Get Adobe Flash player

Uz godišnjicu smrti poznate i hrabre Hrvatice Ivone Dončević

 
               
                Prije samo čet'ri ljeta
                Otišla je s ovog svijeta.
                Za nju, noću niti danju,
                Crkve zvona
                http://3.bp.blogspot.com/_MdakPLzVHVo/R2r-qlP8gDI/AAAAAAAAADM/VBgwws2c8Ck/s200/ivona.jpg
                Nije bilo s nebosklona.
                Ime njeno je IVONA .
                Po djelima još od rana
                Hrvatima bješe znana.
                Voljela je snagom svom
                Svoj hrvatski dragi dom
                I daleko, u tuđini
                Slobodu je samo snila
                Napaćenoj Domovini.
                Ponosna je žena bila.
                Hrvatica rodu vjerna.
                Krasila ju hrabra djela
                A i ljubav neizmjerna.
                Bješe žena dobra, smjela
                I u svaki teški čas
                Dobrim djelom rodu spas.
               
                Prije samo čet'ri ljeta,
                Na Dan pobjede - OLUJE,
                Što ju Hrvat gord svetkuje,
                Otišla je s ovog svijeta
                Hrvatica dušom svom.
                Grob hrvatski sad joj - dom.
                Vječnost tu ju obasjava,
                A san prošli posta -java.
                Za mir vječni od Ivone
                S Katedrale zvona zvone.
                Tiho zvone.. zvone.. zvone..
 

Malkica Dugeč, 5. 8. 2018.

Otavijevićev akt je vrlo otmjen, privlačan, izrazitih atributa ali i istodobno nedvojbene pripadnosti prostoru, okolišu...

 
 
Slikar Neven Otavijević, suvremeni je hrvatski likovni umjetnik iz Zadra, autor je vrlo decentnog opusa ulja. Izlagao je više puta samostalno, vrlo zapaženo. Ovih se dana susrećemo s nekoliko novih uljanih slika, koje su rezultat uspješnog kontinuiranog rada u atelijeru, u ne idealnim slikarskim uvjetima.
http://www.politikaplus.com/upload/images/gallery/S/SLIKA%20NEVEN%20OTAVIJEVI%C4%86%205.jpg
Otavijević ostaje vjeran svom izboru , izrazitom ali i profinjenom koloru, u tretiranju motiva krajobraza u koji je vrlo vješto, suvereno utkao figuru akta. Jedno prožima drugo. Priroda se pretače u obrise tijela. Lijepa nagost izranja iz krajobraza. Riječ je i o dvojnosti bića i nature, riječ je i o univerzalnosti jednine.
 
Otavijevićev akt je vrlo otmjen, privlačan, izrazitih atributa ali i istodobno nedvojbene pripadnosti prostoru, okolišu u kojem se nalazi i kojem pripada. Vrlo neobična kombinacija koja nameće pitanje, što je prvo, akt ili krajobraz? Ili je ipak riječ o različitim pojavnostima prirode, okoliša, svijeta oko nas.
 
Čisti, neprijeporni dijelovi krajobraza u potpunosti pripadaju prepoznatljivom rukopisu slikara, skupina sukladnih ploha boje, koje nastavaju i druge slike iz novijeg opusa, čineći čvrstu pozadinu, temelj na kojem se uzdiže nekoliko vitkih stabala, koja su vrlo vjerojatno do malo prije nalikovala tajanstvenoj skupini zatečenoj u veseloj vilinskoj igri, četiri mlade djevojke opijene plesom. A sada su to izvijena, poput zanosnih tijela, tanka stabla u mističnoj šumi.
http://www.politikaplus.com/upload/images/gallery/S/slike%20nevena5.jpg
Dosta često, Otavijević slika propeto, izvijajuće drveće, portretira ga i doista, svako njegovo stablo ima neku svoju posebnost, drugačije je, reklo bi se, kako su ta stabla slična ljudima i nose njihove karakteristike. I kada slika grad, prazne ulice omeđene sačuvanom i zanimljivom arhitekturom u sličnom kolorizmu, s ponekom figurom koja promiče, ne možemo se oteti dojmu, kako su i slike gradova i prirode i aktova obilježene specifičnim, nečujnim mirom, tihim skladom nenarušenih relacija. Otavijevićeve slike nose obilježje mira, harmonije, tihog sklada, nježnog ali uočljivog kolora, ponekad i pritajene ljepote.
 

Miroslav Pelikan

Svojim pripovijedanjem autor ostavlja pečat vjere u ljude i ljudsko

 
 
Jere Bilan, pripovjedač – svjetionik nad morem, u zbiric Svjetionik (Vlastita naklada, Zadar 2018.) priča iznad kog se kao valovi izdižu priče osvijetljene Jerinim pripovjedačkim umijećem: Konop, Svjetionik, Sat, Dva ribara, Ribarnica u Taormini, Razlomak, Banka, Slikar, Ljubav, Kromosomi, Božji prst, Ljubav dva kapetana, Lička mećava, Rigel, Gospodin Soo.
http://morski.hr/wp-content/uploads/2018/10/Jere-Bilan-Blitvenica-e1538977227998.jpg
Da su ostale u mraku, u dubinama mraka, gluho i daleko bi bilo, da do njih nikad nije došlo, potopljene zaboravom, nekazane, neispričane, nenapisane… da ih nije izvukao iz dubine mraka oštrinom svoga pripovjedačkoga pera, osvijetlio im put bjelinama stranica knjige, hvala Jeri što bio im je svjetionik, bogateći nas. Vrijedilo je oknjižiti ove priče.
Bio sam na otočiću-svjetioniku Blitvenica, nedaleko otoka Žirja, lovio sam lignje i bila je noć. Počeo sam pozornije promatrati tu snažnu zraku svijetla koja sa svjetionika kruži morem i pomislio sam da izgleda kao ruka pružena pomorcima. Božja ruka koja spašava živote, jer treba znati da je to jedan od 48 austrijskih svjetionika na Jadranu. Lako je danas kad postoje sateliti, no pomorci su nekad bili dezorijentirani na moru, a ova zraka sa svjetionika je bila ruka spasa koju su prihvaćali i bivali spašeni. Ta je noć bila svojevrsni okidač da ću svoje priče ozbiljno napraviti. Pa moja prva knjiga se i zove „Svjetionik“, a od svih priča najdraža mi je upravo ona koja nosi to isto ime. Glavni likovi te priče su Sefardi, jedna obitelj koju pratim kroz četiri generacije. Ta priča šalje dobru poruku. – Jere Bilan.
Svojim pripovijedanjem Jere ostavlja pečat vjere u ljude i ljudsko. Zatvara se u svoje intimno carstvo, blistavo carstvo Mediterana, mora, škoja, težaka… ljudi i obala… i iz njih izvlači najljepše niti svoga pripovjedačkoga pleta.
Sve nastaje iz konkretne asocijacije, ali u mojoj mašti pretvara se u nešto drugo. Lani sam na tankeru došao skroz do ruskog Novorosijska, prošao sam pet mora, Jadransko, Jonsko, Egejsko, Mramorno i Crno, duh Mediterana osjetio sam u njegovoj punini. Posljedica toga je da su i neki lokaliteti i likovi mojih priča razasuti Mediteranom.
 
 
Simbolika priča u „Svjetioniku“ je višeznačna, no ono što je moja intencija u svakoj priči je da svojom edukativnošću i zanimljivošću čitatelja odvede negdje drugdje, gdje nikada nije bio. Da čitatelj u priču bude uvučen, da ga ponese i da osjeti emociju. Kada se to posloži, to ima smisla, priča ima svrhu, nema ispraznosti i otišli smo 'iznad radara.'- Jere Bilan.
U moru riječi Jere uspješno navigava – plovi do svoga cilja – priče. I priča zasvijetli. Zazvijezdi se na književnome nebu, skupljena s drugim pričama – Svjetionik. Njegova priča nije opis jednog jedinog trenutka koji probudi inspiracija. Prva zapisana misao oboji taj trenutak inspiracije različitim bojama koje slaže po nijansama i njihovoj srodnosti ispreplićući  ih u priči. Više nijansi plave: beskraj mora, nebeskog svoda, zvijezda, zvjezdanoga neba. Te nijanse imaju inspirativni karakter i vode kroz taj trenutak. Inspiracija nije jednostrana i nije ista kod pisanja svih priča Svjetionika. Te nijanse su uvijek različite i uvijek iznova pokreću svijet u njemu, svijet mediteranskog čovjeka. Njihove karaktere. Životne filozofije. Osobitosti.  Osobnosti. Žilavost, dosjetljivost i opstojnost, na tom škoju, moru, ubirući plodove škoja, plodove mora i bivajući stoljećima uspravan i gord. Svoj na svome. I u bijelom svijetu on je svoj, isti takav. Otišao sa škoja, ali škoj nije niti će ikada otići iz njega. Na zalasku života, kao na zalasku dana sunce moru, vrati se tom istome škoju da se ugasi na njemu.
Jerin dar pisanja je urođen. Čitajući njegove priče uviđamo kako uživa svakom porom svoga bića da svoja iskustva i doživljaje pretvori u priču unoseći svu strast pisanja i da to iskustvo nesebično podjeli. „Otvori nam oči“. 
 
U Jerinoj individualističkoj filozofiji svakodnevnice “koja sve opravdava”, i u “kojoj se sve može”. Iz perspektive običnog, malog, čovjeka u ime “ljudske duše” zasvijetliše Jerine priče. Ukoričen svijetli Svjetionik.
Jere Bilan zaljubljenik u sve što je uz more povezano. Rođenjem bodul, a opredjeljenjem učitelj u Pomorskoj školi, Bilan se i nije mogao svojim prvijencem pojaviti s nekom drugom tematikom.
- Njegovo poznavanje mora je fascinantno. On i more se druže, vole, i u potpunosti razumiju, pa je i psihologija likova koji žive na moru, uz more i od mora izvrsno razrađena. Njegovi likovi su fino iznijansirani, gradi ih kroz opise njihovih stanja i susreta, ali i u ovisnosti od sredine u kojoj žive i krajeva koje upoznaju. U svakoj je priči poruka i ona je krešendo priče. Stoga je ova knjiga edukativna i poučna, duboko moralna i humana - Drago Marić.
 

Nikola Šimić Tonin

U Galeriji Muzeja grada Splita u srijedu 3. listopada 2018. godine otvorena je izložba Meštrović i Prodanović

 
 
Fototeka Atelijera Meštrović u Zagrebu broji oko 4000 fotografija koje su vezane uz život i djelo hrvatskog umjetnika Ivana Meštrovića. Posebno vrijedan dio fonda jesu fotografije nastale ti­jekom umjetnikova života. Osim fotografija koje su snimili otac i sin, Milan i Svetozar Prodanović, treba istaknuti austrijskog fotografa Carla Thies­sa koji bilježi Meštrovićeve bečke dane s početka 20. stoljeća, te E. O. Hoppéa i R. Marjanovića koji fotografiraju djela izložena na samostalnoj izložbi u Victoria and Albert Museumu u Londonu 1915. godine, a četiri godine kasnije iste će fotografije koristiti za prvu monografiju Ivana Meštrovića. Iz toga vremena treba spomenuti i album Vjekoslava Cvetišića koji prikazuje umjetnikov dom u Mletačkoj 8, u Zagrebu kao i djela izložena na IV. kolektivnoj izložbi Ivana Meštrovića održanoj 1932. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Meštrović također surađuje i s Foto-Firštom u drugoj polovini 1930-ih. S nastankom Atelijera Meštrović kao muzejske institucije, započinje suradnja s Brankom Bali­ćem, Tošom Dapcem, Mitjom Komanom, Jozom i Ninom Vranićem, Marijom Braut, Marijanom Szabom, Nenadom Gattinom i u posljednjih deset godina s Damirom Fabijanićem, Borisom Cvjeta­novićem i Zoranom Alajbegom.
https://www.radiodalmacija.hr/wp-content/uploads/2018/10/Me%C5%A1trovi%C4%87-Prodanovi%C4%87.jpg
Prilikom inventiranja fotografija u fototeci Ateli­jera Meštrović u Zagrebu, evidentiran je veći broj fotografija pripisanih Milanu i Svetozaru Proda­noviću. Milan snima Meštrovićeva djela nastala u razdoblju između 1908. i 1922., a Svetozar na­stavlja suradnju s Meštrovićem do zatvaranja svojeg atelijera 1934. godine. Suradnja je rezultirala velikim brojem kvalitetnih fotografija djela Ivana Meštrovića objavljenih u katalozima izložbi kao i monografiji Ivana Meštrovića iz 1933. godine.
 
Iako dosad nespominjani, a slobodno se može reći i nepoznati fotograf, Svetozar Prodanović ostavio je trag kakav je malo koji fotograf njegova profila i vremena ostavio u dokumentarnoj hrvatskoj fotografiji. Ovom izložbom se predstavljaju život i djelovanje Svetozara Prodanovića u nastojanju da se njegov rad vrednuje u skladu sa zahtjevima profesionalne umjetničke fotografske struke. To je razlog zašto se pristupilo iz tri različite perspektive: povjesničara umjetnosti, konzervatora restauratora i fotografa.
 
Lana Majdančić, kustosica Atelijera Meštrović u Zagrebu napisala je Prikaz života i rada Svetozara Prodanovića (Slunj, 1895.- Zagreb, 1961., Martina Bagatina, viša konzervatorica i restauratorica pri Hrvatskom državnom arhivu napisala je kraću povijest fotografije kao i oštećenjima koji se s vremenom događaju na fotografijama, a Maro Grbić, povjesničar umjetnosti, pisao je tekst o tehnici i načinu fotografiranja Svetozara Prodanovića.
 
Svetozar Prodanović rođen je u fotografskoj obitelji Milana M. i Marije Prodanović koji otvaraju prvi atelijer u rodnom Pakracu 1890. seleći se svakih godinu ili dvije i radeći u drugom gradu. Tako 1895. žive i rade u Slunju gdje je Svetozar rođen. U Zagrebu se trajno nastanjuju 1899. godine a Svetozar 1907. završava Državnu mješovitu pučku školu u Bogovićevoj ulici. Šest godina kasnije (1913.) nastavlja s obrazovanjem i upisuje I. tečaj slikarskog odjela škole Otona Ivekovića pri Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu današnjoj Akademiji likovnih umjetnosti. Na kraju školske godine Prodanović izlaže svoje radove na školskoj izložbi, te su oni istaknuti u Hrvatskoj prosvjeti. Školovanje traje dvije godine, ali ga prekida zbog odlaska u vojsku, te završava tek u veljači 1919. Već sljedeće godine počinje raditi kao fotografski pomoćnik kod Mihajla Merčepa, nekadašnjeg očevog suradnika i potom kod Arnolda Braunnera, te krajem 1922. nastavlja u očevom atelijeru u Ilici 168 u kojemu radi sve do svibnja 1930. kada atelijer prestaje s radom. U lipnju Svetozar otvara vlastiti atelijer u Ilici 152 koji djeluje do studenog 1934.
 
 
Prodanović fotografira u svim fazama od makete i studije u gipsu do modela u glini. Iste faze fotografira i kod Meštrovićevog Spomenika Grguru Ninskom. Valdecov model Spomenika kralju fotografira uz studiju s jedne i čovjekom s druge strane kako bi omjeri skulpture bili jasni. Taj način rada ponavlja i s Meštrovićevim Indijancima jer oba kipara šalju fotografije Spomenika na odobrenje naručitelju. U istom periodu (1924. do 1929) surađuje i s Ivom Kerdićem na desetak djela a zvono za crkvu Svetog Blaža u Zagrebu fotografira u zvoniku. Fotografija nadgrobnog spomenika obitelji Weiss jedina je poznata iz suradnje sa Slavkom Brillom. Nešto više ih je ostalo u suradnji s Vojtom Branišom a najbolja je Sveta Cecilija. Za Prodanovićev rad vrlo je važno spomenuti časopis Svijet u kojemu potpisan objavljuje od 1928. do 1932. samostalne izložbi u Salonu Urllich Frana Kršinića (1929.) i Maksimilijana Vanke (1930.), pregleda rada Roberta Valdeca, Međunarodne izložbe u Barceloni (1929.), Izložbe jugoslavenske skulpture i slikarstva u Londonu (1930.) kao i IV. kolektivne izložbe Ivana Meštrovića u Zagrebu (1932.).
 
U Fototeci Atelijera Meštrović u Zagrebu sačuvano je 170 fotografija Meštrovićevih djela s kojim surađuje od 1924. do 1934. kada nastaju javni spomenici: Josip Juraj Strossmayer (1924.) za Zagreb, Indijanci za Chicago (1928.), Grguru Ninskom za Split (1929.), Kralj Petar I. za Kastav (1931.), Andrija Medulić (1930.-1932.) za Zagreb, Zahvalnost Francuskoj za Beograd (1930.) i nerealizirani Spomenik Bolivaru (1929.-1930.) koji je zahvaljujući fotografijama rekonstruiran na izložbi. Njihovo oblikovanje Prodanović prati kroz različite faze nastanka, ponekad od gline do postavljanja u javni prostor. Iznimno su vrijedne fotografije ženskih aktova nastalih u međuratnom periodu zbog suptilnosti prikazivanja golih tijela s dozom senzualnosti što najčešće uspijeva biranim kutom fotografiranja i osvjetljenja igrajući se chiaroschurom. Osvjetljenjem će oživjeti portret u glini Johana Wolfganga Goethea, ali i naglasiti patnju Krista u  Raspeću Velikom za crkvu Svetog Križa u Meštrovićevim Crikvinama Kaštilcu u Splitu kao i mir Isusa u Vječno razapetom za grobnicu obitelji - crkvu Presvetog Otkupitelja u Otavicama. Po završetku njihove suradnje, Meštrović više nema fotografa s kojim je tako intenzivno surađivao, a koliko je ta suradnja bila jaka svjedoči i fotomontaža Grgura Ninskog na Peristilu nastala četiri mjeseca prije postavljanja koju šalje don Frani Buliću, glavnom protivniku postavljanja Grgura na spomenuto mjesto.
Izložba ostaje otvorena do 11. studenog 2018. godine.
 

Nives Matijević

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Srijeda, 12/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 909 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević