Get Adobe Flash player

Jelena Blagović izlaže u Salonu Galić

 
 
Splitski Salon Galić nakon dvomjesečne stanke ponovno otvara vrata za posjetitelje. Izložbeni program se nastavlja 27. svibnja s izložbom fotografija naziva „Nove samoće“ nagrađivane suvremene zagrebačke umjetnice Jelene Blagović. Fotografski koncept problematizira temu majčinstva, pružajući intimni pogled na različite strahove, sumnje i samopropitivanja s kojima se autorica i njezine bliske prijateljice suočavaju u razdoblju života u kojem planiraju postati majke ili to već jesu.
https://hulu-split.hr/wp-content/uploads/2020/04/14.-Staro-pravoslavno-groblje-Ila%C4%8Da-Domagoj-Burilovi%C4%87-2019..jpg
U svojem utjecajnom traktatu De pictura, prvi puta objavljenom 1435. godine, veliki talijanski humanist, arhitekt i teoretičar Leon Battista Alberti sliku je okarakterizirao kao otvoreni prozor, odnosno točnije dao je uputu budućim slikarima kako da pravokutnom okviru platna pristupe kao otvorenom prozoru. Od renesansnog vremena pa sve do danas ideja prozora kao okvira slike (fotografije) ekrana duboko je prisutna u poimanju prostora i njegovom svođenju na dvodimenzionalne parametre. Ujedno je motiv prozora odigrao važnu ulogu kroz čitavu povijest umjetnosti, u svojem doslovnom, arhitektonskom značenju kao element definiranja perspektive i izvor svjetlosti jednako kao i u metaforičkom kao spona i granica između ovog i onostranog, kao mogućnost metafizičkog iskustva svjetlosti. Najpoznatiji metaforičar prozora možda je upravo najveći nizozemski barokni slikar građanskog života Jan Vermeer. S njim su se svjetlosni misticizam gotičkih katedrala i estetska postignuća renesanse transformirala i usmjerila na pojedinca, na privatnost i intimu osobnih odnosa. Njegove slike, njegovi naslikani prozori kao metafore izvršili su ogroman utjecaj na uspostavljanje privatne sfere, koja je postala temeljem civilnog društva. Nemoguće je ne uočiti veliku srodnost između Vermeerovih studija osvijetljenog prostora i onih na novim radovima Jelene Blagović iz serije Nove samoće. Motivski, atmosferom postignutom svjetlom, pa čak djelomično i značenjski, u svakom slučaju interesom za stanja i raspoloženja portretirane žene, ovo dvoje analitičara društvenih pozicija i stanja pojedinca izuzetno su bliski unatoč vremenu koje ih dijeli, okolnostima ili mediju.
 
„Inscenirani prizori majke (s djecom) prikazuju u, kako autorica navodi, „trenucima između“, u onim kratkim odsječcima vremena, svojim novim samoćama, u kojima si one, od nikog promatrane, dozvoljavaju nesigurnost, bojazan, nestrpljenje, razočaranje, paniku, očaj, žudnju… Pritom je izraz na njihovim licima u najmanju ruku dvosmislen, uostalom kao i izrazi na licima žena Vermeerovih slika. I Jelena Blagović radnju svojih prizora smješta u intimni prostor protagonistica, kojima je svima zajednički motiv prozora. Što je njima prozor osim izvora svjetla? Kakvu prozor ima ulogu u životu mlade majke? U prvim mjesecima majčinstva prozor je često ženina najsigurnija veza sa svijetom. Gledanje kroz prozor postaje dijelom njezinog dnevnog rituala, zamjena za interakciju u izgubljenoj negdašnjoj svakodnevici. Na radovima Jelene Blagović prozor je ujedno i utočište, odraz mentalnog putovanja, slutnja svijeta koji se ne gleda (samo) očima. Prozori „njezinih“ majki istovremeno su luknje prema vanjskom i unutarnjem pejzažu.
 
Osim metaforom prozora Jelena Blagović u seriji Nove samoće barata još jednim općim mjestom povijesti umjetnosti, a to je motiv majke s djetetom. Arhetipski je to i zasigurno jedan od najstarijih i najčešćih motiva, koji je kroz povijest doživio brojne redefinicije prvenstveno s obzirom na kontekst, no ipak, bez obzira bio on sakralnog ili svjetovnog karaktera, krećući se unutar očekivanih kodova određenih društvenim konvencijama. Određena doza nelagode koju nam neminovno izaziva gledanje ove serije uzrokovana je upravo činjenicom da je autorica iznevjerila iskustvom naučena očekivanja gledatelja. Njezine majke nisu gestom usmjerene prema djeci, one su uhvaćene, kako je već spomenuto, u trenucima odsutnosti, ili bolje rečeno, u trenucima mentalnog i emotivnog isklizavanja iz idilične obiteljske scene. Upravo zbog nedostatka vidljive aktivne interakcije između majke i djeteta, koji su na nekim primjerima čak odvojeni planovima, ili su na njima djeca prisutna samo kao odrazi ili siluete, doima se kako ove fotografske slike prikazuju trenutak najvećeg naboja, onaj trenutak većini nevidljiv, nakon kojeg će uslijediti umirenje, prihvaćanje, sreća, posvećenost, sve ono što bismo smatrali uobičajenim za prizor majke s djetetom.
 
Isprint fotografija na šperploče ne samo da dodatno priziva stare majstore zbog sfumatoznog dojma, on pojačava značenjski autoričinu namjeru. Kroz otisak fotografije drvo se probija sa svim svojim nepravilnostima, godovima, grješkama nastalim pri obradi ploče; svi ti elementi se zajedno s fotografijom spajaju u jednu sliku: nesavršenu i lijepu.
Radovi iz serije Nove samoće ne predstavljaju uistinu niz pojedinačnih portreta različitih žena u njihovim roditeljskim situacijama, jer da je tome tako, oni bi izgledali posve drugačije, zna to svatko tko se zatekao u domu u kojem žive mala djeca. Ovi su radovi u najpoštenijem smislu portreti stanja i očekivanja (buduće) majke, u potpunosti van društvenog konstrukta, sasvim intimni i stvarni, baš kao i oni Albertijevi prozori. (Iz predgovora Iva Prosoli)
Izložba se može pogledati do 14. lipnja 2020.
 

Nives Matijević

Nova izložba u zagrebačkoj galeriji Studio Hani

 
 
Vrlo dinamična galerija Studio Hani iz Zagreba povodom Uskrsa predstavila je virtualnu izložbu slika i poemu koju je darovala indijska umjetnica, poetesa i novinarka N. Kalyani iz New Delhija (udaljeno 5600 km) i odmah iza toga virtualnu izložbu skulptura kineskog umjetnika Rong Shenga iz Shanghaia (udaljen 8650 km). Izložbe su priređene kao vid solidarnosti s umjetnicima iz Zagreba nastradalog u potresu.
https://www.politikaplus.com/img/s/840x490/upload/images/gallery/foto/052020/nadjakalyani/b97e4b20e65e792a5c44a9e82307835e.jpg
Iz istih razloga talijanska slikarica Nadja Moncheri iz Trsta, koji je zračno udaljen samo 170 km, povodom hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije i Dana Republike Italije, 2. lipnja, izložit će svoja djela posredstvom digitalnih otisaka  u galeriji Studio HANI s otvorenjem u ponedjeljak 1.lipnja 2020. od 18:00 do 21:00 sat .
Izložba ostaje otvorena do 29. lipnja 2020.
 
Nadja Moncheri je Tršćanka. Prisutna je u suvremenoj umjetnosti od osamdesetih godina. Sudjelovala je na 150 grupnih i selekcioniranih izložbi te priredila 60 samostalnih u Austriji, Hrvatskoj, Italiji, Meksiku, Sloveniji i Švicarskoj, među kojima izdvajamo 6. biennale suvremene umjetnosti „Round Table 26“ gdje dobiva posebno priznanje, zatim Biennale u Veneciji 2011., Biennale Internazionale Donna 2017.-2018. te 2019., Međunarodni festival Umjetnost i Robotika ROBOTICS u Trstu 2018. Posebno je bila zapažena njena samostalna izložba “Emotivne vibracije“ 2019. u Trstu. O njenim radovima su pisali brojni kritičari kao što su  Marianna Acerboni, Maria Campitelli, Jasna Merkù, Serena Mizza, Enzo Santese i drugi.
https://www.politikaplus.com/upload/images/gallery/foto/052020/nadjakalyani/752459677c1a8999f8eb19bc3731192f.jpg
O svojim radovima Nadja kaže: „Slušanje glazbe i promatranje prirode dva su osnovna izvora energije koji se okupljaju u mojoj inspiraciji. Intenzivno gledajući stvarnost, otvaram put mašti, koja je praktički beskonačan teritorij situacija, boja, zvukova i glasova, gdje se uronim u ukupni smisao pojma.“
Ova izložba će u svakom slučaju biti još jedan primjer neprekidne umjetničke komunikacije između Trsta i Zagreb te dodatni poticaj za nastavak lijepe i korisne kulturne tradicije.
 

Miroslav Pelikan

Četiri desetljeća promišlja strategije unaprjeđenja hrvatskog školstva

 
 
Nikica Simić: Reformske priče, Hrvatsko književno društvo Ogranak Zadar,Biblioteka Donat, Zadar 2020.
Nakon Heraklita mračnog u hrvatskom školstvu, pred nama je i druga knjiga profesora savjetnika, Nikice Simića, Reformske priče. Hrvatsko književno društvo, treće književno društvo u RH, po broju članova, izdavačkoj djelatnosti, ostvarenim projektima, književno-znanstvenim manifestacijama, pjesničkim maratonima, pjesničko-književnim smotrama, i iznad tog mjesta, utočište je vizionarima, slobodnomislećim autorima, ni jednoga jedinoga trenutka nije dvojilo stati ili ne iza ove vrijedne i značajne knjige: Heraklit Mračni u hrvatskome školstvu (Heraklit je život proveo u rodnom Efezu, živeći povučeno, razočaran u demokratsko državno uređenje). Jednako tako i iza Reformskih priča.
Stati iza čovjeka koji je čitav svoj život posvetio školstvu, sportu, i nadasve i prije sveg učenicima. Koliko je samo znanstvenika, doktora znanosti iškolovao ovaj vrstan profesor, pisac udžbenika, vizionar u pravome smislu te riječi.
https://film-mag.net/wp/wp-content/uploads/2016/07/NST_Nikica_Simic.jpg
Ne tako davno, revolucionarne: Lekcije iz Finske, uzdrmale su svijet školstva. Poruka daje drugačiji (i bolji!) svijet obrazovanja moguć još uvijek zvoni u ušima onih koji žele čuti, i djelovati.
Nikica Simić jedan je od profesora koji su takvom djelovanju posvetili čitav život; više od četiri desetljeća promišlja strategije unaprjeđenja hrvatskog školstva – kao profesor, kao mentor, kao ravnatelj i – možda najvažnije – kao roditelj. Ova je knjiga istodobno osobna ispovijest i povijest obrazovnih reformi – a prvo lice jednine knjigama daje hrabrost, snagu i autentičnost rijetko viđenu u pisanju o ovim temama.
Kroz upečatljive anegdote, široke iskustvene uvide, ali i disekciju službenih dokumenata, Simić pokazuje kako su odnosi između djece i roditelja, djece i škole, škole i roditelja, škole i društva u kojem živimo – neraskidivo povezani.
 
U tom je smislu i ova knjiga esencijalno štivo za sve društvene aktere: profesore, roditelje, djecu, kreatore sustava; sve one kojima je do toga društva stalo. I naposljetku, uz analizu brodoloma hrvatskih obrazovnih reformi, uz britku i konstruktivnu kritiku sustava, Simić se ipak uvijek vraća temelju svoje filozofije, a to je ljubav – ljubav prema djeci, prema profesorskom pozivu i prema društvu kao takvome, jer bez ljubavi nema istinske revolucije.
Knjiga je namijenjena obrazovnim vlastima, roditeljima, učenicima, studentima. Nastojala se skrenuti pozornost čitatelja na loše stvari u obrazovnom sustavu. Napisana je u dva djela, u prvom se daje zanimljiv pristup obrazovnim pitanjima, djetinjstvu autora, osobnim iskustvima.
Djelo je pisano dinamično, autor putuje iz sadašnjosti u prošlost, govori iz različitih perspektiva, sebe kao učenika, roditelja, profesora, ravnatelja.
 

Nikola Šimić Tonin

            Na napuštenu domovinu

 
 
                Pogledima iz tuđine,
                Riječju, djelom, srcem cijelim
                Svaku stopu Domovine,
                Svaku suzu, molitve i uspomene
                Pratim, ćutim i s njom dijelim.
                Promičem i zbilju njenu
                Znojem, slavom okrunjenu.
https://i.guim.co.uk/img/media/7ad96ec7973f27b69496d71a651b43974610fbc6/0_0_5491_3295/master/5491.jpg?width=700&quality=85&auto=format&fit=max&s=08f3c0f981727ec66dd75120909daa0f
                S njome bdijem. Njoj se divim.
                Njoj se klanjam. Za nju živim!
                Kadikada u snu vidim
                Kako zlobnik grob joj kopa.
                Briše ime, branitelja trage stopa.
                A svijet šuti. I Europa.
                Tad zaplačem, jer se stidim
                Podlog djela, podlih čina
                Od susjeda i tuđina.
                Kad sred zbilje njoj zaželim
                Da slobodna, sretna traje
                Za buduće naraštaje,
                Crne slutnje, suze crne
                Nad njom nebo tada lije
                Pa mi nada zadnja trne.
                I mira u srcu nije!
 

Malkica Dugeč, 30. 6. 2017.

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Četvrtak, 09/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1218 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević