Get Adobe Flash player

Teško mi se odrediti samo za jednu tehniku

 
 
Razgovor s Ferdinandom Pađenom, suvremenim hrvatskim likovnim umjetnikom.
• Gospodine Pađen, u posljednje vrijeme zaokupljeni ste intenzivnim radom na dva, rekli bi, paralelna ciklusa u nastajanju, prvi je ciklus pastel srednjeg formata s mediteranskim motivima i drugi je ciklus skulptura u glini. Dakle, istodobno radite na različitim ciklusima.
- Trenutačno sam u fazi stvaranja u dvije različite tehnike koje su svojom dinamikom i izražajem dijemetralno suprotne metode. Dok slikarstvo predstavlja potpunu slobodu motiva i kolorita, modeliranje glinom jest ipak u određenoj mjeri ograničeno samim materijalom i načinom izrade, te zahtijeva metodičnost i preciznost u radu. Ta mi različitost pristupa predstavlja koliko izazov toliko i mogućnost izražavanja kroz dva različita etera. Promatrajući taj dualizam možemo ga porediti s dionizijsko-apolonskim diskursom, pri ćemu slikarstvo predstavlja onaj slobodarski i emotivno-ekstatični impuls, a kiparstvo studioznost, oblikovanje, red i metodičnost.
 
• Što je ključna karakteristika mediteranskih pejzaža i zašto pastel?
- Mediteran kojeg ja tematiziram jest onaj ljetni, čaroban, mirisan i prepun boja. Mediteran koji predstavlja život u punom smislu te riječi. Mediteran koji nadražuje sva osjetila i koji nas mami u svoj idealni habitus. Svojim novim ciklusom pastela upravo sam ga takvog i oblikovao, dodajući stilski jednu postmodernu notu.
• S druge strane kontinuirano se bavite skulpturom u glini ponajviše s motivima žena, svirača.
- Skulptura i modeliranje glinom predstavlja opipljivi i voluminozni način izražavanja u tri dimenzije. Dakle, bez kolorita, samo oblik i perspektiva. Sama izrada ima u sebi nešto oslobađajuće, pomalo transedentno i meditirajuće. Pri tome mislim upravo na riječi velikog Michelangela, koji ne govori o stvaranju oblika, već na njihovom oslobađanju iz materije. Tome studioznom i preciznom radu kontriram motive žena i svirača, dakle motive veselja, spontanosti, strasti i života.
 
• Nalazimo se u atelijeru prepunom slika, crteža, skulptura, kada ćemo imati prigode vidjeti izbor iz Vašeg djela na jednoj izložbi?
- Trenutačno sam još u fazi stvaranja, a ono će trajati onoliko koliko traje inspiracija. Kada je kraj to se ne može znati, ali nakon što zaključim ciklus razmislit ću o prezentaciji novih djela široj javnosti. Do tada, kao i do sad, bit ću prisutan kroz galerijska izlaganja.
 
• Nema tehnike koju ne koristite, no ipak, sigurno Vam je jedna najdraža?
- Teško mi se odrediti samo za jednu tehniku. Naravno, nisu mi sve tehnike jednako drage, ali ove koje koristim, u njima sam se našao, bez mogućnosti da se odredim prema konkretno jednoj.
 
• A motiv, koji motiv ili motive izrazito volite?
- U svome radu pristupao sam širokom spektru motiva, ipak tu se mogu pobliže odrediti. Kao što je vjerojatno i očito iz mog cjelokupnog opusa, vedute su te kojima se uvijek rado vraćam i u kojima sam, smatram, dao najviše.
• Kako doživljavate suvremena gibanja u umjetnosti?
- Suvremena je umjetnost eklektična i hektična. Ona je amalgam tvoren od različitih umjetničkih stilova, pristupa, tehnika i povjesnih konteksta, stoga ju je teško sažeti u svega nekoliko riječi. Osobno me najviše privlači apstraktno slikarstvo s minimumom figuracije i dosta kolorita.
 
• Što je trenutačno novo u atelijeru?
- Trenutačno sam okupiran radom na spomenutim ciklusima i bez nekih većih planova. Prepustit ću protoku vremena da me usmjeri na daljnje djelovanje.
 

Miroslav Pelikan

Da te nisam gubio

 
 
Da te nisam gubio
možda te nikad ne bih upoznao.
http://www.garevac.info/images/stories/Vijesti/Hrvatska/2014/12/branitelji.jpg
Da se nisi u krvi topila
možda me nikad ne bi zavoljela.
 
Da nas nisu na križ pribili
možda nikad ne bi uskrsnuli.
 
Autor je profesor hrvatskoga jezika i književnosti. Dragovoljac Domovinskoga rata. Višestruko odlikovan u ratu, za žrtvu i doprinos Domovini. Istaknuti kulturno-politički djelatnik. Predsjednik GO HDZ Zadar. Objavljuje u mnogim časopisima. U slobodno vrijeme bavi se fotografijom i piše pjesme (objavljene u više časopisa). Objavio dvojezičnu knjigu pjesama, Izbor iz poezije, na hrvatskome i njemačkome jeziku. Živi, radi i stvara u Zadru.
 

Joso Nekić

U slikarstvu metafizika nadilazi granice

 
 
Suvremena hrvatska likovna scena ne obiluje često umjetnicima koji su svoja iskustva većinom stjecali u inozemstvu, od edukacije do izlaganja. Jedan od njih je i slikar Mladen Žunjić Pucko, kreator nekoliko zanimljivih i osobenih ciklusa.
http://www.galerija-zunjic.com/gallery/slike/ja1.jpg
• Zapravo se gotovo cijeli svoj život bavite slikarstvom ali i drugim aktivnostima.
- Kao prvo moram napomenuti da se slikarstvom dugo bavim s određenim prekidima svoje slikarske karijere! Kad sam počeo slikati u svojim kasnim dvadesetim godinama, to slikanje nije davalo nekih naročitih rezultata,jer se nisam tome dovoljno posvetio, zbog toga što su me u isto vrijeme zanimale i neke druge stvari, pa se tada još nisam uspio opredijeliti što me više zanima. Bavio sam se ujedno i glazbenom karijerom, te svirao bas gitaru u raznim muzičkim grupama rock i funk, sa kojima sam dosta vremena proveo svirajući na koncertima, od kojih su neke bile manje ili više poznate (grupa FILM). Ujedno sam završio i Fakultet prometnih znanosti, jer su moji roditelji željeli da imam i neko ozbiljnije zvanje i zanimanje od muzike i slikarstva, te su me usmjerili na promet, jer je u njemu tada bila budućnost i napredak. Desetak godina radio sam u transportnom poduzeću (kako se to onda zvalo), kao dipl. ing. u komercijali tvrtke.
• Ubrzo nakon toga selite u inozemstvo i počinju Vaša umjetnička iskustva.
- U Sloveniji sam živio u dva navrata: tri godine u Brežicama i kasnije četiri godine u Ljubljani družeći se intenzivno sa tadašnjim slikarima.
Razmjenjivali smo iskustva u raznim tehnikama slikarstva, te izlagali po sajmovima. Četiri godine živio sam u Belgiji i to u Bruxellesu, te posjećivao sajmove slika, umjetnina i antikviteta, kojih tamo ima jako puno. Razmjenjivao sam i kupovao umjetnine tamošnjih slikara,te tako isto puno naučio o slikarstvu.
 
• Od početka Vas zanima apstrakcija.
- No, mene uglavnom zanimaju samo moderna apstraktna slikarska djela, jer su mi ona uvijek interesantna i zanimljiva, koliko god ih dugo promatram. Metafizika uvijek daje i raspravlja o onome što je iznad svake realnosti i iskustva. U slikarstvu metafizika nadilazi ikakvo definiranje nečega. Ona nadilazi granice.
• Apstraktni ekspresionizam Vaša je temeljna odlika.
- Radim lirske apstrakcije i apstraktni ekspresionizam, gdje slikam nabacivanjem boja u velikim nanosima. Uglavnom, ne slikam u ciklusima. Slikam pojedinačno, ovisi o inspiraciji, tako da su mi radovi dosta međusobno različiti.
 
• Dosta je Vaših radova u zbirkama ljubitelja umjetnosti.
- Veliki broj svojih radova poklonio sam svojim prijateljima,ali samo onima koji su samoincijativno pokazivali interes za moje slikarstvo. Kasnije su isti, kupovanjem mojih novih radova nadopunjavali svoje kolekcije, te se danas moja djela nalaze kod ljubitelja moderne umjetnosti diljem HR - počevši od Dubrovnika pa do Čakovca. Neki radovi otišli su čak i do SAD-a (Memphis, Tennessee).
 
• Volite veći format.
- Kad slikam uglavnom radi formate srednje veličine 60 x 80 cm,a sada uglavnom veće 100 x 150 cm i to sve akril na platnu.
• Bili ste aktivni i na izlagačkom planu.
- Ove godine u ožujku i travnju mjesecu izlagao sam na skupnoj izložbi članova HDLU-a Zagreb. Jedna izložba bila je u Hrvatskom katoličkom liječničkom društvu, a druga u galeriji Sunce. U zagrebačkoj Dubravi u Tržnoj – u poslovnom centru imam vlastitu galeriju, isključivo izložbenog karaktera.
 
• Trenutačne aktivnosti u atelijeru.
- Trenutno radim apstrakcije većeg formata 100 x 150 cm za opremanje luksuznih apartmana na Jadranu.
 

Miroslav Pelikan

Jestiva hostija na stolu povijesne operne mjere

 
 
Dan u predvečerje škilji, neko vrijeme izdrži, onda se utrne poput voštanice, zaspi, i noć ga zamijeni… Zimska noć nešto je brža od ove ljetne, koja stiže kasnije. I, naročito je lijepa kad se ukotvi u luci, kao barka. Još ako je ta luka Split…
https://showcaseoperaandevents.files.wordpress.com/2016/05/aida.jpeg?w=700
Brod, kad prilazi svome lučkom gatu u času pristajanja, moćan je poput kita koji se približava jatu planktona ili srdela. Taj prizor za mene prizor je moći. Od pristajanja broda, čini mi se ovako nasumce, moćnije je jedino spuštanje ili dizanje aviona na pisti, kad se ima priliku tom činu svjedočiti izbliza. Što si mu bliže, to je taj akt moćniji. Tako i brod: što je on veći – a ti si ionako sklupčan u vlastitoj malenosti – to je njegova moć iz prethodne asocijacije veća. Pamtim taj prizor iskazivanja moći broda – ili trajekta, svejedno – još iz ranih mojih formativnih godina, kad bih čitava ljeta, plus praznike preko godine, provodio kod svoje danas nažalost pokojne majke Nikoline. Bilo je to u Supetru na Braču, kad sam svaki dnev lišen obrazovne obligacije u Selcima provodio s majkom i bratom u otočkoj metropoli. A, koliko je bilo do mene, odlazio bih dočekati gotovo svaki trajekt što je akoštavao uza supetarski pristan. Kako tih 80-ih godina minuloga i vijeka i milenija nije bilo stalnog lučkog djelatnika koji bi hvatao cimu i privezivao trajekte za kamenu kolonu ili čelični prsten, tako sam se ja volio baviti tim poslom. Nekad je mornar bio pomalo skeptičan prema meni, sve strašeći se da me debeli konop ne povuče za sobom i uvali u more pod rivom i trajektom, ali nikada se to nije dogodilo. Otada volim brodove.
 
Kasnije, zavolio sam i vlakove. Osobito u Italiji, gdje sam na tračnicama prevalio nekoliko desetaka tisuća kilometara. Tako i ovoga jutra, kad sam se u Anconi u vagon ukrcao i preko Bolonje zaputio u Veronu, na svoju ukupno dosad šestu opernu izvedbu u Areni.
 
A baš preksutra, gle, bit će ravno deset godina otkako sam ovdje, u ovoj istoj Areni, po prvi put odgledao ovu amblematsku predstavu – Verdijevu Aidu – drugačiju od svega i različitiju od sviju opera što se daju u grotlu ostataka ovog divnog rimskog amfiteatra. Devetog dana srpnja te 2006. godine, u istoj toj večeri, u Berlinu se igrala finalna utakmica svjetskog nogometnog prvenstva između Italije i Francuske, a u Veroni je na rasporedu bila još jedna u nizu najizvođenijih i najomiljenijih opera. Čitao sam u lokalnom tisku kako bi u ovakvim okolnostima ma koja ina predstava bila otkazana (zbog buke navijača), ali kako je na rasporedu bila Aida, nije bilo šanse da se ona ne održi.
 
I, kako bi pao koji gol predstava se prekidala na desetak minuta, budući da je vani, na Piazza Brà, bilo na stotine navijača koji su gromko i strastveno pjevali i slavili. Nikad ne ću zaboraviti onaj trenutak kad je utakmica završila, pa kad je i do publike u Areni doprla vijest kako je Italija postala svjetski prvak: nastao je opći delirij, izvedba je bila prekinuta, kompletno tehničko osoblje iz droba pozornice popelo se na nju, orkestar je napamet svirao talijansku himnu, a zbor i dio publike pjevali su… Majstori osvjetljivači reflektorima su "nacrtali" tricolore, državnu zastavu na onom poput zuba što strši iz donje desni dijeliću ostatka vanjskog prstena što je nekoć omotavao cijelu Arenu. To je zaista bio nesvakidašnji prizor, prizor za sjećanje i za pamćenje.
 
Četiri godine kasnije, krajem kolovoza 2010. godine, opet sam imao sreću gledati Aidu u Veroni, drugu produkciju, a nju ću pamtiti po studenoj kasnoljetnoj buri što je stvarala ježure na koži i u kostima. Izvedba je bila dostojna Festivala, ali mi se ipak urezala u pamćenje baš po toj neobičnoj kolovoškoj buri.
A ovu sada Aidu, s početka srpnja anni currentis, sedmoga dana sedmog mjeseca u kalendaru na rođendan Miroslava Krleže, upamtit ću kao najljepšu od svih Aida što sam ih dosad gledao! A najstarija je! Ovogodišnja produkcija, naime, zanimljiva je po tome što je reminiscencija na prvu Aidu u veronskoj Areni, postavljenoj još tamo 1913. godine. Kostimografija i režija datiraju otada, a broj sudionika na pozornici, zajedno sa statistima, zacijelo je najmnogoljudniji operni spektakl što se ikada dao u Italiji! Čovjeka preplave srsi kad ugleda kako se organizirano, kao mravi, sa svih ulaza u gledalište počnu pojavljivati gusjenice ljudi, zborista i statista, te kako nepogrešivo pronalaze svoj put i zauzimaju svoje mjesto na širokoj bini.
http://www.operaduetsphotos.com/Aida/2013_0722_005727.jpg
Zborom i orkestrom ravnao je iskusni dirigent Julian Kovatchev, ali bez preveć patosa i potrebnog artizanskog nerva. Sve je on na probama napravio, no nedostaje one prijeko potrebne akribičnosti… umjesto umjetnosti opazili smo odlično izračunat inženjering. A to je umjetnosti, takav inženjering, najveći neprijatelj…! Osobito je dolazilo do nesuvislih dijaloga među zborom, orkestrom i scenskom glazbom u II. činu, kada je moglo bit viđeno ono što se obično naziva: raspadom sistema…! Ali, moji susjedi u gledalištu iz Milana, ništa nisu primijetili… Ono što je najviše bilo dojmljivo jest šestero trubača sa svake strane, u onim slavnim fanfarama po kojima se prepoznaje čitava opera. Svi ko jedan… na što nikad ne možeš računat da će bit tako. A bilo je!
 
Naslovnu ulogu istumačila je redovna solistica talijanskih i inih pozornica: Hui He (Aida). Slušao sam je u Bariju kao Tosku, prije desetak godina. I, to je doista pouzdana pjevačica, dobre vokalne tehnike i muzikalnosti, pa nije ni čudo što ju se često angažira za brojne uloge svojega faha. Nastupala je i u Hrvatskoj, tumačeći lik Cio-Cio-San u Puccinijevoj operi Madama Butterfly na Rijeci (2008.), pod ravnanjem splitskoga dirigenta Ivana Repušića, danas angažiranoga u Berlinu i Hannoveru. Njezina je Aida izrađena i svakoj frazi pristupa minuciozno, makar se ovdje robuje predrasudama kako Azijati ne mogu dokraja dekodirati ovdašnji nerv opernoga stila. Kolega joj Walter Fraccaro (Radames) iskusni je tumač ovog lika i ne jednom prodefilirao je po pozornici veronske Arene. Slušao sam ga i u Rimu 2005. godine, kad mu je dirigirao Placido Domingo u ruševinama danas prepoznatim kao Terme di Caracalla. Tada je pjevao bez portamenta glasovitu ariju "Celeste Aida" na samom incipitu opere, a ovdje je proklizao prema jednostavnijim modalitetima i vokalne je skokove izveo uspomoć pjevačkih trikova.
 
Sanja Anastasia (Amneris) i Sergey Artamonov (Ramfis) dokraja su svoje uloge razradili i nama u publici na najljepši način prezentirali. Pastozni vokal madam Anastasije u svakom je času bio potentan, baš kao i onaj šjor Artamonova, koji je i glumački kreirao ulogu vrijednu svake pohvale. Bariton Ambrogio Maestri (Amonasro) moj je znanac sa zadnje Aide ovdje, kad je također bio izvanredan… a kako i ne bi, kad je govora o čovjeku što trenutno zauzimlje jedno među najprestižnijim mjestima baritonskih rola ne samo u Italiji, već i u cijeloj Europi. Uzgred, već predstojeće jeseni, ovu istu ulogu tumačit će i u Staatsoperi Wien, Državnoj operi u Beču.
Carlo Cigni (Egipatski kralj) senior je u ovoj ulozi, ali se večeras nije pokazao u primjerenom svjetlu. Kao da je bio boljeticom nekom načet: ni glasa, ni stasa… Alice Marini (Egipatska svećenica) i Francesco Pittari (Egipatski glasnik) premda naoko nevažne, ali nezaobilazno primjetne uloge ispjevali su na vrhunskom nivou.
 
Ova historiografska predstava, jestiva hostija na stolu povijesne operne mjere, odvila se u prilici divne izvedbe dorađene u svakom detalju. Ono što nije uspjelo bilo je determinirano uvjetovanošću trenutka, a ne manjkavošću u kola predstave upregnutih aktera. Aida u Veroni san je svakog protagonista što u operi dobavlja koricu svojega familijarnog kruha: večerašnji akteri, usprkos mjestimičnim manjkavostima, svoju su koricu kruha posvema zavrijedili.
 

Siniša Vuković

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Četvrtak, 19/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 956 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević