Get Adobe Flash player

Autoportret naslikan od drugog - izložba Gorana Trbuljaka u Galeriji Kula

 
 
Izložba konceptualnog umjetnika Gorana Trbuljaka  „Autoportret naslikan od drugog“ otvorena je u Zavodu HAZU - Palača Milesi u Splitu u nedjelju, 14. srpnja 2019. godine.
http://www.urbancult.hr/Images/im.ashx?Id=62998
Permanentno propitivanje muzejsko – galerijskog sustava, uloga i pozicija umjetnika i umjetnosti u kontekstu i percepciji suvremenog društva, odnos pojedinca prema umjetnosti, uloga kolekcionara i tržišta te razmišljanje o nastanku i poslanju umjetničkog djela, primarni su interesi Trbuljakovog vizualnog izričaja. Takve je stavove jasno iskazao već svojim prvim izložbama; 1971. godine u Galeriji Studentskog centra na kojoj je jedini eksponat bio plakat s njegovom fotografijom i tekstom: Ne želim pokazati ništa novo i originalno, te dvije godine kasnije izložbom u Galeriji suvremene umjetnosti gdje je bio izložen plakat s fotografijom pročelja galerije s tekstom: Činjenica da je nekom dana mogućnost da napravi izložbu važnija je od onog što će na toj izložbi biti pokazano. Trbuljak nije umjetnik koji poseže za klasičnim umjetničkim disciplinama, kao što i nije podložan uvriježenim umjetničkim, pa i društvenim konvencijama jer u njega je ideja ono što oblikuje i definira konačnu provedbu i izvedbu umjetničkog rada. Premda od završetka Akademije nije slikao, bavio se slikarstvom na svoj specifičan, metafizički način, gdje se inverzivnim postupcima i superponiranjem strukturalnih i kolorističkih elemenata  približio  samoj esenciji značenja pojma slike. 
 
Osvrnuvši se unatrag na proteklu izložbenu sezonu Gorana Trbuljaka počevši od proljeća 2018., od otvorenja retrospektivne izložbe u Ženevi lako je zaključiti da je riječ o jednom od najpovoljnijih trenutaka u karijeri konceptualnog majstora, cjelogodišnjem nizu više ili manje retrospektivno intoniranih „institucionalnih uprizorenja“ koja su se osim u inozemstvu (Ženeva i Bologna) odigrala i u nekoliko hrvatskih gradova, pa se nakon Zagreba (MUO, Galerija HDD) i Rijeke (MMSU) sada tome vijencu izlagačkih događaja pridružuje i Split. Međutim, zauzimanje retrospektivne vizure svojstveno je autorovoj praksi autorefleksivnog preispitivanja učinaka aktivnosti kojoj se posvećuje, a koja se najčešće svodi na minimalne geste stvaranja nagovještaja o prisutnosti autora, ili tehničke postupke oblikovanja tragova te prisutnosti, na očekivanim i neočekivanim javnim mjestima.
 
U jednom svom segmentu nematerijalan, procesualan i performativan višedimenzionalni opus koji se teško usuglašava s pokušajima retoričkog sažimanja, odbacuje materijalnost djela u kojoj se ogleda reprezentacija autora. Trbuljak se bavi rastvaranjem suštine umjetničkog događaja kao specifične točke susreta različitih percepcija, objedinjenih prostorno-vremenskim okvirom mjesta. Incidentna postavka njegovih „izložbenih“ inscenacija jest u znakovitoj, posredničkoj ulozi radova (neovisno je li riječ o plakatu ili objektu) u uprizorenju relacijske situacije, koja subvertira neravnopravnost odnosa povlaštenog, jedinstvenog, poznatog pa i prepoznatljivog lica autora i, raspršenog, masovnog identiteta anonimne publike.
  
Već od prvih nastupa ova metoda predstavlja Trbuljakovu filozofsku konstantu – to je otvaranje neočekivane, potencijalno dijaloške situacije između jednako „anonimnih“, mislećih pojedinaca koja pokreće igru pregovaranja o jasnim, poznatim i nedvojbenim premisama oko kojih gradimo društveni konsenzus da u kulturi postoje autori i publika, da ih povezuje odvijanje specifične komunikacije oko nekih djela ili izvedbi te da u tome postoji i umjetničko stvaralaštvo kojemu kao promatrači, posjetitelji izložbi, prilazimo s određenim povjerenjem ili nekim očekivanjima od mitske autorske ličnosti. U toj igri Goran Trbuljak kao metodičar i komentator umjetničke aktivnosti opće zaključke razvezuje u složenija pitanja, vodeći nas od jasnog prema nejasnome, od poznatog prema nepoznatome, od običnog prema neobičnom.
 
U uređeni svijet umjetničkih pravila, općepriznatih kanona Trbuljak svojim gestama unosi entropiju, u komunikaciju s publikom empatiju, u životni kaos simultanih preklapanja pitanje može li nam se dogoditi umjetnost, štoviše baš onda kada ni autor nije posve siguran da li da ju želi ili ne želi. Odan „lovačkom“ kontinuitetu potrage za slučajnim podudarnostima, za nečim što bi se moglo pokazati kao vrijedno, možda kao splet „zaboravljenog“ estetskog trojstva dobroga, lijepoga i istinitoga, kao neočekivani izvanredni uvid u smislene veze među različitim istodobnim zbivanjima, Trbuljak svoje eksperimentalno autorsko lice sastavlja od perceptualnih nijansi između onoga što se izlaže i onoga što ostaje skriveno, osuđujući ga na nedovršiv proces kolebljivog samo-koncipiranja kroz ponavljanje čina autorizacije. Potencijalna neuhvatljivost autorskog lica bila je jedna od važnih linija značenja Trbuljakove izložbe nedavno održane u Muzeju za umjetnost i obrt u sklopu programa Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO. U cjelini je izložba imala karakter narativnog performansa ili arhiva - instalacije o slučaju Glavopera kao posrednika između dvojice Trbuljaka , koju je prema ideji istinitog događaja autor koncipirao, formulirajući rakurs kustosa i dokumentarista neobičnih životnih zbivanja. Izložba u palači Milesi ima srodan reprezentacijski karakter, no osim dokumentiranja zagrebačke izložbe ona donosi i refleksiju na prvu javnu deklaraciju autorskog lica iznesenu na izložbi u zagrebačkoj Galeriji SC 1971. godine.
 
Na plakatu s autorskom tezom „Ne želim pokazati ništa novo i originalno“ vidimo i najraniji pred-akademski fotografski autoportret Gorana Trbuljaka, izveden povodom nastavnog zadatka na fotografskom odjelu Škole primijenjenih umjetnosti u svrhu ilustriranja fingirane naslovnice knjige, koju je srednjoškolac tom prilikom znakovito nazvao „Autobiografija“. Neupućeni posjetitelj mogao bi konstatirati da je tako otprilike, kroz deklarativnu nelagodu odgođenog početka, Trbuljakova umjetnička avantura i završila, da je odlučio biti anonimni umjetnik sve dok se ne dokaže drugačije. Možda baš zbog tog razloga Trbuljak drži do redovitosti javnog izlaganja,a koncipiranju zapleta svojih izložbi pristupa više na način pseudo znanstvenika, poput neke vrste primijenjenog fizičara zainteresiranog da na odgovarajući način odabere parametre u kojima će se odvijati uvjeti naloženog eksperimenta i verificirati postavljena teza.
 
U neutralnom prostoru palače Milesi Trbuljak uspostavlja preciznu shemu od tri analogne situacije zrcalnog odražavanja subjektivnog i intersubjektivnog iskustva donošenja odluke o autorizaciji. Izolirajući iz opće dinamike kretanja i vrtnje oko zemaljske osi nekoliko vremenskih točaka između 1971. i 2019., Trbuljak razlaže uzorke dviju stečenih institucionalnih relacija u čijem će se perceptivnom slijedu razotkriti simbolična podudarnost između konceptualnog konstrukta dubiozne uloge autora predstavljenog formulom monograma i njegovih situacijskih realizacija. Poput monograma GT koji simbolično reprezentira identitet autora, i odabir medija zrcali simboličnu genealošku podvojenost odnosa prema stvarnosnoj dimenziji u slikarstvu i readymade-u, također i podvojenost materijalne pojavnosti originala i fotografske reprodukcije. Kist s dvije četkice kao i Glavoper kao i Trbuljakov fotografski autoportret sredstva su simbolične medijacije. Pokretljivi znakovi koji svojim putanjama formiraju refleksivne relacije između unutarnjeg i vanjskog opažaja sebstva Trbuljakova autorskog lica, između fizičkih egzistencija dvojice imenjaka-Trbuljaka i između ravnopravne valorizacije akademskih i anonimnih umjetnika. Autorsko lice, čiji se obrazi formiraju kroz odraze u kontinuiranoj igri dvostrukih slika samo je koincidalni skup tragova složene društvene reakcije odabranih sastojaka ove izložbe. Prema formuli to bi bili Autor, Muzej za umjetnost i obrt i Akademija likovnih umjetnosti, međutim prilagodljivi Trbuljak poseže za onim što je dostupno a to su u ovom slučaju GT, JF i ABS. Jednoznačna slika cjelovitosti ostaje nedohvatljiva, misao se drobi na slova, iskustvo događaja na tragove zbivanja. Ipak, pojedincima sklonima čitanju znakova otkriva se tajna Trbuljakova lukavog kontinuiteta, anticipacijski potencijal i ispunjeno obećanje odanosti nečemu ozbiljnijemu od puke mladenačke duhovitosti.
U carstvu znakova između autora i publike nema jasne podjele jer i jedni i drugi stvaraju. Svatko od nas je, zavisno o volji, potencijalni portal za viši stupanj razumijevanja stvarnosti, a Trbuljak nam ovom studijom znakova u palači Milesi daje plodnu podlogu za vježbanje tog egzistencijalnog instinkta.  (Jasmina Fučkan, svibanj 2019.)
 
Goran Trbuljak rođen je 21. travnja 1948. u Varaždinu. Završio je školu primijenjenih umjetnosti, odjel fotografije u Zagrebu, nakon čega upisuje Akademiju likovnih umjetnosti gdje je diplomirao na Grafičkom odsjeku 1972. Od 1973. do 1974. studirao je slikarstvo na École des beaux-arts u Parizu, a potom upisuje Odsjek snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje predaje od 1988. do 2018. godine. Likovno je djelovanje započeo krajem 1960-ih godina u doba konceptualne umjetnosti i od tada preispituje vlastito umjetničko ponašanje i odnos umjetnik–društvo. Od početaka aktivnosti s kraja 60-ih do danas izlagao je na dvjestotinjak skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu a njegovi se radovi nalaze u mnogim muzejskim i privatnim kolekcijama. Živi i radi u Zagrebu.
 

Nives Matijević

Običaj je do zore drugovat

 
 
Sastale se divojke na prelu
Jedna drugoj bećare spotiču
Iva, Đuka, Mata i ostali…
Svaka od njih ima svoju priču
U ničemu ne mogu se složit
Verzija je ko perja gusaka
Dok ćijanje ovo ne završi
Sigurno će na red doći svaka
https://scontent-bru2-1.cdninstagram.com/vp/d099d09604c876c1de0b70278433e59b/5D51A76E/t51.2885-15/e35/c0.135.1080.1080a/s320x320/50898621_116736356106932_4296870557894411173_n.jpg?_nc_ht=scontent-bru2-1.cdninstagram.com&ig_cache_key=MTk3OTk0MTE3NTMxOTkxNDc0Mw%3D%3D.2.c
Pa ne laju za badava kere
U te sitne pridjutarnje sate
Narod bude pa stare Šokice
Tu i tamo po kojega uhvate
 
Kad prid zoru zapivaju pivci
Prije nego prva zraka svane
Zna se desit da hoklica koja
Prid penđerom divojke ostane
Nije selo izmislilo prela
Da se samo po perju čijuka
Tu je šljive, čvaraka i pisme
Spomene se i di koja bruka
 
Običaj je do zore drugovat
Sačuvati običaje sela
Zato divan ka takav postoji
Ova pisma s Velikoga je prela
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Izložba "Dionizijski ples – jedan slikar, jedan kipar" Borisa Bućana i Petra Dolića

 
 
U prostorijama Muzeja grada Kaštela u dvorcu Vitturi, u četvrtak  11. srpnja 2019. godine, otvorena je izložba radova Borisa Bućana i Petra Dolića iz Zbirke Dagmar Meneghello „Dionizijski ples - jedan slikar, jedan kipar“. Na svečanom otvorenju o umjetnicima su govorili povjesničar umjetnosti Joško Belamarić i povjesničarka umjetnosti i muzejska savjetnica Margarita Sveštarov Šimat. Svakome umjetniku tiskan je opsežan katalog u zajedničkoj nakladi – Muzeja grada Kaštela i Dagmar Meneghello. Kustosica izložbe je muzejska savjetnica Mirela Vujević Duvnjak.
https://i0.wp.com/www.kastela.com/wp-content/uploads/2019/07/muzej.jpg?resize=640%2C357
Zbirka Dagmar Meneghello koja broji oko pet tisuća djela, a koju je Dagmar Meneghello počela stvarati  od 1967. godine u projektu ART Palmižana Meneghello, dragocjen je doprinos ukupnom hrvatskom nacionalnom umjetničkom i baštinskom korpusu. Naime, brojna su i tematski raznolika djela Borisa Bućana i Petra Dolića  u njenoj palmižanskoj Zbirci. Izložbom je priređen zajednički nastup ovih dvaju umjetnika, Mediteranaca po vokaciji, u nesvakidašnjem ambijentu kaštela Vitturi. Naziv izložbe „Dionizijski ples: jedan slikar – jedan kipar“ sintagma je koju je osmislila Dagmar  Meneghello a koja sažima prirodu djela obaju umjetnika, i to u onom najjednostavnijem poimanju božanstva Dioniza, u smislu zanosa i nesputanosti. Toj atmosferi neposrednosti, ujedno i izvoru umjetničke inspiracije, osim prirodnih zatečenosti otoka, pridonosi raskošna flora na otočkoj ostavštini obitelji Meneghello. Naime, veliki broj radova na izložbi inspiriran je otočkim motivima, a mnoga su nastala upravo na Palmižani. Životni prizori transformirani umjetničkim imaginacijama, slični su kod obojice umjetnika po minimalizmu i lapidarnom, iskonskom izričaju.
 
Izuzetno naglašene individualnosti i kritičkog promišljanja umjetničkog i umjetnosti Boris Bućan određenim konceptom kao temom i postupcima dovodi u pitanje kriterije i postulate umjetničke discipline i metijera. Za razliku od postmodernističkih praksi u kojima je bitno da su aspekti umjetničkog djela podređeni zakonima transformiranja i povezivanja značenja, Bućanove recentne slike ne artikuliraju nove forme i nova značenja, već pokreću nove transformacije, kombinacije i varijacije značenja, svojom višeznačajnošću replicirajući uspostavljenim paradigmama značenja unutar povijesti, umjetnosti i kulture. Bućanovi radovi transformiraju stvarnost (obične slike realiteta) u vizualnu semiotiku apostrofirajući plošnost kao normu svog slikarskog jezika. Osim semiotičkih značenja, oni istodobno nude ludičku zaigranost i humor propitujući 'perspektivu smisla'. Veliki formati, čiste boje, jednostavni oblici karakteristični za dječji vizualni izraz, zavodljivost i neposrednost linije koja se ne dodvorava, nego se suvereno otkriva i otvara gledatelju, očarava ga.
 
O Bućanovu slikarstvu prezentiranom na ovoj izložbi, preuzela je leksičku i esejističku odgovornost Margarita Sveštarov Šimat nizom nadahnutih tekstova koji se naslanjaju na Bućanove slikarske koncepte. Respektabilan je broj djela jednog od najznačajnijih kipara srednje generacije Petra Dolića u Zbirci Dagmar Meneghello. Skulpture su raznolikih tema, u nizu ciklusa, izvedene u raznovrsnim materijalima. Osim skulptura u Zbirci je i značajan broj njegovih slika iz ciklusa „Autoportreti“, „Bestijarij“, „Aktovi“ i „Mostovi“. Dolić je autor koji svoje nadahnuće crpi iz odnosa i okoline, iz prirodnih ambijenata, posebice mora. Pri tome on nije ni izvan tradicije niti izvan suvremenosti jer je među onima koji zna da nema zastarjelih nego samo nemoćnih formi. Svojom stvaralačkom imaginacijom, vještinom i znanjem Petar Dolić stvara oblike koji pulsiraju životom iz same jezgre kiparskog materijala. Po svojoj kiparskoj prirodi Dolić je usidren u volumenu; sabitosti forme, jednostavnosti, a grubost obrade postupno biva zamijenjena misaonim tragovima alata koji odaju 'ugođenost' majstora i materijala, pa sve do oblih, transparentnih volumena i nježnih vizualno zavodljivih formi koje se mogu beskonačno granati.
 
Skulpture Petra Dolića krase Palmižanu već dva desetljeća a tu je imao i svoje prve izložbe. Plovili su brodovi, plivale ribe od drva i aluminija, cvjetali apstraktni cvjetovi, čuvali je svjetioničari, a njegovo razigrano jato skulptura ptica još leti pod terasom krova.
Izložba je kulturni sadržaj dostojan i većih urbanih sredina. Raskošno vizualno iskustvo u spomeniku kulture, Kaštelu Vitturi izgrađenom u moru prije više od 500 godina biti će zasigurno kulturni doživljaj za pamćenje.
Izložba se može razgledati do 2. kolovoza 2019.
 

Nives Matijević

Marginalnost u građanskoj inicijativi?

 
 
Kurikulna reforma u školstvu traje više od tri godine, ali i sada postoje rasprave i prijepori o poželjenosti i nepoželjenosti pojedinih autora tijekom odabira lektire za školu. Zagana (problem) je u odabiru književnih djela u tom da je prije započinjanja kurikularne reforme trebalo imati vijeće za reformu školstva koje bi bilo sastavljeno od strukovnjaka iz različitih područja uz suradnju s nevladinim udrugama za odgoj i obrazovanje. Vijeće bi se moglo ustrojiti, prmjerice, u sklopu Agencije za odgoj i obrazovanje. Vijeće za reformu školstva, nažalost, nije osnovano, vjerojatno zbog prijašnjega iskustva kad su slična vijeća osnivana i ukidana takoreći preko noći. Ozbiljne odluke u odabiru izborne lektire ne rješavaju se uz pomoć bezimenoga anketiranja jer ispitanici nisu odgovorni u popunjavanju ispitnoga listića i ne zna se jesu li uopće učitelji ili školski knjižničari čitali pojedine autore. Zadaće koje stavljaju ministarstva mjerodavnim ustanovama ponekad se rješavaju ili mogu se rješavati administrativno ili površno bez ozbiljne raščlambe. Jedna je od zagana (problema) i u tom da se ne zna tko je konkretno u tim ustanovama sudjelovao u konačnoj inačici odabira lektire. Nitko ne snosi odgovornost (osim ministarstva) jer ne se ne zna tko je konkretno radio na sastavljanju konačne inačice lektire i je li uopće taj netko pročitao sva ta djela navedena u popisu obvezne i izborne lektire.
https://i0.wp.com/uncommongroundmedia.com/wp-content/uploads/2017/11/08DISRUPTIOINS-master1050.jpg?resize=326%2C245&ssl=1
Uzgred budi rečeno da je 25. travnja 2019. god. potpisan sporazum MZO o suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu i Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje kojemu je cilj, prema priopćenju javnosti, veće uključivanje akademske zajednice u reformske procese. Sporazumom se uz ostalo predviđa sudjelovanje u osmišljavanju i ostvarivanju procesa obrazovanja i obrazovne reforme, kreiranje obrazovnih kurikuluma i programa edukacije te materijala za edukaciju učitelja i nastavnika kroz sudjelovanje u osposobljavanju učitelja, nastavnika, ravnatelja i stručnih suradnika za primjenu kurikularnih dokumenata o prosudbi udžbenika i drugih obrazovnih materijala u skladu s kurikularnim dokumentima, kroz evaluaciju primjene predmetnih kurikuluma i savjetovanje o primjeni, recenziranje predmetnih/modularnih kurikuluma u osnovnoškolskom i gimnazijskom obrazovanju, recenziranje priručnika za odgojitelje, učitelje, nastavnike, ravnatelje i stručne suradnike za primjenu kurikularnih dokumenata, kroz izradu priručnika za učitelje, nastavnike i ostale odgojno-obrazovne djelatnike za primjenu kurikularnih dokumenata…“. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu bavi se uglavnom naobrazbom sveučilištaraca, a navedeni Institut znanstvenim istraživanjem hrvatskoga jezika. Prema sadržaju Sporazuma mnoge navedene zadaće mora ostvariti Agencija za odgoj i obrazovanje jer je to njihov posao i Učiteljski fakultet, ali ih, nažalost, nema među potpisnicima toga sporazuma. Valja reći da je ministarstvo još prije zatražilo mišljenje Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Filozofskog fakulteta u Rijeci, Filozofskog Fakulteta u Zagrebu i Fakulteta organizacije i informatike o kurikularnoj reformi, a “Odluka o donošenju kurikuluma za nastavni predmet Hrvatski jezik za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj“ već je izdana (NN 10/2019, (215), odluka, 29. 1. 2019., https://www.azoo.hr/index.php?view=article&id=7174&naziv=hrvatski-jezik-). Razvidno je da Filozofski fakultet i Institut preuzimaju na sebe dodatne funkcije u osnovnoškolskom i gimnazijskom obrazovanju.
 
Na sreću ima ljudi koji se brinu za svoju djecu i mladež i njima nije svejedno što čitaju školarci u školi i doma. Ljudi su iz građanske inicijative “Stop neprimjerenoj lektiri“ javno, mirno i na demokratski način izrazili zabrinutost popisom preporučene lektire, prethodno pročitavši književna djela koja ne smije ili ne moraju, prema njihovu mišljenju, ući u školstvo. Valjda im treba zahvaliti za aktivnost i vlastit stav prema tomu važnomu za društvo pitanju i pozvati na otvoren razgovor ili dodatnu raspravu. Umjesto dijaloga udruge za odgoj i obrazovanje su etiketirane kao „marginalne skupine koje napadaju i lažu“. U „marginalne skupine“ tako su smještene sljedeće udruge: Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika, GROZD (Glas roditelja za djecu), Roditelji protiv institucionaliziranja pedofilije, Citizen GO Hrvatska, Udruga za pružanje podrške žrtvama pedofilije i njihovim obiteljima - RUKA, GI Ivo PIlar, GI Milan Šufflay i Udruga Ime dobrote Zagreb. Udruga Glas roditelja za djecu (2006.), primjerice, utemeljena je s ciljem unaprjeđenja kakvoće odgoja djece i poboljšanje položaja obitelji u suvremenom društvu, a Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika (utemeljena 1993.) u svojoj djelatnosti promiče općeljudske etičke vrijednosti. Treba napomenuti da su i prije ne samo navedene udruge izrazile svoju zabrinutost zbog pristranosti u odabiru lektire nego i Hrvatsko društvo pisaca (2002.), Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade (2004.). Tvrdi se također da je riječ o desetak tisuća učitelja, profesora … koji su radili na odabiru izborne lektire i da oni znaju što treba. Za određivanje učenicima primjerene lektire, čini nam se, ne treba sudjelovanje desetak tisuća strukovnjaka. Druga je stvar, kriterij u određivanju pedofilije, pornografije, nepristojnih riječi, nastranosti i nasilja u lektiri, ali to rješavaju određeni strukovnjaci obično u sklopu ustrojenoga odbora ili vijeća.
 
I na koncu, pri rješavanju spornih ili prijpornih pitanja potreban je prihvatljiv dijalog za sve uz poštivanje, suradnju i međusobno razumijevanje strana. Ne moramo zaboravljati da su iza nas naša djeca, unuci i mladi koji, nadamo se, čitaju ili će čitati njima primjerenu školsku lektiru.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Petak, 23/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1275 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević