Get Adobe Flash player

Krilo materino

 
 
U mrzloj kišnoj noći
Kao ranjena srna tražim krilo materino.
Dok mi se u samoći mračne sobe led uvlači u vene,
Kroz usnule krošnje  osjećam zov djetinjstva,  
I razmišljam kako bi lijepo bilo
Uvući se zavičaju u tvoje toplo krilo.
https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/736x/27/e0/2d/27e02ddd6adb600c02a14b78c03dc92b.jpg
I nebo ko da plače dok se srebrni mjesec
Bojažljivo šulja kroz tmurne oblake,  
I molećivo proklinje razgoropađene  nebeske oluje.
Utihnite. U dolini suza ranjena duše jeca
I hoće da zov ognjišta čuje.
 
Kroz srebrno inje migolji miris baruta,
I bezobrazno mi se uvlači u nosnice.
Spoznaja mi razdire dušu što u sjeni borova,
Još uvijek plaču razrovani grobovi,
Zarasli u pakao pepela baruta i korova.
 
Imam osjećaj da je stalo vrijeme
I ugasilo se posljednje svijeće.
Dok vjetar sablasno mrsi uvenule latice ruže,
Nad vonjem smrti crni gavrani,
Sablasno grakću i olujnim nebom kruže.
 
Oh rodna grudo Posavino, suzo oka moga,
Posljednja mi  ostade nada,  
Tako sićušna da u stih i pjesmu stane.
Da će mi te vile barem u snu donijeti,
Kao ljutu travu na još ljuće rane.
 

Pejo Šimić

Nije čudo, što se i pola stoljeća nakon smrti braće Uvodić objavljuju njihove knjige

 
 
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) i ove godine obilježava Mjesec hrvatskoga jezika te organizira brojna događanja kako bi se o hrvatskome jeziku, jednoj od najvažnijih značajki hrvatskoga identiteta, govorilo što više i kako bi se širila svijest o vrednotama i ljepotama hrvatskoga jezika. Obilježavanje Mjeseca hrvatskoga jezika počelo je 21. veljače, na Međunarodni dan materinskoga jezika, a završava 17. ožujka, na dan kad završavaju Dani hrvatskoga jezika.
http://photos.geni.com/p13/18/90/c6/c6/5344483f07b80baa/uvodic_large.jpg
Marko Uvodić
 
Na važnost materinskog jezika u svrhu očuvanja kulturnog identiteta, vrijedne baštine Splita, članoviUdruge Marko Uvodić Splićanin već godinama upozoravaju. Njihova glavna zadaća kao nositelja kulturne nematerijalne baštine splitske čakavštine uvođenje je splitskog govora u osnovne i srednje škole kao izbornog predmeta. Prije dvije godine organizirali su Katedru čakavskog sabora. I dok splitska čakavština ne uđe u školski kurikulum udruga radi na njezinoj popularizaciji, različitim programima poput održavanja radionica za djecu te organiziranjem igrokaza u školama.  
 
Nije čest slučaj da dva brata ostave tako duboki trag u svome gradu, kao što su to učinili Marko i Angjeo Uvodić, rođeni i pokopani u Splitu. Stoga nije čudo, što se i pola stoljeća nakon smrti braće Uvodić objavljuju njihove knjige, organiziraju izložbe i objavljuju katalozi, igraju predstave u teatrima i na televiziji (dostupne i na svjetskoj internetskoj mreži), osnivaju udruge njihova imena - Udruga za očuvanje kulturne baštine splitske čakavštine Marko Uvodić Splićanin.
 
Stariji, Marko, pisanjem, a tri godine mlađi, Angjeo, slikanjem, crtanjem karikatura i grafika, svojim su perom i kistom dokumentirali jedan dio Splita i njegovih građana, početkom XX. stoljeća. Iako je Marko Uvodić po profesiji bio sudski činovnik, pisanje mu je odredilo životni put. Pasionirano je pisao kratke tekstove zaokruženog sadržaja. Kako svi njegovi zapisi imaju svoju priču (a napisao ih je preko 200 komada), najčešće potresnu i istinitu, smještenu u siromašni ambijent u Splitu početkom XX. stoljeća, u kojoj se isprepliću smijeh i suze, čini se najispravnije nazvati ih – kratkim pričama.
 
Zbirka kratkih priča Spliska govorengja oliti Libar Marka Uvodića Splićanina, tiska se 1919., u nakladi Oskara Tartaglie. Šalu u jednom činu (kako je sam autor naziva) – Ona o pivca, Uvodić izdaje 1921. i 1926. godine. Svoje kratke priče, koje prvo objavljuje u tisku Splita i Zagreba (Novo doba, Dom i svijet, Novosti, Jutarnji list, Koprive...), Uvodić poslije uvrštava u svoja dva libra, i to u: Libar Marka Uvodića Splićanina, 1940. i Drugi Libar Marka Uvodića Splićanina (1952. godine posthumno ga je izdala Slobodna Dalmacija). U Libar… Marko je uvrstio 26 kratkih priča, a u Drugi libar… još 21. Ovih 47 priča kasnije su različiti priređivači u nekoliko navrata objavljivali u knjigama – zbirkama Uvodićevih kratkih priča. Uvodić 1933. izdaje tri knjižice s minijaturnim dramskim tekstovima (Kudrjacev ih naziva šale u jednoj ili dvije slike) – Jo straja! K vragu tava i jaja, Stipe Igra i pulenta.
 
Uvodićevi biografi, začudo, ne spominju kako je u knjizi Stipe Igra i pulenta 1933. autor uvrstio i poseban dokumentaristički prilog Sudajma (na 10 stranica), u kojem autor vjerno prikazuje način na koji su Splićani doživljavali fijeru svetog Duje, jednog od dvaju zaštitnika grada. Ovaj esej Sudajma prije toga je bio objavljen u tjedniku Slobodi 6. svibnja 1913. godine, užežin dana grada. Posebno naglašavamo riječ Sudajma (nije tiskarska greška) jer Splićani danas govore – Sudamja (nekim se biskupima na prigodnoj svetoj misi „omakne“ i Sudamija). Na samom početku ovog vrijednog eseja Uvodić zapisuje: Na 7 maja miseca svake godine, pa i ove, je u Splitu sajam oliti van fijera. Ta se fijera oli sajam, ne zove ni fijera, ni sajam a ni dernek, vengo prosto „Sveti Duje“ 'i još boj'e „Sudajma“, a da bude ka 'sla'je „Sudajmja“.
 
Svoj spisateljski dar i humoristično-satirični nerv Marko Uvodić je još kao tridesetogodišnjak iskazivao kao suradnik humoristično satiričkog lista Duje Balavac, od samog početka izlaženja 1908. Kada Duje Balavac prestaje izlaziti 1912. (prvi put), Marko Uvodić pokreće vlastiti šaljivi list – Grom 1920. U svom drugom „turnusu“ Duje Balavac ponovno izlazi od 1921. do 1923., a Uvodić 1935. ponovo izdaje svoj list, ovaj put Ježinac. U međuvremenu, zajedno s Antom Katunarićem („ocem“ Duje Balavca), Marko Uvodić je 1927. bio urednik dva broja Splitskog krnjevala.
 
Pisana riječ Marka Uvodića eto živi i danas. Kratke Uvodićeve splitske priče i nakon autorove smrti trajna su inspiracija kreativnim ljudima iz svijeta teatra i televizije. Ne smiju se zaboraviti ni već spomenute Angjelove ilustracije uz tekstove njegova brata Marka, koji su objavljivani u dnevnom listu Novo Doba, kojima je ovaj dvojac stvorio cijelu galeriju splitskih osobenjaka. Ta bratska povezanost i njihov interes za splitski puk i sirotinju, kao i za pitoreskne ambijente pučkog tradicijskog graditeljstva Geta, Varoša, Lušca, Manuša i Dobroga, rezultirala je Markovim dokumentarnim često tragično-komičnim pričama te Angjelovim crtežima i grafikama, koje su trajan i vrijedan doprinos splitskoj povijesti početka XX. stoljeća.
 
Obojica su bili školovani (Split i Beč) intelektualci, cijenjeni i uvaženi građani. Angjeo je bio prvi kustos splitske Galerije umjetnina, od 1931., pa do kraja života, a Marko prvi direktor Muzeja grada Splita od osnivanja 1946. Posebna i neprocjenjiva vrijednost Uvodićeve ostavštine je činjenica što su sve priče pisane domaćim govorom, što su mnoge stare riječi sačuvane od zaborava, što je splitski govor preživio i do naših dana. Uvodićevi tekstovi, pisani splitskom čakavicom i ikavicom, posebice kada Marko upotrebljava upravni govor svojih junaka, toliko su životni i melodični, da ih možemo nazvati pjesmama u prozi. Njegove pjesme u proziocrtavaju tugu i sumornost, bol življenja uz iskricu vedrine, muku uz smijeh, smij uz suze. Ako je Charles Baudelaire napisao Spleen Pariza, Uvodić je ispisao spleen Splita. Ako znamo da se „stari“ splitski govor sve „kilavije i kilavije“ prenosi prirodnim obiteljskim načinom, sa „kolina na kolino“ (što nije slučaj recimo u metropoli i na našim otocima), onda su tim vrednija pisana djela Marka Uvodića, zahvaljujući kojima slaki spliski govor još uvik zunzi spliskin prostoriman.
 
Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, 2014. godine donijelo je Rješenje kojim se splitski govor (splitska čakavština) zaštićuje kao nematerijalno kulturno dobro a na inicijativu i veliki trud Udruge za očuvanje kulturne baštine splitske čakavštine Marko Uvodić Splićanin. Ipak svojom spliskon ričiMarko Uvodić je sam sebi podigao najbolji i najtrajniji spomenik. Za kraj stavljamo Uvodićeve riječi, kojima pokazuje kako je svjestan važnosti zapisanog dokumenta, jer već u prvoj knjizi Splis’ka govorengja oliti libar Marka Uvodića Splićanina, u uvodu zapisuje: Evo san skupija u jovi libar ča san bi do sad napisa, jerbo bi bila grijota da i ovo malo štorije o’ Splitu pojde izgubjeno.
 

Nives Matijević

Magija se rađa

 
 
Emocije nose
Počesto
i zloću
Makar su mi misli
više pozitiva…
Grješne su
najviše
kaže razum noću…
Kad
o tebi nagoj
moja duša sniva.
http://dating.co/wp-content/uploads/2013/11/man-smelling-woman1.jpg
Toplina
nutrine
dah mi oduzimaš…
Magija se rađa
dok
rastem u tebi.
Poželim
Nek' vječno
taj
trenutak traje…
i novcem ga nigdje
baš
kupio ne bi …
 
Kao
list treperim,
prolaziš kroz mene…
 
…ako išta volim… To je miris žene.
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Predstavljena knjiga Vedrane Milin Ćurin Žene u klapskom pjevanju

 
 
Pred brojnom publikom u dvorani Akademije na splitskim Gripama u četvrtak, 2. ožujka 2017. predstavljena je knjiga doktorice znanosti Vedrane Milin Ćurin „Žene u klapskom pjevanju“. Knjigu su predstavili: akademik Jakša Fiamengo, dr. sc. Vito Balić i recezentica izdanja doktorica znanosti Ivana Tomić Ferić. U glazbenom dijelu promocije nastupile su ženske klape Filip Dević iz Splita i Neverin iz Kaštel Lukšića.
http://www.scst.unist.hr/images/knjiga_klape.jpg
Knjiga Vedrane Milin Ćurin znanstveni je dokaz o tradiciji ženskog klapskog pjevanja koje se, prije svega, zbog povijesno - socioloških uvjeta drugačije razvijalo u odnosu na muško. Ujedno, ova je knjiga prvi znanstveni rad o ovoj temi zbog čega je njeno objavljivanje od strane splitske Umjetničke akademije još značajnije.
 
„U stručnoj, znanstvenoj literaturi o ženama u klapskom pjevanju dosad se napisalo malo ili gotovo ništa. Koliko sam upoznata, jedna jedina diplomska radnja na tu temu napisana je na UMAS-u. Kao da se ta tema dosad izbjegavala. Zbog toga sam prije petnaestak godina počela prikupljati podatke o ženskom klapskom pjevanju. Htjela sam istražiti kako je to izgledalo u prošlosti u odnosu na današnju situaciju. Od prvih zapisa do danas. Ženama se često spočitavalo da nisu živjele klapski. Htjela sam provjeriti koliko su ti argumenti istiniti. Naravno, tu su i notni zapisi, bilješke, stručna literatura. Za potrebe knjige proveli smo i anketu među članovima ženskih i muških klapa te voditeljima, te dobili vrlo zanimljive informacije. Sve smo to provukli kroz dvjesto i nešto stranica ove knjige“, kazala je autorica Milin Ćurin.
 
Klapsko pjevanje je tradicijsko višeglasno homofono pjevanje bez pratnje instrumenata. Tradicija klapa i klapske pjesme kakvu je poznajemo i danas, formira se sredinom 19. stoljeća, u vrijeme kada su se profilirali kulturni i glazbeni identiteti mediteranskih gradića na našoj obali i otocima, posebice u Dalmaciji. Javlja se u pučkim slojevima društva kao rezultat sklada postojećeg duhovnog stanja u mediteranskim gradićima toga doba. Stil pjevanja je vremenom evoluirao od tipično tradicijskog oblika pjevanja (klapska pjesma) i postojanja klapa, do stručno postavljenog i organiziranog oblika pjevanja koji se u današnje vrijeme svojim načinom prezentacije više ubraja u stilove popularne nego tradicijske glazbe. Razlike u formalnim i organizacijskim oblicima klape kroz povijest značajne su te se govori o tri modela klape: tradicijska (pučka), festivalska i današnja (moderna) klapa.
 
Naziv dalmatinska klapska pjesma novijeg je datuma, a u glazbeno-folklornu terminologiju  uveden je tek u 70-tim godinama 20. Stoljeća.To je rezultat suradnje stručnjaka i pjevača okupljenih oko prvog Festivala Dalmatinskih klapa osnovanog 1967. godine u Omišu. Omiški je festival uvelike zaslužan za promociju klapskog pjevanja i prva je institucija koja je klapsko pjevanje prezentirala kao organizirani oblik tradicijskog (a kasnije i umjetničkog) glazbovanja.

 

Ženske su klape započele nastupati na omiškom fetivalu sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća, a od 1991. ženske klape imaju svoju festivalsku večer. Poznat je slučaj prve ženske klape 'Zadranke' osnovane 1977. U svojoj su bogatoj povijesti dva puta bile apsolutne pobjednice omiškog Festivala natječući se ravnopravno s muškim klapama. Na Festivalu 1990. dobile su posebnu nagradu za doprinos očuvanju dalmatinske, klapske pjesme (čiji je način pjevanja u međuvremenu postao dio svjetske nematerijalne, kulturne baštine pod zaštitom UNESCO-a). U obrazloženju je tada navedeno: „Zadranke su pokazale da je moguće stvoriti posebnu varijantu u klapskom pjevanju, izjednačivši se u vrsnosti nastupa s najboljim muškim klapama. Zadranke su utvrdile izvođački standard u ženskom klapskom pjevanju koji je bio i ostao uzorom za niz ženskih skupina koje su se iz godine u godinu pojavljivale na FDK u Omišu.”

 

Vedrana Milin Ćurin se rodila 26. veljače 1953. godine u Trogiru. U Splitu je završila gimnaziju Marko Marulić i paralelno Srednju glazbenu školu Josip Hatze, teoretski smjer. Diplomirala je 1979. godine muzikologiju i glazbenu publicistiku na Muzičkoj akademiji te pedagogiju (kao B predmet) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu 1991. godine sa temom Spontano pjevanje na otoku Murteru - kontinuitet i promjene pod mentorstvom dr. sc. Jerka Bezića i mr. sc. Dunje Rihtman Šotrić. Godine 2012. obranila je doktorsku disertaciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu sa temom Žene u klapskom pjevanju te stekla znanstveno-nastavno zvanje docentice u području humanističkih znanosti, znanstveno polje znanost o umjetnosti.
 

Nives Matijević

Anketa

Zašto birači HDZ-a, članovi i simpatizeri, ne će u nedjelju dati svoj glas Plenkovićevom HDZ-u?

Nedjelja, 26/05/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1244 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević