Get Adobe Flash player

Katica

 
 
U jednom siromašnom i zabačenom selu Dalmatinske zagore postojala je škola sa svega pedesetak učenika. Djeca su redovito pohađala nastavu, uvijek uredno odjevena i rado prihvaćala nova znanja. U to doba još nisu postojale đačke kuhinje pa su im zato roditelji, a najčešće majka ili starija sestra, obično znale pripremiti malo kruha i sira, po jednu jabuku ili krušku - sve kako bi utažili glad i izdržali dugi hod koji su morali prijeći pri odlasku i povratku od kuće do škole. Ponekad bi im majke između dvije kriške kruha stavile i malo pršuta, a što je bila prava poslastica, jer bi se pršut načinjao samo oko Uskrsa  ili pri kakovoj svadbi.
http://personalexcellence.co/blog/images/mother-daughter3.jpg
Mala, desetogodišnja Katica živjela je tako zajedno sa svojom majkom, ocem i dvojicom starije braće. Pohađala je treći razred Osmogodišnje škole, bila poslušno i vrijedno dijete, na ponos svojih roditelja, a i u školi ju je učitelj često hvalio. Ponekad se znalo dogoditi da je Katica znala prigovoriti učitelju zbog njegove strogosti pri ocjeni domaćih zadaća ili zbog toga, što je na čitav razred vikao, ako djeca, a za taj posao su bili zaduženi redari, nisu obrisala ploču. O tome bi ona pričala i svojoj majci, koja bi je u svakoj prilici poučavala kako mora slušati učitelja, kako se ne smije svađati ni sa kime i, što je vrlo važno, odlaziti na svete mise u crkvu. Otac bi samo mrno slušao što sve govori njegova mezimica i ne bi se miješao u taj -kako on misli - "ženski posao". A kada se jednoga dana Katica vratila kući, sva uplakana, i ispričala majci kako je učitalj vikao na svu djecu a i njoj prigovorio samo zato što je u svojoj domaćoj zadaći na temu "Nedjelja u mome domu", spomenula i ime – Isusovo. Majka ju je tješila kako je najbolje znala, milovala njenu dugu crnu kosu  i po tko zna koji put ponavljala da mora i u školi biti poslušna, učiti, pisati domaće zadaće i da o onome, što se u njihovoj kući događa, "ne smi ni zuba obiliti" ni pred učiteljem, "ni pred dicom". Znala je mala Katica dobro što to znači i da će, prekrši li ovu majčinu zapovijed, dobiti batina od- oca. A toga se i te kako bojala, jer bi njen otac za svaki neposluh kažnjavao – prutom.
       https://encrypted-tbn3.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcTjxWy_IpEo2wYujgwx5mAqq5X70uiDL3jP8qmLI6ARmc5Gdt-r
Premda joj je majka, tješeći ju, po nekoliko puta ponovila kako je njen učitelj "nekrst" i neznalica,kako "ne razumi rvacku dicu" ni "rvacke običaje" – Katica je shvatila da su to upravo one najvažnije riječi o kojima ni svojoj najboljoj prijateljici Sanji ne smije ni pisnuti, a pogotovo pred učiteljem "ne smi ni zuba obilit". I pridržavala se ona te majčine zapovijedi sve dok jednoga dana nije došla u školu i već na prvom satu učitelj ju prozvao i rekao: "Reci nam, Katice, kako si Ti provela jučerašnji dan." Svi učenici u razuredu su ušutjeli, samo da bi dobro čuli što li će to ispričati Katica. Svi su znali da je jučer bila nedjelja, većina ih se susrela u crkvi, a poneki dečki su i ministrirali. Sve je to dobro znala i mala Katica. Prkosno je stisnula usne i – šutjela. Učitelj ju je dugo promatrao i, očekujući njen odgovor, upitao: "Zašto šutiš, Katice? Odgovori mi na pitanje." A Katica je i dalje – šutjela. Izgubivši strpljenje, a dobro je znao da Katica zna ljepše i vjernije od svih u razredu, opisati neki događaj, učitelj je povikao:"Zar se nekoga bojiš? Zar ne smiješ govoriti? Ovdje se nikoga ne trebaš bojati, ako budeš govorila istinu!!" Katica je pogledom zaokružila po cijelom razredu i tada konačno progovorila:
 
"Rekla mi je mati da u školi ne smim ni zuba obiliti!" "Samo Ti progovori! I ne boj se! Ja te ne ću kazniti." Pošto je djevojčica opet ušutjela, učitelj upita: "A što je to rekla Tvoja mati, zašto  ne smiš ni zuba obilit? "Zato što ste Vi nekrst, ne razumite rvacku dicu ni rvacke običaje," kao iz topa brzo odgovori Katica, ohrabrena  učiteljevim riječima. Eto, tako je Katica prekršila majčinu zavijed, ali ipak od oca nije dobila batina. Na kraju školske godine učitelj ju također nije kaznio, već joj je u svjedodžbu iz hrvatskog jezika upsao ocjenu: odličan!
 

Malkica Dugeč, 3. 10. 2012.

Artikulacija međunarodne prepoznatljivosti hrvatske kulture na primjerima festivalske politike

 
 
U sklopu 60. Splitskog ljeta, u Staroj gradskoj vijećnici u Splitu 24. srpnja predstavljena je knjiga »Hrvatska nacija kulture« dr. Ive Hraste-Sočo. O knjizi su govorili predstavnik organizatora Splitskog ljeta – Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu Dinko Bogdanić, urednica mr. Eugenia Ehgartner, prof. dr. Hana Breko Kustura i autorica.
http://zlatni-lav.com/wordpress/wp-content/uploads/2013/06/Iva-Hraste-Soco-web.jpg
Polazna točka i osnovna teza knjige odnosi se na mogućnost primjene austrijskog modela 'nacije kulture' na Hrvatsku. Prikazavši model formiranja 'nacije kulture', autorica je usporedila hrvatske i austrijske  primjere; festival Splitsko ljeto i Salzburške svečane igre. Zbog njihove generičke sličnosti i činjenice da je Splitsko ljeto nastalo po uzoru a Salzburške svečane igre.knjiga je od posebne važnosti upravo za Splitsko ljeto, jer na jedan nov način propituje njegovu važnost. Naime, autorica je na znanstveno utemeljen način obradila Splitsko ljeto, predstavivši ga kao mogući kulturni proizvod u međunarodnom brendiranju hrvatske kulture.
 
Kroz sedam poglavlja i brojna istraživanja istaknula je posebno mjesto univerzalnog jezika glazbene umjetnosti kao stvaralačkog mosta komunikacije. Istražena je povijest nastanaka festivala, posebice glazbenih, kao reprezentacijskog oblika uporabe glazbe te je promišljan način iskorištavanja u svrhu manifestiranja identiteta Inovativnim načinom ukazala je na pozicioniranje splitskog festivala kao nezamjenjivog u globalnom okruženju. Kroz knjigu također nudi primjer buduće međunarodne identitetne razine hrvatske kulture, temeljene na spoznajama festivalskih politika 'Salzburških ljetnih igara' i austrijskog modela 'nacije kulture', u svrhu kreiranja imidža Hrvatske kao „nacije kulture“.poebno u aktualnom trenutk ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

 

Ivica Luetić

Krici

 
 
JAUK   
Svih NAŠIH
K R I K O V A – A – A –A -AAA…!!!
http://www.hdlskl.hr/spomendom/slike/spomen%20dom%20ovcara.jpg
 

M A S K A
 


Ma kako dobra
Bila
Prozirna je
 

 

KORACI

 
 
Putnici putuju
Bez
Povratne karte
 

Vera Primorac

Profesionalni vojni glazbenik

 
 
Veroniku nije iznenadila, za druge tako iznenadna nagla i bezrazložna smrt a za nju primjereni kraj života njezina supruga Egona Mareka, glazbenika, tako ga je ona ponekad u svojim razmišljanjima nazivala.
Zapravo, nikada nije uspjela a niti mogla razumjeti, niti shvaćala Egona. On je uvijek ostao na pristojnoj distanci od svih pa i od nje.
Egon je za nju zauvijek ostao u nekom svom, nepostojećem svijetu.
Rijetko je kada pričao o svojim vojničkim danima, o vremenima kada je s ponosom nosio sjajnu odoru, tek spominjući imena mjesta gdje je s mukom ustrojio orkestar i s njim nastupao pred uvaženima pobirući pljesak za svoj nadljudski napor.
 
Jednako je rijetko pričao i o danima kada je šutke svukao odoru i živio od svirke po raznnoraznim jazbinama, gotovo na rubu egzistencije.
No, Veroniku je od samoga početka privuklo njegovo držanje, dakle od trenutka kada ga je prvi puta vidjela dok se sa svojom glazbenom grupom vraćao s noćne svirke a ona išla s obitelji u crkvu.
Prošli su jedno pored drugoga, on ju je zamijetio, nasmijao se i podigao šešir.
Zbunila se na tren.
-Oče, tko je ovaj čovjek s gitarom?
-Ah, odmahne rukom vijećnik Tomas, propalica i zgubidan.
-Ne odaje takav dojam oče.
-Da, da, kažu neki da je nekada bio u onom carstvu, natporučnik, profesionalni vojni glazbenik. Čuo sam kako se priča da je završio akademiju u pragu. O nje mu se inače svašta priča.
-Da, oče.
https://encrypted-tbn3.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcR3gOxQ6iSA9hN_VwPWriOljn_ZBZRpH00tfI6mgCZ3jBjFWpiA
Ponovno su se susreli dva tjedna kasnije, dok je Marek sa svojima svirao u povodu lokalne proslave na gradskom trgu.
Veronika ga je radoznalo promatrala iz daljine s nekoliko svojih prijateljica. Malo bolja gospoda uvijek su se držala po strani, ne miješajući se odviše s narodom.
Doista se Marek isticao u toj grupi svirača.
Kada je obnovljen rad gimnazije, lako se uočilo kako nedostaje pravog, stručnog kadra.
Nova vlast tražila je na sve strane podobne i sposobne, no nikako nije uspijevala u cjelosti složiti cjeloviti nastavnički kadar a propisi nisu dopuštali početak rada bez kvalificirana osoblja.
Netko se dosjetio ili je to bila baš Veronika, bivšeg natporučnika Egona Mareka, profesionalnog vojnog glazbenika, koji se ovih godina uglavnom potucao od jedne do druge svirke, tonući sve dublje u propast, slabo obučen, zapravo sve zapušteniji i gladniji ali uvijek pored neke boce koje je kružila u skupini svirača.
 
Direktor gimnazije ga je u posljednji trenutak otrgnuo s dna i vratio ga u pristojni građanski život.
Vrijeme je vrlo brzo pokazalo koje je njegovo pravo lice, lice novoga profesora glazbe u gimnaziji, naime, pred njima je bio uglađeni gospodin srednjih godina s primjerenim rječnikom i manirama iz daleka svijeta.
U takvim okolnostima Veronika Tomas se posve lako i bez teškoća približila Egonu Mareku, susrećući se s njim na nekoliko mjesta u gradu, tamo gdje se gospoda obično i nalaze i odijeljeni su od obična puka.
-Doista je šarm gospodina Mareka neodoljiv-šapnula je jednom Veronika Antoniji Libkovski, svojoj najboljoj prijateljici.
-Ali draga, pa on je stariji od tebe umalo dvadeset godina- začuđeno će i u nevjerici Antonija.
-Da, da-nasmije se Veronika- ali još uvijek je gospodin Marek najmarkantniji slobodni muškarac u našem gradu.
-Tu si potpuno u pravu,- složi se Antonija.
http://www.military.ie/typo3temp/pics/b652b0e1eb.jpg
I uistinu, gotovo za nikoga nije bilo iznenađenje kada su se Veronika i Egon vjenčali u mjesnoj crkvi, ona iz imućne obitelji gradskog vijećnika Tomasa, on profesor glazbe i bivši natporučnik.
Uskoro se rodila Emilija i nepunu godinu kasnije i dječak Josip.
Obitelj Marek živjela je u otmjenom stanu, na prvome katu u Riječkoj ulici s poslugom. Namješteni stan darovao im je Veronikin otac.
Doista, o njima se pričalo kao o skladnoj i finoj građanskoj obitelji s dvoje male jece, ona je tako lijepa i profinjena a on je pravi gosopodin.
No, iza te građanske fasade, Veronika je bila silno nezadovoljna svojim brakom, imala je čvrsti dojam kako je suprug uopće  ne primjećuje  nakon škole i objeda odlazi u svoju radnu sobu i ponekad se začuje zvuk klavira, komponira i izlaZi iz nje, duboko u noć, tiho se uvlačeći u krevet gdje već ona odavno spava, ne dočekavši budna njegov dolazak.
 
Vječito odsutan, nikada povišena tona, sjedio bi nasuprot nje za objedom, rijetko bi je kratko pogledao i to oNda kada bi je zamolio za malo soli.
Veronika je pokušavala razumjeti i to kako je on umjetnik i kako je on jednostavno istrgnut iz svijeta koji je prestao postojati. No nije mogla shvatiti njegovu duhovnu nenazočnost dok je njegovo tijelo sjedilo za stolom.
Egon je zapravo poslije Josipova rođenja, izgubio svaki interes za njezinim dodirom, iako su i dalje dijelili spavaću sobu.
Odmicao bi se do ruba ležaja, okrećući joj leđa, u tišini.
No, svejedno, Veronika se nikome nije mogla požaliti na Egonovu udaljenost i ravnodušnost. Od kada je postao profesor glazbe, nije se više sastajao s onim svojim sviračima, nije odlazio nigdje bez nje, no najčešće je bio sam sa sobom u svojoj radnoj sobi ili je samo tjelesno prateći zu šetnjama po gradu.
Podržala je svesrdno kod svoga oca Egonovu kandidaturu za direktora gimnazije.
I te večeri, kada se on po prvi puta požalio da ga nešto strašno pritiska u grudima, ona je spoznala svu promašenost svoga braka, svoga života.
Gorko se nasmijala, svi su joj zavidjeli na ovakvom životu a ona bi se odmah mijenjala sa svakim.
Egon Marek je sahranjen dostojno a uplakana supruga razmišljala je o svojoj slobodi, stečenoj nakon toliko muka.
 
Nije odoljela svojim nagonima i instinktima u lječilištu, gdje se oporavljala  iznenadne smrti supruga i upustila se u tajnu vezu s doktorom Horvatom, nešto starijim od nje,
U lječilištu je ostala gotovo dva mjeseca, prazneći svoje nagomilanbe frustracije, najčešće u liječnikovom apartmanu.
Otišla je bez pozdrava. Pomalo joj je i liječnik bio dosadan, htio joj je doći još bliže, preblizu i to nije mogla otrpjeti. Liječnik ju je želio posjedovati cijelu i dušu i tijelo.Kasnije se znala ponekad u nekom lječilištu susresti s nekim, punim života.
U svome gradu njezina slika udovice s malom djecom nije smjela biti dovedena u pitanje.
U posljednje se vrijeme sve češće prisjeća fine suzdržanosti svoga pokojnog supruga , doista, pravi gospodin.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Jeste li za preferencijalno glasovanje?

Srijeda, 03/09/2014

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1086 gostiju i nema članova online

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

Jooble

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević