Get Adobe Flash player

Kozmopolitizacija upravo se ogleda u uvažavanju različitosti

 
 
Ne optužujem nikoga, ali nisam siguran da su među onih 200 i nešto prvotnih potpisnika „Deklaracije o zajedničkom jeziku“ baš svi široki i tolerantni ljudi, jer neki od njih jesu dokazane veličine u jeziku / jezicima i kulturama kojima pripadaju, ali neki su samo iskušani politički muljatori, nasilnici i osobe malih kapaciteta!
http://dalibormilas.com/wp-content/uploads/2015/11/mile_2.jpg
Mile Lasić
 
Na ovaj komentar u Dnevnom listu ponukalo me povlačenje potpisa s “Deklaracije o zajedničkom jeziku” iznimno važne osobe ne samo za hrvatsku i njemačku kulturu, nego i sve južnoslavenske kulture, književnice i prevoditeljice, doktorice znanosti Alide Bremer. Pri tomu, kako mi se čini, i u njezinom i u mojemu slučaju ne radi se o protivljenju duhu “Deklaracije…”, nego o mogućim zlouporabama njome. Već sam izražavao nadu, ali ponovit ću i ovdje da bi primjer neupitno velikog policentričnog jezika kakav je njemački mogao biti poticajan i na prostorima, malog, majušnog policentričnog “zajedničkog jezika”, kakav je b-h-s-cg jezik, odnosno jezici, kako volite, samo izvolite.
 
U njemačkom relaksiranom odnosu naspram neupitne policentričnosti sadržan je i obzir prema drugome, posebice manjemu, kao i obveza njegovanja jezika i obzirnih standardizacija. U svakom slučaju nikomu u ovom velikom jeziku i kulturi danas ne pada na um “germanizacija”, pa bi se tim slijedom podrazumijevalo samo od sebe i isključivanje kako “srbizacije” i “kroatizacije”, tako i “bosnizacije” zajedničkog nam jezika.
 
"Za" i "protiv"
 
Ne optužujem nikoga, ali nisam siguran da su među onih 200 i nešto prvotnih potpisnika “Deklaracije o zajedničkom jeziku” baš svi široki i tolerantni ljudi, jer neki od njih jesu dokazane veličine u jeziku / jezicima i kulturama kojima pripadaju, ali neki su samo iskušani politički muljatori, nasilnici i osobe malih kapaciteta! Sugeriram, dakle, umjesto kontraproduktivnih “za” i “protiv” manipulacija “Deklaracijom o zajedničkom jeziku”, koja je samo otkrila “mokru vodu” kako nam je jezik zajednički, najpažljivije moguće iščitavanje kompleksnih studija o jeziku tipa “Jezik i nacionalizam” profesorice Snježane Kordić i studija drugih jezikoslovaca i književnika koji se odgovorno bave dualnim obilježjima i funkcijama policentričnog b-h-s-cg jezika.
 
Preporučam iz mnogo razloga i čitanje “Promemorije o (hrvatskoj) jezičnoj politici u BiH” književnika Ivana Lovrenovića, kao i njegov lapidaran prosvjed protiv “komesarkog jezika na FTV-u” od prije par godina, u kojemu veli: “Pravo je sociološko, tj. sociolingvističko stanovište ono, s kojega se može i mora govoriti o trima jezičnim standardima u Bosni i Hercegovini, dok je, obrnuto, sa strukturno lingvističkoga stanovišta to jedan jezik”.
 
U “Promemoriji…” je Ivan Lovrenović, inače, precizirao: “Jedna od elementarnih sociolingvističkih postavki jest ona o dvjema različitim funkcijama jezika: simboličkoj i komunikacijskoj. Simbolička funkcija načelno je kognitivna, no ona u našem slučaju jezik povezuje i s političkim pitanjima kolektivnoga identiteta neke kulturne i nacionalne zajednice, dok se komunikacijska odnosi na ulogu jezika u međuljudskoj komunikaciji i razumijevanju”. Pitam se: je li se netko prisjetio konzultirati i Ivana Lovrenovića o jeziku i/ili jezicima u Regiji i u BiH, o jeziku našem nasušnom, zajedničkom, s kojim se nažalost i ne umijemo ophoditi kako bismo morali. Relaksirano i brižno, ali i odgovorno, poput Nijemaca!
 
Politike višestrukih identiteta
 
S mladim mostarskim književnikom Elvedinom Nezirovićem sam se, inače, povodom „Deklaracije o zajedničkom jeziku“, lako složio i o Ivanu Lovrenoviću i o tomu da se ljudi u Regiji našeg malog policentričnog jezika dijele na one koji su zbog očigledne bliskosti u jeziku sretni i na one koji su upravo zbog te srodnosti i bliskosti nesretni!
 
Mada nisam uvjeren u plemenite motive svih supotpisnika, hvala istinskim autorima “Deklaracije o zajedničkom jeziku” na plemenitim porukama, uz napomenu da nama u BiH ne mogu pomoći ni plemenite deklaracije o jeziku, ni o bilo čemu drugome dok smo u nezaustavljivom kulturološkom sunovratu nijekanja drugosti, sve dok razumijemo “jednost” kao prednost, a pluralnost preziremo, sve dok smo spremni nijekati teorije i politike višestrukih identiteta, u konačnici i oformljenu višenacionalnost u BiH, sve dok nismo u stanju priznati da su građanstvo i sloboda povezani s uvažavanjem oformljenih nacionalnih i svih drugih, tzv. novih identiteta u BiH. Uostalom, i pokojni profesor Ulrich Beck bi kazao kako se kozmopolitizacija ogleda upravo u uvažavanju različitosti. Jer, krajnje je vrijeme zakoračiti upravo ovim putom u političku Modernu, kako ne bismo zauvijek ostali u pred-Moderni!
 

Prof. dr. sc. Mile Lasić, Dnevni list, Mostar

Povjesničar, književnik i intelektualni djelatnik

 
 
Kerubin Šegvić (Split, 23. veljače 1867. - Zagreb, 30. srpnja 1945., hrvatski povjesničar, književni kritičar, političar, katolički svećenik i profesor filologije; pogubio ga je nakon Drugoga svjetskog rata jugokomunistički režim.
http://www.cdct.cz/petera/data/dil.XI/pet.163.jpeg
Rođen je u Splitu, u seljačkoj obitelji kao Matej-Marin Šegvić. Pohodio je zadarski Teološki fakultet, gdje je i doktorirao. Zaredio se je 1889., ali je kasnije napustio franjevački red i ostao samo biskupski svećenik. Od 1890. do 1891. i od 1895. do 1898. studirao je filologiju u Zagrebu, a nakon toga arheologiju u Beču.
 
U Splitu i Kotoru Šegvić je radio kao srednjoškolski profesor hrvatskog jezika, povijesti, grčkog i latinskog. Nakon umirovljenja Šegvić se posvetio potpuno intelektualnoj djelatnosti, pišući brojne članke i knjige. Na otoku Šolti od 1914. do 1918. bio je na svećeničkoj službi, a od 1918. živio je i djelovao uglavnom u Zagrebu. Nešto kasnije imenovan je i ravnateljem crkvice Ranjenog Isusa na Jelačićevom trgu.
 
Šegvić je od 1906. godine uređivao Hrvatski dnevnik iz Sarajeva, sve dok ga zbog njegovih nacionalističkih stajališta nisu protjerali natrag u Zagreb. Šegvić je bio pokretač i urednik Hrvatskog lista u Osijeku 1918., a od 1923. lista Hrvatska riječ u Splitu te list Hrvatske zajednice Hrvat. Godine 1933. osnovao je list Hrvatsku smotru. Hrvatska smotra predstavljala je časopis koji je okupljao hrvatske intelektualce na desnici, od onih umjerenijih do radikalnijih, poput Stjepana Buća i Vilka Riegera. Časopis je, naročito u prvim brojevima, zagovarao žestok sukob s marksizmom, obrušivši se tako na lijevo orijentirane pisce u Hrvatskoj poput Miroslava Krleže
 
Kao povjesničar, pokušao je na temelju radova kroničara Tome Arhiđakona i njegovog dijela Historia Salonitana objasniti Gotsku teoriju o podrijetlu Hrvata. Također je autor jedne od prvih biografija o Anti Starčeviću (1911.), te studija o životu Eugena Kvaternika (1921.). U Zagrebu je 1907. u dva sveska objavio i navodne dnevničke zapise Eugena Kvaternika pod naslovom Prvo progonstvo Eugena Kvaternika, koji su u historiografiji dugo izazivali brojne zablude i pogreške, budući da se Šegvić odlučio redigirati zapise, te ih je tako kratio, preformulirao i iskrivio. Šegvić je također pisao o Frankopanima i Zrinskima, Svetom Jeronimu, Grguru Ninskom, Grgi Martiću, Frani Buliću, Mihovilu Pavlinoviću, Petru Preradoviću i mnogim drugim osobama i temama. Godine 1927. Šegvić objavljuje svoju knjigu Toma Splićanin – državnik i pisac – 1200.-1268. – njegov život i djelo. Iako danas možemo o Tomi reći više, osobito s obzirom na utjecaje vremena, mjesta i ljudi u kojima i s kim živi i obrazuje se, kao i nakon provedene analize djela uzimajući u obzir povijesna istraživanja obavljena u međuvremenu, ipak temelji za sva nova istraživanja o Tomi nalaze se u monografiji Kerubina Šegvića.
 
Kerubin Šegvić autor je i povijesnih romana Posliednji Kotromanići ili propast bosanske državne nezavisnosti i Na solinskih ruševinah. Pripoviest iz staro-kršćanske dobe u Solinu, ilustrirane zbirke pripovijedaka Božić bana Borka i druge pripovijetke, te niza drugih pripovjedaka. Pod pseudonimom Pierre Lucki objavio je „povjestničku pripoviest iz dubrovačke okolice“ Lopudska sirotica prema nedovršenom epu Petra Preradovića. Ostale pripovijesti su mu: Boj na Grahovcu: pripovijest iz dobe hercegovačkih ustanaka, Jača od smrti: četiri pripovijesti, Junačka djela senjskih Uskoka, S mora: pripovijesti. Kao književni kritičar i povjesničar napisao je 1911. "Kratku povijest hrvatske (srpske) književnosti od njenih početaka do g. 1900" te studiju života i djela Luke Botića (1930.). Osim književnih pokušaja, priredio je nekoliko klasika hrvatske književnosti. Tu prednjače Gundulićeva djela: Dubravka, Suze sina razmetnog i Osman u suradnji s Ivanom Brozom. Također, preveo je sa i na talijanski nekoliko članaka i knjiga.
 
Političko djelovanje
 
Pripadao je ovim strankama: dalmatinskoj Čistoj stranci prava, Hrvatskoj stranci prava (članici Hrvatsko-srpske koalicije), Starčevićevoj stranci prava (milinovci) te za vrijeme južnoslavenske države, Hrvatskoj zajednici i Hrvatskoj federalističkoj seljačkoj stranci.
 
Kronologija je išla ovako: izvorno je bio pravaški usmjeren. Podržavao je isprva pravašku struju Josipa Franka, no nakon tzv. Aneksijske krize u Austro-Ugarskoj, Šegvić se okrenuo Mili Starčeviću i tako sudjelovao u raskolu stranke prava. Potom je postao član Starčevićeve stranke prava. a kada je 1918. proglašen raspad Austro-Ugarske pridružio se građanskoj Hrvatskoj zajednici pod vodstvom Matka Laginje.
 
Od 1919. do 1923. bio je zastupnik Hrvatske zajedniceu Beogradskoj Skupštini. Beogradski režim ga je uhitio 1925. (vidi članke u Hrvatskom borcu), tri mjeseca nakon čega se povukao iz aktivnoga političkog života. U zatvoru je zadržan čitavih šest mjeseci. Tijekom Kraljevine Jugoslavije Šegvić je uglavnom zauzimao oporbeni stav naspram vlasti u Beogradu, nije glasovao u skupštini za Vidovdanski ustav niti prisegnuo, a kritizirao je i Stjepana Radića. Međutim, zauzimao se je realistične političke stavove, a nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature kao i mnogi hrvatski političari i intelektualci nadao se u boljitak zemlje i rješenje Hrvatskog pitanja.[7]
Premda se je Šegvić zalagao za samostalnu Hrvatsku državu i pozdravio 1941.proglašenje NDH, nije bio član ustaškog pokreta. Dapače, iako nije gubio vjeru u nezavisnu Hrvatsku bio je kritičan prema ustaškom režimu, napose prema Rimskom ugovoru, za koji je napisao: Pratio sam to sve najvećom bolju u duši i bio sretan, što nisam u broju onih, koji bijahu pratili Poglavnika u Rim.
 
Ipak, agresivan i nacionalistički ton njegovih polemika stekao mu je mnoge neprijatelje, a misija u službi NDH koju je 1941. poduzeo u Italiju i Vatikan na kojoj se susreo između ostalih i s papom Pijom XII., Benitom Mussolinijem, Giovannijem Montinijem - budućim papom Pavlom VI. i designiranim hrvatskim kraljem Tomislavom II., dovela je Šegvića u izravnu vezu sa ustaškim režimom. Ipak, potrebno je napomenuti kako nakon te misije 1941. u Italiji Šegvić više nije služio državnim zadacima, njegov je dnevnički zapis s tog putovanja cenzurom zabranjen, a sam se Šegvić ograničio na pisanje kraćih članaka i priloga za brojne časopise i glasila.
 
O gotskoj teoriji
 
Kao povjesničar imao je nekoliko teza koje je pokušao znanstvenom logikom potkrijepiti. Jedna od njegovih teorija je bila da Hrvati nisu slavenskog nego gotskog podrijetla. Iako se oslanjao na tekstove Ludwiga Gumplowitza s početka XX. stoljeća u kojima se pokušalo dokazati neslavensko podrijetlo Hrvata, do teorije je postupno došao vlastitim istraživanjima. Pritom je Šegvić kao glavne dokaze (vrela) iznosio zapise Tome Arhiđakona u Salonitanskoj kronici i Ljetopis popa Dukljanina. U članku „Hrvat, Got, Slav“ izdanom 1932. Kerubin Šegvić izdvaja navode iz Tomine kronike u kojima se spominju Goti i uglavnom prepričava vrelo bez prevelikog teoretiziranja, ali ipak zaključuje: Nemoguće je dakle u Tominu djelu poreći ovu sinonimnost: Chroati, Gothi, Sclavi za Hrvate.
 
Budući da je teorija tako izravno Hrvate odjeljivala od Slavena i Srba, postala je izuzetno pogodna u propagandne svrhe ustaškog režima i ideologije, naročito dijelu ustaške vlasti koji se zalagao za bližu suradnju s Hitlerom, a ne Italijom. Gotska teorija navedena je u optužnici Kerubina Šegvića 1945. i bila je jedan od glavnih razloga zbog kojeg su ga jugokomunisti osudili na smrti. Osudio ga je vojni sud II. armije na smrt zbog "teorije o neslavenskom podrijetlu Hrvata, odnosno zbog raspirivanja meðunacionalne mržnje"
 
Nakon 1940. Šegvić je objavio nekoliko populističkih prikaza povijesti Hrvatske na njemačkom i talijanskom jeziku, u kojima također zastupa gotsku teoriju, a ubrajaju se u njegova najslabija djela. Iako i danas postoje povjesničari koji zagovaraju tu tezu, uglavnom je složno odbačena. Pojam "Goti" kod Popa Dukljanina predstavlja vjerojatno tek posuđenicu od drugih povjesničara koja je preseljena u imaginarno južnoslavensko kraljevstvo, a da Toma rabi ime Goti samo u pogrdnom obliku, za slavensko stanovništvo zaleđa.
 
Šegvićeva smrt
 
Ubrzo nakon uvođenja jugokomunističkog režima u Hrvatskoj Šegvić je uhićen i već u lipnju 1945. pogubljen, iako nije poznato kako. Prema službenoj verziji je obješen, iako Bogdan Radica navodi kako je Šegvić ubijen kasnije u nekom samostanu. Također se spominju i glasine koje su kolale Zagrebom da su Šegvića mučili, na način da je poluživ vezan za vozilo koje ga je vuklo ulicama Zagreba Maksimirskom i Peščenice dok nije usmrćen kako bi ga ponizili pred narodom i pohvalili se svojim navodnim uspjehom, a njegovo je tijelo nakon toga raskomadano. Nakon 1945. je desetljećima hrvatska historiografija o Šegviću i njegovoj Hrvatskoj smotri pisala nekritički, bez dubljeg poznavanja njegove biografije i djelatnosti u i prije NDH.
 

Marta Kovačić

Vrime je

 
 
Mislim da je došlo vrime,
Da se pročisti duša, da sa srca bace stine
Kliče u meni nova nada,
Da će se život probuditi sada
https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSDPqZhE_lIw4dPtT2sUhUl86a_1TzYFlpepkUzYOujqKAwlgfC
Vrime je da se napiše nova strana
U knjizi života da se probije brana,
Da se napiše stih,
Vridan, al' tih
 
Moramo pronać' smisao u sebi,
Da bi sudili druge, i da ubili ne bi
Shvatiti ljude koji se mole,
Da imaju nekog, i da se vole
 
Moramo nekad progledat kroz prste,
Postoje ljudi svake vrste
Moramo voljeti sebe i druge
Uništiti mržnju, i zaboravit na tuge
 

Matej Požarina

Plesačica

 
 
Otud na ovamo pleše bosa
i sama
na nasmijanim pločnicima
Ako se ne vratim, prošao je pljusak srpanjski
čekam obrise spektra skrivenog
 
Jedno ime povezuje srebrene niti
nomen est omen
čiju sestru plesačicu dotičem
u grafikama sna
čije ljubim lice, lijane ljeta
https://theheartofpoetry.files.wordpress.com/2013/11/dancing-in-the-rain-dance-happy-rain-summer-rain-women_large_large.jpg
Ako na vrijeme ne stignem
Slušam kako otud na ovamo pleše bosa
Čekam da orgulje dublje zadrijemaju
da zajedno stignemo
s lađama ekstatičnim
 
Ako se ne vratim
usidri moju žeđ
tamo gdje srce treperi
tamo gdje djeca iz daljina
sunce u kosi pronose
i valere tempera
kroz nijema ogledala traže
 

Mirko Popović, Sarajevo

Anketa

Tko je HDZ-u na lokalnim izborima veći protivnik?

Srijeda, 26/04/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1495 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević