Get Adobe Flash player

            Dim iz dimnjaka se vije

 
 
                Zima je. Ledene sige
                Vise sa krovova kuća.
                Množe se bezdomnh brige.
                Čeznu se ljeta vruća.
https://static.igre123.net/slike/387147-244419/zima-u-selu.jpg
                Sunce se katkad nasmije
                Iznad visokih zgrada
                Al' dim se iz dimnjaka vije
                I sunce u zaborav pada.
               
                Tako je to u gradu
                Gdje dima oblake sive
                Dimnjaci šalju. I žive.
 
                Zima je. I ptice znadu
                Pa sve ka jugu žude.
                Da im toplije bude.
 

Malkica Dugeč, 26. 2. 2018.

Modelira svoje brodove i jedra u više veličina

 
 
U nekoliko posljednjih godina opus suvremenog hrvatskog likovnog umjetnika, akademskog kipara Mate CROate (Mate Turića) s vrlo karakterističnim motivom jedra (mada njegovi razni ciklusi obiluju raznolikim motivima, doista vrlo širokog spektra), postao je poznat ne samo galeristima i njihovoj publici već i najširem krugu konzumenata kulture, ponajviše zahvaljujući svojim brojnim autorskim istupima kroz niz zapaženih samostalnih izložbi, pokazujući već sada vrlo obimno djelo, izvedeno u različitim vrstama kamena, dobavljenog s mnogih europskih adresa.
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/16/Croata2.JPG
Kipar se s posebnom pozornošću, ljubavlju odnosi prema svojim motivima, tražeći u njima ono nevidljivo i neopipljivo, istražujući duboko skrivenu unutarnjost i nastojeći dešifrirati tajanstveni ustroj materijala, nadajući se i očekujući, realizaciju zamišljene skulpture, oživotvorenenog kamena, na dodir hladnog, ali živog.
 
Omiljeni motiv Mate CROate jest jedro, nešto poput latinskog jedra, ponešto simplificirano, ali jedro, prepuno vjetra, jedro koje nosi brod prema do danas nedosegnutim obalama i dalekoj vladarici Južnoga mora, jedro koje će iznjedriti spas, vedrinu neba i smiraj mora, jedro, na koje se moreplovac, čovjek uvijek može osloniti, to je jedro koje ga nikada neće izdati, kao ni vesla, užad, kormilo, trup...niti njegova nada i misao kako se jedino mora i može ploviti.
 
U novom ciklusu vitkih kamenih jedara, u kojima se autor vješto poigrava kombinacijama kamena i drugih materijala, stakla recimo, posebno se ističu snažno istaknuti jarboli, koji gotovo da teže oblacima i nebu, vukući cijelu konstrukciju jedra za sobom ili poprimaju izgled  obeliska.
 
Istodobno valja upozoriti na raznolike forme proreza koje se uočavaju u središnjem dijelu jedra, mada je i ono dalje funkcionalno u stalnoj igri, borbi s vjetrom.
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/16/Croata1.JPG
Mata CROata modelira svoje brodove i jedra u više veličina, ali u svakom formatu osjeća se napetost napregnute tkanine, gotovo da se čuje pucketanje drva jarbola koji trpe teške udarce vjetra, bure, valovi prskaju preko valobrana, ali neka, ploviti se mora. Kipar se služi mnogim alatima u svom atelijeru u kojem caruje, ipak priznajmo, samo kamena prašina i mnogostruki udari čekića, dlijeta i raznih električnih uređaja, koji učinkovito pomažu čovjeku ne da pobijedi, nego samo da dopuni, promijeni lik tvrdoj materiji i učini živim kamen, star tko zna koliko.
 
I novi ciklus jedara Mate Croate nosi izrazitu dojmljivost i izvornost i nadasve zanimljivi i ponekad intrigantni likovni rezultat i ne zaboravimo rad s kamenom nikada nije bio lagan, to je rad koji traži silna odricanja, gotovo ništa ne obećavajući. Tek rijetki, kao Mata CROata, mogu reći kako se nose ravnopravno s kamenom.
 

Miroslav Pelikan

Autor žuri u tihi sklad radnog prostora, kontinuirano slikajući i stvarajući svoj intimni paralelni svijet

 
 
Akademski slikar iz Dubrovnika, Viktor Šerbu (1938.) znano je ime u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti, autor je nekoliko iznimnih ciklusa posvećenih Gradu, aktu, mrtvim prirodama, krajobrazima, realizirao niz zapaženih samostalnih izložbi.
http://www.viktorserbu.com/stariweb/novo/velike/PB220028.JPG
Nedavno je i objavljena reprezentativna i vrlo obimnna monografija, autor kritičkog teksta je Marin Ivanović, o značajnom i specifičnom djelu slikara Viktotra Šerbua, pa je i na taj način, slikarevo djelo postalo bliže i onima koji ga nisu imali prigodu upoznati. Doista, Šerbu zauzima vrlo posebno mjesto u aktualnoj produkciji domaće umjetnosti, djelujući nenametljivo, samozatajno, najradije u miru, svoga dubrovačkog ili korčulanskog atelijera, zapravo rijetko izlažući, još se rjeđe pojavljujući u medijima, uglavnom odmahujući rukom, žureći u tihi sklad radnog prostora, kontinuirano slikajući i stvarajući svoj intimni paralelni svijet iznikao iz njegovog življenja i promatranja prostora u kome živi i djeluje, diše i osjeća, dajući  svojojom vještinom i talentom ali i sentimentom, svakodnevnom motivu aureolu čudesnog i neponovljivog.
 
Listajući opsežnu monografiju s mnogobrojnim Šerbuovim djelima, uljima u različitim formatima, vrlo intenzivnog i emocijama prožetog kolora, od motiva voća u kompozicijama mrtvih priroda, do prepoznatljivih veduta Grada, preko vitkih i nadasve lijepih tijela mladih žena koje ponosno poziraju, do skrivenih kutaka sakrivenih između sačuvane drevne arhitekture, sve do crvenom bojom potpisa u dnu slika, otkrivamo zajedničku, jedinstvenu karakteristiku ovoga djela.
 
Riječ je o harmoniji cjelokupnog opusa, riječ je u usklađenosti motiva i kolora, trenutka doživljaja i sjećanja, riječ je o precizno definiranom i izvedenom slikarskom postupku koji nas uvodi u svečane prostore harmoničnosti, zatišja i mira, nesputanih emocija i riječi koje i dan danas odjekuju u našoj memoriji, iako jedva poluglasno izrečene.
 
Na Šerbuovim slikama očitava se mir, spokojnost duha, vrijeme kome svi težimo ili pak samo trenutak sretnog susreta ili samo dodira, časak ulaska u zasjenjeni vrt, hod po bijeloj stazi, između loze i suncem obasjanih pročelja, zidova, sve u tišini, pa i ispod zvonika, neposredno prije oglašavanja zvona. Šerbu je u svom opusu naslikao Grad, Dubrovnik, po vlastitoj mjeri, vođen jedino vlastitim osjećajem i osobnim viđenjem i doživljajem prostora u kome živi i radi, slika.
http://mojzagreb.info/images/uploads/vijesti/36668/viktor_serbu__bozava.jpg
Zanimljivost opusa Viktora Šerbua jednako se ogleda i očituje i na sasvim malim formatima ulja na šperploči, na kojoj je slikar naslikao nekoliko vrlo otmjenih cvjetova, preko portretiranja poznatih građevina koje su preživjele sve nevolje svojih vremena, do rafiniranih gesti nagih djevojaka. Šerbuov slikarski, harmonični opus, doista je unikatan, zasebna pojava u suvremenom hrvatskom slikarstvu, vrlo specifičnog rukopisa, vatrenog, izrazito emotivnog  kolora.
 

Miroslav Pelikan

Izložba 'Ruska emigracija u kontekstu hrvatske znanosti i kulture'

 
 
U Staroj gradskoj vijećnici u Splitu, u srijedu 23. svibnja 2018. otvorena je izložba „Ruska emigracija u kontekstu hrvatske znanosti i kulture“, koju je uz pokroviteljstvo Grada Splita organizirao Državni arhiv Split.
http://www.businessin.hr/images/Srijeda-u-Muzeju-Ruska-izbjeglicka-elita.jpg
Od dolaska ruskih emigranata u ova područja proteklo je skoro cijelo stoljeće, a ovo je prva izložba takve vrste. Među mnogim koji su svojim javnim djelovanjem zadužili Hrvatsku, ističu se dva Splićanina kojima je izložba većim dijelom i posvećena. Jedan od njih je Anatolij Aleksandrović Kudrjavcev (1930.-2008.) sveučilišni profesor, književnik i dugogodišnji kazališni kritičar i teatrolog. Rođen je u Splitu, u obitelji ruskog emigranta Aleksandra Kudrjavceva, gdje se školovao u osnovnoj školi i Gimnaziji. Studij Kroatistike završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru, te magistrirao i doktorirao u području komparativne književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Od 1968. Bio je kazališni kritičar i  feljtonist Slobodne Dalmacije.
 
Sudjelovao je na znanstvenim simpozijima iz područja književnosti i teatrologije, a bio je i član Društva hrvatskih književnika. Objavljivao je eseje, feljtone i putopise u književnim časopisima i novinama. Bio je jedan od pokretača i urednik kultnog splitskog humorističkog lista 'Berekin', za kojeg je napisao velik broj tekstova, a  pod pseudonimom Žbirac godinama je pisao za 'Pomet', satirički podlistak Slobodne Dalmacije. Biti iskren i beskompromisan i izreći svoje mišljenje po svaku cijenu, a pogotovo napraviti to javno, najsigurniji je način stvaranja brojnih neprijatelja. No, u slučaju Anatolija Kudrjavceva, pokazalo se s godinama, situacija je bila upravo obrnuta: svojom iskrenošću i izricanjem vlastitog mišljenja Tolja je zalužio duboki respekt i široki krug prijatelja. Pišući kazališnu kritiku mnogima je stao na žulj, ali je bitno pomogao kazališnom životu u Splitu, pretvarajući ovaj grad u endemsko mjesto ozbiljne i beskompromisne kritike, koja ne povlađuje nikome, a u krajnjoj liniji koristi kazalištu. Split je imao najvjernijeg kroničara i zaljubljenika, kazalište je imalo glasni kritički sud, a tisuće studenata koji su se u Toljinim predavanjima susreli možda prvi put s pametnim, kritičkim razmišljanjima o kazalištu i dječjoj književnosti imali su profesora koji ih je zapravo učio kritički razmišljati o pravom životu, onom koji izviruje ispod puke pojavnosti stvari.Tragajući za vječnim Splitom i izgubljenim Mediteranom Tolja je obilježio ovaj grad, ali ta ga ljubav nikad nije spriječila da se o predmetu svoga obožavanja izrazi kritički, neuvijeno i u kozeriji bez rukavica. Zaljubljenik u Veli Varoš u kojem se i rodio, svoj je posljednji tekst ispisao upravo o tom dijelu Splita, svega nekoliko dana pred smrt. Za časopis Welcome to Split napisao je tekst o Kamenitoj ulici u kojem stoji: „I današnje ulice Velog Varoša pjevaju svoje stare pjesme, koje treba znati čuti i slušati, pogotovo u njihovoj dnevnoj samoći.“
 
Za razliku od Kudrjavceva, koji je bio ruskog porijekla, drugi emigrant čija su djela trajno ugrađena u hrvatsku kulturu i Split bio je ukrajinskog porijekla, filmski redatelj i slikar Aleksandar Fjodorovič Stasenko (1933.- 1990.) Fjodorovi roditelji, Sergej i Marija Stasenko je bila obitelj donskih kozaka. Diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu u Ljubljani. Od 1965–70. godine snimio je jedanaest neprofesijskih filmova (npr. Mrtvo more, 1966; Poker, 1966; Pogled u sumrak, 1967; Sanguina, 1967; Život se nastavlja, 1968; Svi dani kao jedan, 1970). Naslov 'majstora amaterskoga filma' stekao je 1968. Od 1972. u profesionalnoj proizvodnji je režirao dvanaest filmova, pretežito dokumentarnih, koji se, s naglašenom upotrebom krupnih planova, razvijaju do začudnih filmova eseja u kojima prevladavaju teme nostalgije (Posljednji, 1972., o nestajanju pjeskara i njihovih brodova; Kolonisti, 1978., o ljudima iz Dalmacije koji se ne mogu udomaćiti u panonskoj ravnici; Poslije potopa, 1985., o životu posljednjih stanovnika sela potopljenog umjetnim jezerom) i ljudske upornosti (Put, 1977., o probijanju ceste kroz dalmatinski krš; Lov, 1981., o krvavom tunolovu; Jamar, 1983., o rudaru koji sam kopa jamu). Režirao je i kratke igrane filmove Žene (1977), Sve godine u jednoj noći (1980) i Vrijeme heroja (1981).
 
Ostaviti trag u vremenu o vlastitom postojanju težnja je kojoj pojedinac rado udovoljava svom umješnošću koju posjeduje. Aleksandar F. Stasenko svojim je rijetkim talentom ostavio trag koji je postao kulturno dobro i baština naroda kojemu je pripadao, budući da je bio filmski režiser izuzetno istančanog nerva za režiju, montažu, fotografiju. Kako nije rijetko da ljudi iznimnog talenta iskušavaju i druga područja umjetnosti Stasenko je bio i slikar, čija je inspiracija uvijek osobni doživljaj. Crteži u tušu i pasteli te ulja na staklu, nastalih od 1968. - do 1988. godine, kazuju da u njegovu slikarstvu ne treba tražiti ono čega nema, jer njegov je najbolji izraz bio film.
 
I ako se o pripadnicima ruske emigracije u Hrvatskoj, koji su nakon Oktobarske revolucije potražili svoje privremeno ili stalno utočište u Hrvatskoj, tada u sklopu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, već pisalo, šira javnost, a pogotovo ona mlađih naraštaja, o tom djelu populacije zna vrlo malo ili gotovo ništa. No, evidentno je da društvena previranja koja su zadesila Rusiju početkom 19. stoljeća i koja su na početku rezultirala Oktobarskom revolucijom - državnim prevratom i korjenitim, revolucionarnim društvenim i političkim promjenama, dovela do građanskog rata koji je trajao od 1918. do 1922. godine i koji je odnio mnogobrojne živote (oko 5 milijuna poginulih) i doveo do egzodusa oko 2 milijuna stanovnika nekadašnjeg Ruskog carstva. Izbjegli pred boljševicima i Crvenom armijom, ruski su emigranti potražili utočište i novi dom u gotovo svim krajevima svijeta, a dio njih, oko 40.000 ljudi, prihvatila je tadašnja Kraljevina SHS. Iako je na području Kraljevine SHS već bilo nekoliko tisuća ruskih ratnih zarobljenika, većina izbjeglica počela je pristizati 1919. godine, uglavnom preko luka Boke kotorske, Dubrovnika, Splita i Bakra. Raseljeni su po cijelom teritoriju tadašnje Kraljevine, pa tako i u Hrvatskoj. Ti se ljudi nisu mogli svrstati u ekonomsku emigraciju, niti su u Hrvatsku došli 'trbuhom za kruhom', već su iz Rusije izbjegli prvenstveno zbog političkih razloga, zato jer nisu htjeli živjeti u sovjetskoj Rusiji.
 
Neki su prošli kroz Hrvatsku na putu prema daljnjim odredištima, a oni koji su se zadržali osnovali su svoje udruge, škole i organizacije, mnogi još vjerujući da će se ubrzo vratiti u svoju domovinu, nakon sloma revolucije. Većina emigranata bili su obrazovani ili visoko obrazovani, znanstvenici, inženjeri, profesori, arhitekti, slikari, pisci, glazbenici i pripadnici aristokracije, jednom riječju društvena elita. Bilo je među njima i vojnika i časnika, kao i pitomaca Vojnih akademija, koji su došli zajedno sa svojim nastavnicima i koji su svoje obrazovanje tek trebali steći. 
 
Doprinos ruskih emigranata hrvatskoj likovnoj kulturi – slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi, fotografiji i filmu neosporan je, premda široj javnosti također malo poznat. Uz navedene sfere likovne kulture, valjalo bi dodati i druga područja umjetničkog izraza – npr. plesnu umjetnost (balet i koreografiju), a također glazbu, te književnu i filmsku umjetnost.  O tom njihovom doprinosu najbolje govore i mnoge brojne studije, povijesna građa i enciklopedistika toga vremena. Svakako valja istaknuti njihov doprinos na razvoju znanosti, niz je sveučilišnih profesora, medicinara, inženjera, matematičara, kemičara te likovnih umjetnika, glumaca, glazbenika, plesača i brojnih drugih koje bi bilo teško i nabrojati. Svi oni ostavili su neizbrisiv trag svaki na svoj području djelovanja.
Ova izložba se može doživjeti i kao priča o mnogim ljudskim sudbinama u jednom turbulentnom vremenu, ali je ona prije svega, posveta neslomljivosti duha i dostojanstvu jednog naroda, koji izaziva najdublje poštovanje.
 

Nives Matijević

Anketa

Tko će postati prvak svijeta u nogometu?

Nedjelja, 24/06/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1042 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević