Get Adobe Flash player

Nakon dugogodišnje kontemplacije napravio sam kolekciju kopči za kravate, srebrnu i pozlaćenu

 
 
Robert Štimec, suvremeni je hrvatski umjetnik, grafički i produkt dizajner, autor je vrlo zanimljivog, osobenog ciklusa, od fotografije do dizajna.
http://www.crocrodeal.com.hr/wp-content/uploads/2012/02/manja-21.jpg
• Gospodine Štimec, imate značajno iskustvo u dizajnu, grafici, no ostvbarili ste obiman opus u produkciji satova i nakita, dakle umjetnost u službi praktičnog.
- Pa, prvi profesionalni ugovor potpisao sam 1977. u Likumu. Radio sam arhitektonske makete i dizajn sajamskih štandova. Uzbudljivo doba i jako puno posla. Danas nezamislivo. To mi je bila zabava jer, moja prava ljubav je fizika. Nakon što sam neslavno propao na studiju fizike na PMF-u u Zagrebu, upisao sam Višu grafičku i naučio kako treba ono što mi je do tada bio hobi.
 
Nakon par godina intenzivnog sitotiska na staklu, uronio sam u rijetku tehniku – zračni kist na staklu. Napravio sam i prodao stotine slika prije nego sam probušio rupu u sredini stakla i umetnuo satni mehanizam. Od 1985. do 1991. iz dubrovačkog Sebastiana u svijet je otišlo oko tisuću unikatnih satova. I danas ih radim ali u drugim tehnikama. Nekako, satovi, lampe, namještaj, posude od raznih materijala, beštek i daske za rezanje su, za mene, pravi produkt dizajn. Nakit, igle za kravate, naušnice i ogrlice su ukras i, iako je i to funkcija, nije baš ona, uporabna.
• Koliko su svakodnevne stvari upotrebljive u umjetničkom izražavanju?
- Uvijek i oduvijek. Obični stari emajlirani bijeli lončići sa crvenim tufnama, još i dosta oštećeni, prodaju se na Jakuševcu za 50 kuna. Ne zbog toga jer su upotrebljivi. Taj dizajn je izdržao test vremena. Zato je umjetnost. Za sebe ću znati za 50 godina, jednostavno. Vaše pitanje mogu i drugačije tumačiti. Upotrebljavam upravo svakodnevne stvari u svojoj steampunk i recikliranoj liniji proizvoda. Iako volim upotrebljavati stare predmete, sa početka XX. stoljeća nije to obvezno. Mogu iskoristiti bilo što. Uglavnom za lampe i satove. Ponešto za nakit - vilice i stare ručne satove.
 
• Postoji li kod Vas neka, posebna ljubav prema satovima, prema mjeriteljima protoka vremena?
- Moj djed Stjepan, vrsni vodoinstalater, ljubitelj jela, pića i žena, zapravo je htio biti urar, sajdžija. I sa svojim grubim rukama mogao je učiniti da pokvareni sat proradi. To je neka tajanstvena sila koju imaju urmaheri. Moji pokušaji su se sveli na rastavljanje satova i korištenje dijelova. No, zidni i stolni satovi sa kvarcnim mehanizmima su obilježili najuspješniji dio moje karijere i jako ih volim.
 
• Nakit je posebna priča.
- Pa, da. Negdje 2008. nakon dugogodišnje kontemplacije napravio sam kolekciju kopči za kravate, srebrnu i pozlaćenu. Dugi tehnološki razvoj, nove tehnike, učenje novih vještina i pronalaženje pravih obrtnika po Zagrebu dali su mi neke nove mogućnosti. Pa su iz kopči nastali broševi, pa kopče za marame, prve naušnice, ogrlice i narukvice. Premalo vremena posvećujem tom aspektu svojeg rada jer, što ja znam, galerija mi odnosi previše energije i vremena. Ali, volim neobično, drugačije i provokativno i nastojim biti tehnički perfektan.
• Bavite se i fotografijom.
- Danas se svi bave fotografijom. Kao klinac imao sam svoj crno bijeli labos sa aparatom za povećavanje i dva pristojna foto aparata. Danas koristim fotografiju uglavnom za potrebe svoje internetske stranice ali ipak, tu i tamo svoje fotke lijepim po kombijima i kamionima. Nije puno ali moje je.
 
• Voditelj ste galerije Crocrodeal u Zagrebu.
- Jesam. Koji mi je vrag bio da sam se bacio u to, ne znam. Desetljećima sam želio otvoriti galeriju sa djelima domaćih autora sigurno utunkan u realnu situaciju kako ja to ionako ne mogu napraviti. Dok mi moj dragi prijatelj Hrvoje nije dao priliku da njegov lokal sa voćem i povrćem pretvorimo u galeriju. Pa sad već četiri i pol godine usred krize, u zemlji koja na kulturu gleda kao na rasuti otpad, pokušavam pomoći ljudima da ne odustanu od kreativnog rada. Budućnost je neizvjesna. Nerazborito pokušavam biti optimističan. Svakodnevno ulaze ljudi, naši i stranci, koji lijepim riječima daju transfuziju umirućem sustavu i hvala im na tome, ali, račune treba platiti.
• Što je trenutačno novo u atelijeru?
- Radim novu seriju Fibonacci lampi i liniju recikliranih lampi visilica od starih kanti kave. Radim satove sa 24 satnim mehanizmima, za one koji nisu sigurni je li ujutro i popodne. I spremam novu liniju satova, stari motivi i uzorci sa stakla printani na plexyju. Također neke kombinacije LED rasvjete i 200 godina stare hrastovine i nekoliko novih steampunk lampi. Kad stignem.
 
• Planovi?
- Sljedeća izložba, 24. koju organiziramo. U Lounge baru Witness, Amruševa 1, 24. rujna, samostalna izložba Olivera Mišure, akril na kartonu. I planovi za štand na Jelačić placu u prosincu. Štandovi nam otimaju veliki dio promet kroz godinu pa se desetak autora organiziralo i imati ćemo štand. Zašto ne, to je takvo doba godine. Preživjeti. Boriti se. Raditi. Kreativno.
 

Miroslav Pelikan

Ruke oko vrata

 
 
Pomiluj je.
Zagrli.
Poljubi.
Žena daje čak
i kada gubi.
https://encrypted-tbn3.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSDcZQwCunDrkuhdEIPlYdljfZevAjEr1uDvgY_WiAJXv0jBydT
Ne gledaj je sirovo,
kao komad mesa,
da ti služi samo
za skidanje stresa.
Ne gledaj je samo
onda,
kad ti treba.
Ne režite na nju
kao gladni vuci…
Znaš,
ona te može
povest
među zvijezde…
Jer,
čarobni štapić
u njenoj je ruci
Pomiluj je
desnom,
a zagrli lijevom…
Neka su joj ruke
oko tvoga vrata
Zna ona
što treba,
s usnama činit
svakoga trenutka
minute i sata.
 
Žena, kako slatko zvuči...
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Iza stihobrana

 
 
Stihove pišem od najranijih dana,
na njima se njišu oseke i plime,
plovio sam lađom preko oceana,
mijenjao na pramcu ljeta i zime.
http://static-1.mojnet.com/foto5834-1332-86250/oseka.jpg
Prohujali su deseci imendana
u kojima nisam proslavio ime,
pišući marljivo iza stihobrana
polako sam gradio kule od rime.
 
Poezija jedri, srca ispunjava,
okove nepravde u svijetu slama
dok se gnijezdi u oblacima stiha.
 
Mislima teče rijeka Stihoslava,
plodove mudrosti širi obalama
gdje ih osluškuje tvoja duša tiha.
 

Ivan Gaćina, Zadar

Stabla se pojavljuju kao motiv na mojim slikama

 
 
Akademski slikar Boris Pecigoš rođen je 1974. godine u Zagrebu. Danas djeluje vrlo produktivno u Rijeci. Ostvario je više samostalnih istupa. Pripada mlađoj populaciji suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika, no autora s već jasno izraženim i prepoznatljivim rukopisom i realiziranim opusom.
https://artbp.files.wordpress.com/2010/05/boris1.jpg?w=690&h=421
Gospodine Pecigoš, pored nekoliko ALU-a u Hrvatskoj završili ste Akademiju u Ljubljani. Slučajno ili namjerno? Kako je proteklo Vaše školovanje u Sloveniji?
- Nisam odmah nakon srednje škole nastavo školovanje u umjetničkom području, tako da kad je došlo vrijeme za to, promijenili su se uvjeti upisa na našim akademijama. Tražila se državna matura, koje nije bilo kada sam ja završavao srednju školu. Iskreno, nije mi se dalo vraćati u prošlost i ponavljati srednjoškolsko gradivo pa sam počeo tražiti alternative. Tako sam naišao na Arthouse u Ljubljani. Prošao sam prijemni ispit, a zahvaljujući mojem dotadašnjem „amaterskom“ portfoliu, primili su me direktno u višu godinu studija, što je bilo lijepo priznanje za moj rad. U toj školi, koja nije dio državnog sveučilišta, ali je verificirana i radi po bolonjskom sistemu, posebno mi se svidjelo što profesori i mentori ne nameću svoja pravila i stil, već potiču svakog studenta da razvija vlastiti umjetnički izraz u tehnici koja mu najviše leži. Mojem slobodarskom duhu to je bilo iznimno važno i vrlo sam zadovoljan školovanjem koje sam prošao na Arthouseu.
 
Pripadnik ste mlađe generacije hrvatskih likovnih umjetnika, ostvarili ste nekoliko zanimljivih ciklusa, najprije nekoliko riječi o mistici drveća u ciklusu „Orman stabla“.
- Ovo me uvijek zabavi jer sam doista pripadnik mlađe generacije naših umjetnika, ali više po stažu i onome kako se osjećam u duhu, nego po godinama koje me danas ipak sprječavaju da sudjelujem na natječajima za mlade umjetnike, gdje je gornja granica 35 godina. Iako imam i neke druge cikluse drveća, i zapravo se stabla konstantno pojavljuju kao motiv na mojim slikama, ciklus „Orman stabla“ iz 2014. mi je posebno drag zbog svoje dublje simbolike. Minijature u tehnici akrila na sebi sadrže umjetnički prikazano tzv. mistično stablo. Drveće predstavlja snagu i obnavljanje života. Ukorijenjena u zemlju i usmjerena u nebo, stabla su oduvijek u ljudima pobuđivala divljenje, podučavajući ljude o neraskidivoj povezanosti zemaljskog i nebeskog (prolaznog i vječnog). Drvo nosi simboliku rasta, uzdizanja i širenja, predstavlja ljepotu, snagu, vječnost, uspravnost, mudrost, mističnost… Sveto drvo i Drvo života poznati su drevni simboli. Na umjetničkim prikazima drveća kroz povijest često se pojavljuje i simbol spirale, a koristim ga i ja, zajedno s drugim univerzalnim simbolima (krug, sunce, zvijezda, kvadrat).
https://likumzg.files.wordpress.com/2015/08/muladhara-i-2010-acrylic-on-paper-50c39770-cm.jpg
Mnogo vremena provodim u prirodi, na planini i u šumama i tamo nalazim inspiraciju. No, u samom prikazu stabala vodim se za osjećajnom interpretacijom, a ne za realističnim izrazom. Ono što na taj način utkam u svoje slike osjete i drugi i čini mi se da ih upravo to i privuče mojim radovima, taj osjećaj, ta energija koju ponesem iz šume i pretočim u svoje slike. Iz tog razloga su slike sa stablima najtraženije među mojim radovima. Kad smo već na temi stabala, sjetio sam se zgode s testiranja za upis u osnovnu školu, kada sam kao zadatak trebao nacrtati stablo. Nacrtao sam ga u plavoj boji na što je mojim roditeljima upućen prigovor, jer „stablo mora biti smeđe“. Prepravio sam ga, ali sam zato godinama kasnije u sjećanje na to jednu sliku nazvao „Plavo drvo“. Umjetnici drugačije vide svijet i mislim da bi talentiranu djecu odmalena trebalo u tome poticati, a ne ih gurati u kalupe… no, to je sad već neka druga tema.
 
Tu je i ciklus „Post mortem“, on govori o smrti.
- O da, taj ciklus je izazvao burne reakcije, pogotovo mojih prijatelja i obitelji, jer sam na nekim slikama „pokopao“ samog sebe i stavio nadgrobni natpis sa svojim imenom. Nije ugodan, to priznajem… i zapravo odskače od mojeg uobičajenog stila. Ni sam ne znam gdje bih ga smjestio, ali mi je posebno drag, jer sam te godine kad sam radio na njemu prolazio svoju unutrašnju katarzu i sve se je to odrazilo na tim slikama.
https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/236x/e9/8a/76/e98a76dd60de805980b4d4b82c56db4b.jpghttp://www.magicus.info/gn/slike/gn_slike_3/r1/g2010/m09/x12029244243704876661.jpg
Formalno sam bio inspiriran starim azerbajdžanskim epitafima na stećcima iz 16. i 17. stoljeća. U deset sam se prizora bavio vlastitom smrtnošću i strahom od nje, pitanjima (bes)mislenosti postojanja te sam usput lijepo pokopao neka svoja beživotna i već poluraspadnuta trupla vjerovanja. Zanimljivo je čitati što su ti davni ljudi ostavili uklesano na kamenim stećcima dalekog Kavkaza i kakve su ih misli zaokupljale u susretu s prolaznošću. Povukao sam paralelu i sa stihovima suvremenih pjesnika koji nisu poricali smrtnost niti su okretali glavu pri samom spomenu konačnosti postojanja. Ovdje sam se prvi put služio i arapskim pismom. Sve u svemu, jedna vrlo neobična mješavina koju je posjetiteljima nekoliko izložbi na kojima su slike bile izložene bilo baš teško „probaviti“.
 
Spomenimo i Vaš ciklus mandala.
- Po definiciji mandala (što na sanskrtu znači krug) je u indijskim religijama duhovni i obredni simbol koji predstavlja svemir. U općoj upotrebi, "mandala" je postao generički pojam za bilo koji dijagram, grafikon ili geometrijski uzorak koji predstavlja kozmos na metafizički ili simbolički način, prikaz makrokozmosa u mikrokozmosu. Moje mandale ne slijede orijentalni umjetnički izraz koji se javlja na tradicionalnim mandalama, ali jesu kvadratičnog oblika te su uglavnom prisutne centralna točka i radijalna ravnoteža motiva. I sve imaju filozofsku, metafizičku ili duhovnu poruku koja je utkana u njih. Ali to je sve što se tiče sličnosti s orijentalnim mandalama; likovni izraz je unikatno moj. Kao i stabla, vrlo su tražene, pretpostavljam ne samo zbog likovnog prikaza već i zbog duhovnih poruka koje sadrže, jer je vanjski svijet sve više u stanju rasula pa današnji urbani čovjek traži neki dublji unutarnji smisao.
 
Voditelj ste udruge Atelier Hayat.
- Osnovali smo udrugu 2009. godine. Atelier Hayat djeluje na tri međusobno isprepletena područja: umjetnost, prirodoljublje i osobni razvoj. Naša misija je promicanje praktične sinergije umjetničkog izražavanja i stvaralaštva, svjesnog života, religijom neuvjetovane duhovnosti, suvremenog misticizma i povezanosti s prirodom. Aktivnosti udruge su trenutno najviše usmjerene na land art, pravac umjetnosti i način umjetničkog i kreativnog izražavanja koji je povezan s prirodom. Odlazimo u prirodu u kojoj se opuštamo i uživamo, a istovremeno radimo na gradnji neke land art instalacije od kamenja, grana, lišća… od bilo čega što nađemo in situ. To nam pruža izravan, taktilan kontakt s prirodom što je zapravo i svojevrsno duhovno iskustvo. No, radimo i na strukturiranim projektima…
 
Pored slikarstva bavite se i land artom.
- Kao što sam već spomenuo, land art je fokus djelovanja naše udruge od samih početaka, a posljednje dvije godine i moj osobni fokus jer sam za temu magistarskog rada izabrao land art. U suradnji s Parkom prirode Učka radio sam na uređenju „land art staze“, lagane šetnice u dužini 6,5 km duž koje se nalazi dvadeset raznolikih land art instalacija (geoglifa – formi od kamenja, rock arta – oslikanih stijena, oslikanog stabla itd.) koje pričaju priču o čovjekovom položaju u prirodi i pozivaju na promišljanje svog odnosa s prirodom. Dlan s labirintom je znak staze i poziva izletnike na kontakt s prirodom. Land art staza je otvorena u srpnju ove godine i jedinstvena je u Hrvatskoj. U svijetu, koliko sam uspio saznati, postoji samo na dva mjesta donekle sličan koncept staze.
https://likumzg.files.wordpress.com/2015/08/the-mirror-ogledalo-2011-acrylic-on-canvas-80c397100-cm.jpg
Kako vidite i doživljavate vlastitu poziciju u suvremenom slikarstvu?
- Teško pitanje jer ne razmišljam baš o tome. Danas je umjetnost postala iznimno individualizirana, pravci i stilovi su se izgubili, nema više jasnih granica osim nekoliko vrlo općenitih kategorija poput apstraktnog slikarstva ili realizma. Internet je doprinio tome da se milijuni umjetnika javno pokažu. Etablirani svijet umjetnika i galerista pokušava održati neki svoj status, ali mislim da će se i to mijenjati s vremenom. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se to dalje razvijati i kako će povjesničari umjetnosti uspjeti to sve posložiti, a da budu pošteni prema svim talentiranim umjetnicima koji su danas prisutni. U svemu tome mi je jako teško govoriti o mojem položaju, jer znam da sam samo kap u moru talentiranih kreativaca. Sretan sam kad netko prepozna moj rad, svidi mu se, poželi ga kupiti. Sretan sam kad vidim da ga želi ne radi statusa koji bi time dobio, ne radi toga jer mu, eto, nešto treba visjeti na zidu u dnevnoj sobi, već kad doista osjeti moju sliku, kad nešto u njemu rezonira s njom. To me veseli i smatram da je to cilj moje umjetnosti. Nisam nešto posebno društveno angažiran u svojoj umjetnosti već je ona moje osobno putovanje u kojem će se, nadam se, prepoznati i drugi. Kako će to ocijeniti službeni umjetnički establišment, to tek ostaje za vidjeti.
 
Njegujete i putopise.
- Proteklih godina to je bilo više izraženo. Kako smo kao udruga odlazili u prirodu planinariti, ali ne na uobičajen način s ciljem „osvajanja“ nekog vrha, već da bismo uživali u svakom momentu i prizoru, često i uz land art inicijative, i kako smo odlazili svaki put na neko novo mjesto, spontano su iz tog nastajali zanimljivi putopisi, ili fotopisi, kako sam ih volio nazivati. Imali su i svoju edukativnu svrhu jer sam ih pisao ne samo kao izvještaj što smo radili i kako nam je bilo, već s ciljem da potaknem i druge da odu u prirodu, posjete određena mjesta, upoznaju se s ljepotama i kulturnim, geografskim i drugim znamenitostima u svojoj neposrednoj okolici. Da biste uživali u nepoznatome ne treba vam mnogo novaca niti morate otići negdje daleko. Okolice gradova skrivaju neviđene ljepote. Treba se samo uputiti u istraživanje…
http://kvarnernews.hr/wp-content/uploads/2013/08/boris-pecigos-naslovnica1.jpg
Što je novo u atelijeru?
- U samom ateljeu sam relativno slabo stvarao zadnje dvije godine zbog posvećenosti land art projektu na Učki. Upravo sam završio jednu neobičnu mandalu koja je izrazito reljefna jer sam koristio vrlo guste boje i dobio efekt boje koja želi „pobjeći“ s dvodimenzionalnog platna u treću dimenziju. Osim toga, upotrijebio sam i velike kristale himalajske soli, komade kože, jednu narukvicu, Diorovo ogledalo… i to je prvi put da sam takvo nešto napravio.
 
Planovi...?
- Neposredno je sad preda mnom grupna izložba članova HDLU-a Zagreb u listopadu na kojoj ću sudjelovati s jednom ili dvije slike. No, pomalo osjećam unutrašnji poriv da tijekom zime naslikam jedan novi apstraktni ciklus slika motiviran glazbom. Odabrao sam već nekoliko glazbenih brojeva različitih stilova glazbe koji me duboko dotiču te ću slušajući ih ući u stvaralački tok i slikati. Svaki broj za jednu sliku. Već sam radio tako, ali nikad kao povezan ciklus slika. Započet ću s tim čim se završe svi poslovi oko land art staze na Učki. Za iduću godinu želja mi je tijekom toplog dijela godine raditi na još dva land art projekta, koje sam djelomično i započeo, ali su stavljeni na čekanje zbog Učke. I naravno, uz planove se uvijek prepuštam i spontanosti…
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Znamo da Andrej Plenković ne zastupa hrvatske interese. Čije interese zastupa?

Utorak, 18/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1414 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević