Get Adobe Flash player

            Vrijeme sve sporije teče

 
 
                Kiša pada. I hladno je vani.
                Snijeg bi mogo padati uskoro.
                Ide zima. Sve tmurniji dani.
                Vrijeme teče i suviše sporo.
                https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSyB7En8S2hQu1QhOB1BG_Oro5oqrQeQsP8pWekgmA8sUtxBioQ
                Dječak torbu za školu već sprema.
                A kaputa za zimu još nema.
                Ništa zato. Euro će skoro
                I plaćat će i tko nije mor'o.
               
                Kiša pada. Svjetiljke se pale
                Pa se čini da i Božić stiže.
                Djeca misle na darove male.
 
                Vjetar huji. Krhke grane lomi.
                Otprhnuše ptice u tuđinu.
                Nema nikog da ptice udomi.
 
                Već snježne se pahuljice roje.
                Ljudi mole. I mraka se boje.
 

Malkica Dugeč, 12. 11. 2017.

U samoći pronalazim odgovore na mnoga pitanja

 
 
Akademska slikarica Sandra Radić Parać (Maribor, 1981.) diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagala je samostalno i skupno. Istaknuta je pripadnica svoje generacije i autorica zapaženog i vrlo osebujnog opusa.
https://perceiveart.com/wp-content/uploads/2014/09/10155660_10203197984411019_8543241820307044760_n.jpg
• Suvremena ste hrvatska umjetnica, živite i djelujete u Berlinu.
= Rekla bih da se suvremenost u meni prelama preko klasike, što se reflektira na  moj rad. Otkako sam se preselila iz Trogira, malog kamenog, pitoresknog grada na našoj obali u Berlin, ogroman kozmopolitski grad, suvremenost kao da me je polila hladnom vodom. Suvremenost je za mene bio Berlin, a ne komadić otoka na kojem je vrijeme odavno stalo. Zamijeniti blisko za opće, svoje za tuđe i domaće za strano, hrvatski za njemački jezik, pa i ponašanje čak, postati jedan od milijuna, izgubiti se u masi, izgubiti kompas u životu… sve je to ostavilo negdje u umjetniku nevidljive i vrlo bolne tragove. Suvremenost na koju ja mislim je isključivo proživljavanje životnih situacija na jednoj vrlo osobnoj, čak intimnoj razini. Dijaspora koja me je zaskočila totalno neplanirano jednog uskršnjeg jutra mi je došla kao životni poklon. Uvijek sam se pitala kako je to u velikom svijetu i je li uopće moguće sebe zadržati, ostvariti, naći, kako to uopće izgleda, što je to. Velika nepoznanica koja je oduvijek golicala moju maštu. Tek kad sam se našla u ovoj stvarnosti, ovoj suvremenosti, pjesme hrvatskih pjesnika su mi postale puno bliskije kao i sudbine hrvatskih ujmetnika u dijaspori. To me na neki način vratilo nečemu, otvorilo velika nevidljiva vrata i pozvalo me unutra.
 
• Dobitnica ste i Rektorove nagrade, uspješno ste djelovali u Trogiru, nakon studija na ALU-u u Splitu.
= Akademija je puno obećavala, pogotovo za najbolju studenticu poput mene. Nikada ni na tren nisam razmišljala o pozicijama i radnim mjestima. Moj moto je bio: dobar rad svi vide i dobar rad se cijeni. Tako me mama učila. Tako sam i svu svoju snagu tijekom studiranja kao i nakon njega usmjerila k usavršavanju u smjeru slikarstva. Entuzijastično sam u Trogiru sa par kolega osnovala likovnu udrugu, prvu likovnu udrugu tog grada. Niz godina sam izlagala  i crtala portrete po ulicama u Trogiru dok nisam smogla dovoljno financija za vlastitu galerijicu. To ja za mene bio san snova i otići nekamo daleko i sve ostaviti mi ni na kraj pameti nije bilo. Imati prijatelje, umjetničko društvo, mecenu i živjeti od svoga rada, izlagati po Hrvatskoj i inozemstvu, imati svoj atelijer-galeriju i svoje dijete uza sebe je uistinu bio vrhunac moje rane mladosti.
 
• Kako je raditi u Berlinu?
= Ja sam stranac u ovom gradu i uvijek ću se tako osjećati. Sve galerije i muzeji koje sam posjetila, svi umjetnici koje sam upoznala i događanja na kojima sam bila ne mogu napuniti ogromnu prazninu koja je nastala u meni nakon odlaska. Tako da je rad u Berlinu samotan. U toj samoći pronalazim odgovore na mnoga pitanja, mozda čak i odgovor na pitanje tko sam.
 
• Osobito volite portret, posebice u putovanju kroz podsvjesno.
= Osjećam kao da sam upala u nekakav međuprostor između dva svijeta – antičkog Trogira i suvremenog Berlina - i ni u jednom od njih se ne nalazim, a oba poznajem i svakog volim na svoj način. Portret je za mene poniranje u samoga sebe i traženje odgovora iznutra. To je nekako sveta stvar: sati i sati koji se provedu u atelijeru radeći i misleći o radu, pa i izvan njega, misleći o prezentaciji, fotografiranju i svim ostalim mogućim popratnim stvarima je svojevrsna meditacija / molitva za mene. Atelijer je hram a šafelaj je oltar / žrtvenik. Rad je moj ulog koji je, i prije nego je nastao bio spreman biti žrtvovan za nesto.
https://direktno.hr/upload/publish/114608/jupiter-and-io_5a95b0de55b4a.jpg
Moji radovi su pomalo teški kada se vide na prvu ruku. Drvo danas nije toliko omiljena podloga, pogotovo kada se po njemu slika, a kamoli lijepi pozlata. To odmah asocira na ikone i daje jednu svetačku dimenziju radu. Čavli koje često koristim u drvu asociraju na muku, u katoličkom svijetu, Kristovu. Penetracija, tj. uništavanje tog istog drva na kojemu je napravljen portret je pomalo autodestruktivno. Drvo znači život jer je to drvo na kojem je napravljen rad nekoć bilo živo. Klijalo je, proklijalo i pomalo počelo rasti, moguće da je i dalo nekakav plod, npr. jabuku, imalo je svoj život dok jednog dana nije umrlo i svojom smrću, svojom žrtvom posluzilo drugoj svrsi - postalo je drvo za ogrijev, namještaj, ukras ili podloga za sliku.
 
Kao što fizičari znaju reći da energija ne nestaje nego se pretvara iz jedne forme u drugu, tako i ja na tom tragu gradim svoje radove. Sve što dotaknem je već netko dotaknuo prije mene – mislim na boje, podlogu, materijal, kistove. Sve je već nabijeno nekakvom energijom, dok ono što prenosim iz glave na medij daje jednu novu duhovnu dimenziju, oplemenjuje i ujedinjuje sve te „slučajne“ komade. Bar vjerujem da im daje novu dimenziju jer se uistinu trudim to postići.
 
• Zlatna boja ima posebno mjesto u Vašem opusu.
= Pozlata je kod mene, kao i na ikonama neka druga dimenzija koja ne pripada ovom našem svijetu. Nijedna druga boja nije toliko jasna i lijepa kao zlatni listić s tim da mi je namjera upotrijebiti ga na ne - svetačkim portretima i na taj način „obično“ (ne shematizirano kao srednjovjekovne bogorodice) lice staviti u tu veću dimenziju. Botticellijeva izložba koju sam 2015. imala priliku vidjeti ovdje u Berlinu me toliko iz dna duše pogodila, pogotovo lica Bogorodica koje su bile i profane i svetačke u isti mah. Ta  ravnoteža me se jako dojmila i naučila me odmjeravati rad da ne bude zasitan. Zbog toga dam slikama „zraka“ tako što pustim da se drvo kroz nju prozire. To daje jednu lakoću svoj toj težini, teksturi, čavlima, boji…. 
 
• Kako vidite i doživljavate gibanja u suvremenoj umjetnosti?
= Vidim ih kao jednu divlju i nasilnu rijeku, punu razaranja korita i poplavljivanja okolnog tla. Borbe oko promocija, izložbi, galerija, pa onda oko prezentacije i medija, poznanstava i ustupaka, večeri, privatnih zabavi, političkih igrica i nemoralnih ponuda su postale preduvjet tim gibanjima, jer kao danas sve to tako funkcionira. Pobuna i stilskih pravaca više nema, kao ni moralnosti i etičnosti, dok se velika većina upravo poziva na te iste stvari. Potpuno kontradiktorno. Po meni gibanja idu u tri pravca. Prva dva su velika i predstavljaju sve školovane umjetnike u borbi za mjesto na sceni, a drugi su svi autodidakti koji handy priručnicima „postanu“ umjetnici preko noći. Ove dvije velike skupine su u stalnom ratu.
 
Treća skupina, u koju i ja spadam je izolacija. Izolacija od svega što odvlači pozornost od istraživanja kroz umjetnost. Izolacija u smislu kreiranja svoje vlastite stvarnosti i puštanja par ljudi u svoj život koji imaju u njemu vrlo značajno mjesto. Ta izolacija je kao da izgradite svoj vlastiti brod u kojem plovite tom divljom rijekom i nadate se na ste svojim znanjem i vještinom uspjeli sagraditi dovoljno čvrst i izdržljiv brod da se ne prevrne ili ne polomi negdje na putu. Gledate i svjesni ste svega što se oko vas događa a opet uvijek se možete povući u svoju kabinu, svoj atelijer i pogledati mapu na kojoj stoji da je glavno odredište do kojega ćete doći jednog dana -  more.
 
• Što je ključno u Vašem pristupu motivu?
= Događaj ili priča su preduvjet radu. Prvo moram imati nešto za reci, za prenijeti, a onda tražim načine kako to izbaciti iz glave. Npr. žena sa požarom u glavi je rad koji je nastao kao reakcija onog užasnog pozara u Splitu. Prošlo ljeto sam imala priliku biti pozvana na jednu privatnu umjetničku zabavu. Mjesto na kojem sam se našla je bilo u samom srcu požara i prava je sreća što ta kuća nije izgorila. Smrad paljevine mi se uvukao u mozak i podsjetio me na užasan događaj prije par godina u Trogiru kada su majka i kćer žive izgorile u svom stanu u maloj drvenoj kućici u maloj kamenoj ulici. Isti smrad, zadah smrti me vratio na taj događaj i sve je palo u drugi plan,a jedino što mi se motalo po glavi je bio ovaj rad. Usto, sva ta stabla koja su izgorila u tom velikom požaru u Splitu, pa životinje bez doma, pa i ljudi sa požarima u svojim životima, u svojim dušama, iznevjereni, ostavljeni, prevareni. Sve mi se uzvrtilo.
https://i1.wp.com/perceiveart.com/wp-content/uploads/2017/09/W5A9471.jpg?w=636&h=424&crop
• Što je trenutno novo u atelijeru?
= Trenutno radim na seriji portreta i smatram da mi je ovo najbolji ciklus koji sam dosada iznjedrila. Ponekad moraš otići da bi se vratio, a mislim da se upravo to meni desilo. Kako Khalil Gibran kaže (inače moj nadraži pisac čiji sam dom imala prilike više puta posjetiti u Libanonu, svetoj zemlji) planina se bolje vidi iz doline. Kad si na njoj ne vidiš koliko je gorda. Tako i ja sada imam priliku u ovoj tišini sabrati svoje misli i svoj život i naći sebi mjesto, makar i u nekom malom brodiću u bujici suvremenih stremljenja. Paralelno radim i neke tržistu prihvatljivije, dekorativnije stvari jer mi je cilj – koliko god je moguće živjeti od svog rada i biti neovisna.
 
• Planovi, izložbe, monografije...?
= Velika mi je želja izlagati u crkvici Sv. Tudora na plaži u Okrugu Gornjem na otoku Čiovu, mjesto gdje su moj otac i brat, tragično preminuli pokopani prije 36 godina. Ambijent i testura zidova se savršeno uklapa sa tematikom i mojom osobnom pričom a kako za Uskrs idem kući, porazgovarat ću o mogućnostima realizacije ove izložbice sa nadležnim vlastima u mjestu. Uistinu se nadam da će mi izaci ususret i na jednoj ljudskoj razini govoriti sa umjetnicom. Monografija je za mene mit i ako ikada kojim slučajem izađe moja monografija, ne bih željela da u njoj piše kakve su boje ili kakva je tekstura. Rado bih da to više bude zbirka radova svih onih ljudi u brodicama koji su stigli do mora i koji su našli našu zajedničku luku.
 
Ne svojatam svoju umjetnost kao svoju. Smatram da svi mi pripadamo zajedničkoj svijesti koja kao jedan veliki zajednički oblak pluta poviše svih nas i ono što mi je dato, ta sposobnost pomoću umjetnosti transportirati nevidljivo u vidljivo, mora biti na usluzi svima, mora se ticati svih i govoriti u ime svih. Sto je tu moje posebno a nije vaše, npr.? Moja bol gubitka je identična vasoj. Moj zanos je jednak vašem kao i moja sreća. Umjetnik nije daleko od života, nije poseban i nedodirljiv. Svi smo mi posebni i vrlo dodirljivi, vrlo osjetljivi. Osjetljivi na riječi, poglede i kretnje iz daleka.
 

Miroslav Pelikan

Tipična bosanska priča

 
 
Safeta Osmičić: Proljetna kiša, Roman, Hrvatsko književno društvo – Biblioteka Književno pero, Rijeka 2018.
Proljetna kiša (Melek Rabija, Melek – prema islamskome vjerovanju, ime za časna stvorenja koja je Allah dž. š. stvorio da bi Mu pokorno izvršavali određene dužnosti kojima ih je zadužio. Stvoreni od svijeta – nadahnuti životom, govorom i razumom), značenjem imena, život junakinje ove priče utkan u naslov romana. Romana rijeke, romana lika, romana sudbine… roman… nastavak romana… sluti se nastavak, zaokruženje trilogijom. Roman ispisan skoro pau obliku dnevničkih zapisa, kronike, život – priče glavne junakinje Melek Rabije, zakovitlane vjetrovima sudbine: smjerna, bogobojazna i strpljiva… Simbol trpljenja i strpljenja. Dosljedna naziva melek. Biljeg odgoja. Biljeg Bosne. Usud bosanske žene. (Šuti, trpi, pati… u sjeni muža – sjena.Okovana okovima tradicije, nepisane zakonske prakse, damar života, damar pulsirajuće riječi. Govori rođenom djecom. Šapatom kojim želi nešto reći.).
https://www.avlija.me/wp-content/uploads/2018/03/bc8a8fdd33288b0a2be4dad881011ed5_h350.jpg
Pripovijest širokog zahvata. Poglavlja k'o bosanska brda, u vučjem svijetu, razvijena, a u dovik jedna od drugih. Otimaju se obuhvatu oka u svojoj gordosti i veličini. Tipična bosanska priča. Bosanski govor. Bosanski ljudi – koji ne umiju drugačije već da viču i kad se Bogu mole. Izravni. Otvoreni. Neposredni. Pamtljivi. Široke bosanske duše. Na njihovim poljima od duša uzgajaju se ljudoljublja. Pamtljiv će ostati i doneseni govor te i takve zemlje, tih i takvih ljudi – likova. Ovaj nas roman priziva sebi. Iznenadi nas poetskim biserima spisateljice – pjesnikinje. Plovimo prepušteni toku priče u iščekivanju događaja i događanja, stranicama knjige. Životne slike romana ostaju uspomenama u nama. Roman počinje i završava kišom.
 
Roman i svojom strukturom govori o prevlasti muškog nad ženskim. Dakle, iako je centralni dio romana ženski i ženska vizura, roman ne poentira ženskim glasom, već muškim. Muškarčeva riječ je, ipak, posljednja, on je nosilac moći koliko god se žene borile protiv toga. Autorica je to odlično predstavila ne samo sadržajem svog romana već i njegovom strukturom. Naredni važan moment ovoga romana jeste ženska vizura događaja. Pripovjedačka nit. Strukturiranost ovog romana pokazuje se kao njegova značajna prednost, jer naracija u strukturi romana otvara prostor koliko za sliku duhovnog profila jedne biografije, toliko i za analitički zahvat u deformitete moralno nagriženog, destruiranog društva, a potom i za kroničarski zahvat.
 
Ovaj je roman, uvjeren sam u to snažan dokument jednog vremena. Jedne sudbine. Položaju žene. Donesenim likovima. Bosne … Priči koja teče, i teče … i dan danas se skoro pa jednako živi život kao što su ga živjeli likovi ovog romana – žive živi ljudi na istim tim prostorima. Energija i spisateljsko umijeće kojim su likovi oživljeni čine neuništivim trajanje sjećanja na njih.
 

Nikola Šimić Tonin

I jezikoslovci su političari, ali na jeziku

  
 
Bilo bi idealno kad bi svaki Hrvat imao svoga šonju.
Dobar je Hrvat onaj koji hrvatski zna napamet.
Čemu lingvisti kad političari i onako znaju sve.
Hrvatski se voli znanjem, a slavonski njegovanjem.
I jezikoslovci su političari, ali na jeziku.
Idealno bi bilo kad bi jezičari bili političari ili obrnuto.
Je li papirologija neka znanost ili nauka?
Je li i rječoljubac nekakav domoljub?
Jezikoslovaca imamo dovoljno, ali nam fale proaktivni jezikoznalci.
Jesu li ekavci debeli, a ikavci debili?
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/a/a6/Croatian_dialects_in_Cro_and_BiH_1.PNG/400px-Croatian_dialects_in_Cro_and_BiH_1.PNG
Jesu li lektori učitelji, edukatori ili jezični policajci?
Kao što urednik uređuje djelatnik djela,  iako ne teše.
Kada ćemo im početi povraćati tolike posuđenice?
Kažu da je kulen srpski, a kulin hrvatski.
Kažu da bi po KURIKULUMU sjevernjak trebao puvati na sjeveru kao što istočnjak duva na istoku.
Književnici pišu kako hoće, a lingvisti kako moraju.
Koliko imamo tih papirologa?
 
Kome je neugodno ili neukusno reći drug, kolega ili prijatelj naka rabi našu staru domaću riječ - frend.
Lingvistika je gramatika, a ne politika.
Može li jezikoslovac privatizirati hrvatski jezik za O  kuna udjela?
Neki diplome dobivaju, a neke košta .
Neki mediji promiču hrvatski, a neki ga antireklamiraju.
Nekim razvratnim građanima dosadio taj hrvatski, pa bi uveli naprednu šatru.
Nije važno je li žrtva ili šteta najvažnije je da je – kolateralna.
Postoji li specijalizacija jezični političar,  its?
Samo pismeni rodoljubi mogu u latinskim rječnicima pročitati što znače hrvatske riječi LEX  i CURRICULUM.
Sve je manje zainteresiranih za EVU, a sve više za INU
Tko ne zna reći na hrvatskom, valjda zna na bosanskom.
Tko su i kakvi su rodoljubi u kulturi?
Zašto hrvatski lopovi kradu tuđice kad ih već imamo na lopate.?
Zašto uvozimo tolike tuđice kad imamo i svoji šatru ispod šatre?
 
Čika Zmaj (srećom bivši ministar Jovanović) ugasi nam Vijeće za normu hrvatskoga jezika jer nešto nije štimalo – bilo ih je okruglo 13.
Vuk je bio kurjak, a Vučić samo kur.
Zašto je 19. 3. istodobno Međunarodni dan WC-a, Antiseksički dan i Očev-dan?
 

Martin Jakšić

Anketa

Kako treba nazvati 13. travanj 2018.?

Ponedjeljak, 23/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 942 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević