Get Adobe Flash player

Nepotrošivi motiv mora

 
 
Slikar Ivo Kajzer, suvremeni je hrvatski likovni umjetnik, temperamentan, mediteranskog karaktera, sklon koloru, harmoniziranim elementima koji čine njegove slike, autor kontinuiranog slikanja i neprestanog suočavanja s nepotrošivim motivom mora, u zajedničkom okruženju čovjeka i prirode.
http://www.politikaplus.com/img/s/810x500/upload/images/gallery/S/SLIKA%20IVO%20KAJZER%201.jpg
Kajzer je dio svog kompleksnog opusa posvetio reklo bi se, nevažnoj stvari, ovalnom okruglom, glatkom, šarenom, prošaranog žilicama ili posve istobojnog, velikom,malom, lijepom, čudnom kamenu, oblutku ili valutku ili valutici (prema Rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića, kamen koji je voda valjanjem zaoblila).
 
Stotine ovala ispunjaju donji dio slike  plićaka,  nagurano, nagužvano ili blago položeno sivkasto plavkasto kamenje raznovrsnih ovalnih oblika i dimenzija iza kojih se ljuljuška prozirni, pa sve plaviji sloj već velike dubine, preko koga dolazimo nakon kopna do izravnog kontakta s morem i ulazimo u njegov volumen, otirući sa sebe sve nepotrebno, lažno, ostajemo samo mi s golim tijelom usred mora, očišćeni, blagoslovljeni vječnom vodom mora. Ti ovali imaju metafizički značaj, oni su sveta staza  hrama, preko kojih se čovjek klanja božanskom moru jer od njih okruglih i suhih oblutaka počinje more, ponekad ih dodirnu najhrabriji valovi i donose svježinu, da bi opet trpjeli vrelinu, sanjajući o moru, o neprozirnim i dragim dubinama.
http://metro-portal.hr/img/repository/2018/09/web_image/ivo_kajzer.jpg
Kajzer varira mnogobrojne kompozicije s oblutcima i nazirućim morem , ponekad se služeći i stvarnim motivim negdje sa sjevernog Jadrana, nastojeći ukomponiranosti raznovrsnost kamenih formi u taj suho mokri sloj, koji razdijeljuje more od kopna i kopno od mora. Kada bi uvećali pojedine segmente ovih Kajzerovih slika, posebno detalje s oblutcima, dobili bi vrlo zanimljive nefigurativne kompozicije, vrlo ekspresivne.
 
Privlačan je i nesvakidašnji, duguljasti, vodoravni format, s motivom, mirnog i praznog, tihog mora, tek rijetki valići razbijaju monotoniju, čudesnu tišinu, sklad. Kajzerove slike donose ponajprije umirujući ugođaj, gotovo posve nečujan, fin i otmjen prostor posvemašnje tišine. Cijeli je opus Ive Kajzera posvećen motivima mora, izveden je u hiperrealističkoj maniri, klasičnog štafelajnog slikarstva, kvalitetno i vrlo emotivno.

 

Miroslav Pelikan

Nova taktika asimilanata

 
 
Čovjek koji ne poštuje svoj jezik i baštinu ne poštuje ni svoj narod, a tko ne cijeni svoj narod ne cijeni ni svoju mater jer mati daje materinski jezik. Materinski je jezik Hrvata kao jedina mati koju se ne može i ne smije ni prodati, ni kupiti, ni preimenovati.
https://fink.hamburg/wp/wp-content/uploads/2018/06/RoHodel.jpg
Robert Hodel
 
Dr. sc. Robert Hodel, švicarski slavist, stručnjak za srpsku i rusku književnost, profesor na Institutu za slavistiku Sveučilišta u Hamburgu, na nedavno završenom 16. međunarodnom kongresu slavista u Beogradu u subesjedi za medije izrazio je zabrinutost za opstanak nacionalnih jezika. Prema njegovim riječima na fakultetu u Hamburgu izučavaju se ruski, češki, poljski i štokavski, tj. nekadanji "srpskohrvatski jezik". Uz ostalo profesor je također rekao i ovo: "Mi nismo podelili štokavski jezik, koji je prema mom mišljenju jedan jezik. Prvo iz praktičnih razloga, jer bismo smanjili broj studenata. S druge strane, ako ste vi sposobni da čitate delo hrvatskog autora u originalu, ne vidim zašto istovremeno ne biste mogli da se bavite i srpskom i hrvatskom književnošću."(Nacionalni jezici nestaju sa međunarodne scene iz naukeNacionalni jezici nestaju sa međunarodne scene iz nauke).
 
Zanimljivo je da postoji s jedne strane zabrinutost za opstanak nacionalnih jezika, a s druge pak strane ne rabe njihov etnolingvonim (nacionalni naziv jezika). Drugim riječima, prema profesoru, nacionalni jezik postoji i treba ga čuvati i razvijati, ali ime neka mu pak bude "štokavski jezik". Ako postoji štokavski standardni jezik, tada valjda postoji i štokavski pravopis, gramatika, rječnik pa i dvojezičnik jer sveučilištarci ne samo da čitaju književna djela nego ih i prevode, raspravljaju o različitim temama, čak i na stranim jezicima itd. S kojega jezika autor prevodi djela srpskih književnika na njemački, sa "štokavskoga" ili pak srpskoga i što piše na prevedenim knjigama, s kojega su jezika ti prijevodi? Ako ćemo polaziti od praktičnih razloga i razumijevanja, tada ne treba npr. češki i slovački dijeliti na dva jezika jer govornici češkoga i slovačkoga standardnoga jezika sasvim se dobro razumiju i mogu u izvorniku čitati i jednu i drugu književnost. Broj bi sveučilištaraca na fakultetu valjda na takav način bio povećan. Možda treba tada radi praktičnih razloga vratiti naziv "jazyk československý" kako je to bilo nekoć u češkoslovačkom Jezičnom zakonu iz 1920. god.? Njemačkim nešvicarskim govornicima, s druge pak strane, švicarska inačica njemačkoga standardnoga jezika vrlo je teško razumljiva, moramo li tada zbog nerazumljivosti ili slabe razumljivosti stvarati neke nove nazive za jezik ili odvojene katedre? Izočnost sveučilištaraca, stručnjaka ili razumljivost ili nerazumljivost nije uvijek dobar kriterij za novonastali umjetni naziv jezika koji pokušava na neki način zamijeniti prijašnji. Takav pristup prema jezicima Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba podsjeća donekle na jezičnu politiku Austro-Ugarske. Ponovno se pokušava umjesto drugih naroda rješavati koji naziv jezika ti narodi moraju imati. Ako jedna strana ne poštuje ili ne priznaje drugu stranu, tada valjda druga ima pravo barem se isto jezično ponašati.
 
U članku 3. Uredbe o potvrđivanju Ugovora o kulturnoj suradnji između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Savezne Republike Njemačke, s protokolom od 1997. god. čitamo: "(2) To vrijedi za širenje i poboljšanje znanja hrvatskog i njemačkog jezika u školama, na visokim školama i drugim obrazovnim ustanovama, uključujući ustanove za obrazovanje odraslih." (UREDBA O POTVRĐIVANJU UGOVORA O KULTURNOJ SURADNJI IZMEĐU VLADE REPUBLIKE HRVATSKE I VLADE SAVEZNE REPUBLIKE NJEMAČKE, S PROTOKOLOM). U sporazumu o hrvatsko-njemačkoj kulturnoj suradnji još iz 1997. god. imali smo naziv hrvatski jezik, a sada netko hoće promijeniti taj naziv u štokavski jezik. U Hrvatskoj se jezik naziva hrvatski (hrvatski standardni jezik), postoji Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u sklopu kojega djeluje Odjel za hrvatski standardni jezik, Odjel za povijest hrvatskoga jezika i povijesnu leksikografiju. Na odsjecima za kroatistiku hrvatskih filozofskih fakulteta djeluju katedre za hrvatski standardni jezik (Zagreb, Osijek, Pula, Rijeka, Zadar). U članku 12. Ustava Republike Hrvatske iz 1990. god. stoji da je "u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo". Isto ili slično ima i Srbija, gdje postoji Institut za srpski jezik SANU, a na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu djeluje Katedra za srpski jezik s južnoslovenskim jezicima. Ispada da u Hrvatskoj, pa i u Srbiji, postoji jedan službeni naziv jezika, a u pojedinim zemljama drugi. Pri tom, pod tim štokavskim jezikom strani član Srpske akademije nauka i umetnosti prof. R. Hodel u stvari podrazumijeva upravo "srpskohrvatski“ i nije, nažalost, jedini koji imenu jezika niječe nacionalno ime.
 
Treba li se čuditi da postoji "štokavski jezik"?
 
Treba li se katkada čuditi što inozemni slavisti na fakultetima pojedinih europskih sveučilišta izmišljaju ime jezika kad mi sami u svojoj državi niječemo vlastiti etnolingvonim. Primjerice, u suvremenim znanstvenim jezikoslovnim člancima možemo naići na naziv "standardna štokavštima" i to u članku jednoga zagrebačkoga jezikoslovca: "Standardna štokavština kao naziv obuhvaća sve novoštokavske standardne varijante (hrvatska, srpska, bosanska, crnogorska) i podvarijante (kao što su ijekavska srpska varijanta u BiH i Srbiji, jezik Srba u Hrvatskoj itd.)." (v. Širenje nastavka – i u genitivu množine e–deklinacije u suvremenoj štokavštini). U Hrvatskoj književnoj enciklopediji iz 2010. - 2012. god. nema natuknice hrvatski jezik. Zanimljivo je pri tom da postoji natuknica čakavica i kajkavica, a natuknice hrvatski jezik nema (v. Hrvatski jezik i jezikoslovlje danas: normativni prijepori i politička osporavanja).
 
Jedan mi je profesor u šali napisao: "Mislim da polako dolazi vrijeme kad bismo trebali početi skupljati novopredložene nazive za "srpskohrvatski": policentrični jezik, štokavski jezik, standardna štokavština, zajednički jezik, središnji južnoslovenski jezik... Bit će toga, jamačno, još zdravomu razumu usprkos." Treba li tada umjesto ukinutoga Vijeća za hrvatski jezik ustanoviti novo vijeće za "štokavski jezik" sa središtem npr. u Bruxellesu?
 
Hrvatski jezik nije u prošlosti, a ne će ni u sadašnjosti, ni u budućnosti postati neki drugi ili tzv. štokavski jezik. Hrvatski jezik tijekom povijesti, pod utjecajem različitih većinom izvanjezičnih čimbenika, mijenjao je svoj etnolingvonim, gubio i neka svoja obilježja, koja je neprestance vraćao, ali i uz sve nevolje na svojem putu razvoja uvijek je ostajao hrvatski. Isti će hrvatski ostati i dalje bez obzira na stalne pokušaje da ga se ugura u zajednički jezik tzv. regiona.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Ponekad se čini kako se zrnca u klepsidri sasvim polako gibaju

 
 
Slikar, suvremeni hrvatski likovni umjetnik, Lukša Obradović, autor složenog i obimnog opusa, ovih se dana iznova predstavlja samostalnom izložbom Silence, u Dubrovniku, u prostorima Dubrovačke biskupije u Dvorani Ivana Pavla II. s izborom iz novijeg opusa, na kojem kontinuirano i strastveno radi.
http://m.metro-portal.hr/img/repository/2018/09/web_image/luksa_obradovic_2.jpg
Lukša Obradović, nedvojbeno je i najprije slikar Grada, svjedok zbivanja jednog vremena, uočavanja mijena i suočavanja prostora u kojem živi i radi  , ipak se može reći, s brzom izmjenom ritma protoka vremena, naime, ponekad se čini kako se zrnca u klepsidri sasvim polako gibaju a da bi nas se u nekom drugom trenutku iznenadilo bujično kretanje tih istih mjeritelja protočnosti .
 
Naravno, vremenu i njegovim raznolikim licima čovjek se ne može oduprijeti i stoga mu se s poštovanjem uklanja, nadajući se polakom, polaganom, mirnom dobu. Za ovu prigodu rekao bih nekoliko riječi o ključnim elementima koji se pojavljuju u novijem opusu Lukše Obradovića.
 
Istaknimo najprije povijesne teme, vezane i za umjetnost, teatar i za politiku i svakodnevlje života. Obradović rado i s velikim zanimanjem slika pojedine trenutke iz prošlosti, bilo da potječu iz stvarne povijesti ili iz kakvog kazališnog komada. Likovi su kostimirani, zaštićeni debelim slojevima odjeće i uljuđena ponašanja, njihova se intima ne vidi, ne osjeća, ona je duboko skrivena. Istodobno, očito je, u svim tim povijesnim prizorima vlada šutnja, tišina, silence, muk.
 
I finalno, Obradović slika maske koje posve prekrivaju lica pojedinaca (naravno, kako ne bi mogli ništa saznati o njima, istina je, oči se opažaju, otvorene su ali nežive). Kroz ove slike s motivima  prohujalih vremena slikar govor o sadašnjici, o čovjeku, o ljudima, u tom istom povijesnom prostoru, o novom , nepotrošivom izvoru sumnji i teškoća, o složenosti svijeta, čiji smo dio, o vremenima i događajima u kojima čovjek potiskuje, duboko u sebi, svoje emocije, a bez njih nema ni topline riječi i eto tišine, muka.
http://m.metro-portal.rtl.hr/img/repository/2018/09/web_image/luksa_obradovic_1.jpg
Obradović slika suvremeni svijet i čudi mu se jer to je svijet i vrijeme koje se srami svojih osjećaja a ako se čudom pojave, uklanaju se jer moraju ustupiti mjesto praktičnoj, hladnoj, suhoparnoj ali točnoj i preciznoj racionalnosti. Svijet koji živi po diktatu, svijet koji prihvaća nametnuto, gubi svoju slobodu, gubi svoje emocije, gubi svoju ljudskost.
 
Obradović slika taj suvremeni svijet i njegove dosege, hladnu i brutalnu moć, tragajući za licima koji ne nose maske, poneki su ih odbacili a neki ih, nikada nisu ni nosili, srećom. Obradović slika svijet, tražeći ljudskost, poput Diogena koji je davno tražio čovjeka.
 

Miroslav Pelikan

Folklorna baština Neretljanskog polja i zapadne Hercegovine

 
 
U godini obilježavanja 70.- e obljetnice rada Hrvatski sabor kulture u suradnji s KUD-om Metković i Zajednicom kulturno-umjetničkih udruga Dubrovačko-neretvanske županije organizira dvodnevni seminar za voditelje i članove folklornih skupina, društava i udruga pod nazivom FOLKLORNA BAŠTINA NERETVANSKOG POLJA I ZAPADNE HERCEGOVINE koji će se 29. i 30. rujna 2018. održati u Metkoviću, u prostorijama GKS (Gradskog kulturnog središta), Stjepana Radića 1. Seminar započinje u 10.00 sati. Voditelj seminara je dugogodišnji suradnik Međunarodne smotre folklora, predavač na Hrvatskoj školi folklora, koreograf i folklorist, Vidoslav Bagur, prof.
Dvodnevni seminar obuhvatit će odabranu plesnu i glazbenu tradicijsku građu Neretvanskog polja i Zapadne Hercegovine kao i primjenu tradicijskog ruha na sceni.
http://www.metkovic.hr/novosti/_folklor250918.JPG
Za sve potrebne informacije vezano uz prijavu, kotizaciju, smještaj i prehranu možete se obratiti na mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. i na broj 091 685 33 70, Zdravko Obradović ili na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili na brojeve 01 4556 877; 095 4556 877 Valentina Dačnik, stručna suradnica za plesnu kulturu pri HSK.
Srdačno pozivamo sve zainteresirane voditelje, plesače, koreografe, garderobijere i zaljubljenike u folklor da nam se 29. i 30.9.2018. pridruže u Metkoviću i doprinesu očuvanju i prezentaciji tradicijske baštine Neretvanskog polja i Zapadne Hercegovine.
 

Valentina Dačnik, prof. i dr. sc. Dražen Jelavić

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Četvrtak, 13/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1109 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević