Get Adobe Flash player

Pokrenuto i elektronsko izdanje časopisa na www.adriaticnews.info

 
 
Želimo Vam predstaviti časopis na ruskom jeziku ADRIATIC NEWS/АДРИАТИЧЕСКИЕ  НОВОСТИ.
http://adriaticnews.info/images/stories/naslovnica-74.jpg
Adriatic newspromovira hrvatsku kulturnu baštinu, turizam i gospodarstvo, upoznaje ruske turiste s našom tradicijom i običajima, nacionalnom kuhinjom, kvalitetnim i poznatim hrvatskim proizvodima, s mjestima i načinom na koji mogu svoj odmor u Hrvatskoj obogatiti i produžiti raznolikim sadržajima i učiniti ga nezaboravnim. Izlazi u nakladi od 3500 primjeraka i besplatan je. Dijeli se u hrvatskim hotelima, info pultovima TZ Hrvatske u svim većim gradovima i zračnim lukama, na avio linijama Zagreb – Moskva, zatim na gospodarskim sajmovima u Moskvi, u predstavništvu TZ i HGK u Moskvi, te u viznim centrima diljem Ruske Federacije.
 
Pokrenuli smo i elektronsko izdanje časopisa na www.adriaticnews.info, gdje uz tekuće vijesti i događaje o Hrvatskoj koje bi zanimale stranca objavljujemo i tiskano izdanje časopisa u pdf formatu, u arhivu spremamo stare brojeve i tamo se čuvaju trajno, uvijek se mogu prelistati zajedno sa svim oglasnim prostorom. Na poveznici dolje možete pogledati najnovije izdanje našeg časopisa: http://online.fliphtml5.com/twnn/zawc/#p=1"

Sa poleđine centara moći

 
 
 Mi koji smo u znoju lica
 Čekali vrijeme zlatnih kašika
 U kosama već nosimo srebrne perle
 Ušutkane jer se i dašak vjetra
 Ugnijezdio u obmanama
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSk3eaEfzvpC5ArNH1SefL1NWI2KWdIAJpeF_KI79GLmOucYNBgmA
 Nama koji smo čekali obećano vrijeme
 Na vrata već kucaju krupne oči
 Dječakā koji lako na licima Progresivnih
 Čitaju bezočnost Političke volje (Volje...?!
 Oprostite, Ovovremeni, u trenutku nismo
 Prepoznali bogohuljenje – čistotu vaših srca)
 
 Nama koji smo krvarili nadajući se
 Ostala je nevjerica jer vi iz paralelnog svijeta
 Pribjegavate najmudrijoj izvedbi: tvrdnji
 Da nas naše uvjerenje zasljepljuje
 A upozorenje škripi citiranjem drugih
 (Makar i Ujevića): Ura istine i kazne će doći
 Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno
 Mi na beskonačnom putu podaništva
 Sa poleđine centara moći učimo o dosezima
 Ovozemnog razvoja svijesti, učimo o boji ljiljanā
 I kao ljudska bića zbog (sa) nagon(im)a
 Stvaranja i razaranja svijeta čekamo presudu: Ne
 Nisu vas zgazili zlatni već obični točkovi
 Pod koje ste s vašim zrnevljem sna, s vašom
 Verzijom stvarnosti sami dospjeli
 Mudrujući o tome kako mrav
 Prelazeći ljudskim licem pita:
 Čemu ovo brdo nosa, uvale usta
 I očiju? Zar ne bi bilo bolje
 Da je sve ravno...?
 

Mirko Popović, Sarajevo

Bog joj je oduzeo djecu i muža

 
 
U selu Lašnik, u blizini Lublina, živio je jedan čovjek sa svojom ženom. On se zvao Haim Nossen a ona Taibele. Nisu imali djece. Ne može se reći da im je brak bio jalov. Taibele je podarila svojem mužu jednog sina i dvije kćeri, međutim sve troje je umrlo u dječjoj dobi, sinčić od hripavca, jedna mala od šarlaha a druga od difterije. Nakon toga majčina se utroba zatvorila i nitko ju nije mogao otvoriti: ni molitve, ni čaranje, ni čarobni napitci. Bol je toliko satrla Haima da se povukao iz svijeta. Odvojio se od žene, prestao je jesti i nije više spavao u kući nego na jednoj klupi u sinagogi.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/18/Isaac_Bashevis_Singer_%28upright%29.jpg/1200px-Isaac_Bashevis_Singer_%28upright%29.jpg
Taibele je imala trgovinu platna koju je naslijedila od svojih roditelja, i u njoj je boravila čitav dan s metrom za mjerenje platna u desnoj ruci, škarama u lijevoj te knjigom molitivi za žene na jidišu pred očima. Haim Nossen, visok i mršav, rijetke bradice, bio je čovjek uvijek zamišljen, tih; no još je bio u najboljim godinama. Taibele je bila niska i plavokosa, plavih očiju i bucmasta lica. Premda ju je Tvorac kaznio, nastavila se smijati pri čemu su joj se javljale dražestne jamice na obrazima. Sada nije imala za koga kuhati, ali je ipak palila ognjište ili tronožac i svaki dan je kuhala malo kaše ili juhe za samu sebe. Nastavila je plesti kratke čarape, ili bluze te je rubila platno. Nije imala u svojem karakteru običaj proklinjati sudbinu niti se žalostila.
 
Jednog dana je Haim Nossen stavio na sebe molitveni ogrtač, uzeo svoje knjige, jednu presvlaku; u vreću je stavio glavu kruha i napustio ognjište. Susjedi su ga pitali kamo je krenuo a on je odgovorio:
- Kamo me oči odvedu.
Kada su rekli Taibele da ju je muž napustio, bilo je već kasno da ga ide tražiti. Već je prešao rijeku. Poslije se otkrilo da je iznajmio dvokolicu kojom se odvezao u Lublin. Taibele je poslala glasnika za njim, ali više nije vidjela ni glasnika ni muža. S trideset i tri godine Taibele je postala napuštena žena.
Nakon razdoblja potrage, shvatila je da joj nije ostala više nikakova nada. Bog joj je oduzeo djecu i muža. Više se nije udavala: od tada je morala živjeti sama. Ostala joj je samo kuća, dućan i vrt. Ljudi iz sela su ju sažaljevali jer je bila dobra žena, dobrog srca i poštena u trgovanju. Svi su se pitali:
- Što je učinila da je postala tako nesretna?
Međutim, Božji puti su nedokučivi.
Taibele je imala brojne drúge u selu koje je poznavala još iz djetinjstva. Kroz dan, kao dobre domaćice, imale su pune ruke posla ali predvečer su imale običaj otići kod Taibele u dućan, na razgovore. Ljeti su sjedjele ispred dućana i došaptavale se prepričajući sve smiješne događaje iz susjedstva.
Jedne ljetne noći bez mjesečine, a bilo je mračno kao u rogu, Taibele je sjedjela sa svojim drúgama na klupi i pripovijedala pripovijest koju je čitala u jednoj knjizi koju je kupila od nekog putujućeg knjižara. Radilo se o jednoj mladoj Židovki i Đavlu koji ju je obeščastio i koji je s njom živio kao sa ženom. Taibele je ispričala pripovijest do u tančine. Žene su sjedjele oko nje, sklopljenih ruku i pljujući svaki put kada je spomenula Đavla, a sveudilj se smijući od straha. Jedna od njih upita:
— Zašto ga nije potjerala s hamajlijom?
— Nijedan Đavao se ne plaši hamajlija - odgovori Taibele.
— Zašto nije posjetila nekog čuvenog rabina?
— Đavao joj se zaprijetio da će je udaviti, ako otkrije tajnu.
— Bože me sačuvaj, da nam se ne dogodi ista stvar! - uskliknula je plačno jedna od žena.
— Bit će me strah ići kući – reče druga.
— Ja ću ići s tobom – obeća joj treća.
Dok su tako brbljale, Alchonon, pomoćni učitelj koji se tih dana spremao ženiti, prolazio je tuda. Alchonon, koji je već pet godina bio udovac, slovio je kao neizlječivi šaljivčina, a bio je i malo munjen. Njegovi koraci su bili nečujni jer su mu potplati bili potpuno istrošeni tako da je golih tabana hodao po tlu. S punom pozornošću slušao je Taibelinu pripovijest. Tama je bila toliko gusta da ga žene, koje su pozorno slušale pripovijest, nisu ni primjetile. Alchonon je bio rastrošan čovjek, posjednik mnogih stvari. U jednom trenutku je smislio zloban plan.
Kada su sve žene otišle, Alchonon se ušuljao u Taibelino dvorište. Skrio se iza jednog stabla i počeo ju je špijunirati kroz prozor. Kada je vidio da je Taibele legla u postelju i ugasila svijeću, ušuljao se u kuću. Taibele nije imala zasun na vratima jer u selu nije nikada bilo lopova. U hodniku je skinuo svoj kaftan, košulju i hlače, tako da je ostao gol kao od majke rođen. Na vršcima prstiju šuljao se prema Taibelinoj postelji. Upravo je padala u san kada je iznenada primjetila sjenu pored sebe. Zanijemila je od straha.
— Tko je to? — šapnula je dršćući.
— Nemoj vikati, Taibele — odvratio je Alchonon tihim glasom držeći ju za grlo. – Ako budeš vikala, zadavit ću te. Ja sam Đavao Hurmizah, gospodar tame, kiše, tuče, groma i divljih životinja. Ja sam zao duh koji se oženio s mladicom s kojom si razgovarala ove noći. Govorila si o njezinoj sudbini tako jasno da sam čuo tvoje riječi iz ponora i osjetio sam želju za tvojim tijelom. Ne pokušavaj se opirati jer takove odnosim na mračne planine, na brdo Sair, u pust kraj gdje nema žive duše, gdje se ni divlje životinje ne usude zalaziti, gdje je zemlja od željeza a nebo od bakra. I svoje žrtve bacam među trnje i u vatru, među škorpione i paukove, sve dok im se sve kosti ne pretvore u prah i dok se ne izgube u mračnim ponorima za cijelu vječnost. Ako ispuniš moje želje ni dlaka ti ne će pasti s glave, poslužit će te sreća u svemu što poželiš.
 
Taibele ga je slušala dok je mirovala u svojoj postelji. Srce joj je divlje tuklo i činilo se da će joj iskočiti iz grudi. Vjerovala je da joj je došao kraj. Skupivši hrabrost, uspjela je promucati:
— Što želiš od mene? Ja sam udana žena!
— Tvoj muž je mrtav. Bio sam na njegovoj sahrani – glas pomoćnog učitelja je postao grub-. Jasno je da nisam mogao ići kod rabina da ti dade dozvolu da se ponovno udaš, jer rabini ne vode računa o takvima poput mene, a osim toga ne usudim se prijeći prag sinagoge jer me plaše vjerske knjige. Ne lažem. Tvoj muž je umro za vrijeme jedne epidemije i crvi su mu već izgrizli nosnice. No, da je i  živ, ništa te ne priječi da legneš sa mnom jer se zakoni Šulhan Aruha ne tiču nas.
Pomoćni učitelj Hurmizah nastavio je još neko vrijeme uvjerljivim glasom i prijetnjama uvjeravati jadnu Taibele. Zazivao je imena anđela i vragova, vražjih životinja i vampira. Kleo se da je Asmodej, kralj vragova, bio njegov stric. Tvrdio je da Lilit, kraljica zlih duhova, sjedi na njegovoj glavi i da sve čini da mu udovolji. Šibata, vražica koja otima rodiljama djecu, kuhala mu je jela u paklenim pećima sa salom guštera i crnih pasa. Toliko je mudrovao i s tolikim parabolama i poslovicama govorio da se Taibele na kraju morala nasmijati. Hurmazah je uvjeravao Taibele da ju je već dugo vremena ljubio. Opisivao joj je haljine i ogrtače koje je nosila prošle godine, i godina prije. Ponavljao joj je tajne misli koje su ju opsjedale dok je kuhala jelo za šabat, dok se kupala i dok je redila kuću. Također joj je govorio o jutru u kojem se probudio s plavim znakom na prsima. Taibeli se činilo da ju je ubo neki obad. Ustvari to je bio trag Hurmizahovih usana nakon što ju je poljubio.
 
Đavao se na kraju uvukao u Taibelinu postelju i postigao je da se ona pokori njegovoj volji. Obavijestio ju je da će je posjećivati dva puta tjedno, svake srijede i subote u noći jer su to bile noći u kojima su zli duhovi slobodno lutali zemljom. Upozorio ju je pod prijetnjom strašne kazne da nipošto i nikomu ne smije reći o njihovoj vezi; on, Hurmizah, će joj počupati svu kosu s glave, dlaku po dlaku, iskopati oči i izgristi pupak. Poslije će ju baciti u mračnu pustoš gdje je izmet bio kruh a krv voda, i gdje su se stalno čuli jecaji Zalmavetha. Prisilio je Taibele da se zaklete kostima svoje majke da će sačuvati tajnu do posljednjeg dana. Taibele je shvatila da nema izlaza, stavila je ruku na jedno đavlije bedro i izrekla zakletvu, i nakon toga je sve činila što je čudovište željelo.
Prije odlaska, Đavao ju je dugo i strasno ljubio a kako je bio demon a ne čovjek, Taibele mu je uzvratila poljubce pri čemu mu je namočila bradu svojim suzama. Premda se radilo o zloduhu, ona se ponašala prema njemu s velikom ljubaznošću.
Iza Hurmizahovog odlaska, Taibele je do zore plakala na jastuku.
Hurmizah se vraćao svake srijede i svake subote po noći. Taibele se bojala da bi mogla zatrudnjeti i dati na svijet čudovište s repom i rogovima jarca ili guštera. Međutim, Hurmizah je obećao da će ju zaštititi od sramote. Taibele ga je pitala treba li ići na ritaualno kupanje da bi se očistila poslije nečistih dana, no Hurmizah joj je odgovorio da zakoni koji se odnose na menstruaciju ne važe za one koji se sparuju s nečistim partnerom.
Kao što kaže izrjeka, neka nas Bog sačuva od svega onoga na što se naviknemo. To se dogodilo i Taibele. U početku se bojala svojeg noćnog posjetitelja da bi joj mogao na neki način naškoditi, prenijeti joj neku bolest, činiti ju da laje kao pas, ili da pije pišaku, da joj se dogodi neka nesreća.  Međutim, Hurmizah nije nikada pljuno na nju niti ju je bockao. Sasvim suprotno, milovao ju je, šaptao nježne riječi, sastavljao joj je stihove. Ponekad joj je tako dražestno pričao šale i gluposti da se morala smijati. Povlačio ju je za ušne resice, nježno ju je lupkao po ramenima, a ujutro je ona primjećivala tragove zubiju na svojoj koži.
 
Đavao ju je uvjerio da raspusti kosu ispod kape, a poslije joj je pleo pletenice. Podučio ju je u čaranju i vražbinama, govorio joj je o svojim nesanim noćima, o đavlima s kojima je letio iznad baruština Sodome i iznad ogromnih prostranstava Ledenog mora. Nije poricao da je imao druge supruge, međutim sve su bile đavlice. Taibele je bila njegova jedina ljudska supruga. I kada ga je Taibele pitala za njihova imena, on ih je nabrojao: Namah, Machlath, Aff, Chuldah, Zluchah, Nafkah i Chei-mah. Sveukupno sedam.
Govorio joj je da je Namah bila crna poput katrana i puna bijesa. Kada su razgovarali, ona je pljuvala otrov i kroz nozdrve je bacala vatru i dim.
Machlath je nalikovala na pijavicu i koga je dotakla jezikom ostajali su mu tragovi.
Aff se voljela ukrašavati srebrom, smaragdima i dijamantima. Njezine pletenice su bile upletene od zlatnih niti. Na gležnjevima je nosila zvonca i narukvice; kada je plesala, zveckali su svi njezini ukrasi.
Chuldah je izgledala kao mačka. Mijaukala je umjesto govora. Njezine oči su bile zelene poput grožđa. Dok se parila, uvijek je žvakala medvjeđu jetru.
Zluchah je bila neprijateljica zaručnica i tek udanih žena. Stalno im je otimala muževe. Ako je neka zaručnica izlazila sama za vrijeme sedam vjenčanih blagoslova, Zluchah je plesala oko nje i zaručnica je gubila dar govora ili je pretrpjela živčani napad.
Nafkah je bila zla i uvijek ga je izdavala drugim demonima, nu Hurmihaz ju je volio zbog njezinog bezobraznog i pakosnog brbljanja koje mu je razgaljivalo srce.
 
Cheimah, u skladu sa svojim imenom, bila je pokvarena kao Namah, te povodljiva no i suprtotno je bilo moguće. Cheimah bila đavlica bez zloće. Bila je dobrostiva i imala je običaj mjesiti kruh bolesnim domaćicama, ili je nosila svoj kruh siromasima u kuće.
Upravo tako je Hurmizah opisao svoje supruge, dodajući kakovu živahnu pričicu o svojem ponašanju prema njima, plešući po krovovima i čineći svakojake vragolije. U pravilu, žena je ljubomorna kada njezin čovjek spava s drugim ženama, no kako bi neka žena mogla biti ljubomorna na đavlice? Upravo suprotno, Hurmizahove šale su zabavljale Taibele koja mu je uvijek dosađivala s pitanjima. Često joj je odavao nepoznate tajne o smrtnicima, o Bogu, anđelima i serafinima, njihovim nebeskim staništima i o sedam nebesa. Također joj je govorio o mukama kojima su podvrgnuti griješnici, muškarci i žene, u crnim rupama punim katrana i na stazama od užarenog ugljevlja, o mlijeku punom čavala i snježnim urvinama, i o tome kako crni anđeli tuku griješnike s vatrenim toljagama.
Najveća paklena muka bilo je škakljanje. U paklu je postojao neki đavao koji se zvao Lekiš. Kada je on škakljao neku preljubnicu po tabanima, ili ispod pazuha, njezin bolan smijeh mogao se čuti sve do otoka Madagaskara.
Na ovaj način Hurmizah je zabavljao Taibele čitavu noć i nije joj rijetko prigovarao kada ne bi došla k njemu. Ljetne noći su izgledale prekratke jer je Hurmizah odlazio uvijek poslije poja prvih pijetlova. Niti zimske noći nisu bile dovoljno duge. Jamačno je da je Taibele na koncu zavoljela Hurmizaha, i premda je shvaćala da jedna žena ne smije voljeti đavla, uzdisala je za njim dan i noć.
Premda je Alchonon već godinama bio udovac, ženidbene posrednice još uvijek su ga željele oženiti. Mladice koje su mu predlagale bile su iz skromnih obitelji, udovice ili raspuštenice, jer jedan pomoćni učitelj je bio slaba prilika i, ktomu, Alchonona je pratio glas da je bio malo munjen. Alchonon je omalovažavao predložene žene s različitim izlikama: jedna je bila previše ružna, druga je imala dugačak jezik, treća je bila prasica. Ženidbene posrednice su se pitale:
"Kako je moguće da je jedan pomoćni učitelj s plaćom od devet groša tjedno toliko umišljen i toliko želi birati? Kako može muškarac živjeti sam?"
 
Međutim, nijedna ga nije uspjela dovući pod ženidbeni baldahin.
Alchonon je bio dobro poznat u selu: visok, mršav, dronjav, crvene čupave brade, izčohane košulje, izbočene Adamove jabučice koja se neprestano dizala i spuštala. Čekao je da umre Reb Zekele, tajnik u sinagogi, kako bi ga naslijedio u poslu. Međutim Reb Zekele nije se žurio umrijeti; i dalje je obavljao svoje dužnosti s istim žarom kao i u mladenačkim danima. Alchonon je pokušao podučavati na svoj račun dječake, ali nijedna majka mu nije htjela povjeriti svojeg sina. Ujutro i navečer pratio je djecu u školu i iz škole. Kroz dan sjedio je u dvorištu učitelja Reb Ičelea i lijeno djeljao drvene štapiće, ili je izrezivao ukrasne papire koji su se koristili samo za Duhove, ili je modelirao kipiće od gline. Nedaleko od Taibelinog dućana bio je jedan bunar i Alchonon je išao na taj bunar tri puta dnevno da zahvati vode, ili da popije nekoliko gutaljaja, ili da nakvasi zamršene dlake svoje crvene brade. U takovim prilikama skrivećki je motrio Taibele. I ona ga je sažaljevala.
— Zašto mora biti tako nemaran?
Alchonon si je sa svoje strane svaki put rekao:
"Ah, Taibele, kada bi znala istinu . . .!"
 
Alchonon je živio u potkrovlju u kući jedne udovice već ostarjele, polugluhe i poluslijepe. Stara ga je često korila zato što ne ide u sinagogu moliti kao ostali Židovi. Istina je bila da je Alchonon, odmah nakon što je djecu pratio kućama, na brzinu obavio molitvu i nakon toga je legao u postelju. Često je stara vjerovala da usred noći čuje korake pomoćnog učitelja koji je izlazio iz kuće. Kada bi ga poslije pitala kamo je išao u to doba, Alchonon bi joj odgovarao da je sve to sanjala. Žene koje su navečer sjedjele na klupama i krpile čarape ili brbljale, razglasile su po selu da se Alchonon poslije ponoći pretvarao u neku vrstu vuka. Neke su išle tako daleko da su tvrdile da se ponašao kao ona vrsta vampirice koja opći s usnulim muškarcima.
Naprotiv, kako je mogao jedan muškarac toliko godina živjeti bez dodira sa ženom? Bogati su mu prestali povjeravati svoje sinove. Na koncu je mogao samo pratiti u školu djecu siromaha, i vrlo rijetko je pojeo žlicu tople juhe te se morao zadovoljit korom suhog kruha.
Alchonon je sve više mršavio tijekom vremena, premda su njegov stopala bila i dalje čvrsta kao i prije. Sa svojim mršavim nogama izgledalo je kao da hoda na hoduljama. Mora da je patio od vječite žeđi jer je stalno išao na bunar piti vodu. Ponekad je ipak pomogao nekoj ženi ili seljaku napojiti konja. Jednog dana, kada ga je Taibele ugledala iz daleka kako nosi jako pohabani kaftan, pozvala ga je iz dućana. Alchonon ju je prestrašeno pogledao i problijedio je.
— Vidjela sam da je tvoj kaftan isparan – reče mu Taibele -. Ako želiš mogu ti posuditi nekoliko lakata tkanine. Plaćat ćeš jednu grivnu tjedno.
— Ne.
— A zašto ne? — uzviknula je zadivljeno -. Pa ne ću te požurivati s  palaćanjem. Dat ćeš mi kada budeš imao.
— Ne.
 
I u žurbi je napustio dućan bojeći da bi mu mogla prepoznati glas.
Ljeti je bilo puno lakše posjećivati Taibele po noći. Alchonon se kretao po susjednim puteljcima umotavši se u svoj odrpani kaftan. Zimi, kada se morao skinuti i ponovno obući u hladnom hodniku Taibeline kuće, stvar je bila puno gora. No najgore su bili snježne noći. Alchonon je također bio zabrinut za Taibele, ako neki od susjeda primjeti njegov dolazak. Prehladio se i počeo je kašljati. Jedne noći je legao u Taibelin krevet cvokoćući zubima i trebalo mu je dugo vremena da se ugrije. Bojeći se da ona na koncu ne otkrije prjevaru, izmislio je hrpu objašnjenja i isprika. No Taibele nije željela otkriti ništa. Na vrijeme se uvjerila da taj Đavao ima sve ljudske običaje i ljudsku krhkost. Hurmizah se znojio, kihao, štucao i zijevao. Ponekad mu je dah davao na kapulu, drugi put na češnjak. Njegovo tijelo je nalikovalo tijelu njezinog muža, bilo je koščato i dlakavo, s istaknutom Adamovom jabučicom. Ponekad je  Hurmizah dobre volje a drugih puta, naprotiv, samo je uzdisao. Njegove noge nisu bile guščije nego ljudske, s noktima i žuljevima. Jednom ga je Taibele upitala da joj objasni što to sve znači, i Hurmizah joj je objasnio:
— Kada se jedan od nas spari sa ženom, tada uzme oblik muškarca. Jer bi u drugom slučaju ona umrla od straha.
Da, Taibele se navikla na Hurmizaha i voljela ga je. Više se nije bojala ni njega, niti njegovih bezbožnih riječi. Njegove priče su bile neiscrpne, premda je Taibele ponekad našla u njima neke proturječnosti. Kao i svi lažljivci, i Alchonon je imao slabo pamćenje. U početku ju je uvjeravao da su đavli besmrtni. No, jedne noći je upitao Taibele:
— Što ćeš učiniti kada ja umrem?
— Ali, đavli ne umiru!
— Odnesu ih u druge, mnogo dublje, ponore!
Te zime harala je neka epidemija među stanovništvom. Ledeni vjetrovi puhali su s rijeke, iz šuma i močvara. Ne samo djeca, nego i odrasli bili su desetkovani lošim vremenom. Padala je kiša i tuča. Nabujale vode su provalile branu. Jak južni vjetar slomio je jedno krilo vetrenjače mlina. U srijedu u noći, kada je Hur­mizah legao u Taibelinu postelju, ona je primjetila da je đavlu gorjelo tijelo, premda su mu noge bile hladne. Zadrhtala je i počela je jadikovati. Pokušao ju je zabaviti s pričicama o đavlicama, o tomu kako zavode mladiće, kako se pare s drugim demonima, kako čine obredna pranja, kako mrse dlake starcima na bradi... no osjećao se slab i nije ju mogao imati. Taibele ga nikada nije vidjela u takovom stanju. Prenula se.
— Hoćeš li da ti dadem malo toplog mlijeka?
— Takovi lijekovi nisu za našu vrstu.
— Što činite kada ste bolesni?
— Češemo se.
 
Rekao je samo to. Kada je poljubio Taibele, smrdio mu je dah. Uvijek je ostajao na njezinoj strani sve do prvih pijevaca, no te noći je otišao prije.  Taibele je ostala u postelji i u tišini je slušala pokrete u hodniku. On joj se uvijek kleo da je izlazio leteći kroz prozor, pa i kada je bio zatvoren, no ovaj joj se put činilo da čuje škripu vrata. Taibele je znala da je bio grijeh moliti se za demone, koje se mora proklinjati i izbaciti ih iz glave; no, ipak je molila Boga da pomogne Hurmizahu.
— Postoji toliko demona... – molila je sva žalosna – da jedan manje ili više nije važan!
Iduće subote Taibele je uzaludno čekala Hurmizaha sve do zore; nije došao. Zvala ga je u sebi i šaptala mu je čarolije koje ju je on naučio, međutim hodnik je i dalje bio tih. Taibele je ležala u postelji kao da je ošamućena. Hurmizah se jednom hvalio da je plesao za Tubal-Caina i Enocha, da je sjedio na palubi Noine Arke, da je lizao sol s nosa Lotove žene i da je Asuera vukao za bradu. Prorekao je Taibele da će poslije sto godina uskrsnuti kao princeza i da će ju on, Hurmizah, zarobiti uz pomoć svojih robova Chittima i Tachtima, da će ju odnesti u dvorac Bashemath. No sada je doista bio bolestan, napušteni demon, osamljeni sirotan... bez oca i majke, bez vjerne žene koja će ga njegovati. Taibele se sjetila kada su posljednji put bili zajedno, kako joj je njegov dah izgledao kao zvuk pile. Od nedjelje do srijede Taibele je jedva čekala da sat odbije ponoć, no čekala je čitave noći a Hurmizah se nije pojavio. Taibele se okrenula zidu.
Osvanu je blistav dan, ali je bio i tužan kao noć. Iz tmurnog neba sipio je snijeg. Dim se nije mogao penjati kroz dimnjak i vukao se po krovovima poput isparane plahte. Psi su lajali. Poslije nesretne noći Taibele nije imala snage ići u dućan. Ipak se obukla i izišla. Tada je vidjela četvoro ljudi kako nose nosila. Ispod gustog snježnog pokrova virile su noge nekog trupla. Samo je grobar pratio pokojnika. Taibele ga je pitala tko je pokojnik, grobar joj je odgovorio:
— Alchonon, pomoćni učitelj.
 
Taibeli se stvorila čudna ideja u glavi: da isprati Al­chonona, nesretnika koji je živio sâm, koji je i umro sâm, na njegov posljednji put. Tko će joj doći u dućan za tako ružnog dana? I što joj je značio njezin posao? Taibele ga je izgubila. Mogla je barem obaviti dobro djelo. Slijedila je pokojnika na dugom putu prema groblju. Čekala je dok je grobar uklonio snijeg i iskopao rupu u zaleđenoj zemlji. Zamotali su Alchonona, pomoćnog učitelja, u njegov molitveni ogrtač, stavili su mu pločice u oči, a u ruke grančice mirte koje će mu poslužiti da otvori put u Svetu Zemlju, kada dođe Mesija. Zatrpali su kovčeg i grobar je izgovorio Kadiš. Taibele je zajecala. Alchonon je živio samotnjačkim životom, jednako kao i ona. Kao i ona, nije imao nasljednika. Alchonon, pomoćni učitelj, izveo je svoj posljednji ples. Prema Hurmizahovim pričama, Taibele je znala da pokojnik ne ide ravno na nebo. Svaki grijeh rađa jednog demona, a ovi su sinovi čovječiji nakon njegove smrti. I dolaze po svoj dio. Pozivaju pokojnikovog oca, vode ga u šumu, u divljinu, dok ne okaju njegovu kaznu i tada je spreman na ulaz u čistilište pakla.
 
Od tada Taibele je živjela sama, dvostruko napuštena, i od askete i od đavla. Brzo je starjela. Ništa nije ostalo od njezine prošlost, izuzev one tajne koju nikada nije mogla otkriti i u koju nitko ne bi vjerovao. Postoje tajne koje srce ne može iskazati usnama. One se nose u grob. Vrbe ih lišćem trepeću, stijene ih šapuću, kamene ploče na groblju tiho razgovaraju kamenim jezikom. Mrtvi će se jednog dana probuditi, no njihove tajne će ostati kod Uzvišenog i Njegovog Konačnog suda, do kraja svih naraštaja.
 

Jichak Baševis Zinger (sa jidiša preveo Josip Nikšić)

Ljubezen košute

 
 
Pomlad, zgodnja spomlad
Jelena
srebrno nebo gori
https://www.gozd-les.com/sites/gozd-les.com/files/u3/vsebine/30-ko%C5%A1uta.jpg
pojasnite zdaj
srdito igro jelenjadi
Jelena
ljubezen košute v travi do pasu
igro igre to noro vroče opoldne
 
pokraj poti
teče tiha voda
 
dotik poljuba
 
sprosti se
Jelena
vodil te bom skozi prekinjena polja
po reki navzdol
v kateri mi tvoje dojke bežijo kot
vznemirjene postrvi
tam doli kjer je naša jelenjad iz sanj
Jelena
 
poglej tistega
z toplim lepljivim gobcem
on hodi v meni in tuli na sonce
objasnite mi zdaj
Jelena
čas rjovenja na poljih jelenjadi
 
sonce plava v modrini zvezd
 
dovoli da te odvedem Jelena
v travo do pasu
v zeleno travo do neba
Jelena
 

Nikola Šimić Tonin (na slovenski prevela Andreja Malta)

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Ponedjeljak, 19/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1335 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević