Get Adobe Flash player

Radije je popio svoj gorki kalež nego realsocijalistički pravorijek i nauk

 
 
Mediteran Iva Dulčića. Tako se zove izložba u UGD Dubrovnik koju svakako treba pogledati; praznik za oči. Gledajući Dulčićeve slike čovjek se sjeti Nazorovog cvrčka, jer u detalju je Dulčić, palucavom, hitrom, kozerskom, možda i u kontrapunktu. Onaj Dulčić koji prezire "oslobodioce" sa šajkačama koje "krasi" pentogram, koji elgrekovskom i unamunovskom žestinom nosi svoj donkihotski križ i patnju, samoću i prognanost, estetiku i karakter koji ne može ne narugati se "neprikosnovenom" kolegi zavičajcu koji se usuđuje korigirati mu rad, zato ga istjeruju kao apsolventa likovne akademije. Tako on postaje dvostruki nezavršeni genij, naime prava i likovne umjetnosti.
http://www.remek-djela.com/slike/2013/08/dulcic-ivo.jpg
Ivo Dulčić
 
Hladna, gladna, ideologijom sužena vremena kada pobjednici diktiraju svoju istinu i svoju pravovjernu estetiku, iako su premnogi doslovno intelektualni i moralni kentauri, dojučerašnji staljinisti. I tako je umjetnik radije popio svoj gorki kalež nego realsocijalistički pravorijek i nauk životari u lapadskoj osami, Lapad je tada selo sa značajnom kolonijom Hvarana koji su u Dubrovnik došli za zemljakom biskupom Carevićem. Tu naš Ivo slika intimističke mrtve prirode, smrznute saloče dubrovačkijeh kuća, mršavi i izmoždeni naš puk, fakine i doktore, progonitelje i žrtve, ovce i vukove - a u tim tminama poput žižaka palucaju lekcije bonnardovske i soutinovske.
 
Sa uspjehom i priznanjem aktivira se još jače Dulčićev nerv, pollockovski crvi rastaču materiju stvarnosti, elgrekovski sveci poput košarkaša ili kupači u valovima, plesači i nogometaši uzburkani nalikuju na španjolsku koridu. Umjetnik je sav u detalju, a boja je postala hedonistička, apsolutistička i svađalačka, sa trijumfom toga malenoga kratkovidoga intelektualca dolazi i rak koji ga razjeda,te umire prerano kao i sudrug mu Masle, tragičan na drugi način. Od skromnoga crčka nastaje paun. Dulčić, kažem, je prava Hrvatska priča između kavane i crkve, hedonizma i asketizma, gorljivog hrvatstva i dunda (ujaka) Miličića koji je starojugoslavenski ambasador u zlokobnom Haagu; jer Ivo studira i pravo u Beogradu, između težačkoga Lapada (Hvara) i aristokratsko snobovskoga Dubrovnika i brojne su druge priče koje treba izvući netko od suvremenika mu lucidnoga maestra Toma Gusića... A predvodnik modernoga slikarstva u Gradu je Dulčićev prijatelj i plemeniti čovjek Kosta Strajnić, hrvatski Srbin i rojalist! Zgodno je napomenuti da je ujak Sibe Miličić nastradao tako da ga je netko gurnuo sa palube broda koji se vraćao iz Londona; te je večeri on javno komentirao da nije bitno što je reprezentacija (nogometna) Engleske pobijedila Jugoslaviju, jer to su naši saveznici, nekome od primitivaca ta izjava nije dobro sijela. O kako bi i danas zasjali polemički žišci dulčićevski nad ovom jadnom zemaljskom stvarnošću, ali bez mržnje jer Dulčić je poklanjao svoje crteže i udbašima koji su ga prisluškivali!
 

Teo Trostmann

Jutro

 
 
Dan – noć, upaljen radio prijamnik. Ujutro prvi. 6 sati. Prvi program hrvatskoga radija. Jutarnje vijesti. SDP i HDZ Most nikako da poveže. Na pomolu novi izbori. Dan se dani. Protežem se u krevetu.
Opet taj dah, dahtanje, nepoznato, skrovito. Osluškujem ga strepeći u sobi. Ovaj put ne staje. Plovi dalje zrakom, ne nazire se kraj mojoj tjeskobi.
Dah je još uvijek tu, sve glasniji i silovitiji. Okrećem glavu zidovima bijele, nijeme čudi, kao zid bijel u strašnom neizvjesnome očekivanju. Skoro pa da i ne čujem otkucaje svoga srca. Pipam bilo.
Nevidljivi prsti prebiru po klaviru. Jezivo – jednolična melodija.
Dah je još uvijek tu sve razgovjetniji i jači. Osječam prodoran pogled na sebi. Polako mi prilazi. Raspoznajem sijedu glavu. Vodnjikave stare oči. Od straha prestado disati. Naglo u isti mah stade i on, Dah, kao da ostade bez daha. Drhtavom rukom trljam oči s neugodnim zadahom cigareta u ustima.
http://t06.deviantart.net/d_xti-87lturAarT4uFY4nhQ3Z0=/300x200/filters:fixed_height(100,100):origin()/pre10/f666/th/pre/f/2009/242/7/9/this_love_you_breath_by_acreesh.jpg
 Ništa od svega ne dopire do mog posjetioca, čije konture tijela postaju sve jasnije. Licem mi se smjenjuju bolne grimase. Od nemoći zaplakah. On nepomičan stoji na samom ulazu u moju sobu. Daje mi znak da ustanem. Pođem za njim. Takav kakav jesam. U pidžami. Neumiven. Ne obrijan. Nedopusti mi poć na WC. Mokriti. Ni te 22 sekunde koliko mokri svaki odrastao sisavac.
Vani se skroz razdanilo. Svjetlost ispuni sobu. Neka sablasna sjena skliznu unutra. Posjetilac sve nestrpljivi da pođemo prođe nezainteresirano i hladno pogledom preko mojih očiju, tako da se sledih. Pokaza prstom na nešto iza mojih leđa.
U kutu sobe zakrabuljen u crnu krabulju stoji kosac s kosom koja blješti na jutarnjem suncu.
 

Nikola Šimić Tonin

Reci, Oče, Kakve su joj oči?

 
 
Da znaš, majko,
jako sam nesretan…
Nisam oči nikad ti vidio.
Često sanjam
tebi kako letim
i da usput negdje sam te s'krio,
https://encrypted-tbn3.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcTUn-0tknFdSEfPfXxJgWtEYV39x1n4zhmzZX2wvEDuLo2qyXhaUw
pa te tražim
međ' tuđim majkama
i kada mi krenu oči vlažit'
rastužim se, oči ti ne pamtim.
Pa kako te, majko, mogu tražit?!?
 
Više put' sam i oca upit'o:
Reci, Oče, Kakve su joj oči?
Zagrli me,
njemu krenu suze…
„Nećeš, sine, majku naći moći!“
 
„Imala je oči kao tvoje…
Svako veće one meni sjaje.
Kad ti vidim oči kao njene,
to je, sine,
snage što mi daje…
Izdržat ću dokle ne porasteš…
To sam sine majci obećao.
Da očiju tvojih bilo nije
i moj život sa njenim bi stao.“
 
Priđi, oče, zagrli me jako, barem majku da osjetim tako…
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Još uvijek te čekam

 
 
Rekli su…
rekli su mi “zaboravit ćeš”
i rekli su mi “bit će
kao da nije ni postojao”
-al ne može toga biti
jer postojiš u meni,
http://www.thelasthonestguy.com/wp-content/uploads/2010/11/memories.jpg
živiš kroz mene;
u novim snovima kao u sjećanju…
i kao da još čekam
da pojaviš se ovdje i smiješ se k’o nekad
k’o da je nit jedna bez prekida tekla
-samo se ne sjećamo nekih srednjih dana;
izgubili se il’ ispali sa ogrlice života
-nebitno kuda i kako..
..jer ostalo je upisano u vječnosti
sve ono što naše je bilo
-i to mi nitko ne može oteti..
 

Ljubica Mršić

Anketa

Slobodan Milošević je ubio Ivana Stambolića, a Aleksandar Vučić Olivera Ivanovića. Slažete li se?

Subota, 20/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 916 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević