Get Adobe Flash player

             Zora sne muti

 
 
                Prekrivam prste poljupcima
                Da me ne bole i da ne mrznu.
                I dok još surova traje zima
                Da se pjesme pisati ne drznu.
https://images.wallpaperscraft.com/image/dawn_mountains_morning_sun_45599_2560x1440.jpg
                Prošli su srcu ugodni dani.
                Nestalo sunca je na vidiku.
                Posmrtni psalmi su otpjevani
                Umrloj djeci. Hrabrom vojniku.
 
                Prekrivam prste toplinom nade.
                Čekam da toplo sunce izviri
                I da se srce umorno smiri.
 
                A vrijeme teče. Zora sne muti.
                Nižu se pjesme ubodom krika.
                A svaka od njih sjaj sunca sluti !
 

Malkica Dugeč, 13. 4. 2019.

Bez dodira nježnih

 

 

Satima bih gledao
Prazan list papira
Bez slova i riječi
Ne čujem ti glas
Ne vidim ti oči,
Dugu plavu kosu
Uskraćen užitka
Za boginje stas…
http://1.bp.blogspot.com/-3m8l4tnxecI/UUWfCfoomSI/AAAAAAAAAN4/a0rhU3GuUHY/s1600/0.jpg
Ne osjetim drhtaje
Što me k tebi vode
Već te samo ćutim
Borim se za spas.
Ko otrovna strijela
U nepovrat ode
Što mi dušu bode
Precizno ko sat
 
Bez dodira nježnih!!
Bez uzdaha strasti!!
Bez drhtaja slatkog
Nježnih kao slova,
I bez otkucaja
Ma što god značili
Razlog su što nastade
Sve i pjesma ova
 
I zato te molim
Razum nek prevlada
Nikom ništa dobroga ne nose inati
Kasno će nam biti
Vrijeme kada mine
Badava je onda čak i da se shvati…

 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Izložba austrijskog umjetnika Heima Zoberniga u Galeriji Kula

 
 
Izložba suvremenog austrijskog umjetnika Heima Zoberniga otvorena je u ponedjeljak, 20. svibnja 2019. u Zavodu HAZU-a - Palači Milesi u Splitu. Uz Palaču Milesi, izložba je postavljena i u Ustanovi za kulturu - Galeriji Kula. Izložba ostaje otvorena do 22. lipnja 2019.
https://www.dnevno.hr/wp-content/uploads/2019/05/zobering2-660x440.jpg
Heimo Zobernig jedan je od najafirmiranijih suvremenih austrijskih umjetnika u svijetu, predstavljen je na kasselskoj Documenti (9. i 10.), Biennalu u Veneciji (1988., 2001., 2015.), Sydney (2004.) itd. Rad Heime Zoberniga obuhvaća niz medija, od prostorno specifičnih intervencija i instalacija, preko performansa, filma i videa, do skulpture i slikarstva. Njegovu praksu u svim tim disciplinama povezuje ispitivanje formalnog jezika modernizma, najčešće u kompozicijama iz jednobojnih trokuta ili mreži, zasnovano na nasljeđu konstruktivizma, teoriji boja i geometrijskoj apstrakciji. Rješenja ovih tema iz slika se prelijevaju u skulpture, videozapise i sobne instalacije. Zobernig u osnovi prevladava visoki modernistički ideal monokroma, a njegovu estetsku čistoću uvođenjem dekorativnih, funkcionalnih i ludičkih elemenata. Pri koncipiranju izložbenih projekata kojima objedinjuje svoj višeslojni opus Zobernig se oslanja na svoje obrazovanjem razvijeno scenografsko umijeće. Često upotrebljava zavjese od tkanine ili svjetlo za stvaranje monokromatskih ambijenata unutar kojih postavlja svoja djela i objekte, odnosno, skulpture. Riječ je o subverziji konvencionalne galerijske izložbene prakse i arhitekture i osmišljavanju svojevrsne performativne kvalitete kojom aktivira percepciju gledatelja i potiče ih na razmišljanja o evoluciji umjetnosti i njenom ideološkom kontekstu.
 
Splitska izložba austrijskog umjetnika Heima Zoberniga, kao i međunarodni program kojeg Galerija Kula posljednjih godina promovira, dobro je došao podsjetnik na to što mogu biti posljedice lokalne i nacionalne tendencije samodovoljnosti koje od hrvatskog pristupanja EU-u paradoksalno jačaju. Po svemu što znamo o međunarodnoj suvremenoj slikarskoj praksi, a to je malo, premalo ili ništa, Zobernig je predstavnik njene uspješne, mainstream struje koja sa domaćom dominantnom orijentacijom štafelajnom figurativnom slikarstvu i uopće tradicionalno shvaćenom slikarskom mediju gotovo da i nema nikakvih poveznica. Šteta je što ćemo uslijed pretpostavljivih financijsko-logističkih razloga u Splitu vidjeti isključivo selekciju Zobernigovih štafelajnih slika, iako i same slike dovoljno svjedoče o kakvom je osebujnom slikaru riječ. Smatram stoga važnim napomenuti da je Zobernig multidisicplinarni umjetnik čiji stvaralački djelokrug osim uže shvaćene slikarske discipline, obuhvaća i radove u kojima se slikarstvo prožima s prostorno specifičnom umjetničkom instalacijom i/ili ambijentom naglašeno scenografskog naboja koji uključuje skulpturu.
 
„Izbor iz slikarskog opusa kojeg je Heimo Zobernig namijenio svom premijernom predstavljanju u Splitu, dodatno utvrđuje njegovu strategiju da pažnju promatrača najprije usmjeri prema formalnim aspektima rada, njegovoj metijerskoj izvrsnosti i sadržajnoj raznolikosti, da bi se onkraj senzualne saturacije postavila suštinska pitanja o prirodi suvremenog slikarstva i stvaralaštva uopće. Već informativnim promatranjem slika u oči upada njihova potpuna sadržajna različitost unatoč dva objedinjujuća parametra - dosljedno provedenom kvadratnom formatu slika i opredjeljenju umjetnika za najšire shvaćen apstraktni slikarski idiom. Dapače, gotovo da nema niti jedne varijacije apstrakcije koja nije obuhvaćena izložbom. Počevši od snažne geste i boje, preko monokroma, organičke apstrakcije i pop-arta, pa sve do aplikacije tekstualnih poruka i tako dalje, Zobernig kao da u svom radu teži rekonstruirati ili sintetizirati dinamičnu povijest stoljeća apstraktne umjetnosti. Pri tom je teško oteti se dojmu da preuzimanjem i reinterpretacijom formula i idioma koje su razvili slavni slikari visokog modernizma, on ne izbjegava razviti vlastiti konzistentni i prepoznatljiv individualni stil što je mjera našeg očekivanja od velikih umjetnika, već kao svoj stil postavlja formalnu i disciplinarnu nepredvidljivost, sposobnost kameleonske promjene i prilagodbe. Da izbor kameleonske strategije nije slučajan, najprije me uvjerio umjetnikov konzistentni rad na kvadratnim formatima, jer ako plana nema, zašto onda inzistirati na formatu koji unatoč snažnoj simboličkoj popudbini kvadrata nije prvi izbor formata podloge u povijesti slikarstva, pa ni u puno kraćoj povijesti tehnološke predodžbe stvarnosti. Naime, pravokutni format komunikacije vizualne poruke u uskoj je vezi s činjenicom da je ono što želimo prikazati najčešće šire nego više ili više nego šire, osim kad je riječ o konkretnoj umjetnosti, o umjetnosti koja proizvodi vlastitu stvarnost i vlastita pravila. U svom radikalnom odmaku od kodificiranog stava da je uspješni umjetnik onaj koji razvije namah prepoznatljiv stil (marketinškim rječnikom brand), Zobernig je istinski predstavnik konceptualne umjetničke struje koja od šezdesetih godina na ovamo postavlja suštinska pitanja o svrsi i cilju umjetničkog stvaralaštva. Za razliku od svojih smrtno ozbiljnih, te često vizualno i sadržajno dosadnih i sumornih prethodnika, svojim se slikama Zobernig predstavlja kao maštovit i razigran stvaralac, senzualni hedonist čiji duhovit i iskričav dijalog s nasljeđem modernizma i njegovim samodopadnim programskim formulama nikad ne posustaje i nikad ne gubi intelektualnu zainteresiranost, dubinu i mentalnu otvorenost na kojima počiva svako dobro umjetničko stvaralaštvo. (Branko Franceschi) 
 
Heimo Zobernig rođen je 1958. godine u Mauthenu u Austriji. Trenutačno živi i radi u Beču. Pohađao je Akademiju likovnih umjetnosti (Akademie der bildenden Künste) u Beču, a diplomirao 1983. na Akademiji primijenjenih umjetnosti (Hochschule für angewandte Kunst) u Beču. Svoju je nastavnu karijeru započeo kao profesor na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Beču, a nakon nekoliko nastavnih stipendija u Njemačkoj 1999. godine imenovan je profesorom umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Dobitnik je najvećih austrijskih nagrada za likovnu umjetnost. Zobernig je 2015. godine predstavljao Austriju na Biennalu u Veneciji. Umjetnik je imao brojne samostalne i grupne međunarodne izložbe. Heimo Zobernig dobitnik je „Roswitha Haftmann Prize“ i 2010. Dobitnik „Frederick Kiesler Prize“ nagrade za umjetnost i arhitekturu u Beču.
Izložba poslije Splita  bit će prikazana u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. (2. VII. - 18. VIII. 2019.)
 

Nives Matijević

Izložba "Tijelo koje gori" u Dioklecijanovim podrumima u Splitu

 
 
U sklopu tromjesečne kustoske rezidencije Marka Stamenkovića te nakon uspješnog edukativnog i diskurzivnog dijela u suradnji sa Umjetničkom akademijom u Splitu projekt 'Tijelo koje gori' predstavljeno je u subotu 18. svibnja 2019. u istočnom krilu Dioklecijanovih podruma u izložbenom formatu. Izložba se može razgledati svakoga dana do 31. svibnja 2019.
http://radnickaprava.org/article/738/large_Marko_-_RP_-_fotka.JPG
Projekt 'Tijelo koje gori' bavi se fenomenom samožrtvovanja jedinke kao aktom pružanja otpora u uvjetima radikalne društvene nejednakosti – kako u nepravednim mirnodopskim uvjetima kontaminirane slobode izražavanja i nasilnog ugrožavanja ljudskog dostojanstva, tako i u još nepravednijim ratnim uvjetima kolonijalne i neo-kolonijalne okupacije (uključujući, pored sovjetske agresije na Čehoslovačku krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, i onu na području bivše Jugoslavije tijekom sukoba 1990-ih godina, posebice u srednjoj i južnoj Dalmaciji). Prosvjedno samožrtvovanje – i, preciznije, javno samospaljivanje individua na izabranim lokacijama od strateškog vizualnog ili simboličkog političkog značenja – iako neusporedivo rijetko i neefikasno u odnosu na ostale oblike građanskog bunta, postalo je paradigmatski javni događaj našeg vremena.
 
Tijekom posljednjih pedeset godina ovaj fenomen postao je sve intenzivniji i rasprostranjeniji diljem planeta: od famoznog slučaja budističkog redovnika Thich Quang Duca iz 1963. godine u Sajgonu (snimljenog kamerom foto-reportera Malcolma W. Brownea, kao po prvi put u povijesti vizualno zabilježene pojave tog tipa), preko 'zaboravljenog' slučaja Ryszarda Siwieca iz 1968. godine u Varšavi i onog mnogo poznatijeg – Jana Palacha iz 1969. u Pragu, do najrecentnijih slučajeva u suvremenoj Poljskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Tunisu, itd. Protagonisti tog čina, dok poliveni benzinom gore i manifestiraju svoju patnju i prkos pred očima promatrača, okončavaju osobni život 'darujući' ga zajednici (dakle, onima koji su 'preživjeli'), i to iz nesebičnog, kolektivnog razloga. Ulog koji se time postiže je uvijek maksimalan, jer se radi o gubitku individualnog života, ali je on istovremeno rizičan jer ne garantira dobitak (ispunjenje prosvjednih zahtjeva) nego ostaje zasnovan na optimističnoj predodžbi inicijatora samospaljivanja da bi njegova ili njena žrtva mogla pomjeriti i izmijeniti odnos snaga moći aktualnog političkog sustava u korist preživjelih članova zajednice – onog kolektiva sa kojim se žrtva identificira. Preeksponirana, javno vidljiva manifestacija ove akcije ima upravo za cilj da ostvari taj efekt: ne samo na nivou empatije promatrača u čisto ljudskom smislu, nego i na nivou prepoznavanja osobne/kolektivne krivice za stanje društvenih odnosa u kojem jedan od članova mora podnijeti maksimalnu žrtvu zarad ostatka zajednice.
 
Međutim, samospaljivanje nije jedini modus demonstracije nemoći, već paradigmatski primjer za niz pojedinačnih praksi u kojima se očituje instrumentalizacija 'moći nemoćnih' putem autodestrukcije – iz kolektivnog razloga. Zato vrijedi istaknuti da se 'Tijelo koje gori' također bavi fenomenom samožrtvovanja u uopćenom smislu, čak i onda kada vatra ne predstavlja osnovni element prosvjedne logike. Jedan od ciljeva projekta (koji se, dakle, fokusira na vizualnu, tjelesnu i jezičku retoriku protestnog samo-žrtvovanja kroz seriju umjetničkih radova i odabranih dokumentarnih materijala) jest upravo pomjeranje fokusa analize s pozicije medijskog senzacionalizma u smjeru propitivanja samih uvjeta takozvanog demokratskog sustava, kao i odnosa individue prema tom sustavu. 'Tijelo koje gori? postavlja pitanje: kako je moguće da jedan građanin donese tako čudnu odluku (koja je, doista, konačna i neporeciva) i da zauzme poziciju na promišljeno izabranom mjestu (pred zgradom nacionalnog parlamenta, ministarstva financija, gradske vijećnice, veleposlanstva, univerziteta, muzeja, katedrale, ili pred spomenikom nekog heroja, mučenika ili ideološkog predvodnika, ili pak na glavnom gradskom trgu, stadionu, tržnici ili, čak, gradskoj plaži) kako bi – iz te javne pozicije, na otvorenom – izveo nasilni čin nad samim sobom i zapalio svoje tijelo ili, nekom drugom metodom, žrtvovao svoj život, naočigled sviju koji ga zgroženo promatraju? Kako je to moguće? Još jedno, često zaboravljeno pitanje, koje je usko povezano s prethodnim, ispostavlja se kao ključno za prirodu projekta 'Tijelo koje gori': što osjeća čovjek koji gori u plamenu vatre i, posebice, što osjeća dok biva promatran? Također, što osjećaju izravni ili neizravni promatrači tog događaja? Ako ljudska patnja čini neizbježan dio procesa koji odvodi gorući subjekt u sigurnu smrt, druga dimenzija se razvija istovremeno s tim procesom: čovjek koji gori pred drugima ne pretvara se samo u tijelo koje gori i pati; on, zapravo, postaje objekt promatranja koji se sada pretvorio u 'sliku'.
 
Goreći javno i s određenim razlogom, on pravi 'spektakl od samog sebe' – vizualnu samo-reprezentaciju patnje ljudskog tijela izloženu pogledima publike. Stoga, nije vatra ta koja čini prizor zapaljenog čovjeka toliko različitim od bilo koje druge slike koju smo do sada vidjeli, nego baš njegova pitanja pretvorena u sliku koja – mnogo više od manifestacije građanske neposlušnosti spram neobuzdanosti neke lokalne politike – propituje granice ljudskog tijela kao i samu prirodu ljudskosti: jer ono što nas povezuje na nivou ljudskih bića jest ranjivost drugog koju mogu da vidim i osjetim kao svoju. Ako to svatko od nas nije u stanju prepoznati, onda niti čin samospaljivanja, niti projekt 'Tijelo koje gori', nemaju nikakvu relevantnost.
 
U suprotnom, neka 'Tijelo koje gori' baci novu svjetlost na mračniju stranu demokracije: neka makar malo osvijetli onaj kut u mraku iz kojeg ovisi direktno uplitanje 'novog', ali dovoljno ispražnjenog i pervertiranog društveno-političkog sustava u pitanja života i smrti obezvrijeđenog stanovništva, na ekonomski osiromašenom Balkanu i diljem politički izvitoperene Europe… Ili, kako bi to rekao jedan umjetnik (i to s puno gorkih razloga), „kriza može toliko iscrpiti ljude da se moraju okrenuti k vlastitim, tjelesnim resursima.“ Možda je baš to (parcijalna) definicija „tijela koja gori“ – a da od vatre nema ni „V“ – jer nas uvodi u prostor koji propituje načine preživljavanja na nivou samo-eksploatacije vlastitog tijela i materijalnih potencijala tjelesnosti (uključujući i one seksualne prirode), a sve u uvjetima neke određene krize: krize čije posljedice, osim date jedinke, gotovo izvjesno trpe i ostali članovi zajednice kojoj ta jedinka pripada.
 
'Tijelo koje gori' ima za cilj upravo to: da baci novu svjetlost na mračniju stranu ljudske spoznaje o uvijek gorućim pitanjima – o životu i smrti – ali uvijek u odnosu na pitanja moći i vlasti. Kako nad samim sobom, pa makar to bilo neprimjereno 'narcisoidno', tako i nad drugima – pa makar to bili neobuzdani agresori iz neposrednog geopolitičkog i mentalnog susjedstva…(Marko Stamenković)
 
Marko Stamenković je rođen 1977. godine u Vranju (Srbija). Po zanimanju je povjesničar umjetnosti, kritičar i kustos. Nakon osnovnih studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu (1995–2003) i obrane diplomskog rada pod nazivom 'Koncept pogleda i čitanje slike' na katedri za povijest moderne umjetnosti, magistrirao je na temu 'Statusu kustoskih praksi u post-socijalističkim uvjetima' na interdisciplinarnim postdiplomskim studijama Univerziteta umjetnosti u Beogradu (2003– 2005). Godine 2014. doktorira na Odjelu za filozofiju i moralne znanosti Sveučilišta u Gentu (Belgija), gdje radi na projektu 'Kulture samoubojstva: Teorije i prakse radikalnog povlačenja'. Fokus ovog doktorskog istraživanja odnosio se na politički motiviran individualan prosvjed samo žrtvovanjem, kao i na transformaciju ovog fenomena od ultimativne modernističke paradigme suicida ka trans-kulturalnoj vizualnoj i medijskoj paradigmi radikalnog povlačenja.
 

Nives Matijević

Anketa

Za koga ćete glasati na predsjedničkim izborima?

Četvrtak, 27/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1242 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević