Get Adobe Flash player

Iza stihobrana

 
 
Stihove pišem od najranijih dana,
na njima se njišu oseke i plime,
plovio sam lađom preko oceana,
mijenjao na pramcu ljeta i zime.
http://static-1.mojnet.com/foto5834-1332-86250/oseka.jpg
Prohujali su deseci imendana
u kojima nisam proslavio ime,
pišući marljivo iza stihobrana
polako sam gradio kule od rime.
 
Poezija jedri, srca ispunjava,
okove nepravde u svijetu slama
dok se gnijezdi u oblacima stiha.
 
Mislima teče rijeka Stihoslava,
plodove mudrosti širi obalama
gdje ih osluškuje tvoja duša tiha.
 

Ivan Gaćina, Zadar

Stabla se pojavljuju kao motiv na mojim slikama

 
 
Akademski slikar Boris Pecigoš rođen je 1974. godine u Zagrebu. Danas djeluje vrlo produktivno u Rijeci. Ostvario je više samostalnih istupa. Pripada mlađoj populaciji suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika, no autora s već jasno izraženim i prepoznatljivim rukopisom i realiziranim opusom.
https://artbp.files.wordpress.com/2010/05/boris1.jpg?w=690&h=421
Gospodine Pecigoš, pored nekoliko ALU-a u Hrvatskoj završili ste Akademiju u Ljubljani. Slučajno ili namjerno? Kako je proteklo Vaše školovanje u Sloveniji?
- Nisam odmah nakon srednje škole nastavo školovanje u umjetničkom području, tako da kad je došlo vrijeme za to, promijenili su se uvjeti upisa na našim akademijama. Tražila se državna matura, koje nije bilo kada sam ja završavao srednju školu. Iskreno, nije mi se dalo vraćati u prošlost i ponavljati srednjoškolsko gradivo pa sam počeo tražiti alternative. Tako sam naišao na Arthouse u Ljubljani. Prošao sam prijemni ispit, a zahvaljujući mojem dotadašnjem „amaterskom“ portfoliu, primili su me direktno u višu godinu studija, što je bilo lijepo priznanje za moj rad. U toj školi, koja nije dio državnog sveučilišta, ali je verificirana i radi po bolonjskom sistemu, posebno mi se svidjelo što profesori i mentori ne nameću svoja pravila i stil, već potiču svakog studenta da razvija vlastiti umjetnički izraz u tehnici koja mu najviše leži. Mojem slobodarskom duhu to je bilo iznimno važno i vrlo sam zadovoljan školovanjem koje sam prošao na Arthouseu.
 
Pripadnik ste mlađe generacije hrvatskih likovnih umjetnika, ostvarili ste nekoliko zanimljivih ciklusa, najprije nekoliko riječi o mistici drveća u ciklusu „Orman stabla“.
- Ovo me uvijek zabavi jer sam doista pripadnik mlađe generacije naših umjetnika, ali više po stažu i onome kako se osjećam u duhu, nego po godinama koje me danas ipak sprječavaju da sudjelujem na natječajima za mlade umjetnike, gdje je gornja granica 35 godina. Iako imam i neke druge cikluse drveća, i zapravo se stabla konstantno pojavljuju kao motiv na mojim slikama, ciklus „Orman stabla“ iz 2014. mi je posebno drag zbog svoje dublje simbolike. Minijature u tehnici akrila na sebi sadrže umjetnički prikazano tzv. mistično stablo. Drveće predstavlja snagu i obnavljanje života. Ukorijenjena u zemlju i usmjerena u nebo, stabla su oduvijek u ljudima pobuđivala divljenje, podučavajući ljude o neraskidivoj povezanosti zemaljskog i nebeskog (prolaznog i vječnog). Drvo nosi simboliku rasta, uzdizanja i širenja, predstavlja ljepotu, snagu, vječnost, uspravnost, mudrost, mističnost… Sveto drvo i Drvo života poznati su drevni simboli. Na umjetničkim prikazima drveća kroz povijest često se pojavljuje i simbol spirale, a koristim ga i ja, zajedno s drugim univerzalnim simbolima (krug, sunce, zvijezda, kvadrat).
https://likumzg.files.wordpress.com/2015/08/muladhara-i-2010-acrylic-on-paper-50c39770-cm.jpg
Mnogo vremena provodim u prirodi, na planini i u šumama i tamo nalazim inspiraciju. No, u samom prikazu stabala vodim se za osjećajnom interpretacijom, a ne za realističnim izrazom. Ono što na taj način utkam u svoje slike osjete i drugi i čini mi se da ih upravo to i privuče mojim radovima, taj osjećaj, ta energija koju ponesem iz šume i pretočim u svoje slike. Iz tog razloga su slike sa stablima najtraženije među mojim radovima. Kad smo već na temi stabala, sjetio sam se zgode s testiranja za upis u osnovnu školu, kada sam kao zadatak trebao nacrtati stablo. Nacrtao sam ga u plavoj boji na što je mojim roditeljima upućen prigovor, jer „stablo mora biti smeđe“. Prepravio sam ga, ali sam zato godinama kasnije u sjećanje na to jednu sliku nazvao „Plavo drvo“. Umjetnici drugačije vide svijet i mislim da bi talentiranu djecu odmalena trebalo u tome poticati, a ne ih gurati u kalupe… no, to je sad već neka druga tema.
 
Tu je i ciklus „Post mortem“, on govori o smrti.
- O da, taj ciklus je izazvao burne reakcije, pogotovo mojih prijatelja i obitelji, jer sam na nekim slikama „pokopao“ samog sebe i stavio nadgrobni natpis sa svojim imenom. Nije ugodan, to priznajem… i zapravo odskače od mojeg uobičajenog stila. Ni sam ne znam gdje bih ga smjestio, ali mi je posebno drag, jer sam te godine kad sam radio na njemu prolazio svoju unutrašnju katarzu i sve se je to odrazilo na tim slikama.
https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/236x/e9/8a/76/e98a76dd60de805980b4d4b82c56db4b.jpghttp://www.magicus.info/gn/slike/gn_slike_3/r1/g2010/m09/x12029244243704876661.jpg
Formalno sam bio inspiriran starim azerbajdžanskim epitafima na stećcima iz 16. i 17. stoljeća. U deset sam se prizora bavio vlastitom smrtnošću i strahom od nje, pitanjima (bes)mislenosti postojanja te sam usput lijepo pokopao neka svoja beživotna i već poluraspadnuta trupla vjerovanja. Zanimljivo je čitati što su ti davni ljudi ostavili uklesano na kamenim stećcima dalekog Kavkaza i kakve su ih misli zaokupljale u susretu s prolaznošću. Povukao sam paralelu i sa stihovima suvremenih pjesnika koji nisu poricali smrtnost niti su okretali glavu pri samom spomenu konačnosti postojanja. Ovdje sam se prvi put služio i arapskim pismom. Sve u svemu, jedna vrlo neobična mješavina koju je posjetiteljima nekoliko izložbi na kojima su slike bile izložene bilo baš teško „probaviti“.
 
Spomenimo i Vaš ciklus mandala.
- Po definiciji mandala (što na sanskrtu znači krug) je u indijskim religijama duhovni i obredni simbol koji predstavlja svemir. U općoj upotrebi, "mandala" je postao generički pojam za bilo koji dijagram, grafikon ili geometrijski uzorak koji predstavlja kozmos na metafizički ili simbolički način, prikaz makrokozmosa u mikrokozmosu. Moje mandale ne slijede orijentalni umjetnički izraz koji se javlja na tradicionalnim mandalama, ali jesu kvadratičnog oblika te su uglavnom prisutne centralna točka i radijalna ravnoteža motiva. I sve imaju filozofsku, metafizičku ili duhovnu poruku koja je utkana u njih. Ali to je sve što se tiče sličnosti s orijentalnim mandalama; likovni izraz je unikatno moj. Kao i stabla, vrlo su tražene, pretpostavljam ne samo zbog likovnog prikaza već i zbog duhovnih poruka koje sadrže, jer je vanjski svijet sve više u stanju rasula pa današnji urbani čovjek traži neki dublji unutarnji smisao.
 
Voditelj ste udruge Atelier Hayat.
- Osnovali smo udrugu 2009. godine. Atelier Hayat djeluje na tri međusobno isprepletena područja: umjetnost, prirodoljublje i osobni razvoj. Naša misija je promicanje praktične sinergije umjetničkog izražavanja i stvaralaštva, svjesnog života, religijom neuvjetovane duhovnosti, suvremenog misticizma i povezanosti s prirodom. Aktivnosti udruge su trenutno najviše usmjerene na land art, pravac umjetnosti i način umjetničkog i kreativnog izražavanja koji je povezan s prirodom. Odlazimo u prirodu u kojoj se opuštamo i uživamo, a istovremeno radimo na gradnji neke land art instalacije od kamenja, grana, lišća… od bilo čega što nađemo in situ. To nam pruža izravan, taktilan kontakt s prirodom što je zapravo i svojevrsno duhovno iskustvo. No, radimo i na strukturiranim projektima…
 
Pored slikarstva bavite se i land artom.
- Kao što sam već spomenuo, land art je fokus djelovanja naše udruge od samih početaka, a posljednje dvije godine i moj osobni fokus jer sam za temu magistarskog rada izabrao land art. U suradnji s Parkom prirode Učka radio sam na uređenju „land art staze“, lagane šetnice u dužini 6,5 km duž koje se nalazi dvadeset raznolikih land art instalacija (geoglifa – formi od kamenja, rock arta – oslikanih stijena, oslikanog stabla itd.) koje pričaju priču o čovjekovom položaju u prirodi i pozivaju na promišljanje svog odnosa s prirodom. Dlan s labirintom je znak staze i poziva izletnike na kontakt s prirodom. Land art staza je otvorena u srpnju ove godine i jedinstvena je u Hrvatskoj. U svijetu, koliko sam uspio saznati, postoji samo na dva mjesta donekle sličan koncept staze.
https://likumzg.files.wordpress.com/2015/08/the-mirror-ogledalo-2011-acrylic-on-canvas-80c397100-cm.jpg
Kako vidite i doživljavate vlastitu poziciju u suvremenom slikarstvu?
- Teško pitanje jer ne razmišljam baš o tome. Danas je umjetnost postala iznimno individualizirana, pravci i stilovi su se izgubili, nema više jasnih granica osim nekoliko vrlo općenitih kategorija poput apstraktnog slikarstva ili realizma. Internet je doprinio tome da se milijuni umjetnika javno pokažu. Etablirani svijet umjetnika i galerista pokušava održati neki svoj status, ali mislim da će se i to mijenjati s vremenom. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se to dalje razvijati i kako će povjesničari umjetnosti uspjeti to sve posložiti, a da budu pošteni prema svim talentiranim umjetnicima koji su danas prisutni. U svemu tome mi je jako teško govoriti o mojem položaju, jer znam da sam samo kap u moru talentiranih kreativaca. Sretan sam kad netko prepozna moj rad, svidi mu se, poželi ga kupiti. Sretan sam kad vidim da ga želi ne radi statusa koji bi time dobio, ne radi toga jer mu, eto, nešto treba visjeti na zidu u dnevnoj sobi, već kad doista osjeti moju sliku, kad nešto u njemu rezonira s njom. To me veseli i smatram da je to cilj moje umjetnosti. Nisam nešto posebno društveno angažiran u svojoj umjetnosti već je ona moje osobno putovanje u kojem će se, nadam se, prepoznati i drugi. Kako će to ocijeniti službeni umjetnički establišment, to tek ostaje za vidjeti.
 
Njegujete i putopise.
- Proteklih godina to je bilo više izraženo. Kako smo kao udruga odlazili u prirodu planinariti, ali ne na uobičajen način s ciljem „osvajanja“ nekog vrha, već da bismo uživali u svakom momentu i prizoru, često i uz land art inicijative, i kako smo odlazili svaki put na neko novo mjesto, spontano su iz tog nastajali zanimljivi putopisi, ili fotopisi, kako sam ih volio nazivati. Imali su i svoju edukativnu svrhu jer sam ih pisao ne samo kao izvještaj što smo radili i kako nam je bilo, već s ciljem da potaknem i druge da odu u prirodu, posjete određena mjesta, upoznaju se s ljepotama i kulturnim, geografskim i drugim znamenitostima u svojoj neposrednoj okolici. Da biste uživali u nepoznatome ne treba vam mnogo novaca niti morate otići negdje daleko. Okolice gradova skrivaju neviđene ljepote. Treba se samo uputiti u istraživanje…
http://kvarnernews.hr/wp-content/uploads/2013/08/boris-pecigos-naslovnica1.jpg
Što je novo u atelijeru?
- U samom ateljeu sam relativno slabo stvarao zadnje dvije godine zbog posvećenosti land art projektu na Učki. Upravo sam završio jednu neobičnu mandalu koja je izrazito reljefna jer sam koristio vrlo guste boje i dobio efekt boje koja želi „pobjeći“ s dvodimenzionalnog platna u treću dimenziju. Osim toga, upotrijebio sam i velike kristale himalajske soli, komade kože, jednu narukvicu, Diorovo ogledalo… i to je prvi put da sam takvo nešto napravio.
 
Planovi...?
- Neposredno je sad preda mnom grupna izložba članova HDLU-a Zagreb u listopadu na kojoj ću sudjelovati s jednom ili dvije slike. No, pomalo osjećam unutrašnji poriv da tijekom zime naslikam jedan novi apstraktni ciklus slika motiviran glazbom. Odabrao sam već nekoliko glazbenih brojeva različitih stilova glazbe koji me duboko dotiču te ću slušajući ih ući u stvaralački tok i slikati. Svaki broj za jednu sliku. Već sam radio tako, ali nikad kao povezan ciklus slika. Započet ću s tim čim se završe svi poslovi oko land art staze na Učki. Za iduću godinu želja mi je tijekom toplog dijela godine raditi na još dva land art projekta, koje sam djelomično i započeo, ali su stavljeni na čekanje zbog Učke. I naravno, uz planove se uvijek prepuštam i spontanosti…
 

Miroslav Pelikan

Živimo u nadrealnoj svakodnevici

 
 
Slikar Stjepan Šimić Pepi, autor je snažnog i osobenog opusa, preciznih promišljanja o suvremenoj umjetnosti i mjestu i ulozi umjetnika.
Gospodine Šimiću, kreator ste zanimljivog likovnog opusa, od slika do skulptura. Kako se razvio Vaš osobni pristup motivu i djelu?
- Da, individualnost je kod svakog umjetnika ključna kod pristupa motivu i likovnom djelu. Sa likovnim jezikom i tehnikama upoznao sam se vrlo rano, zahvaljujući kvalitetnom obrazovanju još u osnovnoj školi koju sam pohađao u rodnom Varešu. Izvrsnom metodikom moja draga nastavnica Borka Dodik je prenosila znanje koje  mi je pomoglo pokrenuti osobni doživljaj i pretočiti ga u vještinu koja je dio mog prirodnog dara. Mislim da smo kao djeca daleko sposobniji osloboditi maštu, pojačati kreativnost i empatiju, nositi užitak stvaranja. Jak i opojan miris impregnacije ili terpentina tada vam stvara ugodu i osjećaj da radite nešto jako važno, iako ste samo dio igre. U početku sam prihvatio stajalište da je umjetnost igra umjetničkim sredstvima. Sa godinama dopuštate da ta igra postaje sve neobuzdanija, ne želeći da izgubi draž. Proučavanje literature i promatranje izložbi i umjetnina, komunikacija i kontakt sa drugim umjetnicima također su jako bitni u razvoju svakog umjetnika, a isto tako i njegovog divergentnog mišljenja.
 
Ističe se Vaše nadrealno-konceptualno usmjerenje.
- Htjeli mi to priznati ili ne, živimo u nadrealnoj svakodnevici. Sve oko nas se dešava u polusnu. Gotovo da nema glazbenog spota, video igrice, filma, najave za tv emisiju, pa čak i reklame za deterdžent i drugih promidžbenih sadržaja koje se ne podudaraju sa nadrealnim usmjerenjem. Ilustracije knjiga, plakati, dijelovi političkih promocija, pa čak državno uređenje kakvo sada ima moja Bosna i Hercegovina odraz je najneobičnijih misli i snova.
Nove generacije žive svoj svijet mašte pogureni u pet inchne monitore pretvarajući se u Dalijeve žirafe i trošeći vrijeme sa satova od otopljenog sira. Bilo mi je čast izlagati na jednoj izložbi u Beču , pokraj skulptura Salvadora Dalija, i uživo upoznati gospodina Ernsta Fuchsa u Phantastenmuseumu. Nedostaje mi još samo Breker da bih upotpunio moj duhovni trokut nadrealizma. Konceptualizam je pomalo nespretno doveden u taj kontekst i poveznica je sa osvrtom gospođe Malburg na otvorenju moje izložbe u Merzigu. Kada to spojite ispadate nekako jako važan i nedodirljivi gad. U biti to je kritička konstrukcija koja se odnosi na moje kamene skulpture kao spoj istraživanja i pokušaja ukidanja tradicionalne granice skulpture u motivima iz filozofije, književnosti, umjetnosti…
 
Što povezuje Vaše slike i skulpture a što ih razdvaja?
- Umjetnost je ludilo. Slikanje, obrada gline, drveta ili kamena su psihoterapija. Umjetnik je stvaratelj. Karakteristika svakog stvaralačkog djela su nesavršenost i nedovršenost. Umjetnik jednostavno odustaje u određenom trenutku, u onome kada on odredi i kada kulminira spoj zadovoljstva i sumnje da dalje od toga ne treba ići.  Postoji sljedeća bjelina platna ili komad stijene u kojem želi biti bolji, nadmašiti sebe samoga. Svaki novi rad treba i novu pripremu i drugačiji pristup kako bi predstavljao jedinstven vizualni doživljaj prenesen i diktiran iz svijesti i podsvijesti autora. Kompozicija i ostali slikarski elementi su nešto urođeno, nešto što svaki umjetnik nosi u sebi, i treba ih spontano ispustiti u prostor i format. Mislim, kada ih pokušavam ograditi i stabilizirati, ulazim u stanje gdje mi se čini da multipliciram sam sebe, a to je nešto što ne želim. Kamen je pak moj omiljeni kiparski materijal. Nekakav genetski materijal utkan u moj  polipeptidnilanac, sa obzirom da je moja majka Hercegovka, a otac je rođen u rudarskoj obitelji iz središnje Bosne, iz mjesta koje je nastalo na ležištima rude, i koje su u srednjem vijeku naselili Sasi u potrazi za rudama željeza i srebra. Nažalost već desetak godina nemam prostor za atelijer u kojem bi mogao raditi sa kamenom, a oprema i troškovi jednog takvog prostora su veliki. Znam samo da postoji vrijeme u kojem ću se ponovo vratiti tom izazovu.
 
Radite u ulju, akrilu, kombiniranim tehnikama…
- Ulje mi je stara omiljena tehnika. Mislim da je normalno isprobati gotovo sve tehnike, od vrećica čaja do airbrusha. Sve čime možete ostaviti slikarski trag na nekom materijalu, izuzev „slobodnih pigmenata Siobhan Meow“. Tako možete upoznati različite tehnike, zadržati one kojima možete manipulirati i kombinirati, ali i iskreno priznati da vam neke jednostavno ne leže jer sa njima ne možete ostvariti punu slikarsku potenciju.
Motivika je vrlo širokog raspona.
- Mora tako biti. Kao umjetnik, najdublje impresije nosim iz djetinjstva i mladosti. Period odrastanja ukorijenjen u duboki emotivni naboj kasnije se dograđuje životnim situacijama, povijesnim događanjima, literaturom i izobrazbom, mirisima, stranim krajobrazima i mjestima u kojima hodaš kao stranac, govoriš kao stranac i slikaš kao slikar. Apsorbiraš svijet i događaje oko sebe da bi u svakom trenutku imao desetke motiva i neoslikanih djela u svojoj glavi. Neke iščeznu veoma brzo i nestanu zauvijek, neke se godinama sanjaju i čekaju sazrijevanje, a neke odmah pokušavam naslikati. Slika je vizualni doživljaj za svakoga ponaosob, i želite da ona u promatraču probudi njegov osjećaj, stav i poruku koja nije jedinstvena. Teško je jedino što ste zbog egzistencijalnih razloga morali komercijalizirati ideju i svesti je u zonu industrijalizirane umjetnosti i tržišta, mada je autodidaktima lakše ući tamo nego akademskim slikarima. Akademski umjetnici egzistencijalni problem rješavaju radeći kao pedagoški radnici u dvije-tri škole. Prosvjetna djelatnost im pruža sigurne plaće i u ovo doba ne baš cijenjen poziv, ali ipak priznatiji nego kada vas zajednica etiketira kao umjetnika.
 
Što je trenutačno novo u atelijeru?
- Pa, ljeto je pri kraju. U stvari, to je za mene jedan lijeni dio godine. Vrućine i ulijepljeni zrak nisu mi naročito poticajni. Kiša i jesen donose plodonosnije razdoblje.
 
Planovi...?
- Moji osobni planovi su skromni. Nekoliko skupnih nastupa u ovoj godini uključujući i Salon vareških likovnih umjetnika čiji sam pokretač i organizator, a prve godine smo okupili čak 17 autora, profesionalnih i onih čiji dugogodišnji amaterizam gotovo graniči sa profesionalnom djelatnošću. Zatim nastup unutar skupine HDLU Zagreb u Europskom domu u listopadu.
Vi ste začetnik i voditelj kolonije na Bobovcu.
- Planovi sa Art Colony Borovica su mi opsesija. To je onaj dio gdje ne želim skromno djelovati. To je u stvari skup projekata i teško da će se moći sasvim realizirati. Da, ja sam pokretač projekta „Umjetnost u šumi zaboravljenog kraljevstva“ zajedno sa nekoliko kolega slikara i kipara iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije.
 
Bobovac je najznačajniji kulturno-povijesni spomenik u Bosni. Bobovac je srednjevjekovni grad, najjača tvrđava i prijestolnica bosanskih kraljeva. Izdajom je pao i predat u ruke osmanlijskim osvajačima 1463. godine, te do temelja uništen i opljačkan. U neposrednoj blizini Bobovca, u studenom 1993. godine, ista sudbina je zadesila i hrvatsko selo Borovicu, kojeg tada zbog ratnih djelovanja napušta 1500 njegovih žitelja. Naletom Armije Bosne i Hercegovine i islamskih ekstremista iz stranih zemalja, šest zatečenih civila je masakrirano, a kompletno selo, sa svim kućama, gospodarskim objektima, crkvom i župnim dvorom je spaljeno i uništeno. Ovo selo je djelomično obnovljeno i trenutno je mjesto prebivališta za sedamdeset stanovnika i sudionike likovne kolonije Borovica. Selo se proteže na visini od 1200 metara i svojom krajobraznom ljepotom, poviješću, čistim planinskim zrakom, te vodama čija kemijska analiza pokazuje iznimnu kvalitetu i svrstava izvorišta u kategoriju superiornih, posjetitelje ne može ostaviti ravnodušnim. Cilj ove kolonije je pokušaj promidžbe i revitalizacija povijesne tvrđave Bobovac, Borovice i Vareša. U svoja dva saziva ova kolonija je izrasla u veliki skup umjetnika različitih umjetnosti, te osim likovnih umjetnika posjećuju je i na njoj sudjeluju pisci, pjesnici, glazbenici, osobe iz javnog života kao i razne skupine civilnog društva. Nadam se da će ova kolonija izrasti među vodeće umjetničke rezidencijalne projekte u regiji. Više detalja svakako možete pronaći na web stranici: www.artcolony.eu
 

Miroslav Pelikan

Za nju je to samo igra

 
 
Djevojče, naivno dijete,
Dobra ko vedar dan
Sa očima punim sjete,
Kroz život ide i sniva san.
http://s8.favim.com/orig/72/dutt-easy-beach-brown-Favim.com-743336.jpg
          Sva njena mašta i čežnja,
          Radosti, boli i srca zebnja,
          Za nju je igra, jer ne zna što traži,
          Ljubav i san joj više od razuma važi.
 
Ljubavne boli stalno je muče,
Svaki dan je teži od juče,
Kavalira puno, a nijedan pravi
Dok jednog ima, drugog ostavi.
 
          I zato ona ko list na buri,
          Drhti i čeka da se život suri,
          Okrzne sa svojim lahorom lakim
          O srce što čeka sa uzdahom svakim.
 
A lahor leti veseo bez brige,
I ne zna  da jedna duša pati,
Ah, kada će jednom lahora krila
Kraj srca što čeka sa srećom stati…
 

Tiho Vranješ

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Subota, 22/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1183 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević