Get Adobe Flash player

Izložba Vitolda Košira Ritam u Sveučilišnoj galeriji 'Vasko Lipovac'

 
 
Okosnica Koširove aktualne kiparske izložbe u Sveučilišnoj galeriji 'Vasko Lipovac' jest ritam kao zajednički element skladbe i likovne kompozicije. Nakon poduže mentalne pripreme, u dramatično kratkom vremenu, koncem siječnja ove godine, realizirao je deset djela: tri peterodijelna zidna reljefa, dvije knjige, tri zvučnika i dva monolitna reljefa. Pritom je upotrijebio puno betona, nešto željeza i malo drva. Za izložbu je odabrao i dvije neizlagane knjige i monolit, na temu oratorijskog opusa Osorska trilogija skladatelja Borisa Papandopula i Berislava Šipuša. Nakon prve integralne izvedbe na Osorskim glazbenim večerima 2012., iste je godine objavljena koncertna snimka na 3 DVD-a s reproduciranim detaljima Koširovih radova na opremi izdanja. U pogledu koncepcije, interpretacija je srodna knjigama inspiriranim Držićem, o kojima je već bilo riječi. U recentnim realizacijama umjetnik nastavlja razrađivati i nadograđivati promišljanja o temi glazbe u kiparstvu. 
http://www.unist.hr/Portals/0//EasyDNNNews/9471/750430c2417EDNmainKosir.png
„Gledajući u cjelini, materijali i njihova svojstva imaju važno mjesto u Koširovom kiparstvu. Latentni likovno - estetski potencijali željeza, betona ili asfalta dolaze do izražaja ovisno o trenutnoj umjetničkoj namjeri. Ekspresivnost izraza najčešće je usredotočena na jedan materijal, dok je uloga ostalih sekundarna ili pak pretežno funkcionalna. Ilustrativan primjer za to je željezo. Od osnovnog i praktički jedinog materijala prvih Koširovih knjiga, željezo se u najnovijim radovima uglavnom pojavljuje kao funkcionalni element u vidu okvira za prevladavajuću betonsku ispunu knjiga i reljefa.
 
Između te dvije situacije postoji međuvrijeme, kada je glazba ušla u njegove knjige. Naime, 2008. Košir se osobno uključio u obilježavanje petstote godišnjice rođenja Marina Držića. Tim povodom realizirao je ciklus znakovitog naziva Libar od negromancije, referirajući se na opus i ključne momente iz života glasovitog komediografa. Iste godine Koširovi libri izloženi su u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara u palači Sponza, a potom u zagrebačkoj Galeriji Matice hrvatske. Interpretacija i prijevod Držića u likovni jezik ostvareni su različitim simbolima i asocijativnim detaljima, kao i notnim zapisima instrumentalne glazbe. Sljedeću etapu u promišljanju glazbe kao aktivne komponente kiparskog djela Košir započinje 2012. ciklusom Zapisi. Iste su godine radovi predstavljeni na istoimenoj izložbi u Studiju Moderne galerije 'Josip Račić'. Sada u likovnu strukturu višedjelnih reljefa inkorporira glazbeni ritam i melodijski kontinuitet. Posebno slikovitu asocijaciju na glazbenu potku sadržavaju horizontalno izduženi uski pravokutni reljefi jednakih dimenzija.
 
Veličinom se osobito ističu tri reljefa, koji su ujedno dosad najveći Koširovi realizirani radovi. Njihovi nazivi, Allegro appassionatto, Adagietto i Moderato, nedvosmisleno ukazuju na glazbeni tekst i kontekst. Crna boja prvog i bijela potonjih ekvivalent su durskih i molskih glazbenih odnosa. Ustvari, cijela izložba funkcionira na elementarnoj i upečatljivoj suprotnosti crnog i bijelog. Dominantni materijal novih radova je beton, uz željezo te u maloj mjeri asfalt. U suglasju umjetničke namjere, likovnih sredstava i zanatske intervencije Košir se maniristički poigrava s uobičajenom predodžbom i stvarnim dojmom. Betonska magma čas se doima robusno i teško, čas lagano i podatno, a iz enformelne tvarnosti eruptiraju vehementni apstraktni oblici koji svojom dinamikom i protežnošću dominiraju reljefnim poljima i ujedno ih povezuju u artificijelnu cjelinu. U tom smislu posebno je zanimljiv peterodijelni reljef Atlas oblaka, sa suptilnom evokacijom mekane i nestalne strukture motiva u betonu.
 
Gledajući u cjelini, Košir je nastavio razvijati ideje započete u Zapisima. U međuvremenu radovi su postali u izvedbi zahtjevniji, a u izrazu moćniji. I nadalje se odlikuju oblikovnom i gestualnom raznolikošću, slojevitošću značenja, kao i evokativnim i simboličkim nabojem. Na kraju valja reći da obnavljaju respekt prema kiparstvu, premda se materijalima, pa tako i načinom izvedbe, ne uklapaju u klasičnu predodžbu te tradicionalne likovne discipline.“ (kustosica izložbe Iris Slade)
 
Životopis umjetnika: Vitold Košir rođen je 19. veljače 1966. u Zagrebu. Završio je Klasičnu gimnaziju. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je kiparstvo u klasi prof. Šime Vulasa 1989. godine. Studij viole diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1991. godine u klasi prof. Zlatka Stahuljaka. Zaposlen je u Simfonijskom orkestru Hrvatske radio-televizije kao stalni član. Autor je nekoliko televizijskih i kazališnih scenografija. Izlagao je na pedesetak samostalnih i skupnih izložbi. Dobitnik je dvije nagrade za grafiku.
Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture i Grada Splita, a ostaje otvorena do 31. ožujka.
 

Nives Matijević

Geni s Cetine

 
 
Ka da čujen
riči starog ćaće:
„Čuvaj sine naš rod, običaje
'di god poša'
nosi ih sa sobon
dalmatinske oči nek' ti sjaje" …
Sve se češće
sitin Sinjskog polja,
'di se pine brzaci Cetine
Sa frižima ruke ispunjene,
dida stara savijene škine.
 
Skupilo se friži i na licu,
nabralo se od muke, tereta.
Opet ga se sičan uspravnoga,
Dalmatinskog ponosna dišpeta…
                                    
I unuci vole Dalmaciju,
ponili su sa Cetine gene
Ka i suza, njene vode bistre
pija san je i teče kroz mene…
 
Kada umren ostat' će u meni
Dalmatinska Živaljića crta.
Povrh Trilja gori na Gardunu,
korin stabla iz Rajskoga vrta.
 
Vladimir Živaljić rođen je u Ceriću, pored Vinkovaca 1. Siječnja 1956. godine kao drugo od petero braće u obitelji. Osnovno školovanje u Vukovaru, Trokutu-Kudeljara, znaju oni koji to pamte i vole. Srednja tehnička škola Vinkovci i dvije godine stručni studij Ekonomije. Dragovoljac Domovinskog rata, 1991.-1995. godine.
Oženjen, otac dvije djece i djed šestero unučadi. Još u osnovnoj školi osim trčanja za loptom bavim se pisanjem naročito poezije i crtanjem u svim tehnikama.
 
Moje prve objave poezije su u Osnovnoj školi „Modra lasta“ još tamo početkom sedamdesetih, te za vrijeme služenja, zloglasne, JNA 75/76, u Kraljevu-danas Srbija, u „Frontu“ i još ponekim listovima tada. Imao  sam nekoliko samostalnih izložbi, Vukovar 2008. godine u organizaciji Matice hrvatske, ogranak Vukovar, te u Zagrebu 2009. godine u prostorijama Hrvatske paneuropske unije, Zagreb, Napominjem da sam imao i više zajedničkih izložbi. Povodom Vinkovačkih jeseni 2008.-2013., Izdao dvije zbrku poezije 2008., „VJETROVI S DUNAVA“ u nakladi Matice hrvatske Vukovar, čiji sam i član. Druga zbirka ljubavne poezije „U VRTLOGU STRASTI“ u vlastitoj nakladi,početkom 2014. godine. Treća zbirka „ VUKOVARSKE SUZE, 2015. godine. Član sam i likovne udruge „HLU“-Vinkovci ,kao i član „UHVDR“ –Vinkovci. Sudjelovao na nekoliko likovnih kolonija kao i u mnogim humanitarnim prodajnim izložbama.
 
Jednako tako 1. 6. 2009. na memorijalu „Zvonimir Golob“ u organizaciji “ UBIUDR“ Koprivnica dobio sam visoko priznanje od mnoštva radova izabran među prvih deset u tom velikom natječaju međunarodnog karaktera.
Pored mnogobrojnih javnih nastupa na večerima poezije, isto tako mogu napomenuti i u četiri navrata objave u zajedničkim međunarodnim zbirkama „Kulture snova“ 2011. i nekoliko zbirki 2013.godine.
 
Ipak svojim najvećim i najdražim postignućem, što se tiče pisanja, držim  svakako uvrštenje mojih radova i pjesama u zbirci  Hrvatska književnost u Domovinskom ratu “UPAMTITE VUKOVAR“. Antologija hrvatski književnici Vukovaru, 2011. godina, u nakladi SN „PRIVLAČICA“. Posebna i iznad svega čast mi što sam  se u toj zbirci našao mjesto pred velikana Hrvatske književnosti i spisateljstva kao što su, uvažena i meni posebno draga gospođa, Nevenka Nekić, kao i  Vlado Gotovac, Vesna Parun, Siniša Glavašević, Miroslav S. Mađer, Josip Palada, Igor Zidić, i mnogi, mnogi  drugi.
Moram samo napomenuti da sam jedan period stao sa mojom velikom opsesijom iz poznatih razloga prvo ratnih, a potom egzistencijalnih i brige za sebe i svoju obitelj. Odmah po donekle konsolidaciji nastavio sam jer to je cijelo vrijeme živjelo onako skriveno i dalja u meni… jednostavno to sam ja.
Paralelno sa ovim tekstom radim na izdavanju novih zbirki ljubavne poezije, kao i na još nekoliko tematskih zbirki poezije također…
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Uz 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika

 
 
»Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema. On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća. Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se zgoda nadade. Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat će svijet, da si Hrvat.«
Vjekoslav Klaić
 
Ovih dana Hrvatska obilježava 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. U drugoj polovici 1960-ih godina ponovno nametanje srpskohrvatskoga / hrvatskosrpskoga jezika kao državnoga jezika makroposrednika, opasnost etnojezičnoga izjednačivanja (asimilacije), nepostojanje vlastitoga etnolingvonima i ograničivanje prava na porabu materinskoga jezika izazvali su val prosvjeda pojedinih hrvatskih intelektualaca, znanstvenih ustanova i kulturnih društava Hrvatske.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/a/a7/Telegram-Deklaracija.gif
Godine 1965. i 1966. neke su hrvatske strukovne udruge i znanstvene ustanove (Društvo književnika Hrvatske, Zagrebački lingvistički krug Hrvatskoga filološkoga društva, znanstveni kolektiv Instituta za jezik JAZU) istupili su u časopisu Jezik protiv gaženja ustavnih prava hrvatskoga naroda na samostalan razvitak i naziv svojega jezika, protiv neopravdanoga miješanja djelatnika općila (medija) u tekstove izvornika... i sl. U Zagrebu 9. ožujka 1967. godine uprava Matice hrvatske odabire povjerenstvo od 7 članova kojemu je povjereno da izradi tekst deklaracije o pravu hrvatskoga jezika na vlastito ime i ravnopravnu porabu među drugim jugoslavenskim jezicima.
 
U povjerenstvo Upravnoga odbora MH-a ušli su poznati hrvatski intelektualci: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić. Kao neposredan povod za pisanje deklaracije poslužilo je obraćanje Savezne skupštine građanima zemlje da svestrano razmotre Ustav SFRJ-a iz 1963. godine i predlože neke izmjene. Poslije duge rasprave tekst Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bio je prihvaćen. Tekst Deklaracije potpisalo je 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova (Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik JAZU, katedre za suvremeni hrvatskosrpski jezik - Filozofskoga fakulteta u Zadru i Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Društvo književnih prevodilaca Hrvatske i dr.).
 
Deklaracija je objavljena 17. ožujka 1967. godine u zagrebačkom tjedniku Telegram, uz opasku da se upućuje Saboru SR Hrvatske i Saveznoj skupštini SFRJ-a kao prijedlog u sklopu priprava za promjenu Ustava. U njoj se je tvrdilo da se ne ostvaruje rezolucija Novosadskoga dogovora iz 1954. godine o pravu svakoga naroda na samostalan i ravnopravan razvitak materinskoga jezika te da se provodi koncepcija jedinstvenoga “državnoga jezika”, pri čem u ulozi “državnoga jezika” nastupa “srpski književni jezik”. Taj se “državni jezik” preko administrativno-upravnoga aparata, općila (medija), porabe jezika u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, saveznoga zakonodavstva, diplomacije i političkih organizacija nameće kao jedinstveni jezik Hrvata i Srba. Tim se je, po mišljenju autorā Deklaracije, hrvatski književni jezik istiskivao i stavljao u neravnopravan položaj “lokalnoga narječja”, tj. u položaj područnoga dijalekta srpskoga književnoga jezika. Hrvatska jezična zajednica je tražila jasniju formulaciju etnolingvonima u članku Ustava, kao i davanje pravnih jamstava za očuvanje ravnopravnoga razvitka etnlingvokulturne raznolikosti jugoslavenskih naroda i narodnih manjina. Znanstvene i društvene organizacije koje su potpisale Deklaraciju zahtijevale su da se osigura dosljedna poraba hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika u svim područjima hrvatskoga javnoga i društvenoga života. Deklaracija je osuđena od komunističke vlasti, a mnogi su njezini potpisnici partijski kažnjeni, izključeni iz Partije i izbacivane s posla.
 
Deklaracija - brana jugounitarizmu
 
Deklaracija je postala simbol etnojezičnoga otpora jugoslavenskomu jezičnopolitičkomu unitarizmu koji je pokušao umjetno spojiti, izjednačiti i ozakoniti (kodificirati) hrvatski jezik u jedan i jedinstven tzv. srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik. To je bila svojevrsna borba dijela hrvatske jezične zajednice za etnolingvokulturni opstanak, pravo na osebujan i samostalan razvitak hrvatskoga jezika i njegove bogate kulturne baštine. "... Deklaracijom su hrvatski filolozi i književnici rekli odlučni NE! najprije sebi samima da se unitarističkim putem ne smije dalje nastaviti, da taj put jednom zauvijek treba prekinuti, zatim su jasno rekli cijelomu hrvatskomu narodu kako je taj put za nas poguban, a onda su rekli NE! Komunističkoj partiji SRH i SFRJ, konačno i svim Srbima. Bilo je to zaista povijesno NE, kamen međaš i u hrvatskoj politici općenito, a u hrvatskoj jezičnoj politici posebno." (Stjepan Babić, Deklaracija - međaš dvaju razdoblja // Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Zagreb, 1997., str. 210.) Deklaracija je velik i izvanredno važan povijesni događaj za Hrvatsku jer spaja narod i hrvatski jezik u jednu nerazdvojevu etnolingvokulturnu cjelinu. Hrvatska od pamtivijeka ima svoj autoetnonim Hrvat i etnolingvonim hrvatski jezik. U trećem retku Bašćanske ploče iz 1100. god. zapisano je: "Zvonimir, kralj hrvatski". U Dobrinjskoj listini pisanoj hrvatskom glagoljicom 1. siječnja 1230. stoji: "Ja Petar Petriš prekopijah z latinskoga na hrvatski jezik", a u Istarskom razvodu iz 1275.: "pisaše listi jezikom latinskim i hrvackim".
 
Hrvatskim Ustavom iz 1990. godine, u njegovu 12. članku, jasno i nedvojbeno je određeno da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Zalaganjem Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu hrvatski jezik 1. rujna 2008. godine dobio je u međunarodnoj knjižničarskoj klasifikaciji posebnu šifru ISO 639-2 kao zaseban jezik s vlastitom etnolingvokulturnom samoupravom (autonomijom) za Hrvatsku. Hrvatski jezik je priznati jezik u međunarodnoj zajednici i u Europskoj uniji, samostalno se razvija u različitim znanstvenim i obrazovnim ustanovama. Hrvatski se jezik u mnogim državama svijeta izučava odvojeno od bilo kojega drugoga, pišu se priručnici upravo hrvatskoga jezika.
 
Ali, vrijedi podsjetiti da i sada postoji internacionalna skupina društvenih djelatnika i dijela jezikoslovaca koji ponovno pokušavaju osporiti njegovo samostalno postojanje, pravo na vlastiti etnolingvonim i posebni razvitak u Hrvatskoj. Narod je povijesno odabrao svoju vjeru, jezik i kulturu, a radna internacionalna skupina na postjugoslavenskom prostoru ponovno pokušava preispitati stečevine Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Upravo u Deklaraciji se govori o "pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama". Jugoslavenski jezični unitarizam stalno uzbuđuju javnost i ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim susjednim državama, unošenjem pomutnje i nestabilnosti u jezične zajednice koje već odavno idu samostalnim putem razvitka svojih jezika. Narod ima ili mora imati svoj sustav vrijednosti i pravo taj sustav vrijednosti čuvati i svatko razvijati na svoj način u vlastitoj državi na osnovi demokratskih postupaka (procedura), ustanovljenih ustavom.
 
Uzgred budi rečeno da riječ demokracija (grč. δημοκρατία - dēmokratía) u prijevodu sa starogrčkoga znači 'vlast naroda', od δῆμος (dēmos) - 'narod' i κράτος (krátos) - 'vlast'. Manjina na nedemokratski način mimo volje naroda i ustava pokušava većini državljana nametnuti zamisao (koncepciju) povratka na staro, na tzv. SH/HS jezik ili stvaranje novoga BCHS jezika, stalno optužujući pojedine intelektualce i društvene institucije za tobožnji lingvonacionalizam, a u zadnje vrijeme i za lingvoekstremizam. Riječ nacionalizam, međutim, potječe od francuske riječi nationalisme (od 1798., prva poraba toga naziva pripada njemačkomu književniku Johannu Gottfriedu Herderu i francuskomu opatu Augustinu Barruelu), a ta pak od pridjeva national 'narodni', a ova od imenice nation 'narod' te dalje od latinskoga natio 'rođenje, podrijetlo; pleme, narod' i još dalje od glagola nasci 'rađati se, potjecati, voditi podrijetlo'. Valja još jednom napomenuti da se je Jugoslavija raspala još 1991. godine, a od 22. prosinca 1990. godine hrvatski jezik predstavlja ustavom zaštićenu vrijednost kao jednu od bitinih sastavnica hrvatskoga istobita (indentiteta). Nakon referenduma u svibnju 1991. godine više od 90 % hrvatskih građana se je opredijelilo za samostalnu i neovisnu državu koja je u novom Hrvatskom državnom saboru usvojila Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.
 
Jezik Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba kao društveno-jezikoslovna pojava uplovila je ili mora uploviti u mirnije vode, u kojima nažalost u stalnim javnim raspravama ponovno i ponovno uzbuđuju etnojezične strasti, šireći u svijesti pojedinih ljudi nesigurnost na odabranom putu razvitka vlastitoga jezika. Jedan od sudionika Deklaracije, akademik Radoslav Katičić i knjizi Hrvatski jezik (Zagreb, 2013., str. 242.) piše: "Trajna nam je pouka i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koja je 1967. bila odgovor na političko nasilje nad hrvatskim jezikom."
 
Deklaracija – nastavak hrvatskoga jezika
 
U uvjetima globalizacije i stupanjem u EU-u Hrvatskoj će biti potrebno državno vijeće za hrvatski jezik ili obnova ukinutoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika sukladno prijedlogu Upravnoga odbora Hrvatskoga kulturnoga vijeća od 18. veljače 2016. godine (Priopćenje HKV-a: O potrebi ponovne uspostave Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika), a također usvojiti jezični zakon o hrvatskom jeziku kojim će se razraditi ustavna jezična odredba o njegovoj službenoj porabi. Za postojanje normiranoga jezika nije dovoljno imati gramatike, rječnike i pravopise, potrebna je i jezična politika, zaštita i regulativa, dakle vijeće za hrvatski jezik kao regulatorno središte ili tijelo pri Vladi i jezični zakon.
 
Nema više povratka na staro, nema opasnosti od tzv. SH/HS ili BCHS, ali ima od nas samih jer materinski jezik sve manje učimo, jer nam je draži sve češće engleski... Jezik, kultura, povijest, duhovne vrjednote i nacionalne tradicije su alfa i omega razvitka društva. Temelj jedinstva hrvatske države svakako je jezik, upravo hrvatski, a ne bilo koji drugi. On oblikuje opće duhovno, građansko, kulturno i obrazovno područje. Služiti se njim na visokoj razini treba svatko u Hrvatskoj. Valja mu posvećivati što više pozornosti i voditi skrb o njem na svim razinama javnoga općenja, od škole do državnih ustanova, jer jezik nije zrak koji postoji sam po sebi, njega stalno moramo svjesno njegovati, pomno proučavati, brižno čuvati i razvijati.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Nagrada Zadarske županije za životno djelo Tomislavu Marijanu Bilosniću

 
 
Na posljednjoj županijskoj skupštini u ovom mandatu održanoj u četvrtak, 9. ožujka 2017. godine jednoglasno je potvrđena odluka o dobitnicima županijskih nagrada. Dobitnik nagrade za životno djelo je ugledni hrvatski književnik, slikar, fotograf i novinar Tomislav Marijan Bilosnić, danas poznat i u svjetskim razmjerima, koji ove 2017. godine slavi 70. obljetnicu života i 50. godišnjicu iznimno plodnog umjetničkog rada.
http://www.crearensalamanca.com/wp-content/uploads/2016/01/1-tomislav-marijan-bilosni_-en-salamanca.jpg
Dobitnici godišnjih nagrada zlatni olimpijci: trener Edo Fantela, jedriličari Šime Fantela i Igor Marenić, atletičar Stipe Žunić, za znanost Ivan Župan i Tomislav Šarić, za humanost i plemenitost Tanja Blaslov i Igor Blaslov, Udruga tehničke kulture Faust Vrančić iz Obrovca, te Zračna luka Zadar u Zemuniku. Svim dobitnicima čestitao je predsjednik skupštine Željko Lončar koji će im priznanja uručiti na svečanoj skupštini koja će se održati 20. travanja.
 
Za najtežih dana Domovinskoga rata, u doba potpune opsade grada ostavljena na meti agresoru s kopna, mora i zraka, Bilosnić je ostao među njegovim zidinama pokrećući Samostalni vod umjetnika. U katakombama skloništa pod svijećama i bukom granata sa svojim zadarskim kolegama recitirao je poeziju, organizirao koncerte, kazališne predstave, likovne izložbe.  Samostalni vod umjetnika – Zadar pod njegovim je vodstvom  objavio već početkom 1992. godine prvu ratnu monografiju  - Zadar Destruction: anno domini 1991.O dvadesetoj obljetnici Samostalnog voda, 2012. godine, Bilosnić je objavio i uredio spomen-monografiju Samostalni vod umjetnika Zadar – dokumenti. O ratnom stradanju Zadra 1991. godine Bilosnić je napisao i 2008. godine objavio roman Listopad. S obzirom da je roman ispisan u mitsko-simboličkim pismom, književna kritika ga je situirala kao jedinstveni primjer hrvatske ratne proze.
 
O laureatu za Nagradu za životno djelo među ostalim stoji: Tomislav Marijan Bilosnić u posljednjih pedeset godina svojom je radnom predanošću ali i humanističkom otvorenošću slobodi misli i umjetničkoga djelovanja na hrvatskoj kulturnoj sceni postao simbolična slika grada Zadra i Zadarske županije, poznat na nacionalnoj i svjetskoj umjetničkoj sceni. Tomislav Marijan Bilosnić književnik je koji dosada bilježi više od sto i dvadeset knjižnih izdanja i gotovo osamdeset samostalnih likovnih izložaba. Za mnoge od ovih pjesničkih knjiga Bilosnić je ovjenčan nacionalnim i inozemnim nagradama, za zbirku Molitve ovjenčan najprestižnijom nacionalnom pjesničkom nagradom „Tin Ujević“ ili pak međunarodnom nagradom „Vlado Puljić“ za pjesničku knjigu Afrika. I njegove najnovije pjesničke zbirke Odisej i Vrt, također su ovjenčane književnim nagradama, Odisej je dobio nagradu "fra Martin Nedić" a zbirka Vrt nagradu „Neretvanska maslina“. Nagradu Pasionske baštine Bilosnić je dobio za svoj Križni put, koji je izveden na Prvom hodočašću hrvatskih studenata u Mariji Bistrici, kao i prvu nagradu „Stjepan Kranjčić“ na Susretima hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva.  Za roman Listopad, koji tematizira opsadu Zadra 1991. godine, nagrađen je Nagradom Dubravko Horvatić. Četiri godine za redom Bilosnić je dobio prvu nagradu za hrvatski književni putopis čiji je pokrovitelj Ministarstvo kulture RH.
 
Ipak, pjesnička zbirka Tigar autoru je donijela izniman književni uspjeh. Osim što je za nju ovjenačan književnim nagradama (npr. Crvena ruža Elbasana, u Albaniji, ili Ilinden, u Makedoniji), ona je prevedena i objavljena na četrnaest stranih jezika­ – engleski, njemački, talijanski, španjolski, slovenski, rumunjski, mađarski, makedonski, albanski, portugalski, bugarski, pa čak kao raritet u hrvatskoj književnosti Tigar je objavljen i na romskom jeziku.
 
Zasigurno su samom autoru najdragocjenija dva izdanja – američko izdanje The Tiger is the World koju je izdavač Xenos Books (New Mexico, SAD) objavio u ljeto 2012. godine te španjolsko izdanje El tigre, objavljeno za cjelokupno španjolsko govorno područje u Salamnci 2015. godine. Američko izdanje Bilosnićeva Tigra pokriva cjelokupno englesko govorno područje pa je u tom pogledu Bilosnić postigao na nacionalnoj razini najviše inozemno priznanje za književnost i pjesništvo, a u jesen iste godine uvaženi američki književni znanstvenik John Taylor Bilosnićevu je zbirku uvrstio među dvadeset pjesničkih naslova koje preporuča u SAD-u. Također, esej o Bilosnićevu pjesništvu dr Jonh Taylor uvrstio je u svoju knjigu A Little Tour trough Europaen Poetry (Mali pregled europske književnosti), u kojoj je Bilosnić jedini zastupljeni autor iz cijele Hrvatske te time i reprezentacije vlastite nacionalne književnosti. Tijekom  2015. godine Bilosnićev je Tigar objavljen na španjolskom jeziku i to na čileanskim književnim portalima. Cjelokupni prepjev na španjolski jezik objavljen je u zasebnom izdanju El tigre, u prijevodu Željke Lovrenčić. Za ovu je knjigu predgovor napisao uvaženi šapnjolski pjesnik i sveučilišni profesor Alfredo Perez Alencart, istaknuvši kako je Bilosnićevo pjesništvo otkriće i događaj u suvremenoj europskoj poetskoj produkciji. Iste godine Tigar je preveden i u Rumunjskoj. „Kažem tigar i pojavi se Tomislav. To je sloboda. Poezija također. Poezija nalik mekome snijegu, nalik Tigru rođenome u Ulici Zadarskog mira u hrvatskome gradu Zadru... Da bi se to moglo dogoditi, treba se ukotviti u maštu, preobraziti se, vjerovati samome sebi i obznaniti kao što to čini Veliki pjesnik koji se preziva Bilosnić“ – piše akademik Alfredo Pérez Alencart o Bilosniću.
 
Za fotografiju Bilosnić je nagrađen međunarodnom Zlatnom plaketom, kao što je dobio i međunarodnu Zlatnu plaketu za slikarstvo.
 
U svemu Tomislav Marijan Bilosnić suvremeni je hrvatski homo universalis. Upravo na tragu svojih renesansnih svestranih prethodnika, on na isti renesansni i vitalistički način tretira vlastiti prostor. Stoga gotovo da nema književnoga ostvarenja u kojem Bilosnić ne evocira Zadarsku županiju, njenu povijest i sadašnjost, kulturno bogatstvo i mediteranski civilizacijski duh. Za ovoga umjetnika Zadarska županija, poglavito Ravni kotari i Bukovica je uistinu locus amoenus, sanjani i žuđeni prostor umjetničkog utočišta.  Postmoderna opsjednutost poviješću u Bilosniću je pronašla vjerodostojna predstavnika. Umjetnik i Zadarska županija nakon pola stoljeća u potpunom su identitetskom simbiotičkom jedinstvu, stoga se Bilosnića s  pravom naziva Zoranićem suvremenoga doba. Nagrada Zadarske županije za životno djelo čini se kao prirodno priznanje umjetniku koji je temeljni nositelj kulturno-identitetske slike Županije i Ravnih kotara u posljednjih pet desetljeća.
 

Vid Hinković

Anketa

Zašto birači HDZ-a, članovi i simpatizeri, ne će u nedjelju dati svoj glas Plenkovićevom HDZ-u?

Četvrtak, 23/05/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1008 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević