Get Adobe Flash player

U novom ciklusu Maro Kriste se zadržao na krovovima Grada

 
 
Akademski slikar iz Dubrovnika Maro Kriste, neumorni je tragač za onom, jedinom pravom slikom, o kojoj počinju sanjati svi mladi umjetnicu nakon Akademije likovnih umjetnosti, stojeći na ulazu u prostor koji bi trebao predstavljati mistični prostor prvog atelijera. Maro je odmah zakoračio u dubinu atelijera, neprekidno istražujući, od kolora do motiva, od formata do podloge, stvarajući, kontinuirano slikajući, ne ispuštajući kist iz ruke, ne odmičući se od štafelaja.
http://objektivno.hr/wp-content/uploads/2014/06/mar3.jpg
Maro Kriste je kao aktivni, istaknuti pripadnik srednje generacije, realizirao vrlo kompleksan opus, posvećen većinom vječnom motivu, Dubrovniku ali i mnoštvu teško vidljivih, opazivih detalja iz svakodnevnih trenutaka življenja, njegujući vrlo snažan kolorizam, odrješit potez, ugrađujući u svaku sliku ne malu količinu osobne, autorske energije, koja se itekako osjeća u susretu sa svakom njegovom slikom.
 
U novom ciklusu Maro se zadržao na krovovima Grada, prateći pomno njihove linije, ravnine i ovale, slijedeći krivine i vertikale, lutajući pogledom od kuće do kuće, od krova do krova, na kojima strše, uspinju se uvis, dimnjaci, zvonici, tornjevi, ispod kojih drijemaju raznoliki prozori, poluzatvoreni, poput očiju. Eh, da je nekako njih moći prisiliti, zamoliti da ispričaju koju davnu priču, odgonetnu tajnu, zamrše istinu, ponove laži i istine koje su prohujale pored ili kroz njih.
 
Raznoliko bojom tretirane, plohe arhitekture uklopljene su u jedinstvenu cjelinu, sačinjenu od bezbrojnih, stvarno teško izbrojivih fragmenata, izvorno raznovrsnih i suprotstavljenih, na kraju u taljenju povijesti pretvorenih u čvrstinu.
https://objektivno.hr/wp-content/uploads/2014/06/d58e1a16ba0f77bedf8daafc8ad0c940.jpg
Kuće i propinjući dimnjaci, višekatnice, palače, crkve i vitki zvonici, miruju na uljima Mara Kriste, možda snuju,možda predviđaju nove događaje koji će zaogrnuti i njihov grad i njih same ili će to biti veselje samo, cvijeće koje se rasipa po ulica i pjesma trubadura. Na slikama Mara Kriste očitava se složena atmosfera motiva, prozirni ali opipljivi tragovi događanja što čine Povijest naprosto izviruju iz nanosa boje.
 
Slikarstvo dubrovačkog umjetnika, akademskog slikara Mara Kriste  osebujno je, posve iskreno, izrazite geste, bogatog živopisnog kolorizma, uvjerljivo i dojmljivo. Novi opus ulja srednjih i većih formata skladno se uklapa u jedinstveni ciklus dubrovačkog umjetnika, na tragu je autorovih težnji.
 

Miroslav Pelikan

Novi ciklus fotografija upoznaje nas s novim istraživanjima mogućnosti fotografske slike

 
 
Izložba umjetnika Ivana Kolovrata pod nazivom 'Intervali' otvorena je u petak, 23. studenoga, u splitskom Salonu Galić. Novi ciklus fotografija Ivana Kolovrata upoznaje nas s novim istraživanjima mogućnosti fotografske slike koje možemo okarakterizirati kao nastavak Kolovratovih intencija koje su bile evidentne na izložbi 'Međuslike', a koje su u istom prostoru bile pokazane 2011. godine.
http://hulu-split.hr/wp-content/uploads/2018/11/271202_100_01-480x480.jpg
I u susretu s ovim ciklusom radova možemo zaključiti da je Kolovrat, koji predaje fotografiju na splitskoj Umjetničkoj akademiji, izuzetan poznavatelj ovog medija, njegove povijesti i tehnologija. Čitav mit o istini fotografije – o njenoj sposobnosti da vizualno neposredno i transparentno, a time i s univerzalno razumljivim značenjem komunicira događaje i stanja stvarnosti kao njene legitimne i legalne dokaze, koji ne bi trebali kulturološka kodiranja (poput jezika), Kolovratu je jednako dobro poznato kao i najnovije tehnologije, digitalizirana i kompjutorski generirana fotografija, s kojima se danas, u doba vizualnog obrata više ne radi u cilju „utvrđivanja istine slike po sebi“ u cilju „iščitavanja značenja slike po analogijama“, nego je poanta u konstituiranju značenja u procesu resemantizacije ili kako bi Norman Bryson rekao, pripisivanjem slikama „diskurzivnih“, a napuštanjem njihovih „figuralnih“ svojstava.
 
Fotografije izložbe 'Intervali' suočavaju promatrača s prilično dvojbenom situacijom – ono što vidi jest nešto što ima očito status fotogafske slike (svjetlosni otisci na papiru), ali to što vidi ne prepoznaje kao motiv predmetne stvarnosti. Razlog je jednostavno u tome što promatrač uistinu i ne treba/ne može vidjeti ono što je umjetnik snimio da bi takva slika, nastala fotografiranjem, funkcionirala kao fotografija. Ove su Kolovratove fotografije zapravo sve samo ne ono što je uobičajena, krajnje raširena predodžba o fotografiji, a to je pretpostavka da nam fotografija posreduje točne reprodukcije stvarnosti, i to u određenom momentu, zaustavljenom trenutku u vremenu, kako bi se dokumentiralo/sačuvalo nešto od zaborava, ili kako bi Roland Barthes u svom znamenitom, fotografiji posvećenom tekstu „Svijetla soba“ zaključio kako nam fotografije nude: „...izvjesnost da je nešto sigurno bilo tu, a sada više nije.“ Čini se da Kolovratove intencije ne odgovaraju ovakvom pristupu fotografiji.
 
„Složimo li se oko toga da su ove fotografije apstraktne, da se radi o fotografskim apstrakcijama, naime o formama koje nemaju značenja izvan sebe samih - mogli bi se nemalo iznenaditi refleksijama teoretičara Lamberta Wiesinga koji ustvrđuje da nešto kao „apstraktna fotografija“ uopće nije samorazumljivo na taj način - da naime nije dostatno da ustvrdimo kako se radi o ne-predmetnim svjetlosnim oblicima, te da takvo „samorazumijevanje“ čak nema ni smisla ukoliko ne porazmislimo o intencijama radi kojih je apstraktna fotografija nastala. Apstrahirati prije svega znači redukciju, lišavanje od nečega što nije bitno za samo postojanje, prije svega za nastanak, proces produkcije intendiranog objekta. Kolovratove nam fotografije stoga pokazuju da bilježenje predmetne zbilje nije ono što je za njihov nastanak bitno, ali one su još uvijek rezultat, „konzervirani“ trag svjetlosnih učinaka na supstance ili luminoosjetljivi papir.
 
Drugim riječima: umjetnikov interes očito nije preslikati vidljivu stvarnost, nego proizvesti „predmete od čiste vidljivosti“ radi čega nije izgledno da se radi o pukoj izlagačkoj konvenciji, a još manje o čistom slučaju kada nam ih na izložbi 'Intervali' Kolovrat predstavlja uokvirene, zaštićene staklom: time se podcrtava njihov objektni, konkretni karakter. Smisao njegovih apstrakcija je generiranje, produkcija vidljivoga kojoj je i sredstvo i predmet vizualizacije proces nastanka, fotografiranje samo, a time i medij fotografije kao „specifične situacije slike“. Generirana fotografija stoga nije upućena na „realizaciju predodžbe stvarnosti, već ona sama predstavlja određenu realnost.“ Kao i Kolovratova fotografija koja je u svojoj generiranoj i konkretnoj čistoj vidljivosti ...jednako i pogled i moment, i svijet i fotgrafija.“ (Blaženka Perica)
Izložba se može razgledati do 8. prosinca 2018.
 

Nives Matijević

Koloristička zaigranost autora i dalje je njegova ključna karakteristika

 
 
Slikar Mladen Žunjić, autor konpleksnog opusa, ne posustaje u radu, kontinuirano slika i čini mi se da pokušava nadoknaditi trenutke proteklog vremena dok se nije intenzivno družio s umjetnošću i svakako nastoji proizvesti u svome atelijeru što je više moguće  radova na velikim formatima u ulju i akrilu. Najnoviji produkt njegova stvaralaštva jest nekoliko slika koji čine začetak novovog ciklusa, nazvanog jednostavno Crna faza.
https://direktno.hr/upload/publish/139969/20180409-083229_5bf7b98ef3e78.jpg
Jest i prije je nazočnost crne boje na njegovim slikama bila očita, no u ovom novom ciklusu, crna se boja pojavljuje kao limitator slike, trag boje određuje  format i oblik ili pak boja  zauzima centralne ključne točke, prekrivajući ih crnilom, razmeđujući motivske konstrukcije. Boje su i dalje vrlo snažne, pomalo suspregnute od crne, koloristička zaigranost autora i dalje je njegova ključna karakteristika.
 
Donekle je primiren i žestoki ritam koji se jasno uočavao na prošlim ciklusima, slike odaju dojam vrenja, temperatura se diže kako crnilo prekriva površinu.
 
Je li Žunjić razmišlja o slici u potpunosti prekrivenoj crnom bojom i jesu li to možebitne varijacijena onaj, davni čuveni Crni kvadrat ili je u pitanju, nešto posve drugo, vrijeme će odgovoriti. S druge strane, možda autora u ovom trenutku zanimaju istraživanja mogućnosti crne boje, uranjanje u  simboliku tamnog, neprozirnog.
http://m.metro-portal.hr/img/repository/2018/11/web_image/mladen_zunjic__5ab.jpg
Ovalni, kvadratni oblici i dalje se naziru, vide i na ovim novim slikama, nisu toliko istaknuti kao prije, nema ni više onako jako vibrantnosti, kao da je sve utihnuto u iščekivanju, u očekivanju neumitnog, neizbježivog.
 
Žunjić i dalje ostaje vjeran velikom formatu, najčešće radeći s veličinima od jednog metra i jednog i pol metara, nalazeći u takviim formatima dovoljno prostora i dovoljno slobode za svoje vrlo osobeno izražavanje.
 

Miroslav Pelikan

Predstavljanje Grupe ViGo u Galeriji umjetnina Split

 
 
„Na prigodi za predstavljanje Grupe Vigo, odnosno suradnje Tomislava Gotovca s umjetnikom i kustosom Žarkom Vijatovićem, možemo zahvaliti samom Vijatoviću, njegovoj životnoj i profesionalnoj partnerici Danki Vijatović, te kustosici Leili Topić. Njihov zajednički prijedlog za izložbu fotografskih ciklusa koji na uvriježeni način prezentiraju Gotovčeve intimne izvedbe - intimne zato što su namijenjene samo leći Vijatovićevog fotoaparata - pragmatično smo odlučili iskoristiti kao priliku da i splitska sredina oda priznanje svjetskom umjetničkom velikanu i kako bi se generacije mladih, posebno studenata lokalne umjetničke akademije, upoznale s njegovom varijantom umjetničke discipline body arta i jedinstvenom umjetničkom karizmom koja i dalje snaži njegov utjecaj unatoč njegovom fizičkom odsustvu“, kazao je Branko Franceschi, ravnatelj Galerije umjetnina Split.
https://www.galum.hr/site/assets/files/1619/vigo_slava_gorgoni-m.1000x0.jpg
Jedan dan smo se šetali ulicom, dobro se sjećam. Tom je rekao: „Mi bi trebali osnovati grupu, a ja sam ispalio k'o iz puške: ViGo. Onda sam mu objasnio akronime naših prezimena: Vijatović i Gotovac i poveznicu s Jean Vigoom. Jer ono sto smo mi u tom trenutku osjećali temeljilo se na Tomovoj tvrdnji da je sve art, da je sve film.“ (Bilješke s margine, razgovor, Danka Šošić i Žarko Vijatović). Rad Tomislava Gotovca je prepun izvanrednih primjera kreativne suradnje s fotografima. Jedan od njih je Žarko Vijatović, rođen je 1952. u Washingtonu DC, u SAD-u. Završio je zagrebačku ALU, slikarski smjer no od 1987. godine Vijatović je prihvatio fotoaparat kao neizbježno sredstvo za realizaciju umjetničke ideje.
 
Fascinaciju djelima svojih prethodnika i suvremenika, kao što su članovi grupe Gorgona ili Tomislav Gotovac, vizualizirao je nizom fotografskih ciklusa u kojima slijedi ili interpretira njihove ideje. Tako nastaju suptilni snimci Vaništinog ateljea i asocijativnih gorgonskih prostora, studije Kniferovog lica ili  inscenirane situacije Tomislava Gotovca. Gotovac je na Vijatovićevim fotografijama podjednako i glumac i režiser, a Vijatović u svom dijelu kretivne suradnje preuzima niz uloga: on je scenarist, scenograf, kostimograf, i naravno, snimatelj. Suradnja fotografa i umjetnika je ponekad jednokratna, ponekad traje godinama, ali uvijek rezultira zajedničkim djelom. U suvremenoj umjetnosti fotografija je odigrala važnu ulogu kao sredstvo izražavanja i dokumentiranja, pa su fotografi postali neizbježni suradnici umjetnika.
 
Njihova uloga nije ograničena samo na snimanje. Često je proces razmjene između fotografa i umjetnika bio vrlo složen i određivao je finalni oblik djela. Obje strane su se morale zapitati o vlastitoj praksi slijedeći ideju drugog, kako dvije ideje ujediniti u jedno djelo, kako raditi u granicama zadanim od strane drugog umjetnika.
 
U vrtlogu Gotovčevih umjetničkih suradnji djelovanje Grupe Vigo, tj. Vijatović – Gotovac, zacijelo je uslijed svoje kontemplativnosti najmanje poznato. Ipak, u utišanom registru zabilješki snimljenih u Gotovcu bliskom i privatnom prostoru, retrospektivno nam na najizravniji i najistinitiji način pruža uvid u ono što je suština i temelj Gotovčevih performativnih spektakla namijenjenih pozornicama javnih prostora, kao i ono što kroz zajedničke izložbene projekte predstavlja njihovo estetsko opredjeljenje. Na tome trebamo zahvaliti fotografskoj koncentraciji i disciplini Žarka Vijatovića. Cilj je ove izložbe iscrtati obrise dragocjenih odnosa koji su prerasli usmjerenost na individualne aktivnosti i istodobno odbacili one kolektivne kako bi stvorili umjetničku zajednicu bez granica i čvrsto reguliranih pravila. Tom i Žarko su uspostavili internu mrežu koja donekle simulira stanje u shizoidno podijeljenom umu Duchampovom, kojemu je jedino disciplinirana analitika igre davala smirenje od neobuzdane spoznaje.
 
„Fenomen Gotovac potvrda je stava da je veličinu nečije umjetnosti moguće odrediti po snazi njenog utjecaja na druge umjetnike. U ovom pogledu, Gotovac je umjetnik umjetnika kao malo tko na hrvatskoj sceni, osim možda Ivana Kožarića tijekom njegove aktivne umjetničke prisutnosti. Praktično nema niti jednog performera ili multimedijskog umjetnika u regiji koji se privučen Gotovčevom gravitacijom nije bar malo naslonio na njegovu hodajuću karizmu. U vrtlogu Gotovčevih umjetničkih suradnji djelovanje Grupe ViGo, tj. Vijatović – Gotovac, zacijelo je uslijed svoje kontemplativnosti najmanje poznato. Ipak, u utišanom registru zabilješki snimljenih u Gotovcu bliskom i privatnom prostoru, retrospektivno nam na najizravniji i najistinitiji način pruža uvid u ono što je suština i temelj Gotovčevih performativnih spektakla namijenjenih pozornicama javnih prostora, kao i ono što kroz zajedničke izložbene projekte predstavlja njihovo estetsko opredjeljenje. Na tome trebamo zahvaliti fotografskoj koncentraciji i disciplini Žarka Vijatovića.“ (Branko Franceschi, uvodnik)
Izložba se može pogledati do 6. prosinca 2018.
 

Nives Matijević

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Nedjelja, 20/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1107 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević