Get Adobe Flash player

Susjeda

 
 
Sa susjedom svojom odlično se slažem.
Nosim brašno od nje, nikad ga ne važem.
A kavicu jutrom,
njenu kad popijem,
dobro se osladim i slatko nasmijem.
http://s2.wallippo.com/thumbs/300x250/beautiful-lady-06a5026ee9cca024ea56efe64979e032.jpeg
Nacijepam joj drva
i vode donesem.
Uvijek mi se želi nekako zahvalit.
Očima kolutam,
i uvijek napaljen
čekam na trenutak kad ću je povalit...
 
Ona, brate, dobra! I sad se još tresem...
 
„Može, susjed, jedna
 mala na brzaka?“
 
Ma… ne treba, susjedo, ti znaš da ne pijem.
Ona dobro znade što mi je u glavi
i kako bi radije ono što ne smijem.
 
Al' trema me plete, pa to je ludilo.
Strah me i pomislit što bi sve tu bilo...
Posjedim još zeru,
leta oko mene,
nešto bi mi rekla, a ja k'o ne kužim.
Prozbori odjednom:
„Baš sam usamljena“.
Pa bi htjela češće sa njom da se družim...
 
I krenemo tako
mi u avanturu pomalo se viđati skoro svaku večer.
Kad sam je zgrabio,
onako napaljen,
lavica mi ne bi mogla da uteče.
 
Razvuklo se tako nekol'ko mjeseci.
Do večeri jedne dok joj nisam  poš'o...
Dala mi je signal,
navukla zavjese.
Znači, onaj njezin je sa terena došo.
 
Dobro mi je došlo nekoliko dana
odmoriti malo tijelo i mišiće.
Pa sad mi je jasno
što ga dugo nema.
Pa ona je, ljudi, tester za mladiće...
 
Zadnje vrijeme primijetim da sam zanemoćo.
Već sutradan raspisan oglas za novaka...
Prisutan sam bio kad je prvi došo...
 
Veli: „Može, dečko, rakija, jedna na brzaka?“
 
I gledam ga jadnog, koda sebe vidim.
Nastrad'o si, druže, pomislim u sebi.
Jako dobro znadem, evo, i sad bridim…
Na biro ću rada,  ali natrag ne bi'.
 
Odoh ja, susjedo, da ne zanovetam.
 
Al' je mali up'o u gabulu…Hiiiihhiiiii!!!
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Spavaju luka, uvala i doci

 
 
Spavaju luka, uvala i doci,
Svuda je mir, glasa nema
Sova ni ćuk se ne čuju,
Samo more šumi na žalu i uspavanku pjeva
Čempresu i boru stopljenom u noći.
http://www.villabonaca.hr/wp-content/gallery/apartman-2a/62.jpg
     Ritam jedan povlači se pijeskom,
     Igraju se žalom pjenušavi vali,
     Ljeska se u noći svaki val,
     Pjena se razbija u pelud što je ljube žali.
 
Iskre u moru, ko zvijezde na nebu pale se i gase
Nestaju u pjeni.
Hrid crna sjenu pravi, pod njom je ponor,
Na vrhu nje bor ko dekor
I klupa kamena u sjeni.
 
     Sa klupe pogled na valu i more,
     Na pučinu što se s nebom spaja,
     Na čempres stari, groblje, crkvu malu,
     Pogled što sa čežnjom čeka
     Kad će iz tame doći ona.
 
Tišina noći uspavana valima i pjesmom žala,
Pod okrilje noći skriva hrid, bor, klupu
I uzdah čežnje, jer nje nema…
Ona drugog voli.
 
     I tada putuju misli ka zvijezdama,
     Jer one su svjedoci čekanja i bdijenja,
     One su čule uzdahe htijenja,
     Gledale su kristale na licu tuge,
     Ko iskre na žalu.
 
U noći tihoj bez glasa,
Samo vali mu utjehu šapću,
Doći će Ona ko pjena na žalu,
A ti ćeš za čekanje ljubiti zoru
U svom sjaju…
 

Tiho Vranješ

Lijepo Sanjino lice

 
 
Možemo biti sigurni kada kažemo da odvjetniku Emilu Carskom nije promakao podatak kako je profesor glazbe Vili Mates u svom burnom životu jedno vrijeme stanovao u Kamenitoj ulici 4, u suterenu, prije dosta godina.
Naime, Vili Mates prije nekih trideset i nešto godina, krenuo je u školu, roditelji su mu odnedavna radili u tvornici cipela Castro, najčešće u noćnoj smjeni prije mjesec dana uselili su se , svi troje u iznajmljeni, dvosobni stan.
Vili se slabo viđao sa svojim roditeljima, oni su izmoreni trećom smjenom odmarali u prijepodnevnim satima kada je dječak bio u školi. Popodne, za ručkom prozborili bi međusobno nekoliko riječi, majka bi ga pogladila po kosi a otac blago ćušnuo po obrazu.
Vili Mates je oduvijek jednostavno znao, kako će se samo uz pomoć znanja i vještine jednom izvući iz ovoga vlažnog suterenskog stana. Znao je također dobro, a ta je vrela misao stalno izbijala iz njegova mršavog tijela, kako će morati za taj izlazak u spas uložiti silne napore.
http://i.imgur.com/CaghELg.jpg?1
Matesi su bili svojevrsno čudo u Kamenitoj ulici, bili su jedini podstanari, obični radnici iz treće smjene s jednim suhim školarcem, nisu pripadali uobičajenom srednjem građanskom sloju državnih službenika.
Ipak, Vili je već u startu imao stanovite prednosti, žedno je upijao znanje, gotovo neprimjetan.
Već u drugom razredu zapažena je Vilijeva glazbena darovitost i njegovim je roditeljima predloženo, neka  svakako upišu dječaka i u Glazbenu školu, no, dječakov je otac samo odmahnuo rukom, nemaju novca za to, a uostalom, koliko on zna, gotovo svi sa ženine strane bavili su se sviranjem po svadbama i sprovodima za sitne pare i nikada nisu ništa ozbiljno zaradili osim bolesti uzrokovanih alkoholizmom, dok za razliku od njih, on stari Mates, nikada nije popio ni čašicu, on je siromašan, pošteni radnik a takav će biti i njegov sin, Vili.
Na žalost po staroga Matesa, gradska vlast je uz privolu majke, uplatila upisninu za Glazbenu školu i Vili Mates je sada polazio dvije škole.
Skoro dvije godine su trebale Viliju dok se nije priviknuo na složeni ritam, umalo je i odustao od glazbe, činilo mu se, kako tu ne saznaje ništa od onoga što bi želio.
Ipak nekako, uz silnu podršku majke, koja je započela raditi i dodatno, pa i pospremati po drugim kućama kako bi mu na sve mile način prikupila novac za prvu flautu, uspio je Vili završiti i jednu i drugu školu, da bi se bez problema upisao u gimnaziju i srednju glazbenu.
U svim tim godinama uspio se oduprijeti i porugama i omalovažavanjima ali i spletkarenjima rivala iz glazbenih krugova.
Već u gimnaziji osnovao je prvi sastav s kojim je svirao u Klubu sedam, a poslije i u Gradskoj kavani, omiljenom sastajalištu građana.
Pomalo je zanemario gimnaziju, pa ni u srednjoj glazbenoj nije blistao, no sviranje u živo donosilo mu je potreban novac za svakodnevni život jer mu je otac prije dvije godine otišao s nekom vjerskom sektom širiti nebesko milosrđe dok mu se majka i dalje koprcala između treće smjene i spremanja tuđih domova. Izdržavali su oboje.
 
Naravno, da je Vili Mates dobro upoznao i sve ono što ide uz sviranje, od nevjerojatnih čudesnih moći i nemoći pića do raznih, često vrlo prevrtljivih lica ljubavi, od sporadičnih druženja s ženama noći do raznolikih djevojačkih lica koja je susretao u Gradskoj kavani a posebice od kada je otvoren  Noćni klub, nazvan samo Bar. Nisu mu uvijek godila ta prisna, kratkotrajna prijateljstva, te strelovite izmjene nježnosti s nekoliko grčevitih pokreta i trzaja tijela ali se svejedno rado u njih upuštao, osjećajući, kako će jednom naići, kako će susresti jednu osobu kaje će sasvim razlikovati od ove uglavnom jednobojne noćne galerije.
Pa i kada je upisao Glazbenu akademiju još uvijek je noću svirao u Baru, sada već s znatno pristojnijim honorarima.
Napokon se s majkom iselio iz suterenskog stana u Kamenitoj ulici.
Profesori s Glazbene akademije nisu uopće imali razumijevanja za njegovu noćnu smjenu, mora se posve koncentrirati na studij, šteta da toliki talent propadne.
No njegovi odani znanci iz polusvijeta noćnoga života pronašli su spasonosno rješenje. Ostavio se sviranja u Baru i vikendom, petkom i subotom navečer i noću svirao na primorskoj obali u Majesticu.
Studij je primjereno tekao, svirka na obali također, mada je Vili sve jasnije osjećao kako se neizostavno bliži trenutak kada će sasvim napustiti noćno sviranje i sav se prepustiti pravoj glazbi. Zapravo, pomalo je komponirao već od prve godine na akademiji.
Majka je bila neopisivo, silno sretna kada je Vili diplomirao na Glazbenoj akademiji i odmah bio pozvan da se kao asistent pridruži profesorskom timu.
 
I tada je prvi put Vili ugledao lijepo Sanjino lice. Zapanjio se, osjetivši vrelinu koja navire iz tijela, ali ona je sada bila drugačija, to nije bila vatra preživljavanja, to je bio nekontrolirani plamen razbuđenih emocija.
Stjecajem okolnosti, Sanja je bila student u klasi profesora Marasa, a Vili je bio njegov asistent.
S vremenom se nastojao približiti djevojci čarobna osmijeha, oko koje se stalno okupljao roj raznovrsnih muškaraca.
Bio je ustrajan, nepokolebljiv, probio je taj gusti obruč oko Sanje i napokon dodirnuo njezino tijelo, odlučan da ga nikada ne izgubi.
Ljubav je bljesnula ali gorjela je nekim čudnim, varljivim sjajem.
Ponekad se Viliju činilo kako se njih dvoje sjajno razumiju, nadopunjuju a drugi je put gledao kako pored njega leži posve nepoznata žena.
To stanovito nerazumijevanje preraslo je u sve dublje nesuglasice i Sanja ga je ostavila, napustila ga je.
Bio je u tim danima posve sluđen, sjedio je u profesorskoj sobi, šutljiv, namrgođen, prepun očaja, ogorčen do bola.
Kasnije je saznao kako se Sanja veselo zabavlja, većinom povlačeći za nos niz aspiranata.
Drugi su mu prijateljski došaptavali kako je ona u ozbiljnoj vezi s ovime ili s onime. Njezina ljepota jednostavno nije mogla biti neprimijećena.
Po prestanku žalovanja i kada se iznova uključio u svijet, Vili je upoznao Marinu, tanku plavušu, vrlo odmjerenu osobu koja je za nekoliko mjeseci postala njegova supruga.
Vili Mates jučer je dobio cijenjenu Gradsku nagradu za kompoziciju Osam, Odnedavno je i docent na katedri kod profesora Marasa.
Sa suprugom Marinom ima dvije kćeri, Vesnu i Mašu, žive u otmjenoj Francuskoj ulici, eh, da mu je majka živa, kakav bi to ponos bio.
Međutim, Vili Mates nije bio sretan čovjek. iako je sada, imao sve, gotovo sve, što je davno kao siromašak želio. Imao veliki stan u otmjenom kvartu, prepun skupocjenog pokućstva i umjetnina, divnu i pažljivu suprugu i dvije pomalo vragolaste kćeri, ugledni je profesor i kompozitor, no, svejedno se osjećao praznim, nepotpunim.
Nije se morao zavaravati niti beskonačno dugo tražiti spasonosni odgovor. Znao je, nedostaje mu ona, bez nje je nitko, ništa, gola ništica.Sanja je bit njegova života. Neprestano je tonuo u prisjećanje na trenutke provedenih s njom, proživljenih s njom.
Da njegova muke, bude još gora, od prije dva tjedna Sanja je počela raditi na Glazbenoj akademiji kao asistent.
Viđali su se višekratno, svaki dan, isprva samo uz tihi pozdrav prolazio bi pored nje, sve dok jednom nije izdržao, primio je grčevito za ruku, privukao je sebi i poljubio.
Ona nije bila nimalo iznenađena, žestoko mu je na hodniku uzvratila poljupcem.
Oh kakvi su to dani opet bili, kakvu je silinu osjećao razbuđeni Vili Mates.
I tada kada mu je izgledalo kako će vječno sjediniti sa Sanjom, ona je iznova otišla iz njegova uzburkana života, bez riječi.
Dapače, u jednoj prigodi, ubrzo poslije rastanka, Sanja mu je hladno rekla kako se udala za suca Markonija i čeka dijete s njim.
Ostao je zaleđen na hodniku.
Nakon tog sudbonosnog susreta nekako su se sve rjeđe viđali, a i tada, na distanci pa i bez pozdrava.
 
Jučer je Vili svečano proslavio u društvu obitelji i prijatelja Državnu nagradu za kompoziciju Elipsa, napokon po svemu sudeći smiren.
No na domjenku se nenadano pojavila i profesorica Sanja i srdačno mu čestitala.
Nastojao je ostati pribran, no nije mu uspijevalo, jedva se suzdržavao da je pred svima ne zagrli.
Iduće večeri, u kabinetu na akademiji, Vilija je posjetila Sanja i njihova priča krenula opet. Trajala bi i trajala da se onaj nije prijavio za utrku kao kandidat za Predsjednika Visokog suda, kada je njihova tajna veza dospjela u javnost.
Na žalost ili na sreću, nije znao, kada je Sanja inzistirala da se razvede, Vili nije imao snage ostaviti napustiti svoje djevojčice i ona, Sanja opet se od njega okrenula.
Jutros je iznenađen saznao, pokrenut je postupak protiv njega. Rekli su, pomalo zlurado, kako iza svega stoji poznati odvjetnik Carski, kažu svi, ljubavnik suca Markonija, bivšeg suca Markonija za koga se ne zna gdje je u ovim vremenima.
Nije više prilazio klaviru, Marina se posve otuđila od njega, ostaje živjeti u stanu samo zbog djevojčica. A i što mu je trebalo da onako ponizi onog jadnika, sav se upišao.
Iduća godina donijela mu je nove nevolje, više istražnih postupaka. Istina je, poznavao je sva ta lica s noćnih svirki, no, nikada ga nije zanimalo s čime se oni bave a sada se tvrdi da je on bio njihov bliski suradnik, duboko upleten u nezakonite rabote.
Nije dugo trebalo da mu se Glazbena akademija zahvali. Bio je iskreno sretan kada su ga primili u mali barski orkestar, ponovno ti se noći vraćam, mrmljao je dok je oblačio crno odijelo.
Od noćnih glazbenih ptica je čuo kako se u međuvremenu Sanja vratila odvjetniku Markoniju, čekaju drugo dijete.
Vili je podigao flautu i zasvirao, znajući kako ga još samo noć sluša.
 

Miroslav Pelikan

Serija fotografija nastala nakon požara na Pelješcu

 
 
U Kaštel Lukšiću traje izložba fotografija Damira Hoyke „Crna šuma“. Izložba fotografija „Crna šuma“ Damira Hoyke otvorena je u petak, 8. srpnja u Muzeju Grada Kaštela u organizaciji Hrvatske vatrogasne zajednice. Izložba je postavljena u suradnji s Muzejom grada Kaštela, čiji je ravnatelj Ivan Šuta pozdravio sve prisutne, a pozdrave su uputili i predsjednik Hrvatske vatrogasne zajednice Ante Sanader te zamjenik gradonačelnika Kaštela Mili Novak, koji je vatrogascima zaželio što manje intervencija tijekom protupožarne sezone
http://www.belisce.hr/datoteke/2016/03/Crnasuma-Copy-620x413.jpg
Ova serija fotografija je nastala nedugo nakon katastrofalnog požara na području Trstenika na poluotoku Pelješcu, a njezin cilj je putem fotografija kojima se prikazuju apokaliptični prizori nakon požara senzibilizirati javnost na posljedice neodgovornog ponašanja pojedinaca. Zapanjen apokaliptičnim prizorima u koje je požar pretvorio pelješku šumu, fotograf Damir Hoyka odlučio je ovu tragediju pretvoriti u snažno vizualno upozorenje i tako pridonijeti nastojanju da se takvi događaji spriječe. Hoyka je svoju zamisao podijelio s Hrvatskom vatrogasnom zajednicom (HVZ) u kojem je našao idealnog partnera za projekt. Izložba se može pogledati do 25. srpnja 2016.
 

Nives Matijević 

Anketa

Na SP-u u Rusiji hrvatski nogometaši nalaze se u skupini s Nigerijom, Argentinom i Islandom. Koje će mjesto zauzeti?

Ponedjeljak, 18/06/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1178 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević