Get Adobe Flash player

Najveća i najmlađa opera pisana u maniri klasične opere XX. stoljeća

 
 
Prije točno dvije godine iz Hannovera sam, vlakom, otišao u Berlin, a sad sam iz Berlina, vlakom, stigao do Hannovera! I sad sam, kao i onda, prije predstave u Njemačkoj "trenirao hrvatski" s maestrom Ivanom Repušićem. Preklani je dirigirao predstavu koju sam došao pogledati, ovaj put bilo je drugačije, jer je za pultom bio njegov kolega. Pa isto, s našim dirigentom imao sam priliku učiniti đir po središtu grada, popiti piće i proćaskati nadugačko i naširoko o najnovijim događajima u Splitu i Hannoveru. Od svega mi je najdraže bilo čuti to da će od sljedeće sezone biti na angažmanu u Deutsche Operi u Berlinu. A bilo mi je drago u Hannoveru se ovog dana nacrtati, pa ugrabiti rijetku i dragocjenu priliku uživo gledati operu Die Teufel von Louden; djelo, što se u našem jeziku uvriježilo pod imenom: Ludenski đavoli.
http://www.omm.de/veranstaltungen/konzerte20052006/bilder/H-stiftungskonzert2.jpg
Krzysztof Penderecki, vjerojatno, najveći je živući klasik-skladatelj; skladatelj, dakle, onoga formata i onoga profila u čije mjere danas trpamo imena kao što su Stravinski i Šostakovič, Prokofjev i Orff, Berg i Schönberg, možda Nono i Dallapiccola… da ne idem dalje. Na žalost, ovo nije bila premijera pa čili skladatelj nije pohitao iz svoje oaze nedaleko od Krakowa čuti i vidjeti što su to od njegove najpoznatije opere – krepke četrdesetogodišnjakinje, usve godinu dana starije od mene! – napravili Nijemci, ali to me ni najmanje nije omelo u stvaranju dojma o (rekoh: vjerojatno) najvećoj najmlađoj operi pisanoj u maniri klasične opere XX. stoljeća.
 
Opera Die Teufel von Louden najpoznatije je i najambicioznije djelo ovoga kompozitora, premda u naravi konkretni komad glazbenoga kazališta prerijetko zaživljuje na globuskim pozornicama. Po svem svijetu Penderecki bit će najpoznatiji po veličanstvenom oratoriju Passio et mors Domini nostri Jesu Christi secundum Lucamiliti Lukas-Passion (Muka po Luki). To je pompozno djelo za veliki orkestar, zbor i soliste, a ništa manje velebno djelo nije ni Stabat mater za čak tri mješovita zbora a capella. A možda je ipak najizvođeniji njegov komad oratorij Dies irae, jedan stavak mise za mrtve doveden u veličinu cjelovečernjega djela, koje je maestro skladao u čast žrtvama nacističkoga logora u Auschwitzu.
Autor Siniša Vuković ispred hannoverske Staatsopere
 
Kao što je u svojim i najvećim i najvažnijim djelima Penderecki bio okrenut kršćanskoj tematici, od te ideje nije se odmakao ni radeći na ovom svojem najznačajnijem opernom djelu: Ludenski đavoli. Sam je napisao i libreto što se temelji na drami Đavoli Johna Whitinga, a koja je pak nastala prema dokumentarističkom romanu Ludenski đavoli engleskog autora Aldousa Huxleyja. Praizvedena je u Saatsoperi u Hamburgu, 20. lipnja 1969., a iste je godine već bila prešla i Atlantik, te se tamo izvela 14. kolovoza u Opera Theateru poznatog meksičkoga grada Santa Fea. Za mene je interesantno da je ova opera u Ujedinjenom Kraljevstvu, u Coliseumu u Londonu, izvedena na isti dan kad sam se ja rodio u nedalekom Cambridgeu: 1. studenog 1973.
 
Samo godinu dana nakon velikog Pendereckog i naš u svijetu najpoznatiji suvremeni skladatelj, Milko Kelemen, doživio je praizvedbu svoje opere Der Belagerungszustand (Opsadno stanje), baš na prestižnoj bini hamburške Državne opere. Bilo je to 13. siječnja 1970. Kelemenova opera godinu poslije dospjela je do Hrvatske, onu od Pendereckog još uvijek čekamo. I ovoga drugoga mojeg dana na njemačkoj turneji, gledah doista operni raritet za koji nisam baš posve siguran da će mi se u životu još puno puta ukazati prilika. Skidam, dakle, u Državnoj operi u Hannoveru skalp operi Die Teufel von Louden. Premda bih, radije, skalp skinuo redatelju! Ne doslovno dakako, ali…
U sljedećem broju vidjet ćemo i zašto…
 

Siniša Vuković

U mladosti su još mnogi osjećaji posebni i čisti, ničim uprljani

 
 
Sedmoga prosinca, 2000. Petak. Na satu hrvatskog  jezika dobili smo neobičnu domaću zadaću, napraviti intervju sa nekom poznatom osobom iz našega sela. Intervju smo napravile Marijana i ja. Dugo smo razmišljale koga bismo odabrale, jer ovo je malo selo i u njemu nema baš nekih iznimno poznatih osoba. Na kraju smo odlučile malo odstupiti, ali ipak ostati vezani uz mjesto. Izbor je pao na Draganinog djeda književnika i znanstvenika  Rajka Glibu, koji nije mještanin  ali je sa mještanima Polače proživio veći broj godina Domovinskog rata i o Polači nešto i napisao. Osim toga u mjestu želi sagraditi kuću, znači postati mještaninom. Mislile smo da je to dovoljan razlog da za njega čuju i drugi koji  o njemu ništa ne znaju.
http://afirmator.org/wp-content/uploads/2012/09/Rajko-Glibo.jpg
Rajko Glibo
 
Marijana Bobanović:
- Prvo, hvala Vam što ste pristali na razgovor i pomogli nam da napišemo domaću zadaću. Kada sam bila kod Dragane vidjela sam nekoliko knjiga  koje ste napisali, koliko ih je ukupno?
 
Književnik Rajko Glibo:
- Više ne znam, deset, možda i više.
Dragana Kutija:
- Kada ste počeli pisati?
 
Književnik Rajko Glibo:
– Većina ljudi veoma rano pokuša ponešto zapisati, ali je to obično neuspjeli mladenački pokušaj. Ja sam započeo nešto kasnije ozbiljnije se baviti poezijom. Imao sam više od trideset godina. Kasnije sam počeo pisati pripovijetke i nastavio daljnje školovanje.
 
Dragana Kutija:
 - Jeste li prije nego što ste počeli pisati pročitali mnogo knjiga?
Književnik Rajko Glibo:
– Da, mnogo, teško bi mi ih bilo prebrojiti, ali uvijek mi se čini da je nedovoljno. Ima mnogo interesantnih knjiga i iako sada imam puno godina još uvijek čitam. Posebno sam sretan kada pročitam nešto dobro, a napisala je to mlada osoba. Znate mladost, to je posebno doba, kada su još mnogi osjećaji posebni i čisti, ničim neuprljani.
 
Dragana Kutija:
 - Nisam baš sve do kraja razumjela, ali želim Vas još pitati što mislite o današnjim mladim ljudima?
Književnik Rajko Glibo:
 – Mladi, kao i ja kada sam bio mlad, nisu svjesni ljepote svoga životnog trenutka. Oni misle o sadašnjim malim problemima da su veliki i nitko im to ne može zamjeriti. Naravno, ima mladih kojima se nije lako školovati, čiji su roditelji bez posla ili imaju druge obiteljske brige. Ja radim u školi i često sam i sam nesretan kada uvidim teškoće, a ne mogu pomoći. Ali, ako je ikako moguće pokušam. Žao mi je mladih, jer sam i sam odrastao u neimaštini. Ponekad im pričam o svom školovanju. Pomislim da će im se možda njihovi problemi u njihovim očima malo smanjiti. U svakom slučaju, mladi dijele sudbinu i okolnosti života obitelji i društva u kojem žive.
 
Marijana Bobanović:
 - Govorite o teškom školovanju. Da li bi Vam bilo teško o tom nešto reći, jer vjerujem da se sigurno razlikovalo od današnjeg?
Književnik Rajko Glibo:
- Rodio sam se u jednom malom planinskom mjestu Donja Vast, u župi Uzdol koja pripada općini Rama. Kada sam pošao u školu svaki sam dan morao pješačiti dvanaest kilometara do škole i toliko natrag do kuće. Jednom sam se tako skoro smrznuo u snijegu. Bio sam malen i mršav. Spasio me moj pas Žućo koji je zavijao oko mene i vrh moga gumenog opanka koji je virio iz snijega. Jedan slučajni prolaznik me je tako pronašao i spasio. Hrane nije bilo u izobilju. Bio sam mršav, pa su mi se rugali i dali mi nadimak Lešavi. U srednju školu sam išao u sjemenište u Zadru. Rano sam napustio roditeljski dom. Kada sad mislim o tome, mislim da je bilo zaista teško, ali i da se sve moralo baš tako dogoditi da bih ja danas bio ovakav. Kasnije sam studirao uz rad i tako sve do danas. Moj život je vezan uz neprestano učenje, a bez knjiga ne bih mogao živjeti. Svaki novi susret s još nepročitanom knjigom za mene je poseban doživljaj.
 
Marijana Bobanović:
 - Rekli ste da ste i znanstvenik?
Književnik Rajko Glibo:
– Tako kažu, pa valjda jesam, predajem na Pedagoškom fakultetu u Mostaru, napisao sam i jedan priručnik za studente «Medijska kultura», ali i jednu knjigu o lutkarstvu. Rekle ste da vam je ovo za ocjenu iz medijske kulture, što me raduje.
 
Dragana Kutija:
 - Kakav je to osjećaj kad u rukama držiš tiskanu knjigu koju si sam napisao?
Književnik Rajko Glibo:
- Zaista poseban. Želim vam da ga i sami upoznate.
 
Marijana Bobanović:
- Vidjela sam i jednu knjigu poezije o Biogradu. Nije baš poznata?
Književnik Rajko Glibo:
– U pravu si, što ne znači da ne vrijedi. Znaš, ja sam osamljenik, a za promidžbu nemam novca. Možda, kao i često u životu, tek kad me ne bude...
 
Dragana Kutija:
- Što sada pišete i hoće li još koja knjiga izaći?
Književnik Rajko Glibo:
– Da uskoro izlaze još dvije, zato sam malo nemiran.
 
Dragana Kutija:
- Koja Vam je najdraža knjiga?
Književnik Rajko Glibo:
– Ne bih govorio o knjigama radije o pojedinačnim pjesmama. Najdraža je posvećena mom unuku Ivanu Benjaminu Kutiji. Došla mi je kao dar s neba na Veliki petak 2000. Ona će ti kao i druge pjesme reći više o meni nego ja sam.
 

ODA NEMINOVNOSTI

 
Unuku Ivanu Benjaminu Kutiji
 
Na praznoj posudi svojoj
sad brojim napukline,
dok se sunce gasi a mjesec se srebri
sivo tkivo tkaju bijele vlasi;
dani se nižu
u daleke snove,
tračak davnog sunca
odnekud me zove.
 
Dok miris cvijeća
rani svibanj krasi,
jedna starost
broji sutone i tone
u sjaj bijelih vlasi.
 
Moj Ivane, mi smo
sraz oprečnih boja,
ja sam tvoj suton
a ti zora moja.
 

Rajko Glibo, Na Veliki petak 2000.

 
Bilješka:
 
* Prema motivima domaće zadaće, Rajkove unuke Dragane Kutija i njene prijateljice Marijane Bobanović.
 

Nikola Šimić Tonin

Vraća se kučak na vrh slavne fontane!

 
 
Radovi na obnovi Velike Onofrijeve fontane u zadnjoj su fazi, fazi 'ušminkavanja', rok za završetak radova koje izvodi Hrvatski restauratosrki zavod - Odjel u Splitu je između 20. svibnja i 1. lipnja. Popravljeno je svih 16 maskerona, od kojih su neki bili jako oštećeni, a iz Društva prijatelja dubrovačke starine odaju i novost - na vrh fontane vraća se kučak!
http://www.tourism-club.com/multimedia/images/gallery/admin_OnofrijevaCesma004.JPG
"Istina je, Velika fontana ponovno će izgledati kao prije 200 godina, a kučka vraćamo na njezin vrh. Prvotno je u 15. stoljeću fontana imala znatno veću kupolu i na vrhu kučka okruženog nekom vrstom čunjeva, koji su simbolizirali ogradu, a taj je kučak simoblizirao čuvanje vode. Nakon potresa, kupola je jako nastradala, ali kučak je preživio. Potom je uslijedila rekonstrukcija fontane i prilagodba kupole, i kučak je vraćen, ali nakon toga jednom je jednostavno pao i rasuo se. Popravit ćemo ga i vratiti na vrh, gdje je bio i prije, iznad natpisa", ispričao nam je tajnik DPDS-a Niko Kapetanić.
http://cdn.dubrovniknet.hr/data/1345149598m256.jpg
Crtež je nastao najkasnije 1827. godine, autor inženjer Lorenzo Vitelleschi. U potresu su bile teško oštećene i kolone, tijekom vremena, nekoliko ih je zamijenjeno, ostale su popravljene, no pas je bio u predziđu i u muzeju, i mirno čekao trenutak povratka. Kad je dogovorena rekonstrukcija koja je sad u posljednjoj fazi, odlučilo se vratiti i kučka kojemu je najteže oštećenje nedostatak jedne noge, i brojne pukotine, no i to je u fazi popravka. Na fontani je najteže oštećen jedan od maskerona, pa će se, dodaje Kapetanić, u dogovoru s Konzervatorskim odjelom, dogovoriti na koji način će biti obavljena njegova rekonstrukcija. 
 
"Osim zida koji je nagrđivao, fotografija velike Onofrijeve česme s kraja 19. stoljeća, otkriva još detalj na česmi kojega danas nema: figuru psa na vrhu zida česme, između dva stupa sa sjeverne strane, iznad glave s vodom. Vjerojatno je riječ o zadnjem od niza dekorativnih kipova različitih životinja, koji su ukrašavali vrh cijeloga zida uokolo česme, a koji se spominju i u ugovorima za izgradnju i definiranje oblika fontane s majstorom Onofrijem di Giordano della Cava iz godine 1438. U svom radu o povijesti velike fontane, objavljenom u časopisu "Kolo" (br.2/2008.), Renata Novak Klemenčić navodi da se taj zadnji, «približno 90 cm visoki pas koji je još koncem 19. stoljeća stajao na fontani, sada se nalazi u lapidariju Društva prijatelja dubrovačke starine».Tako se, eto izgled Grada mijenjao, da bi se potom, ukoliko je zahvat bio koristan i uspješan, vrlo brzo zaboravljalo što je tu nekad bilo.", zapisao je Vedran Benić u svojoj knjizi "Dubrovački spomenar".
 

Teo Trostmann

Glazba još svira

 
 
usklađeni pokret
tvoje usne broje takt
vrtim "film" uz okret
glazbi u inat...
gledaš mi u oči kao da vidiš svemir
http://www.mobuzztv.com/images/Tanzen-Gesundheit.jpg
ja utapam se u tvojima dok u sebi gušim nemir...
a zatim između dvije "piruete"
shvatim da i ti drhtiš
i tvoje usne na moje slete
dok me još uvjek vrtiš
ti, naizgled miran,
upijaš svaki čas
i glazba još svira
-al gotov je ples za nas...
 

Ljubica Mršić

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Četvrtak, 26/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 896 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević