Get Adobe Flash player

Akademija je važna jer se u njoj stiče likovna kultura

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar Pero Jelisić istaknuto je ime u likovnoj umjetnosti, autor je obimnog i višeslojnog opusa. Izlagao je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (Salon Nacija u Parizu, Innsbruck, Stuttgart, Leonberg, Gerlingen, Aalen i dr.). Dobitnik je desetak nagrada na važnijim natječajima za skulpturu u prostoru kod nas i u svijetu.
• Gospodine Jelisiću, koliko je škola i obrazovanje na ALU-u utjecalo na vaše umjetničko formiranje, posebno Augustinčić, Kršinić, Radauš, Sabolić, Hegedušić?
- Moja sklonost za likovnu umjetnost bila je zapažena vrlo rano još u nižim razredima osnovne škole, posebno sklonost za portret. Mnogi portreti čuvani su godinama u osnovnoj školi. U srednjoj školi mentor mi je bio poznati slikar Ismet Mujezinović. Nakon srednje škole upisujem se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje se tada primalo samo tri studenta godišnje na kiparstvo. Imao sam veliku sreću jer sam primljen prvi dan, a polagalo se osam dana. Sa mnom su primljeni još Kruno Bošnjak i Ranko Staić. Od profesora sam kroz razgovore spoznavao vrijednosti likovne forme kojoj sam težio. Odabrao sam Kršinića u četvrtoj godini za profesora, a kod njega sam i diplomirao na petoj godini. Kršinić je bio poseban autoritet za sve studente. Imao je svoj kanon u skulpturi koji je njegovao i usavršio. Tako su studenti uz njegovu korekturu za kratko vrijeme postajali „mali Kršinići“, a to nisam želio iako sam ga kao kipara izuzetno cijenio. Da bih izbjegao njegove korekture izmodelirao sam veliki ženski akt po njegovom kanonu i to tako kako bi on najbolje to učinio. Kršinić je bio jako iznenađen, shvatio je da mi ne treba korigirati radove i ja sam sasvim slobodno na svoj način radio skulpture. Likovna akademija je tada trajala pet godina i dobro smo poznavali sve profesore Augustinčića, Kršinića, Radauša, Sabolića, Hegedušića i druge profesore. Akademija je važna jer se u njoj stiče likovna kultura. Modelirati sam znao i prije akademije, zapravo profesori razgovorom i korekturom razvijaju osjećaj kod studenta za pravu likovnu formu.
 
• Poznati ste kao vrstan portretist i po velikom ciklusu skulptura Kapi, ali vas javnost više pamti po impozantnom opusu skulptura posvećenih Nikoli Tesli. Odakle vam toliki interes za Teslu?
- Moram početi od jedne rečenice, Tesla je rekao: Da mi je uhvatiti snagu groma, obasjao bih čitavu zemaljsku kuglu! Tu rečenicu sam slučajno čuo kao dijete na početku osnovne škole jer ju je jako glasno izrekao moj striko u društvu svojih prijatelja. Bio sam iznenađen tom neobičnom izjavom i zapitao sam se tko je taj čovjek Nikola Tesla? Naravno, tijekom školovanja dobivao sam odgovore i što sam Teslu više upoznavao, sve sam mu se više divio ne samo kao jedinstvenom geniju, već i kao iznimnoj moralnoj veličini.
 
Suosjećao sam sa nepravdama koje je Tesla za života podnosio. Posebno mi je teško palo vrijeme 90-ih godina prošlog stoljeća kada je Tesla kod nas bio sasvim potisnut, gotovo zaboravljen. Tada sam čvrsto odlučio posvetiti Tesli opus skulptura i izložiti ih za njegov 150-i rođendan 2006. godine o kojem zvaničnici nisu niti znali. Imao sam dovoljno vremena za napraviti u tišini veliki broj skica. U tri godine realizirao sam 30-ak skulptura raznih veličina i u raznim materijalima. Godine 2005. Amerika je pokrenula obilježavanje 150-e godišnjice Teslina rođendana i Hrvatska se tada uključila u obilježavanje tog značajnog jubileja. Već tada sam imao gotove skulpture koje sam u šestom mjesecu 2006. godine na poziv Ericsson Nikola Tesla Zagreb u njihovoj galeriji izložio uz prisustvo predsjednika kompanije Ericsson iz Švedske gospodina..., predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića, predsjednice kompanije Gordane Kovačević. Glavna izložba svečano je otvorena 10. 7. 2006. godine na 150. godišnjicu rođenja N. Tesle u HDLU-u uz prisustvo najviših hrvatskih uzvanika. Moja se želja ispunila, svi su mediji tu izložbu prenijeli i Tesla je postao tražen. Još za vrijeme izložbe javljali su se mnogi klubovi „Nikola Tesla“ iz Švicarske, New Yorka, Philadelphije i dr. sa komplimentima i pozivima za suradnju.
 
• Gdje se sada nalaze sve te skulpture?
- Dobro pitanje, imao sam sreću da su osnivači Udruge hrvatskih ratnih veterana pokojni Vjekoslav Španjol i general Ivan Prodan prepoznali moj rad i pošto nisam imao prostor za skulpture, pozvali su me u udrugu da zajedno s njima nastavimo moju izlagačku aktivnost, koja je zaista bila plodna, evo već 10-u godinu zaredom. Svake godine izlagali smo zajednički ili samostalno u Rijeci, Zagrebu, Vukovaru kojem sam poklonio veliki spomenik Nikoli Tesli u poliranom aluminijumu. Proslavljali smo redovno svaku godišnjicu rođendana Nikole Tesle. Te proslave iz godine u godinu su postajale sadržajnije i bogatije, posebno kad sam sa prijateljima osnovao udrugu „Nikola Tesla – astralni genij“.  Ta udruga iz godine u godinu sve više raste i sada već ima preko 300 članova iz Hrvatske i Svijeta. Udrugu čine poznata imena našeg javnog i kulturnog života kao što su književnici, umjetnici, znanstvenici, zapravo svi ljudi koji cijene Nikolu Teslu. To su između ostalih Predrag Matvejević, Vladimir Bogdanić, Branislav Glumac, Alojz Majetić, Nikola Sarapa, Enes Kišević, Božo Rudež, Nikola Vicković, Frano Radak, Akademik Vladimir Paar koji je i počasni predsjednik naše udruge i drugi. Članstvo u našu udrugu otvoreno je za sve ljubitelje lika i djela Nikole Tesle.
 
• Odakle taj neobični naziv udruge Astralni genij?
- Moram priznati, taj naziv je bio moj prijedlog kojeg su prijatelji odmah prihvatili. Zapravo, Teslu doživljavam kao posebnu astralnu veličinu. Obično kažem, spustio se na zemlju i probudio se u Smiljanu, na našu sreću i sreću planete Zemlje. Uostalom, to se osjeća u svim mojim skulpturama. Nije ni čudo da je akademik Vladimir Paar na otvorenju jubilarne izložbe 2006. godine u HDLU spontano uzviknuo: „Upravo sam tako zamišljao Teslu!“ Udruga Nikola Tesla – Astralni genij, Tesla i moje skulpture inspirirale su dvojicu velikih književnika i kompozitora iz Turske i Izraela, Tarika Gunersela i Daniela Galayu da napišu operu o Nikoli Tesli. Tu su odluku donijeli prije dvije godine kada su posjetili našu udrugu u Zagrebu. Također smo inspirirali i našeg poznatog pjesnika Enesa Kiševića  da napiše prekrasni sonet „Dar Nikoli Tesli“.
 
• Što trenutačno radite?
- Trenutno sam u fazi pripreme radova za veliku izložbu Nikole Tesle u HDLU: „Tesla – Mindfromthe Future“, koja će se održati od 20. 11. 2017. do 20. 3. 2018. Posebno sam zabrinut zbog gubljenja prostora u kojem sada radim zajedno sa udrugom jer se taj prostor uskoro renovira i useljava se glazbena škola. Nadam se da će mi grad riješiti ovaj veliki problem. U samom dvorištu bivše vojne bolnice nalaze se opustošeni prostori koje bih mogao koristiti za svoj rad i rad udruge. Nadam se da će grad imati sluha za ovaj prijedlog koji je gradu već upućen.
 

Miroslav Pelikan

Izložba Gorana Jovića 'Iz dalekih svjetova'

 
 
Afrika je kontinent prepun tradicije, različitih kultura, plemena i običaja koji su za suvremeni svijet nešto potpuno drugačije i novo. U Etnografskom muzeju Split  u četvrtak, 28. 9. 2017. godine, otvorena je izložba fotografija Gorana Jovića „Iz dalekih svjetova“, točnije Afrika iz njegovog objektiva te, dijelom, kroz okular prijatelja fotografa Vedrana Vidaka.
http://www.dalmacijanews.hr/files/59ccff44b9e03e23718b4577/1200
Goran Jović, rođen je u Imotskom, a po struci je profesor tjelesne kulture u srednjoj školi, ali više od toga putopisac, fotograf te dobitnik nekoliko prestižnih međunarodnih nagrada za fotografiju. Fotografijom se počeo baviti 2009. godine, a dokumentarna fotografija oduvijek je bila njegova strast. Putovao je u razne dijelove svijeta gdje je bilježio neobične običaje i svakodnevicu. Već dugo sudjeluje u humanitarnim akcijama kako bi pomogao djeci Afrike, ali i na taj način dobiva inspiraciju i životno zadovoljstvo onim što radi. 
 
„Početkom 2011. godine pridružio sam se volonterskoj humanitarnoj misiji udruge „Kolajna Ljubavi“ za pomoć siromašnima u plemenima Nacionalnog parka Ngorongoro u Tanzaniji. Tijekom posjete i volonterskog doprinosa sirotištima, školama i domorodačkim obiteljima uspio sam zabilježiti običaje u svakodnevnom životu pripadnika Maasai plemena. S tog sam se putovanja vratio s izvanrednim materijalom, koji sam kasnije obradio i iskoristio za izložbu u svrhu prikupljanja sredstava za još jedan misijski pokret i doprinos plemenima koja su me primila. Tijekom naredne humanitarne misije krajem te godine domoroci su me već počeli lakše prihvaćati pa sam uspio dokumentirati neke posebne doživljaje ovih naročitih nacija“, rekao je autor.
 
Kada su u pitanju zemlje koje je posjetio, kaže kako nema favorita, jer svaka zemlja ponudi nešto drugačije i nešto posebno. Eventualno bi izdvojio Afriku kao kontinent koji ga uvijek iznova neodoljivo privlači. Daleka putovanja sa sobom vuku i određeni rizik, ali Goran kaže kako nije imao pretjerano neugodnih iskustava.
 
Goranovim fotografijama prevladava prožimanje tame i pogleda, koji su sve samo ne razdragani. Na neki je način tama, koja dominira Goranovim portretima, asocijacija duše koja vas promatra, tako da su njegovi portreti pogled iz tame…  ili pogled u tamu. Promatrajući Gorana kao fotografa, u prvom se redu nameću njegove fotografije muških, ženskih i dječjih portreta, koje su mala remek djela bila ona izražena u crno bijeloj ili tehnici u boji.
Izložba je podijeljena u dva dijela: Portreti  i svakodnevica, a  za svaki ima drugačiji pristup. U portrete unosi sebe i kaže kako su portreti dobrim dijelom i on i osoba iza objektiva. U fotografiji koja prikazuje svakodnevicu nastoji nestati kako bi vjerodostojno prikazao njihov svakodnevni život.
„Sredinom studenog ću odraditi sve države centralne Amerike, završit ću s Kolumbijom i Venezuelom, kratko kući i onda idem u Keniju i Tanzaniju jer sam ambasador Afrikane. To je udruga koja gradi vrtiće i pomaže školovanju afričke djece.“ 
 

Nives Matijević

Da mi je još jednom s njima se provozat

 
 
Vremena se sjećam, koda jučer bilo
puno priča raznih o životnoj muci
Brkovi mu sijedi i oštri pod nosom
nakrivljeni šešir i čokanj u ruci
Da mi je još jednom kraj veselog stroja
sa njim opet sjesti poslušati koju
Iz vrimena starih i ljutoga boja
pridodati mogu sada i ja svoju…
https://i.pinimg.com/originals/63/55/57/635557e39a96d27b8a7967c4611fb3c8.jpg
Podignuta prsta kao da nam prijeti
Samo su mu bili obični maniri
Podviknut je znao najčešće na baku
još jedan natoči malo da me smiri
 
Kad upregne konje prihvati kajase
i kandžijom pukne u znak da se kreće
Često bi se Cvetko propeo na zadnje
znao je da Miško potegnuti ne će
Znali su i sami skroz sa njive doći
i leniju svaku u našem ataru
Prolazi nam život, a s njim običaji
tek ostanu slike u albumu staru
 
Da mi je još jednom s njima se provozat
opet da se digne oblak od prašine
Znam, dida bi reko: zategni kajase
čvrsto ih pridrži i ne puštaj sine
 
Podignuta prsta kao da nam prijeti
samo su mu bili obični maniri
Podviknut je znao najčešće na baku
Još jednu natoči malo da me smiri
 

Vladimir Živaljić

Slikar koji osjeća svoju nacionalnu samosvijest i kulturno jedinstvo s običajima i tradicijama predaka

 
 
Colak Šaginjan je armenski slikar koji se je rodio 1964. god. u gradu Gjumriju, u Armeniji. Završio je Umjetničko učilište P. Terlemezjana u Erevanu. Bavi se slikarstvom i keramikom.
http://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/15/Colak4.jpg
Glavnu ulogu u životu i stvaralaštvu slikara ima obitelj. Colak Šaginjan je slikar koji osjeća svoju nacionalnu samosvijest i kulturno jedinstvo s običajima i tradicijama predaka. U umjetničkom, duševnom stvaralaštvu slikar s ljubavi i toplinom prikazuje nacionalni kolorit armenskoga naroda, njegove obiteljske i duhovne vrijednosti uz pomoć simbolike.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Anketa

Ivica Todorić se skriva u?

Subota, 21/10/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 896 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević