Get Adobe Flash player

Ostao je otisak

 
 
Izdaja...
vrišti u meni pobuna
vrišti  glasno do bola
sve što čujem samo je "izdaja!"
-je l' tome tako il ipak sam i dalje tvoja..?
možeš li mi oprostiti i pomisao samo
da postoji život i iza tebe
-nedaš mi preći k tebi tamo
kuda da dakle usmjerim sebe..?
http://duhos.com/wp-content/uploads/2013/06/suncesjena.jpg
zove li se ovo izdaja
ako tuđe usne ljubim
-ova nam je sudbina nametnuta
al dal time našu uspomenu gubim...
hoću li te povrijediti
ako život izaberem
-lakše bi bilo s tobom umrijeti
nego što je živjeti bez tebe...
ne tražim ti zamjenu
u tuđem zagrljaju
-možda samo utjehu
potvrdu da mogu još disati
možeš li mi odatle poslati blagoslov
možeš li mi odatle oprostiti?
ako ti kažem "oprosti"
-hoće li išta vrijediti...?
..još tvoj otisak nosim
još te ne mogu doista zamijeniti..
ima li misli ondje gdje si ti
ima li osude ili mira
-hoćeš li se triput prevrnuti
i reći "izdala me ona što je moja bila"..?
 

Ljubica Mršić

Na Sivoj hridi

 
 
Maksimilijan Volf, Maks jednostavnije,k bio je ponešto zbunjen liječnikovim riječima.
-Ne, ne smijete nikako odgađati odmor. Potpuno ste iscrpljeni fizički, no psiha vam je još u gorem stanju. Vaši mnogobrojni kontakti, suradnja s tolikim a tako složenim i istodobno različitim individuam sasvim vas je potrošila. Vi ste gospodine Volf bolesni od ljudi, od njihova prisustva. Jedini lijek za vašu bolest je potpuna osama na neko vrijeme, naravno. I sami ćete ubrzo vidjeti spasonosno djelovanje takve terapije. Otputujte negdje daleko, otiđite na neki udaljeni otok i budite jedini čovjek na njemu. To je lijek za vas.
Svakako, više nije imao ni trunke snage, sve mu je išlo na živce, pa mu je čaki direktor TV kuće ljubazno rekao neka svakako uzme nekoliko tjedana odmora.
Sutradan mu je Zigi pronašao pravu lokaciju, Sivu hrid, otočić na sredini mora s malim svjetionikom.
Ispod svjetionika se nalazila, po svemu sudeći, udobna kamena kuća s agregatom u neizmjernoj tišini koju su sanmo rijetko parali krici galebova, opisao ju je pomalo nespretno Zigi.
Maks je odmah pristao i pripremio se za odlazak.
http://www.dugiotok.hr/img/content/photo_rotator_1.jpg
Razmišljao je, kako će tamo u izolaciji, uspjeti dovršiti ideje za projekte koje odavno uporno od njega traži direktor.
Zigi mu je spomenuo kako se u kamenoj kući nalazi i radiostanica, za svaki slučaj, i uputio ga u njezin rad jer doista, Zigi je znao svašta.
Za nepuni dan Maks se iskrcao na Sivoj hridi.
Otočić je doista bio mali, nekoliko stotina koraka širine i isto toliko dužine. Na najvišem dijelu kočoperio se bijeli svjetionik a odmah ispod njega stisnula se kamena kuća s dvije sobe, kuhinjom i toaletom.
Agencija je na Sivu hrid prije njegovog dolaska prebacila potrebne količine hrane i pića, za nekih osam tjedana.
Jako je sunce prisililo Maksa da prvi dan u cjelosti ostane u hladu kuće. Sasvim pristojno boravište, poluglasno je mrmljao, sasvim pristojno.
Večer je bila predivna. Potpuli zvuk mora koje nasrće na otok, poneki glas ptica i muk, tišina bez prestanka.
Agregat je monotono brundao dok je iznad kuće svjetionik slao u mrak svoje svjetlosne trake.
Prva noć donijela mu je tako potreban, opuštajući san. Ujutro, nije se sjećao što je sanjao a kopkalo ga je, no, ustao je svjež, odmoran, kalkulirajući s čime će se danas sve baviti.
U idućim danima, zaklonjen šeširom velikog oboda šetao je svojim otočićem nastojeći ga što potpunije upoznati a otočić nije bio nezanimljiv.
 
Svakom, rijetkom drveu dao je ime, pa i ponekom žbunu, nije izostavio ni kamene gromade kje su štrčale uvis.
Tada je i obilježio šarenim trakama staze kojima se kretao, mada nije postoijala realna mogućnost da se nekako izgubi u kamenjaru.
Jučer je nekako sklepao prvu ideju za novi projekt, pretpostavljajući kako bi možda ipak mogao proći na sastanku uprave.
Međutim, svi idući napori nisu davali nikakva rezultata. Uredu, ostaviti će se planiranja na neko vrijeme, radije će onda lutati otokom.
Osjećao je svakim danom kako njegova snaga raste a i misli su mu bile i brže i složenije.
Idućeg jutra krenuo je u novi obilazak. Išao je sasvim polako već poznatom stazom, zastajkujući ponegdje, diveći se iskreno uspavanoj ljepoti.
Odjednom je osjetio kako se kamen ispod njega pomiče i odmah zatim se zapanjen, izgubivši ravnotežu, strmoglavljuje niz padinu.
Kotrljao se nekoliko sekundi sve dok ga oderane kože na rukama i nogama nije zaustavila stijena koja se nasreću ispriječila između njega i nepoznate smrtonosne dubine s druge strane.
Pokušao je odmah, hitro ustati, pokušavao je nekoliko puta  no nije uspio. Promatrao je pozorno micanje prstiju, pa trzao nogom, sve je bilo u redu, nije zapravo osjećao ni najmanji trag boli, no ustati nije mogao.
Sunce ga je gadno pržilo, stoga je sa šeširom prekrio lice i iscrpljen brojnim pokušajima, zaspao.
Probudio se usred noći ugledavši svu silinu srebrnih zvijezda na nebu. Trgnuo se, mora ustati, mora se osoviti na noge i otići s ovoga mjesta. Iznenada osjeti žeđ, da mu je ssda bar malo vode.
Tko zna kada će netko doći na otok, još najmanje tri tjedna nema spasa, mora se nekako dočepati radio stanice.
U tim ga je paničnim mislima obasjalo jutarnje svjetlo. Malo je podigao glavu i pomno počeo promatrati svoje ležeće, nepokretno tijelo. Ne vidi se prijelom, nema tragova krvi, ne osjeća bol, što je s njim?, što mu se događa?
 
Unatoč brojnim naporima Maks svejedno nije ustao. Načas je pomislio kako se vjerojatno zaglavio između kamenja i ono mu neda van. Meškoljio se ili je bar tako mislio, no mogao je samo ležati.
Srećom žeđ nije bila jako glasna, zapravo, Maks se nije uopće osjećao loše, jeedino ga je brinula, sve snažnije, za prokleta nepomičnost.
Druge noći, umjesto sna, počela su navirati neka davno zaboravljena sjećanja, potisnuti događaji, neizrečene riječi, skrivene misli, oboreni pogledi, strah, bojazan prijezir okoline, indignacija ali muk bez protesta.
Ti si Maks svinja, šaptao je zarobljenik kamena, ti si obična gnjida.
Ti Maks, nisi ni čovjek, sve što si napravio bilo je na nečiju štetu.
Koliko imaš prijatelja Maks? Niti jednoga, naravno jer ti ne možeš imati prijatelja, ti kontinuirano gaziš i unakazuješ ljude i  evo, sada te život nagrađuje s ovim mjestom između kamenja, nepomičnošću i nemoći.
Srećom novi dan navukao je oblaku po nebu i kišu, utažio je žeđ ne ćuteći mokrinu. I dalje je držao šešir na licu, osjećajući svoj duboki sram, tu ispod mračnog neba.
Još je jednom pokušao odlijepiti se od kamenja, no već bez snage, nije uspio.
A ta treća noć donijela mu je najgore more, vraćajući ga gotovo nepovratno u neka već njemu nepoznata vremena kada je zagadio svoj život mislima, riječima i kretnjama kojih bi se sada najradije odrekao i zatrpao ih, baš ovdje ispod ovog kamenja.
Doista, Maks se gadio sam sebi. Je li on uopće čovjek?, toliko se puta te noći pitao.
Prisjetio se pred samo jutro i tragičnih događaja iz njegove okoline u kojoj je on bio u samome središtu. Koliko je bio kriv, potpuno ili djelomično, znao je , sada to više nije važno, kriv je.
Ostati će ovdje zarobljen sa svojim gadostima do smrti a onda će ga ptice raznijeti preko cijelog mora.
https://scontent.cdninstagram.com/hphotos-xaf1/t51.2885-15/s320x320/e35/11849851_1658041237776641_496896245_n.jpg
Glad se sve češće javljala svojim promuklim glasovima, ali Maks se nije uopće obazirao na govor svog nepokretnog tijela.
Koliko već leži ovdje? Tri dana i tri noći, evo, jo'š malo i četvrtog.
Iznenada, nisko iznad njega proleti bijela ptica, napravi krug i spusti se na kamenu gromadu iznad njega.
Promatrala ga je svojim očicama, kliktajući.
Ubrzo se na kamen spustilo još nekoliko galebova.
Ovo je kra, pomisli Maks, pojesti će me živoga.
Pod rukom osjeti kamičak, obuhvati ga i zamahne prema pticama.
Ruka poleti, ispusti kamen i on ustrašen osjeti kako sjedi.
Sada, sada, brundao je Maks, dok se polako i nesigurno dizao.
Ustao je napokon. Pogledao je mjesto na kome je ležao, gotovo ravni komad kamena, poput mrtvačkog odra, sijevne kroz Maksovu glavu.
To je bio ili je trebao biti moj mrtvački odar, zadnje mjesto u životu.
Teško, s mukom se popeo uz strminu i na jedvite se jade dokopao kuće, neprestan se osvrćući.
Halapljivo je jeo sve što mu je došlo pod ruku, miješao je vodu, rakiju, vino, pa onfa kruh, kolači, meso.
Nakon nekoliko minuta sve je to povratio u kuhinji i srušio se u vlastitu bljuvotinu, bez svijesti.
 
Kojeg je dana Maks otvorio oči, nije znao, no osjećao je užasni smrad bljuvotine uz kojoj je ležao.
Popio je tek malo vode i pojeo s oprezom tanku krišku kruha, dok je cijeli dan nekako nevoljko, pospremao nered u kuhinji.
Navečer je izračunao kako je pored stijene ležao tri dana i tri noći a ovdje u kuhinji jedan dan i dvije noći.
Baš lijepo, baš lijepo.
Maks se sporo opravljao, konzumirajući dnevno nekoliko kriški kruha i nešto vode.
Obišao je nekoliko puta, gonjen silnom radoznalosti, ono kobno mjesto, neprestano se čudeći svom nespretnom padu, zagledajući se u kameni odar s primjetnim strahom, te se brzo udaljavao.
Niti jednom nije prelistao ideje za projekte, sjedio je po cijeli dan i dobar dio noći ispred kuće i zurio u more, ponekad prateći let ptica.
Snovi, rijetki snovi, nisu ga više proganjali, nisu ga mučile more, nije bilo ni potrebe, Maks je znao tko je on.
 
Na ulazu u TV kuću Maks je u jednom trenutku zastao, pitajući se, ući ili ne.
Ne znam, odgovarao je maks samome sebi. Nema ništa loše u tome ako odem na sastanak, baš ništa.
Izložio je svoju ideju, uprava ju je ocijenila kao mekanu, nedovoljno definiranu ali ima mjesta za doradu i može biti usješni projekt.
Maks je tada, u toj pritajenoj tišini ugledao najprije jednu a onda i više bijelih ptica kako lete vrlo blizu prozora i glasno klikću.
Ustao je i bez pozdrava napustio sastanak dok su ga članovi uprave gledali s nerazumijevanjem i čudili se njegovom ponašanju.
Čim je izašao, maks je pogledao uvis, no ptice su nestale. Osmijehnuo se, osjetivši zadovoljstvo, napokon.
 
Ne, nije se Maks prvi oprostio s TV-kućom, već stradan su ga po kuriru pismom obavijestili kako je njegov ugovor poništen. U istom pismu bio je i ček s pristojnom otpremninom.
Naravno, prave se vijesti najbrže šire i ubrzo su Maksa salijetale konkurentske TV kompanije sa svojim, budimo realni, vrlo bogatim ponudama no Maks ih je sve otklonio.
Znao je, to je duboko u sebi osjećao, neka nepoznata, tajanstvena iskra zapalila je u njegovu tijelu vatru koja ga grozno peče a moći će je ublažiti ili ugasiti, samo ako iznova ode na Sivu hrid, suoči se s kamenim odrom, na kome se napokon u njemu ponovno pojavio, izniknuo čovjek.
Nije bilo teško osigurati boravak na otočiću ispod bijelog svjetionika, jesenske dane prekrile su kiše i niske temperature, mogao je ostati koliko želi.
U redu, tako će i biti. Na Sivu hrid dopremljene su namirnice za gotovo dva mjeseca, uz dogovor kako će Maksa jednom tjedno obilaziti brodica, donoseći mu željene sitnice.
Otočić je bio obavijen rijetkom maglom, ukazivala se jedino traka svjetla.
Iskrcao se vrlo raspoložen, teško obuzdavajući nestrpljivost. Jedva je čekao ugledati ravni kamen pored stijene.
Već toga popodneva, nakon što je obišao poznatim mu stazama otok, zastao je iznad mjesta odrona i zagledao se sa srtrahom u očima u kamenu ravninu.
Ništa se nije promijenilo.
Spustio se oprezno do stijene između strmine i praznine, nekoliko se puta okretao po ravnom kamenu i naposljetku sjeo i oslonio se na gromadu.
Zatvorio je oči, prisjećajući se događaja. Pomislio je, kako bi mogao opet onako leći no strah da beće moći ustati, odgovorio ga je od te opasne ideje.
Samo je sjedio.
Mrak je neprimjetno, gotovo kriomice pao, sjene su posve nestale i on je bio okružen potpunim mrakom, ispod neba bez zvijezda.
Sjedio je bez pokreta i dalje, ne osjećajući neugodu, ne osjećajući strah.
Bio je siguran kako ga kamen jednostavno pročišćuje, iscjeljuje i budi utrnulo čovještvo u njegovom neljudskom tijelu.
U zoru, ustao je, protegnuo se i uspeo hitro do staze.
Popio je dvije šalice kave i odlučio, zapisati će sve te kukavne događaje, onako kronološki, bez ikakva sustezanja.
Međutim, iako mu je u kući vrlo udobno, nije napisao niti retka i tada je shvatio, može pisati, može se prisjećati jedino na ravnom kamenu, može pisati samo na mjestu buđenja.
Otrčao je, mada s izvjesnim oprezom i strčao niz strminu do kamene ravnine.
Sjeo je zapuhan, izvukao je blok te ga stavio ispred sebe, škiljeći prema bjelini papira, ne trepćući.
Uzeo je pero iz džepa i počeo redom opisivati mračne stranice svoga života.
Kada god mu je vrijeme dopuštalo Maks je sjedio na kamenu, oslonjen na stijenu i mučio.
Nakon dva tjedna broj ispisanih listova pristojno se povećao.
Svake je večeri iščitavao najprije toga dana napisano a onda i cjelinu rukopisa, teško susprežući neopisivi osjećaj odvratnosti prema samome sebi, prema tim zlim vremenima, često osjećajući tupu i neugodnu bol u trbuhu, misleći kako su to refleksi od želuca izazvani uzrujavanjem što je rezulat  suočavanja s prošlošću.
Iznova su se pojavile noćne more, gušile fa, željeći mu oteti razum ili goli život. Maks se u tim noćima žestoko borio, opirao se, mahnito vičući kako je sve to iza njega, kako on doista želi biti drugi, novi, potpuni čovjek.
Jutra su većinom donosil smirenje, oslobađajući ga barem dijela krivice.
U tom grozničavom kolopletu dana prisjećanja i noći sučeljavanja, Maks je dovršio inserte iz svoje tako zlodjelima bogate autobiografije, ne skrivajući imena, ne tajeći ni najmanjeg detalja.
Približavala se zima i Maks je bio u dvojbi, ostati ili otići. Svakodnevno je hodočastio do strmine, do kamene ravnine, koja mu je sve više sličila na oltar a stijena pored njega na neizdrživi teret proživljenog života.
Nakon svakog nijemog razgovora sa stijenom i ravnim kamenom, osjećao se bolje, lakše, ugodnije, bio je rasterećeniji.
Ipak, zbog silnih vjetrova, jučer je maks napustio Sivu hrid s jasnom željom da se što prije vrati.
Bilo je posve razvidno kako rukopis o vlastitom pokajanju mora objaviti pod svaku cijenu.
Većina nakladnika, kojima je ponudio rukopis nije blagonaklono gledala na njegove uspomene, Njih su zanimale neke druge tajne javnih osoba a ne buđenje humanosti u nekada vrlo uspješnom TV novinaru.
-To su tričarije, govorili su mu gotovo jednoglasno, to malo koga zanima.
Ipak, uz vlastitu potporu Maks je kod neafirmiranog nakladnika objavio „Uspomene“.
Reakcije medija bile su mlake, neznatne. Čak ni javnost nije pokazala osobiti interes za Maksovo potpuno otkrivanje, neki su samo komentirali, ne može se do vrha bez borbe i žrtava.
No, jedno je ipak bilo jasno. Maksova novinarska karijera bila je definitivno završena. On je bio prošlost. S druge strane čuli se i glasovi kako za svoje iskreno priznanje nije dobio ništa, knjiga nije donijela bilo kakvu materijalnu korist, dapače, Maks je na kraju platio sve troškove objavljivanja.
 
Nitko nije pokazao ni malo razumijevanja za njegove slabosti, bez obzira što je bio nitkov, hulja, gnjida, ništarija. Od takvih se priznanja ne živi, napominjali su oni koji uvijek ostaju u sjeni.
Sada, bez novca, Maks je morao potražiti bilo što od posla.
Neki daljnji znanci uspjeli su mu pronaći, relativno lako u ovim kriznim vremenima, mjesto u noćnoj smjeni, pomoćnik bolničara u gradskom hospiciju.
Svake noći od dvadeset i dva sata pa do šest ujutro, Maks se brine o nemoćnima, čisti njihove zaprljane krevete, slušajući besmislene uvrede, trpeći zlovolju glavnog bolničara, ali on., Maks, Maks je bio sretan.
Kada bi danju  nakratko zaspao i kada bi sanjao kamenu ravninu sa Sive hridi, znao je da će mu noć donijeti nešto lijepo jer netko će se od pacijenata probuditi i otrgnuti iz mreža ludila i reći mu samo, hvala a to je njemu bilo dovoljno i znao je još mora proteći mnogo noći da se opravda sam sebi za sve učinjeno i neučinjeno i vječno je bio zahvalan i otočiću i stazi i strmini i kamenoj ravnini i stijeni i pticama i kamenu koji je bacio.
 

Miroslav Pelikan

Dobio sam ono što sam tražio. Adama i Evu

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik akademski slikar i grafičar Munir Vejzović rođen je 1945. godine u Doboju. Godine 1970. diplomirao je na zagrebačkoj Akadeimiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Antuna Mezdjića. Predavao je na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti. Autor je nekoliko iznimnih ciklusa. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu. Dobitnik je Nazorove nagrade 2008. godine. I dalje neumorno radi u miru svoga atelijera.
• Gospodine Vejzoviću, ove godine u zagrebačkoj Modernoj izložiti ćete  izbor iz svoga velikog i značajnog opusa u okviru  monografske izložbe. Što će biti izloženo? Može li jedna izložba, bez obzira koliko velika bila, cjelovito i precizno odrediti sve koordinate jednog opusa?
- Ne može, ali nije važno, bitan je kontinuitet, ona koncentracija koja vodi do samoga kraja, misao koja vodi i usmjerava do završnog udarca. Kada je posrijedi veliki format nema potrebe da forsiram, želim na kraju biti zadovoljan.
• Visoki ugled stekli ste realizacijom nekoliko osebujnih ciklusa, od erotskih bakanalija preko karakterističnih motiva Zagreba, preko cirkusa do mitoloških scena. Kakav je međusobni odnos Vaših ciklusa, što ih povezuje a što ih možebitno razdvaja?
- U mojem opusu erotika je presudna. Muško ženski susreti da ne kažem snošaj, važni su mi bili oduvijek. Jedna tanka linija koja zapravo spaja muškarca i ženu. Pa i sam dragi Bog je rekao, množite se! Na koncu, postoji li drugi smisao? Ako postoji, tada sam na dobitku. To znači da još nisam pronašao sve tajne ove mukotrpne ali lijepe igre. Što inače da radim? Vlasnik sam svojega života, dosta je da uđem u atelijer i muka počinje, ali to je slatka muka.
 
• U svome ste umjetničkom radu koristili praktično sve tehnike, od ulja do grafike. Što ste dobivali pojedinom tehnikom? Što ste tražili od pojedine tehnike?
- Dobio sam ono što sam tražio. Adama i Evu (toliko puta sam ih slikao). Dobio sam smisao života. Postoji li što bolje? Ako postoji onda je to umjetnost za koju živim. Ne bi imalo smisla da tražim nešto drugo. Ja samo iskazujem svoj stav i smjernost. Ostalo dolazi samo po sebi. Ljubav prema ženi, djeci, roditeljima koji su umrli. Prema listu na vjetru, prema cvijeću, tako čudesno što nam ga je sam Bog darovao ili prema oluji koja hara u mojoj glavi i srcu. Kako se sve to može previdjeti? Ta esencija, blažena ,svekolika u svojoj moći, to je ono što nas drži u životu.
• Skloni ste raznim formatima, no poznato je da volite jako velike. Što veliki format omogućuje?
- Veliki format me vodi do slobode, ali i obveza da ni jedan kvadratni centimetar ne ostane zahvaćen idejom koja se tijekom rada razvija u vidljivu prvu ideju koju sam zamislio i tako do završnog udarca (coup de grass). Prije nego sliku počnem motaju se snovi kao utvare, ali oni su samo kreacija u mojoj glavi. Veliki format, kako sam prije rekao daje prividnu slobodu i stvarnu kada mu priđem tada se odvija posao i sa svakim potezom nastojim zgusnuti materiju, približiti likove, podrediti se, potencirati, prići bliže magmi. Tada se odmorim, ohladim glavu i dugo gledam, što i u kojem smjeru ide moja ideja. Koji puta me razočara obzirom da se ne poklapa  sa idejom koju još vrtim. Kako je uopće moguće svladati veliki format? Postavljam si pitanje ali idem dalje. 
• Nedavno ste predstavili kao kipar? Je li riječ o kratkoj avanturi ili kontinuiranom djelovanju?
- Bilo bi dobro da se podsjetimo na tekst Tonka Maroevića koji kaže ne ćemo ni pomisliti da se Munir Vejzović zasitio slikarstva, da mu je dosta izražavanja u plošnim medijima, gdje se dokazao brojnim uljima, crtežima, monotipijama, grafikama - i to u svim tehnikama. Jednostavno, kao što je znao prelaziti s papira na ulje, s akvarela na pastel, s bakrene ploče na karton, tako je u jednom času posegnuo za gipsom pa za drvom, konačno i za željezom, da ne govorimo kako je dio svojih modeliranih oblika uspio prenijeti i u broncu (koju je potom patinirao a povremeno i bojom obogatio).
• Vrlo rado ste slikali iznimno poznate zagrebačke motive. Kao da ste birali one koje gotovo svi znaju. Što je u Zagrebu tako zanimljivo?
- Važan je i nezaobilazan ciklus zagrebačkih motiva. Slikao sam Zagreb u svitanje, u podne, u sumrak. Ali rekao bih isteklo je vrijeme Zrinjevaca i ostalih zagrebačkih motiva. Nisam slikar koji se može zaustaviti samo na jednom motivu. Toliki slikari su slikali Zagreb tako da vrapci na granama dodaju notu Arsenu Dediću i svima koji su pjevali o Zagrebu.
• O Vašem opusu objavljeno je nekoliko monografija. Otkrivaju li one doista sve o Vama? Živi li svakidašnji život ponekad skriveni Munir, tajni...?
- Monografiju bi trebali imati zaslužni slikari. Koliko otkrivaju? Moguće je ali to Vam naprosto ne ću otkriti. Moj skriveni život, ako dobro iščitavate jest na slikama i u skulpturama. U cijelom mojem radu.
 

Miroslav Pelikan

Uskraćeni poljubac

 
 
Zabranjeno
glupo je znam
al ne mogu iz glave izbiti
taj jedan osmijeh
zbog kojeg ću poludjeti
blesavo je znam
što ne znam ni izgovoriti
ono što osjećam
a ne bi smjela ni pomisliti
ludo je znam
sve ono što sam poželjela
pogotovo nakon svih padova koje sam preživjela
al možeš li me osuditi
što želim ono što nasmijem
i što se ne mogu prisiliti
http://www.national-awareness-days.com/images/425xNxinternational-kissing-day.jpg.pagespeed.ic.ab_YHzAhDd.jpg
da ti to skrijem
stalno se pitam
hoćeš li se naljutiti
što te gledam nježnije nego je dozvoljeno
i uvijek mi iznova na to iskoči pitanje
a zašto je uopće zabranjeno
..da ne povrijedimo nekog kome to ništa ne znači?
..da nam nemaju razloga zamjerku naći?
..da nas ne osude i kažu "budalo"?
...kome je osim nas do toga uopće i stalo??
prokleta pitanja mira ne daju
al ipak na sva zaboravim u tvom zagrljaju
pa neka je nevin bez povoda za sram
toliko je snažan da mi popravi dan
pa što ako pustim suzu da mi klizne niz obraz
-prestane boljeti kad u njoj vidim i tvoj odraz
pa što ako me nemir muči danima
kad pogledam ti oči; ništa me drugo ne zanima
zaboravim sram i zapreke sve
zaboravim tko sam, s kime i gdje
izbrišem prošlost ko vjetrom raznesenu
kad povrh lica ugledam tvoju sjenu
kako mi možeš poljubac uskratiti
kad oboje znamo da ne će se vratiti
ono što je ostalo iza te granice
već smo odavna prelistali sve stranice
zakona etike i usađenih morala
istrgnuli rečenice i prokleli sudbinu što nam je dala
ko dvije budale pune povrijeđenosti i žala
umjesto da smo joj rekli samo: "HVALA!"
 

Ljubica Mršić

Anketa

Očito je da MOST radi na diskreditaciji Vlade i podilaženju SDP-u. Radi li to?

Petak, 12/02/2016

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 885 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević