Get Adobe Flash player

Ti si njezin sluga!

 
 
Bukač, Krunoslav Bukač uspješno je odradio i peti, višegodišnji ugovor s američkom televizijskom kućom Every day i bilo mu je dosta. Osjećao je posvemašnju ispražnjenost svojih novinarskih baterija i očevidnu nemogućnost obnavljanja vlastitih resursa. Sasvim istrošen. Da, gotovo je, moja je novinarska pustolovina završena, gotovo s ushitom razmišljao je, dok je vadio nemarno složenu odjeću iz velikog plavog kofera. S dna kofera izvadio je nekoliko listova bilježaka vezanih za posljednji zadatak u selu neposredno ispred smrtonosnog Plavog klanca. Na jedvite jade izvukla se šarolika novinarska ekipa, izvjestitelja, snimatelja, vozača, vodiča, praćena lokalnom policijom, iz obruča, koji se u trenu zatvorio oko sela čim se pronijela vijest o novom sukobu u klancu, a oni su samo trebali ovjekovječiti u svojim medijima još jedan pokušaj mirovnog sporazuma između dviju zaraćenih strana.
Zahvaljujući brzoj intervenciji lake oklopne brigade međunarodnih snaga istrgnuli su se iz letalnog zagrljaja iznenadnog obruča.
Dobro se Bukač sjećao nedostatka zraka dok je sjedio na podu oklopnog transportera, cijeli prekriven ljepljivim znojem a strah mu je bubnjao u grlu.
https://nationalpostcom.files.wordpress.com/2016/04/150311-news-blacklist-megan-boone.jpg?quality=65&strip=all&w=620
Navečer u novinarskom centru s krajnjim naporom predao izvještaj, cijelo vrijeme razmišljajući kako mu se potpuno približio trenutak napuštanja ove zemlje gdje je Ona apsolutna vladarica, jedina mjera života.
Često se Bukač sam sebi rugao, ponekad i s prijezirom , najčešće ispred zrcala kada si je znao svašta reći, posebice nakon bučnih i vulgarnih proslava nečijeg spasa u posljednji tren, ali dešavali su se i tužni oproštaji kada konjica nije stigla na vrijeme ili se uopće nije pojavila.
Tada, ispred zrcala, buljeći u svoje izborano lice zakrvavljenih očiju izricao je optužbu i presudu onom s druge strane stakla u jednoj kratkoj rečenici.
-Ti si njezin sluga.
Da, sve ga je više uznemiravala i boljela ta misao, ne radiš ništa drugo nego pišeš i izvještavaš o slavi njezinog pohoda.
Jedini pobjednik u vječnom sukobu ljudi, plemena, jezika, država, samo je ona,  a p s o l u t n a    g o s p o d a r i c a, vladarica vremena i života a on s drugima svakim danom uzdiže sve više monstruoznu građevinu koju čine gusto poredana, složena, nabacana mrtva tjelesa, prepletena samrtnim grčem.
 
Sve mu se više gadila ta neugodna, istinita spoznaja. Mora se izmaknuti izvan dosega njezinih bešumnih, crnih krila.
Nekako je uspio odraditi sve obaveze do isteka ugovora, u svakoj minuti sve jače osjećajući skori dolazak oslobađanja.
No, ta tako očekivana sloboda nije ga zapljusnula u lice, niti u posljednjim satima u dalekoj zemlji a niti se osjećao bolje, sada, u svom malom zagrebačkom stanu dok se raspremao.
Njezin dugi, zavijeni šiljasti nokat na kraju crnog krila, osjećao je kako ga povremeno dodiruje, bocne ga te se odmakne.
Bukač je dobro upoznao Njezina raznovrsna, uvijek iznenađujuća lica, Njezin prigušeni govor ili smijeh, uvijek je mogao osjetiti Njezino naglo, neočekivanu nazočnost.
Bilježeći doista sve s Njezina pohoda, Bukač je na svoju veliku žalost uviđao kako sve dublje tone u sjenu ovisnosti. No, znao je kako je samo uz Njezinu pomoć preživio sve ove godine s tek nekoliko ogrebotina, dva prevrtanja vozila (u kojim su prigodama svi suputnici teško stradali, osim njega). Ona ga je trebala jer on je dobro radio svoj posao, vješto je širio svijetom priče o nepobjedivosti, o Njezinoj konačnosti. Zato ga je puštala živjeti a on joj zauzvrat odano služi.
Sve se više gadio sam sebi, dobivajući i ne odbijajući sve bolje honorare, živeći i provodeći se svake noći, da bi izjutra jedva prepoznavao vlastito tijelo i lice.
No, sada je dosta služenja, Gospodarice, šaptao je Bukač dok je zatvarao kofer.
Idući dan posjetio je nenajavljeno, glavnog urednika Vijesti sa željom da nekoliko preostalih godina do mirovine provede u ovoj redakciji, radeći u miru i na miru.
Glavni urednik Mareković nije bio nimalo impresioniran pojavom slavnog novinara.
http://images.wisegeek.com/man-in-white-shirt-and-jeans-near-a-computer-and-television.jpg
-Vidite gospodine Bukač, nama bi svakako bila čast da vi radite za nas, no mi ne možemo platiti koliko vi na tržištu vrijedite. A i što bi radili kod nas? Pisali o problemima gospodarstva, kulture? Naravno, ništa od toga. Vi ste izvrsni politički analitičar, izvjestitelj svjetskog renomea. Vjerujem da vam novac nije problem. Siguran sam da ga imate dovoljno. no, možda jednom, kada završimo s preoblikovanjem lista, možda, lijepi pozdrav.
U dva je tjedna Bukač obišao sve medijske ustanove i kod svih naišao na odbijenicu. On je svjetski igrač a oni su samo lokalni mediji.
No, dobro, neću ništa raditi, samo ću uživati.
Potražio je stare znance, ali oni su živjeli svoje jednolične živote ne imajući puno vremena za njega.
Susretao i u raznim situacijama s različitim ženama, a većinu njih je zanimao najprije iskusni novinar i njegovi doživljaji a ne čovjek koji se želi družiti s njima.
Nakon skoro pola godine oslobođenog života, Bukač je sve češće pogledavao prema plavom koferu u kutu sobe, pored ormara.
Jednostavno nije uspio, nije se vratio, da, Bukač, nisi se uspio vratiti. Ti živiš i udišeš zrak samo tamo jer ti možeš živjeti samo kao Njezin sluga.
Sedamnaestog svibnja sjedio je u dobro rashlađenoj središnjoj redakciji TV kuće Every day, daleko na istoku, u pustinji.
-Kada možete početi Bukač?, upitao ga je veselo Martin, šef redakcije.
-Odmah, odgovori Bukač.
-Znate, nasmije se Martin, ja sam nakon vašeg nedavnog odlaska pripremio novi ugovor za vas s nekim dodacima koji će vas sasvim sigurno razveseliti. Ja sam znao da će te se vi vratiti.
Tako sam i računao, Bukač će potrošiti oko pola godine da se pokuša vratiti i kada ne uspije, sjediti će ovdje, ispred mene i potpisivati novi ugovor.
 
Bukač se samo mrzovoljno nasmiješio i potpisao ugovor i ne pogledavši stavke.
-Bukač, na rastanku ću vam reći i ovo. Nitko se od nas nikada nije vratio, nitko nije uspio. Mi pripadamo ovdje.
Na putu do hotela, Bukačev taksi vješto je prošao između ostataka nedavnih eksplozija. Žene su vrištale a muškarci su prikupljali udove raznesenih tijela, policajci su vidljivo uznemireni stezali oružje, dok se dim lagano uzdizao a smrad paljevine se polako zgušnjavao.
Bukač je promatrao već tako često viđene prizore, misleći zdvojno.
-Evo, Gospodarica te pozdravlja i raduje se tvom povratku pod Njezino okrilje.
Zatvorio je oči, čudeći se kako već nisu stigli do hotela.
 
(Nastavak slijedi)

 

Miroslav Pelikan

Pokazane vrijednosti amaterske kulture na europskoj, nacionalnoj i regionalnoj razini

 
 
Od 19. do 21. svibnja 2016. u Hotelu Pineta u Vrsaru održana je 9. međunarodna konferencija pod nazivom "Connect - Influence – Inspire - Models, Practice and Policy in Creative Participation" u organizaciji AMATEO – European network for active participation in cultural activities, Saveza udruga – Hrvatski sabor kulture i Maistre d.d., uz suorganizaciju Općine Vrsar i Turističke zajednice Općine Vrsar, a pod pokroviteljstvom Istarske županije.
http://porestina.info/wp-content/uploads/2016/05/Amateo-Pineta.jpg
Trodnevna konferencija okupila je 34 predstavnika krovnih udruga iz 12 europskih zemalja kao i zemalja iz regije. Raspravljalo se o modelima, praksi i kulturnim politikama u Europi i regiji te o njihovom utjecaju na društvo kroz rad različitih mreža. Cilj konferencije bio je pokazati vrijednost amaterske kulture na europskoj, nacionalnoj i regionalnoj razini te kako ona može doprinijeti na podizanju svih oblika standarda pojedinaca i lokalne zajednice. Na konferenciji su izlagali: Jim Tough (Škotska), Ivo Peeters, Bieke Vanlerberghe i Iris Raspoet (Belgija), Daphne Wassink, Wies Rosenboom i Piet Roorda (Nizozemska), Aled Rhys Jones, Damien McGlynn, Cassandra Baron (Velika Britanija), Susan Fazakeley i Villy Dalland (Danska) Zane Neimane (Litva), Igor Teršar (Slovenija) te Vladimir Torbica, Dražen Jelavić, Goranka Horjan, Nikolina Radmilo Pivčević, Nina Obuljen Koržinek, Aleksandra Uzelac, Ljiljana Breulj Štimac i Ines Kovačić Drndić (Hrvatska).
 
Amateo konferenciju na terasi Resorta Belvedere svečano su otvorili tajnik Hrvatskog sabora kulture Dražen Jelavić, predsjednik Amateo mreže Aled Rhys Jones, direktorica Turističke zajednice općine Vrsar Natalija Vugrinec, predstavnica Maistre d.d. Ines Kovačić Drndić te pročelnik Ureda za kulturu Istarske županije Vladimir Torbica. Prigodan kulturni program u izvedbi Ženskog pjevačkog zbora Mendule iz Vrsara pod ravnanjem maestra Tome Njegovana te članova KUD-a Mate Balota iz Raklja popratili su sudionici i izlagači na Konferenciji. Tom prigodom, u Hotelu Pineta otvorena je i izložba radova Društva likovnih stvaratelja iz Pazina pod nazivom Boja glazbe.
 
Trodnevna konferencija završena je 21. svibnja Generalnom skupštinom Amateo – europske mreže za aktivnu participaciju u kulturnim aktivnostima i zajedničkim večernjim koncertom Muškog pjevačkog zbora Cwmbach iz Walesa (Velika Britanija) i Mješovitog pjevačkog zbora Roženice iz Pazina u crkvi Sv. Marije pokraj mora u Vrsaru. Zborovima su ravnali Benjamin Pinnow i Ines Kovačić Drndić, a bilo je to još jedno događanje u nizu manifestacija u okviru FAKS festivala u organizaciji Maistre d.d.
 

Filip Kovačević, univ. bacc. informatol. i philol. slav. merid. 

Lukša Peko izlaže u u Studiju Moderne galerije Josip Račić u Zagrebu

 
 
Istaknuti suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar iz Dubrovnika Lukša Peko, rođen 1941. u gradu ispod Srđa. Prve slikarske poduke dobio je od Antuna Masle i Koste Strajnića. Diplomirao je 1965. godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Otona Postružnika i prof. Đure Tiljka. Godine 1965. godine prvi puta izlaže s kolegama Trostmannom i Škerljom. Samostalno je izlagao na brojnim izložbama u domovini i inozemstvu. Koncem travnja predstavio je u zagrebačkom „Josipu Račiću“ osamnaest slika većeg formata, akrila na platnu iz poznatog ciklusa „Terra Incognita“, koje su netom prije, u travnju bile prezentirane u mostarskoj Galeriji Aluminij.
• Gospodine Peko, koliko se simbolike krije u Vašoj nepoznatoj zemlji? Je li to nepoznata zemlja koju želite otkriti ili je želite zadržati tajnom?
- Nepoznata zemlja i meni je nepoznata. Sve ovo što sam napravio totalno je nepoznato. Možete raditi nešto što doista ne postoji, da bi ipak kasnije otkrili da negdje nešto slično ipak postoji. I to je ono najljepše, stvarate nešto čega nema, meni je to u biti zabava, stvarate nešto što ne postoji, neki krajolici ili dijelovi nečega, koje sam zamislio, ali moram priznati, koje mijenjam, prilagođavam svojim zakonima. Naravno, svojim likovnim zakonima gdje „krojim“ i „šivam“ onako kako mi osjećaji nalažu da trebam „šivati“.
• Dakle, govorimo o krajolicima koji su potpuna imaginacija?
- Potpuna imaginacija. Istina oni su plod mojih određenih gledanja, više razmišljanja. Recimo, putovao sam Hercegovinom i opazio sam nešto sasvim slično onome što sam naslikao. Pojavila su se neka brda, moguće i planine, potpuno nalik onome što sam izmislio a da to prije nisam vidio. Pojavili su se i neki otoci, neke hridi i stijene koje sam susreo kasnije negdje u priobalju.
• To Vas je iznenadilo?
- Iznenadilo me je, naravno. Gledao sam i jedan dokumentarac o Australiji, također sam prepoznao sličnost nekih prostora s mojim slikama, a nikada nisam bio u Australiji. Ja sve te slike doživljavam kao osobnu avanturu gdje se krećem u nečemu nepoznatom. Ali kada stvorite nešto, onda to više nije nepoznato. To postaje poznato ponajprije meni a kasnije i svakom onom tko gleda te slike.
 
• Izložili ste velike formate.
- Da, sve su to veliki i veći formati, najveći su 120 x 140 cm, veći dio je 90 x 80 cm. Inače, imam u ovom ciklusu još i većih ali i manjih slika, koje ovdje nisu izložene jer je ovaj galerijski prostor ipak zahtijevao manji broj slika i u njemu je izložen samo jedan manji dio cjelokupne „Terre“.
• Vi ciklus Terra Incognita praktično radite u svim formatima, od malih do velikih.
- Ovisi, što imam od gotovih platna pa izaberem. Nekada radim veći a nekada manji format. Napravim recimo deset velikih slika i onda prijeđem na manje. I tako neprestano, veliko-malo, a to je ono što se zove radost rada i radost stvaranja.
 
• Unutar Vašeg doista velikog, obimnog ciklusa Terra Incognita postoje li podciklusi? Postoje li neke razlike, varijacije?
- Naravno da postoje. Jer umorite se radeći nešto dugo i uvijek postoji opasnost da se ponavljate. Kada se počnete ponavljati a to jasno vidite, jednostavno se okrenem crtanju, odmaknem se od slikanja, ponekad i šest mjeseci. Tada obično radim male slike drugom tehnikom, više ne akrilom nego uljem, akvarelom, gvašem, sepijom, laviranim tušem itd.
• Koja je motivika na tim malim slikama?
- Riječ je o motivima iz kojih je ciklus Terra Incognita i nastao, samo rađeni na sasvim drugi način, to je onaj nukleus iz koga se sve razvilo. To su zapravo slike – improvizacije u kojima kasnije mogu naći nešto što ću ponoviti na jedan sasvim drugi način i to je u stvari najljepši način da se zabavim i odmorim, da bih se kasnije vratio prvobitnoj ideji i osvježen nastavio gdje sam zastao.
• Po čemu se razlikuju slike?
- Najprije po tematici, male slike su više prepoznatljive, djeluju stvarnije. Veliki ciklus je sofisticiraniji i kompliciraniji, zahtijeva puno više rada, vremena i koncentracije. Dug i mukotrpan posao, ponekad možda i predug ali u konačnici nešto nastane
• Rekao bih da u ciklusu Terra Incognita ima dosta apstrakcije?
- Ne posve, ali ako zasebno pogledamo dio slike tada možemo vidjeti čistu apstrakciju. Ipak je sve u ovom mome ciklusu figuracija, na nekim dijelovima ima nečega nalik apstrakciji ali sliku treba gledati u cjelini a onda se osjeti da prevladava figuracija.
• Što je novo u atelijeru?
- Završavam ciklus Terrea Incognita jer se ne želim ponavljati. Možda još imam nešto vremena kako bi ciklus u potpunosti završio. Ne trebam se ponavljati nego raditi nešto drugo. Krećem u nešto posve drugo ali je vezano za ovo što sam radio. Krećem sa skicama i malim slikama, radim i jednu grafičku mapu. Grafika je jako dobra kao odmak, ulazite u sasvim drugi svijet, skučeni svijet, svijet koji je pomalo pojednostavljen, naravno riječ je i o manjim formatima, sve je intimnije. To mogu raditi kod kuće na užasavanje moje supruge koja misli da sam kuhinju pretvorio u grafički kabinet.
 

Miroslav Pelikan

     Stazama čeznuća

 
 
                Prošećem li gradom
                Dok me brige tište
                I tramvaji poput muha zuje,
                Dok reklame šarenilom vrište,
                Hoće li me šetnja ispuniti nadom? 
                Kad stignem do Griča,
http://www.djecamedija.org/wp-content/themes/Insignia/lib/scripts/timthumb/thumb.php?src=http://www.djecamedija.org/wp-content/uploads/2013/06/a.g.-mato%C5%A1.jpg&w=720&h=380&zc=1&q=100
                Hoće li se stara ponoviti priča
                Matoša na klupi, ogrnutog lišćem,
                Pa ću pitat sebe i laterne snene:
                "Jesu li mi sanje već zaboravljene?
                Zašto dođoh amo?
                Što tu sada išćem?
                I zar samo
                Stazama čeznuća kada zalutamo
                Matoš nam sa Griča
                Putokazom biva
                I stara se priča
                Opetuje. Živa?"
                Prošećem li gradom
                Gdje tramvaji zuje
                I žamor se trudnih ljudi čuje,
                Dok laterne žmirkaju u tami,
                Hoće li mi Matoš doviknuti sa Griča:
                "Još nam nije završena priča.
                Ne budimo sami, 
                Ni u svjetla sjeni!
                Dođi amo, primakni se k meni,
                Jer kad mrakom svijetle makar svjetla dva,
                Potrajat će svjetlost za vremena sva!"
 

Malkica Dugeč, 5. 4. 2016.

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Utorak, 24/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 874 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević