Get Adobe Flash player

Za rezbarenje koristim drvo lipe i jablana

 
 
U obilju suvremene hrvatske umjetnosti ponekada se pojavi doista neobični umjetnik, koji je unatoč zdravstvenim poteškoćama ostvario zanimljivi i poticajan ciklus. Riječ je o kiparu Stjepanu Kulfi, suvremenom hrvatskom likovnom umjetniku.
• Gospodine Kulfa, usprkos bolesti, u proteklom vremenu ostvarili ste vrlo zanimljivi skulptorski opus u drvu.
- Moji prvi susreti sa skulpturom tj. rezbarijom u drvetu bili su u tinejdžerskim danima kada sam i izradio svoju prvu skulpturicu. Ozbiljnije sam se rezbarijom počeo baviti potkraj osamdesetih kada sam mlad zbog bolesti progresivne mišićne distrofije otišao u mirovinu. Najvažniji trenutak u mom privatnom i umjetničkom životu bio je prije dvadeset i četiri godine kada sam upoznao svoju suprugu Jasnu D. slikaricu. Uz životnu i umjetničku potporu eto jedrimo i danas, stvarajući i izlažući svoje radove u hrvatskoj i inozemstvu. Članovi smo HDLU - Zagreb i udruge Prijatelji Božićnih jaslica - Zagreb.
• Koje drvo najviše volite i zašto?
- Najviše za rezbarenje koristim drvo lipe i jablana jer je mekanije i lakše za rezbarenje džepnim nožićem. Drvo lipe je primarno stoga što nema godove, naime zbog minijatura koje izrađujem godovi su smetnja da se vide lica, nos, oči, usta.
 
• Dojam je da ste najpoznatiji po jaslicama.
- Koliko sam poznat po izradi božićnih jaslica teško je reći, ali njih unatrag nekoliko godina najviše izrađujem, izlažem i prodajem na mnogim eko-etno sajmovima.
• Što je ključno u Vašem pristupu motivu?
- Ključni moment u izradi jaslica jest materijal koji imam kao i veličina skulpturica koje izrezbarim prije nego ih kompletiram. Koristim mnoge eko materijale kore od drveta, češere, suhe plodove, mahovinu itd.
 
• Radite i svjetovne i sakralne motive.
- Primarni su mi sakralni motivi, razni križevi, raspela - krajputaši, kapelice i jaslice od nekoliko centimetara pa do 40-50 cm. U biti sam minijaturist. Svjetovnih motiva ima od apstraktnih do raznih ljudskih oblika te poruka putem skulpture.
• Izlagali ste i u domovini i u inozemstvu. Kakva su Vaša izlagačka iskustva?
- Uz dvadesetak samostalnih izložbi i zajedničkih sa suprugom Jasnom izlagao sam na mnogo zajedničkih izložbi širom Hrvatske, a same jaslice u Rimu, Arlesu, Napulju, Salzburgu, Skoplju. Ove godine tri minijature opet idu u Rim na svjetsku izložbu jaslica "100 presepi".
 
• Što je novo u atelijeru?
- Ah atelijer... idealan stol u dnevnom boravku, zatišje i ljetni odmor, poslani radovi za izložbu u Rimu, šetnja, lagane vježbe, prikupljanje materijala za neke nove radove.
• Planovi?
- Planovi i želje možda će se uspjeti uskladiti i realizirati jer nas smo dvoje umjetnika, slikarstvo i kiparstvo, tako da je sve dvostruko. Želja je samostalna ižložba cjelokupnog opusa božićnih jaslica koje su u našem opusu unatrag dvadest godina, jednu malu monografiju cjelokupnog stvaralaštva te jednu izložbu fotografija jednog opusa gradskih veduta Zagreba.
 

Miroslav Pelikan

Oslobodi nas, Bože, od nevjere i ropstva

 
 
                Je l' istina da nam zemlju
                Već tuđincu daju,
                Da nam plode uma, znoja
                Bud za što prodaju?
                Je l' istina, je l' zaista java
                Da nam svetu i baštinu kradu
                I da gaze od vjekova prava,
                Truju mladost- svu hrvatsku nadu?
                Hrvatskim nas putem Ti, Bože, povedi,
                Putem mira, vjere, ljubavi i časti!
                Ti nas vodi i Ti zapovijedi
                Što je naše - da ne damo krasti!
                https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcTr5YETaBXgKlqDoqzhd1E0YW8K8DdJWU52aqdKWM2FlUNhEl3k
                Ti nas, Bože dragi, oslobodi
                Od nevjere i od ropstva srama!
                Ne daj zlobi da nas smrti vodi
                Ni da zlobnik caruje nad nama!
                Podari nam snagu, razum svima
                Da sijemo na svojim poljima,
                Da živimo svi kod svoje kuće
                S vjerom u se i dane buduće!
 

Malkica Dugeč, 13. 6. 2016.

Glazbenik - sin ravnice koji prkosi opstrukciji

 
 
»Kada bih morala pjevati cajke, nikada ne bih pjevala«
Mia Negovetić
 
Etnografiju je nemoguće istraživati i proučavati bez etnomuzikologije. Kako živim u području gdje je jasen često drvo upravo „prvim čudom“ kao glazbalom susreo sam se s jednostavnim, pod debelim navodnicima kazano, glazbalom. On se zove PRDA, na sjevernom dijelu zaleđa Jadrana, zovu je prdica što je jedno te isto. Trenutačno je u modi igra Pokemon GO pa se valja prisjetiti kako se Prda radi jer njena izrada ima barem malu kreaciju za razliku od igre za kontrolu uma i dressure ljudi na vrlo jednostavan način. Prdu je najlakše napraviti od jasena kada drvo napuči tj. kada je jak pup koji je u stadiju neposredno pred otvaranje lista. Potrebit je mali nožić i to je sve, otkinemo mlađu prošlogodišnju grančicu na mjestu gdje je ona ravna u dužini od  pet šest centimetara jedan kraj odsiječemo ravno, a drugi kraj narežemo nožićem u krug tako da dubina nareza odgovara debljini kore.
http://mirna-aria.hr/assets/images/SVE_CU_PRODAT_LICE.jpg
Potom gornji dio po kori lagano nožićem nalupamo ili istrljamo da se pobudi sok između kore i jezgre drva pa kada se pojavi vlažnost lagano koru okrenemo da ju možemo odvojiti, laganim okretanjem to osjetimo pod prstima i kada je okretanje moguće jasno nam je da će mo koru lako odvojiti. Tada onaj kraj gdje smo zasjekli u cijelosti za jednu  trećinu dužine lagano pogrebemo tako da se stjenka stanji i lakše može splosnuti, a da pri tome ne pukne. Tako skinutu i oguljenu koru drveta potom stavimo na usne i kroz istu ispuštamo zrak. Način ispuštanja i količina ispuhivanja određuje i njen zvuk. To je bio moj prvi susret s „glazbom“ za koju nemam ama baš nikakva dara, no čudi me da naši krugovali, slikoglasi i slikopisi sedamdeset posto svojih emisija pridaju sprdnji glazbene umjetnosti. Kreveljenje, seksizam, narkomansko ludovanje i alkoholni deliriji uz pornografsko iskorištavanje djece prepuni su takvih emisija. Novac postaje sjedište moći i pameti koja obrnuto proporcionalno čini koroziju mlade populacije koja bi trebala biti primarno nositelj ukupnog radno aktivnog pučanstva, a ne teret umirovljenicima.
 
U tom zatiranju sve je više ne pripadajućeg sadržaja i zatiranja tradicionalnih vrijednosti uobće, a posebice instrumenata i glazbe tradicionalne vrijednosti. Prema sustavu vrijednosti i kvasi znanja  vlasti bivše, a možemo kazati i današnje države, kod nas pojam početka i kraja bilo kojeg poimanja, isključivo je vezan za Otomansko carstvo. Tako je olako prihvaćeno da je tambura turski instrument, premda ju nalazimo još u Mezopotamiji dočim je najzastupljenija u Indiji!? Ovo je samo jedna priča iste škole zatiranja i zaglupljivanja svega vrijednoga i logaritam lažnog južnoslavenstva. 
 
Glazba, posebice na bazi sluha, oplemenjuje, veseli, hrani  te liječi dušu i tijelo. Svaka pjesma i svaki poj (pjev) nosi neku sjetu i dok se većina mladih glazbenika sve više odbija od domoljublja i domovine, kao da je nacionalno pojam za bezvrijedno, jedna osoba evo gotovo trideset godina ustrajno svoju ljubav u pjesmi i tamburi posvećuje vjeri, Bogu i svom narodu hrvatskom. On je Stanko Šarić.
 
Nije glasan, napadan ni perfidno proračunat kao mnogi na glazbenoj bini koji su više-manje samo džepni domoljubi. Naš „Duh s tamburom“ rođen 1960. godine u Štitaru pokraj Županje gdje završava osmoljetku od malena nadograđuje svoj talent. Premda je u Zagrebu završio srednju školu i Građevinski fakultet nije mogao bez spoja drva, žice i glasa. Dao nam je preko 250 pjesama i preko 25 studijskih albuma i ne posustaje. Dapače, zadnjih godina još se više uspinje i propinje poput konja Vranca i konja Bilana da pojača ljubav prema vrijednostima koje naš narod čine bogatijima i vrsnom razlikom od drugih. Kao dugogodišnji glavni vokal Najboljih hrvatskih tamburaša (ex Zlatni dukati) zavidnim opusom nastupa po cijelom svijetu, a zaboravljen je od onih koji se navodno brinu o glazbenoj kulturi pa i tamo gdje čak i Bajaga (Momčilo Bajagić) ima prednost u emisijama koje se tako umilno zovu „Lijepom našom“!?
 
Glazba koja bi zemlju očistila od raznih dvoličnjaka gotovo je zabranjena i naš glazbeni medijski program nije ništa drugo nego izdaja. Znade to i naš Stanko, kako je znao i za vrijeme Domovinskog rata nastupajući od istoka i zapada kugle zemaljske ne bi li probio glas napadnutog naroda i ne bi li glazbenim putom natjerao vladare svijeta na milost premda ju traži samo od Boga. Duhovno glazbeno podizanje njegovih pjesama kroz to vrijeme sigurno bijahu adrenalin našim dragovoljcima koji su znali, kako često čitamo, pjesmom o domovini i njenim prirodnim krasotama odgovoriti kanonadi topništava i druge artiljerije na neprijatelju nepojmljiv način i tako ih ponekad dovodili u stanje histerije.
 
Danas kada se našu domovinu poistovjećuje s Auschwitzom ili Zapadnim srbskim provincijama, Stanko odaje poštovanje i ljubav prema, svecu Stepincu, braniteljima, junacima Vukovara (Andriji, Marku i Blagi) domu (obitelji) i domovini, postajući dragulj vjeran Bogu i svom narodu, a  da pri tome ne lupa šakom ni u stol ni u prsa. Poput slobode i glazba je pokretač ljudske aktivnosti koja kao takva posjeduje svijest i dušu i njen odnos s društvom podrazumijeva i njenu zaštitu  kao umjetnosti. Možemo li pričati o našim ravnicama, našim gorama i brdima, a da ne govorimo o tamburi. Teško. To je isto kao da pričamo o pićima, a ne spomenemo vino i tambura je odista utkana u našu dušu i tijelo umorno i zato ne treba postavljati bodljikavu žicu između umjetnika i medijskih postaja i studia koji očito nisu  svladali ni osnove prde kada svijesno zatiru etnografske vrijednosti. Stanko harni, danas je blagdan Gospe od Anđela, ne ispuštaj  nam bisernicu, čelo ili berdu, to je zvuk ljubavi naše za domovinu. Pjevaj Stanko, pa i ove moje verse, Oj tamburo dida moga, Proslavi mi  naciju do Boga.
 

Ante Baraba Miš

Predstavljena stihozbirka Ante Gregova Jurina

 
 
Preko Zadru poetsko obilje stihovlja u Domu na Žalu. Čekanje u hodu stihozbirka Ante Gregova, Jurina, preškoga pjesnika osebujnoga poetskoga izraza prepoznatljiva i samosvoga pjesničkoga rukopisa. Četvrta je ovo knjiga pjesama. (Kapi sreće, Strune života, Luzarica).
Poetsku feštu vodila je s osobitim šarmom profesorica Marija Rušev. Stihove je nadahnuto kazivala dramska umjetnica i redateljica Milena Dundov. Što tek reči za klapu Luzor iz Preka. Kapa do neba. Odziv je bio iznad svih očekivanja i za jedno Preko koje je rado kulturnim događanjima, malo koje mu mjesto može stati u ravan tomu. Poglede je krao cvjetni aranžman preškoga umjetničkoga fotografa i kulturnoga djelatnika Senka Sorića. Recezent Nikola Šimić Tonin istaknuo je značaj književnika Gregova u svijetu hrvatske književnosti na ponos Preku i Domaji. Upotpuna poetskoga doživljaja odzvanjala je aplauzima Domom na Žalu, i pozivala preko stranu, Zadar, ako želi doživjeti srcem poetsku riječ da prijeđe preko u Preko u Dom na Žalu.
 

Nikola Šimić Tonin

Više članaka ...

  1. Sretan
  2. Otme mi se uzdah

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Četvrtak, 19/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 927 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević