Get Adobe Flash player

Vuka i Dunav

 
 
Vuka i Dunav
i dalje će teći.
Dugo će suze
ispirat bore.
Vukovar uvijek
ima što reći.
http://www.mcdrvu.hr/wp-content/uploads/2017/01/sredisnji-kriz-02.jpg
Vječita luka
Panonsko more.
Vučedol, Jelaš
Đergaj, Adica
Prelijepa mjesta
koja te pašu,
nek povijest piše
i djeca znaju
dao si sebe
za Lijepu našu
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Slikarstvo koje pripada današnjem vremenu i čovjeku

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Mladen Žunjić, u posljednje je vrijeme privukao dosta radoznale pozornosti javnosti nakon nekoliko vrlo uspjelih izlaganja na skupnim izložbama aktualne domaće produkcije. Doista, Mladen Žunjić je u nekoliko prigoda izložio vrlo zanimljive i duhu poticajne velike formate ulja i akrila, varirajući svoje omiljene motive ovalnih oblika koji se neprestano komešaju u srazu s oštrolikim tijelima u volumenu slike, u kojima možemo naslutiti privlačnu nagost ženskoga tijela ili nespretni ples Harlekina na sumornoj pozornici ili osjetiti nadolazeći uznemiruju nemir koji svakim trenutkom postaje sve veći i opasniji.
http://www.njuskalo.hr/image-w920x690/slike/umjetnicka-apstrakcija-otoci-m-zunjic-slika-89816527.jpg
Žunjić je svoje ideje i emocije prenio na platno služeći se paletom eruptivnog kolora, vatrenim i neugasivim bojama, snažnim i silnim potezima kojima je suvereno prekrivao i zagospodario cijelom površinom platna, ne ostavljajući nepokriveni niti četvorni milimetar. Ponekad Žunjić korist boju koju jednostavno šprica (pošprica) na platno, nastojeći svakom gestom ipak kontrolirati često nemoguću predvidljivost putanje i količinu izbačene boje. Sudar boje s platnom rezultira ipak finim, preciznim rezultatom, koji jasno i nedvojbeno govori o primirenoj boji na bjelini površine u spletu dodira i kontakata gesti, koje katkada odaju dojam buketa poljskog cvijeća ili pak spomen na davni veliki prasak ili trenutka oslobođenosti, napokon dočekane ili šetnje kroz rascvjetali voćnjak, negdje u dubini svemira. Riječ je o nizu slika koje nose izraziti optimizam, njihov nas kolor drži budnim, ne da nam sklopiti oči, ti su praskovi boja poput malih sunca, s malom ali stalnom svjetlošću.
 
U još jednoj varijanti. Žunjić vješto i odmjereno koristi tekuće akrile s kojima formira puno mirnije kompozicije, tiše i nježnije, slike u kojima dominiraju cvijetovi neobičnih boja. Ponekad kombinira crno bijeli odnos, gdje na tamnoj površini uočavamo bijele vijugave linije (litografije) ili se pak na tamnoj povšini tamnine uočava žuto tijelo, kao znak životnosti, kretanja.
 
Slikar Mladen Žunjić realizirao je obiman i kompleksan opus, sastavljen od nekoliko naizgled raznolikih ciklusa u kojima prevladavaju pojedine boje ili cijele palete ili su posve svedenu samo na jednu ili dvije boje. Opus Mladena Žunjića, posebice veliki formati ,od kojih mnogi slikari zaziru, strepeći od nesavladivosti nepodnošljivo velike površine, istaknut je posve opravdano u prvi plan. Slikarstvo Mladena Žunjića pripada današnjem vremenu i čovjeku, nositelju raznovrsnih razmišljanja i ideja , o svemu što pojedinac osjeća, čini u srazu ili susretu sa svijetom, ali i podložniku niza strahova, koje pak govore o neizvjesnosti sutrašnjice, u svakom smislu. Eruptivni kolor temeljna je karakteristika slikarskog opusa Mladena Žunjića, umjetnika koji s radošću stvara slike i cikluse, ponesen živošću i ljepotom svake pojedine boje.
 

Miroslav Pelikan

Brojni kipari inspiraciju su pronašli u splitskom brodogradilištu

 
 
„Što je moglo, a sad više ne može: 30 godina poslije Art ljeta 1987.“, naziv je izložbe koja se 5. prosinca 2017. godine otvorila u Galeriji umjetnina u Splitu. Izložba razmatra nasljeđe projekta splitskog Art-ljeta 1987. tijekom kojeg su u središtu Splita po koncepciji Davora Matičevića i organizaciji HDLU-Split, a u suradnji sa Skupštinom općine Split, SOUR Brodosplit i turističkim savezom Grada Splita, izvedeni radovi trinaest renomiranih kipara iz tadašnje države: Mrđan Bajić, Kosta Bogdanović, Jagoda Buić, Slavomir Drinković, Božidar Jelenić, Kažimir Hraste, Ivan Kožarić, Pavle Pejović, Matjaž Počivavšek, Ante Rašić, Duba Sambolec, Lujo Vodopivec i Gorki Žuvela.
http://www.seecult.org/sites/default/files/vesti/art-ljeto-1987-kazimir-hraste.jpg
U zadnjih četrdesetak godina zabilježeno je više pokušaja postavljanja skulptura u javne gradske prostore. Kako je u bivšoj državi bilo više „parkova skulptura“, tako je i u Splitu sredinom sedamdesetih godina postojala inicijativa, potaknuta od profesora Duška Kečkemeta, o postavljanju parka skulptura na Mejama. No, zbog nerazumijevanja tadašnjih gradskih vlasti, projekt nikada nije ugledao svjetlo dana.
 
Drugi pokušaj pojavio se početkom osamdesetih godina tijekom izgradnje Ulice Ruđera Boškovića, kada su vođeni razgovori s Dušanom Džamonjom oko izrade fontane u obliku njegove klasične kugle. Ali kako je investitor gradnje ulice bio vojno-stambeni fond, koji nije pokazao sluha za takvu ideju, zamisao o suvremenoj fontani ostaje tek na pokušaju, o čemu nijemo svjedoči betonski 'bazen'. Ipak, valja podsjetiti kako je za potrebe snimanja filma u Boškovićevoj ulici, kao simbolu suvremenog Splita, bila postavljena, na tom istom trgu, umjetnička instalacija Vaska Lipovca koja je skinuta sa zadnjim kadrom filma. Kao mali ekskluzivitet, nepoznat široj javnosti, možemo reći kako se u to vrijeme razmišljalo i o postavljanju monumentalnog kipa Ruđera Boškovića na trgu smještenom na početku istoimene ulice, čiji je autor Ivan Meštrović. Međutim, kako već biva sa Meštrovićevim djelima, iz nepoznatih razloga kipareva obitelj nije htjela ustupiti gipsani odljev djela. Treći pokušaj zbio se 1987. godine kada je u okviru manifestacije Art-ljeto dvadesetak umjetnika izradilo željezne skulpture, koje umjesto da su, kako je bilo predviđeno, postavljene u novim gradskim predjelima, gotovo sve završile u centru grada. Nedugo po postavljanju umjetnička ostvarenja „Art ljeta“, ipak se uklanjaju, te im se gubi svaki trag.
 
Kiparska radionica „Art ljeto“ okupila je 1987. godine brojne cijenjene kipare, koji su inspiraciju za svoja djela pronašli u splitskom brodogradilištu. Moglo bi se reći, gotovo od samog njegovog osnutka uspostavljena i do danas je ostala neprekinuta povezanost umjetnika i Brodosplita. Skulptura 'Ruža vjetrova' autorice Jagode Buić ili 'Motika' škverskog kipara Stanislava Bavčevića samo su neke od brojnih intervencija u prostoru i obogaćivanju kulturne baštine grada Splita. Međutim, mnogim skulpturama, 16 od 17, se od 1987. gubi trag. Ostala je samo 'Ruža vjetrova' Jagode Buić koja je, uz Dubu Sambolec, bila jedina žena među umjetnicima okupljenima oko inicijative povjesničara umjetnosti i kustosa Davora Matičevića, koji je priredio i kiparsku radionicu na tragu svoga višegodišnjeg kustoskog interesa i muzejske prakse.
 
Dvije skulpture, 'Hefestov stup' autora Koste Bogdanovića, te 'Pusti me proć' Slavomira Drinkovića pronađene su nakon otvaranja izložbe. Pronađene su trideset godina nakon što su napravljene na otpadu, ali će ovih dana biti dopremljene u dvorište splitske Galerije umjetnina. Kažimir Hraste je svoje radove prenio u Omiš, gdje ih je netko iskoristio za postolje brodskog motora. Kožarićev rad je ukraden. Rad Mrđana Bajića „Kuća na vjetru“ zadnji put je primijećena u Brodogradilištu ... Slovenski umjetnici su navodno preuzeli svoje skulpture.
 
Kustos Davor Matičević tada je zapisao kako „grad Split, svojom slojevitošću nagomilanih intervencija povijesnih razdoblja jest mjesto potvrde epoha i autora u njima što se slobodno izražavaju obogaćujući raznolikim djelovanjem okolinu … Uvjereni smo zato u značenje napora i specifičnih okolnosti prepoznatih i koordinirahih u Splitu iniciranjem Kiparske radionice u sklopu ovogodišnjeg „Art-ljeta“. Malo gdje se pojavljuje takva motivacija u sprezi grada nabijenog nasljeđem i suvremenošću življenja, od kojeg se polazi u kreiranju i u kojem se završava u izlaganju, uz industriju koja nudi, gotovo nameće, specifične tehničke uvjete izrade umjetnina - kao što je sklop okolnosti ponudio u Splitu. Opravdano je stoga da entuzijazam nekolicine inicijatora preraste u smišljeno vođenu aktivnost.
 
Dakako, osnovni zadatak je omogućiti stvaranje skulpture velikih dimenzija ali i znatno više od toga: omogućiti skulpturama da zažive u prostoru grada. To znači da je stvarna želja ove radionice stvoriti na razini test-poligona izgubljenu povezanost između umjetnika i društva ili ambijenta i umjetnosti. Time se naše nastojanje primiče priželjkivanim situacijama uspostavljanja uzročno-posljedičnih odnosa između naručioca, umjetnika, djela i korisnika. Taj lanac ili krug uzajamnosti nije dobio u jugoslavenskoj sredini odgovarajuće nove oblike, dok su stari oblici izgubljeni - osiromašenjem tržišta umjetnosti te nestankom ambicioznih mecena i suvremeno orijentiranih kolekcionara sve do zapuštanja zajedničkih potreba za umjetnošću. Gubitkom hijerarhije vrijednosti u svijesti javnosti-afirmacija privatnog kiča gotovo da je zamijenila pravo na postojanje zajedničkog, općeg umjetničkog dobra.“
 
Na posljetku, javna skulptura je dio kulturne politike modernih gradova i vrlo efektno urbano rješenje za gradske prostore, stoga izrada budućih javnih skulptura ne ovisi isključivo o maru i inventivnosti dokazanih umjetnika, koliko o onima koji o njima skrbe, a tek se trebaju izjasniti koliko uopće vole svoj grad.
Izložba predstavlja dokumentarne fotografije postava skulptura koje je snimio Ante Verzotti, a može se razgledati do 7. siječnja 2018.
 

Nives Matijević

Moj dosadašnji slikarski sadržaj može se pratiti kroz pejsaže, vedute, genre - prizore i portrete

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik ali i književnik, slikar Ivo Kajzer (1947.) istaknuto je ime aktualne produkcije, izlagao je na brojnim izložbama, nagrađivan, realizirao je kompleksan i značajan opus.
http://mojzagreb.info/images/uploads/vijesti/34759/ivo_kajzer.jpg
• Gospodine Kajzer, u proteklom razdoblju od nekoliko desetljeća realizirali ste kompleksan i bogat opus. Kako bi okarakterizirali vlastito slikarstvo?
- Prije nego što odgovorim na ovo pitanje dozvolite mi da napravim jedan mali uvod. Ove sam godine obilježio trideset i pet godina likovnoga stvaralaštva, i sedamdeset godina života, i to izložbom pod nazivom "Između istine i čežnje", u lovranskoj galeriji "Laurus". Trideset i pet godina ranije, nije bila i moja "nulta" godina  i početak. Želja za likovnim izražavanjem  pojavila se još u ranoj životnoj dobi. Kako iz svojeg okruženja isječke kadra  krajobraza, prirode, scene, ili ljude s kojima sam živio prenijeti  na papir ili platno bila je moja potreba. Puno godina kasnije platno ograničeno dimenzijom postalo je razlogom da svijet koji me okružuje osim oblikom komentiram i riječju. Tako su nastale i moje dvije zbirke poezije i dva romana.
 
Životne okolnosti nalagale su da dobar dio vremena posvetim  poslovima koji nemaju zajedničkih dodira s umjetničkim izražavanjem. Zato sve preostalo vrijeme posvetio sam svojim ljubavima – slikarstvu i književnosti. Bio bih neskroman kada bih govorio o svojoj nadarenosti i talentu, ali veliku upornost da ovladam slikarskim zanatom ne mogu negirati. Nemam formalno likovno obrazovanje, nisam pohađao slikarske radionice  i tečajeve slikarstva koje su vodili akademski slikari u Rijeci osim kratkog pohađanja tečaja slikarstva kojeg je vodio Gianfranco Miksa. Samoučenjem i istraživanjem pokušavao sam rješavati pitanja koja su se pojavljivala u slikarskom postupku. Bilo je to i trasiranje vlastitog puta do poznatih slikarskih pravila. Naravno da je tradicionalna ideja o dostojanstvu majstora zanatlije i u mojem razvoju  naišla na plodno tlo. Stečena iskustva realizma uz određene zanatske vještine, bila su presudne da se priklonim tada atraktivnom slikarskom pravcu – hiperealizmu.
 
Niti danas nisam član strukovnih udruga tako da nisam imao mogućnosti sudjelovati na njihovim izložbama. Zato sam rado sudjelovao na skupnim izložbama manifestacijskog karaktera na kojem sudjeluju i akademski slikari i na kojima stručni ocjenjivački sud dodjeljuje nagrade i priznanja. Na takvim izložbama imao sam i mogućnost provjere dostignutog. Znalo se dogoditi da na ex temporu u jakoj konkurenciji dobijem priznanje stručnog žirija i veliku naklonost posjetitelja, što mi je davalo vjeru i nadu da sam na dobrom putu.
 
Kada sam procijenio da moji radovi mogu biti prezentirani javnosti organizirao sam 1993. svoju prvu samostalnu izložbu. Prva u nizu od 35 samostalnih izložbi prema ocjeni struke pokazala je razvoj kako u slikarskom rukopisu tako i u odabiru motiva. Moj dosadašnji slikarski sadržaj može se pratiti kroz nekoliko slikarskih vrsta: pejzaže, vedute, genre - prizore i portrete. Naravno, teško je bilo ostati po strani novih pojava na art - sceni. Nove pojave bile su mi na određen način izazov na planu istraživanja nove tehnologije, novih slikarskih alata i materijala, propitujući svoj stav prema realističkim formama, koje iz realističkog slikarskog pristupa proizlaze. Zato sam napravio  kraći izlet u područje geometrijske apstrakcije. Novo iskustvo iako mi je bilo korisno nije moglo biti nadomjestak pejzažu, vedutama i portretima, mojem umjetničkom ishodištu, što je rezultiralo povratkom figurativnom slikarstvu.
http://mojzagreb.info/images/uploads/vijesti/34759/ivo_kajzer_djevojka_s_celom.jpg
• Kako pristupate motivu?
- Različiti su pristupi određenom motivu. Konstanta je da slika "nastane" u pravilu prije same slike. Tada krećem u materijalizaciju vizije. Obilazim obalu i malene lučice, promatram ribare, graditelje barki, zamišljam koji trenutak treba zaustaviti, koje elemente zadržati, dodati ili odbaciti na   već "stvorenoj" slici. Družim se i razgovaram s ljudima, dajem im do znanja da ih kanim staviti na moju sliku, itd.
 
• Motivi su stvarni ili imaginarni?
- Nekada već stvorena slika ne traži materijalizaciju, već je bez ičega počinjem prenositi na platno, pa su ti imaginarni pejzaži puno češći od stvarnih, nisu određeni niti prostorom niti vremenom. Kompozicijski red u okolini se vrlo malo nalazi, ali ga zato ima puno u mojoj imaginaciji. Drugi je slučaj  s motivima veduta primorskih gradića koje ipak trebaju biti prepoznatljivi. Da li ću napraviti crtež na licu mjesta ili fotografiju, sasvim je svejedno, i u jednom i u drugom slučaju dobit ću konture i obrise, broj prozora i vrata. No, što istaknuti i naglasiti, kako gradirati ton boje, kako dozirati svjetlo i sjenu, odlučit će vizija već stvorene slike. S portretom je nešto drukčije. Za portret, model i slikar moraju imati puno strpljenja i  odvojiti jako puno vremena, jer se fotografskom točnošću na platno prenosi svaki detalj portretirane osobe. Za razliku od primorskog pejzaža i veduta kod slikanja portreta ponekad za predložak uzimam fotografiju. U slikarskom se postupku razlikujem od mnogih hiperrealista po tome što fotografiju ne projiciram  na platno, određujem konture i portret ne dovršavam zračnim kistom, već portret slikam klasičnim slikarskim postupkom.
 
• Njegujete hiperrealizam.
- Pravac o kojem govorimo neki zovu hiperrealizam, superrealizam, fotorealizam. Umjetnički pravci danas nastaju i nestaju velikom brzinom. Imamo situaciju kada se pojave u umjetnosti sve više dematerijaliziraju i na kraju dovode do konceptualne umjetnosti. Ili se pojavljuje nova figuracija poput pop arta a potom hiperrealizma. Kao slikar hiperrealizam nemam za cilj predstaviti fotografiju u slici kako to mnogi misle. Cilj mi je stvoriti iluziju realnosti, ili možda čak iluziju ideje stvarnosti.
 
• Vaša omiljena slika?
- Odabrati svoju najomiljeniju sliku vrlo je teško, gotovo nemoguće. Jednako odabiru svojeg najdražeg djeteta. Odabir je moguć tek možda  sa stanovišta kako gledati sliku. Da li gledatelj sliku može promatrati i analizirati određenim redom, da li je ona značenjski, sadržajno, narativno i smisaono puna i odredljiva? Možda mogu u tom smislu izdvojiti moj rad "Na kraju" 1992. u tehnici ulja na platnu, gdje se lako čita likovni tekst izražen crtom, bojom i oblikom.  Naravno optimizma nikada dosta, makar i onog bez pokrića (životna dob), pa se ipak nadam da će najomiljenija ili najbolja slika tek nastati.
 
• Bavite se i književnim radom.
- Već sam ranije objasnio razlog mog književnog izražavanja što je rezultirao i zbirkama poezije Slučajni putnik i Festival povratnika. Zatim romanima Kronika u doba parodije i Najbolji roman godine. Moj nešto izoštreniji  pogled na realnost kao i smisao za sagledavanje društvene zbilje rezultiralo je  opredjeljenjem  za satiru. To što  moje slike odišu mirom i skladom, bez napetosti i drame i što na neki način simboliziraju sreću i bezbrižnost. Jedan drugi svijet bez utrke, brzog tehničkog razvoja, ne znači da je svijet tako šaren. Život je puno složeniji i teži, nemirniji, daleko tmurnijih tonova.
 
• Što je trenutno novo u atelijeru?
- Novi ciklus slika s kojim sam započeo prije tri godine temelji se na propitivanju likovne problematike suvremenog arta. Kao i za ranije radove tako i za radove novog ciklusa izdvaja se figuracija kao temeljna odrednica mog slikarskog izraza. Ženski likovi (za razliku od žanr – scena gdje dominira muški lik)  izviru iz isječaka ambijenata dekorativnih zapisa nekadašnjih ruralnih i urbanih interijera. Iz raskošnih kolorističkih plošnih formi nekadašnjih dekorativnih zapisa izranjaju likovi djevojaka naših suvremenica...
 
• Planovi, izložbe, monografije...?
- Logički slijed govori  s obzirom na životnu dob, i s obzirom na  druge okolnosti, o smanjenim mogućnostima djelovanja. Međutim, novi ciklus, koji je da budem malo neskroman, izazvao određenu pozornost kako struke, tako i publike (tri nagrade na likovnim manifestacijama), potiče me na rad i daljnje stvaranje. Kako nisam član strukovnih udruga, kao i zbog određenog vrlo lošeg materijalnog stanja u kulturi, vrlo teško će netko pokazati interes za moj slikarski opus, pogotovo do te mjere, da bi sve moje stvaralaštvo  zaokružio monografijom.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Nedjelja, 21/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 886 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević