Get Adobe Flash player

Predstava Kazališta lutaka Zadar

 
 
Ovo je strašna priča, i zato započinje jednim:
- Aaaaaaaaaaaaaaa!
…vriskom.
Taj vrisak je pripadao, glavom i ustima, kraljici Anabeli. Jer dok je jutros stajala kraj prozora i dugo češljala svoju kraljevsku kosu, kraljica Anabela je iznenada ispred sebe ugledala… ugledala je… ugledala… Oh, to je bilo nešto toliko strašno da se nije moglo ni izgovoriti!
Tako počinje, strašno, strašna priča, koje se niti u jednome jedinome trenutku pleta priče ne strašimo. Pa i strašni zmaj, najmanje je strašan. Jedno dijete na predstavi iza mene doviknu: „A jest mi neki zmaj! Neš ti Zmaja.“
– Zmaj uistinu jest zmaj. Bez ono strašni, bliže onom – Zmaj Dobričina. Lik Zmaja u predstavi daje posebni ugođaj predstavi. Daje joj onaj šug, onu ljepotu spontanosti, daje joj mrvice duše. Ulijeva povjerenje prihvaćen od djece. „Strašni Zmaj“ je podjetinio. Djeca su svladala zmaja. Teško je bilo svladati i zaustaviti djecu na predstavi koja su – gotovo pa svi krenuli popeti se na pozornicu, od samoga početka sastavni dio predstave, sukreatori iste. Stotine pitanja uglas. Kada se „Strašni“ Zmaj obratio djeci.
Kod djece predškolskog i školskog uzrasta izražen je problem nedovoljne asocijacije, djeca se sve manje kreću, kulturni aspekt je zapostavljen a djeca najviše vremena provode ispred ekrana i pametnih telefona. Psiholozi ukazuju na trend rasta autistične djece, povećan je broj nasilja u školama, roditelji nemaju vremena ni materijalnih sredstava pružiti djeci neki drugi vid zabave i edukacije.
Ne samo zbog navedenoga, ova je predstava pun pogodak u pravome smislu te riječi. Vrh vrhova u svim segmentima kazališne predstave za djecu.
Kazalište lutaka Zadar pripremilo je za najmlađe gledatelje predstavu "Strašna priča", u režiji Hane Zrnčić Dim. Predstava se temelji na priči Ane Đokić. Malo se i poradilo na priči. Vojnici su progovorili idiomom Dalmatinske Zagore, što je još jedna poenta plus nagrađena aplauzima i gromoglasnim smijehom djece, smijehom od srca. Lutkarska izvedba za naziv: Zadarska lutkarska škola. Što reći za naratoricu. – nakloniti se do poda. Više nije niti T od tajne koliko se vole Gabi i dječja publika kojoj se obraća. Glazba – pun pogodak. Predstava kakva treba biti predstava za djecu, jer djeca gledaju srcem.
https://www.klz.hr/slike/17092018_5699464916.jpg
Ravnateljica kazališta, Iris Pavić Tumpa, istaknula je da su ovoga puta predstavu, koja ima tri glumca, radili sa dvije glumačke postave. Razlog je mobilnost predstave kao i činjenica da je Kazalište lutaka u zadnje vrijeme dosta na gostovanjima i na festivalima: Onda smo radili dvije postave glumaca tako da budemo mobilni i da bez obzira na gostovanja naša publika ne pati. Ovo je predstava za najmlađe. Od tri godine pa dalje, možda čak i manje.
A jedan od ciljeva Kazališta lutaka Zadar je i dati priliku i privući najmlađe autore, kao što je redateljica predstave, Hana Zrnčić Dim koja kaže: Stvarno se jesmo jako puno zabavljali i stvarno jesmo pokušavali dati glumcima što više slobode, što smo na kraju ukomponirali u taj tekst. Meni je to bio veliki izazov i velika prilika jer mi je to zapravo prva profesionalna predstava, izvan Akademije, a bilo je isto tako zanimljivo i to što smo radili s dvije ekipe.
 
Dramatizaciju predstave potpisuje Sunčica Anamarija Sodar: Budući da je to priča o jednom kraljevstvu, pokušali smo te neke stereotipe s kojima se djeca susreću i kako bi bajka trebala uopće izgledati i to cijelo kraljevstvo, pokušali smo to nekako osuvremeniti u najmanju ruku.
Scenografiju i lutkeizradio je Leo Vukelić: Ja mislim da je Strašna priča zapravo jedan uistinu prekrasan primjer lutkarstva. Tu njegovu magičnost i stvarno jednu posebnu razigranost mislim da upravo nosi ova predstava.
Uz glazbu Tomislava Pehara, u predstavi igraju Gabrijela Meštrović Maštruko, Irena Bausović Tomljanović, Dragan Veselić, Josip Mihatov, Anđela Ćurković Petković i Dominik Karakašić.
 

Nikola Šimić Tonin

Pasionska baština i DHK raspisuju natječaj za književno djelo na temu Muke Kristove

 
 
VIII. TRIENALNI NATJEČAJ
 
PASIONSKA BAŠTINA I DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
raspisuju natječaj za književno djelo na temu Muke Kristove
ili na temu široko shvaćene općeljudske muke.
https://www.culturenet.hr/img/2018euyear.jpg
Prosudbeno povjerenstvo koje će imenovati Društvo hrvatskih
književnika i Pasionska baština, nakon pregleda pristiglih
radova, izabrat će one koje će predložiti za tri nagrade.
Sve tri nagrade podrazumijevaju pravo organizatora natječaja da nagrađena
djela objavi. U obzir dolaze do sada neobjavljena književna djela, i to:
roman, veća pripovijetka, drama, poema, te zbirka stihova.
 
Radove u 3 primjerka i priloženu adresu (kontakt) pošaljite na:
UDRUGA PASIONSKA BAŠTINA,
Barutanski breg 20, 10000 Zagreb
zaključno do 1. ožujka 2019.
 
Rezultati će javnosti biti priopćeni
na Lirici Velikog petka 17. travnja 2019. god. u 12,00 sati
u prostorijama DHK-a.
Rukopisi se ne vraćaju.

Muzej suvremene umjetnosti dobitnik međunarodnog priznanja

 
 
U sklopu Foruma slavenskih kultura, međunarodne neprofitne zaklade koja povezuje trinaest slavenskih država i promiče suvremenu kulturu i naslijeđe, dodijeljene su "Nagrade Živa" za najbolje muzeje, kojima se potiču projekti i prakse u muzejskom području unutar posebnih kulturnih i geografskih okvira europskih slavenskih kultura. Stručni žiri koji je MSU-u dodijelio posebno priznanje za kreativnost, ističe da je ta institucija tijekom svog djelovanja stekla "istaknutu poziciju u zemlji, ali i šire, na polju umjetničkog vrjednovanja, prezentacije umjetnika i noviteta u umjetnosti. MSU je uključen u niz međunarodnih, domaćih i regionalnih suradnji i edukativnih projekata. Održava različite izložbe predstavljajući djela važnih domaćih i međunarodnih umjetnika kao i velike retrospektive. Proširuje polje za razvoj vizualne umjetnosti, filma, videa, glazbe, pjesništva i kazališta."
https://www.zagreb.info/wp-content/uploads/2017/01/animafest-msu-e1484813621968.jpg
MSU je institucija koja je društveno odgovorna i visoko učinkovita jer održava nekoliko stotina inovativnih programa i događanja svake godine, primjenjujući kreativne metode interpretacije. Stalni postav, na primjer, koncipiran je kao izložba u neprestanoj mijeni. Usto, MSU sjajno koristi prostor nove, moderne zgrade, smještene u novom dijelu grada u kojem je uspio postati živo mjesto urbanog tkiva i jaka referentna točka za eksperimentalnu umjetnost i medije u ovom dijelu Europe.
 
Nagrada Živa nazvana je prema slavenskoj božici koja je zaštitnica života, dugovječnosti, mladosti, ljepote, dobrote, vitalnosti i plodnosti. Nagrada je ustanovljena 2012. godine na inicijativu stručne skupine svih članica Foruma slavenskih kultura. Ove je godine bilo prijavljeno 25 muzeja iz Bjelorusije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, Češke, Hrvatske, Makedonije, Poljske, Rusije, Slovačke, Slovenije i Srbije.
Živa nagradu za najbolji slavenski muzej 2018. dobio je Muzej emigracije iz Gdynija u Poljskoj. Svečanost dodjele nagrada održana je 14. 8. 2018. u Pragu.
 

Anđelka Felja

Vladimir Živaljić piše istinu za naraštaje koji dolaze

 
 
Vladimir Živaljić, pjesnik domoljubne, ljubavne, misaone poezije, nikada nije tražio riječi u rječnicima, u časopisima, na nekim portalima kojima bi napisao stihove, inspirirao se, kojima bi upotpunio prazne listove, ispisao ih samo zato da bi mu prošlo vrijeme. On je pisao srcem koje je proživjelo i sreću i tugu, srcem koje je prošlo ratišta, ostavljajući svoje voljene da bi im pružio slobodu, da bi sačuvao ono što su mu otac i majka ostavili u nasljeđe… Nikada nije pošao u bilo kojem životnom pravcu da nije slijedio srce, otvorio ga za život, ljubav, borbu, slobodu … Znao je što sve život sa sobom nosi, znao je jer su ga roditelji usmjerili na sve staze, ne plašeći se izreći mu ni ono što ga loše čeka u postojanju. Ali uvijek su ga ohrabrivali u tome da slijedi samo „govor“ srca. I prema njima, prema braći, domovini, ženi, djeci, prirodi, potrebama, strahu…
http://2.bp.blogspot.com/-8EKWu44ZLD0/VFFN1PxvEVI/AAAAAAAABZ4/HOCV6-K0yHE/s1600/VLADIMIR.jpg
Nositi pušku preko ramena, moliti se za dobro, vjerovati u pobjedu za vrijeme najvećih patnji i razaranja nije lako. A ratovi ostavljaju ožiljke, ne samo u vrijeme u kojem se vode, ratovi ostavljaju ožiljke zauvijek. I Domovinski rat ih je ostavio … Ne može se o njemu ne pisati ako je toliko podijeljenih ćutnji prouzročio …
 
A pjesnik … pjesnik ih još jednom proživi … Ne iz želje da otvara stare rane već iz potrebe da opiše trenutke koji su se usjekli u vene, dušu, tijelo … Ratovi nikome ne donose dobro. Vladimir Živaljić piše istinu tih dana da bi ostali zapisani za naraštaje koji nikada ne bi trebali osjetiti taj strah tih nemilih trenutaka … On želi ostaviti i iza sebe pisane zapise svojih osjećaja, ratnih grozota da bi ukazao na svu bolnost koju je prošao, a ostaviti im mogućnost s kojim bi nastavili dalje živjeti u miru i u svakom trenutku razmisliti čitajući njegove stihove da su ratovi oni koji donose zlo.
 
Samo ljubav pobjeđuje! On to, itekako, zna. Samo ljubav.
Volio je, i voli iznad svega majku i oca, volio je, i voli domovinu. Roditelji su morali otići, zaklopiti oči jer svakome dođe njegovo vrijeme, ono prirodno.
Boli, uvijek će boljeti njihov odlazak.
Ali rat nije prirodna smrt, u ratu se umire jer tako netko drugi želi.
S time se nije mogao pomiriti, nije mogao dopustiti da ostane miran u tim nemirnim vremenima … Zbog tih nemira danas piše, zbog svega danas živi i kroz poeziju …
Jer vrijeme ne smije postati zaborav. Zaborav ne smiju biti ni agresori. Svatko mora osjetiti i nositi na duši ono što je prouzročio, što je sam želio, čemu je težio …
Otimati tuđe, razarati nečije, lišiti nekoga života iz pohlepe, zlobe, radi vjere, radi objesti nehumano je djelo. I o tome se treba poetski izraziti …
Istina se mora zapisati. Istina zaslužuje ostati, ma koliko bila bolna, dio povijesti koja se piše u ime svih nas. Vladimir je pjesnik, on nam svojim ćutnjama ostavlja istinu, čak i ono što mi svi znamo, ali se ne umijemo na takav način izraziti.
Pjesničke su duše ranjive, ne jednom, one su ranjive uvijek iznova jer svakim stihom nanovo prožive sve životne nevolje   
 
No, nadasve, pjesnik je onaj koji vjeruje u ljubav …
A ljubav je domovina i zbog toga svi ovi stihovi zaslužuju biti dio svih nas, dio iskona, dio budućnosti …
Iz ljubavi prema domovini neka ostanu zapisi …
 Jer baš kako piše i sam autor
Ibi est nullum futurum sine historia
Prijevod:  (Bez povijesti budućnosti nema)
i sami smo svjesni tih riječi.
Vladimir Živaljić i kao pjesnik, slikar i kao čovjek koji je prošao kroz puno životnih trenutaka, raznih ćutnji, što sretnih, što tužnih donosi nam istinu stihovima i slikom u vrijeme Domovinskog rata i u poslijeratno vrijeme. O svemu nam predaje vjernu sliku kroz poeziju.
Na nama je da se, čitajući, srcem predamo njegovim ispisima …Neka djela i kada bol nanose toliko su nam draga da ih sa ponosom čuvamo u sjećanju, s radošću o njima zborimo … Jer pjesnik koji piše istinu ne može biti drugo no hvaljen preko svojih djela …
Vjerujem da će poezija Vladimira Živaljića pronaći put do vaših srca i da spoznaja koliko se ljubavi gaji prema domovini, prema roditeljima, prema svemu što ovaj život donosi nagnati i vas koji čitate da prigrlite poeziju kao istinske zapise jedne duše koja uz sva teška iskušenja još uvijek vjeruje u ljubav … Samo u ljubav.
 
Nikome ne daj sine
 
Ima jedna kuća odmah pored puta,
u avliji trešnja, stara dunja žuta.
Kučica od šarka trune ispod trijema.
Napuštena prazna odavno ga nema.
Sablasna tišina kraj je okovala
A nekad se čuo samo žamor djece.
Tek poneki starac vratio se doma,
mladi rijetki svrate praznikom, za svece…
 
Zaboravit ne mogu istjerat iz duše.
Navikle su noge tebi da me vode…
Iz dimnjaka davno više ne dimi se.
Tek na njih dolaze i gnijezde se rode…
Slobodan sam opet, tu sam, svoj na svome!
Srce kuca brže, obraz mijenja boju…
A zidovi doma kao da me mole:
„Nikom ne daj, sine, didovinu svoju“
 
I mene, ko druge, pomeo je vihor.
Podosta mi rijetke kose moje sjede.
Svaki put kad svratim suza nova krene…
A sjeta u duši lagano  me jede…
 
Bože, snage daj mi za posljednje riječi!
Kada dođe vrijeme da svoj križ ja spustim.
Ponovit ću iste riječi svoga oca
na nebo kad krenem prije nego usnim… za uvijek.
 
Nikom ne daj, sine, didovinu svoju!….
 
Slobodan sam opet, tu sam, svoj na svome……
Ima jedna kuća odmah pored puta,
u avliji trešnja, stara dunja žuta.
Kučica od šarka trune ispod trijema.
Napuštena prazna odavno ga nema.
Sablasna tišina kraj je okovala
A nekad se čuo samo žamor djece.
Tek poneki starac vratio se doma,
mladi rijetki svrate praznikom, za svece…
 
Zaboravit ne mogu istjerat iz duše.
Navikle su noge tebi da me vode…
Iz dimnjaka davno više ne dimi se.
Tek na njih dolaze i gnijezde se rode…
Slobodan sam opet, tu sam, svoj na svome!
Srce kuca brže, obraz mijenja boju…
A zidovi doma kao da me mole:
„Nikom ne daj, sine, didovinu svoju“
 
I mene, ko druge, pomeo je vihor.
Podosta mi rijetke kose moje sjede.
Svaki put kad svratim suza nova krene…
A sjeta u duši lagano  me jede…
 
Bože, snage daj mi za posljednje riječi!
Kada dođe vrijeme da svoj križ ja spustim.
Ponovit ću iste riječi svoga oca
na nebo kad krenem prije nego usnim… za uvijek.
 
Nikom ne daj, sine, didovinu svoju!…
 
Slobodan sam opet, tu sam, svoj na svome...
 

Renata Bencek

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Utorak, 16/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 943 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević