Get Adobe Flash player

Veza s tamnoputim

 
 
U međuvremenu je Bukač pomogao Bukovcu pronaći ruiniranu nekretninu u koju bi valjalo investirati.
Već desetljećima neodržavana, posve oronula, ali još uvijek stabilna, čvrsta, u prvi se plan nametnula takozvana Generalova kuća, velika dvokatna vila u Gospodskoj ulici, sagrađena sredinom devetnaestog stoljeća s nizom vlasnika u prošlosti, različitih sudbina, da bi je u posljednje vrijeme naseljavalo u nekoliko stambenih jedinica šest obitelji.
Niti jedna obitelj nije odoljela velikodušnoj Bukovčevoj ponudi, prodali su svoje udjele u Generalovoj kući i vrlo brzo ostavili vilu praznom.
-Da, trebati će puno vremena i volje ali i novca Bukovac da se Generalova kuća uredi i počne sličiti pravoj vili.
-Budi bez brige prijatelju, već sam se dogovorio s eminentnim arhitektom.
I doista za nekih šest mjeseci Generalova kuća je bljesnula u punom sjaju, obnovljena od podruma do tavana, sve kako struka propisuje. Vrt koji je jučer bio silno zapušten, sada je činio nevjerojatno lijepi zeleni prsten oko vile.
https://a1.muscache.com/ac/pictures/23752512/ffa7af9f_original.jpg?interpolation=lanczos-none&size=x_large&output-format=progressive-jpeg&output-quality=70
Bukovac je na preporuku arhitekta nabavljao antikni namještaj i probrane umjetnine te na kraju koncertni klavir cijenjene marke.
Uz sve to, Bukovac se odlučio uposliti gospođu Komes, damu blizu sedamdeset godina, ali iznimno živahnu kao domaćicu kuće, uz mlađi bračni par Jurić, on će se brinuti o kući i vrtu a ona o kuhinji.
-Baš lijepo- govorili su građani- napokon pravi gospodin u Gospodskoj ulici.
Ponekad je Bukovac priređivao prijeme u svojoj elegantnoj vili, na koje su se svi rado odazivali, od vrha vlasti i umjetnika do sasvim običnih građana.
Samo birana jela i pića uz profinjeni glazbeni program bile su odlike tih večernjih susreta.
Već je postalo opće prihvatljivo kako je važno biti viđen u Generalovoj kući, kod Bukovca i reći poneku riječ, tek da se čuje.
Pokatkada je Bukovac putovao u inozemstvo, na dan ili dva ili pak na duže.
Vraćao se uvijek jednako nasmijan, samouvjerenog držanja.
S jednog od tih putovanja vratio su u društvu tamnoputog mladića koji ga je pratio u stopu. Dapače, tamnoputi se nastanio u vili, govorilo se, spava u sobi do Bukovca.
U jednoj zgodnoj prigodi, tako se činilo Bukaču, već ozbiljno pijan, na jednom od prijema, upitao je Bukovca.
-Tko je tamnoputi?
Bukač se glasno nasmijao i rekao.
-Barem ti znaš kako je svijet opasan. Ne mislim na ovaj ovdje, mislim na onaj pravi svijet, vani. Moji su poslovi složeni  i ozbiljni, treba mi zaštita.
-Naravno, naravno, mrmljao je Bukač.
 
Po gradu se govorilo kako Bukovca i tamnoputog veže homoseksualna veza, pa je Bukač pomogao svome znancu objavljujući u nekoliko nastavaka u Dnevnom listu reportaže o šarmantnom gospodinu P.B. s kojim su izvjesne dame bez navođenja imena ( podaci poznati redakciji), rado provodile vrijeme opisujući njihove kontakte kao rafinirane i otmjene.
Svakako, mrmljao je grad, tko ima novca druži se s najljepšim ženama a tko nema od ljubomore izmišlja koje kakve laži.
Dapače, za redom su objavljivani slični prilozi i u drugim glasilima o osvajaču ženskih srca a koji bezimen živi u obnovljenoj vili.
No, s druge ipak su postojale sitnice koje su zbunjvale građane pospanog grada kada se pričalo o P.B.
Naime, Bukovac nije pokrenuo baš nikakav posao u samome gradu, osim što je uredio vilu. S druge strane, u niti jednoj banci nije otvorio račun.
Isto tako građani su bili obaviješteni kako Bukovčevu poštu čine samo računi za struju, vodu i  slično ali ništa drugo.
No dobro, što vas to briga. Ima čovjek otvorene račune u svim svjetskim bankama a voli i gotovinu. Je li kome dužan? Nije, pa što hoćete, oglasili bi se i oni koji nisu zabadali nos u tuđe poslove.
Isto tako, opće je bilo poznato kako se Bukovac može vidjeti navečer sjedi u paviljonu u vrtu i sluša glazbu, ispija fino piće i puši kubanske cigare.
Ponekad se tu znao zateći i onaj pijani urednik Bukač.
Svi su znali kako je i tada blizu, skriven negdje u sjeni i tamnoputi, budno pazeći na svog gospodara.
Tamnoputi je odavao gadan dojam, nekako je opako izgledao pa su ga građani i prozvali Opaki, iako bez stvarnog razloga, no samo je jedan njegov ledeni pogled bio dovoljan da se odmah udaljite ako ste se suviše približili Bukovcu.
Dok je pospani grad uživao u jednoličnom ali i idiličnom životu, ispod njegovog građanskog naličja, pojedinci su željeli snagom svojih iskrenih pobuda isplivati na tu finu površinu i zauzeti određeno mjesto. Jedan od tih nezadovoljnika bio je i niži agent Mateljan, oniži suhonjavi muškarac s gotovo petnaest godina policijskog staža.
Glavi šef policije, Ružić više mu je puta rekao.
-Istaknite se Mateljan, pronađite nešto, otkopajte,, pokažite svojim kolegama i sudu, tada će vas promaknuti u agenta. Tada ćete imati svoj stol i svoj telefon. No, najprije se potrudite, istaknite.
Mateljan bi ga najprije zbunjeno gledao a odmah zatim pomno češljao po prispjelim podacima u novim obavijestima o kriminalnim radnjama.
Znao je Mateljan, kako baš ovdje na izvoru može, koje li sreće, naletjeti na neki podatak, koji su više rangirani policajci previdjeli i sam sve razriješiti i naravno postati agent a ne da stalno u noćnoj smjeni provjerava liste hotelskih gostiju.
I danas se dobro sjećao kako je nedavno povjerovao u Kratofilove misli o Bukovcu.
No, kako se Bukovac uspinjao na gradskoj listi važnih osoba, tako je Mateljan sve više sumnjao u njega.
 
Zašto?
Nije znao. Nije bilo niti jedne indicije koja bi upućivala na nezakonite radnje Petra Bukovca. No, njemu sve to oko Bukovca nije bilo normalno, nije bilo uobičajeno i na tome je gradio svoju opravdanu sumnju.
Provjerio je već toliko puta dostupne podatke o Bukovcu, međusobno ih križao, no ništa nije otkrio, Bukovac je bio uvaženi građanin bez mane a to što nije otkrio s čime se bavio i što radi sada, nije mučilo Mateljana. Znao je iz iskustva da svi veliki igrači taje svoje poslove kao zmija noge. Tko zna gdje ulaže i zarađuje a da tamo vani pravi greške već bi ga oni skleptali.
Možda ostaje samo prostor ovoga grada, ali Bukovac se doista ne bavi s ničim, samo priređuje domjenke ili sjedi u vrtu, pIje konjak i puši cigare. Da, koliko je samo puta bio skriven u gustišu vrta i promatrao potajice Bukovca, već je znao raspored glazbe koju pušač sluša. Morao je paziti jedino da ga tamnoputi ne opazi, no, uskoro se prestao bojati.
Naime, ustvrdio je kako Opaki uopće ne gleda ima li koga u vrtu, on je samo netremice promatrao Bukovca i Mateljan je stekao dojam kako tamnoputi pazi na slušatelja glazbe kako ovaj jednostavno ne bi pobjegao.
Isto je tako opazio, kada je bio na domjencima kod Bukovca po službenoj dužnosti prateći glavnog šefa policije Ružića, kako Bukovac uopće ne komunicira s Opakim, samo ga slijedi u stopu.
To mu je bilo jako čudno. Odjednom se dosjetio. Tamnoputi stalno nadzire Bukovca. Bukovac je njegov zarobljenik.
O tamnoputom je pronašao malo podataka. Rođen prije tridesetak godina u Siriji, radio na naftnim bušotinama, bio pripadnik nekih profesionalnih postrojbi, nije kažnjavan, odnedavno prihvatio državljanstvo ove zemlje, upisan kao privatni tajnik Petra Bukovca.
Mateljan je uspio doći i do novih podataka o Bukovcu. On je počasni član svjetske dobrotvorne ustanove, često se može vidjeti kako kao član raznih delegacija ili sam obilazi sajmove posvećene hrani.
I to je to, dragi moj Mateljan, rekao bi sam sebi.
 
Već se razdanjivalo kada je taksi dovezao Bukača a u njegovoj glavi još je bubnjao monolog Petra Bukovca, izrečen prije nekoliko sati na pijanki u uređenom vinskom podrumu Generalove kuće.
Iako obojica  vidno pijani, teško su održavali ravnotežu i sjedeći, Bukač je iznova, iznenada povikao, dok je pored njih stajao Opaki, koji nikada nije pio.
-Pa dobro, do vraga , čime se ti baviš čovječe? Tko si ti Bukovac?
Bukovac ga je pogledao, oborio glavu, odmahnuo rukom i opet ga pogledao,
-A što ti misliš?
-Ne znam, ne znam, nešto preko ruba zakona, promrmlja Bukač.
-Ah ne, ne, dragi Bukač, sve je unutar zakona, sva moja zarada.
-Pa što radiš?
-Znaš li ti Bukač, koliko po svijetu kruži kompozicija ili brodova prepunih hrane koja je poslana gladnima u ime humanitarnih organizacija.
-Ne znam, nemam pojma.
-Mnogo je takve hrane,. Nevjerojatne količine, s krivom ili nepotpunom adresom, Ili se hrana ne može dostaviti zbog poteškoća na putu ili se jednostavno zagubi ili zaluta ili nestane, a mi kao ozbiljna organizacija brinemo se da i takvi paketi stignu na krajnje odredište, ovo ili ono. Samo taj posao, dodatne dostave košta jer mi svu tu zagubljenu ili izgubljenu hranu dostavljamo na pravu adresu uz određeni postotak i svi su zadovoljni. Ponekad investiramo u oružje, ali to je rijetko, češće u zlato i drago kamenje, i uvijek uz dobit.No mi se primarno bavimo hranom jer hrana najjače oružje i najsnažniji pokretač. Eto, od toga posla ja živim, od dostave. Dugo mi je trebalo dok me organizacija nije u potpunosti prihvatila, polako sam napredovao i sada se bavim samo nadzorom dostave.
Cijeli ovaj monolog izgledao je krajnje bedasto Bukaču, stoga je šutio i samo pio.
Sada se pred jutro dosjetio i drugog dijela ispovjedi.
-A tko je ovaj?- i pokaže na Opakog.
-On, on je moj sin. Nije zdravstveno najbolje, kada su mu trebali lijekovi nije ih mogao dobiti. Sada me prati u stopu jer se boji da bi me mogao izgubiti i zato svakog gleda opako ako mi preblizu priđe.
-Nije bio profesionalni vojnik?
-Ma kakav vojnik, to je zbog dojma.
-A zašto stoji zaklonjen drvećem u vrtu?
-Tada, tada zna da želim biti sam i motri me iz prikrajka.
-Dobro, zbog čega si se vratio Bukovac?
-Mogao sam ovako živjeti i u Parizu, no želio sam pokazati svim ovim gologuzanima tko je Petar Bukovac.
 
Kakva bi to priča bila , misli Bukač dok pije gorku kavu.
Zaboravi čovječe. S kim ćeš piti dobar francuski konjak ako ga raskrinkaš a i tko bi ti vjerovao. Uostalom,. Bukovac je tvoj jedini prijatelj.
 

Miroslav Pelikan

Izložba Yasne Skorup Krneta u Salonu Galić

 
 
Izložba na temu kravate opatijske umjetnice Yasne Skorup Krneta otvorena je 30. kolovoza 2015. u splitskom Salonu Galić. Tematiziranje kravate kao tradicijskog modnog predmeta hrvatske i svjetske baštine idejni je i kreativni izazov u stvaralaštvu slikarice Yasne Skorup Krneta koja pruža nov i svjež pogled na taj sada već anakroni pojam. Umjetničkim intervencijama, originalnim pristupom kravati i njenom značenju autorica izlaže produkt dizajn, kravatu kao suvenir, instalaciju i objekt uz portrete znanih i neznanih modela čije fotografije kravatama daju novo svjetlo. Vizualna igra kravatom kao medijem i univerzalnim simbolom dostojanstva, uglađenosti, elegancije, samosvijesti i kulture postaje polazište za osvještavanje važnosti nacionalne baštine. Miješanjem modnog, umjetničkog, tradicionalnog i suvremenog predstavljeno je viđenje koje se dijelom odnosi na kravatu kao simbol kulturnog nasljeđa, dijelom na čistu podlogu za umjetnički rad.
http://infozona.hr/sadrzaj/dogadaji/foto/2015-07-30-12-14-810-.jpg
S obzirom na stanje stvari u hrvatskom likovnom životu ne začuđuje što Yasna Skorup Krneta, ugledna likovna umjetnica i doajen liburnijsko-istarskog recentnog likovnog stvaralaštva, nije do sada izlagala u Splitu. Poetika njezinog dosadašnjeg stvaralaštva otkriva imaginativno djelo koje je tematsko-motivski čvrsto usidreno u Liburniju-Istru s dinamičkim slikarskim varijacijama i bogatom kromatskom tonskom skalom kojom nas uvlači u raskošno fantazmagorični svijet, očaravajuće infantilan koliko i nadrealan, iracionalan koliko i mističan, no vazda krepak, lapidaran i neponovljiv. Začudna Yasnina mašta s bogatstvom asocijacija i mimikrija, koje su izraz jednog dinamičnog i aktivističkog duha, u gustoći lepršavih zbivanja i skrivenih fabula, uvijek biranog ukusa i dotjeranog metjea, ostaje otvorena smjelim traženjima, poetskim izvorima a svoj emotivni vrutak osjeća u skrivenim prostorima duše, doživljajima senzibilnog melankolika i sanjara. Nikad ravnodušna, slikarica posljednja tri desetljeća kontinuirano kroz razne cikluse i samostalne izložbe problematizira mahom krajolik odabirući uvijek drugačije likovne obrasce, posvajajući stalno nove simbole i metafore dubokih emocionalnih uloga kojima širi polja slobode i nove mogućnosti slikarskog kazivanja. Najposlije, teško se oteti dojmu da je slikaričina koloristička vehmentnost, zvonka linija svijetla, dinamični rukopis i unutrašnja struktura naboja koji prati njezinu slikarsku avanturu, nešto drugo od onoga što se događalo u dionizijski raspjevanom, kompliciranom i do kraja neshvaćenom životu intimnog Splita i njegovih slikara.
 
„Više puta je isticano da su fantazija i znatiželja najpouzdaniji saveznik u stvaralačkom činu Yasne Skorup Krnete. Postmoderna otvorenost i suvremena estetska iskustva izdižu multidisciplinarnost iznad potrošenih konvencija i trendovskih stega. Ekspanzija umjetničkog univerzuma neupitna je, ali ona nije nužno protiv tradicije čak ni onda kada je vrpca novih umjetničkih ideja u neprekidnoj akceleraciji. Razbijanje granica tematskih ograničenja, prevaga načela apsolutnog pluralizma jezika, postupaka i medija, odgovara prirodi naše umjetnice koja u turbulencijama svijeta inzistira na intimnom govoru o svijetu i njegovom povezivanju s estetikom, funkcionalnosti proizvoda. Ne slučajno izvor je pao na kravatu kao veliki zamašnjak naše prezentacije u svijetu, ali i gusto tkivo našeg identiteta s čitavim bogatstvom rakursa. Yasni nisu dovoljni tek apartni sudovi o kravati već angažiranje umjetničkog medija s obzirom da je riječ o europskoj kulturnoj baštini, što znači da dizajner treba inicirati i stvarati nove projekte i suradnje koja računaju s revitalizacijom industrije. Rezultat toga su unikatne suvenir-kravate i produkt dizajn (stolica-kravata ili ležaljka, neboder-kravata) koji je još uvijek u nezavidnoj poziciji jer nema proizvodnje, premda je za pohvalu poticanje izrade manjih serija i razmjena iskustava. Zahvaljujući sve većem broju mladih dizajnera, kojima se iskustvom i idejama pridružuje i ugledna Yasna Skorup Krneta, interes za njihove proizvode raste, nižu se predavanja, izložbe, raspon promišljanja, strukturiranja i realizacije proizvoda do vrhunskih ideja. Posebno veseli brz rast domaćeg produkt dizajna (namještaja, uporabnih predmeta i opreme za dom i dr.) i onih predmeta koji uvažavaju lokalne materijale, klasični folklor, jednostavne forme, dakle sve koji se nisu odrekli naše baštinske kulture, hrvatske tradicije i nasljeđa.
http://alpedunavjadran.hrt.hr/wp-content/uploads/2014/03/kravata21.jpg
Svojim ekskluzivnim i bogato oslikanim kravatama, a napose jedinstvenom i svijetu nepoznatom stolicom-kravatom, Yasna je upozorila što jest i što bi sve mogao biti hrvatski doprinos globalnoj kulturi. Uvijek otvorena tradicijskim vrijednostima u novom ruhu, Yasna Skorup Krneta uspijeva stvoriti vlastitu matricu apstraktnog uzorka koja je kompatibilna njezinom temperamentu, svijetu izmaštane stvarnosti, redukcionirane predmetnosti s bogatom krošnjom (liburnijsko-istarskog) sjećanja.“ (prof. dr. Tonći Šitin)
 
Yasna Skorup Krneta- Životni put započinje rođenjem u Zavidovićima, BiH, 1948. godine. Diplomirala je 1971. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Već 1972. g. odlazi u Švicarsku. Petnaest godina koje tamo provodi ispunjeno je umjetničkim i kulturnim radom uz kontinuiranu izlagačku djelatnost. 1987. g. vraća se u Opatiju i kontinuirano izlaže na samostalnim i skupnim izložbama. Od 1996.-2006. g. radi u svojevrsnoj 'monaškoj' izolaciji i meditaciji u blizini Rovinja u Istri gdje nastaju opusi: „Histria poetica“, „Antejski dodir Istre“, „Saga o Istri“ i „Ditiramb zemlje“. U nastavku svoga rada 2007. g. pokrenula je multimedijalni projekt „7+7=ONA“ koji ukazuje na sve profile kreativnog rada žena. U tom smislu organizirane su dosada izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu. 2008. g. nastaje ciklus „Panta rei“ koji obuhvaća kolažirane i oslikane objekte (ženske noge). Ambijentalne instalacije „U krilu majke Kastva“ i „Neptun u krilu carskog vrta“ nastale su 2010. i 2011. godine, a postavljene su u eksterijeru. Njezin najnoviji projekt 2013./2014. „Sto lica kravata/Stolica kravata“ obuhvaća djela nastala na temu kravate.
 
Izlagala je na mnogim skupnim izložbama te je imala više od 50. samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka i Zagreb, LIKUM-a i HZSU-a. Ima status samostalne umjetnice. Djela joj se nalaze u mnogim privatnim i javnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu. Za svoj rad dobila je više značajnih nagrada i priznanja.U svom opatijskom atelijeru „Yasnasan" i dalje radi na novim djelima.
 

Nives Matijević

Nova izložba Ane Guberine

 
 
Suvremena hrvatska likovna umjetnica, akademska slikarica iz Zagreba, Ana Guberina, izlagala je na brojnim i skupnim izložbama. Djela joj se nalaze u mnogim zbirkama i galerijama. Imala je brojna studijska putovanja. Ovih se dana predstavila s novom samostalnom izložbom.
• Gospođo Guberina, 8. travnja predstavili ste se novom izložbom, Povezanost-Coherence, u Domu Specijalne policije Domovinskoga rata u Zagrebu. Koja je ključna ideja izložbe?
- Na mojim slikama sve konvergira prema jednom središtu. I gibanja i strukture, nagovještaj su ne samo konačne pojave, već i sadašnje prisutnosti Božanskog Središta. Moj je svemir u Kristu usredišten, iz tog središta sve izvire i u njega sve uvire.
• Kako bi opisali karakter i značenje izloženih djela?
- Slike su satkane od spontanih gestualnih nanosa i dinamički pokrenute mreže linija i mikrofragmenata, čija morfologija sugerira gibanja i prožimanja. To su moji pokušaji govora o sveprožimajućoj  snazi ljubavi, u svim stvarima i u svim razinama stvarnosti oko nas, o čudesnoj povezanosti svih bića, o povezanosti čovjeka sa svime u  svemiru.
 
• Izložene slike pripadaju najnovijem ciklusu?
- Izložene slike  su jedan dio opusa nastalog na temu Povezanosti, u posljednje tri – četiri godine.
 
• Za Vaš opus vrlo je važna duhovnost.
- U traženju smisla ljudske egzistencije moje je uporište u kršćanskoj nadi. Nismo prepušteni besciljnoj dogodljivosti, već svatko od nas predstavlja svjestan i odgovoran dio svemira koji svojom  ljubavlju vodi Božanska providnost.   
 
• Pored duhovnih tema, rado slikate pejzaž, s naglašenim kolorizmom i emocijama. 
- Očarana sam dalmatinskim otocima, stinama i škrapama, otočnom tišinom. Iz te ljubavi nastalo je više zapaženih ciklusa „Ljeto na otoku. „Neki od njih su na granici apstraktnog, svi su snažnog kolorita  i  gestualnosti.
 
• Što se trenutačno događa u atelieru?
- Produbljujem i istražujem te iste teme, nadam se,  s nekim malim pomacima .
 
• Koji su planovi, izložbe, knjige?
- Želim dovršiti započete projekte.
 

Miroslav Pelikan

Hrvati od pamtivijeka svoj jezik nazivaju hrvatskim

 
 
Uz obljetnicu izlaska Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika
U Jutarnjem listu od 13. ožujka 2015. pročitali smo članak Miljenka Jergovića "40 godina od smrti pisca koji je napisao svu Bosnu. Nije imao dara da bude samo jedno. Tako je bio Jugoslaven" koji uz ostalo piše: "Svoj jezik Ivo Andrić nazivao je srpskohrvatskim imenom, te bi ga se tako i danas trebalo zvati. Nije on veći dio svoga vijeka pisao srpskim, a samo je rane radove napisao na hrvatskom, kao što se danas voli reći, nego je otpočetka pisao - srpskohrvatskim. Osim imena, takav je bio i njegov doživljaj jezika: pripadale su mu sve riječi, cjelokupni leksik, bez obzira na zemljopisno-jezično, kulturološko ili nacionalno porijeklo." (Nije imao dara da bude samo jedno. Tako je bio Jugoslaven).
http://croative.net/wp-content/uploads/2015/04/Artur_Bagdasarov.jpg
Artur Bagdasarov
 
Valja ponaprije napomenuti da je hrvatskim Ustavom, u njegovu 12. članku, jasno i nedvojbeno određeno da je u Republici Hrvatskoj u službenoj porabi hrvatski jezik i latinično pismo. Naziv srpskohrvatski ne postoji ni u sadanjim ustavima Bosne i Hercegovini, Crne Gore ili Srbije. Ustav je osnovni zakon u bilo kojoj državi, poseban normativno-pravni akt koji ima najvišu pravnu snagu i ne valja predlagati nazivu jezika prijašnje jugoslavenske jezičnopolitičke „akrobacije". Kakav je „doživljaj jezika" bio u prijašnjoj Jugoslaviji znamo na primjeru dr. Ivana Šretera koji je bio osuđen na zatvorsku kaznu zato što je pacijentu u karton pod rubriku "zanimanje" upisao hrvatski izraz "umirovljeni časnik JNA" umjesto srpskoga izraza "penzionisani oficir JNA", a za posmrtne ostatke ne zna se gdje su.
 
Doživljaj tzv. srpskohrvatskoga znamo i u mnogim drugim primjerima iz bliske jezičnopovijesne prošlosti. Tako su još na 5. kongresu slavista, održanom, 1965. god. u Sarajevu, hrvatski jezikoslovci istupili s kritikom uklanjanja iz jezične porabe u Bosni i Hercegovini hrvatskih riječi i uvođenje srpskih. To je bilo tada okvalificirano kao ograničivanje jezičnih prava Hrvata i Muslimana koji su živjeli u toj višenacionalnoj republici. Već je odavno poznato o partijski nametnutom Novosadskom dogovoru i pravopisu te kažnjavanju potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. god. Svatko je na svoj način počeo ostvarivati poruke tadanjih jezičnopartijskih dokumenata i službenih priručnika. Jedni su i dalje nastavili pisati onako kako su pisali prije, a bilo je i onih koji su tu „slobodu za prirodan i normalan razvoj hrvatskosrpskog književnog jezika" počeli rabiti na svoj način razumijevanja jezika u duhu zbrajanja krušaka i jabuka.
http://img.senica.ru/kocic-srpskohrvatski-jezik.jpg
Andrić je doista rane radove pisao uglavnom hrvatski dok još nije stupio na ideološko-kulturnu pozornicu unitarističkoga jugoslavenskoga smjera kojemu je cilj bio umjetno izjednačivanje srpskoga i hrvatskoga jezika. Dopisni član Razreda za filološke znanosti HAZU-a dr. sc. Leopold Auburger iz Njemačke u knjizi Hrvatski jezik i serbokroatizam piše: „Jezični serbokroatizam kao jezičnonormativni program pjesništva među hrvatskim književnicima prvenstveno je zastupao Ivo Andrić (1892. - 1975.). Iako bosanski Hrvat, Andrić je već u doba prve Jugoslavije jezično dobrim dijelom prešao na stranu serbokroatizma. U drugoj Jugoslaviji ne samo da je prihvatio komunističko-jugoslavensku, srbohegemonističku osnovnu liniju, već se je i jezično još više posrbio tako da je tada pisao isključivo srpskom ekavštinom, a kroatizme je rabio jedino u navodnicima" (Rijeka, 2009., str. 159. - 160.).
 
Godine 1948. Andrić je postao redoviti član Srpske akademije nauka, a 1954. član Komunističke partije Jugoslavije i nakon toga prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u Narodnoj skupštini BiH-a i Saveznoj narodnoj skupštini u Beogradu. On je prvi potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. O Adrićevim jezičnim promjenama u stvaralaštvu upozoravaju književnik Petar Šegedin i Zdravko Sančević. Dati stopostotnu prosudbu samostalnoga, namjernoga ili prisilnoga prelaska s jednoga jezika na drugi teško je, valjda i ne valja. Prigovoriti tada bilo što pisanju i djelovanju književnika Ive Andrića nije ni bilo moguće jer je i sam postao dio tadanjega jugoslavenskoga društva. Ivo Andrić je ipak Hrvat, a ne Jugoslaven bez obzira kojim je jezikom pisao. Marko Marulić je pisao i latinski, kao i Ruđer Bošković. Mnogi u Irskoj pišu engleski i nisu Englezi.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/30/Srpskohrvatski_jezik_2_scripts_with_accent.svg/250px-Srpskohrvatski_jezik_2_scripts_with_accent.svg.png
Na koncu bismo još jednom naveli aktualni ulomak rubričarice Glasa Koncila Smiljane Rendić (Split, 1926. – Trsat, 1994.) koja u lipnju 1971. god. u časopisu Kritika, br. 18., u članku Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod piše: „Torturu rastapanja hrvatskoga identiteta, torturu Novosadskog dogovora u kojemu je prisutnost hrvatskih jezikoslovaca bila samo čin očajne odgovornosti pred vlastitom nacijom, strahovito gorki pokušaj da se barem spriječi posvemašnje i bešćutno odlučivanje o nama bez nas, torturu apsurdnoga Novosadskog pravopisa koji je nevjerojatnim akrobacijama na silu od dva jezična osjećaja i dva književna jezika pravio jedan, torturu koja nam je i samo ime materinskog jezika, jezika hrvatskoga, jezika koji za Hrvata nikakvo drugo ime ne može imati, mučila nenaravnom imenskom simbiozom kakve nema nigdje na svijetu, pa ni u imenima jezika mnogo sličnijih nego što su hrvatski književni i srpski književni jezik."
 
Hrvati od pamtivijeka svoj jezik nazivaju hrvatskim. Na Bašćanskoj ploči Zvonimir je nazvan kraljem hrvatskim koji naravno kao kralj Hrvata govori hrvatski, a ne srpskohrvatski, a kurs partijske lingivistike neka ostane u unitarističkoj jezičnopovijesnoj prošlosti (1).
Artur Bagdasarov
 
Bilješka:
 
1 . Danas 17. ožujka 1967. godine u zagrebačkom Telegramu tiskana je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, kojom je upozoreno na neravnopravan položaj hrvatskoga jezika kroz odluke Novosadskoga dogovora, te je zatražena ravnopravnost svih jezika naroda, uključujući upravo HRVATSKI, a ne bilo koji drugi. Deklaracija je trajna pouka Hrvatima kao odgovor na političko nasilje nad hrvatskim jezikom.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Anketa

Tko stoji iza peticije da se pozdrav "Za Dom spremni" uvede u službenu vojnu uporabu?

Srijeda, 02/09/2015

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1568 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević