Get Adobe Flash player

Izložba Tanje Deman u Galeriji umjetnina Split

 
 
Izložba „Horizonti“ splitske umjetnice Tanje Deman otvorena je u četvrtak 19. studenog 2020. u Galeriji umjetnina u Splitu. Eksperimentalni filmski esej, snimljen na najudaljenijem izoliranom otoku Jadrana, „Horizont“ je intimna priča o moru u trenutku ekološke krize. Kroz ženski monolog, film snimljen na otvorenom moru promatra praiskonski morski pejzaž i slojevite ekološke promjene mora koje ga okružuje.
https://www.split.com.hr/media/cache/632x/images/upload/06/tadem201120.jpeg
Horizont u svijesti čovječanstva uvriježeno predstavlja fizičku liniju iza koje se prostire izazov „velikog nepoznatog“'. Za moreplovce koji su od sredine 15. stoljeća vođeni idejom da je Zemlja kugla, Zapadu otkrivali svijet i kolonizirali ga, predstavljao je stalno uzmičuću granicu koja je obećavala bogate netaknute svjetove. Onima koji vjeruju da je Zemlja ravna ploča horizont predstavlja kraj iza kojeg slijedi strmoglav pad u ništa. Astronomima je horizont događanja razdjelnica kod koje pri padu u Crnu rupu prestaju vrijediti fizikalni zakoni po kojima se određuje nama poznati kontinuum prostor-vrijeme. Za nas Dalmatince koji smo blagoslovljeni obalom s nizovima otoka, među koje ubrajam i Tanju Deman, horizont predstavlja susret s beskrajem do kojeg se treba putovati. Da bi se s njim susrela, Tanja Deman otputovala je do stjenovite Palagruže, krajnje čvrste točke našeg akvatorija koja poput neke arhetipske kamene lađe u našoj svijesti zauzima mitsku poziciju Ultima Thule, posljednjeg uporišta na granici poznatog svijeta.
 
Uistinu, to i jest ono što nam predstavljaju uvodne sekvencije autoričinog novog filma „Horizont“. Snimani statičnom kamerom s vrhova Palagruže prema beskraju, montirani u opuštajućem meditativnom ritmu, kadrovi prikazuju prazna prostranstva mora i visokog neba gdje između gledatelja i obzora nema ničega. Povratak je to u primordijalno razdoblje kad na svijetu nije postojalo ništa osim vodene površine, nebesa i fascinantnih atmosferskih pojava, te njihove interakcije u mijeni njihovih nestalnih površina. Sudeći po snimkama Tanje Deman, sva se atmosferska i kozmička događanja doimaju čudima ljepote: zora i suton, pijavice, kumulusi i tragovi vjetra po površini mora u svijetu čija harmonija postupno obuzima gledatelja. Prvi trag ljudske nazočnosti prizor je složenog ustroja svjetioničkog svjetla što u mraku beskraja najavljuje utješno postojanje čovjeka i sustava koji svojom matematičkom preciznosti obećava sigurnost u nepredvidivom svijetu prirodnih elemenata. Ili? Kadrovi koji slijede predstavljaju nam praznu unutrašnjost arhitekture svjetionika koji kao da je napušten. Zanimanje umjetnice postupno se s pučine okreće prema otoku. Sa surih obrisa skromnog arhipelaga Palagruže, kamera postupno uranja u njenu unutrašnjost, među nakupine smeća u škrapama i na žalu ljupkih uvala. Ako ispražnjena arhitektura predstavlja objektivizaciju ljudskog raspoloženja, naplavine svega anorganskog na ovom samotnom mjestu predstavljaju krajnju posljedicu njegove duhovne praznine. Sve ono što vjetar otpuše, more otplavi, ispadne iz ruku ili čovjek jednostavno baci u svijet oko sebe, dopire do njegovog kraja, budući da osim iluzije na zemaljskoj kugli beskraja zapravo nema.
 
Tanja Deman se u svim svojim dosadašnjim, mahom fotografskim radovima, bavila ekološkim temama. U neprekidnom trvenju između čovjeka i prirode, on se pokazuje kao potpuno suvišan, čak smiješan u svojim antropocentričnim manifestacijama, ali zato ništa manje opasan u svom djelovanju. Ipak, Deman je optimist. Na završetku „Horizonata“ vraćamo se kadrovima čistog ushita prema fiktivnom beskraju prirodnih elemenata, zapravo, jedinom zoru beskraja koji nam je dan bez podizanja pogleda prema nebeskom svodu. Njen postupak zasniva se u jednakoj mjeri na estetskoj figuri sraza veličanstvene, vječne prirode s prolaznom ljudskom jedinkom kakvu poznajemo još od veličanstvenih pejsažnih kompozicija razdoblja romantizma, na krupnom dokumentarnom kadru svojstvenom angažiranoj reportažnoj retorici i konačno na sublimnim nadrealnim sekvencama interijera kojima sugerira opće stanje duha. Svi koji poznaju produkcijsku logiku filmske umjetnosti znaju koliko je po rezultat nezahvalno biti ograničen raspoloživim vremenom snimanja na izabranoj lokaciji. Kod autora koji kao Tanja Deman imaju visoko postavljenu ljestvicu estetske sofistikacije, rješenje je u precizno postavljenoj etičkoj komponenti rada. U svim ovim pogledima „Horizont“ je ispunio naša očekivanja, oči ljepotom, srca nadom, razum sviješću o dragocjenosti ravnoteže svijeta čije granice nisu dovoljno udaljene da ih zaobiđe naš bahati nemar. Nema dalje, nema još, nema druge prilike. Dosegnuli smo kraj. (kustos Branko Franceschi)
 
Tanja Demanje vizualna umjetnica koja radi u mediju fotografije, filma i instalacija u javnom prostoru. Rođena je u Splitu, gdje živi i radi. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njezini radovi su izloženi na velikom broju izložbi, između ostalog na 15. Venecijanskom bijenalu arhitekture / u Kunstmuseum Bonn / Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb / Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka / Fotogalerie Wien, Beč / The Central House of Artists, Moskva / MUNTREF Centro de Arte Contemporáneo, Buenos Aires / TENT, Rotterdam / Unseen, Amsterdam / International Film Festival Rotterdam / Galerie Reflex, Amsterdam / Museum of African Design, Johannesburg. Samostalne izložbe je imala između ostalog u Galeriji Dulčić Masle Pulitika i Ateljeu Pulitika od Umjetničke galerije Dubrovnik / Witzenhausen Gallery, Amsterdam / CCA Galleries International, Jersey / Galeriji MKC Split / Museo Revoltella, Trieste. Sudjelovala je na rezidencijalnom boravku u Archisle, Jerseyu / Nirox Fondation u Johannesburgu / KulturKontakt Austria u Beču / Atelierhaus Salzamt u Linzu / Kunstlerhaus Saarbrucken i Oberfalzer Kunstlerhaus u Njemačkoj. Dobitnica je Archisle International Photographer in Residence Award, Jersey / nagrade Novi fragmenti 5 / nagrade publike na T-HT Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. / nagrade Akademije likovnih umjetnosti Zagreb / Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu, te je bila finalistica nagrade Radoslav Putar. Njezini radovi su dio više javnih i privatnih zbirki.
Izložba se može pogledati do 13. prosinca 2020. godine.
 

Nives Matijević

Samo dragi Bog zna…

 
 
Oduvijek,
Otkad je čovjeka,
I dovijeka
Ne će riječ čovjeka
Odlučivati
Koliko će čovjek ljeta
Na zemlji prebivati.
Tko god vjeruje u Boga,
Još će za života svoga,
Pa bio star i sto ljeta,
Vjerovati
https://www.fr.de/bilder/2013/12/24/11074018/1221256867-522658-30ea.jpg
Da će dragi Bog
Znati
Kada on treba
S ovoga svijeta
U vječnost stupiti Neba.
Ni jedna vlast ovozemna
Niti je bila ovoga jutra,
Niti je danas spremna,
A ne može ni sutra,
Čovjeku živu
Prognozu dati krivu,
(To znamo i ja, i ti)
Pa ju ozakoniti.
Od Boga život je svaki!
I svi su pred Bogom-jednaki!
 

Malkica Dugeč, 14. 11. 2020. (Ova pjesma je inspirirana prijedlogom Odluke Vlade RH, objavljenom u Večernjem listu 13. 11. 2020. i koja glasi: "Životni vijek žena i muškaraca trebao bi biti podjednak- 64 godine".)

"Područje kajkavštine do početka XVI. stoljeća prostiralo se sve do Valpova na istoku, i do Bihaća na jugu…"

 
 
Piše Hanžekoviću (Mato, pravnik, novinar, imućnik) 24. 9. 1926. da mu najkasnije do 26. 9. 1926. pošalje 3.000 dinara "jer mi ovi barabe prete ovrhom".
https://i0.wp.com/www.dobraknjiga.hr/wp-content/uploads/2020/07/scan13046.jpg?fit=1115%2C1611&ssl=1
14. 3. 1926. piše Krleža: "pre svega da ti po mogućnosti objasnim moju dugotrajnu i konstantnu šutnju. Nisam ti pisao poslednjih nekoliko meseci iz neke duboke depresije... Očekivao sam da se pojaviš u Zagrebu, i čuo sam od nekih da su Te videli, a mada Te nije bilo, itd. itd. Zatim sam pročitao Tvoj odgovor u Hrvatu od 12. III. i molim Te da uvažiš,da ja nisam imao nikakve namere da Te "zajebavam", kao što si se Ti blagoizvolio izraziti na Tvojoj poslednjoj karti. Ja sam te u svom članku spomenuo samo jedanput i to slučajno. Nije mi jasno čemu ti gotovo ironično spominješ moj marksizam pak moje internacionalstvo, kada taj moj članak u Književnoj Republici o Hrvatstvu nije ni marksistički ni internacionalistički nego - na žalost još uvek sentimentalan... Čemu si našao potrebnim da u toj našoj tzv. javnosti digneš glas kao na obranu gospoje Berte, kada si u razgovoru o našem stanju fakata, i kritici onih istih krugova u "palais" Buzati, Ti lično, daleko prebacio svaku granicu moga članka u Književnoj Republici? Zatim, molim te objasni mi čemu me konstantno ironično zoveš Fric? Ja ne želim da se pravdam s tobom o tome ima li kod nas proletarijata ili nema, i da li radnici primaju 70 D (dinara) dnevnice? (u Batini Gornjoj Kotar Zlatar npr. primaju kopači vinograda 5D dnevnice bez hrane, na otocima dalmatinskim žene 4 - 7 D dnevno na berbi višnje.) Naše selo kao takvo strahovito se socijalno diferencira i ne samo da i danas postoje još feudalni odnosi spram veleposjeda (a više od 57 % naših seljaka nema svoje sprege te dakle rabotuje opet onom seljaku koji mu izore polje), nego svi mi, tj. na 3 M (milijuna) Hrvata u feudalnom smo odnosu spram Beograda. Mi smo raja beogradskog pašaluka u turskom smislu".
 
Uredniku časopisa Mogućnosti hrvatskom književniku Živku Jeličiću piše 19. V. 1961.: "Vaša lamentacija o Radosavu Đokiću (ne znam tko je dotični, našao sam prijevod K. Brandysa sa polskoga R. Đokića) govori o tome kako niste krokodil, nego nježna žabica iz vrste ranidae, mala gatalinka. Rana temporaria,veoma nježno lirsko biće, koje neurastenično reagira na najneznatnije barometarske promjene, strepeći od svakog i najnevinijeg zmijskog pogleda. Kako naše časopise uređuju nevini sljepići (gušter bez nogu), isključivo je samo od neurovegetativnog žabljeg srca i sistema ovisno, kako reagira na ove zaista nevine opasnosti. Pogriješili ste što pišete knjižurine, a ne nježne lirske knjižice, i to svakih petnaest godina po jednu od jednog do dva tabačića. Tko piše mnogo (i dobro) njega čitaju sa antipatijom, a s tim se morate pomiriti, definitivno! Zdravo, do viđenja Vaš  M. Krleža"
 
Barnku Jeriću (umirovljeni sudac) 8. I. 1963.: "Poštovani gospodine,  Vraćam Vam Vašu dopisnicu, kao i fotografiju, koja bjelodano dokazuje da mi bogovi nisu skloni što tako izgledam, ali ni novinari koji tu vrstu fotografija uvrštavaju iz zlobe, jer tako izgledam".
Dušan Karpatsky (češki slavist i prevoditelj) 3. XII. 1962. dobiva pismo od Krleže: "Sve ono u uvodu gdje se citira Davičo (Oskar, srbijanski književnik), predlažem da se briše. Koliko god taj sud o "Baladama" laskav, mislim da je suvišno da bude objavljen na početku Vašeg teksta. "Balade" su pisane jezikom kojim se govorilo i pisalo oko Zagreba polovinom XVI. st., u eri reformacije. Mjestimična arhaizacija vršena je iz dekoratovnih razloga. Što se tiče topografske karte kajkavštine, bilo bi dobro da je proširite do Podravine, od Varaždina, nizvodno sve do Virovitice, a u Posavini sve do Siska, pa uz Kupu do Karlovca (uz staru tursku granicu i uzvodno uz Kupu do Čabra). Područje kajkavštine do početka XVI. stoleća prostiralo se sve do Valpova na istoku, i do Bihaća na jugu, a onda je svedeno, uglavnom na zagrebačko varaždinski centar, uz kranjsku granicu, gdje se preko Sutle i Krke  širi i danas na jugu sve do Trsta i do Celovca na sjeveru. To nije bio dijalekt, nego književni jezik sa zagrebačkim centrom, sa nekoliko stotina registriranih imena i štampanih djela, od koji su neka više nego svjedočanstvo pismenosti i kao takvo dokaz da se interes za knjigu nikada nije ugasio, premda su se te knjige pisale "pod ždrijelom turskih topova" - vjekovima." (tu je Krleža dosta učinio grješaka povijesnih, geografskih i lingvističkih, o tom drugom prigodom, T.T.)
 
Aleksandru Kešku (rođ. 1931.) 1. XII. 1962. piše: "Što se tiče Vaše disertacije na temu "Dramski rad M. B.(egovića), slažem se generalno s Vašom ocjenom toga pisca. Svakako je on kao lirik nerazmjerno interesantniji (?!, T.T.) od svega što je napisao za scenu, a naročito interesantniji od svoje proze, koja zaista ne vrijedi mnogo. Njegova pojava početkom ovog (20.) stoljeća, znači doista događaj u našoj lirici. Nazor je spram toga produženje talijanske retorike, koja je kod Tresića bila nerazmjerno intenzivnija. (!, T.T.)
Danilu Kišu 11. X. 1973. piše "spadam među mnogobrojne ili rijetke (sad svejedno) sasvim bezazlene i iskrene poklonike Vašeg neobičnog dara (bolje talenta), i bit će mi drago budemo li se jednom prilikom sreli".
5. listopada 1976. priopćava Kišu: "svojim perom Vi dražite svijet oko sebe, više od toga, Vi ga razdražujete namjerno, pa šta se čudite tome kao pop Jocina frajla?".
Stanku Lasiću javlja 5. XI. 1974.: "moja je dilema 1941.: Između Dida (Kvaternika) i Đida (Đilas, T.T.), bolje da me likvidira Dido." (bolje umrijeti u šlafroku nego u šinjelu, op., T.T.)
 

Teo Trostmann

Posveta prirodi, čistoj, sačuvanoj naturi i njezinoj iskonskoj ljepoti

 
 
Očito je odlazak iz Zagreba u Slavoniju iznimno pogodovao akademskom slikaru Bojanu Dolenecu. Slika sve više, uglavnom privučen neskrivenom magijom slavonskog krajobraza, posve oslobođen tamnih motiva i sumornih doživljaja.
https://otvoreno.hr/wp-content/uploads/2020/11/IMG-20201025-WA0002-603x420.jpg
Na malim formatima papira (30 x 21 cm) u kombiniranim tehnikama, u proteklom je razdoblju Dolenec realizirao lijepi broj motiva, prostora koji ga okružuje i rekli bi snažno nadahnjuje. Ravnice s ponekom uzvisinom, ispod oblaka ili uznemirenog neba koje najavljuje brze promjene, iznad polja, šuma, voda, putova, ali bez osobito vidljivih ljudskih tragova postojanja.
 
Promatrajući ovaj ciklus malih formata, dojma sam kako su oni tek ili samo uvod, početak nastajanja ciklusa velikih formata na platnu, u ulju koji bi cjelovito svjedočili o slikarevom boravku u tom podneblju i njegovom žednom upijanju impresija koje su ga čvrsto obgrlile i ne puštaju ga sve dok ne utoli svoju stvaralačku žeđ. Ciklus malih formata kombiniranih tehnika Bojana Doleneca bilježi smirujuću atmosferu, stanovitu opuštenost tijela dok um istodobno istražuje svekolike mogućnosti ali i ograničenja raznovrsnih tema i motiva, u autorskoj, ljudskoj potrazi za onom slikom, koju svaki slikar sanja od trenutka kada je spoznao da jedino može biti slikar. Ciklus krajobraza Bojana Doleneca istodobno je i posveta prirodi, čistoj, sačuvanoj naturi i njezinoj iskonskoj ljepoti.
 

Miroslav Pelikan

Subota, 28/11/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2407 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević