Get Adobe Flash player

Otvorena izložba Igora Eškinje Zlatni prsti Louvrea

 
 
Kako ističe kustos Dalibor Prančević muzej u kojemu se artikulira ovaj rad Igora Eškinje jedna je od destinacija velikog broja posjetitelja koji, potaknuti različitim pobudama, dolaze vidjeti remek djela svjetske umjetnosti, ali i povijesnu arhitekturu te njezine prepoznatljive suvremenije dodatke. Kada ih se pokuša svrstati pod nekakve medijske kategorizacije i uokviriti jednoobraznim definicijama, većina tih remek djela zapravo je tradicionalne provenijencije. Izgleda kako je osvještavanje upravo takvog podatka ishodišno mjesto umjetničkog čina Igora Eškinje pa on boraveći u poznatome muzeju istražuje njegove prostore te otkriva i fokusira se na posve drugačije muzejske topose i načine umjetničkog angažmana. Naime, kao početnu poziciju artikulacije svoga rada odabire jedan naizgled efemeran, no intenzivan punkt, mjesto svojevrsnog razgraničenja →izlaz iz muzeja. Dakako, valja napomenuti kako nije riječ o bilo kojem ili bilo kakvom muzeju već onome koji zarana markira početke ozbiljne muzejske prakse i svrstava se u jedan od najstarijih i najvažnijih svjetskih muzeja, pariškom Louvreu. Poradi toga njegova prisutnost u naslovu Igorovog rada itekako ima jaku rezonancu.
http://infozona.hr/sadrzaj/dogadaji/foto/2018-11-27-13-55-3716-.jpg
Eškinja se bavi fizičkim postanjem same slike – i to slike u tradicionalnom smislu riječi - jer svoje radove gradi temeljem primarnog autografa, odnosno otiska ruke. Ipak, otisci nisu njegovi nego brojnih anonimnih posjetitelja što ih umjetnik uočava na staklenim stjenkama muzejskog izlaza i bilježi svojim fotoaparatom. Umjetnik praksu višeznačne konceptualne igre prevodi na istraživanje tradicionalnog medija kao što je slikarstvo, ali i na propitivanje uloge aktera te mjesta njegova stvaranja. Igra, kako je moguće vidjeti, postaje izrazito složena. Tako je izuzetno važna participativna komponenta u nastajanju djela i nesvjesna kolektivnost koja ide onkraj uskog shvaćanja intimnog konteksta umjetničkog stvaranja. Umjetnik odabire vizualno atraktivnu pojavu – mnoštvo masnih otisaka prstiju ili cijelih dlanova na staklenoj površini izloženih sunčevim zrakama - te ju uvodi u značenjsko polje umjetničkog čina. Pristupi ovom radu doista su mnogostruki pa se može govoriti o nesvjesnim socijalnim igrama ili, doslovce, neplaniranim i usputnim susretima (barem na forenzičkoj ravni). Društvena komponenta, dakle, u samom je tkanju ovog Igorovog umjetničkog iskaza. Inače, zar svoj dugovjeki kontinuitet umjetnička djela u Louvreu ne duguju i društvenom dogovoru temeljenom na akumulaciji dodatnih vrijednostii interpretacijskim nadogradnjama kroz različite epohe?
 
Nadalje, zanimljivo je i vrijeme kada se rad inicira, a riječ je o smiraju dana. Općenito gledajući, to je vrijeme kada jasna deskripcija predmeta slabi te on manifestira svoje sintezne oblike bez raspričanih detaljiziranja, vrijeme kada se uočava core stvari bez suviška. U ovom slučaju zrake zalazećeg sunca uprisutnjuju nečist kao zlatne tragove i kao nadasve važnu komponentu muzejskog izlaza kao frekventnog mjesta. Leksik i uporaba zlatne boje obremenjeni su ekskluzivnim karakterom kroz cijelu povijest umjetnosti te obično potenciraju nesvakidašnju pojavu i vrijednost.
 
Igor Eškinja posjetiteljima muzeja daje značaj onih koji pridružuju vrijednost, vještinu mitskog kralja Mide koji je svojim dodirom sve pretvarao u zlato sa svim pozitivnim i negativnim reperkusijama svoga čina. Zavodljiva je ideja – napose iz kritičkog rakursa - da sve što dotaknu posjetitelji ima potencijal postati umjetnost. Zlatna boja povezuje ove Igorove radove sa „blagom“ kojega čuva muzej i sve se zapravo zatvara u jedan nevidljivi,ali logičan krug. Također, postavljeni u izložbenom prostoru Igorovi radovi funkcioniraju kao djela koja je moguće opisati tradicionalnim rječnikom i pristupiti im uvriježenim alatima interpretacije. Promatrana s određene distance sva ta djela pokazuju svoju narav samodostatnih kompozicija vlastite likovne logike i estetskog nerva, na liniji nereprezentacijske umjetnosti kao specifikuma dijela umjetničkih praksi dvadesetog stoljeća. Bliži pogled, međutim, otkriva procesualnost i ukotvljenost u predmetnost te posvemašnju deskriptivnost pa se razlučuju refleksije ljudskih figura, otisci njihovih ruku, neka sasvim drugačija ikonografija. Umjetnik stvara odnos suptilne tenzije. No nije li u toj ambivalenciji sadržana i dvojakost društvenih konvencija i normiranosti koje uvijek manifestiraju svoja lica i naličja? Možda polje – istovremeno - i estetskog i kritičkog govora samoga umjetnika? Ili nešto sasvim drugo i neočekivano, usađeno u motrište gledatelja?
Izložba ostaje otvorena do 27. siječnja 2019.
 

Nives Matijević

Ministarstvo znanosti i obrazovanja potpuno uskratilo financijsku potporu časopisu Jezik koji ima 65-godišnju tradiciju izlaženja

 
 
Je li se vlast opet grubo dohvatila časopisa Jezik, kao prije nekoliko godina, sa samo jednom namjerom da ga iskorijeni iz hrvatskoga društva? Pitanje je to koje se može postaviti s punim pravom nakon što je objavljena vijest, bez valjanoga obrazloženja, da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja potpuno uskratilo financijsku potporu časopisu Jezik, koji ima 65-godišnju tradiciju izlaženja. Vlast je preko svoga uobičajenoga kanala, Jutarnjega lista, prošloga tjedna dala do znanja kako je Povjerenstvo za znanstveno istraživačku djelatnost utvrdilo da časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika ne treba financirati jer "nema minimalni postotak znanstvenih članaka". Na temelju toga šturog i površnog obrazloženja, tražili smo od mjerodavnoga državnog tajnika dr. Tome Antičića da podrobnije obrazloži zbog čega je potpuno ukinuto financiranje Jezika, koje je po ranijem prijedlogu Ministarstvo bilo spremno polovično financirati, sa 27.128 kuna. Tada je Hrvatski tjednik, uspoređujući dodijeljene potpore drugim časopisima, prepoznao da priča nije završena i objavio je članak "Jezik nam je ministrica Divjak naumila iščupati".
https://narod.hr/wp-content/uploads/2015/05/Casopis_Jezik_2015_facebook_snimak_ekrana.jpg
Uglavnom, državni tajnik Tome Antičić do zaključenja tjednika nije podastro nikakvo obrazloženje zbog čega je Jezik skinut s popisa časopisa koje će Ministarstvo znanosti i obrazovanja financirati u 2018. Kad smo 9. studenoga (petak) zvali državnog tajnika, nitko se nije javljao, kao ni u Službi za odnose s javnošću. Ali oko toga se nismo uzbuđivali jer to nije ništa neobično. Tek nakon opetovanih poziva, javio se na telefonskoj centrali dežurni operater, koji nas spojio s uredom državnog tajnika. Iako smo se jasno predstavili, službenica nije imala potrebu izgovoriti svoje ime. Kad smo rekli da zovemo kako bismo provjerili je li državni tajnik primio upit o časopisu Jezik, kratko je odgovorila - da, te dodala: "Radimo na odgovoru." Odgovor nije stigao. Te su birokratske metode novinarima poznate. Jedino je nejasno zašto državni tajnik dr. Tome Antičić glede ophođenja s novinarima nije donio ništa od uljudbe zapadnih demokracija, gdje se školovao na poznatim sveučilištima, nego je prihvatio jeftine "bizantijske" trikove.
 
Mogu nas varati, pretvarati u migrante, raseljavati i iskorjenjivati, ponižavati na razne načine, ali odustati ne ćemo, bit će nas još dovoljno da iziđemo na birališta. Tome Antičić, koji je s mjesta direktora IRB-a sjahao na mjesto državnog činovnika, glede obrazloženja uskrate sufinanciranja Jezika, postupio je skandalozno kao i ministar Željko Jovanović, koji je 8. svibnja 2012. "odstrijelio" Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, a da nikada nije dao suvislo obrazloženje svoje odluke, iako je bio pozivan to učiniti. Naknadno se razotkrio čitav plan kad je s ravnateljem IHJJ Željkom Jozićem pokrenuo izradbu novog pravopisa, kojemu se suprotstavila cjelokupna stručna javnost. Nasilje koje se dogodilo pod dirigentskom palicom SDP-ova ministra glede Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika i tzv. "zajedničkog pravopisa" iza nas je. Sada je pomalo zabrinjavajuće što HDZ kada je došao na vlast nije ništa učinio kako bi rasvijetlio čitavu tu mutnu rabotu, ponovno uspostavio Vijeće za normu i tražio da se preispita tko je napunio džepove s novcem na račun "besplatnoga pravopisa", nego je sve gurnuo pod tepih, stavio prst u uho i pustio vodu niz livadu. Akademik Radoslav Katičić, predsjednik spomenutoga vijeća i dugogodišnji član uredništva časopisa Jezik, u knjizi Hrvatski jezik (Školska knjiga, 2013.) navodi kako je jezik bitno pitanje nacionalnoga interesa i temeljna odrednica nacionalnog identiteta pa stoga, kako napominje, svako nasilje, improvizacija i igra politike s jezikom mogu izazvati nesagledive štete, što nam je već bezbroj puta povijest pokazala.
 
Časopis Jezik simbol je obrane hrvatskog jezika, zasebna institucija. Gušenje takve institucije nije ništa drugo negoli potkopavanje identitetskih temelja društva koje je i ta institucija dugi niz godina stvarala. Uredništvu časopisa svakodnevno stižu mnogobrojne poruke potpore od čitatelja. Hrvatski tjednik upoznat s tom činjenicom zamolio je glavnu urednicu prof. dr. sc. Sandu Ham te nekoliko hrvatskih intelektualaca da se osvrnu na odluku kojom je Jezik skinut s popisa časopisa koje će Ministarstvo znanosti financirati u 2018.
 
Prof. dr. Sanda Ham: Novi je dvobroj Jezika u tisku
 
- Iz novina sam doznala da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja ukinulo Jeziku dotaciju, nisam dobila službenu obavijest o tome. Riječ je o vrlo neodgovornome ponašanju - obećaju sredstva na koja računate, a četiri ih mjeseca poslije uskrate. Nisam time iznenađena, bila sam iznenađena u srpnju što smo dotaciju uopće dobili, a kada već jesmo, što je tako mala. Naime, hajka na Jezik traje od početka godine - pokušali su nam uzeti A1 kategoriju, pokušali su razjediniti Uredništvo kojekakvim navodnim e-pismima u kojima ja navodno blatim kolegu urednika, pokušali su Jezik prikazati nacionalističkim časopisom, pokušali su me smijeniti s mjesta urednice. Ni u čem nisu uspjeli. Ne će uspjeti zaustaviti Jezik ni oduzimanjem dotacije. Jezik ima svoje pretplatnike, prema statistici znanstvenog portala HRČAK Jezik je najčitaniji hrvatski jezikoslovni časopis, a 22 po čitanosti od svih hrvatskih znanstvenih časopisa kojih je 479. Filologija je na 54. mjestu, a ostale časopise treba pomno tražiti na popisu. Te ostale, nečitane, Ministarstvo financira. Napadi na Jezik uvijek kreću iz istoga kruga i od istih novinara, a onda se progresivno šire uvijek istim mrežnim stranicama. I uvijek Jezik - i neki drugi ugledni časopisi ostali su bez financiranja, ali očito je važno da Jezik ostane bez dotacija i važnije - da se to da do znanja orbi et urbi, da se Jezik oblati što je moguće više. Očito je nekima jako važno, da Jezika nestane ili da mu se barem smanji utjecaj. U svezi s tim evo i crtice iz povijesti. CK SKJ 3. prosinca 1985. razaslao je na niže partijske "istance" Program praktičnih mjera u oblasti jezične politike. Partijski je zadatak bio te mjere provoditi u svojim sredinama i do najnižih "istanci" partijskog djelovanja razraditi "djelovanje". Točka 13. tog Programa glasi: "Osigurati da časopis Jezik djeluje u duhu društveno proklamirane jezične politike i shodno tome poduzeti odgovarajuće mjere u pogledu sastava uredništva i njegovog financiranja. Nosilac zadatka: Republički komitet za znanost, tehnologiju i informatiku i republički SIZ za znanstveni rad sa izdavačem i savjetom časopisa. Rok: do kraja siječnja 1986." Na kraju rekla bih - kasne 33 godine, neuspješni su, ali valja priznati da su uporni. Međutim, Jezik nastavlja svojim zacrtanim putem. Novi je dvobroj u tisku.
 
Professor emeritus Igor Čatić: Uskratu financiranja Jezika doživljavam kao potiskivanje hrvatskog jezika
 
- Na pitanje o gubljenju novčane potpore MZO-a, prvoborcu za hrvatski jezik, časopisu Jezik odgovorio bih mišlju: "Hrvatski znanstveni časopisi financirani sredstvima poreznih obveznika sve više su u funkciji zatiranja hrvatskog identiteta". Naime, sve veći je broj časopisa na engleskome jeziku, bez riječi hrvatskoga. Zbog njihove hrvatske adrese, dobivaju snažnu financijsku potporu nadležnih donositelja odluka, koji time pomažu "industriju brojanja radova", koja buja posljednjih desetak godina pod motom: "Smisli temu, razradi ju, napiši tekst i to plati u korist stranih podatkara (može i baza podataka), koji ostvaruju profit i do 37 posto, a dobre ideje hrvatskih znanstvenika preuzimaju stranci. Jezik za svakoga znači znatno više od pukog sredstva komunikacije. Već je Rousseau zapisao:"Prvo nastojanje nekog političkoga osvajača je da potisne narodni jezik podčinjenoga, a najdjelotvornije sredstvo protiv takvog potiskivanja sastoji se u oživljavanju nacionalnoga jezika i njegove književnosti". Ukidanje novčane potpore znanstveno-stručnom časopisu Jezik doživljavam upravo na ovaj način.
 
Hrvoje Hitrec, književnik: Ministrica treba revidirati revidirano jer je uvučena u prljavu igru klateži iz jezikoslovnoga polusvijeta
 
- Odluka je šokantna, ali ne i iznenađujuća, budući da znamo u kakvome vremenu živimo i kojoj su stranci u vladajućoj koaliciji prepušteni znanost i obrazovanje. Čak ni u olovnim vremenima jugokomunističkoga sustava režimu nije uspjelo ugasiti časopis Hrvatskoga filološkog društva, Jezik, premda je pokušaja bilo, a jedan smo spriječili književnica Marija Peakić i ja, jer smo se sretnom slučajnošću našli u Komisiji za časopise tadanjeg USIZ-a kulture. Sada bi, znači, u samostalnoj hrvatskoj državi, trebao nestati časopis koji je odolijevao mnogim diverzijama punih 66 godina, voljom onih kojima je blizak broj 666. Sanda Ham bez zamjerke uređuje Jezik, na tradicijama Ljudevita Jonkea i Stjepana Babića – uostalom, časopis je prije otprilike sedam godina nagrađen za izvrsnost. Od tada se u uređivanju Jezika nije ništa promijenilo. Promijenilo se političko ozračje, znanstvenici su dobili "pokrovitelje" koji ih usmjeravaju posebno u humanističkim disciplinama, a poglavito u jezikoslovnom području, što je počelo terorom bivšega ministra Željka Jovanovića koji je postavio poslušnike i zahtijevao izradu novoga hrvatskog pravopisa, a taj je i objavljen. Njegova je školska inačica nametnuta đacima. Sve se to događalo, a tako je ostalo i danas, usprkos protivljenju svekolike svjesne hrvatske kulturne javnosti, pa i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Časopis Jezik ostao je čvrsto na pozicijama Stjepana Babića i suradnika, među kojima je Sanda Ham. Otud averzija Instituta za jezik i jezikoslovlje, koji je u međuvremenu pokrenuo i svoj časopis za "populariziranje" jezika, nasuprot Jeziku, u sklopu svoga nakladničkoga svaštarenja kojemu još nedostaju samo plastične igračke. Ne mogu tvrditi, ali u ovom slučaju, u ovoj Odluci vjerojatno bi se mogao naći rukopis Instituta. Što sada učiniti? Ja želim znati imena i prezimena, kao i nazive institucija koje su uputile prigovore na prethodno pozitivno mišljenje Ministarstva ZOŠ-a, pa će onda štošta biti jasnije. A Ministarstvo i ministrica trebaju revidirati revidirano jer su uvučeni u prljavu igru klateži iz jezikoslovnoga polusvijeta.
 
Akademik Davorin Rudolf: Apeliram na državna tijela da promijene odluku o financiranju Jezika i udovolje traženjima uredništva
 
- Jedan sam od stalnih čitatelja najuglednijeg (u kategoriji A1 časopisa) i najstarijega hrvatskoga jezikoslovnog časopisa Jezik pa me vijest o prestanku sufinanciranja njegova izlaženja iz društvenih fondova istinski rastužila i neugodno iznenadila. Časopis neprekidno izlazi od rujna 1952., zadnjih godina tri do pet puta (prijašnjih godina izlazio je pet puta godišnje). Okuplja srž kroatistike, objavljuje pretežito znanstvene i stručne radove o kulturi, čistoći i pravilnosti suvremenoga književnog jezika (među ostalim, objavljuje odgovore na pitanja čitatelja) i rasprave iz područja humanističkih znanosti općenito. Naša je nasušna kulturna potreba zajedno s ostalim hrvatskih časopisima iz područja jezikoslovlja. Prekidom priljeva društvenih novčanih sredstava prijeti mu utrnuće, sudbina poput sudbine časopisa Hrvatski jezik koji je pod uredništvom slavista Stjepana Ivšića izlazio 1938.-1939. Apeliram na državna i društvena tijela koja odlučuju o sufinanciranju časopisa da promijene odluku i u cijelosti udovolje traženjima uredništva i izdavača Hrvatskog filološkog društva.
 
Prof. dr. Ivan Pederin: “Ministrice, vratite nam Jezik!”
 
Mislim da je posve neprimjereno da ministrica znanosti i obrazovanja ukida časopis kakav je Jezik. Ona po dužnosti koju joj nameće funkcija mora čuvati hrvatsku znanost. Časopis Jezik bio je više od znanstvenoga časopisa, bio je naša glavna fronta u suprotstavljanju srpskome unitarizmu. Glavno pitanje i nastojanje tog unitarizma bila je tvrdnja da Srbi moraju biti gazde u Jugoslaviji jer su najbrojniji i od 1878. nezavisna i priznata Kraljevina. To, međutim, nisu bili jer su 1881. priznali protektorat našega kralja Franje Josipa u smislu čl. 30. Berlinskog kongresa. Druga i najvažnija točka bio je zahtjev za ujedinjenjem jezika koji će se zvati sprskohrvatski i bit će jedinstven. To je značilo posrbljenje.
Protiv toga ustala je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika, koja je bila politički spis, i časopis Jezik koji je postao glavna fronta borbe za hrvatski jezik, a nacionalni jezik glavni je prerogativ nacionalne države. Srpskohrvatski bio je mrtvi jezik jer su jedni govorili srpski, a drugi hrvatski, kako je to rekao Petar Šegedin. Časopis Jezik je kao utvrda za čuvanje hrvatskoga jezika postao glavna fronta za obranu hrvatske nacije i taj je posao uspješno obavio. A onda je počeo rat koji je Hrvatska dobila. Dobili smo Domovinu jer nama Jugoslavija to nikad nije bila. Ministrice, vratite nam Jezik!
 
Professor emeritus Ivica Kostović: Ukidanje časopisa doživljavam kao nebrigu za hrvatski jezik i nastavak negativne Jovanovićeve politike!
 
Časopis Jezik tradicionalno je uključen u promicanje kulture hrvatskog jezika i kao takav zaslužuje potporu za nastavak izlaženja. Premda članci objavljeni u tom časopisu nisu uvijek znanstveni, MZO je trebalo sagledati ukupnu ulogu časopisa. Poznajem mnogo časopisa u svjetskom izdavaštvu koji imaju sličan profil, ali obuhvaćaju različita područja znanosti.
Ukidanje tog časopisa doživljavam kao nebrigu za hrvatski jezik i nastavak negativne politike prema hrvatskom jeziku koja je započela u vrijeme dok su ministarstvo vodili Jovanović i Zelenika. Mislim da treba reagirati jer su reakcije na ukidanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika bile mlake. Siguran sam da se mogu naći različite mogućnosti financiranja časopisa Jezik i nadam se da se MZO neće oglušiti na reakcije u javnosti.
 
Šandor Dembitz, umirovljeni izvanredni profesor FER-a: Časopis Jezik institucija je koja skrbi o jeziku!
 
Netko je davno rekao: "Ništa nema bez čovjeka, no ništa trajno ne opstoji bez institucija". Časopis Jezik jest institucija, kada je skrb o hrvatskome u pitanju, i, bez obzira na sve moguće uređivačke greške u nedavnoj prošlosti, ukidanje financijske potpore od strane resornoga Ministarstva zbog „nedovoljne znanstvenosti“ nije ništa drugo do pokušaj gušenja jedne institucije od strane druge, trenutno moćnije, odnosno potkopavanje društva koje je obje stvorilo. Što znanstvenost znači u hrvatskom slučaju objasnit ću osobnim primjerom. Prije desetak godina pozvan sam da za Wileyjevu „Enciklopedija računarstva i računarskih znanosti“ napišem prilog Spellchecking. Nad člankom opsega 40 autorskih kartica krvario sam preko dvije godine, jer mi nije bilo lako pomiriti traženu visoku znanstvenost priloga s pitkošću teksta za „običnog čitatelja“. Neposredno nakon objavljivanja Enciklopedije uslijedio je natječaj za moj reizbor. Pripremajući podloge za njega utvrdio sam da moj prilog u Enciklopediji vrijedi 0 (nula) bodova, jer se, barem u tehničkim znanostima ovdje, ne očekuje da hrvatski znanstvenik za uglednog američkog izdavača piše enciklopedijski prilog o tehnologiji rođenoj u SAD-u. I to je znanost i znanstvenost u Hrvata! Toliko od mene o najsvježijoj skandaloznoj odluci MZO-a.
 
Prof. dr. sc. August Kovačec: Odnos prema Jeziku samo je karika u lancu činova uperenih protiv prava hrvatskoga naroda
 
- Odluka je sramotna, ali nije iznenađujuća. Ona je samo karika u lancu činova koji su upereni protiv osnovnih prava jednoga naroda (pa i prava na ime jezika i prava na vlastito shvaćanje jezika). Naš svijet ("naši građani") gaji iluziju da u Hrvatskoj imamo različite stranke koje se smjenjuju na vlasti (u koalicijama ili bez njih). One, doduše, nose različite nazive, ali se iza tih imena krije samo krajnja nebriga za opće dobro i posebno (ne daj Bože) za nacionalne vrijednosti i posebnosti. Stranke se na vlasti smjenjuju, a politika (pa i jezična, ako suvisle i razumne jezične politike u Hrvatskoj uopće ima) ostaje uvijek ista: “briga me” za položaj i sudbinu hrvatskoga jezika. Za HDZ-ove vlasti do 2012. - posvemašnja nebriga za hrvatski jezik i sve nacionalne, od 2012. SDP-ovi samozvani egzekutori donose odluke (ne bi ih se posramio ni minister unutarnjih dela Kraljevine Jugoslavije) za koje nemaju nikakvih kompetencija, ali koje gode njihovu nalogodavcu izvana. I što se promijenilo kada je SDP sjašio s vlasti? U odnosu prema jeziku, HDZ i partneri nisu promijenili baš ništa. Ni jedni ni drugi (kao ni HNS) nisu shvatili (ne žele shvatiti) da svaka civilizirana zemlja vodi i svoju jezičnu politiku, u skladu s tradicijom i interesima vlastitoga naroda (“vlastitih građana”), a ne u skladu sa željama vanjskih nalogodavaca, bilo velikih sila bilo susjeda (“komšija”). Krivo imaju oni kojima smeta što se Ustav RH poziva na Avnoj i Zavnoh.
 
I jedan i drugi polaze od toga da je hrvatski samostalan jezik, uz tri druga u federalnoj državi. To su iskreno podržavali mnogi Srbi koji su bili za južnoslavensko zajedništvo na načelu ravnopravnosti naroda, pa i istaknuti komunist i prevoditelj Marksa - Rodoljub Čolaković. To što je autor načela jezične unitarizacije Jugoslavije, za potrebe kralja Aleksandra Karađorđevića 1915. Aleksandar Belić (inače istaknuti znalac jezika), koji baš nikakve veze s komunizmom nije ni imao ni mogao imati, nastavio unitarističku velikosrpsku jezičnu politiku također i od 1950-ih s “Novosadskim pravopisom” (našim političarima posve nepoznata povijesna činjenica) može značiti samo dvoje: ili da su načela na kojima se temeljila država Jugoslavija grubo pogažena ili pak da su Avnoj i Zavnoh bili samo mamac za hrvatske političke hlebince (koji su, kada bi izvršili atentat na ustaške ili njemačke postrojbe, bježali u partizane boriti se za slobodnu i pravu neovisnu Hrvatsku).
 
Zbog svega toga i ne čudi što iz Ministarstava “mukom muče” nakon Dačićevih “znanstvenih” razglabanja 23. kolovoza o. g. pred međunarodnom slavističkom elitom u Beogradu (prilikom međunarodnoga kongresa) i njegovih tvrdnji da su nakon raspada Jugoslavije u novonastalim državama, kao otpadci, iz srpskoga nastali različiti novi službeni jezici (hrvatski, bošnjački, crnogorski), njegova sufliranja (i opet, nakon Vuka) da bi štokavski Hrvati bili samo pokatoličeni Srbi, tvrdnje da je stara književnost Boke, Dubrovnika i Dalmacije srpska itd. Šutnja naših ministarstava bila bi samorazumljiva da su to tvrdnje babe vračare s Karaburme, ali je čudno da se šuti pred izjavama (službenoga) ministra u nazočnosti (služenoga) šefa “komšijske i prijateljske” zemlje, koju pod svaku cijenu Zapad preko hrvatskih leđa gura u EU i u NATO. Zanimljivo je da su “Dačićeve teze” zdušno prigrlili i poduprli neki njemačko-švicarski slavisti (serbisti). Naš svijet kao da ne vidi da sve hrvatske politike posljednjih godina zapravo ponajprije služe interesima tzv. Europe (ili Zapada) koji, pod njemačkom palicom, jugoistočnu Europu iz zajednice suverenih država žele pretvoriti u (europsku, njemačku, svejedno) koloniju.
 
Naši zapadni pokrovitelji (jer nam pokrivaju oči da bi nas lakše opalili nogom u tur ili nas odalamili šakom po stražnjici) ionako već više od dva stoljeća, radi svojega Drang nach Osten, u kojekakvim oblicima i pod kojekakvim imenima, nastoje stvoriti jedan (jedinstven i nedjeljiv) jezik, kao kolonijalni esperanto, prvo od Triglava do Carigrada, pa kad Slovenci i Bugari to nisu prihvatili, neka to bude jedan jezik barem od Kumrovca do Vranja (dakako, zna se gdje će se određivati norme toga jezika). Hrvatska Vojna krajina bila je uzgajalište za topovsko meso u austrijskim i austrougarskim ratovima mnogo vremena nakon prestanka osmanlijske opasnosti pa se trebamo pitati ne spremamo li se biti uzgajalište za topovsko meso (dakako, s europskim financijskim poticajima) za naše saveznike na humanome Zapadu. Pitati se također je li itko od naših političara (uključujući i nestranačke HNS-ove ministre) pročitao knjigu vrhunskoga leksikografa i novinara Josipa Šentije u kojoj podrobno objašnjava razliku između skandinavizacije i balkanizacije prostora jugoistočne Europe. Za zaključak, eventualnu neznanstvenost časopisa Jezik trebalo je dokazati znanstvenim argumentima, a ne arbitrarnim odlukama.
 

Marko Curać, Hrvatski tjednik, https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/30706-m-curac-je-li-se-aktualna-vlast-grubo-dohvatila-casopisa-jezik.html

Danas moje radove možete naći u fundusu Moderne galerije, Kabineta grafike HAZU-a, knjižnici MSU-a...

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar iz Karlovca, Alfred Krupa, autor je respektabilnog opusa. Izlagao je na brojnim izložbama.
https://www.zhibit.org/image/181313c0-0518d9da91-42f0c202-i-11/Photo-by-Dinko-Neskusil.jpg
• Posljednjih godina vrlo ste aktivni na međunarodnom planu, doista diljem svijeta.
- Točno. Zadnjih godina sam doista bio vrlo aktivan u inozemstvu, na svih 6 kontinenata (jedino još nisam na Antartici!). Međutim trebam reći, točnosti radi, da moja međunarodna aktivnost počinje odmah nakon akademije 1995. godine kada izlažem sa skupinom hrvatskih slikara u Bensheimu u Njemačkoj, a već iste godine odlazim u London na svojevrsno kratko studijsko putovanje gdje slikam na obali Temze i posjećujem Kraljevsko društvo akvarelista, Galeriju Tate, Nacionalnu galeriju. Godine 1997. ponovno putujem u London, a tada odlazim i na putovanje u Italiju gdje radim u Firenzi na obali Arna i kod Solesina (provincija Padova). Godine 1998. odlazim na studij japanskog slikarstva tušem u Tokyo kao prvi hrvatski slikar stipendist japanske vlade (Monbusho). U godinama 2000. i 2001. izlažem na skupnim izložbama u Munchenu. Od 2013. godine predstavljan sam (pod time mislim na samostalne i skupne žirirane izložbe, umjetničke festivale, sajmove umjetnosti, uvrštavanje u zbirke, predstavljanje/objave u stranim medijima i svu ostalu aktivnost) u Kini, Australiji, Pakistanu, Albaniji, Ugandi, SAD-u, Kanadi, Kolumbiji, Kostarici, Meksiku, Španjolskoj, Italiji, Poljskoj, Čileu, Francuskoj, Srbiji, Litvi, BiH, Mađarskoj, Sloveniji, Engleskoj, Peruu...
 
Istaknuo bih međunarodne izložbe erotske umjetnosti u Detroitu i Londonu (gdje je to bila 1. takva izložba), kineskog slikarstva tušem u Anshanu u Kini, u Orangeu u Australiji, međunarodni salon u Parizu, izložba i postav Međunarodnog muzeja akvarela u Fabrianu u Italiji, samostalnu izložbu u Galeriji Preporod u Sarajevu u sklopu festivala „Sarajevska zima“ i druge. Moji crteži, akvareli ili knjige umjetnika (artist'sbooks) mogu se naći u galerijskom sustavu TATE u Londonu, Franklin Furnace-MoMA u New Yorku, Šleskom muzeju u Katowicama u Poljskoj i u nizu drugih javnih i privatnih zbirki.
 
• Kakva su iskustva?
- Iskustva su vrlo poticajna i afirmativna. Konkretno, za svoj (umjetnički, društveni i volonterski) rad sam primio i niz nagrada, od umjetničkih do državnih (Pakistan, Kina, SAD, Rwanda, Uganda, Albanija i dr.). Iako je na tome ne gradim svoju reputaciju (i držim to sekundarnim) lijepo je vidjeti da netko cijeni tvoj rad i da je to formalizirao.
 
• Što ste osobno Vi dobili kontinuiranim prisustvom na međunarodnoj umjetničkoj sceni?
- Svaki puta kada se umjetnik prijavljuje na neki natječaj izlaže se prosudbi nekog kruga ljudi, žirija, komisije. Nakon nekog vremena tj. nakon nekog broja izložbi različitog profila u raznim ustanovama po svijetu ispostavi se da su vaš rad „odobrili“ ili „pozitivno ocijenili“ sasvim različiti (po dobi, školovanju, filozofiji i shvaćanju umjetnosti, iskustvu, afinitetima, motivima) i nepovezani ljudi. Tada se utjecaj lobija, stranaka, „prijatelja i neprijatelja“ minorizira. To je svakako jedna široka i objektivna potvrda (koliko to ona u umjetnosti može biti). Druga stvar koju sam dobio je to što je za moj rad čuo (tj. vidio ga) vrlo veliki broj ljudi. Tako da danas razni portali, blogovi i stranice „sami od sebe“ objavljuju moje radove tj. promoviraju ga, i ja to gotovo uvijek naknadno saznam (QUINQUABELLE, Mono Chroma Magazine, DistrictArtisan, ZzzClan, Vena Amoris, Port.hu i drugi). Prošle godine je globalno ugledni dvojezični (španjolski i engleski) magazin Arte Al Limite (AAL) iz Santiaga objavio prilog tj. osvrt na moj rad na 6 stranica.
 
• I u domovini često izlažete kako na skupnim tako i na samostalnim izložbama.
- Da. Iako mi je težište na međunarodnoj prisutnosti, trudim se ostati aktivan (kroz izložbe, kolonije, i druge slikarske akcije) i u Hrvatskoj. Od 90-ih moji radovi su nerijetko bili izlagani uz radove umjetnika poput Ede Murtića, Miroslava Šuteja, Ivana Kožarića, Marijana Jevšovara, Đure Sedera, Josipa Vanište, Alfreda Krupe starijeg, Zlatka Kesera, Vatroslava Kuliša, Svebora Vidmara, Josipa Biffela, Matka Trebotića i drugih. Prvo predstavljanje širokoj hrvatskoj i jugoslavenskoj javnosti dogodilo se 1990. godine u tada mega popularnom magazinu "Vikend". Danas moje radove možete naći u fundusu Moderne galerije, Kabineta grafike HAZU-a, knjižnici MSU-a, Kabinetu akvarela Gradske galerije umjetnina u Slavonskom Brodu, Gradskom muzeju u Karlovcu i na drugim mjestima. Trenutno traje izložba u Europskom Domu u Zagrebu „Gojanović-Krupa-Martinović“.
http://m.metro-portal.hr/img/repository/2018/11/web_image/alfred_krupa_2.jpg
• Osim toga objavljujete i knjige vani.
- Točno. Nešto od toga su tkz. knjige umjetnika što je konceptualna i avangardna umjetnička forma, a nešto klasična knjiga. U kolovozu ove godine izašla je u SAD-u moja dvojezična knjiga „Texts-Tekstovi (1994.-2017.)“ i koja se nalazi u distribuciji na svim kontinentima. Radi se o odabiru članaka i bilješki (86 stranica) koje sam počeo pisati još kao student na ALU-u u Zagrebu. Naišla je na izvrstan prijem, o njoj je pisao likovni kritičar i povjesničar umjetnosti u nacionalnim „Školskim novinama“, a o njoj je izvjestilo i „Oslobođenje“ iz Sarajeva, kao i niz portala poput „Zagrebačkih likovnih umjetnika“, Wish.hr, Karlovački i drugi. Knjiga se početkom studenog našla na Amazon DE (Njemačka) bestseller rang listi na 169. mjestu (Top 200) u kategoriji „Suvremena umjetnost“ (knjige na stranom jeziku, više od 8.000 naslova), te u Top 500 Amazon US u kategoriji „Eseji individualnih fotografa“ (više od 7.000 naslova). Otkupio ju je veći broj inozemnih knjižnica i muzeja. Likovni kritičar, povjesničar umjetnosti Ante Vranković je zapisao:„Knjiga na devedesetak strana donosi niz autorovih ranije objavljenih, no danas teže dostupnih tekstova na temu tzv. vodenih slikarskih tehnika: tuša, akvarela, sepije i struganoga tuša, te japanskog sumi-e tuš – slikarstva, koje je Krupa apsolvirao kao stipendist japanske vlade na postdiplomskom studiju u Tokiju, te kojim se kontinuirano bavi već dvadesetak godina. Glavna vrijednost ove, na našem govornom području jedinstvene zbirke, je ne samo u divergentnosti tema kojima se bavi, već još i više u načinu na koji ih obrađuje. Naime obuhvaćeni tekstovi odnose se na sve glavne vodene likovne tehnike, te daju niz nadahnutih, spontanih i jednostavnih uputa ne samo kako, već i zašto uopće slikati, osobito vodenim tehnikama. Temi slikarske umjetnosti autor – zahvaljujući svojem dugogodišnjem pedagoškome iskustvu, koje je i potaklo nastanak dijela uvrštenih tekstova - prilazi bez mistifikacija, autentično i zanimljivo, daleko od suhoparne, pokatkad i gotovo sterilne retorike nekih ranijih, uglavnom dosta tehnički intoniranih priručnika.“
 
• Što je glavna značajka Vašeg opusa?
- Svakako ima tu niz značajki, ali ono što je dominantno je posvećenost izražaju u vodenim tehnikama. To je jedno istraživanje koje je u mojoj obitelji multigeneracijsko jer kako znate moj djed akad. slikar Alfred Krupa (Alfred Joseph Kruppa, 1915.-1989.) između ostaloga jedan je od utemeljitelja BAJ-a (Biennala akvarela Jugoslavije) 1979. godine i Kolonije akvarelista „Slavino proljeće“ 1981. godine u Ozlju. Ja sam u tu europsku tradiciju unio daleko istočna iskustva i prakse, na neki način stvarajući jedan amalgam i sinergiju pristupa i izraza. Trebam spomenuti i portret koji je također nešto što sam počeo učiti kod svog djeda, a on pak kod slavnih Józefa Mehoffera i Józefa Pankiewicza u Krakowu sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća. Po tim stvarima sam (ako tako mogu reći) prepoznat u inozemstvu i Hrvatskoj. Naravno bavim se i ostalim tradicionalnim slikarskim i crtačkim tehnikama kao i suvremenim/ avangardnim izrazima, a ekstenzivno i fotografijom (još od druge polovice 80-ih prošlog stoljeća).
 
• Kako pristupate motivu?
- Ja bih kao odgovor na vaše pitanje prenio mišljenja/osvrte Nikole Albaneže iz 2001. godine: „Za slikara kojemu je rukopis u rasponu od akademske preciznosti do lapidarnog krokijevskog bilježenja - tako važno izražajno sredstvo, kao što je u slučaju Alfreda Freddyja Krupe, nadasve je sretna okolnost mogućnost boravka i slikarskog usavršavanja u Japanu za razvoj upravo takvih predilekcija. Ugrađujući japansku kaligrafsku tradiciju u vlastitu sklonost lirskom posvojenju pejsažnih motiva Krupa se je na osebujan način približio ekspresivnom ambigvitetu crteža. Zadržavajući prepoznatljive naznake odabranih krajolika, njegov crtež sada razvija potpuno autonomne vrijednosti gestualnosti što ga dovodi na rub apstrakcije. Već je ranije u svojim akvarelima pokazao umijeće u kontroliranju nanošenja pigmenta na papir. Intenzivirane crno-bijele redukcije kineskog tuša nanesenog snažnim potezom na nježan japanski papir samo su pojačale te izražajne kvalitete u odnosu između prikaza i podloge. Iluzionistička uvjerljivost ustupila je mjesto specifičnom stvaralačkom naponu kao izrazu upravo te suzdržane, suspregnute eksplicitnosti“, Željka Marciuša iz 2002. godine: “…nadasve intimnog ugođaja i oslobođenog poteza koji se približava kaligrafijskim izražajnostima. Iako rukopis posjeduje opisne karakteristike, one su suzdržane i u pojedinim partijama linija ga oslobađa od predmetnoga i doseže sasvim apstraktnu vrijednost forme. To je posebna značajka ovog naizgled tradicionalnog crteža.“ i Stanka Špoljarića iz 2012. godine: “…U kontinuitetu Krupinog opusa nema kvalitetnih zastoja, zarana dosegnuta razina obogaćuje se novim iskustvima, s nikada narušenom radošću stvaranja. Krupa se i u djelima pune dorađenosti polja, i tek naznake oblika, ali itekako dostatne za puninu sliku, potvrđuje kao slikar neosporne likovne kulture, sa stalnom otvorenošću dijaloga s umjetnošću.“
http://m.metro-portal.hr/img/repository/2018/11/web_image/alfred_krupa_1.jpg
• Što je novo u atelijeru?
- S obzirom na sve što smo do sada govorili ovo će zazvučati možda vrlo čudno, ali ja nemam atelijer. Kao što nemam niti svoj stan. Do 2010. godine kada su 3 generacije obitelji Krupa deložirane iz naše jedine nekretnine (tj. mojih roditelja, gdje smo živjeli od 1953.) u po nama vrlo sramotnom slučaju za hrvatsko pravosuđe i državu, nekako sam se snalazio. To je bio stan u palači industrijalca Maxa Heinricha sagrađenoj krajem 19. stoljeća gdje je moj djed stvorio gotovo čitav svoj umjetnički i izumiteljski opus. Tu je moj otac osmislio bunker Kruppa-M91. A i ja sam (pretpostavljam) nešto napravio… Tako da danas radim/živim u krajnje neprimjerenim uvjetima. Više puta sam se bezuspješno obraćao Gradu Karlovcu za dodjelom gradskog stana ili povrat u naš stan (s obzirom da trune prazan već skoro 9 godina). Ali to je tema možda za neki drugi razgovor.
 
• Planovi?
Uz to spremam se za jednu od većih samostalnih izložbi koja jeplanirana u karlovačkoj gradskoj galeriji „Vjekoslav Karas“ za listopad 2019. Radni naslov ove izložbe modernog slikarstva tušem je „Slikarska teorija struna“ a što je povezano s jednim od članaka kojesam 2017.godine objavio u kanadskom magazinu „Life As a Human“ i ponovno u knjizi ove godine. Uz to već neko vrijeme pretražujem, sortiram i katalogiziram obiteljsku i svoju umjetničku dokumentaciju kao i stare radove, nadam se da ću u neko dogledno vrijeme imati svojevrsni katalog raisonné. Tu sam već otkrio neke interesantne momente. Ovdje bih istaknuo možda samo jedan rad. Naime, ja sam bio dragovoljac – student prve godine slikarstva na ALU 91./92., međutim iz nekog razloga zatekao sam se u jutarnjim satima 28. 12. 1991. godine u našem stanu. Kako je bio u tijeku topnički napad na središte Karlovca (i okolicu naše kuće) svi smo se skupili u središtu stana tj. hodniku. Situacija koju sam tada „osjetio“ nagnala me da ju zabilježim u formi brze akvarelne skice (na neki kompleksniji i dovršeniji rad se nisam mogao fokusirati s obzirom da se kuća tresla od mina koje su padale u neposrednoj blizini i okolici kuće) na papiru za pisaću mašinu (to mi je bilo pod rukom). U prvom planu s lijeva se vidi obješeni kaput, iza njega se u drugom planu pojavljuju noge mog 11 godina mlađeg brata Mladena koji sjedi na podu (jastuku), u sredini se nalaze moje vojničke čizme, a s desna veliki ormar. U trećem planu naziru se glave i tijela moje mame Đurđica i (mislim) sestre Margareta kako leže na podu hodnika. U daljini 8-metarskog hodnika vide se komoda i ulazna vrata našeg stana (drvena sa staklenim površinama i rešetkama). Zašto ovo spominjem? Naime, koliko sam do sada uspio istražiti ovo je jedini slikarski zapis iz Domovinskog rata koji je nastao tijekom samih ratnim djelovanja tj. pod granatiranjem. Nadam se da ću i neke druge slike/crteže uspjeti staviti u kontekst vremena i prostora. Za to će mi naravno biti potrebna suradnja s vlasnicima slika jer većina mojih radova je u posjedu drugih osoba i obitelji. Tijekom nekoliko prošlih godina, među ostalima, ostvario sam uspješnu suradnju sa udrugom HDLU-Zagreb i nekoliko udruga u inozemstvu, pa se nadam da će se tako i nastaviti u godinama koje su pred nama. Volio bih predavati na akademiji.
http://www.remek-djela.com/slike/2017/04/9-alfred-freddy-krupa.jpg
• Kako vidite, doživljavate aktualnu domaću likovnu produkciju?
- Ja ne bih na ovome mjestu previše govorio o toj temi. Jedino što moram ustvrditi je da se ispostavilo da i ovo područje nije zaobišlo sve ono što je pogodilo i sve ostale segmente društva. Kako sam odrastao u umjetničkom miljeu sa svime onim što on u sebi uključuje mislim da ga dobro poznajem i (nažalost) moram reći da je većina promjena koje su se dogodile bile na gore, a ne na bolje (čemu smo se svi nadali). Potreban nam je sveobuhvatan Zakon o umjetnicima i umjetničkom stvaralaštvu prilagođen svakodnevici i stvarnosti umjetnika koji djeluju u Republici Hrvatskoj. To će se direktno odraziti na domaću likovnu produkciju.
 

Miroslav Pelikan

Kao što slikam, tako i molim, pokušavam živjeti benediktinski, vođen njihovim geslom ORA ET LABORA

 
 
Ugledni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar iz Splita, Josip Botteri Dini, ovih se dana predstavlja samostalnom izložbom U OČEKIVANJU BOŽIĆA u galeriji Humanitarne zaklade za djecu Hrvatske na Trgu bana Jelačića.
https://www.vecernji.hr/media/img/b6/eb/cb8d812444c6cc467dea.jpeg
• Gospodine Botteri, izložili ste više desetaka slika, akrila na platnu i nekoliko grafika, sa sakralnim temama. Vi ste jedan od naših najpoznatijih sakralnih slikara. Kako odabirete motive? Kako mu pristupate?
= Sakralna tema, to je moje svakodnevno razmišljanje i molitva. Moj dan traje uz molitvu, od ranoga jutra do kasno u noć. Moje me razmišljanje vodi kroz molitve, posebno kroz Krunicu, razmišljam o Kristovu životu i o životu svetaca, posebno hrvatskih s naglaskom na život blaženog Alojzija Stepinca, kojemu sam pribivao na sprovodu, kao đak Sjemeništa u Zagrebu i vidio ga mrtvog na odru, u zagrebačkoj Prvostolnici.
 
• Jeste li slikali blaženog kardinala AlojzijaStepinca?
= Više puta, i na vitraju i na mozaiku i na platnu.
 
• Vratimo se odabiru motiva.
= Slikao sam mnoštvo sakralnih tema. Jedna od prvih jest  sprovod u pastelu, pa opet sprovod u ulju. Zašto sprovod? Kao dječak bio sam ministrant i sprovodi su mi se duboko urezali u sjećanje. Smrt me je jako potresala. Kasnije na Akademiji naslikao sam raspetog Krista i Posljednju večeru. Na ALU-u nije bilo posebnih komentara na ove slike, to su kasne šezdesete.
 
• Koje ste teme najčešće SLIKALI?
= Najčešće sam radio Krista na križu, zatim procesije, posebno na Hvaru, Braču i u Splitu. I ovdje su ti motivi izloženi. Zanimale su me Ti događaji, mistični, gdje mnoštvo pobožnog puka, sa svijećama koje palucajući rasvjetljavaju tamu, polagano hoda, moli i pjeva „za križem“, kako na Hvaru i nosi ime Pasionska noćna procesija..
http://www.botteri.net/botteri/sakralno/sakralno0.jpg
• Ovdje, na ovoj izložbi su većinom novije slike?
= Da, nekoliko starijih slika i niz novonastalih slika, akrilika Uz ovu izložbu otvorio sam još jednu, paralelnu, u župnom centru u Zagrebu, Svete Terezije od  maloga Isusa,također sa sakralnim temama, u Miramarskoj ulici; riječ je o sličnoj ali ne i istoj izložbi. Uskoro, ovih dana, u Austriji otvaram još jednu samostalnu izložbu, u  terezijanskom dvorcu, u mjestu Halbturn. Uz sakralne teme izlažem i profane, krajolike, gradove, u kolorističkom smislu vedrijih boja.
 
• Vi svaki dan slikate?
= Ako ne slikam doslovno, u sebi prebirem i snujem ono „novo“. Kao što slikam, tako i molim, pokušavam živjeti benediktinski, vođen njihovim geslom ORA ET LABORA. Očekujući da nikne nova slika, ponekad treba biti u šutnji i samoći.
 
• Planovi?
= Želja mi je a i potrebno je moje, moje ukupno djelo okupiti i predstaviti dobrom kritičkom retrospektivom i to u Zagrebu.Zauzeto radim  na tome, u suradnji s prof. Stankom Špoljarićem, koji je još od samih mojih prvih nastupa pratio moje djelo i interpretirao ga nadahnutim tekstovima kao povjesničar umjetnosti.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Andrej Plenković je zaposlio ujaka, kuma i sestričnu. Tko je sljedeći?

Ponedjeljak, 10/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1291 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević