Get Adobe Flash player

Hrvatska školska gramatika

 
 
U Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje objavljena je još jedna školska gramatika u Hrvatskoj koja je namijenjena učenicima osnovne i srednje škole. Autorice nove školske gramatike su: dr. sc. Lana Hudeček i dr. sc. Milica Mihaljević, a glavni urednik dr. sc. Željko Jozić. Školski priručnik su recenzirali: dr. sc. Ante Bežen, profesor metodike hrvatskoga jezika na Učiteljskom fakultetu i dr. sc. Marijana Horvat, voditeljica Odjela za povijest hrvatskoga jezika i povijesnu leksikografiju IHJJ-a. Isti su znanstvenici sastavljali, recenzirali, a također i uređivali (gl. ur. Željko Jozić) Hrvatski pravopis IHJJ-a. Gramatika je bila nedavno predstavljena na sajmu knjiga Interliber u Zagrebu.
http://izdavastvo.ihjj.hr/thumbs/300x399/r/uploads/ded3d632a9db378.jpg
Autorice u medijima navode da je riječ o “normativnoj gramatici” koja daje “učencima, učiteljima i nastavnicima jasan, kratak i jednostavan pregled osnovnih jezičnih znanja.” (Na Interliberu predstavljena ‘Hrvatska školska gramatika’ Instituta za hrvatski jezik). Nastavnici hrvatskoga jezika u osnovnim i srednjim školama trebali bi pak u svako doba dana posjedovati osnovna gramatička znanja. Uostalom, svi nastavnici koji predaju hrvatski jezik u školama završili su studij hrvatskoga jezika i vladaju gramatičkim sustavom na razini višoj od ove koju nudi nova školska gramatika. Drugo, razumije se samo po sebi da školska gramatika ne može biti nenormativna pa je ovdje suvišno isticati da je riječ o normativnoj gramatici kao da su one dosadašnje bile nenormativne. Izdavač nove školske gramatike je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. U načelu, izdavač za recenzenta ne bi smio angažirati djelatnika iz vlastite ustanove niti osobu kojoj je objavio prethodno neku knjigu jer se radi o pogodovanju. Takve recenzije su neuobičajene u znanstvenom svijetu, neobjektivne su i apologetske. Takav postupak odabira “kućnih“ recenzenata uvijek i svugdje baca loše svjetlo na ustanovu, glavnoga urednika, same recenzente i autore sličnih knjiga. Recenzenti trebaju biti neovisni i nepoznati autoru (autorima). Neshvatljivo je zašto uopće pojedini recenzenti pristaju pisati recenzije kolegama s kojima rade zajedno u istoj znanstvenoj ustanovi. Hoćemo li moći pročitati takve i slične recenzije na mrežnim stranicama IHJJ-a? Inače, izdavač za recenzente treba birati ugledne znanstvenike koji svojim primjedbama i prijedlozima mogu povećati kvalitetu knjige, što je u interesu autora i izdavača. Za odabir objektivnih recenzenata najviše trebaju biti zainteresirani sami autori koji će tako dobiti korisne sugestije, a ne hvalospjeve od kojih imaju više štete nego koristi. Kada se tako ne radi, pojavljuju se nakon objave knjige negativni prikazi što umanjuje njezinu vrijednost (Ova je Gramatika kap koja je prelila čašu).
 
Prema priopćenju Hrvatska školska gramatika slijedi sva preporučena rješenja Institutova pravopisa i jezičnih savjeta, a što ćemo s dopuštenim rješenjima navedenim u istom Pravopisu nije sasvim jasno jer učenik pa i bilo koji drugi porabnik može rabiti norme i preporučenih i dopuštenih inačica.
 
Priručnik su ilustrirali Josip Sršen i Sebastijan Čamagajevac crtežima koji su primjereni učenicima prvoga razreda osnovne škole, a ne ostalim učenicima, jer je gramatika namijenjena, kako pišu, „u prvome redu učenicima viših razreda osnovne škole i učenicima srednjih škola“. U jednom od ponuđenih likovnih dijaloga čitamo: “Ali to je moja kćerka - Žao mi je, gospođo, ona ne pripada hrvatskom standardnom jeziku.” (NA TRŽIŠTE STIGLA NOVA ŠKOLSKA GRAMATIKA Priručnik koji se bavi 'teškom' temom na jednostavan način). Uzgred budi rečeno, autorice u navezivanju pridjevnih riječi rabe obično u svojim prijašnjim radovima dativni navezak -u, a u navedenoj ilustraciji bez toga naveska. Primjerice, u priručniku Hrvatski na maturi piše: “Imenica kćerka ne pripada hrvatskomu standardnom jeziku“ (Hudeček Lana, Milica Mihaljević. 2014. Hrvatski na maturi. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Morfologija) To je očita nedosljednost.
 
Nije jasno, zašto je učenicima ponuđeno da riječ kćerka ne pripada hrvatskomu standardnomu jeziku? Dovoljno je pogledati veće rječnike hrvatskoga jezika i vidjeti da u mnogima od njih postoji i riječ kćerka, premda u Institutovu pravopisu imamo: kćerka razg. > kći (Zagreb, 2013., str. 262.). U hrvatskom književnom (standardnom) jeziku postoji riječ kći koja je knjiška jer ju većina govornika zamjenjuje oblikom kćer koja pripada razgovornomu jeziku. Norma je već davno trebala dopustiti supostojanje oblika kći i kćer u nominativu jednine. Na oblik kćer dodaje se hipokoristični nastavak -ka, a od riječi kćerka sufiksacijom je tvorena deminutivno-hipokoristična forma kćerčica i kćerkica, s tim da se u prve riječi vrši palatalizacija, u druge se ne vrši. Zbog toga razloga od ovih dviju istoznačnica riječ kćerkica, u odnosu na riječ kćerčica, ima veći stupanj stilske obilježenosti. Ako u hrvatskom standardnom jeziku ne postoji riječ kćerka, od čega su onda tvorene riječi kćerčica i kćerkica? Kako je moguće da se od riječi kćerka, za koju autorice drže da ne pripada standardnomu jeziku, tvore dvije deminutivno-hipokoristične izvedenice kćerčica i kćerkica, uz koje u mnogima rječnicima ne stoji da ne pripadaju standardnomu jeziku. Na temelju navedenoga smatramo da su riječi kći i kćerka neutralne, kao mati i majka, uz određene stilske razlike, a u razgovornom jeziku često se rabi nominativni oblik kćer koji je jednak akuzativnomu obliku kćer.
 
Zašto se u ponuđenim crtežima pojavljuje dva puta riječ dečko kad je znano da ta riječ u navedenom tekstu uz crtež pripada razgovornomu, a ne standardnomu jeziku. U mnogima rječnicima pa i u Institutovu pravopisu (dečko razg., str.195.) iza riječi dečko stoji da pripada razgovornomu jeziku. Pa kakva je to onda autorska dosljednost, standardna riječ kćerka da ne pripada standardnomu jeziku, a razgovorna riječ dečko da pripada?
 

Artur Bagdasarov, https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/bagdasarov-artur/28059-a-bagdasarov-slikovnica-s-gramatikom-za-klince.html

Nije riječ o krizi kiparstva, riječ je o krizi duha

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar Josip Marinović, autor je iznimnog i respektabilnog skulptorskog opusa, kreator niza javnih spomenika, kontinuirano aktivan preko šezdeset godina.
http://www.zagrebonline.hr/wp-content/uploads/2017/10/Fotografija0440-e1508873903173.jpg
• Gospodine Marinoviću, Vi imate gotovo, nemjerljivo kiparsko iskustvo, od šezdesetak godina, kako vidite i doživljavate današnju situaciju u umjetnosti?
- Najprije, ja nisam kipar koji je pratio trendove i bio u tijeku događanja.Ja sam dosta zatvoren u tom, svom svijetu. Sva moja preokupacija temelji se na mom, vlastitom, osobnom, tako da ja i ne znam previše o tim zbivanjima. Ponešto, na brzinu i usput vidim, ako odem na izložbu nekog svoga prijatelja i slično ali to su sve periferna gledanja, naročito, u ljevaonicama, kada netko nešto radi i ja to promotrim, onako površno ili je pak u pitanju otkrivanje spomenika. Ali nisam baš oduševljen s današnom situacijom umjetnosti u Hrvatskoj jer ja pamtim hrvatsku skulpturu kao vrhunac svjetske skulpture a ovo danas, treba zaboraviti. I danas mi imamo nekoliko sjajnih kipara ali su oni na odlasku, ne vidim neku izgledniju budućnost, što se skulpture tiče.
 
• Tko su bili po Vam ključni kipari, koji su imali klasični izraz svjetskog ranga?
- Meštrović, Frangeš Mihanović, Augustinčiuć, Kršinić, Valdec i mnogi drugi, pravi majstori. Gledajte, to je bila velika tradicija, koja danas jenjava i danas nekoliko kipara održava tu umjetničku razinu. Ja osjećam da je to i kraj te velike tradicije. To je kiparstvo koje uključuje i realizam i apstrakciju, sve što može spadati u skulpturu.
 
• Dakle, kriza u suvremenom kiparstvu je očita? Je li uzrok materijalna situacija ili jednostavno nema dovoljno talentiranih autora?
- Nije riječ o krizi kiparstva, to je kriza duha. To je općenita kriza duha.
 
• U osmom mjesecu, nedavno, u Imotskom je postavljena Vaša Gospa od anđela, na kojoj ste Vi radili, koliko, tri godine, svakodnevno.
- Da, svaki dan u atelijeru po nekoliko sati, teškog, fizičkog posla.
 
• Razmišljam o te tri godine koje ste posvetili Gospi od anđela. Pa i vrijeme se općenito promijenilo, nije li to prevelika žrtva za kipara , od tri godine za samo jednu, istina veliku, impozantnu skulpturu?
- Sve to utječe. Dodatno, kod nas nitko za svoj posao nije adekvatno plaćen, pa tako je i kod likovnjaka i zato se nema vremena da se dugo radi.
 
• Zanima me još i ovo, koliko se danas promijenio estetski pristup skulpturi?
- Nekada je rad bio studiozniji, danas je pristup površniji.
 
• Koliko ste Vi gospodine Marinoviću napravili skulptura? Počevši od onih koje su postavljene u prostoru?
- Isklesao sam preko sto i dvadeset, samo u kamenu. Zatim bronce, terakote, drvo, gips, jedno tisuću skulptura sigurno, ako ne i više.
 
• Koji Vam je materijal najdraži?
- Kamen, svakako, ne mora biti mramor iz Carrare, imamo odličan kamen iz okolice Trogira, iz Okruga, on mi je jako odgovarao.
 
• Rekli ste mi da se trenutno malo odmarate? Sigurno planirate ponešto?
- Odmaram se razmišljajući i svakako i planiram.
 

Miroslav Pelikan

Memorandum 2 temelji se i na nametanju nekakva zajedničkog srpskohrvatskog jezika

 
 
Opće je poznato kako narod bez vlastita jezika nije slobodan niti neovisan, poglavito stoga jer je taj narod, njegova politika, znanost i kultura posredstvom zajednička jezika podložna utjecaju i manipulaciji.
https://balkanbreakingnews.com/wp-content/uploads/2016/09/memorandum1-900x509.jpg
Premda je danas Hrvatska neovisna Republika koja je uz teške žrtve porazila velikosrpsku okupacijsku vojsku, njezine četničke ideje i pomagatelje, te poništila stožerni velikosrpski dokument "Memorandim I." Srpske akademije, pa ipak unatoč tomu velikosrpski ideolozi se ne mire s time te su u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti izradili novi plan tzv. "Memorandum II.".
 
Za razliku od Memoranduma 1, koji je oštro definirao zamišljene velikosrpske granice, planirao etničko čišćenje pograničnih krajeva te asimilaciju pučanstva opkoljenih pokrajina, Memorandum 2 više se temelji na integraciji i velikosrpskoj dominaciji u tzv. regionu zapadnog balkana, uz prioritetne ciljeve nametanja nekakva zajedničkog srpskohrvatskog jezika, izgradnji zajedničkog zapadnobalkanskog tržišta, izgradnji zajedničke zapadnobalkanske kulture, športa te postupnoj jugoslavenskoj integraciji pod velikosrpskom dominacijom. Kako možemo i sami vidjeti i svjedočiti, već više od desetljeća prosrpski i projugoslavenski pojedinci u suradnji s srbijanskim ideolozima organiziraju raznorazne suradnje, jezikoslovaca, kazališnih kuća, škola, pisaca, športaša, tkzv.narodnjačkih klubova koji služe za preodgoj hrvatske djece na srpsku glazbenu kulturu..itd. a sve u cilju ostvarenja velikosrpskog programa Memorandum-II.
 
Koncem 2016. u organizaciji velikosrpskih ideologa pozvani su prosrpski i projugoslavenski jezikoslovci da bi napravili pripreme za tkzv. Sarajevsku deklaraciju 2017. o tkzv. zajedničkom jeziku koji razvija " Srpska akademija nauka i umetnosti" bez dopuštenja hrvatskoga naroda zlorabeći hrvatsko ime i hrvatski rječnik u velikosrpske svrhe pod imenom "Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika". 
 
Vidjeti: https://www.sanu.ac.rs
"БИЛТЕН Фонда САНУ за истраживања у науци и уметности за 2016. годину"
 
Ovo je jedinstven primjer na svijetu gdje jedan narod u cilju velikodržavne profašističke ideje nasilno drugomu nameće jezik kradući tuđe ime, rječnik, književnost i sva jezikom povezana znanstvena i kulturna djela. Tako na primjer Hrvata katolika Ivu Andrića, krivotvoreći mu oporuku, posrbljuju, Nikolu Teslu koji je u svojim pismima i dnevnicima tvrdio da je Hrvat, zbog pripadnosti grkoistočnoj crkvi posrbljuju premda on u Srbiju nije nikada ni htio kročiti. Hrvata i Isusovca Ruđera Boškovića srpska akademija svrstava u 100 najznamenitijih Srba. Kompletnu hrvatsku književnost iz Dubrovnika srbijanski SANU neovlašteno tiska i predstavlja kao srpsku itd. Da je takvo što učinjeno bilo gdje drugdje već bi se pokrenule međunarodne tužbe za krađu autorskih prava ili krađu tuđe nematerijalne imovine. Još se žrtve velikosrpskih zločina iz 90-ih nisu pošteno ni ohladjele a velikosrpski ideolozi već djeluju na pripremama za nove agresije. 
 
Povijest je učiteljica života, tako vele i dokazuju povjesničari. Glede toga, sjetimo se zapisa iz naše hrvatske bliže i daljne povijesti koji govore o nebrojenim žrtvama u borbi za slobodu i vlastiti jezik. Sjetimo se zapisa iz Krbavske kronike popa-glagoljaša Martina "Turci nalegoše na jezik hrvatski", borbe za vlastiti jezik u doba Hrvatskog narodnog preporoda kada su nas htjeli pomađariti, u primorju talijanizirati, tijekom prve i druge Jugoslavije srbizirati ili pojugosloveniti a hrvatski jezik bio je proganjan i zabranjivan.
 
Danas kada je naša Hrvatska slobodna zemlja i kada bismo mi Hrvati po ugledu na Slovence napokon trebali postupno vratiti i izgraditi naš općehrvatski standardni jezik koji bi se morao temeljiti isključivo na našim hrvatskim govorima od Međimurja do Dubrovnika i od Istre do Dunava, nama i danas velikosrpski jezikoslovci i njihovi pomagatelji nameću neki svoj balkanski jezik s turskim rječnikom, asimiliraju našu djecu u svoju balkansku glazbenu kulturu putem mreže narodnjački klubova po hrvatskim gradovima, te na koncu još tuže nas za fašizam koji upravo oni provode nad nama.
 
A one koji se bore za ovu našu napaćenu domovinu Hrvatsku i osnovno ljudsko pravo, pravo hrvatskoga naroda na naš vlastiti neovisan hrvatski jezik i tradiciju naših predaka, njih se ponovno omalovažava pa čak i optužuje kroz velikosrpski i projugoslaveni tisak. Tako su se ovaj puta obrušili na braniteljicu hrvatskoga jezika dr. Sandu Ham, koja je cijeli život posvetila hrvatskome jeziku da bi na koncu ova herojina bila otjerana iz hrvatskoga jezikoslovlja.
 

Antonio Marko

Biti samostalni umjetnik slikar u Varaždinu nije baš uvijek lako

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Željko Prstec, rođen je 1950. godine u Varaždinu, gdje i danas aktivno djeluje u Muzeju anđela. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama i objavio niz knjiga.
http://mojzagreb.info/images/made/images/uploads/vijesti/34615/zeljko_prstec_foto_romeo_ibriscevic_543_253_c1.jpg
• Gospodine Prstec, pri spomenu Vašeg imena najprije se pomisli na Muzej anđela. Što Vama osobno predstavlja Muzej anđela?
- Unatrag tridesetak godina u moj slikarski svijet došli su tiho, nenajavljeno, sami od sebe, mali ajngeleki... Najviše od svega u to vrijeme zanimale su me ruine starih građevina i gradova načetih prolaskom vremenom. To su bili motivi koji su me nadahnjivali…, tušem i perom na ručno rađenom papiru. U strukturi ručno rađenog papira ugledao sam obrise, na moje iznenađenje, jednog malog anđelčića! Svirao je flautu. U početku nisam znao što s tom svojom nenadanom “vidovitošću”, a onda sam počeo otkrivati da svaka podloga, svaka struktura, sadrži u sebi neku priču, gledaš jedan svijet koji nije vidljiv svim ljudima. To je bio trenutak nadahnuća, trenutak iz kojeg je potekla priča o anđelima, o anđelima u Varaždinu “gradu u kojem anđeli spavaju”... i koja još uvijek traje.
 
• Kako je došlo do osnivanja Muzeja anđela? Što je cilj djelovanja Muzeja anđela?
- Nakon godina rada, nastao je jedan cijeli niz radova na temu anđela i Varaždina. Nizom sretnih okolnosti uspio sam iznajmiti jednu krasnu kuću u staroj jezgri grada Varaždina. Nadomak Staroga grada u povijesnoj jezgri grada Varaždina, nizom sretnih okolnosti utemeljio sam Muzej anđela, dom za moje stvaralaštvo na temu anđela, ali isto tako mjesto kojem bi se prikupljala umjetnička djela na temu anđela, duhovnosti, ljubavi... Sastavni dio Muzeja anđela je i Anđelinjak.Između tornja Franjevačke crkve i palače Bužan nalazi se već na daleko poznat Anđelinjak, mjesto dodira sna i jave. Pod strehama i skromnim (za)kutcima grada Varaždina koje čuvaju prah s anđeoskih krila (što ni mnogi Varaždinci nisu znali da postoji), otkriva se jedinstven doživljaj tajnovite i nebeske note povijesnoga grada Varaždina, stare hrvatske prijestolnice.
 
• Vi dugo stvarate. Što je ključ Vašeg pristupa motivu?
- Eh, nemam ključa, svaki puta rješavam enigmu stvaranja, rješavanja nekog mojeg sklada, mojeg univerzuma… možda Rajskoga vrta!
 
• Dosta ste izlagali u proteklom razdoblju. Koliko je izlaganje važno za umjetnika?
- Jako je važno izlagati, vidjeti svoj rad u drugom prostoru, s drugim slikarima, sam sa sobom, gledati slike očima drugih ljudi, osjetiti fluid ili ne između tvojeg rada, sebe, gledatelja… Obično poslije svega nastane konfuzija, ali… i to je potrebno.
• Kako doživljavate suvremenu umjetnost?
- Obožavam umjetnost! S velikim razumijevanjem gledam na potrebu kreativnosti, izražavanja i ugrađivanja humanog u svijet koji nas okružuje.
 
• Dobre i one druge strane života slikara u Varaždinu.
- Varaždin je nekad bil metropola… i još se po malo furamo na to. Biti samostalni umjetnik slikar u Varaždinu nije baš uvijek lako ni jednostavno. Stalno moraš nešto objašnjavati, biti iznimka, a birokracija je kod nas navek bila vladar situacije. Ograničenja su velika, ali ne samo u Varaždinu. Nikome ne pada na pamet tražiti glazbenika da ti svira i pjeva bez honorara, a slikari po pravilu za svoje izložbe ne dobivaju honorare  već se od njih traži da ostave svoj rad kao ulog za troškove galeriji…To bi se trebalo promijeniti. U Muzej anđela u Varaždinu dolaze posjetitelji iz cijeloga svijeta! Priču o varaždinskim anđelima razumiju svi ljudi na svijetu bez obzira na nacionalnost, boju kože ili religijsku pripadnost, a meni omogućavaju neki vedriji pogled u plavetnilo neba!
 
• Varaždin je predivan grad motiv.
-Šetnjom i potragom za svojim anđelom kroz “grad u kojem anđeli spavaju” imate priliku proviriti u skrivene kutke Varaždina i provjeriti spava li tamo negdje možda i vaš anđeo. Pod strehama i skromnim (za)kutcima grada Varaždina koje čuvaju prah s anđeoskih krila (što ni mnogi Varaždinci nisu znali da postoji), otkriva se jedinstven doživljaj tajnovite i nebeske note povijesnoga grada Varaždina, stare hrvatske prijestolnice. Varaždin nosim u srcu. Volim njegova skrovita mjesta, povijesnu bajkovitost Staroga grada, trošnost fasada, krovova i ljepotu njegovih tornjeva. Ja sam slikar manjeg formata, vrlo teško se odlučujem raditi velike slike. Volim crtati sve što je na  dohvat ruke od mog srca. To je moja dimenzija .. .
 
• Što je trenutno novo u atelijeru?
- Osim atelijera u Muzeju anđela, imam atelijer u svojem domu, ali isto tako ne mogu si zamisliti rad bez mojeg atelijera u Varteksu, gdje zahvaljujući mojim poštovateljima radim u stvarno prostranom atelijeru, a tu ima svega i kaj kaj! To je moj radni Raj!
 
• Planovi, izložbe, monografije...?
- U Muzeju anđela stalno ima posla, volim planove ali se rado prepuštam nadahnućima. Više od svega cijenim trenutak kad snaga ideje i kreacije ruši sve planove na užas mojih suradnika! Ali kaj se tu more? To je moja snaga i ljubav. Trenutno sam zaokupljen Svijetom bajki u muzeju anđela gdje se sa sjajnom pripovjedačicom Đurđicom Dropulić igramo s djecom. Pričamo bajke i crtamo... To mi je jako blisko jer moja je osobina da sve ono kaj mi nije jasno probam nacrtati.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Slobodan Milošević je ubio Ivana Stambolića, a Aleksandar Vučić Olivera Ivanovića. Slažete li se?

Subota, 20/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 948 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević