Get Adobe Flash player

Slikarev kist naginje prema nefigurativnom, oblikujući i ugrađujući pojedine obojene plohe, dominantne linije...

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar, u posljednje vrijeme i skulptor, istaknuti je stvaralac Ferdinad Pađen, samostalni izlagač na brojnim samostalnim izložbama, autor  impozantnog opusa, u uljima i pastelima. Dio svojega opusa koji je nastajao kontinuirano, u različitim tehnikama i raznovrsnim formatima, posvetio je portretiranju gradova, ponajviše Zagreba i Dubrovnika, ponešto i naše mediteranske obale, tražeći a onda se i suočavajući s mnogim poznatim motivima, vrlo karakterističnim i nadasve prepoznatljivim sačuvanim arhitektonskim elementima koji su svim povijesnim nedaćama usprkos izronili iz tamnina prošlosti i uronili u sadašnjost, u neke nove dane, u neko novo doba u kojima njihova ljepota i sklad još više dolaze do izražaja.
http://www.dnevno.hr/wp-content/uploads/2018/01/8b6f557af6f24f409f3a4d6c94b58d3b-640x450.jpg
Pađen osobito voli zagrebački gornji ali i prsten donjega grada, koji se prostire odmah ispod, uz  prostor u kojem slikar pronalazi mnoštvo neotkrivenih i  iznimno zanimljivih kutaka ali i doživljavanje znanih veduta s drugačijim rakursom promatranja ibilježenja skiciranjem i slikanjem. Na Pađenovim uljima odmjerenog kolorizma, sve odiše dostojanstvom, uljuđenošću, izrazitom finoćom, tiho je i otmjeno, ljudske figure promiču ili su za trenutak zastale, to su scene sklada, saživljenost cjelokupnog volumena, ljudi i arhitekture.
 
Često se može osjetiti kako slikarev kist naginje prema nefigurativnom, oblikujući i ugrađujući pojedine obojene plohe, dominantne linije u svoju, vlastitu sliku grada. Ipak, temeljni dojam na uljima jest snažna prisutnost potpune , apsolutne tišine, ponegdje se stječe dojam kako svjedočimo trenutku u kome je sve zamrlo. Ta tišina ,tišina, koju gotovo možemo opipati, vidjeti daje poseban, nesvakodnevni karakter Pađenovim slikama, na kojima su njegovi motivi u cjelosti uronjeni u muk, u cjelovito nepostojanje zvuka ili barem, sve miruje, sve zastaje, za trenutak, dok se klepsidra iznova ne preokrene.
http://www.urbancult.hr/Images/im.ashx?Id=58553
I kada slika Dubrovnik, Pađen je vrlo oprezan, kako ne bi, stjecajem okolnosti, iznova koristio zabilježeni kut gledanja i načinio sliku koja može djelomično sličiti nekoj drugoj. Njegov je Dubrovnik scena na kojoj se odvijaju sudbonosne, često nesklone radnje, uz riječi koje dugo zveče provlačeći se kroz uske kamene ulice, previjajući se preko krovova i zvonika, dugo odjekujući u sjećanju. I u prirodi, Pađen kontrolira svoj potez, njegove su padine, strme i opasne, ali šutljive i mirne, vjetar se ne čuje, a i od mora, ni glasa.
 
Pađenov slikarski opus vrlo je precizno izveden u klasičnoj izvedbi, uspješno i originalno. Doista riječ je o samosvojnom i vrlo osobenom opusu, koji je ipak priznajmo, pomalo čeznutljiv i dirljiv, bogat emocijama uz jednu misao, sve je nepovratno prolazno, stoga slikar i bilježi svoje impresije i za sebe i za sadašnju ali i buduću generaciju. Pađena su u dugom nizu godina uspješnog slikanja i izlaganja privlačili atraktivni motivi koji su se isticali najprije svojom osobnošću, jedinstvenošću, motivi koji autoru pružaju mogućnost umjetničkog odgovora, izvornog i jasnog. Slikarski opus Ferdinada Pađena slojevit je, višeznačan, bogat u svojim brojnim izvedbama i kolorističkim ekspresijama i svakako zaslužuje izbiljan galerijski tretman koji bi omogućio, kreirao izložbu s pozornim odabirom najboljega.
 

Miroslav Pelikan

Slučaj Filipa Grabovca i njegova djela

 
 
Kad Bog svemogući more dati tilu tolika naslađenja i veselja, budući sastavljeno od crne zemlje, jedna šaka pra puna smrada i crvi, ma koliko i koliko više daje duši, koja jest učinjena na sliku i priliku istoga Boga. (Filip Grabovac: Cvit razgovora narodai jezika iliričkoga aliti rvackoga, priredio Božidar Petrač, Kršćanska sadašnjost Dom i Svijet, Zagreb, 1998.)
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/0/01/Filip_Grabovac.jpg/1200px-Filip_Grabovac.jpg
Na ovaj ogled potaknuo me je članak Dražena  Budiše u Večernjem listu, od 27. srpnja 2007. Pod naslovom: O Filipu Grabovcu i njegovom Cvitu razgovora: Povijest pisane riječi nerazdvojno je povezana s poviješću progona pisaca i uništavanjem napisanoga. I hrvatska je povijest obilježena brojnim primjerima zabrana, cenzura ili uništavanja tekstova i progonima njihovih autora. Ipak, slučaj Filipa Grabovca i njegova djela Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti hrvatskoga po mnogočemu je jedinstven. Grabovac je zbog te svoje knjige, jedine koju je napisao, zatvoren i osuđen na doživotnu robiju. U zatvoru je i umro, a knjiga mu je sudskom odlukom spaljena. Dva i pol stoljeća nakon njegove smrti i njegov spomenik u Vrlici, rad Stipe Sikirice, barbarski su uništili srpski okupatori 1991. Ne zna se točno kad je Filip Grabovac rođen. Ni Karlo Eterović, koji je pregledao sve važne arhive u nas i u Mlecima, nije uspio pronaći podatak o datumu njegova rođenja. Držao je da je rođen 1697. ili početkom 1698. u Podosoju pokraj Vrlike. Školovao se vjerojatno na franjevačkom učilištu na Visovcu, a u franjevački red stupio je 1718. u zaostroškom franjevačkom samostanu.
 
Pretpostavlja se da se nakon novicijata sedam godina školovao za svećenika, a zaređen je 1726. Tri godine poslije postaje vojni kapelan Regimente hrvatskih konjanika (Regimento della cavalleria croata) sa sjedištem u Veroni. Godine 1792. u obliku letka tiska neveliku deseteračku pjesmu talijanskog naslova Esortazione amorosa di un zelante Dalmatino..., u kojoj se žestoko obara na svoje sunarodnjake časnike zato što nakon dolaska u službu na talijansko područje Mletačke Republike odbacuju svoju nošnju, ukrase i oružja i odijevaju se kao Talijani. Pjesmu Esortazione uvrstio je Grabovac i u knjigu Cvit razgovora koju je dovršio 1747., a tiskao u oko 700 primjeraka kod mletačkog tiskara Simona Occhija 1747. Ubrzo nakon tiskanja i početka raspačavanja knjige uhićen je i zatvoren u tamnicu Sotto i piombi u Mlecima. Optužen je za veleizdaju, za poticanje Hrvata na pobunu jer su pod mletačkom vlašću prezreni i pogaženi. Premda presuda nije formalno sačuvana, a moguće je da nije bila ni izrečena, prema postupanju s Grabovcem vidi se da je on osuđen na doživotni zatvor. Iz zatvora Sotto i piombi (Pod olovom) prebačen je u samostanski zatvor na otočiću Santo Spirito "na dispoziciju suda". Tu je i umro 13. veljače 1749. Protiv Filipa Grabovca u listopadu 1747., nakon izlaska Cvita razgovora iz tiska, tužbu Magistratu za cenzuriranje knjiga podnijelo je šest građana Sinja zbog, kako su naveli, Grabovčevih kleveta na račun Sinjana i službenih predstavnika mletačke vlasti. Nesumnjivo je ta prijava, premda nije podnesena službenom sudu, pridonijela Grabovčevoj nesretnoj sudbini. I prije nego je Grabovac saslušan, inkvizicija je naredila generalnom providuru u Zadru da pokupi sve primjerke Grabovčeve knjige i da ih javno dade spaliti. Knjige su spaljivane u više dalmatinskih gradova. Ipak, pet se primjerka sačuvalo do danas. Pretisak je načinjen na temelju primjerka koji se čuva u knjižnici franjevačkog samostana na Kaptolu u Zagrebu, a nekoliko listova koji su bolje sačuvani presnimljeno je iz jednoga od dva primjerka što ih posjeduje Nacionalna i sveučilišna knjižnica.
 
Svojim sadržajem Cvit razgovora je zbornik nepovezanih duhovnih i svjetovnih tekstova u stihu i prozi. Duhovni se tekstovi pojavljuju u različitim oblicima i pretežu u prvom dijelu knjige, dok su svjetovni tekstovi zastupljeniji u njezinu drugom dijelu. To su uglavnom prikazi crkvene, svjetske i nacionalne povijesti, uključivši i opjevavanje suvremenih bojeva s Turcima. „Cijeđena životnost naroda“ (Božidar Petrač).
 
Cvit razgovora je pučki književni zbornik iz 1747. godine.
 
Grabovac je u zbornik unio dvije pučke pjesme s omiljenim motivima pučkih književnih tvorevina. Jedna od njih Od strašna događaja brata i sestre, što se dogodi u Barceloni, pjeva o događaju koji predstavlja najjači mogući otklon od koncipiranog reda, o incestu, koji, rekli bismo, lančanom reakcijom vodi svoje protagoniste iz jednog zločina u drugi. Incest se javlja kao najveći stupanj otklona od moralnog reda važećeg za sve ljude. Pučki pjesnici rado pjevaju o strahotnim posljedicama incestuozne ljubavi koja može biti povod i provodnik u drugi zločin udaljavajući se sve više od mogućnosti spasenja. Na kraju pjesme Od strašna događaja brata i sestre dolaze dva vraga po sestru:
ter žalosnu ufatiše
pivajuć' je ponesoše
pak u paka odnesoše.[1]
 
PUČKI KNJIŽEVNI POSTUPAK NA PRIMJERU CVITA RAZGOVORA
 
Pučki autori u svojim književnim pučkim tvorevinama javljaju se kao branitelji i zastupnici etičkih i moralnih vrijednosti koje su potencijalno zajedničke i važeće za sve pripadnike njihove uže ili šire zajednice. Sve što se njihovoj pažnji ukazuje kao otklon od starih i ustaljenih vrijednosti izravan je povod književnoj angažiranosti. Karakteristično je za pučke pjesnike da se sve do danas dižu pučke književne optužnice protiv pomodarskih sklonosti kojima podliježu prvo žene, a zatim i muškarci. Pučki su pjesnici dizali svoj glas, a to znači svoje stihove, protiv ženskih steznika, npr., ali i protiv nošenja svilenih haljina, upotrebe pomada, rumenika i laka za nokte, što sve po njihovu mišljenju ekonomski upropaštava muževe, a žene dovodi do toga da skreću s moralne staze. Pučki su pisci izmjenjivali međusobno misli o tome da li žene mogu ići u crkvu gologlave ili moraju nositi rupce. Pučki pjesnici sve do čike Tune Garvanovića, koji je 1972. u Vinkovcima izdao zbirku svojih pjesama Spašen cvijetak, pjevaju o štetnosti i griješnosti.[2]
 
Prvi Grabovčev književni rad, pučka pjesma u desetercima, nastaje u obrani narodne nošnje i običaja. Hrvatski časnici, naime, nakon dolaska u Italiju iznevjeravali bi tradicije svoga kraja: brijali brkove i kose i nosili peruke i odijevali se na lacmansku. odbacili bi staro oružje djedova:
Odvrgoše lipe ćorde britke,
Pripasaše tupe ražnje vitke
– – –
Učiniše se oni Talijaši
ter govore: Mi nijesmo naši.
Grabovac poziva dužda, ako ih ne može natjerati da se obuku „na hrvacku“, neki ih kazni. Da bi što uspješnije djelovao na svoje suvremenike, posegnuo je Grabovac za specifičnim pučkim sredstvom širenja svoje pjesme – za letkom. Hrvatsku pučku deseteračku pjesmu izdao je Grabovac u obliku letka, pod talijanskim naslovom Esortazione amorosa di un zelante Dalmatino in verso sopra il vestir abusivo pratico da molti officiali della stessa nazione illirica, omerrendo l' antico uso eroico delli loro segnalati antenati appresso la Sereniss. Republica.[3]
 
Pjesma je posvećena Zakariji Valaressu, savio di Terra Ferma alla Scrittura. Letak je Grabovac rasturio po Dalmaciji. Prema podatku književnog znanstvenika Tome Matića, jedan primjerak letka sačuvan je u arhivu franjevačkog samostana u Sinju. U vrijeme izdavanja letka Grabovac je bio vojnički kapelan u Veroni gdje se upoznao s tradicijom talijanskih uličnih, pučkih cantastoria, koji su u 16. stoljeću, ali i kasnije, pjevali o dnevnim novostima grada, o iuzetnim događajima i sudbinama. Pjesme su pjevali, ali i tiskali u obliku letka i prodavali. U Italiji otkrio je Grabovac letak kao mogućnost izravnog i brzog prodiranja među čitatelje. Pučki pjesnici, kao sam Grabovac, ne očekuju samo čitanje, oni se nadaju i neposrednim rezultatima čitanja, od pjesme očekuju posredovanje između željene i postojeće stvarnosti. Jedan se vid pojavnosti pučke pjesme može promatrati kao primijenjeno pjesničko umijeće. Pučki pjesnici prijete paklenim mukama, kaznama, što čini i Filip Grabovac u Cvitu, ili optužuju svoje protivnike žestokim izrazima ne prezajući od prijetnje sudom, kao što ne prežu ni od hvastanja, sve u nastojanju da dokažu vrijednosti, istine koje zastupaju.[4]
Što čini Grabovac u svojoj pučkoj deseteračkoj pjesmi koju je izdao kao letak, ali i uvrstio u Cvit razgovora? Pjesnik misli da bi, ako nikako drugačije, tj. ako ne pjesmom, a ono kaznom, trebalo prisiliti hrvatske vojvode da se vrate nošnji svojih pređa; stoga pjesma izravno apostrofira „principa“:
Gospodine, to j' u tvojoj ruci
na hrvacku nuder jih obuci.[5]
Umjesto izravne prijetnje, Grabovac se koristi indirektnom prijetnjom, a mogućnost njezina ostvarenje prepušta duždu:
To pogledaj tvojom svitlom krunom
ili barem rastavi jih s kruhom.[6]
 
SUDBINA GRABOVČEVA CVITA SAGLEDANA U SFERI PUČKOG KNJIŽEVNOG FENOMENA
 
Sudbina Grabovčeva Cvita razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga, činjenica da je protiv autora podignuta tužba i da su prvi korak u skretanju pažnje mletačkoh vlasti na Grabovčevo rodoljublje učinili upravo domaći ljudi, veoma je simptomatična kada se razmotre u kontekstu pučkog književnog fenomena. Kada se dakle razmotre pučka svojstva Cvita, onda se u drugačijem svjetlu javlja činjenica da su petorica Sinjana, početkom listopada 1747. godine stigla u kuću prokuratora Foscarinija u Mlecima i predala mu tužbu protiv Grabovca i jedan primjerak Cvita.[7]
 
Kao što se Grabovac obratio mletačkoj vlasti pozivajući „principa“ da hrvatske časnike obuče „na hrvacku“, upozoravajući ga indirektno na opasnost od Turaka, čineći to na pučki književni način (Tuci se, naime, neće plašiti preobučenih Hrvata), tako su se isto Sinjani, uvrijeđeni Grabovčevim pjesmama, u međusobnom razračunavanju obratili za pomoć vlastima. Analogno Grabovčevu upozorenju na tursku opasnost, oni su naveli sve ono što je moglo biti uvreda nanesena mletačkoj upravi u Dalmaciji, naime da je nevjernici sada gaze, da je kolunel Grgo Nakić bio izdajica i da među Vrličanima nije bilo nevjre i izdaje.[8]
U pjesmama je Grabovac dao maha i svojim antipatijama, nije ostao po strani lokalnih antagonizama. Kad se jedanput lokalni sukob našao na mletačkom sudu, Grabovčeve pučke pjesme poprimile su novu, tj. povijesnu težinu. U pjesmi Slava Dalmacije, Grabovac želi karakterističkim pučkim književnim postupkom vratiti staru slavu Dalmacije, sadašnjost je naime okrenuta prošlosti, ali ne i budućnosti koja se javlja na kraju pjesme, no bez perspektive:
Sad te svaka rđa gazi,
pak još iđe ter te mrazi.
Sad si puna svake rđe,
a još posli biće grđe.[9]
Grabovčeva pjesma usmjerena je na vraćanje stare slave, pučki pjesnik razgovara s Dalmacijom, dakle s duhom Dalmacije koji mu odgovara:
Nut podigni malo ploče,
s tobom sborim Grabovče.[10]
 
Razgovor je ispjevan kao pregovaranje, prepiranje tijela i duše: bijedno tijelo je sadašnjost Dalmacije Grabovčeva vremena; duh njezin međutim živi samostalno kao vizija svijetle prošlosti, stoga duh i samostalno odgovara i razgovara s Grabovcem. Grabovčevo nezadovoljstvo, uostalom kao i nezadovoljstvo svih kasnih pučkih pjesnika, utemeljeno je uvijek u koncipiranom redu i stoga se ono ukazuje u osnovi kao konzervativno nezadovoljstvo okrenuto nadom u prošlost. Rodoljublje Filipa Grabovca, organizirano pučkim književnim postupkom u pučku pjesmu, nije jednako značenju rodoljublja što ga podrazumijevamo u suvremenom smislu riječi. Suvremeni pojam isključuje nostalgiju za prošlošću. Međutim, i zbog takva jedino mogućeg vida rodoljublja, tada u prvoj polovici 18. stoljeća, pučki pjesnik stradavao je i stradao. Upravo zbog toga Grabovčeva sudbina i sudbina njegova poučno – zabavnog zbornika Cvita, dobiva još tragičnije dimenzije.[11]
 
"Cvit razgovora, djelo koje nasljeđuje raznorodne poetike i sintetizira osobine djela raznorodne provenijencije (tradicija hrvatske srednjovjekovne književnosti, kroničarska literatura i literatura bosanskih franjevaca), namijenjen je neškolovanom čitatelju, te po mjestu koje zauzima u povijesti hrvatske književnosti predstavlja početak onog tijeka književne kulture koji se često označava kao pučka književnost" (S. Botica i D. Fališevac).
 
Grabovčevo djelo oslonjeno je na tradiciju hrvatskih pisaca franjevaca Divkovića, Posilovića, Ančića, Margitića, Šitovića, Lastrića i drugih, blisko preporodnim težnjama, začetak je novog razdoblja hrvatske književnosti na što ukazuju hrvatski povjesničari književnosti i analitičari od Vodnika do Kambola pa i današnji proučavatelji i to ne samo u „pokušaju nego i u samoj realizaciji“ (Božidar Petrač).
 

Nikola Šimić Tonin

Kontino slikarstvo temelji se na klasičnom pristupu motivu i isto takvoj realizaciji

 
 
Josip Konta (1946.) akademski kipar, istaknuti je suvremeni hrvatski likovni umjetnik, autor vrlo značajnog i vrlo specifičnog kiparskog ali i slikarskog opusa u aktualnoj produkciji, izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i inozemstvu. Uz poznate, snažne i zaokružene cikluse, od Grupe ljudi, Šetača, Plesača, Konja, Jahača i Aktova, slikar se kontinuirano bavio s još jednim motivom, s motivom mora, ostajući vjeran  neprekidnom istraživanju mnogostrukih i mnogolikih izgleda i doživljaja mora, pučina, valova, oblaka, sunca...
https://josipkontaart.com/images/2017/07/05/2010-josip-konta-ulje-na-platnu-more-a-30x30cm.jpg
Konta more portretira najradije u srednjem formata, u ulju na platnu, sa suncem u samom središtu slike, često jedva vidljivo, zatamnjeno, od siline valova i oblaka ilije  pak ono posve smireno i svojim zrakama klizi preko umirene površine i kao i da nas dotiče, lagano nas grijući svojom svjetlošću. More ponekad miruje, ponekad divlja i bijesni, često se sukobljava s oblacima, stremi nebu, tvoreći neprozirnu zavjesu, iza koje se krije nešto što nije predvidivo, opasno je opako. Ima slika na kojima se oblaci svojim prozirnim tijelima igraju, poigravaju,  s morem, sa svjetlom, iznova se neprestano lomeću i i tvoreći sve nova i nova krhka ovalna prozirna bića što se usuđuju bez imalo straho razlijetati iznad uznemirena i ozlovoljena mora.
 
Naš pogled, naše oči odražavaju prizor žestine i moći, toliko puta viđen od mornara i kormilara, pustolova i heroja, kroz koji valja proći, projedriti kroz orkan i dosegnuti udaljene, nevidljive sigurne obale, obale koje znače spas. Razmišljam o Jazonu, o pedesetorici koji su plovili s Argom u potrazi za Zlatnim runom, do Kolhide i vidim iste prizore, isto sunce koje mutno obasjava prikriveno more ispod broda, koji tegobno, s naporom plovi, ali plovi, ravno prema dalekoj svjetlosti, kroz magle i vlagu, mir i nemir vode, koja je čas lijepa a čas jeziva u svojoj raznolikosti. Konta izvanredno slika stvarno nestvarno more, koje dijelom i jest ono pravo more a dijelom je mit, Južno more, preko koga je uspješno i hrabro plovio ustrajni pomorac u bjesomučnoj potrazi za lidijskom kraljicom.
 
Kada se doista, svaki put susretnemo s motivom mora Josipa Konte, ne možemo samo tako proći pored njegovog ulja, to more, ti oblaci, to tamno svjetlo, nas zadrži i mi se zagledamo, nastojimo prodrijeti pogledom kroz tu finu izmaglicu i naslutiti, što se to krije, tamo, prema svjetlu, tko se  tamo nalazi i kako proći kroz sve ove nevolje i doploviti do tih tajanstvenih obala i pramcem je zarezati. Konta je stvorio svojim prirodnim talentom i ustrajnim radom, slikarski vrlo precizan, jasan i snažan ciklus posvećen moru (ili možda ipak oblacima ili pak dalekom suncu?) koji može u cijelosti stajati uz bok njegovim najpoznatijim ostvarenjima, kako u kiparstvu tako i u slikarstvu.
https://josipkontaart.com/images/2017/07/05/2016-josip-konta-ulje-na-platnu-more-i-70x50cm.jpg
Slikarstvo Josipa Konte temelji se na klasičnom pristupu motivu i isto takvoj realizaciji, u tehnikama koje traže koncentraciju i moć izvedbe. Ciklus posvećen motivima mora akademskog kipara i slikara Josipa Konte visoko je artističko dostignuće, lijepo zaokružen senzibilan ciklus slika izveden u ulju na platnu. Zanimanje čovjeka za more postoji od samoga početka čovječanstva i evo ne zamire ni sada, more je i dalje reklo bi se dragocjeni motiv, izvor  života, za svakoga od nas, pa tako i za umjetnika Josipa Kontu, autora izvanrednog ciklusa s temom mora.
 

Miroslav Pelikan

Star Warsi su staromodno pustolovni filmovi utemeljeni na mitologiji

 
 
Pravilo broj jedan u stvaranju epske fantastike je da možeš postaviti zakone kakve god ti mašta nalaže; pravilo broj dva je da ih se, želiš li nužnu dozu uvjerljivosti i ravnoteže u varljivome svijetu bajki, nakon toga moraš čvrsto pridržavati. Natjeram li se na nužnu objektivnost i studioznost koja bi posramila i NASA-ine stručnjake, a tek je standardna za staru gardu SW obožavatelja i sagledam li gorčinu i gnjev koji se u prethodna dva tjedna, koliko je prošlo od premijere osme epizode, razlijevaju svuda po netu, posebice po fanovskim i filmskim stranicama, tada su upravo gore navedena pravila među vodećim razlozima zbog čega se nova SW trilogija našla u velikim problemima, kreativne, koliko i komercijalne naravi. Ne računajući, naravno, na horde trolova i na filmske neznalice, nitko imalo filmski pismen ne dovodi u pitanje samu kvalitetu Johnsonova filma. No, skladno fenomenu i prokletstvima koja ga prate, za SW vrijede i neka sasvim druga pravila osim gore navedenih; a ona su djetinje začeta još te davne i smrću kralja Elvisa zamračene ’77. i opet odraslo učvršćena tri godine kasnije, Lennonovom smrću zamračene ’80., kada su, valjda kao balans sumračju rocka, osvanula filmska remek djela koja su oplodila fenomen bez premca, koji je temeljito promijenio filmski svijet gotovo na svim razinama i bez kojega nikada ne bi imali filmske dragulje poput Indiane Jonesa, Aliena, Blade runnera, Povratka u budućnost, Terminatora, Istjerivača duhova, Avatara, Jurskoga parka i još barem deset drugih bezvremenskih hitova.
https://gemr.com/wp-content/uploads/2017/12/resize.jpeg
Ne ću ovdje o neupitnim kvalitetama Johnsonova filma; o njima sam, kao neslužbeni i neplaćeni advokat Lucasfilma, pisao u toliko navrata da sam i samome sebi postao predvidljivo dosadan i kronično zamoran. A opet iz puke zahvalnosti prema SW univerzumu, ne želim potpisati kapitulaciju; i sagledat ću, dakle, jezikom razumljivim svima unutar SW baze, preko ruba novonastale provalije. A prvi potresi koji su je prouzročili datiraju još u davnu '83, a riječ je o odveć razvikanim i priučenim mitovima zakovanim djetinjarijama poput Ewoksa i ostalih marketinških rušitelja umjetnosti koje su mnogima zauvijek poljuljale SW univerzum. Drugi znameniti potresi rasturaju bazu ne tako davne '97. omraženim kozmetičkim intervencijama na originalnoj trilogiji, da bi se, nedugo potom, fanovska baza nepovratno razdijelila neoprostivim grijesima prequel trilogije.; i upravo svojim idejama za prequele, koje su na više mjesta poljuljale temelje i neponovljivi ugođaj originalne trilogije, sam tvorac Lucas doveden je do bizarne i nadasve tužne situacije da se, durljivo poput dječaka, službeno i zauvijek odrekne svoga djeteta. Disneyjevi kreativci, na čelu s novom direktoricom Lucasfilma Kathleen Kennedy, zatim J. J. Abramsom (redateljem i koscenaristom sedmice), te Rian Johnsonom (redateljem i scenaristom osmice) načinili su čitav niz neoprostivih grješaka koje su prouzrokovale trajne duševne boli milijunima tvrdokornih fanova svih rasa i nacija.
 
Ne zaboravimo, ovdje nije riječ tek o pukoj nostalgiji, o dobrome filmu ponajmanje, već o mnoštvu velike djece koja doslovno živi svoje živote po načelima drevnih Jedi vitezova i prema jasno postavljenim pravilima originalne trilogije, a čija je mitologija utemeljena ponajviše na ''Junaku s tisuću lica'', znamenitome djelu komparativne mitologije Josepha Campbella. Sedmica je tek načela rane odveć bolnom scenom pogibije Han Sola; sama po sebi scena je izvrsna, u službi je priče i ne zadire dublje u mitologiju, no većine su fanovskih fikcija Solovu smrt utemeljile na prvotnome prijedlogu nadahnutoga scenarista Lawrencea Kasdana, a taj je uključivao Chewbaccu i Falcona, odnosno njihov samoubilački manevar kojim bi donijeli konačni spas galaksiji i dramatski okrunili originalnu trilogiju, a Povratku Jedija, uz zamjenu Ewoksa Wookiema, priskrbili status bezvremenskih remek djela kakav imaju nedodirljivi original i Imperija. Uz to, i unatoč odveć nametljivome oslanjanju na postavke originalne trilogije, Abrams nam je ponudio mega hit i sasvim solidnu zabavu privukavši milijune novih, a otjeravši jednako toliko starih obožavatelja koji su njegov film posprdno odbacili kao šuplju kopiju slavnoga originala; kada je već toliko išao na sigurno, zamjerit će mu biranim argumentima, zbog čega je propustio barem udružiti veliku trojku; i zbog čega je onda Hanovom smrću otklonio svaku mogućnost da to učini itko poslije njega.
 
Opterećeni optužbama da se boje igrati na originalnost i na kartu koja nije na sigurno, Disney se, opet svojski proračunato i pomalo brzopleto, okreće nadarenome autoru Johnsonu koji, pokazat će se uskoro, drsko čini karikaturu ne samo od omiljenoga nam Lukea Skywalkera, već izokreće i poništava temelje čitavoga Jedijevskoga reda, koliko i mitologiji originalne trilogije. Ne kazujem ovdje o egzilu kojim se Luke udaljio od borbi za spas galaksije; nisu li se za egzil usred rata svojedobno odlučili i Yoda i Obi - Wan Kenobi; riječ je, naime, o kolosalnome propustu da nam ponudi mitskoga Lukea u pravoj akciji, utemeljenoj na desetljetnim očekivanjima milijuna fanova, a ne o nekakome meta sukobu, svojevrsnoj avangardi koja odudara od svega dosada viđenoga u SW univerzumu. Ne bi li i to bila karta na sigurno? I kojim sada računicama Disneyjevi čelnici i kreativci kane, nakon toliko nepopravljive štete, pronaći čudotvorni balans između originalnosti i očekivanja okorijelih fanova? Prvi pravi odgovor dobit ćemo već u svibnju, kada će u mraku kino dvorana diljem kugle zemaljske osvanuti film o mladome Han Solu, umnogome satkan od scena za koje milijuni fanova imaju svoja definitivna rješenja; a riječ je o već ispisanim mitovima koji detaljno opisuju spašavanje Chewbacce iz ropstva; zatim osvajanje Falcona na okladi s Landom te legendarno svladavanje Kessel Runa za manje od 12 parsecsa.
 
Nije dakle problem u jednoj viziji, već u milijunima koje nekom čarolijom valja uskladiti. Obzirom da na svijetu ne postoje dvije identične fanovske vizije, sve i da pouzdani redatelj Howard isporuči remek djelo, ne mora značiti da ćemo posvjedočiti dobrome SW filmu; i to je tek jedan od mnogih bizarnih faktora SW fenomena.
 
U ovo posmoderno cinično doba, gdje se trolovi natječu u zamjeranju bajkovitosti bajkama, a razmaženi fanovi kukaju zbog dizajna šljema jedva uočljivoga u kadru, malo koje će se veliko djete trezveno osvrnuti na legendarnu tvrdnju scenarista Imperije i Otimača izgubljenoga kovčega: ''Star Warsi su staromodno pustolovini filmovi utemeljeni na mitologiji koliko i na pop kulturi, i uživat ćete u njima ukoliko ne analizirate i ne postavljate previše pitanja. Prepustite se dakle zabavi i ne očekujte nikakvo Novo otkrivenje!''
 

Branimir Čakić i Nikola Šimić Tonin

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Srijeda, 24/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1474 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević