Get Adobe Flash player

Fotografija je osoba koja stoji i drži fotoaparat...

 
 
Suvremena hrvatska umjetnica, fotograf Sabina Blažić, realizirala je zanimljiv i osebujan ciklus. Pored fotografije bavi se i slikarstvom.
• Gospođo Blažić, intenzivno se bavite umjetničkom fotografijom, što je Vaša posebnost u svijetu fotografije?
- Kako bi najbolje opisala posebnost mojih fotografija, navela bi citat jedne simpatizerke moje stranice na jednoj društvenoj mreži, koja je rekla da su moje fotografije ekspresivne i vrlo poetične. Svoje fotografije ne vidim samo kao vizualnu ekspresiju, već nešto poput poezije, možda najbliže „haiku“ poeziji. Jedna moja izložba nosila je naziv „Uhvatiti ljepotu / To capture a beauty“, eto tako bi ja opisala svoje fotografije, ljepota ulovljena u trenutku, ali koja nosi poruku o kojoj bi se dugo moglo razmišljati i kontemplirati. Moje fotografije ponekad su „obrađivane“ u programima za fotografiju, gdje pokušavam naglasiti ljepotu ili doslovno fotografijom „naslikati“ sliku. Ponekad su „čiste“, bez ikakve dorade, samo trenutak prenesen u vječnost. Motiv je najčešće priroda koja me okružuje, mada ne mora uvijek biti samo to… ljepote ima svugdje, samo je treba zamijetiti.
• Vrlo često fotografirate nebo i oblake, pronalazeći u njima srodnost s duševnim.
- Svakako. Gotovo uvijek. Nebo koje prekriva i sadrži sve. Nebo koje je beskonačno, zauvijek otvoreno, poput misterije same; života, smisla, nastanka i završetka, koje će vjerojatno uvijek ostati otvoreno, poput neba samog. U njemu, u njegovim „mjenama“ ja vidim nepresušnu ljepotu, ali i duboku povezanost čovjeka sa duhovnim, spiritualnim, nečim dubljim od same materije. Oblaci, koji me ponekad podsjećaju na „mijene“ koje možete vidjeti i kod ljudi: kristalno čisto nebo, poput sretne, ispunjene, mirne osobe... nebo puno oblaka, poput misli koje zaokupljaju većinu čovijekovog vremena, mračno, tmurno nebo poput osobe pune negativnih, teških misli i osjećaja. Na mnogo načina možemo vidjeti i „čitati“ nebo.
 
• Ipak, kada bi morali izdvojiti najdraži motiv?
- Definitivno nebo, nebo sa svim svojim mijenama, zalascima i izlascima sunca, oblacima, bojama. Nebo je poput slikarskog platna, svakog dana novo remek djelo.
• Imam dojam da je fotografija dosta prisutna u suvremenom svijetu, ali se sve svodi pa i kod nas, na svega nekoliko imena.
- Fotografija je prisutna svugdje oko nas, na društvenim mrežama, u medijima, u privatnim životima. Dostupnost foto opreme gotovo svakome, globalna povezanost, fotografiju je „primakla“, učinila dostupnom svakom pojedincu. Međutim, šta je na kraju krajeva fotografija? Svi fotografski aparati, najjednostavniji i oni najkompliciraniji, su u biti jednaki, to su kutije koje „propuštaju“ svjetlost kroz leće i kroz objektiv. A to nije ono što fotografiju čini posebnom ili zanimljivom. Ja bi rekla da je to osoba koja stoji i drži taj aparat, način na koji ona „vidi“, zapaža, spoznaje stvari pa ih izražava kroz ili putem foto aparata te način na koji ona to prezentira. Ja jednostavno u nekim fotografijama ne vidim ništa, u drugima pak ja vidim takvu ljepotu, poruku, svjetlost i darovitost, da ih definitivno mogu nazvati umjetnošću ili remek dijelom. A to što se fotografija svodi na svega nekoliko imena, tu nije u igri samo darovitost. U današnjem svijetu mnogo su važnije neke druge stvari, PR recimo, marketing, čovjekova sposobnost da se „reklamira“, predstavi širokom krugu i još puno toga. Ipak, oni koji su to uspjeli, iza njih stoji sigurno mnogo rada i upornosti.
 
• Vi se bavite različitim stilovima umjetničkog izražavanja.
- Da, ja i slikam. Kako se ja mijenjam, mijenja se i moj motiv slika. Međutim, ne smatram da sam velika slikarica, ja jedino imam poriv nešto izraziti kroz slikarsko platno, to je moj osnovni motiv zašto ponekad slikam. Slikarstvo nije samo darovitost, ono je i veliko umijeće, tehnika. Nije jednostavno na slikarsko platno prenijeti nešto. Zato se divim nekim slikarima u čijim slikama pronalazim doslovno dio njihove duše: Monet, Van Gogh, Klimt, Chagal, Medović, Bahunek, samo su neka od imena kojima se divim.
• Gdje je danas umjetnička fotografija?
- Ima je, to je ono što je bitno. Bitno je da postoji. To što ona nije toliko profitabilna, to je već druga stvar. Međutim, moje je osobno mišljenje da je fotografija umjetnost. Postoje polemike oko toga. Ja osobno oko toga polemika nemam. Ona se razvija i napreduje, ali ona srž ostaje zapravo ista.
 
• Što je novo u atelijeru?
- Slikam novu sliku naziva „Ona, priroda“, ali ja jako polako slikam.
I naravno uvijek, svakodnevno fotografiram, a onda ponekad izdvojim nešto što smatram da je vrijedno za pokazati.
 

Miroslav Pelikan

Zagovornicima srpskohrvatskoga nema ni konca ni kraja

 
 
U Novom Sadu, u Matici srpskoj 2015. god. pretiskano je treće izdanje redakcijski izmijenjenoga i dopunjenoga Pravopisa srpskoga jezika iz 2010. god, autora Mitra Pešikana, Jovana Jerkovića i Mate Pižurice. Članovi uredništva su: Mato Pižurica (glavni urednik), Milorad Dešić, Branislav Ostojić, Živojin Stanojčić. Treće izdanje Pravopisa srpskoga jezika, kako se navodi u Predgovoru, sastavljeno je na osnovi Pravopisa srpskoga jezika Matice srpske iz 1993. i ponovljenim izdanjima iz 1994. i 2002. god., a ocjenjivači su mu Ivan Klajn i Drago Ćupić. U Predgovoru Pravopisa srpskoga jezika, koji se svojim redoslijedom poglavlja i načinom obradbe građe ponovno vraća Belićevoj pravopisnoj tradiciji, u točki petoj nalazimo sljedeće: “5) oslobođen je pozivanja na Pravopis srpskohrvatskoga jezika dveju matice iz 1960. godine i svih relacija prema hrvatskoj standardizaciji (nisu, naravno, uvođene relacije prema “novim” jezicima)” (str. 7.).
http://www.dw.com/image/0,,17347792_303,00.jpg
Ponajprije valja napomenuti da su se još 1967. god. srpski pisci, kao reakcija na hrvatsku Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, odrekli tzv. bečkoga književnoga dogovora iz 1850. i novosadskoga savjetovanja iz 1954. god. U Borbi je 3. travnja 1967. god. objavljena srpska deklaracija pod nazivom Predlog za razmišljanje. U tom dokumentu, pod kojim su bila 42 potpisa, pozivalo se je na poništavanje odluka tzv. bečkoga i novosadskoga dogovora. Prošlo je već pedesetak godina kako se je većina srpskih pisaca odrekla toga Pravopisa iz 1960. god., a skupina srpskih lingvista to čini tek sada. Stvara se dojam da netko od strane kroatista stalno moli srpske lingviste da sačuvaju sve prethodno ili ih pozivaju da razvijaju srpski jezik prema hrvatskim komunikacijskim zahtjevima i potrebama, a autori srpskoga pravopisa su ipak odlučili ići svojim pravopisnim smjerom u području standardizacije. Kruno Krstić je u članku Hrvatski književni jezik pisao: “Bez ikakve srdžbe, mirno, bratski i prijateljski mi pitamo braću Srbe: 'Ako već vjerujete da postoji jedan jedini književni jezik Srba i Hrvata, stvoren nekada zajedničkim naporima jednih i drugih, odakle onda, po Bogu to, da mi moramo uzeti od alfe do omege ono, što vi na svojoj strani izgradiste, a odreći se svega onoga, što mi na svojoj strani načinismo?'” (Obzor, god. LXXX., br. 50., 2. ožujka 1940.; v. Samardžija, Marko: Hrvatski jezik i pravopis. Zagreb, 2012., str. 521.).
 
Nije jasno koga stalno pozivaju ako je njihov pravopis projekt Matice srpske u organizaciji Odbora za standardizaciju srpskoga jezika, a financiralo ga je službeno Ministarstvo prosvete, nauke i tehnologije Republike Srbije? S jedne strane srpski pravopis, kako naglašavaju, oslobođen je od pozivanja na zajednički srpskohrvatski / hrvatskosrpski pravopis Matice srpske i Matice hrvatske iz 1960. god., a s druge pak strane vraćaju ga pravopisnoj “belićevskoj tradiciji”. Hrvatski jezik koji je službeno propisan u Ustavu Republike Hrvatske iz 1990. god. nazivaju “novi jezik”. Valja još jednom napomenuti, ako je tko možda zaboravio, članak 12. Ustava Hrvatske: ”U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.” Ako ne poštujemo druge, onda ponaprije ne poštujemo ni sebe.
 
U pravopisnom rječniku srpskoga jezika zanimljiva je objasnidba natuknice srećan: “srećan (...) - i (ob. u zap. krajevima) sretan, sretno...” (str. 459.). Prije, u razdoblje jugoslavenskoga jezičnoga unitarizma, hrvatske riječi su proglašavali provincijalizmima, arhaizmima, dijalektizmima, umjetnim tvorevinama, “šulekizmima”, “NDH-izmima”, a također i regionalizmima, tj. riječima koje se “obično rabe u zapadnim krajevima” druge Jugoslavije. Beogradski lingvist S. Vukomanović piše da je u poslijeratnom razdoblju srpski unitarizam težio “umjetnom spajanju i brisanju kulturnih i jezičnih posebnosti. Jugoslavenstvo se često poimalo u tom razdoblju kao (nad)nacija” (Vukomanović, S.: Jezik, društvo, nacija. Beograd, 1987., str. 94.). Nakon raspada Jugoslavije i stvaranja neovisnih država, zar i sada postoje riječi ili oblici riječi koji pripadaju zapadnim krajevima bivše države? Takozvani “zapadni krajevi” i sada su u sastavu Srbije ili Srbije i Hrvatske? Na istoj stranici 459. nalazimo objasnidbu značenja natuknice srpskohrvatski: “srpskohrvatski (hrvatskosrpski), kad se odnosi na zajednički jezik odn. jezičku zajednicu (istor.); srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski), kad se odnosi na savr. stanje, t. 103v (nap.), 109; up. srpski.” Na stranici 86. kao dopuna još jedne objasnidbe navedenih natuknica čitamo:
 
“Napomena: S obzirom na nove realnosti (od 90-ih godina minulog veka naovamo), kada to specifične okolonosti zahtevaju (stručno-naučne pre svega), treba pisati polusloženički stručno-naučni termin srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik”. Za autora srpskoga pravopisa naziv “srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik” postoji kao povijesni pojam (historizam) za književni jezik Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca, a srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski kao suvremeni naziv u strukovno-znanstvenim jezikoslovnim (srpskim) tekstovima.
 
Jezičnopovijesna ropotarnica
 
Zanimljiva je slična, ali malo drukčija definicija značenja natuknice srpskohrvatski/hrvatskosrpski, srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski Džepnoga pravopisa srpskoga jezika Ljube Mićunovića (Beograd, 2000.) koji je sastavljen na osnovi Pravopisa srpskoga jezika Matice srpske iz 1993. god. Na stranici 273. čitamo: ”srpskohrvatski (hrvatskosrpski), kad se odnosi na zajednički jezik odn. jezičku zajednicu, ili srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski), kad se odnosi na jezik i jezičku kulturu, up. srpski”. Polazeći od usporedbe prijašnjih i sadanjega srpskoga pravopisa jednih te istih autora, od prvoga izdanje 1993. do trećega 2010. god. postojao je “zajednički srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik” kao jezik jedne jezične zajednice i “srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski” kao jezik koji se odnosi na jezičnu kulturu, pri tom kratica up. (srp. uporedi) upućuje porabnika na natuknicu srpski. Od 2010. god., valjda kao reakcija na neodziv hrvatske strane, odlučeno je srpskohrvatski / hrvatskosrpski na kraju krajeva poslati u jezičnopovijesnu ropotarnicu, a naziv i pojam srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski, za svaki slučaj, ipak sačuvati “s obzirom na nove realnosti i specifične okolnosti”. Stvara se dojam da pojedini umni radnici ne znaju što još može izmisliti radi očuvanja, povratka ili preispitivanja Karadžićeve koncepcije zajedničkoga književnoga (standardnoga) jezika na već nekadanjem jugoslavenskom prostranstvu. Svaki put pojedini jugonostalgičari pokušavaju udahnuti novi život u sve nove i nove nazive i značajke za jezik. Ako ne ide naziv srpskohrvatski, tada valja uvesti srpsko-hrvatski, ako i on ne ide, tada se može predložiti i drugo kompromisno rješenje, koje bi zadovoljavalo Bošnjake i Crnogorce, u vidu “bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskoga jezika”. Maštarijama nema ni konca ni kraja. Gotovo cijelo 20. st. u bivšoj Jugoslaviji nastojali su mnogi jezik unitaristički ujednačiti i ujediniti pod općim imenom srpskohrvatski ili hrvatskosrpski s različitim inačicama za sve, iste pokuse prave i u 21. st. s novim nazivima.
 
Hrvatski jezik
 
Zagovornici srpskohrvatskoga nisu zadovoljni starim lingvonimom, pa su odlučili stvorili novi naziv jezika - “srpsko-hrvatski”. Lijepo bi bilo jezikoslovno doznati čim se “srpskohrvatski jezik” zapravo razlikuje od “srpsko-hrvatskoga” osim crtice? Hrvatski jezikoslovci priznaju postojanje samostalnoga hrvatskoga i srpskoga standardnoga jezika, a skupina pojedinih srpskih lingvista jedino srpski ili srpsko-hrvatski jezik. Po ovoj nejezikoslovnoj logici sve što pripada hrvatskomu jeziku automatski postaje srpsko-hrvatsko / hrvatsko-srpsko, a ono što pripada srpskomu, ostaje samo srpsko. Uzgred budi rečeno da u hrvatskim pravopisnim rječnicima postoji natuknica srpski, a u ovom srpskom natuknica hrvatski ne postoji. Autor Pravopisnoga rečnika srpskoga jezika Milan Šipka (Novi Sad, 2010.) u Predgovoru na stranici 22., navodeći ravnopravne za srpski jezik dublete tipa pasulj i grah, spanać i špinat, srećan i sretan, šargarepa i mrkva ..., piše da “postojeće razlike ne mogu se smatrati varijantskim obeležjima, jer srpski standardni jezik, koji pripada jedinstvenoj naciji, nije varijantno razuđen”. Ako srpski standardni jezik pripada jedinstvenoj naciji, tada i hrvatski standardni jezik pripada Hrvatima, dapače riječi pasulj, spanać, srećan, šargarepa ne pripadaju hrvatskoj standardnojezičnoj normi.
 
Pojedini krugovi, umjesto konstruktivnoga dijaloga i poštivanja samosvojnosti i osebujnosti razvoja hrvatskoga standardnoga jezika i srpskoga standardnoga jezika, stalno čine izgrede i uznemiruju javnost. Dijalog bi valjda mogao već odavno uploviti u mirne etnolingvokulturne vode i ne brkati makar pojmove, ali bez politekanstva od strane pojedinih srpskih lingvista od kojih jedan primjerice izjavljuje u subesjedi: “Poslije raspada avnojevske Jugoslavije i srpsko-hrvatske jezične zajednice srpski književni jezik i srpski narod našli su se na raskršću bez putokaza. Dok su se pod okriljem svjetskih sila na srpskim nacionalnim teritorijama stvarale druge države i od srpskog jezika drugi jezici, srpska država i srpski lingvisti u jezičnoj politici i praksi djelovali su zbunjeno, nespremno i zatečeno.” (poveznica, 8. kolovoza 2013.). Mišljenja sam da je tu svaki komentar suvišan.
 
I na koncu, hrvatski jezik jest i bit će zauvijek na prvom mjestu sadanjim i budućim naraštajima koji će ga znati braniti od svih nasrtaja koji mu prijete sada i u budućnosti jer je vlastiti jezik potvrda postojanja i trajanja. Nitko se ne će odreći svojega jezika, a kotač se povijesti ne će obrtati unatrag.
 

Artur Bagdasarov, http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/bagdasarov-artur/22854-medunarodni-dan-materinskoga-jezika.html

U suvremenoj umjetnosti danas prolazi i sve i ništa

 
 
Ana Gezi, akademska slikarica, pripadnica je najmlađeg krila suvremene hrvatske likovne umjetnosti. Autorica je zanimljivog likovnog i crtačkog opusa.
• Gospođo  Gezi, diplomirali ste na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, realizirali ste nekoliko izložaba i ciklusa, posebno se ističe ciklus posvećen prugama.
- Da, uspjela sam diplomirati u roku kao apsolvent sa ciklusom velikih ulja na temu nogometnih navijača, koji su me ionako zaokupljali već par godina prije diplome koja je onda došla na kraju kao kruna svemu tome. Ista tema me interesirala i više narednih godina poslije, tijekom kojih sam često mijenjala likovni pristup, od hiperrealizma do nadrealizma i senzualnog slikarstva. Po burnim i podvojenim reakcijama profesora i kolega znala sam već tada da se bavim možda i previše kontroverznom temom, ali bez obzira na to svejedno sam htjela ići do kraja, da u radu sasvim otvoreno prokomentiram našu navijačku subkulturu.
Tijekom tih godina privukla sam i pažnju Bad Blue Boysa od kojih su neki počeli čak I pratiti moje izložbe (neke od prvih su bile u CEKAO Galeriji i Gaeriji Vladimir Filakovac u zagrebačkoj Dubravi) i pitati me kad ću opet negdje izlagati. Iznenadilo me kako su se na taj način neki posve obični ljudi, s posve drukčijim načinom života odjednom počeli interesirati za umjetnost. Mislim da sam s njima tada uspjela ostvariti i neki podsvjestan način komunikacije, jer sam često u te slike navijača uklapala i navijačke slogane koje oni vole ponosno isticati na svojim tribinama tijekom važnih utakmica. Međutim, ipak sam nakon više godina doživjela određeno zasićenje temom i potrebu za promjenom, pa se nadam da se BBB ne će puno ljutiti, a i nikad se ne zna, možda im se ponovno vratim.
 
Ciklus željezničkih pruga je nastao kao potpuna oprjeka navijačkom ciklusu koji se uglavnom bavio masovnim scenama i odnosom masa/pojedinac. Ovdje je riječ o vremenu koje čovjek provodi sam sa sobom, stvarima koje su potrebne da bi netko doživio osobni rast ili neku pozitivnu promjenu. Zbog toga je taj ciklus vrlo osoban, jer je proizašao iz mog osobnog iskustva usamljenih putovanja vlakom na relaciji Zagreb-Križevci-Bjelovar tijekom kojih sam često razmišljala o prošlosti, sadašnjosti, o tome što će biti sa mnom i mojim radom u budućnosti. Ne znam je li to bila neka vrsta osobne krize, ali slikanje tih motiva imalo je nesumnjivo terapeutski utjecaj na mene, došlo je kao neka vrsta mentalnog čišćenja. Te slike su još 2011. prošle na natječaju MMC Luka u Puli i imale su lijepu posjećenost na izložbi tijekom ljeta, gdje su pokupile i mnoge dobre kritike, a bile su izložene i u prostoru Svjetske banke u Zagrebu gdje ih je prihvatio međunarodni žiri.
 
• Diplomirali ste kod profesora Kokota. Je li on utjecao na Vaš razvoj?
- Profesor Eugen Kokot nije se puno miješao u moje umjetničko sazrijevanje, ostavljao je mene i kolege da radimo u miru i tako sami tražimo svoj izraz, materijal i poruku. Danas sam mu na tome i zahvalna, što nije vršio veliki pritisak na mene, a što bi neki drugi profesori na Akademiji nesumnjivo činili. Osim toga, on je već na početku uočio koliko se mnogo razlikujemo u svom pristupu umjetnosti tako da se njegovo mentorstvo uglavnom  sastojalo u nekim malim dobronamjernim savjetima proizašlim iz njegovog puno bogatijeg iskustva. Korisna su i dobro dođu neka kreativna usmjeravanja od strane profesora, ali bitno je da se umjetnik na kraju sam pobrine za svoj talent i odluči što će s njim, hoće li ga ispoljavati u više umjetničkih disciplina ili će se posvetiti samo jednoj gdje može doživjeti puno sazrijevanje. Ja sam zaključila da mi samo slikarstvo jednostavno nije dovoljno.
 
• Što je aktualno u Vašem slikarstvu danas?
- Već duže vrijeme nisam slikala uljem na platnu. U posljednje vrijeme većinom slikam akvarele manjih formata koji se mogu i lakše prodati i cijenom su daleko pristupačniji umjetničkoj publici. Slikanje klasičnog ulja na platnu je izuzetno naporan rad, pogotovo ako se radi foto-realizam, meni osobno puno je draži izraz koji je bliži impresionizmu ili ekspresionizmu. I boje su strašno skupe, radi čega danas najviše koristim akvarel i tuševe u boji jer su mi osobno ipak nešto prikladniji za brz i precizan rad, gdje mogu dobiti točno ono što želim. Odabir motiva je isto bitan, najviše se isplati slikati ono što privlači većinu ljudi, a to su vedute, pejzaži, zalasci sunca, eventualno i aktovi. Takve stvari uvijek dobro dođu kao poklon i zgodan dodatak nekom obiteljskom interijeru. Ovi moji zadnji radovi s motivima Zagreba – Zrinjevac, Jabukovac, HNK, Mesnička ulica, kao i neke vedute rodnog Bjelovara i okolice, pokazali su se vrlo dobrim vježbama u tehnici akvarela. Bitna je dopadljivost, do koje ja nisam toliko držala prije, jer sam jednostavno željela dati više prostora mašti i intuiciji, no kako se čini, kod naših kustosa, kritičara i publike uglavnom metierstvo/tehnička vještina privlači pažnju. Slike ogromnih formata kakve su danas popularne u galerijama kao da su već unaprijed predodređene za prostor banke, urede velikih tvrtki i korporacija ili neku privatnu zbirku bogatih kolekcionara. Treba imati sreću, ali i puno živaca onaj čije slike toliko dobiju na cijeni – sve je to naporan rad i muka, a i postoji opasnost od toga da umjetnik jednostavno izgubi onu istinsku kreativnost i svježinu.
• Kako doživljavate gibanja u suvremenoj umjetnosti?
- U suvremenoj umjetnosti danas prolazi i sve i ništa, što je na neki način i dobro, jer su se posve pogrješnima pokazale prognoze o kraju slikarstva i općenito umjetnosti koja nastaje rukom – sve to buja više nego ikada prije, i podjednake uspjehe u tome ostvaruju i žene i muškarci, iako se kod nas i dalje smatra da uloge najvećih stvaratelja pripadaju muškarcima. Ali žene već imaju svoje načine probijanja, bilo preko feminizma, bilo preko šire društvene angažiranosti, što je sve nerazdvojno od stvarnog talenta i vještine. I kako sam već rekla, danas se uz virtuoznost cijeni veličina rada, a najprivlačniji je onaj koji prekriva cijelu muzejsku halu, cijelu ulicu ili cijeli neboder - zato su danas grafiti toliko popularni da imaju i svoj Muzej ulične umjetnosti. U svemu tome još cvatu i video-umjetnost i performance, vjerojatno zato jer su svima pristupačni i jednostavni za izvođenje, a ako u svemu tome još ima i promišljene ironije i komentara na aktualnu političku situaciju – uspjeh je osiguran! Kod nas je sve to krenulo s Tomom Gotovcem kojeg inače osobno cijenim i Grupom šestorice (R.I.P. Mladen Stilinović) bez kojih bi naša avangarda bila nezamisliva i koji su bili vrlo značajni za suvremena kretanja na Balkanu. No opet, nikad nije dobro biti rob svojih uzora i jako je važno gledati svijet vlastitim očima. Nekome su možda grafiti ili performance sasvim idealan medij za interakciju s publikom svih svjetonazora, dok je meni isto tako privlačno i ulično crtanje portreta koje također izaziva lavinu interakcija i interesa.
 
• Boravak u Finskoj bio je vrlo zanimljiv.
- Moja prva umjetnička rezidencija u južnoj Finskoj, u kreativnom centru Arteles smještenom u malom selu Haukijarvi, mnogo mi znači jer sam ušla u izbor od 30-ak odabranih umjetnika od 210 poslanih prijava, na temelju portfolia i izjave o radu. Vodstvu Artelesa se mnogo svidio humor u mojim radovima, kao i neke rock-metal ilustracije koje su nastale iz mog čisto osobnog gušta, a koje su na njih ostavile popriličan dojam tako da sam bila primljena. Bila sam tamo u studenom 2011. Taj kreativni centar bio je tada skoro posve nov, osnovali su ga mladi entuzijastični Finci u prostoru koji je još prije Drugoga svjetskog rata služio kao škola, i uredili su ga sjajno za kreativce za svih strana svijeta. To mi je bilo jedno prekrasno iskustvo, gdje sam imala prilike upoznati se sa umjetnicima svih mogućih pozadina, umjetničkih disciplina, iz svih mogućih zemalja, od Hondurasa do Australije. Imali smo jedan zajednički službeni auto, bilo nam je dopušteno posjetiti Helsinki i još neka okolna mjesta, družili smo se uz finski Selmiyaki, a obvezno je bilo isprobati i tradicionalnu finsku saunu! Tijekom boravka sam otkrila i kako neki ljudi imaju najnevjerovatnije kombinacije medija u svom radu, kao npr. poezija, fotografija, instalacija i grčka filozofija, sve u jednom, i to je radio jedan mladi grčki umjetnik kojeg sam tada upoznala.
 
Općenito mi se svidjela ta otvorenost i sloboda, i kod umjetnika i kod voditelja centara, gdje nema nikakvog nepotrebnog pritiska i gdje vlada uzajamno poštovanje bez obzira na različite ideje i medije, i mislim da me to potaklo da se još slobodnije bavim karikaturom, koje sam do tada radila nekako potajno, čak uz dozu srama jer tada nisam ni znala koliko je to vani popularno. Tijekom boravka napravila sam i neku vrstu vizualnog dnevnika, u obliku karikatura-ilustracija, koje su bile opis mojih osobnih doživljaja i dojmova u Haukijarviju, nakon čega sam se počela i više interesirati za strip.
 
• Osim slikarstva bavite se ilustracijom i karikaturom.
- Karikaturom sam se počela baviti još u srednjoj školi, a radi želje da se nakon mature upišem na akademiju  neko vrijeme sam izbjegavala takav način rada, jer to nije ono što se traži na našoj likovnoj akademiji. Ali nakon završetka studija, ponovno sam joj se vratila radi potrebe da se odmorim od pretjerane ozbiljnosti i grandioznosti slikarstva koje većina ljudi voli uglavnom radi njegove ukrasne funkcije, čiste ljepote, što je meni ponekad pomalo pretjerano, pa u kombinaciji s karikaturom, a često i ilustracijom, postižem potreban balans – malo drukčiji pogled na slikarstvo i slikare, ovaj put ne iz pozicije slikara ili kritičara, već iz pozicije pjesnika-humorista. Karikaturom se može izreći mnogo toga o čemu se inače šuti, pa uopće nije čudo što je toliko popularna u zemljama gdje vladaju nepravda, nejednakost, vjerska represija i nasilni režimi. To je borba za osnovno ljudsko pravo glasa i izražavanja. No osim terorista i migranata koji su trenutačno aktualna tema u karikaturi, ja volim i umjetnike kao protagoniste karikatura. Jedne od prvih karikatura koje sam napravila nakon studija bile su karikature mojih kolega s akademije. Bile su vrlo ekstremne, pa nije čudo što su se neki i naljutili, jer tko voli da mu netko posve otvoreno komentira ono na čemu je radio godinama? No kasnije sam ipak malo ublažila pristup i uvela određenu autocenzuru, radi boljih odnosa s kolegama. Prije godinu i pol imala sam i jednu važnu izložbu karikatura i ilustracija u Greti, sjajan prostor u samom centru Zagreba, i vrlo sam zahvalna kolegama s akademije koji su je omogućili i pomogli mi u samoj organizaciji.
• Što je novo u atelijeru, u karikaturi?
- U posljednje vrijeme sve više radim izvan atelijera, kao ulični portretist, što mi omogućava i da više približim svoj rad publici koja možda ni nije toliko u toku s kulturnim zbivanjima. Kad slikate i crtate sami u ateljeu, vaš rad je na kraju dostupan jednom uskom krugu ljudi koji čine kritičari, kustosi, galeristi, galerijska publika i određena intelektualna elita. Zato smatram da je osim pojavljivanja u medijima, crtanje uživo još jedan važan način promocije vlastitog rada kod šire publike, gdje ste neovisni i sve je potpuno prepušteno vašoj snalažljivosti i sposobnosti nametanja. No s druge strane, introvertnost je dobra za koncentraciju i precizniji rad koji zahtijeva više detalja. Kad se vratim u atelje, tu onda mogu crtati karikature za međunarodne natječaje na kojima sam već osvojila neka priznanja, kao i radove po narudžbi, od kojih su sve češće portretne karikature. Isto tako, kad ima vremena, radim i na potpuno vlastitu inicijativu, ilustracije na teme koje me sasvim osobno zanimaju, a s kojima mogu zadovoljiti svoju stvaralačku znatiželju.
 
• Planovi?
- Zasad je u pripremi jedna izložba portretnih karikatura u Radićevoj ulici u Zagrebu, u galeriji Umjetnost osmijeha, gdje su mi radovi uredno prošli na natječaju. Simultano se nastojim i više baviti stripom budući da me sve više zanima narativnost, prepričavanje doživljaja, dok sama likovnost tu dolazi kao važan i popratan element koji naglašava priču i dočarava likove. Željela bih također aktivno pokušati s digitalnim slikanjem za koje kažu da znatno skraćuje vrijeme utrošeno na rad, iako i dalje smatram da su prava boja i prava olovka na običnom papiru na svoj način nezamjenjivi. 
 

Miroslav Pelikan

             Ni dužni, ni krivi

       
 
                Ljudi kobi krute
                Pod zlobe najezdom
                Svi za svojom zvijezdom
                Sebi krče pute.
https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/736x/33/8d/49/338d496c893ccf38a0dc744d61061ad7.jpg
                Vikli hodu dugu
                Često zvijezdu drugu
                Ugledaju. Sjetni.
                Umorni, nesretni
                Ne sjete se nikad
                Da pod štitom neba
                I u sebe treba
                Pogledat kadikad.
                Ljudi (poput mene)
                Požaliti ne će
                Što su dio mijene,
                Sreće i nesreće,
                Ni dužni, ni krivi
                Pa se tako živi.
                A ipak se kreće!
 

Malkica Dugeč, 18. 5. 2016.

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću važniji?

Nedjelja, 25/09/2016

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 526 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević