Get Adobe Flash player

U izradi je njegova likovna monografija

 
 
»Moja djela su odraz moje duše. Svako djelo mora imat dušu i poruku, a ja sam u svojim djelima ostavio sebe«, napisao je Ivan Tomljanović (Senj, 29. listopada 1927. Zadar, 18. siječnja 2017.), koji nas je napustio prije točno godinu dana. Ivan Tomljanović je akademski slikar, kipar, restaurator i tapiserist. U izradi je likovna monografija. Cilj ove likovne monografije o umjetniku i čovjeku Ivanu Tomljanoviću nije bio niti jest da bude Znanstveni zbornik, bar ja tako (N. Š. T.) od prvoga trenutka nisam vidio niti je želim tim očima gledati. A da želim ukazujući na neupitno umjetničko bogatstvo, ljudskog i umjetničkog, njegov doseg, novim vrednovanjima, značaja i pozicije Ivana Tomljanovića postaviti unutar kulturne scene RH u kojoj neupitno zavređuje svoje mjesto. Potaknuti na pozornost i otkrivanje onog manje poznatog, pa i znanstvenu obradu cjelovitog opusa, kao i postava izložbe te prikupljanja i čuvanja Ivanovih  djela … jest smisao ove monografije. Prvenstveno upoznati širu javnost s likom i djelom Ivana Tomljanovića, pomalo zapostavljenim, ili bolje rečeno nedovoljno poznatim bar ne onoliko koliko itekako zavređuje. Tom njegovom radošću stvaranja koja teče i struji sve vrijeme njegovoga život – puta. Naznaka će biti prije sveg na njegovoj Bogoštovnoj umjetnosti,„habitu“ crkvene umjetnosti: freskama, radovima u metalu (crkvenim uresima) restauraciji…
http://www.kalelargainfo.hr/wp-content/uploads/2016/04/12828442_1114987225219953_3051563106029604826_o_1458032029.jpg
Inicijalna ideja akademika Nikole Bašića uputila me je još jače tom smjernicom nastajanja teksta monografije donoseći nadahnuće unutar likovno-kritičke percepcije, stručnih ogleda  Antuna Travirke i drugih ocjenjivača Ivanovoga djela. Svojevrsna je to avantura riječi i slike, a svaka je slika znano nam je to tisuću riječi a Ivan je k tomu i umjetnik riječi.
 
Koliko je samo filmičan njegov životni put i sve oko njega (Ivanova knjiga Glista na asvaltu) daje nam tu mogućnost vjerodostojnog, virtualne kretnje, svojevrsni mozaik, kojemu protočnost daje i treba dati esejistički gradivni pristup znanstvenim osvrtima koje uvlači u cjelinu teksta. Ni u kom slučaju ne ću dopustiti da tekst zaguši likovnu stranu monografije, zatrpa slike, one ovom monografijom svijetlit će divotom njega, neponovljivošću jednoga talenta i stvaralaštva, duhovnom stranom jednoga čovjeka, biti odraz njegove duše, monografija njihov vitraž, struktura i niti umjetničkog oživotvorenja. Geneza nastojanja i nastajanja. Ivanova životna i ljudska putanja. Uz podržatelje: Gospođu Anu Tomljanović Ivanovu suputnicu, akademika Niku Bašića koji je u mladosti  potaknut Ivanovim i Anim žarom za umjetnost s njima živio istinsko prijateljstvo i  Ivanovog kolegu po restauratorskoj struci i prijatelja Šimu Vitorija, uspjeh monografije je neupitan.
 

Nikola Šimić Tonin

Najlakše je naslikati portret osobe koju površno poznajete

 
 
Akademski slikar Mladen Bolfek rođen je u Karlovcu 1972. godine. Diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu. Istaknuto je ime svoje generacije, autor vrlo složenog opusa koga čini nekoliko vrlo osebujnih ciklusa, bavi se i ilustracijom i grafičkim dizajnom.
http://aktivirajkarlovac.net/wp-content/uploads/2017/11/Mladen-Bolfek-foto-Sandra-Bolfek.jpg
• Gospodine Bolfek, realizirali ste nekoliko ciklusa, izlagali na niz samostalnih izložbi u domovini i inozemstvu. Jesu li ispunjenjeni Vaši snovi, misli o budućnosti.
- Nisu, mislim da je jako malo sretnika koji mogu reći da su im se snovi ispunili. Vrijeme u kojem živimo vrlo je turbulentno, tko zna što sutra nosi. Kako na privatnom, tako i na poslovnom i umjetničkom planu.
 
• Prvi ciklus koji spominjemo jesu vedute i pejzaži, što je njihova temeljna karakteristika?
- Sve moje slike prožima specifična atmosfera. Bilo da se radi o tematskim slikama, vedutama, pejzažima, uvijek je to igra kontrasta, svjetla i sjene, atmosfera „zvizdana“ na moru, ili pak neke izmaglice. Način kako gradim sliku, malo je drugačiji od konvencionalnog bijelog platna. Krećem sa slikanjem od tamno smeđe, gotovo crne podloge u ulju, gradeći sliku u širim potezima kista ispod kojih se prozire tamna podloga slike. Postepeno dodajem sve deblje „impasto“ namaze sa svjetlijim tonovima, a krajnji rezultat je ta specifična atmosfera na mojim vedutama i pejzažima.
 
• Istaknuto mjesto zauzima i ciklus tematskih slika.
- To je  ciklus slika nastalih prije više od 10 godina. Nazvao sam ga „tematskim“ jer cijeli ciklus povezuje ista zajednička atmosfera. To su prizori iz života malog čovjeka, prikazi međuljudskih odnosa, svakodnevnih situacija, obavijeni  pomalo sjetnom atmosferom. Prikazi su to nekih neodređenih uličnih situacija. Nisu to scene grandioznih velegrada prožetim vrevom ljudi, već više scene nekog predgrađa, provincije. Sami ambijent svake slike stavljen je u drugi plan, kako bi fokus stavio na čovjeka, njegov običan, svakodnevni život, bez glamura i pompe. Moglo bi se reći da su te slike svojevrsna „kontra“ prizemnim „show“ emisijama, političarima, sponzorušama, općenito ispraznom glamuru, kojima nas svakodnevno bombardiraju mediji. Postali smo društvo u kojem kontekst zašto si u medijima više nije bitan, glavno da jesi u medijima, a to što time zatupljuješ ili lažeš naciju uopće nije bitno. Uvijek sam volio gledati tzv. Sliceoflife filmove, vjerujem da je i to utjecalo na moj rad. Te sam slike izlagao i na samostalnim izložbama u Njemačkoj, Austriji i Sloveniji.
https://bolfekmladen.com/wp-content/uploads/2015/05/SLIDE-slika-05.jpg
• Njegujete i rad na portretu.
- Portret je slikarska disciplina koja je uvijek izazov. Vrlo zahtjevna, s različitih aspekata. Ako se radi o autoportretu, jako je prisutan psihološki, podsvjesni faktor. To buljenje u zrcalo u samog sebe, satima i danima, a svaki dan ste drugačijeg raspoloženja, i svaki dan na drugačiji način doživljavate svoj lik. Ima jedan autoportret slikara Luciana Freuda, inače unuka Sigmunda, gdje je tako uvjerljivo naslikano to zurenje. Kada se pak radi o slikanju portreta po narudžbi, posebno ako su djeca u pitanju, javlja se opet problem subjektivnog doživljaja. Roditelji svoju djecu vide na drugačiji način od osoba koje tu djecu znaju površno. To je na podsvjesnoj razini. Kaže se da je najlakše naslikati portret osobe koju površno poznajete, jer je ipak potrebna neka mala povezanost s modelom, kako bi portret bio psihološkog karaktera. Najteže je dobro naslikati autoportret i portret bliske osobe.
 
• Posebno mjesto zauzima i ciklus raznih motiva.
- To su neka traženja izraza, motiva, malo lutanja. Kod slika golubova bavio sam se njihovom dinamikom, odnosno želio postići njihovu lepršavost, lepet krila. Ima tu i dosta radova u tehnici suhog pastela.
 
• Ilustracija zauzimaju značajan prostor u Vašem radu.
- Ilustracijom sam se počeo baviti prije nekih petnaestak godina kada sam upoznao svoju suprugu Sandru koja je diplomirani grafički dizajner i koja me je uvela u svijet grafičkog dizajna i ilustracije. Radila je tada u Bruketa&Žinićo.m., oni su tada doživljavali nagli uspon i trebalo im je vanjskih suradnika ilustratora. Počeli smo surađivati i tada sam ušao u svijet ilustracije i grafičkog dizajna.Grafički dizajn sam slušao na likovnoj akademiji, a brak sa suprugom Sandrom opet mi je približio tu struku i danas smo suvlasnici BOLFEKiart&graphicdesign studija. Studio se nalazi u samom starom dijelu grada Karlovca, u nažalost zapuštenoj renesansnoj Zvijezdi. S obzirom da smo bračni par likovnjaka, studijom smo objedinili naše struke,galerijom naših dizajnerskih radova i mojih slika. U studiju držimo i tečajeve slikanja i crtanja za sve uzraste i imamo preko 60 polaznika.
 
• Doživjeli ste i zanimljivo američko iskustvo.
- Supruga je živjela na Floridi, s 11 godina odselila je s obitelji i tamo završila studij grafičkog dizajna na “ Universityof  Florida“. Kratko vrijeme radila je u jednom dizajnerskom studiju, pa se odlučila vratiti živjeti u Hrvatsku. Roditelji i Sandrina sestra žive i dalje na Floridi, od tuda naša povezanost s Amerikom. Nekada, prije recesije u Hrvatskoj, kada smo i bolje živjeli, jednom godišnje smo putovali na Floridu. Jednom prilikom smo boravili na Floridi šest mjeseci, tada sam u punčevoj garaži sklepao atelje i intenzivno slikao, surađivao s galerijama i dosta slika prodao. Amerika, preciznije Florida, jako se razlikuje od Hrvatske odnosno Europe. Ne mislim pritom samo na razlike u klimi, vegetaciji, arhitekturi, već i na velike kulturološke i sociološke razlike. Ljudi su naprosto drugačiji. Izrazito ljubazni ali i jako zatvoreni. To je, između ostalog, suprugu Sandru i ponukalo da se vrati u Hrvatsku.
 
Vjerojatno ćemo velikom broju čitatelja, u jednu ruku, biti čudni. U vremenima kada se događa egzodus mladih ljudi iz Hrvatske, mi smo još uvijek tu, iščekujući bolje dane, a da smo praktično “jednom nogom preko bare“.S obzirom da živimo od umjetnosti, svašta smo prolazili, imali uspona i padova, ali guramo dalje i još uvijek smo tu. Treba vidjeti i drugu stranu, odnosno sagledati situaciju u kojoj se nalaziš iz svih aspekata života i donijeti pravu odluku. Koliko god svi mi teško živimo u Hrvatskoj, živimo među svojima, u skladu s kulturnim nasljeđem kojeg svi nosimo u sebi. Pa nama se djeca sama igraju ispred zgrade, to je tamo nezamislivo. Ima život u Hrvatskoj puno lijepih strana, uz sve negativnosti, samo da se kao društvo posložimo, pa da idemo dalje…
http://www.dolenjskilist.si/media/objave/slike/v/kultura/2010/05/7/012.jpg
• Što je ključno u Vašem pristupu motivu?
. Bilo što da radim, sliku, ilustraciju, logotip, nastojim pristupiti neopterećen i „svjež“. No to je ponekad prilično teško.
 
• Što je novo u atelijeru?
- Trenutno prašina. S obzirom da smo supruga i ja pretrpani poslovima grafičkog dizajna,nažalost ne stignem slikati. 
 
• Planovi, izložbe, monografije...?
- Ima puno planova, a još više želja. Trenutno sam zaokupiran grafičkim dizajnom, držim tečajeve crtanja i slikanja, slikarstvo je nažalost trenutno sa strane. Imao sam već takvih faza, no uvijek bih se vratio u atelijer.
 

Miroslav Pelikan

Izložba u galeriji Vladimir Filakovac u Narodnom sveučilištu Dubrava

 
 
Goran Žigolić, hrvatski  suvremeni umjetnik, izvanredni akvarelist i skulptor, autor vrlo osebujnog i specifičnog opusa, izlagao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, dvanaestog veljače ove godine predstavio se je s novim radovima, ciklusom aktova u zagrebačkoj galeriji Vladimir Filakovac u Narodnom sveučilištu Dubrava. Za ovu je prigodu, Žigolić je odabrao dvedeset i osam akvarela s motivom akta na različitim srednjim formatima papira,
http://mojzagreb.info/images/made/images/uploads/vijesti/35690/goran_zigolic_-_plakat_2018_482_253_c1.jpg
U središtu zanimanja autora je i nago žensko tijelo, sanjano, čeznutljivo gledano, otkriveno, erosom natkriljeno golo tijelo lijepe žene, koja više sliči antičkoj božici a manje ženi iz stvarnoga života, ali i  nagost izmučena, predimenzionirana tijela, izrazitih bokova i umornih grudi, ženskih likova bez osobite vanjske privlačnosti, koja gotovo djeluju aseksualno, udova iscrpljenih  mnogim nedaćama i nevoljama koje su prelazile, jurile ili puzale preko njih, kao muke i napor, kao tlaka i nemoć, u danima koji ostajali iza njih, pamćenih ili po dobru ili po zlu.
 
Na svim motivima nagih žena, Žigolić je osobito podrcrtao jednu karakteristiku, a to je zračenje unutarnje, često skrivene ili skrivane ljepote, koju svaka osoba u sebi nosi, pokazujući je ili tajeći, kroz svoje složene i često teško uvijek objašnjive geste, kroz poglede, kroz riječi, u držanju tijela, kroz neverbalnu komunikaciju.
 
Žigolićevi modeli su sami u prostoru ,u kojem su i mogu biti potpuno slobodni, ne moraju se obazirati na norme koje ih guše, mogu biti ono što jesu, neprilagođene, kapriciozne, frivolne, ljute, zavodljive, umorne i zasićene i sobom i s ovim svijetom, mogu biti samo ono što su i bile oduvijek i  bile, golo, nesputano žensko tijelo, šarmatno i izazovno i s talogom godina ili tek na pragu života, mogu biti i jesu izazivačice svijeta, mogu biti i jesu jedina tajna svijeta jer žena je doista jedina prava tajna svijeta.
http://mojzagreb.info/images/uploads/vijesti/35690/goran_zigolic_2.jpg
Žigolić je dotakao u svojim akvarela i jedno doista staro pitanje, kako objasniti mistiku, čarobnost nagosti, taj neshvatljivi trenutak kada se opazi, ugleda ili djelomično ili posve golo tijelo ženo, nastojeći svojim odmjerenim kolorom i blagim potezima približiti se tom jedinstvenom trenutku i eruptivnom dojmu u svakom pogledu. Žigolićeva izložba je vrlo zanimljiva, njegov tretman motiva akta je suvremen i blizak današnjem vremenu, izveden u klasičnom slikarskom pristupu, ozbiljno i otmjeno, kao što ovome motivu i priliči.
 

Miroslav Pelikan

Prigodom Međunarodnoga dana materinskoga jezika

 
 
U posljednje vrijeme pojedini jezikoslovci u razgovorima za sredstva javnoga priopćavanja (subesjedama, intervjuima) izjednačuju književni (standardni) jezik s materinskim jezikom i pokušavaju bezimenim imenom zamijeniti ime nastavnoga predmeta Hrvatski jezik u školama. Pitamo se je li zaista materinski jezik isto što i standardni i možemo li ih poistovjećivati? Problem (zagana) je u tom da se pojam “materinski jezik” u različitim teorijama objašnava na različit način. Nema općega pojma “materinski jezik” jer svatko oblikuje svoje mišljenje, ali ipak “materinski jezik” nikako se ne može potpuno podudarati sa standardnim jezikom.
https://3dchristianity.files.wordpress.com/2011/05/mothers_day_udit1.jpg
Nevest ćemo nekoliko inačica pojmova “materinski jezik”.
1. Materinski je jezik zapravo prvi jezik (“jezik kolijevke”) koji čovjek prihvaća od djetinjstva (tzv. native language). Obično se materinski jezik podudara s jezikom roditelja ili jednoga od roditelja. Obitelj u razgovoru s djetetom rabi ponajprije razgovorni jezik ili čak oponaša dječji govor, a ne standardni. Dakako, dio toga razgovornoga jezika podudara se sa standardnim, ali djelomice, jer ovisi o mnogim društvenojezičnim čimbenicima: zavičaj, obrazovanje, struka, dob itd.
2. Materinski je jezik etnički jezik (tzv. ethnic language, Volkssprache). Mnogi ga ljudi poistovjećuju sa svojim etnosom ili narodom, etničkim istobitom (etničkim identitetom).
3. Materinski je jezik jezik predaka (tzv. Muttersprache), tj. materinski govor koji su rabili naši predci.
4. Materinski je jezik isto što i funkcionalno prvi jezik.
5. Materinski je jezik jezik na kojem mislimo (tzv. thinking language) i razgovaramo.
6. Materinski je jezik jezik koji smo svjesno odabrali za priopćavanje npr. u jezičnoj zajednici u kojoj dugo živimo i radimo.
Dakako, može postojati i drugo tumačenje pojmova “materinski jezik“, ali ni jedan od višenavedenih ne podudara se potpuno sa standardnim jezikom. Materinski se jezik kao jezik roditelja ili obitelji smatra jednom od osnovnih teorija i kao takav skoro se nikada ne podudara sa standardnim. Materinski je jezik jezik koji je usvojen u djetinjstvu, navike porabe kojega se većinom čuvaju u zreloj dobi. Materinskih jezika može biti više od jednoga. Prvi jezik može potpuno ili djelomice prijeći u drugi i ne imati izravnu vezu s roditeljima ili predcima.
 
Pomoću neutralizacije naziva hrvatski jezik, pokušava se kao nastavni predmet u školi unijeti naziv “Materinski jezik i knjževnost” ili “Nastavni jezik” govori da se radi o nekom bezimenom, valjda “zajedničkom jeziku”. To govori da je riječ o kakvom bezimenom, valjda “zajedničkom jeziku“. U zbilji tako što nije ni moguće jer školarci u nastavi uče i poučavani se konkretnom jeziku koji ima svoje ime, a to je hrvatski književni (standardni) jezik koji je službeno određen u 12. članku Ustava Republike Hrvatske. Treba li tada sve udžbenike koji nose ime Hrvatski jezik za različite razrede preimenovati u udžbenike za “materinski jezik“ ili “nastavni jezik“? Možemo li tada imati naziv „materinski jezik“ za nastavni predmet, a književnost ili povijest nazivati hrvatskom ili tada i književnost i povijest valja preimenovati u “materinsku“? Tvrditi da je naziv „materinski jezik“ ili „nastavni jezik“ prikladniji jer „kajkavcima i čakavcima nije materinski jezik štokavski“ ne odgovara stvarnosti u kojoj živimo. U školama kajkavci i čakavci uče i poučava ih se književnom (standardnom) hrvatskom jezikom, a ne narječjima. U Hrvatskoj već postoji nastavni predmet Hrvatski jezik i ne valja ga zamjenjivati bilo kojim bezimenim nazivom. Nitko ne izbjegava i ne skriva svoje ime koje već odavno postoji u nazivu nastavnoga predmeta u školama, u knjigama i monografijama, u Ustavu, priznat je kao služebeni u EU, služe se njim, opisuju ga i rabe mnogi znanstvenici i ustanove u drugim državama. Nazivom se jezika ne manipulira!
 
Naziv “materisnki jezik“ kao jedan od predmeta u pojedinim školama izvan Hrvatske, ne treba uvijek poistovjećivati sa strukovnim, jezikoslovnim pojmom – standardni jezik. Međusobno jezikoslovne značajke materinskoga i standardnoga jezika mogu se podudarati u školskom predmetu, ali naziv materinski jezik nosi često stilski osjećajnu obojenost, pokazujući bliskost, intimnost odnosa jezika prema svojoj domovini i materi koja počinje razgovarati s novorođenčetom, daje djetetu prve osnove govora. Materinski jezik valja razlikovati od standardnoga u pojmovima jer, uz ostalo, standardni je jezik, ili katkada jezici (npr. u Republici Bjelarus bjelaruski i ruski), službeni, kodificirani jezik u mnogim državama diljem svijeta. Materinski jezik i standardni jezik u većine Hrvata u Hrvatskoj upravo je hrvatski, a ne bilo koji drugi i ne valja mu ponovno pokušavati oduzimati ime u korist nekoga bezimenoga „zajedničkoga“.
 

Artur Bagdasarov, Jezik, br. 5., 2017.

Anketa

Kako treba nazvati 13. travanj 2018.?

Petak, 20/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 864 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević