Get Adobe Flash player

Ptice selice bez jata svoga

 
 
Izvori, gle moji izvori
kako su dugo, lijepo tekli...
Tamo daleko, južno
kraj malog ognjišta, štalice
dok u zimi jednoj studenoj
        plesalo je inje...
gdje letjeli su gordo galebovi
gdje vali su ljubili stijenje
gdje borovi su šumili himne
gdje s Velebita bure su tukle
gdje pjenilo se u plavoj ljepoti
        more moje sinje...
I gdje sam sad(a)!?
gdje je jato moje,
gdje uspomene žive
        gdje izgubljeni Raj!?
Niti sam više galeb
nit' me grli plavet,
dok gavran crni biti ne želim
nit' poj slavuja
        ako su rijeke mutne
il' mjesto bura tuku
        srca studena, kruta...
Daleko, daleko
        negdje na početku
kad avlija stara
        grlila me tiho
kad svaki kamen
        govorio je pjesmu
a ja, dijete krša
        ne upoznah sjetu...
I sad evo, dok tumba li sudba
po crno-bijelom svijetu
https://progressiverubberboots.files.wordpress.com/2016/06/wp-1465663803913.jpg
zidam spomenike Riječi;
hvalospijeve mnogom
        izgubljenom ljetu...
Jer, sad su tamo neke druge
        čudnovate igre,
jad i bijeda čovjeka
        u beznadnom grijehu...
Brižni otac ode
ni majke više nema;
tek ogreda znana
tek kula ruševna
        vatrenica bez vatre
        sama, napuštena
i avlija stara
        u korovu tek drijema...
A ljudi baš neki, ko iz filma
        ne romantičnoga;
više poput Hitchcocka
        horor do horrora...
zar bližnji to su,
        oni koje ljubih,
zar su i to braća
        kršćanskoga zbora!?
O, pjesniče, o čemu sad pjevat'!?
Uzalud ti je zvat' muze,
        na sudbinu zijevat'...
Vrijeme se vrti,
        okreću se sreće...
Idi putem svijetla
zaboravi čari
uspomene stare
        (što posvud krvare)
glas ševe na cesti
        zov jutarnjeg pijetla...
Vremena su druga
neka druga tuga
        sada srce veže...
Pobjegli su drozdovi
        jatar, pogrmušar,
i galebovi gordi
        sad od tebe bježe...
Skladaj rime vranama
(a i gavrani su blizu)
zaboravi nostalgije
        dok uzdah srce steže
        sve čežnje što se roje,
i kao desert slade
uz nakupljene krize
što dano-noćno kaplju
        uz sve muke tvoje...
-------------------------------
Ipak, ustaj pjesniče
        s pjesmama ne kloni,
dok ringenšpili peha
        sudbu opet kroje;
jer svijetlo južno
        još punim žarom svijetli
i vjetri bliski
        u slobodi šume
sijajuć sjećaju
        na horizonte svoje...
Baš ko Sv. Martin,
Luzarica i još puno toga,
k'o zidovi stari Svetog Mihovila;
ili pak pomisao
        na kapelicu staru
kad prvi vjeronauci
        Sv. Marka zovu;
te otac i majka dok počivaju u miru
ili obitelj
        dok se tiho moli;
bližnji još po srcu,
teća dobrog vina
i od rođenja blisko
        zov vrapca na krovu...
Digni glavu gore
        isprsi slabe grudi
dok iznad Orljaka
        zora nova rudi,
iako si tamo
        daleko u tami...
Gle, kako u tišini živi ti Rašovka
kako te plava
        carevina mami;
dok iz nutrine ječi
        stari poj težaka,
rev magarca ponad livadice,
šum kosora
        dok drač se s mukom siječe;
iako sad tako bolno peče
dok u herbarij svi su
        posloženi trudi
a sjene te stare
        grle svaku veče(r)...
Ognjište kriči
kamen stari vrišti,
dok se bor i šmrika
        sva daleka dika
        moćnim zovom nude;
dok Pridraga još te krasna
i Hrvatska časna
baš ko mati sina
        tajnovito ljube...
Dok korijen iskona u dubine seže
iako si raspet
iako si propet
svaki put te opet
        poput neba plava
        pučine što spava,
ili pak vala
        što ljubi naše more
sebi silno vuče
puneći sve pore
        dok srce jače tuče
I  DOMAJA JUŽNA
        SVU DJECU ŠTO JE TUŽNA
        U ZAGRLJAJ ZOVE!
 

Zvonko Čulina, Dortmund, 2016. (iz zbirke: Zvonimirov plač ili, kad pjesnik kog baš sve se tiče, nariče, viče, kliče i proriče)

Bračni par Anita i Ivan Tomljanović predali Etnološkom odjelu Narodnog muzeja Zadar vrijednu donaciju tapiserija

 
 
Bračni par Anita i Ivan Tomljanović krajem 2015. godine predali su Etnološkom odjelu Narodnog muzeja Zadar vrijednu donaciju tapiserija. Radi se o trideset dvije tapiserije koje je ovaj bračni par izradio u vremenu od 1962. do 2001. inspiriran bogatstvom nijansi vune iz brdskih krajeva Dalmacije. Među njihovim tapiserijama ističu se tapiserije s kršćanskom tematikom, one posvećene gradu Zadru, u kojem su svojim pedagoškim nastojanjima uobličavali svoj profesionalni put. Snaga ljepote Velebita snažila je njihove zamisli i motivska ostvarenja. Zaljubljenici u prirodu, planinari, izravnom snagom neponovljivih detalja, neposredno doživljenih, tražili su svoj izraz, tapiserijom ostaviti trag o sebi u podneblju i vremenu. Sklad boja i prirodnog materijala koji su prije već morale dodirnuti nećije ruke i stvarati materijal, stavarati osnovu za novi izraz – umjetničku potrebu. Prvi put su svoje tapiserije tkane prirodnom vunom izložili prije više od 40 godina na istom mjestu, 1975. u Galeriji umjetnina. Ta posebnost razlikuje ih od drugih.
http://cdn-static.rtl-hrvatska.hr/image/thumbnail-2675dd697cbffcdc8a62d805a81f034c_view_article_new.jpg?v=1
Je li svijest o nestajanju jednoga načina života koji je tisućljećima bio najuža veza i štit čovjekovom opstanku u surovom prostoru ovisnom o hirovitosti prirode (vuna i predmeti od vune). Hirovitost povijesnog razvoja promjenjenih ljudskih navika koje su agresivno potiskivale potvrđene prirodne vrijednosti ali i osjećaj ljepote i ugode. Koji je trenutak prevagnuo – vjerujem upozorenje. Kao što su i mnogi prije njih zaustavljali trenutak u vremenu i prostoru – umjetnici. Snaga svoga, snaga onoga što te ćini pripadnikom konkretnog prostora koji najdublje osjećaš, promišljaš, voliš i živiš.
 
Zajedno u umjetničkom stvaranju, Anita i Ivan Tomljanović bračni par zadužio je Zadar. Tapiserije su nastajale posljednjih 40 godina prošloga stoljeća. Sve su izrađene od prirodne vune. Oni su otkupljivali vunu koju su sami prali kod kuće u gradskim uvjetima... - kaže Jasenka Lulić Štorić, voditeljica Etnološkog odjela NMZ. Možete misliti kako je bilo čistiti to. Cijela je kuća misrisala kao da stado ovaca živi s nama... - priča Anita Tomljanović.
 
Ivan Tomljanovići (Senj, 29. listopada 1927. - Zadar, 18. siječnja 2017.), akademski slikar izrađivao je nacrte. Anita, inače profesorica, tkala je. Ugirani tim funkcionirao je tako, sve dok se Anita nije razboljela. A Rapsodija Iliriana - djelo inspirirano Velebitom, godinu i pol čekalo je na tkalačkom stanu. Onda se Ivan odlučio prihvatiti ženskoga posla.
- Kad pogledate tu tapiseriju vidite da na prvoj polovici koju sam ja tkala nježne male kozoroge, vidi se da je žena tkala, a kad vidite njegove pa to su pravi autoportreti, kao slika, kao žive, kao da će izaći iz tapiserije - kaže Anita.
A autor, kao i obično od malo je, ali efektnih riječi:
- One su zato da se gledaju. A ne da stoje zamotane. Jer onda ih faktički samo moljci dođu gledati!!!! - govori Ivan Tomljanović.
Govorio bi Ivan:
- Nismo niti u jednoj političkoj stranci i nitko nas ne shvaća preozbiljno. Ipak, sada kada su vlasništvo Narodnoga muzeja možda ih konačno shvate!
Govorio je Ivan i stvarao uz svoju strpljivu suprugu a sada govore supruga i tapiserije, ulja na platnu, freske, ustrajan rad umjetnika, restauratora, profesora.
Oteti proždrljivim moljcima – vremenu nesklonom umjetnosti, podilaženju površnosti suvremenog potrošačkog življenja, možemo mijenjati svijest o cjeloživotnim nastojanjima tih običnih neobičnih osobnosti, netipičnih za svoju sredinu i vrijeme.
 
Pripomenak o životopisu, Hrvatska enciklopedija: Tomljanović Ivan, hrvatski slikar i restaurator. Diplomirao 1954. na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Radio kao restaurator u Zagrebu, od 1957. u Zadru, gdje je osnovao i vodio Restauratorski atelijer i sudjelovao u osnutku Likovnoga odjela Pedagoške akademije. U duhu poetskoga realizma slikao je u ulju i temperi pojedinačne i skupne portrete, te mrtve prirode (Dvije škrpine, 1989). Izveo je freske u crkvama (Ivanovo Selo, Senj) i izrađivao tapiserije velikoga formata (U počast Shakespeareu, 1989.).
 
Sve što kažem pričam o smislu. Ta poniznost čvrsta životom utkana u umjetnost u Traženju izgubljene baštine. Nadahnut planinskim stazama i ljudima koji na bespućima naših planina napasaju stada a kojima nikada ni ime ne saznade. Ivan Tomljanović, (Tihobit za Dobrobit -Antun Travirka), ostaje i jest neizostavna kockica kulturnoga trajanja umjetničkoga mozaika, ne samo Hrvatske, već njen doprinos umjetničkome mozaiku Svijeta.
 

Nikola Šimić Tonin

Odnos Dioklecijanove palače i suvremenog grada

 
 
U Oris Kući arhitekture, u četvrtak 19. siječnja, predstavljena je knjiga pod naslovom „Grad (ni)je kuća. O dijalogu između novog i starog Splita / urbanistička predigra“ autorice Ane Šverko, koja na svjež način prikazuje odnos Dioklecijanove palače i suvremenog grada. Javni prostor Palače i grada koji je oko nje izrastao autorica sagledava kroz povijest te analizom Palače kao arhitektonsko-urbanističkog modela, kao i njezina značenja i položaja u suvremenom kontekstu.
http://www.oris.hr/files/g/1-1026/540x360-9/6.jpg
U knjizi se definiraju neki ključni problemi funkcioniranja javnog prostora grada i nudi teorijski pristup za integraciju naslijeđene urbane matrice u suvremeni život, upućujući na disciplinu urbanističkog projektiranja, kojoj je zadatak regulirati odnose između planerskog, urbanističkog i arhitektonskog djelovanja. Tako jedna povijesna priča, promatrana u kontekstu cjelovitog funkcioniranja grada, postaje dio promišljanja suvremenog urbanog života. Iza knjige, uz autoricu, stoji tim istaknutih stručnjaka: Karin Šerman i Joško Belamarić kao urednici, te recenzenti Hildegard Auf-Franić, Gorana Banić, Anči Leburić, Marijan Hržić, Tomislav Premerl i Ivan Rogić. Knjigu je oblikovao Viktor Popović, a fotografije su djelo Zorana Alajbega.

 

Knjiga je koncipirana u 11 poglavlja koja egzistiraju kao pojedinačni eseji i kao dijelovi cjeline: Dioklecijanova palača i Split: definiranje problema; Uloga istraživačkih metoda u očuvanju grada; Pogled unazad: morfogeneza Splita; Razvijati i konzervirati; Suvremeni javni prostor i život u povijesnoj jezgri; Prostor, mjesto, ne-mjesto; Identitet i mjesto; Grad i kairos; Grad nije kuća; Grad je kuća; Mjerilo 1:1 ili planiranje dana.
 
Ako se za neki grad može reći da je ujedno i kuća, onda je to zasigurno Split. Mnogo toga u njemu daje osjećaj zaštite, kao što pruža i sama kuća. Dioklecijanova palača zaštićena je brdom Marjanom, a grad i njegovu okolicu štite planine Kozjak, Mosor i Biokovo. Grad zapravo predstavlja Dioklecijanova palača, a njegovo je srce sam središnji trg – antički Peristil. Peristil je pritom, baš kao i sama Palača, okružen funkcionalnom arhitekturom harmoniziranom s iznimnim arhitektonskim monumentima. Suživot suprotnosti i vješta igra mjerila – od kuće do grada, pa i šireg teritorija – definirali su snažnu identitetsku odrednicu Splita. Specifičnosti urbane povijesti i monografije Splita stvorile su snažnu identifikacijsku vezu prostora i njegovih stanovnika.
 
Teško je zamisliti prostor koji bi toliko prirodno omogućio da se, govoreći o njegovoj prošlosti, problemima i vizijama kroz odnos funkcije i forme, povežu razmišljanja brojnih relevantnih teoretičara, od ustanovljenja discipline urbanističkog projektiranja sredinom prošlog stoljeća do danas, kao i suvremene tendencije poput adaptacije prostornih formi i reciklaže materijala te pritom uspostavi sugestivna paralela između biološke i urbanističke evolucije – kao što su to pružili Split i Dioklecijanova palača.
 
Bavljenje povijesnom jezgrom Splita, koja je registrirana kao spomenik svjetske baštine, kroz ovakav kompleksan teorijsko-povijesni pregled dalekosežnog je značaja kako izravno za lokalnu splitsku sredinu, tako i općenito, kao prilog istraživanju i njegovanju povijesnog naslijeđa u suvremenim gradovima. Upravo takav autoričin pristup ovoj važnoj temi, urodio je djelom koje uspijeva u svakom trenutku ostavljati dojam originalne i svježe arhitektonske misli obogaćene stalnim i neizbježnim preplitanjem s drugim znanstvenim područjima na fenomenološkoj razini.
 
Do sada nismo imali slično djelo posvećeno jednom spomeniku povijesne baštine, a istodobno i gradu čiji nedjeljiv dio predstavlja, promatranom kroz nekoliko ključnih fenomena: urbanizam, urbanističko projektiranje, konzervacija, urbani životni stilovi, identitet, javnost, prostor. Stoga je knjiga Grad ni(je) kuća originalan znanstveni doprinos ne samo struci, već kulturnoj čitalačkoj javnosti čiji je interes usmjeren na spoznaje o važnosti kulturnoga dobra i njegove percepcije u suvremenom kontekstu.
 
Ana Šverko (1972.) je znanstvena suradnica u Institutu za povijest umjetnosti - Centru Cvito Fisković u Splitu i docentica na splitskom Studiju arhitekture. Diplomirala je 1998. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, magistrirala 2002. na kalifornijskom Sveučilištu Berkeley na području Urbanističkog projektiranja, i doktorirala 2011. na matičnom fakultetu. Kontinuirano se stručno usavršava, recentno kao stipendistica Getty fondacije na Sveučilištu Harvard i The British Museuma u Londonu. Objavljuje radove o izabranim temama iz povijesti arhitekture u razdoblju od 16. do 19. stoljeća, kao i suvremene konzervacije i urbanističkog projektiranja. Sudjeluje u organizaciji studentskih radionica, stručnih i znanstvenih javnih predavanja, skupova i konferencija u cilju popularizacije znanosti.
 

Nives Matijević

»Prava umjetnost uvijek je odraz slikareve duše i ovo nisu samo lijepe riječi«

 
 
Meružan Hačatrjan je rođen 26. veljače 1980. godine u Erevanu, u slikarskoj obitelji. Godine 2001. završio je Umjetničko učilište P. Terlemezjana, odjel slikarstvo. Sudjelovao je na brojnim izložbama, kako vlastitima tako i na skupnima. Od 2004. godine član je Udruge armenskih slikara. Njegovi radovi se nalaze u privatnim kolekcijama mnogih zemalja diljem svijeta: Argentina, Armenija, Australija, Brazil, Danska, Egipat, Engleska, Francuska, Grčka, Gruzija, Indija, Iran, Irska, Italija, Izrael, Japan, Kazahstan, Kina, Nizozemska, Novi Zeland, Rusija, SAD, Ukrajina, Venezuela... Slike su mu izrazito koloritne, bogate nacionalnim simbolima i motivima iz armenske suvremenosti, a katkada slika i u apstraktnom stilu.
http://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/11/12/Meruzan1.jpg
O svojem stvaralaštvu ovaj armenski slikar kaže i ovo: "Dobrim poznavateljima umjetnosti želim da duboko osjete sve što je dobro i lijepo na platnu prikazao slikar. Prava umjetnost uvijek je odraz slikareve duše i ovo nisu samo lijepe riječi, nego božansko načelo i istina u likovnoj umjetnosti."
 

Artur Bagdasarov, http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/bagdasarov-artur/25842-a-bagdasarov-suvremeni-armenski-slikar-meruzan-hacatrjan.html

Anketa

Treba li M. Bandić podnijeti ostavku na dužnost gradonačelnika zbog odlikovanja Budimira Lončara?

Srijeda, 20/02/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 930 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević