Get Adobe Flash player

Svi motivi nose u svojoj konstrukciji izrazitu suptilnost pa i fragilnost

 
 
Promatrajući mnoge slike iz opusa akademskog slikara Alfreda Krupe, izvedene u različitim tehnikama i uz nazočnost svakovrsnih motiva, ne mogu se oteli dojmu kako slikar promatra svijet, svoju okolinu i zapisuje na platnu, papiru mnoštvo svojih emocija, razmišljanja, sjećanja, lijepa i bolna, snažna i površna, zapisuje svoje osjećaje na licu svijeta koji ga okružuje, na površini rijeke, odsjaju svjetla na arhitekturi grada,na  drvu, cvijetu, malom, teško vidljivom predmetu.
https://www.politikaplus.com/img/s/840x490/upload/images/gallery/foto/052019/alfredkrupa/d40cc4be576c12e78413a74a572c83b1.jpg
Dok slika mirnu, gotovo zaspalu rijeku ispod mosta u nedalekom gradu, Krupa se prisjeća zvukova i riječi iz djetinjstva, događaja davnih, kojih se možda više nitko i ne sjeća, svakodnevnih životnih nevolja i problema, dok mu ruka zastaje na sjeni što je stvara most iznad lijene rijeke.
 
Svi motivi Alfreda Krupe nose u svojoj konstrukciji izrazitu suptilnost pa i fragilnost jer nije svijet tako čvrst kako se doima, svijet je mnogo nježniji, pravi je svijet duboko skriven ispod maske koju nameće vrijeme.
 
Stoga ne čudi zašto slikarstvo Alfreda Krupe nailazi na pozitivan odjek, posebice iz inozemstva. Njegove slike su na gotovo svim kontinentima, izlaže često i reklo bi se vrlo učinkovito.
https://images.saatchiart.com/saatchi/801546/art/2741914/1811807-FSJESRCY-6.jpg
Njegovo shvaćanje i doživljavanje svijeta zanima i druge. Njegov pogled na svijet izrečen na njemu svojstven način izaziva zanimanje. Kompleksni umjetnički opus akademskog slikara Alfreda Krupe pronalazi uspješno svoj put u tajnovitim labirintima međunarodnog izlaganja.
 

Miroslav Pelikan

Za životom

 
 
Kako ti je varljiv život
trijezni noćobdijo
u krilu pospanih zvijezda
ispijaš čaše noćnih ura
tvoja se duša u jezeru kupa
i nije ti hladno, kažeš, samo
mukla šutnja prozirne noći
http://news.mit.edu/sites/mit.edu.newsoffice/files/styles/news_article_image_top_slideshow/public/images/Meaning_Life_Class_5.jpeg?itok=dlO8p2JW
drhtaj tvojih snova odaje
na valovima jezera
tajanstvena tišina treperi
a ti dalje nebesima lutaš
nepopravljivi noćobdijo
među ugaslim zvijezdama
sebi novu miljenicu tražiš
duša ti nemirna vrletima skita
u potrazi starih obećanja
tvoju nevjeru tešku kao bol
u svome srcu skriva
i šuti
– jer poraz ne priznaje
 

Mijo Arapović

Izložba 'Scenografije Joze Kljakovića za Dubrovački diptihon i Dubravku' gostuje u Solinu

 
 
Javna ustanova u kulturi Zvonimir Solin u suradnji s Memorijalnom zbirkom Joze Kljakovića i Centrom za likovni odgoj grada Zagreba priređuje izložbu 'Scenografija Joze Kljakovića za Dubrovački diptihon i Dubravku' povodom obilježavanja 50. godišnjice smrti ovog velikog solinskog slikara. Kustosica izložbe je Lidija Fištrek, a projekt je ostvaren u suradnji s Memorijalnom zbirkom Joze Kljakovića i Likovnim centrom grada Zagreba.
http://www.czlogz.hr/wp-content/uploads/2019/03/kljakovic_pozivnica.jpg
Ovom izložbom javnosti se želi prezentirati nepoznati dio stvaralačkog opusa ovog izuzetnog umjetnika i intelektualca, te prikazati rezultate provedenoga istraživanja. Poput svojih suvremenika, i Jozo Kljaković se osim u slikarstvu okušao i u postavljanju scenografije, pa se i njegovo ime nalazi na popisu umjetnika koji su radom u ovom području likovnog izražavanja doprinijeli razvoju hrvatske scenografije. Na temelju sačuvanih zapisa, fotografija, libreta i crteža, došlo se do podataka o postavljenim dvjema inscenacijama Joze Kljakovića. Obje inscenacije rađene su za opere Antuna Dobronića, Dubravka i Dubrovački diptihon, nastale dvadesetih godina prošlog stoljeća. 
 
U Memorijalnoj zbirci Jozo Kljaković nalaze se četiri fotografije originalnih predložaka scenskih prikaza i jedna fotografija skica prijedloga kostima za operu Dubrovački diptihon. S obzirom da zbirka posjeduje vrlo malo zapisa i građe vezane za scenografski opus Joze Kljakovića, za ovu izložbu bilo je potrebno provesti istraživanje. Ono je provedeno u suradnji s Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom u Zagrebu, Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti (Odsjekom za povijest kazališta), Udrugom Antuna Dobronića i Učilištem Profokus, a u istraživanju su korišteni dokumentacija i zapisi koji se nalaze u fundusu zbirke. 
 
Prva opera Antuna Dobronića, Dubrovački diptihon, nastala je prema književnom predlošku Marina Držića, Noveli od Stanca (prvi put tiskanoj 1551.), a praizvedena je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 14. veljače 1925. godine, u režiji Borisa Krivečkoga, uz dirigenta Oskara Jozefovića i prema inscenaciji profesora Joze Kljakovića. Opera Dubrovački diptihon bila je na repertoaru od 24. veljače do svibnja 1925. godine.
 
Antun Dobronić je za svoju prvu operu sam napravio libreto prema proslavljenim književnim predlošcima. Stara dubrovačka književnost idućih je godina nastavila inspirirati Dobronića pa tako već 1922. piše scensku glazbu za tekst pastirske igre Dubravka, čiji je autor najveći hrvatski barokni pjesnik 17. stoljeća, Ivan Gundulić. Tekst Dobronićeva libreta naglasio je glorifikaciju Dubrovačke Republike i temeljnu simboliku Dubravke. „Prema režijskoj osnovi Branka Gavelle i Antuna Dobronića u rukopisu operne partiture nalaze se opaske koje imaju za svrhu da u tekstu spajaju nepovezane scene u smislu sažimanja i scenske dramatizacije scene“ (Mihanović-Salopek, 1995:52). Obje Kljakovićeve inscenacije vezane su uz Dubrovnik i dubrovački pejzaž. U inscenaciji za Dubrovački diptihon, Kljaković je fotografskom preciznošću prikazao Palaču Sponza u Dubrovniku, što je uvelike dočaralo atmosferu Dubrovnika na sceni. Crtačka vještina Joze Kljakovića, te lakoća kojom je do najsitnijih detalja točno prenio arhitekturu Dubrovnika izazvala je ovacije na premijeri i pohvale u ondašnjem tisku. Kritike za scenografiju Joze Kljakovića objavljene su nakon premijere pod naslovom: „Dobronićev 'Dubrovački diptihon' održan 24. ožujka 1925., a u kojemu se hvali inscenacija prof. Joze Kljakovića kao vrlo otmjena i u stilu, a režija g. Krivečkoga mogla je još neke nedostatke popraviti.“
 
Za drugi dio svog glazbenog diptihona Dobronić je odabrao razigranu i obijesnu scenu Poklada, rađenu prema Noveli od Stanca – Grotesque. U ovoj operi, osim scenografije, Kljaković se okušao i u dizajnu skica za kostime maškara. Idejnim rješenjima koja prikazuju renesansne kostime za likove kapetana, doktora, harlekina i muzičara, Kljaković je pokazao temeljitost i odlično poznavanje kako  povijesti tako i odijevanja. Inscenacija Joze Kljakovića vezana za Dubrovnik i dubrovački pejzaž njemu kao rođenom Dalmatincu nije predstavljala nikakav problem u kreiranju majstorski postavljenih prikaza Dubrovnika i dubrave koja ga okružuje. Pretpostavljalo se da će Kljaković, poznajući atmosferu naše obale i njezinih gradova, uspjeti bolje do drugih umjetnika tog vremena, prikazati Dubrovnik u razdoblju dubrovačke kulturne i ekonomske prevlasti. Makete koje je Kljaković oslikao za Dubravku prikazuju igru svodova dubrovačke arhitekture, slikane u crvenkasto-smeđem tonalitetu, s kontrastnim plohama plave i zeleno-srebrne boje. Za obje inscenacije Joze Kljakovića sačuvane su skice i otkrivaju slikara koji je jednostavnim sredstvima i spretnim načinom promjene dekora uspio prikazati sredinu i atmosferu Dubrovnika.
 
Jozo Kljaković hrvatski je slikar rođen u Solinu 1889. godine. Pučku školu je završio u Solinu, a Realnu gimnaziju u Splitu, u gradu u kojem je učio slikarski zanat u atelijeru Emanuela Vidovića. Slikarsko školovanje nastavlja u Zagrebu kod Franje Pavačića, a potom odlazi na studij Likovne akademije u Pragu (kod Vlaha Bukovca, 1908.). Njegova prva skupna izložba održana je u Zagrebu 1910. godine s grupom Medulić, a zatim je 1911. godine u Rimu na Međunarodnoj izložbi izlagao zajedno s Meštrovićem. Nakon Praga odlazi na Istituto delle belle arti u Rimu, te kod Ferdinanda Hodlera u Ženevi provodi tri godine (od 1917.), a potom nastavlja studij fresko slikarstva kod Marcela Lenoira na Académie Ranson u Parizu 1920. godine.
 
U razdoblju koje je proveo u Zagrebu, načinio je dva značajna ciklusa u fresko tehnici - ciklus sakralnih tema za Crkvu sv. Marka i ciklus profane tematike za interijer Slavonske banke. Ciklus u Dobroti je rađen u tehnici ulja na platnu, kao i rad u Trgovačko-obrtničkoj komori. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1921. - 1943.), gdje je predavao zidno i dekorativno slikarstvo. Godine 1941., za vrijeme vladavine Nezavisne države Hrvatske, Kljaković je završio u zatvoru, u kojem jedno vrijeme provodi s Ivanom Meštrovićem, a zatim je smješten u kućni pritvor. Godine 1943. odlazi u političku emigraciju u Rim, a 1947. godine odlazi u Buenos Aires. U Rim se vraća 1956. godine te radi poznate mozaike na zgradi Zavoda sv. Jeronima, u Papinskom hrvatskom zavodu koji je u tom izbjegličkom razdoblju bio njegov dom. U svojem književnom djelu Krvavi val zapisao je: „...velik broj Hrvata u ratu je izgubio sve, ne samo dom nego i domovinu...“. U Zagreb se vraća 1968. godine, a godinu kasnije umire.
 
Tijekom svojeg umjetničkog stvaralaštva stvorio je veliki broj djela u tehnici ulja. Izlagao je u brojnim svjetskim gradovima, uglavnom na skupnim, ali i na samostalnim izložbama, između ostalog u Londonu, Liverpoolu, Glasgowu, Manchesteru, Parizu, Lyonu, Genevi , Philadelphiji, New Yorku, Barceloni, Berlinu, Beču i Buenos Airesu. Kljakovićevi motivi su religijski, povijesni i zavičajni, a slikao je i portrete istaknutih ličnosti. Naslikao je ciklus od 14 fresaka u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, u župnim crkvama u Vranjicu i Dobroti, u memorijalnoj crkvi u Biskupiji kod Knina, te u Trgovačko-obrtničkoj komori (s Omerom Mujadžićem) i Gradskoj vijećnici u Zagrebu. Bavio se i karikaturom, plakatom, ilustriranjem knjiga i scenografijom. U emigraciji je također pisao suvremenu prozu (djela U suvremenom kaosu, Buenos Aires 1952. i Krvavi val, Rim, 1961.). Svoju kuću i djela 1969. g. darovao je gradu Zagrebu.
 

Nives Matijević

Mrežno izdanje Školskoga rječnika hrvatskoga jezika iz 2019. nije potpuno usklađeno s Hrvatskim pravopisom IHJJ-a

 
 
U Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u poglavlju Razlike u pisanju velikoga i maloga početnoga slova piše: "Armenac / Armenka (pripadnik / pripadnica armenskoga naroda) i armenac / armenka (pripadnik / pripadnica Armenske Crkve)." (Hrvatski pravopis, Zagreb, IHJJ, 2013., str. 41.). Isto nalazimo i u Institutovu pravopisnom rječniku: "armenac V armenče (pripadnik Armenske Crkve); Armenac V Armenče (pripadnik armenskoga naroda); armenka (pripadnica Armenske Crkve); Armenka (pripadnica armenskoga naroda)" (str. 159. - 160.). Prijašnje su objasnidbe naziva među zagradama "pripadnik / pripadnica Armenske pravoslavne Crkve" na mrežnoj institutskoj stranici Hrvatskoga pravopisa promijenjene na "pripadnik/pripadnica Armenske Crkve".
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/c/c3/Armenian_Apostolic_Church_logo.png
U tiskanom izdanju (2012.) i mrežnom (2019.) Školskoga rječnika hrvatskoga jezika IHJJ-a uz natuknicu armenac nalazimo: arménacim. m. (G armenca, V armenče; mn. N armenci, G armenaca) 1. pripadnik Armenske apostolske Crkve 2. (Armenac) pripadnik armenskoga naroda.
 
Razvidno je da mrežno izdanje Školskoga rječnika hrvatskoga jezika iz 2019. nije potpuno usklađeno s Hrvatskim pravopisom IHJJ-a barem kad je riječ o natuknici armenac/armenka. Nije jasno znači li natuknica armenac "pripadnik Armenske Crkve" (prema Hrvatskomu pravopisu) ili pak "pripadnik Armenske apostolske Crkve" (prema Školskomu rječniku), a prije i "Armenske pravoslavne Crkve"? Bilo bi dobro da školarcima pa i porabnicima različitih institutskih priručnika objasne koje su Crkve "armenac" i "armenka" pripadnici jer ima Armenaca pripadnika Armenske apostolske crkve, Armenske katoličke crkve, Armenske evangeličke crkve, a "armenaca" pripadnika Armenske (pravoslavne) crkve tradicijski uopće nema jer naziv takve Crkve službeno i ne postoji. Zanimljivo je, uzgred budi rečeno, da u Moskvi se gradi Armenska katolička crkva. Armenska katolička crkva broji, prema podatcima Annuario Pontificio (2015.), - 737 tisuća vjernika u 99 župa, 17 biskupa, 84 svećenika rasutih po svim kontinentima. U Velikom rječniku hrvatskoga standardnog jezika iz 2015. god. koji obuhvaća više od 120 tisuća riječi natuknice armenac/armenka nema.
 
Ako slijedimo logiku normativnih navedenih priručnika, tada se i pripadnici drugih vjeroispovijesti mogu pisati prema novomu pravopisnomu pravilu o pisanju velikih i malih početnih slova. Primjerice, u pravopisnom bi rječniku, prema logici Institutova pravopisa, uz Gruzijac / Gruzijka trebalo dodati i gruzijac / gruzijka – pripadnik / pripadnica Gruzijske apostolske autokefalne pravoslavne crkve. Ali u Gruziji postoji i Katolička crkva s Apostolskom administraturom za područje Kavkaza (1993.) u Tbilisiju (lat. Administratio Apostolica Caucasi Latinorum) koja je podčinjena Apostolskoj Stolici. Administratura povezuje katolike Gruzije i Armenije, a prije i Azerbajdžana. U Administraturi je 25 svećenika i 25 redovnica. Prema jednim podatcima Katolička crkva u Gruziji ima oko 20 tisuća katolika, a prema drugima - 50 tisuća. Među njima je 1/3 Gruzijaca, a ostalo su Armenci, Asirci, Poljaci, Nijemci, Rusi, Ukrajinci. U Tbilisiju se nalazi Apostolska nuncijatura u Gruziji.
 
A što ćemo tada npr. s pripadnicima Svete apostolske sveopće asirske istočne crkve i Kaldejske katoličke crkve koja je sjedinjena s Rimom, Ukrajinske pravoslavne crkve pod jurisdikcijom Ruske pravoslavne crkve ili s pripadnicma autokefalne Ukrajinske pravoslavne crkve ili Ukrajinske grkokatoličke crkve, Crnogorske pravoslavne crkve…? Treba li i ovdje stvarati nove natuknice od etnonima s objasnidbom njihove vjeroispovijesti? Dakako, u priručnicima tih primjera nema. Do sada je u hrvatskom jeziku postojala samo razlika u pisanju i značenju riječi Židov i židov, Arijac i Arijevac, arijac i arijevac, Turčin i turčin, a prije Musliman i musliman i možda još poneka.
Bilo koji čovjek može biti pripadnik kršćanske, muslimanske, židovske, budističke pa i drugih vjera. Isto se tiče i Armenaca, većina kojih su zaista pripadnici Armenske apostolske crkve, ali ima ih i katolika, protestanata, pravoslavaca, sunitskih muslimana (dio Amšenaca/Hemšina, subetničke skupine koja žive većinom u Turskoj, Rusiji i Gruziji) pa i ateista. Riječi "armenac / armenka" nema u hrvatskoj jezičnoj praksi u značenju pripadnik / pripadnica Armenske Crkve ili Armenske apostolske Crkve. Treba ovdje uvijek imati na umu i to da se višeznačnost riječi određuje kontekstom, dakle njezinom konkretnom porabom, a tu toga nema. Normativni priručnik ne izmišlja nove riječi i njihova značenja, on propisuje riječi koje postoje u jeziku. Ne smije propisivati ono čega još nema u jeziku.

 

Pojedini pokušaji spajanja vjerskoga poistovjećivanja s njegovim narodnosnim opredjeljenjem u mnogim primjerima mogu biti pogrješni. Vjera i vjerska zajednica može okupiti različite etnose i etnolingvokulture. Do potrebnoga normativnoga rješenja i prilagodbe hrvatskomu standardnomu jeziku pripadnika naroda i vjerskih pripadnika može se doći samo prethodnim istraživanjem i zajedničkim radom sa strukovnjacima.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Utorak, 19/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1096 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević