Get Adobe Flash player

Treba primjereno odgovoriti na parapolitičku srbohrvatsku anti-DEKLARACIJU

 
 
Odgovorimo na srbohrvatsku anti-deklaraciju o „zajedničkom jeziku“
ČLANICAMA I ČLANOVIMA DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
UPRAVNOMU ODBORU DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
- Prijedlog za žurno održavanje plenuma Društva hrvatskih književnika o hrvatskome jeziku danas i sutra u Republici Hrvatskoj i izvan Republike Hrvatske, u svjetlu obilježavanja 50. obljetnice DEKLARACIJE O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOGA KNJIŽEVNOGA JEZIKA i moralne obveze i deržanstva hrvatskih književnika da primjereno odgovore na parapolitičku srbohrvatsku anti-DEKLARACIJU, rođenu iz zloduha "istrage" i knjige popovićevskoga "Durieuxa" Jezik i nacionalizam;
- Prijedlog za podizanje spomen-ploče u DHK o pedesetoj obljetnici povijestnoga glasa DHK za Deklaraciju.
http://www.fairpress.eu/ba/wp-content/uploads/sites/11/2017/03/unnamed.jpg
Poštovane kolegice, poštovani kolege članovi Društva hrvatskih književnika, cijenjena Upravo DHK, prije pola stoljeća hrvatski su književnici, okupljeni u svojoj povijestnoj strukovnoj udruzi Društvu hrvatskih književnika (u tome času, genitivnom, Društvu književnika Hrvatske!), glasovali u Zagrebu za Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, koja je suverenitetno i presudno uspravila slobodarski hrvatski narod i hrvatske državljane kojima je Hrvatska domovinom u civilizacijskoj obrani jedine na svijetu kuće hrvatskoga bitka i slobode - hrvatskoga jezika.

Nepune četiri godine poslije zagrebačke, a u nastavku iste hrvatskoproljećarske književne intelektualne borbe za slobodu i višeglasje, odnosno za nacionalnu i kulturnu suverenost hrvatskoga naroda i njegovu ustavnu i stvarnu jednakopravnost s druga dva naroda u Bosni i Hercegovini - Srbima i Muslimanima / Bošnjacima - nastala je druga povijestna deklaracija o hrvatskome jeziku, sestrinska svojoj slavnoj zagrebačkoj predhodnici, SARAJEVSKA DEKLARACIJA O HRVATSKOM JEZIKU od 28.I.1971., koju sustvorismo i objavismo sedmorica nas hrvatskih književnika: Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Stanko Bašić, Vladimir Pavlović.
 
Nakon suverena tridesetosvibanjskoga izlazka hrvatskoga naroda godine 1990.  na povijestnu pozornicu svijeta,, zagrebačka je Deklaracija dobila pravo građanstva, doživjevši puno priznanje kao slobodarski simbol odpora drevnoga naroda "knjižtva i mača".onima koji neobarbarski nalegoše na jezik hrvatski zatirući mu ime i sime, egzistenciju i esenciju. Sarajevska Deklaracija o hrvatskome jeziku još nije, za razliku od zagrebačke,  dobila pravo građanstva u domicilnoj državi Bosni i Hercegovini i o njoj se u medijima i dalje šuti.
 
U blijedome svjetlu obilježavanja pedesetogodišnjice epohalne Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika i pod dojmom tame i progona nad Sarajevskom deklaracijom o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971. i nad hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini, zabrinjava činjenica da u nas nije prepoznata parapolitička ozbiljnost i memorandumska sveobuhvatnost  p r o j u g o s l a v e n s k e  srbohrvatske DEKLARACIJE O ZAJEDNIČKOM s-h-b-c JEZIKU., zapravo anti-DEKLARACIJE naime drzovito objelodanjene uz 50. obljetnicu znamenite zagrebačke DEKLARACIJE O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOGA KNJIŽEVNOGA JEZIKA. A sami čin "usvojanja" neke deklaracije o "zajedničkom jeziku" u Sarajevu, u kojemu se javno i masmedijskopolitički udarno progoni hrvatska riječ kao "proustaški jezik" (kako je to "izbrušeno šovinistički"izrazio sarajevski književnik i akademik ANUBiH Abdulah Sidran, u svome antihrvatskome medijskopolitičkome etiketiranju i nacificiranju dviju osamljenih častnih govornica hrvatskoga jezika na javnoj televiziji Federacije Bosne i Hercegovine) i onemogućuje suverenomu i konstitutivnomu hrvatskomu narodu uspostaviti vlastiti hrvatskojezični radiotelevizijski "kanal" na državnoj razini BiH, najviše govori o cinizmu i kusturicizmu zakulisnih režisera jedne političke predstave koji bi da vrate kotač povijesti natrag u takozvanu "Serbobalkaniju" i zlodoba "ubijanja", u ime njihova "zajedničkoga jezika" koji ne priznaje tisućljetni jezik hrvatski, književnika i pjesnika Kamenoga spavača  Maka Dizdara i tolikih drugih.
 
Sa željom da se spomenuto ignoriranje i prešućivanje nadiđe pokretanjem dialoga i doista otvorena razgovora zasnovana na samopotvrđivanju hrvatskoga nacionalno-civilizacijskoga identiteta i tisućljetne samosvojnosti hrvatskoga knjižtva i kulture stvarački inkorporiranih u duhovni svijet Zapada,  uvjeren da se samo tako učinkovito i trajno mogu zaustaviti i izkorijeniti jugototalitaristička nagnuća i protuustavna navijanja, koja idu za uzdrmavanjem doma i domovine hrvatskoga čovjeka i naroda - hrvatskoga jezika kao hrvatskoga i demokratske države Republike Hrvatske, predlažem članicama i članovima DHK i našemu Upravnomu odboru Društva hrvatskih književnika da se ovdje i sad, hic et nunc,  sazove p l e n u m Društva hrvatskih književnika posvećen hrvatskomu jeziku danas i sutra u Republici Hrvatskoj i izvan Republike Hrvatske i 50. obljetnici povijestne Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, kao i ovoj najnovijoj anti-Deklaraciji, svojevrstnomu (ovoga puta "zajedničkomu" a ne kao nekoć samo srbijanskomu), "PREDLOGU ZA RAZMIŠLJANJE", podpisnici kojega kao da drže  da Hrvati i nisu narod, da Republika Hrvatska nije suverena i samostalna država.
 
Ohrabrujuće bi bilo ako bi se naše Društvo (s Upravnim odborom na čelu), budući legitimnim baštinikom ne samo krležijanske Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika nego i BAŠČANSKE PLOČE "Z v o n i m i r a  k r a l j a  h r v a t s k o g", oglasilo priopćenjem ustavobraniteljskim i europejskim, poglavito glede činjenice da  su neki od supodpisnika srbohrvatske anti-DEKLARACIJE, inače rođene iz zloduha "istrage" i popovićevske knjige Jezik i nacionalizam (Zagreb, 2010.), sadanjim ili bvšim članovima našega Društva.
 
Također predlažem da se u današnjim, povijestnim, prostorijama DHK postavi odgovarajuća spomen-ploča sjećanja na hrvatskoproljećarski slobodarski glas  Društva hrvatskih književnika ZA Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Godine 1936. u Zagrebu je bilo objavljeno čak četvrto izdanje knjige profesora F. Poljanca Istorija srpskohrvatskoslovenačkoga jezika. Bijaše to pod velikosrbskom monarhofašističkom diktaturom. Ako se prešuti i "omalovaži" anti-DEKLARACIJU i zanemari jezik hrvatski (s kojim i u kojemu jesmo to što jesmo, svoji na svome i živi nacionalno-civilizacijski i državni organizam), nemojte da nas sve sutra salete knjižurinom "Istorija srbskohrvatskobosanskocrnogorskoga jezika"! Uostalom, znano jest kakove je teške političke osude u ožujku 1967.izrekao u Saboru SR Hrvatske Stjepan Mesić (potonji predsjednik Republike Hrvatske) na štetu podpisnika Deklaracije kao "antidržavnih elemenata", a u prilog "zajedničkomu jeziku" i kakove je "ZAJEDNIČKE srbsko-hrvatske udžbenike povijesti" najavljivao srbijanski predsjednik Tadić, u suglasju sa svojim osobnim prijateljem, predsjednikom Republike Hrvatske, Ivom Josipovićem. Na tome istome tragu brisanja povijestnoga pamćenja imao nam se dogoditi (zasad odgođeni!) tzv. KURIKULUM, i to, nimalo slučajno,  bez otca hrvatske književnosti Marka Marulića i marulićevske duhovno-narodnosne i književne okomice. Zajednička povijest, zajednički jezik, bezcarinska unija = Nova Beogradska Balkanija!
 
Nažalost ignorirana, velikosrbska državnopiratska otimačina hrvatskoga književnoga blaga, hrvatske književnosti Dubrovnika, Držića i Gundulića, koje je Matica srpska uvrstila, bez ikakova primjerena državnoga od-govora s hrvatske strane, u "Deset stoljeća srbske književnosti", sastavnim je dijelom istoga karadžićevskoga i "zajedničkoga" načertanija, nastavkom (izgubljenoga) rata, ali drugim sredstvima.
Srdačno pozdravljam vas, dragi mi hrvatski književnici, i sve ine hranitelje, branitelje, uživatelje i promicatelje drevnoga i lijepoga jezika Hrvata ma gdje oni bili.
 
Mile Pešorda, hrvatski književnik                                   Ponedjeljak, 3. travnja 2017.
 
Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku, 28. I. 1971.
 
Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku je bila "sestrinska" deklaracija o hrvatskom jeziku Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika objavljenoj 4 godine ranije, 1967. godine.
Objavljena je u Sarajevu 28. siječnja 1971.
Inicirao ju je Mile Pešorda, a potpisala su ju sedmorica hrvatskih književnika iz BiH (Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović, Stanko Bašić, zalažući se za hrvatsku nacionalnu i kulturnu suverenost i jednakopravnost s drugim narodima u BiH.
Njene potpisnike su jugoslavenske vlasti progonile, kao i potpisnike zagrebačke Deklaracije, no za razliku od zagrebačke, o sarajevskoj se u medijima i danas šuti.
Javna izjava hrvatskih književnika dana u Sarajevu 27. siječnja 1971., objavljena u novinama dan poslije. Javnu izjavu su dali u povodu političkoga napada na "grupu hrvatskih književnika" na plenumu
       
Udruženja književnika BiH koji se održao nedavno. U izjavi se ukazalo na stanovite pojave i probleme u odnosima koji vladaju u kulturnoj klimi Sarajeva, posebno među književnim stvarateljima, njihovom položaju, odnosima i sl .
"Deklaracijom smo sedmorica nas branili pravo na neometan život i ime, u državi Jugoslaviji sustavno diskriminiranoga i zatiranoga, hrvatskoga jezika kao takvog, zauzeli se za demokratske standarde i stvarnu ravnopravnost hrvatskoga naroda i kulture s drugim narodima i nacionalnim kulturama u Bosni i Hercegovini. Deklaracijom smo izrijekom zagovarali nacionalnu i kulturnu suverenost te uzeli u obranu, netom rođenu, i kao 'klerofašističku' odmah difamiranu, književno-kulturnu manifestaciju Šimićevi susreti" (Mile Pešorda, OSVIT br. 1-2, Mostar, 2010., Hrvatski list, 14. 2. 2011.).
 
Sadržaj ove izjave treba shvatiti kao sažet odgovor na pitanje koje je na nedavnom plenumu Udruženja književnika BiH postavio Lazar Amidžić, funkcioner Republičke konferencije SSRN BiH. Pitanje, samo po sebi, možda ne bi trebalo uzeti kao provokaciju, jer je upućeno s govornice jednog eminentnog kulturnog skupa, da ono nije bilo izneseno na erupciji optužbi za "laži" i najnižu vrstu političkog i kulturnog doušništva protiv "grupe hrvatskih pisaca" iz ove republike koji, po mišljenju Lazara Amidžića, snose odgovornost za nepovoljnu deskripciju ovdašnjih kulturnih prilika u članku Grge Gamulina objavljenom u dvanaestom broju "Kritike"...
Čak da je ovakvo pitanje imalo čist upitni oblik, inspiriran intelektualnom radoznalošću i dobrom voljom da se istini pogleda u oči, odgovor na njega zahtijevao bi određene pretpostavke...
Nema nikakve sumnje da treba odgovoriti na sva pitanja zainteresiranih promatrača sa strane, ali prije svega na ona otvorena i alarmantna što ih postavlja naša zbilja. Stoga ćemo mi s punom sviješću intelektualne književničke i ideološke obaveze odgovoriti Grgi Gamulinu tek:
kada se između kulture i politike ne bude stvarala barijera koja onemogućuje otvorenu, iskrenu i argumentiranu razmjenu mišljenja sa jasno deklariranih pozicija legalne nacionalno-kulturne pripadnosti;
kada neki predstavnici hrvatskog dijela kulture u političkim tijelima ne budu statisti po "nacionalnom ključu", nego javni povjerenici iza čije uloge stoji određeni kulturni program;
kada se kadrovska struktura u kulturnim institucijama, izdavačkim kućama i glasilima javne komunikacije uskladi prema izbalansiranim nacionalnim interesima;
kada se takve pozicije ne budu koristile za naivno motivirane oblike kulturne diskriminacije (kao što je pokazala publikacija "Književni razgovori" u redakciji Izeta Sarajlića i s pogovorom Ivana Fogla);
kada se u jezičnoj praksi osjeti prisutnost zaključaka simpozija o jezičkoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapadnom varijantom hrvatskosrpskog jezika i konačno započne razgovor o našem jezičnom standardu;
kada u otkrivanju kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine prevlada sistematski, progrmski i eruditivan stil rada, otvoren čitavoj kulturnoj javnosti, i kada se energije i novčana sredstva tog poduhvata ne budu trošili na djela lišena programskog opravdanja te ugledne fundacije, ili stručno promašena, umjesto da se angažiraju stručnjaci za još neistražena područja svih kultura naroda ove republike na ravnopravnoj osnovi;
 
kada Ivan Fogl, koji po nacionalnom paritetu predsjedava zajedno s vama skupovima u Republičkoj konferenciji Socijalističkog saveza, gdje se rješavaju sudbinska pitanja kulture, bude barem po profesionalnoj političkoj obavezi, ako ne po savjesti, odgovorio mladom hercegovačkom pjesniku Mili Pešordi zašto u materijalima za jedan službeni skup, izrađenim u vašoj instituciji, nisu, pored ostalih sličnih manifestacija, ni spomenuti Šimićevi susreti (znači li to da su oni diskvalificirani?);
kada ovoj kulturnoj javnosti prestanu dijeliti lekcije savjesti u kojima unitaristička psihologija poprima oblik agonije, koje se već na više skupova pojavljuju nepozvane i "kao gosti" zloupotrebljavaju gostoprimstvo, da bi ovo područje, otvoreno za demokratski slobodan razgovor o vlastitim problemima, pretvorile u poligon obračuna protiv jedne nacionalne i kulturne suverenosti s pozicija druge, u ulozi njenog eksponenta;
kada vi i vaši istomišljenici ustanete protiv nepravdi što su činjene istoj onoj kulturi, i istim tim ljudima koje ste optužili kao huškače i doušnike Grge Gamulina;
kada se u kulturi prestane nastupati u stilu arogantnog policijskog dušobrižništva, kako ste vi uinili u nekoliko navrata, sistematski, uporno mjereći dubinu javnog strpljenja;
kada bude sasvim jasno u čije ime vi govorite, jer se ova sredina ionako uz velike napore odupire pokušajima kulturne kolonizacije sa raznih strana, pa mora vjerovati u vlastite snage za izlaz iz vlastite krize. Nije potrebno da vas uvjeravamo da ona ima dovoljno intelektualnih i moralnih kapaciteta i da bi sasvim mogla bez usluga kakve su joj ponudili vaši istupi:
kada se desi (što bi možda bilo daleko bolje) da se pored Hasana Grapčanovića, javi neki političar koji bi vam u ime napadnotog dijela hrvatske kulture odgovorio za javnom tribinom. Nama bi, u tom slučaju bilo daleko jednostavnije, jer bi to ostao dijalog političara koji izrazito, i valjda legalno, predstavljaju interese triju legalnih nacionalnih kultura. Na žalost, ta treća reakcija nije uslijedila, i mi se prihvaćamo političkog rizika da popunimo jedno beznadežno prazno mjesto u javnom predstavljanju vlastitih kulturnih interesa, ako je već neko drugi, a ne mi sami, morao da nas, razumije se u svrhe optužbe, podvede pod taj tako usputno određujući naziv "grupe hrvatskih pisaca";
kada bi ovakvi istupi bili barem javni i samo veerbalni, jer ako oni dolaze od čovjeka političkog zvanja i utjecaja, bojimo se da je to mnogo opasnije zato što je on još uvijek u stanju da uradi više o gore od onoga što je rekao. U tom slučaju i Grgi Gamulinu, i samoj javnosti mnoge stvari bile bi jasnije. Kada ove pretpostavke budu ispunjene, onda ćemo mi s osjećajem zadovoljene pravde i dobrom osnovom za međusobno povjerenje raditi na vlastitim kulturama i onom što nas u njima povezuje kao ljude koji su svojim bićem i svojom poviješću duboko ukorijenjeni u ovo tlo. I tek tada ćemo moći da odgovorimo Grgi Gamulinu - ako on dotle bude živ.


Mile Pešorda

Tko na tvrdoj stini svoju povist piše...

 
"Mišad grize, ali po tlih gmiže.
Sam sur oro pod nebo se diže."
(Ivan Mažuranić)
 
Mislila sam ne pisati ništa o tzv. Deklaraciji. Dosta je o tome pisano. A ima mnogo i umnijih glava od moje, koje će o tome nešto reći, puno pametnije i stručnije. Doduše, nisam to smatrala niti dovoljno važnim, obzirom na potpisnike i „stručnjake“ (ima ih tek nekoliko), niti sam smatrala potrebitim pisati nešto o ljudima, za koje mi je izgledalo kako nisu imali nikakvog drugog pametnijeg  posla, pa se dali u pisanje nekakve deklaracije o jeziku. A i činilo mi se, sve to, nešto  u stilu „trla baba lan  da joj prođe dan“. 
http://tvsa.ba/clients/tvsa/3-31-2017-8-26-13-AM-10483147.jpg
"Veleumni" jugoslaveni u Sarajevu na predstavljanju svoga, "zajedničkoga jezika"
 
Najprije mi je, moram priznati, sve to skupa bilo smiješno. Nisu mi bili sasvim jasni niti motivi zbog kojih rade to što rade niti o čemu to  ti ljudi razglabaju… Niti zašto rade to što rade. Pa mi imamo svoj, HRVATSKI JEZIK! I mi smo, davnih dana, imali svoju Deklaraciju o uporabi hrvatskog jezika!
 
Naš jezik, HRVATSKI JEZIK, zaštićen je i Ustavom!!! „Onda, čemu sve ovo?“, pitala sam se. Odakle ta stalna i grčevita žudnja za vraćanjem u to „razulareno  balkansko bratstvo“? Po čijem naputku? Za čije interese? NA ČIJI SE TO MLIN OPET TJERA VODA? A onda… paf!!! Prosvjetljenje!!! I sve mi je postalo kristalno jasno. Potpisnici su iz Srbije, iz Crne Gore, pa iz B-H. A poveliki ih je broj i iz Lijepe Naše, odakle je i potekla, kako kažu, ova inicijativa. E, pa, sada mi je sve sjelo na svoje mjesto!!! Jasno mi je i odakle vjetar puše, i tko je sve zakuhao, i čiji su sve prsti tu umočeni. A jasno je i svima, kako su na djelu produžene ruke“ jugonostalgičara (već toliko puta viđeno), ostatci pete kolone i još aktivnih članova UJDIJA ili njihovih sljedbenika i nasljednika, koji samo realiziraju „na ovim prostorima“, kako to oni umno kažu, zacrtani program SANU II. „Pa, kako to? Odakle sad to? S kojim pravom?“, u čudu se pitaju Hrvati. 
 
Ali, dragi moji Hrvati i Hrvatice, što se čudite? Hrvatska je   jedna od rijetkih država u svijetu, u kojoj politički mrtvaci, još uvijek kroje pravdu, kreiraju politiku, mudruju i imaju svima što za reći. I biti „svakom loncu poklopac“. A u kojoj su, što je još tragičnije, ti isti mrtvaci i to njihovo neprestano rovarenje, na našu veliku sramotu, još i financirani od te iste, NAŠE države. A vlast se pravi mutavo „mudra“. Pa nam mutavo i mudruje.
–Ovo ti je, moja Lucija, samo njihovo puštanje probnih balona. Nije nam to ništa novo. Bilo je i gorih stvari. Još se u vrijeme bivše Juge, pokušavala rastakati naša nacionalna svijest, nametanjem zajedničkog jezika srpsko-hrvatskog, navodno, hrvatskog  i srpskog. A bilo je to samo, mrtvo slovo na papiru. Dok je u stvarnosti, bio to srpski jezik s  ijekavskim izgovorom.
 
ASIMILACIJOM AUTENTIČNE KULTURE BILO KOG NARODA NESTAJE
I SAM TAJ NAROD
 
No, nije to počelo od jučer niti od 1945. Ne, ne, dragi moji!!! Sve je to počelo, još od davne 1918. i prve Jugoslavije. Tada su se i svjedodžbe, diljem Hrvatske, pisale ekavicom i ćirilicom. Zamislite, molim vas, ćirilica u srcu Hrvatske!!! I diljem cijele Dalmacije… Pa su se učitelji iz Makarske tj. Hrvatske, tako su mi pričali moji stari, tzv. Dekretom, upućivali na rad u najzabitnije selendre oko Čačka ili Niša. Pa su službeni dekreti i sva dokumenta, pisana ćirilicom i ekavicom. Nakon toga su došla druga vremena. I druga vrsta terora, Došla je druga Jugoslavija. Sve se radilo malo suptilnije. Sve je bilo u stilu “bratstva i jedinstva”. A opet, sve zajedno, na račun i na štetu Hrvata i Hrvatstva.   
Sjećam se, tako, jednog sličnog pritiska i nametanja zajedničkog jezika (ne tako davno), i još dražeg im pisma, u sve škole u B-H. Pa i u školu u kojoj sam i ja radila. Bilo je to nekoliko godina prije početka agresije na Hrvatsku. I početka rada na konačnoj realizaciji njihovog, davno zacrtanoga plana: Preko zajedničkog jezika u zajedničku Srboslaviju. A onda prisvoji, pokradi… I sve proglasi srpskim. Kao i dosad.
 
Ali, drugovi naši dragi, promašili ste zacrtane vam ciljeve! Jer, nema naroda  na ovom prostoru (kako vi pjesnički kažete), koji bi želio biti sa Srbijom, u bilo kakvom obliku i zajedništvu.  
–Morate znati i zapamtiti! Jezik je ustavna kategorija. I nitko nema pravo to mijenjati. Posebice ljudi kojima to nije profesija.
Zar nije tako, Lucija!?
–Tako je, nego kako bi bilo!? Ma iskreno, dosta mi ih je!!! I ne samo da mi ih je pun kufer, nego je i meni, zbog takvih i njima sličnih, konačno pukao film.
Zato, drugovi i drugarice, shvatite jednom zauvijek!!! Davno je prošlo to vaše  vrijeme. I nikada se takvo, vjerujte nam, ne će ponoviti niti vratiti. Zar mislite kako smo svi mi ovce pa nam možete prodavati maglu, za velike ali naše novce!? Zar, zaista, mislite kako nas možete  vratiti u zajednički tor, kao u ona bivša vremena?
I zaslijepiti nas vašim „mudrolijama“… bez ikakva pokrića.
 
A pokrića za naše tvrdnje, o posebnosti i različitosti hrvatskog jezika, od bilo kojeg drugog - u gore navedenim državama iliti njihovom regionu - može svatko pronaći u Razlikovnom rječniku hrvatskog i srpskog jezika. U kojemu takvih primjera ima i na pretek. Često ga koristim, vjerujte mi! Pa i dandanas, kada se nađem u nekoj nedoumici, poradi uporabe nekih neprihvatljivih mi riječi, a sve zbog dugih i predugih godina velikosrpske tiranije, koja je na svima nama, a posebice na jeziku, ostavila svoj trag. A taj, podebeli i teški rječnik, nalazi mi se uvijek pri ruci… na polici iznad moga ležaja. I svaki put, kada se u vijestima na TV postajama, spomenu zemljotresi, mene spopadne strah. Da mi ne bi, ne daj ,Bože, to palo na glavu. Vjerujte mi, ne bi mi se, baš, dobro pisalo. Završila bih, sigurna sam, zbog nezgodnog udarca, teškom i debelom knjigom, s teškim potresom mozga.
Onda, možeš misliti, moja Monika, koliko nam je jezik „zajednički“?
–Pa što to ne makneš s police, moja Lucija?
–Ne, ne! To s police ne ide! Ne, nikako!!!
– A zašto ne, ženo božja?
–E, moja Monika! Pa, zato što uvijek, kada mi pogled padne na taj Rječnik, srce mi zatreperi, od neke dragosti i neke topline.
–Pobogu, Lucija, kakve sad veze s tim ima Razlikovni rječnik?
–Ima, ima ! I te kako ima!!! Jer svaki put, kada ga vidim, zahvaljujem Bogu što mogu govoriti, pričati, sanjati, šaptati, plakati… razgovarati na mom HRVATSKOM…A to je za mene, moja Monika, i blaženstvo i neizmjerno bogatstvo. I božanski osjećaj.
Vidiš, to ti je za mene prava SLOBODA.
I ne bih se toga odrekla, vjeruj mi, nizašto na svijetu. Pa, makar dobila i potres mozga.
 
Jer, tu je sakupljen sav NAŠ, MOJ HRVATSKI!!!
–Pa tko se, onda, pitam te, usuđuje to negirati!?
–Hm, tko se usuđuje? Uvijek ista klatež. Uvijek ista bratija, moja Monika. Uvijek isti tzv. kulturnjaci ili  tzv. intelektualci. Koji uvijek nešto kuhaju… A recepti su uvijek  iz iste kuhinje, iz koje su došli i raznorazni pravopisi tzv. hrvatskog jezika, pa kojekakve kurikularne  tj. kurikulne (a  zašto ne hrvatski naziv na čistom hrvatskom jeziku) reforme školstva. U kojima nam se koješta podmetalo… Kao što se i sada želi podmetnuti… Mislili su drugovi da mi ne znamo što oni misle.  Pa su nam, tako, umjesto Marulića, ponudili Štulića, Ferića i kompaniju. A, evo, sada, umjesto hrvatskog jezika, nekakvu zajedničku svaštaru u „jezikovoj čorbi“. Sve po receptu, isprobanih majstora kuhinje za „bratstvo i jedinstvo“.
–Ma, reci ti meni, onako iskreno, što ti misliš  koja li je to mudra glava smislila ovu besmislicu?
–E, moja Monika, moja Monika! Vjeruj ti meni! Iako sam rođena  i odrasla u jednoj takvoj, „multikulti“ sredini,  trebao  bi mi i dandanas prijevod, za skoro svaku pročitanu riječ iz njihovih tiskovina ili starih knjiga.
Slušaj samo i reci mi, onako iskreno, razumiješ li ti išta od ovoga!?
„Avgani, alkalija, ahordate, askurđel, štijača, bajat, bajbokana, banjo, bata, bešika, bonsek, cirada, čen, deka, dirka, diš-mašina, dođoš, đed, foka, fugna, furuna, gica, izdrati se, kačamak, karlica, kavurma, kazan, kec, kenjkati, kerovođa, kirija, ćumez, komora, kuče, kučina, lane…“
Vidiš! A drugovi bi nas trpali u isti, zajednički tor!!! Da u njemu svi zborno blejimo, na nekakvom zajedničkom jeziku.  Ali, ista je stvar  i s bošnjačkim  i sa crnogorskim jezikom.
“Ako svoj jezik ne možemo razlikovati od drugoga, tada se ne možemo prepoznati ni kao pripadnici jedne nacionalne zajednice”, kaže doc. dr. sc. Marko Alerić, profesor s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
 
TKO NA TVRDOJ STINI SVOJU POVIST PIŠE…  
 
Sjećam se, tako, vremena u njihovoj bivšoj, kada smo svi mi, prosvjetni djelatnici, dobili naređenje od „mjerodavnih drugova“ (protivno Ustavu), pa i u mojoj školi, da pišemo u školskim dnevnicima, jedan tjedan latinicom a drugi ćirilicom. I, kao što je bilo i za očekivati, nisu na to svi pristali (a ni moja malenkost). Zato me i čudi, ali u isto vrijeme i nervira, indolentnost  naših veleumnih glava.
Što se dosad čekalo? Što se sada čeka?
Zašto se hrvatski jezik, sa svim svojim posebnostima i bogatstvom, ne zaštiti i ne proglasinacionalnim i kulturnim dobrom HRVATSKE? Zašto se nanovo ne uspostavi i Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika koje je bilo osnovano 2005. (kao stručno tijelo nadležnog Ministarstva), ali koje je ukinuto 2012. godine, odlukom tadašnjega ministra znanosti, obrazovanja i športa, Željka Jovanovića. Bez ikakvog razloga, kažu stručnjaci.
–Ma nemoj tako! Možda je drug Jovanović, kao „vrsni jezikoslovac i strastveni zagovornik posebnosti hrvatskog jezika“, htio učiniti nešto važno, nešto epohalno. Možda ga je htio, u svom aranžmanu, očistiti od svih uljeza i stoljetnih nakupina, koje nisu svojstvene hrvatskom izričaju, a taloženih tijekom dugih desetljeća jezične i svekolike diktature.
–Pa tako bi učinio, moja Monika, svaki normalan i domoljuban Hrvat. Zar nije tako!? Jer, „najveće hrvatsko nacionalno kulturno dobro je HRVATSKI JEZIK koji, možete li zamisliti, još uvijek u Hrvatskoj, za razliku od drugih država diljem Europe, nije čak ni zakonom zaštićen. Pa se tako, svaka jezikoslovna nula i protuhrvatska klatež, može svakog trena na njega obrušiti. Kao što su to sada i učinili i s famoznom "Deklaracijom o zajedničkom jeziku", na kojem se svi u regijonu razumemo.   
 
Otac hrvatskog jezikoslovlja, Hrvat, isusovac Bartol Kašić, preveo je cijelo Sveto pismo s latinskog na hrvatski jezik, na štokavsko narječje ijekavskog govora (i to latinicom), još davne 1633. godine. Zato je Kašićevo djelo i vjerodostojna potvrda stoljetne hrvatske jezične samobitnosti.  
A Marko Marulić!? Tko je on?
Znaju li (vjerojatno ne znaju) tko je, uopće, Marko Marulić, što je značio i što znači za Hrvatsku, hrvatsku književnost i hrvatsku nacionalnu kulturu?
–E, pa, antifati drugovi, Marko Marulić je po općem sudu najvažniji hrvatski pisac 15. i 16. stoljeća, nacionalni klasik, tvorac Judite - prvog epa hrvatske književnosti na hrvatskom jeziku, prevedenog na mnoge svjetske jezike, klasik kršćanske književnosti te humanist europskog formata; on je otac hrvatske književnosti (tako ga nazivaju), književnik i filozof koji je, u tom svom vremenu, bio čitaniji, po dvorovima diljem Europe, čak i od samog Shakespearea.
I dok smo mi  imali jednog Bartola Kašića i jednog Marulića, naši susjedi su govorili  slavjanoserbskim iliti crkvenoserpskim jezikom. Nikom razumljivim i nikom dostupnim. I sve je to tako trajalo do kraja 18. i početka 19. stoljeća, kada je umješni i lukavi Vuk Karadžić, umješno posvojio tj. ukrao naš štokavski dijalekt, te po uzoru na njega, stvorio srpski jezik. Čak je htio uvesti i ijekavski izgovor. Ali, na našu sreću, to nije prihvaćeno. A da  se tada to dogodilo, danas bi svi mi govorili srpski. Tako „da nas celi svet razume“.
I, eto, zašto mi se sada,  ni ova rabota, ne čini baš tako nevina niti  naivna. A ni, sasvim, beznačajna. Jer u njih se ništa ne radi, bez nekog, već unaprijed, pripremljenog plana. A sve, opet, u ciljuostvarenja njihovih stoljetnih snova o Velikoj Srbiji. Jer, „gde je i jedan Srbin, tu je i Srbija!“
„Ko to kaže, ko to laže
Srbija je mala.
Nije mala, nije mala,
Triput ratovala.
Onda je bilo: “Sprem'te se, sprem'te, četnici!“
Pa“Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate!“
A, nakon toga i „ko nas bre zavadi“?
Jer „Mi Srbi smo sposobni uvek izazvati rat, pa onda pobeći. Ali se zato znamo u miru udvarati, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo. Tako smo za nagradu dobili i Vojvodinu“.
Da bi nam na kraju, pokušali sve to lijepo i zacementirali u „govori, bre, srpski da te celi svet razume!“
„A šta se, bre, čudite!? Svi štokavci su zapravo Srbi i zato mora postojati jedan jedinstveni i zjednički jezik!“
Zato mi sada, sve ovo skupa, i miriše na Memorandum II. i vraća me u ona olovna vremena Slobodana Miloševića. I njihovih priča kako su svi nastali od Srba.
Kako smo svi, zapravo, Srbi.
Kako smo svi jedan narod.
I kako svi govorimo istim jezikom…
 
- A čemu, onda, sve ovo vodi? Reci mi!
– Čemu vodi!? Čemu vodi??? Pa, sve je jasno …k'o dan. Dogodila bi se, draga moja, invazija i doseljavanje s  istoka i promjena nacionalne strukture pučanstva. Isto kao što je to bilo i nakon 45.
Za njih ništa ne znači sto godina? Jer bi, za stotinu godina  rekli: „A tko su ti, odakle su ti, Hrvati? Oni nikada nisu ni postojali“.
I bilo bi nam, opet: Sve je to jedan narod, sve je to jedan te isti jezik. I svi su to Srbi. 
„U razdoblju od 125 godina, Srbija je ratovala svakih 14 godina. I unatoč razornim posljedicama takve politike, i danas se u Srbiji  tvrdi da su zapadne srpske granice na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag“, piše Latinka Perović, srbijanska  povjesničarka i bivša političarka.Pa se, zato, čini mi se, a na tome tragu, opet i rodila, ta veleumna i zajednička deklaracija. Ni manje ni više, nego o zajedničkom jeziku svih bratskih naroda.
„Neka nam vječno živi  Tito, partija, bratstvo, jedinstvo i Armija“, viču antifa drugovi. A podmladak uzvraća: „Tito, partija-omladina akcija!“ I akcija je počela… Pa, zamislite, ljudi moji dragi, te sreće!  Intelektualci svih zemalja, kako oni kažu, ovih prostora, ujedinili se kao proleteri svih zemalja i odlučili se za intelektualnu akciju i predstavljanje  svoje tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku.
I to, baš u vrijeme našega obilježavanja 50. obljetnice od donošenja Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, točno prije pedeset godina, 17. ožujka 1967. Čime je onemogućeno da se kao jedinstveni jezik za Srbe i Hrvate, Hrvatima silom nametne srpski jezik.  
Pa im je, ovo sada, izgleda mi i bio, “posljednji vlak” za tzv. novu deklaraciju. I nisu ga htjeli, a možda nisu ni smjeli propustiti. Namjerno izabrano i namjerno tempirano. Što im je, u zadnje vrijeme, postao običaj i, još jedna u nizu, očita provokacija.
 
CIJELI DAN SE ŠETAJU PO SELU, VUKOVI U OVČJEM ODIJELU…
 
Sve je to, dragi moji, na tragu „Svi Srbi u jednoj državi!“ I sve odrađeno kako je i planirano. Točno onako kako je to zapisano u Memorandumu II.: 
• Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu“.
• Destabilizovati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije…
„Ako to netko ne vidi u Hrvatskoj, ili je potpuno neinformiran, ili slijep, da ne kažem neinteligentan, a ako to netko u politici ne vidi, pogotovo u državnoj politici, ili je zlonamjeran, kukavičje jaje i tuđi plaćenik, ili u rijetkim slučajevima – idiot“, piše i Marko Ljubić. No, nažalost, ni većina hrvatske javnosti  niti ljudi u svakodnevnoj komunikaciji, ne razmišljaju, i jako malo znaju što je to, zapravo,  književni, što standardni, a što razgovorni jezik. A pogotovo ne znaju, kakva je razlika između jednog, drugog i trećeg.
 
Bošnjački, a ne bosanski jezik
 
–A kakva je razlika? Reci!!
–Ne bih o tome sada. O tome ćemo neki drugi put! Prevažna je to tema, draga moja Monika, za jedan kratak odgovor.
Ali, vratimo se mi, na tzv. zajednički jezik!!! Vidiš, ja sam rođena i odrasla u jednoj, „multikulti“ sredini, ali bi mi, vjeruj mi, za skoro svaku riječ i srpskog i bošnjačkog jezika, kojim govori većina starijih Bošnjaka i većina Srbijanaca (za srpski imamo Razlikovni rječnik), sada trebao i prijevod. A drugovi bi nas, opet, trpali u zajednički tor.
Pa, iako je Jugoslavija, davnih dana preminula i upokojena, za jugofile očito još živi. Jer, njima valjda treba malo više vremena… da to konačno spoznaju. Možda im se kasno ili nikako ne pale lampice. A što će jadni bez nje? Nikad ju nisu ni oplakali niti prežalili. Zato sada i nariču, viču i jauču. NARIČU jadni KAO PLAĆENE NARIKAČE (što očito i jesu), nad već davno upokojenim im i raspadnutim im  MRTVACEM.
 
Ipak mora se znati... to su „sve mudre glave, časni nositelji i perjanice svenarodnog progresa i budući kreatori, naše i svekolike, svjetlije budućnosti, na ovim prostorima“: Vesna Teršelić, Dejan Jović, Boris Dežulović, Igor Štiks, Teofil Pančić, Rajko Grlić, Dragan Markovina, Srećko Horvat, Boris Buden, Viktor Ivančić, Ante Tomić, Daša Drndić Dubravka Ugrešić, Rajko Grlić, Mirjana Karanović, Jasmila Žbanić, Edo Popović, Damir Karakaš, Vedrana Rudan, Snježana Banović, Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Željko Ivanković, Boris Pavelić, Pero Kvesić, Heni Erceg, Zdravko Zima i…
I na kraju… Drago Pilcel. Veliki znalac našeg  hrvatskog jezika, veliki i provjereni domoljub, čovjek širokih pogleda i visokog morala. Kojega je osobno iz Beograda pozvao neki Vladimir Arsenijević, u ime nekakve udruge, znakovitog imena „KROKODIL“. Krasna ekipa, nema zbora! „Jedino su Frljića zaboravili, ali on trenutno priča samo poljski!!!”, sarkastično zaključuje Peternel.
–E, da je bogdo tako, poštovani gospodine Peternel! Da je tako, ne bismo, nakon njegove, svjetski „poznate i priznate“ predstave, a sada uprizorene i u Splitu, imali probleme sa želucem. A što je još gore, problemi su popraćeni i nagonom na povraćanje.
I to nije sve! Tu vam je još i  jedna cijela kolona tzv. intelektualaca, koji su  probuđeni i nabrijani, potpisali a onda i predstavili, svoju umotvorinu, za 21. stoljeće.   
–Što ti misliš, Lucija? Možda je i ovo, jedna od njihovih mnogobrojnih, dosad napisanih, satiričnih umotvorina.
Jer, jezik bez nacionalnosti, bez pravila, bez lektora i lektoriranja, bez stručnjaka i bez znanja, može ponuditi samo netko, kome je hobi pisanje satire. Ili onaj kome je kaos i  u glavi i u jeziku… Ili, pak, netko kome je u interesu stvaranje… kaosa. Što, ruku na srce, nisu oni  započeli. Traje to, u novije vrijeme, više od dvadesetak godina. Nekad s malo više, a nekad s malo manje intenziteta.
„Svi govorimo njemačkim jezikom, ali ne možemo o njemačkom jeziku govoriti svi“, rekao je veliki  Goethe.Ali kod nas, u Hrvatskoj, svi sve znaju, svi se u sve razumiju, svi pametuju… A naročito, antifa drugovi i drugarice.
–Sve mi se čini, moja Monika, kako su svi ovi opskurni likovi, ovi potpisnici Deklaracije, samo obični provokatori koji puštaju probne balone, u nečije ime. Je li itko dosad za njih čuo? Zna li itko živ, u čemu su se to oni, nešto posebno dokazali i istakli? Jer, sve su to, draga moja, intelektualci bez pravog pokrića ili  intelektualci opće prakse. A praksa im je, što je i dosad bilo vidljivo, isisavati novac iz naših džepova.
–Pa, zamisli sada, moja Lucija, da ti isti „zajednički jezici“, ravnopravno sudjeluju i u našem standardnom jeziku!!! Kakva bi to svaštara bila? Kakav bi to kaos bio!? Ili bolje rečeno, kakav bi tek  kaos nastao. A meni se čini, kako ovim velikim jezikoslovcima iliti kulturnjacima, to i odgovara. Jer, na svaku kritiku, složno i orkestrirano, idu u protunapad. Pa vrijeđaju, pa kritičare proglašavaju neznalicama, nacionalistima i šovinistima. I samo im je, još jedan mali korak, do trpanja svih Hrvata u isti, fašistički koš. Njima ne pomažu niti očiti dokazi… Oni guslaju… svoje pa svoje. Jer, njima je svijest zabetonirana, a savjesti nisu nikad ni imali. 
 –Možda im, moja Lucija, neke stvari nisu sasvim jasne. Možda nisu bili u tijeku. Možda su učili samo srpski a hrvatski jezik im je, bio i ostao, stran. Možda ne razlikuju neke stvari. Jer, jedno je standardni a drugo govorni jezik. 
- Ali, u pisanoj komunikaciji - službenoj ili kulturnoj, moraju važiti pravila. Možda, oni jadni to ne znaju. Ili se prave kako sve znaju i kako im je sve jasno.
–Sve je njima jasno, draga moja! Sve je njima jasno… Pa, zato to i rade. Ali, kao što svaka država ima svoje zakone koji se moraju poštovati, tako i jezik ima svoje standarde- zakone kojih se svi moramo pridržavati. Htjeli ili ne htjeli. Jer, hrvatski jezik ima svoja   jasna pravila. I zakonski i Ustavom određena.      
 
HRVATSKA VEĆ VIDJE DOSTA RAZNIH ČUDA   
 
–Davno je rekao naš veliki Matoš:„Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda“.  
–A je li se otada do danas što promijenilo?
–Možeš misliti!? Kako bijaše na početku, draga moja Monika, tako ti je i sada …
–Baš smo mi, jelˈda, „čuđenje u svijetu“. Što je to s nama?Zar su nam važniji svi ovi gmizavci, ulizice, dodvorice, debelokošci i puzavci, od   naših  časnih ljudi i domoljuba?
Je li to normalno?
Je li to domoljubno?
Može li itko normalan nešto slično i zamisliti, nakon prošlog  rata, u   bilo kojoj drugoj zemlji, diljem Europe i svijeta?
Ne može, jer je nezamislivo!!! A, evo, sada bi nam, takvi i njima slični, tzv. napredni antifati drugovi, uvalili još i Soroša. I nekakav njegov Central European University. Da nam i  on i njegov univerzitet, valjda, obogate  taj naš „zajednički jezik“.
Pa marširaju, pa marširaju… A marširaju, kako oni kažu, za znanost.
–Na našu sreću, takve fore ne mogu im danas proći ni kod najvećih neznalica. 
–Nemoj tako! Svi su to redom ugledni ljudi i znanstvenici, dobro nam znani, koji su silno zabrinuti smjerom koji ide hrvatska znanost. 
Potporu su im, dakako, među ostalima, dali i znanstvenik Ivan Đikić, bračni par Ivica i Marijana Puljak (ko pametni ljudi) iz stranke Pametno, te bivši voditelj Ekspertne radne skupine za provedbu kurikulne reforme Boris Jokić.
Prosvjednicima su se pridružili i Mirela Holy, Nenad Zakošek, Aleksandar Štulhofer te Marko Torjanac. A „maršu“ u Rijeci, nazočio je i Željko Jovanović. Zbili drugovi redove i napadaju… sa svih strana. Rovare i oštre zube. Samo im nedostaje, dobro nam poznata glazba, koja ide uz svaki takav marš, pa da sve bude kao u, ne tako davna vremena (ne ponovila se više). 
A dokle??? Dokle ćemo mi to trpjeti i sjediti skrštenih ruku? Zar ćemo, još uvijek, takve „toviti“ našim novcem i produžavati im trajanje? Zar otkidati od naših usta? Zar otimati od mizerne mirovine naših umirovljenika, u koje se, nažalost, ubrajam i ja osobno, pa davati ovim dembelima i lezihljebovićima?
Ima li, ljudi moji dragi, u ovoj jadnoj zemlji itko tko će, već jedanput, reći DOSTA? RAZLAZ, DRUGOVI!
Dosta ste nas isisavali i pili nam krv. Nađite nekoga drugog za koga ćete se prilijepiti kao pijavice i njih se držite. A nama je, vas i vama sličnih, već dosta. Prekipjelo nam je. Skinite nam se sami s grbače. Ili ćemo vas mi skinuti. 
Prepun nam je kufer!!! Prepun nam je kufer svih vas zajedno! I svih vas jugozatupanaca i svih vas, tzv. intelektualaca, koji se petljaju svugdje gdje im mjesto nije. Kao što je i ovo sada. Ova, navodna, deklaracija o zajedničkom jeziku, od navodnih intelektualaca i eminentnih jezičnih znalaca koja se propagira u Hrvatskoj, B-H, Srbiji i Crnoj Gori. A sve je na tragu: JEDAN JEZIK, JEDAN NAROD, JEDNA DRŽAVA.
 
Inicijativa je predstavljena  kao „Sarajevska inicijativa 4×1=1”, na sastanku proširenog odbora eksperata”, kako reče Snježana Kordić, povremena jezikoslovka u Hrvatskoj. A djelići te tzv. deklaracije o zajedničkom srpskohrvatskom, bošnjačkom i crnogorskom jeziku, već su obznanjeni u tiskovinama pa ih ja  ne bih sada navodila.  
Ali bih se, malo više pozabavila, jednim novim rječnikom… Rječnikom arhaičnih riječi muslimana tj. Bošnjaka. Ako itko od hrvatskih potpisnika, a nalaze se među ovih dvjesto umnih intelektualaca, uspije objasniti - prevesti ad hoc ovo dolje navedeno -što je samo maleni djelić iz mnoštva riječi koje spadaju u razgovorni bošnjački jezik (a navedene su u rječniku), unutar pojedinih skupina, onda povlačim sve izrečeno.
„Insan, pojata, ajvan, džehenem, hajat, adet, haramija, ašik, bakrač, bezbeli, berićetno, bilahi, bilmez, bosen, bošča, čador, čivit, ćeif, ćemane, ćepenak, devetrati, dova, gerdan, haber, hajir, halaliti, hamal, insan, izmećar, jazija, kabast, kaur, kijamet, ljesa, marifetluk, merhamet, musali, mliti, muaet, nafaka, obataliti, paligrap, pulika, reštiti, rospija, sadaka, sahibija, salamet, sebur, sevap, sikterisati, šaban, šenlučiti, tefter, ukabuliti, ukopacija, uriktati, valahi, valiti, viraunin, višeklija, brišak, vukara, zaptija, zeman…
 
I tko će, natjerati, pitam ja Vas, velepoštovana i veleumna drugarice Kordić, tko će uvjeriti obične ljude, stare Bošnjake u zemlji Bosni ili Crnogorce u Crnoj Gori da ne govore svojim jezikom? Tko će HRVATE prisiliti da ne govorimo svojim HRVATSKIM jezikom?
Tko će nas uvjeriti kako je hrvatski, bošnjački, srpski i crnogorski jezik, istovjetan i jedan jezik?
Vaše su umotvorine, dragi drugovi, prozirne. I već davno prožvakane. A vaše nebuloze, priče su za malu djecu.
Zato, lijepo vas molimo, uozbiljite se!!! I ne budite smiješni!!!
I KAZAHSTAN UVODI LATINICU… A vi biste NAM UTRPALI ćirilicu.
–Ali, reci mi, onako iskreno, što ti misliš - a ja to ne mogu nikako dokučiti - kako je, uopće, u Jugoslaviji, mala Slovenija mogla i uspjela čuvati i očuvati svoj jezik?  
–A kako? Lijepo, moja Monika!!! Izborila se!!! Donijela i provodila zakone. Jer, svatko onaj tko je želio živjeti i raditi u Sloveniji, morao je punih šest mjeseci učiti slovenski. A nakon toga, još i položiti, usmeni i pismeni ispit.
Eto, draga moja! Vidiš li, sada, kako se to radi? Kako se voli svoj narod i kako se čuva opstojnost i samobitnost svoga naroda. A mora se i priznati! Slovenci su oduvijek imali političare  koji su to znali i umjeli.
„Zaista, koju mi drugu kuću imamo osim jezika? U kojoj kući smo više svoji, više na svome, nego u domu koji svoje riječi čuva?“, rekao je, nekada davno, davno jedan veliki državnik i mislilac.
Zato, drugovi „naši“ i njihovi, okanite se jalova posla. Radite ono što najbolje znadete, ako išta i znadete, a hrvatski jezik ostavite Hrvatima i pravim hrvatskim (a ne uvoznim) jezikoslovcima.
Možete vi prosipati pamet i „znanje“ onima koji o tome pojma nemaju, onima koji slušajući svakodnevni govor u komunikaciji na srpskom, bosanskom, crnogorskom jeziku, pomisle  kako vi, zaista, imate pravo, ali kada se zaviri i zagrebe malo dublje, onda se tek vidi koliko su vaše rabote zaplotničke i prljave.
Zato, ne gnjavite nas više!!!
„Ali, mi se moramo pripremiti za NAŠ regijon!“- viču i kliču jugovići.
„Ali, mi moramo sve te riječi i drugima nametnuti! 
 Kako ćemo, inače, napredovati? Kako ćemo pratiti evropski program na evropskoj RTL TV? Kako ćemo uživati u bosanskom akcentu a srpskom izričaju Lepe Brene? Na HRVATSKOJ nacionalnoj RTL TV postaji?
A tek, kako će nam se djeca  snalaziti u regijonu i „Evropi bez granica“, „razumeti“ i uživati, opet na toj istoj TV postaji, u njihovim bratskim, vrhunskim i netitlovanim crtićima, filmovima i serijama?
PA, ANTIFA DRUGOVI, NE ĆE VAM  TO  PROĆI!!! NE!!! Pedeset ste nas dugih godina filovali lažima i izmišljotinama… Pedeset ste nam dugih godina ispirali mozak…
Dosta nam je više vaše jugofilije!!! Ostavite, konačno, mrtvu vam Jugu, neka  joj se lešina zauvijek i konačno raspadne. I prestanite ju silom nametati i vaditi - iz krvi i blata - kojeg je ostavila iza sebe.  
Pa, ako vam se ne sviđa naš Hrvatski i naša Hrvatska, uprtite svoju jugonasljedbu i kud koji mili moji. A nama ne trujte zrak svojim nebulozama. I ne puštajte maglu… Jer, ova vaša rabota, ne će nam nikada zamagliti… istinu o vama i vašoj prošlosti.
„Deklaracija je dobro došla! Vidjet će se tko je tko a tko je NITKO!“, kažu forumaši.
 
U ZNAKU BRATSTVA I JEDINSTVA
 
Nažalost, nije ni ovo počelo od jučer. Radi se o nastavku kampanje koju je prije nekoliko godina pokrenula Snježana Kordić, navodno uvažena jezikoslovka, s međunarodnim ugledom, koja, s vremena na vrijeme, gostuje i u Hrvatskoj. Ali, nakon svakog njenog boravka u Lijepoj Našoj, voda nam ostaje zamućena… i za kušanje i za piće.
Kaže tako mudra Kordićka, čistim srpskim, hrvatskim,bosanskim i crnogorskim jezikom: ”Najvažnija etapa rada na Deklaraciji odigrala se u Zagrebu, na sastanku proširenog odbora eksperata“. 
A tamo, sve ekspert do eksperta. Od veleumne Rudanice do još veleumnijeg nam i dragog, Drage Pilsela.
 
S ONU STRANU RAZUMA
   
I bi deklaracija. A odjek fantastičan… Sarajevo u ekstazi. Dvorana dupke puna. Atmosfera svečana. Sve u znaku bratstva i jedinstva.
A uz svaki govor i uz svako predstavljanje, buran… MUK. I jedva nešto više od desetak slušatelja. Valjda, vozači i rodbina nazočnih predavača. Sarajevo je stvarno spremno za zajedništvo, za zajednički jezik i bratski mu izričaj.
–A takav bi odjek, po mom mišljenju, trebao biti svugdje. Kako u Sarajevu, tako u Zagrebu i Podgorici. 
–Pa, naravno! Tako bi trebalo biti. Dovoljno je, moja  Monika, vidjeti potpisnike ili pročitati sve njihove mudre izjave pa da ti se sve smuči.
Eno se oglasila i pridružila svome jatu i vrla Rudanica, kojoj se, izgleda mi, i ovaj put pokvarila ruda, pa je otpustila kočnice i namjerno skrenula u istočne vode.
Što je prirodno, prirodno je… Kaj, ne!?
Ali, nisu prirodne njene izjave. Kaže naša vrla Rudanica kako jedva čeka vidjeti Hrvatsku u plamenu.
–Pa, je li ti sada sve malo jasnije? Vidiš li sada kamo bi nas vodila „umna i svestrana, uz to i potencijalna piromanka, naša vedra Vedrana? Ta nam, s puno vedrine i optimizma, nudi zajedničku budućnost i zajednički nam jezik. I vedro poručuje“O, kako je bilo krasno i prekrasno kad su se Hrvatskom valjale horde četnika. Neki su bili stari sedam, neki sedamdeset i sedam ali smo, MI HRVATI, MI HRVATI, znali kome treba sprašiti hrvatski metak u četničko čelo“.
- Pa tko se, onda, reci ti meni, dovoljno mudar i pametan, usudi ne pomisliti, ne poželjeti i ne biti, u nečem takvom i zajedničkom…“na ovim prostorima“???
Zaista, kažem na kraju, onako od srca i bez neke zle namjere (da me  jezični čistunci našeg „zajedničkog jezika“, ne bi pogrješno shvatili), kako bi bilo krasno i prekrasno kada se više ne bi ovakvi likovi valjali po Hrvatskoj i prema Hrvatskoj. Znali bismo, onda, kako udišemo čist zrak. Nezagađen mržnjom, psovkama, gadostima, bljuvotinama… I zlokobnim porukama…
Zamislite, kakva je to dobrohotnost!? Kakva  humanost? Kakvo domoljublje? Kakva spremnost za domovinu!?
Oprostite mi, oprostite! Pogriješila sam, pogriješila!!! Malo sam dekoncentrirana. Htjela sam reći… spremnost za otadžbinu.
Zato bi  najbolje bilo, za sve takve i za sve nas, zajedno, da malo odu  tamo daleko, među svoje. I tamo daleko, među svojima i ostanu… ZAUVIJEK. MALEN JE PROSTOR.
 
Ali, ni naša Vedrana ni njena bratija, ne gube  vrijeme uzalud. Rade ubrzano i punom parom… Tako će, sigurna sam, i naša Vedra, krstareći po bratskoj nam, skupiti još više vulgarizama, pa možda i spremiti, uz posao koji već obnaša u promoviranju i propagiranju, tko zna kojega po redu, „našeg zajedničkog jezika“, napisati i čudoredni leksikon vulgarizama… s naših prostora. Sigurna sam i da joj to ne će biti nimalo težak zadatak. Dosta je toga već i obznanila i uvrstila u svoja, već svjetski  priznata i poznata djela.
A njoj će, sigurna sam, u svemu tome pripomoći i Boris Dežulović , čovjek još bogatijeg vokabulara. Osjeća se  to  i vidi u svakom njegovom poetski napisanom tekstu. Jer, taj utjecaj i bogatstvo kulture koju su upili na svome putešestvuju po regijonu, na samom izvoru inspiracija i motivacija, nepresušan je… I nije ga, onda, teško ni ukomponirati u zajednički izričaj. Na zajedničkom srpskom-hrvatskom-bošnjačkom i crnogorskom jeziku. Naravno, prije toga bi se, obvezatno, oformilo i povjerenstvo koje bi, moralo i dodatno usuglasiti, sve relevantne stavove, mišljenja i poglede. Uz neke sitne kompromise. Naravno, na tuđi račun.
-Pa, ljudi moji dragi, što se drugo i moglo očekivati od „jadne i ugrožene“ Rudanice, pa od vječno ugroženog Pupovca i uvijek spremnog na kukanje i plač, hoću reći TRAČ (koji je podržao iste), pa Tomića, pa Dežulovića…
–Ma, što se brineš, moja Monika?? Zajednički će im jezik biti prihvaćen, svugdje na ovim prostorima. I Crnogorci su  samo na  ovo čekali. Da ostanu, zauvijek, u njihovom čvrstom, željeznom i bratskom zagrljaju. Kao „drugo oko u glavi“.
Ma kakav NATO? Kakvi bakrači? O čemu vi to lupetate? Kakve su to prazne priče?
„U zajednički tor složno, braćo Crnogorci!!! Da zajednički bijemo nove, izgubljene bitke!“
–A izgleda mi, moja Lucija, kako je Srbiju, opet uhvatila, ona njihova stara, imperijalistička groznica, pa ne biraju više sredstva.  
Pokušali su prije agresijom…I izgubili sve bitke.
Pokušali su, onda, lažima… I od toga ništa.
Pokušaju s pritiscima. Ni od toga ništa.
Pokušavaju s udvaranjem… I opet ništa!!!
 
–Pa, zašto, onda, moja Lucija, ovi tzv. intelektualci, uporno pokušavaju progurati ovu svoju tzv. deklaraciju?
–A zašto, zašto? Možda je Hrvatska malena  za njihovu ogromnu, a svjetski priznatu i poznatu „ kreativnost“. 
Malen ti je to prostor, draga moja, kojega bi prigrlili Rada, Sneška, Ivana, Rade, Vedrana, Markovina, Tomić, Drago… i ostala bratija. Pa bi ga malo proširili. A po mogućnosti… od Vardara pa do Triglava.
–Baš će se proširiti! Podrška im je „sve veća i veća“. I raste iz dana u dan. Pa je, sada, od nešto više od dvadeset milijuna stanovnika, u sve ove četiri države, tzv. deklaraciju potpisalo, ni manje ni više, nego
SEDAM TISUĆA DUŠA.
Kakav uspjeh!!!??? Kakav impozantan broj!!!???
- Pametnome dosta, zar ne!? Ali, je li i NJIMA!???   
 
VIDJELA ŽABA DA SE KONJI KUJU PA I ONA DIGLA NOGU
 
Deklaracija o zajedničkom jeziku u kojoj se navodi da je jezik koji se koristi u Hrvatskoj, B-H, Srbiji i Crnoj Gori, "zajednički standardni jezik policentričnoga tipa", predstavljena je u četvrtak u Sarajevu, a jedna je od inicijatora, bila i hrvatska spisateljica Ivana Simić Bodrožić. Koja je, onako mudro i s veleumnom pozom, solila pamet  s Deklaracijom i zajedničkim jezikom, u kojoj se navodi „da je jezik koji se koristi u Hrvatskoj, B-H, Srbiji i Crnoj Gori "zajednički standardni jezik policentričnoga tipa". 
–Nešto mi je tu čudno, čudno!!! Ovo mi ne sliči na onu staru Ivanu Bodrožić.
–Valjda su je, moja Monika, po dobrom starom običaju, preodgojili na Filozofskom. Pa je relativno normalna Ivana, na kraju studiranja, kao i mnogi drugi (a ima tomu već 27 godina), promijenila ploču.
–Jel' da, moja Lucija? Pošalješ na Filozofski normalno dijete, a na kraju školovanja,vrate ti ga… kao pravog sljedbenika marksističkog naukovanja i jednoumlja.
Ali, Ivana nam se i ogradila. U zlu ne trebalo…
"Mi ne želimo rušiti Ustav ili nešto represivno uvoditi, ne želimo bilo koga primoravati na nešto. Mi ne tražimo zajedničko ime jeziku, ne želimo ga nazvati jugoslavenskim, balkanskim, zagovaramo da svaki narod imenuje svoju varijantu jeziku onako kako želi", pojasnila je Bodrožić.
–E, pa, čovjek joj mora, ovakvoj kakva je sada, tj. kakva je sada postala, vjerovati na riječ.  
–Ali, jalovo je, moja Ivana, ovo tvoje objašnjenje! Ako ništa ne namećete, ako ništa ne tražite, ako će svatko govoriti svojim jezikom i zvati ga pravim, a ne nametnutim imenom, čemu onda priče? U čemu je, onda, kvaka? Nije, valjda, da ste sve ovo radili… da biste nešto radili?
–Ili je… ili je… iza svega, zna se već, tko i što. 
"Moje pitanje glasi: Jesam li normalna?" – piše naša Ivana.
BEZ KOMENTARA.
A, „da hrvatski jezik nije bio zaglavljen u škripcu "srpsko-hrvatskog" i da je hrvatski narod u tih proteklih više od pola stoljeća bio slobodan i nezavisan pa da je kroz to vrijeme imao priliku suvereno razvijati svoj jezik sukladno razvoju svog društva, danas bi se žitelji npr. Karlovca i Niša razumjeli isto koliko se razumiju i žitelji npr. Maribora i Čačka, a to je gotovo ništa“, kažu neki forumaši.
I dok je naša ili njihova Ivana danas postala takva kakva jest, Dragan Markovina je još uvijek isti. Mentalno zaostao u godini 1945-oj. Ali, unatoč svemu, nije mu nedostajalo, niti mu nedostaje ambicija i želje za nekom udobnom i mekom foteljicom. Pa se, eto, ovih dana, kandidira i za gradonačelnika Splita. Hrabro i junački korača, jurišajući prema cilju… Onako kako to znaju, samo antifa drugovi. Do posljednje kapi znoja. I već obećava. Po dobrim, starim antifa navadama. Uklonit će, kaže naš vrli Dragan, spomenik HOS-a i vojne policije i vjerojatno prognati sav „HERCEGOVAČKI ŠLJAM“ IZ SPLITA. 
„Hoću vlast, hoću vlast!!! IZABERITE MENE! ILI JA ILI NITKO DRUGI!!! “
A kažu, kako je i on sam, došao u Split, ne tako davno.  
„Fetivi van je, lipi moji, on Splićanin!
Od glave do pete.
I od pete do glave“.
–Jel' se on šali, moja Lucija, ili on to ozbiljno misli? Misli li on, stvarno, kako bi mogao postati splitski gradonačelnik?
–E. moja Monika! On misli da misli. Kao i svi iz antifa društva. Ali, na našu žalost, kada god oni misle da misle, nama se nešto loše zakuhava.
–Bože dragi, Bože dragi, kako ih je otužno gledati! Ova komična skupina tzv. intelektualaca tzv. deklaracije, pokušava na sve moguće načine, na raspršenom pepelu bivše Juge, graditi nekakvu priču o nečem zajedničkom.
“Zar ne vidu, bidni, koliko su smišni?!“
 
„Jezik narodni smatra napose kršćanin kao najveći dar Božji, kano ogledalo, u kom se duša i srce naroda njegova u svojoj bitnosti pokazuje, kanoti najmoćniju narodnog izobraženja polugu, kanoti blagajnu, u kojoj se sve duševno blago naroda nalazi. Zato, sve što može čini, da se jezik narodni izobrazi, obogati, oplemeni. Sve pak od njega odvraća, što bi ga poniziti, pokvariti, otrovati moglo“ (Josip Juraj Strossmayer).
 

Vera Primorac

Željezni strojevi

 
 
...dolaze i odlaze,
željezni strojevi
što tutnje kroz život.
Ljudi su vlakovi
što staju i prolaze,
uzmu ti najbolje, 
i odnesu u noć.
http://s2.favim.com/orig/33/goodbye-love-train-Favim.com-264147.jpg
I ljudi ulaze 
u ljude vlakove,
urežu im grafit,
zaprljaju vagone,
pa siđu na nekoj
usputnoj postaji,
za sobom ostave
smeće i jal.
A ljudi vlakovi 
i dalje odlaze 
i puhću i dahću,
daljinama zvižde,
čeznutljivo pozdrave
putnika milog
što silaskom svojim
popne prazninu.
Ljudi su vlakovi
što nekad se zasite
poznate pruge
i sigurnog puta,
mijenjaju kolosijek
da prevare cilj,
ali negdje na kraju,
gdje pragovi prestaju,
na naplatu dođu
i kašnjenja i žurbe;
Strojovođa plati
punu cijenu vožnje
i kaznu pride
za švercanje kroz život,
jer ljudi su vlakovi,
željezni strojevi
i kad ih nitko ne čeka,
sačeka ih vrijeme.
 

Tanja Belobrajdić

Nikada ne vara

 
 
Prelako zaboravljaš
na one, slatke otkucaje
Ili ti možda, nikada nisu ništa značili
Vjeruj mi,
http://i.computer-bild.de/imgs/6/3/3/3/8/9/7/nfsHeartClock-Uhr-mit-Herzen-1024x576-186a959306ceba93.jpg
znam, da nismo toliko bogati,
da bi ih se olako odricali u ovoj jeseni života
Previše je proljeća i ljeta,
protutnjalo pored nas dok smo odmahivali rukama…
Budućnost ne prašta, niti priznaje prošlosti kredite…
Skupo ih ukamaćuje, poput naj nezasitnijih kreditora-bankara…
Samo jedan je iskren…
Onaj, što nikada ne vara,
Srce!!!
 

Vladimir Živaljić

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Srijeda, 21/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1242 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević