božja,
moli za nas grješnike
sada i na času smrti naše.
Amen.
http://glasbrotnja.net/wp-content/uploads/2014/01/Medjugorje-600x369.jpg
Bijakovići
 
Odzvanja molitva… Zrak gust. Pun nečeg neobjašnjivog. Molim se i ja. I osjećam da je Gospa tu, pored nas. Moli se i ona s nama. I za nas. Našem nebeskom Ocu.
Osjećam Njezinu nazočnost. Svugdje …  I u našoj molitvi, i u našim suzama. I u iskupljenju kojeg sam osjetila. Kao da mi je s leđa pao ogroman  teret. Kao da sam oslobođena od svakog grijeha i svakog zla.
I odjedanput se, kao nekim čudom, podignu k nebu molitva i vapaj hrvatskog puka.
Slijevajući se u jednu jedinu molitvu. Zajedničku.
Molitvu za mir, Kraljici Mira.
 
(Svršetak
 

Vera Primorac

Anketa

Policijski napad na braću Mamić provodi se da se pomogne?

Subota, 04/07/2015

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 623 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević