Get Adobe Flash player

             Lajavci

 
 
                Bijesni psi se razmnožili,
                Laju sve to više,
                Dok sa neba već padaju
                Gljivičaste kiše.
                Jedan drugog grizu, bodu
                I zubima škripe,
                Dok sa neba već atomske
                Crne kiše sipe.
                Hoće l' tako i mom rodu
                Shrvat tijela, glave?
                Psi ne znaju a već slave
                Krvoločne pire:
https://files.graphiq.com/465/media/images/t2/Beagle_4924898.jpg
                Bjesne, grizu, laju,
                Dok sa neba crne suze
                Na zemlju padaju,
                A iz usta Gospe mile
                Molitva izvire.
                Dokle tako bijesne će nam psine
                Krvlju kaljat ime domovine?
                I hoće li lavež i bjesnoće
                Potrajati, zlobom prijetit svima,
                Sve dok rod moj volje, snage ima
                Na vlastitim trajat ognjištima
                I dok zlo tek dobrim vraćat hoće?!
                Možda jednom, kad sa neba mine
                Sivi oblak, otrov crne kiše
                Pa se zbudi riječ hrvatska draga,
                Sve će  tada pobješnjele psine
                Nestati bestraga.
 

Malkica Dugeč, 30. 8. 2016.

Karikaturistice se isključivo zanimaju za ženske teme i probleme

 
 
Suvremena hrvatska umjetnica, akademska slikarica Ana Gezi, pored klasičnog slikarskog posla, Bavi se i karikaturom i to iznimno uspješno.
• Gospođo Gezi, karikaturom se, možemo slobodno reći, bavite od samih početaka svoga umjetničkog, slikarskog rada.Što je za Vas karikatura?
- Karikaturom sam se počela baviti simultano sa stripom, pred sam kraj osnovne škole. Sve je krenulo iz sasvim obične znatiželje i entuzijazma, što vjerujem da je slučaj i kod dosta mojih kolega. U početku je to bila samo portretna karikatura, koju sam na svoju inicijativu uvježbavala crtajući zvijezde iz tadašnjih tinejdžerskih časopisa. A u to isto vrijeme interesiralo me i prikazivanje nekih smiješnih društvenih situacija pa su tako nastale i prve geg-karikature koje sam kasnije mnogo radila u srednjoj školi. Već u prvom razredu gimnazije ostvarila sam i prvi veći uspjeh – jedna moja karikatura osvojila je nagradu na natječaju Europa u školi, na temu ‘Utjecaj medija na čovjeka’.
• Pripada li karikatura umjetnosti, primijenjenoj umjetnosti ili tek dnevnim potrebama?
- U povijesti umjetnosti karikatura zauzima vrlo važno mjesto, poput one Honorea Daumiera, Otte Dixa ili Georgea Grosza, kao i cijeli pokret Nove stvarnosti između dva svjetska rata. Danas karikatura sve više ulazi u zasebnu umjetničku kategoriju za koju se svatko sam odlučuje radeći istovremeno na nekom drugom području koje ne mora nužno biti umjetničko, kao što se vidi iz primjera naših klasika karikature poput Felixa ili Lekića - Lexa koji imaju strojarsko-tehničko obrazovanje. Dosta ljudi karikaturu shvaća kao hobi budući da ih jako malo od nje uistinu može i živjeti. Koliko sam o tome čula, još prije mog rođenja karikatura je bila strašno popularna u svim oblicima, s mnoštvom časopisa, a rad karikaturista je čak bio i dobro plaćen, dok je danas posve drukčija situacija. Danas su pak najviše tražene političke karikature koje vjerno prate svaki potez trenutno vladajuće elite, a takve su po mom mišljenju pomalo uzaludne i najpodložnije zastarjevanju – taman nakon što je cijela situacija nacrtana i ismijana, već sutradan se sve može promijeniti i karikaturistički Sizif se opet nalazi na početku.
• Je li karikatura danas precijenjena ili podcijenjena i u svijetu medija i u svijetu politike, društvenih odnosa?
- Pa u novije vrijeme se čini kao da su neke vrste karikature popularnije, a time i traženije od drugih, a to su politička i festivalska karikatura. Za ove prve je bitno da se svide urednicima pojedinih novina, da vješto skrivaju svoju oštrinu, ali da opet jasno ciljaju na neki aktualni događaj. Za festivalsku karikaturu, u kojoj i ja povremeno sudjelujem sa svojim radovima, je opet bitno da se svidi pojedinačnom žiriju gdje svaki član ima svoj poseban ukus, što sudionike na kraju stavlja u sasvim nezavidnu situaciju – prisiljeni su prilagoditi se tuđim očekivanjima, što ostavlja vrlo malo mjesta za inovaciju. Onda nije ni čudo da se često govori o karikaturi kao o ‘zastarjelom’ mediju. Srećom, sve više karikaturista pronalazi svoje mjesto na internetu gdje se mogu doslovno objaviti sve vrste karikatura, svih izraza i bez cenzure, tako da se može reći da postoji potpuna sloboda bar na digitalnom planu.
 
• Koliko ste do danas načinili karikatura?
- Do sada – više od stotinu karikatura, koje normalno variraju tematski i izražajno, ali i u kvaliteti. Bio je to dosta naporan, koji put čak i uzaludan rad tijekom godina (krenulo je od 2011., nakon povratka iz finskog A.I.R.), ali mogu reći da mi je mnogo koristio kao crtačka i umjetnička vježba. Veliki dio tih karikatura bio je rađen za međunarodne festivale, gdje je jedan od uvjeta kod slanja da rad bude original, tako da od mnogih karikatura imam nažalost samo digitalne kopije. Neki radovi su srećom objavljeni u raznim međunarodnim i domaćim katalozima, bili su na izložbama, neki su dobili i priznanja, ali neki su i jednostavno samo nestali, bez da kasnije išta saznam o njima.
• Njegujete li određene teme i motive više od drugih?
- Svaki autor ima neke svoje omiljene teme i motive, iako je danas najvažnije biti dobar u političkoj karikaturi ili fotomontažama koje su sad sve popularnije. Za karikaturistice je pak uobičajen stereotip da se zanimaju isključivo za ženske teme i probleme, a čak i tada su gotovo nepostojeće u ženskim časopisima, koji se sastoje većinom od modno propagandnih fotografija. Povremeno radim političku karikaturu i 'žensku' karikaturu, ali prvenstveno me zanimaju socijalno-društvene teme, osobito uloga umjetnika u društvu gdje su sve umjetničke granice već probijene, a sloboda izbora doslovno pravi dezorijentaciju kod osobnih, individualnih sloboda.
• Što je ključno u Vašem pristupu karikaturi?
- Neposredno prije izrade svake karikature pokušavam doći do što originalnije ideje, koja se pak tijekom rada može transformirati u nešto sasvim neočekivano, tako da ponekad iznenadim i samu sebe. Iako je danas izuzetno teško biti originalan - postoji čitava poplava informacija, osobito preko interneta, tako da nije rijetkost da na međunarodnim karikaturnim sajtovima nekad pronađem 'blizanca' neke svoje karikature, identične ideje koja je izvedena u malo drukčijoj varijanti, ili tek prilagođena stranoj kulturi u kojoj je nastala.
 
• Kako se u Vašem atelijeru slažu karikatura, ilustracije i slikarstvo?
- Mislim da je dobro raditi u više medija istovremeno, jer na taj način se stvara raznolikost, a ne samo opsežnost opusa. To je dobro i za određenu umjetničku regeneraciju, jer radeći npr. ilustraciju moguće je bolje se pripremiti za slikarstvo, a odmoriti se malo od karikature. Za mene je najveća zamka u umjetničkom radu repetitivnost i samodopadljivost –kad netko neprestano reciklira istu ideju koja je igrom sudbine naišla na masovno odobravanje, što ga na kraju sprječava da promotri stvari iz sasvim drukčijeg kuta. U najboljem slučaju, takva stvaralačka aktivnost ostaje zacementirana u nekom kontroliranom, ali dopadljivom estetskom obliku.
• Što je sasvim novo na planu karikature?
- Uskoro bih trebala imati izložbu portretnih karikatura u Radićevoj ulici u Zagrebu, u galeriji udruge Umjetnost osmijeha tako da sada uglavnom najviše radim na portretima  slavnih među kojima ima umjetnika, političara, športaša…  
    
• Koliko ste zadovoljni ostvarenim kada govorimo o karikaturi?
- Mislim da sam tijekom godina rada uspjela postići određeni napredak u karikaturi što se tiče crteža, upotrebe simbola i obrade pojedinih tema, ali nikad ne treba biti posve zadovoljan postignutim - crtanje karikatura je živ proces koji zahtijeva stalne prilagodbe i izmjene u skladu sa društvenom situacijom i karakterom svoga vremena.
 

Miroslav Pelikan

Armenske poslovice prvi put objavljene u Hrvatskoj

 
 
Naklada Bošković iz Splita prvi je put u povijesti hrvatskoga nakladništva objavila na hrvatskom jeziku uvid u dio usmene baštine Armenaca. Strukturu knjige “Armenske poslovice” čine četiri poglavlja, koja u cjelini čitatelju pružaju temeljni uvid. Knjiga je zajednički plod etnokulturnih prijateljskih odnosa iz različitih država: Hrvatske, Armenije, Rusije. Izbor poslovica priredio je prof. dr. Artur Bagdasarov (Moskva), urednik – Nenad Piskač (Zaprešić), nakladnik – Zoran Bošković (Split), autor proslova na armenskom i ruskom jeziku – Anahit Hovnanjan (Erevan), lektor – Milan Nosić (Rijeka). Naslovnicu knjige urešuje slika Tigrana Hovumjana poznatoga suvremenoga armenskoga slikara iz Erevana.
http://croative.net/wp-content/uploads/2016/10/Armenska_narodna_nosnja.jpg
Proslov otkriva čitatelju da su armenske poslovice i izreke bile prvi put objavljene 1859. god. u Tbilisiju na stranicama lista „Megu Hajastani“ (hrv. „Matica armenska“) Ter-Arutjunjanom. To je bio jedan od ozbiljnih projekata usustavljenja i predstavljenja širokomu krugu čitateljstva ovoga važnoga sloja armenskoga folklora. Znatan doprinos razvoju armenske folkloristike dao je Aram Ganalanjan (1909. - 1983.). On je skupio i usustavio 40 tisuća poslovica u veliku zbirku „Armenske poslovice“ (1960.).
 
Ova zbirka armenskih poslovica sastoji se od autorove uvodne riječi o hrvatsko-armenskim kulturnim i povijesnim vezama, proslova na hrvatskom, armenskom i ruskom jeziku i dvaju poglavlja.
U prvom poglavlju zbirke predstavljeni su osnovni podatci o Armeniji i njezinoj povijesti, zemljopisu i suvremenosti. Drugo poglavlje uključuje poslovice koje su ilustrirane slikama armenske narodne nošnje. Izvor za ovo izdanje je prijevod dijela poslovica Arama Ganalanjana koje su objavljene u Institutu za književnost A. Abegjana godine 1960.
 
Poslovice su navedene abecednim redom, ima ih više od 350. One hrvatskomu čitatelju pružaju opću predodžbu o žanru usmenoga narodnoga stvaralaštva armenskoga naroda.
Bagdasarov je Armenac, kroatist. U suradnji s hrvatskim povjesnikom Vinicijem B. Lupisom godine 2015. u izdanju Matice hrvatske – ogranak Ston objavio je naslov Armenija – domovina svetoga Vlaha. Zbirka armenskih poslovica izlazi prvi put u Hrvatskoj s nadam da će poslužiti kao dobar primjer daljnjemu upoznavanju i zbližavanju hrvatskoga i armenskoga naroda i njihovih kultura. (np)
 
Armenske poslovice
 
Bolje je biti bez novaca nego bez srca.
Gosti su dva puta dragi: kada dolaze i kada odlaze.
Jezik gradi i ruši svijet.
Kada se jede, lijenčina je zdrav, a kada se radi, bolestan je.
Lice je ogledalo srca.
Nježan govor slađi je od meda.
Prije nego što uđeš, razmisli kako ćeš izići.
Starost je najteže ropstvo.
Tko nema pameti i tuge, taj dugo živi.
U očima budale pametan čovjek je budala.
 

http://www.hkv.hr/kultura/vijesti-kultura/25149-naklada-boskovic-armenske-poslovice-priredio-artur-r-bagdasarov.html

Pola stoljeća Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU-a

 
 
U palači Narodnog doma Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u četvrtak 27. listopada otvorena je izložba Kazalište i kulturna memorija – 50 godina Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU-a autorice dr. sc. Martine Petranović, znanstvene suradnice Odsjeka koji ovom izložbom slavi pola stoljeća svog djelovanja. Kako je u svom govoru podsjetio predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić, Odsjek je započeo s radom 1966. kad su tadašnji predsjednik Akademije Grga Novak i intendant HNK u Zagrebu Mirko Božić potpisali ugovor kojim je Akademiji ustupljen arhiv i muzej HNK za potrebe Odjela za teatrologiju Instituta za književnost. U proteklih 50 godina Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU-a potvrdio se kao središnja hrvatska institucija za očuvanje nacionalne kazališne baštine nastale od sredine 19. stoljeća do danas. „Ova izložba je pledoaje za otvorenje Kazališnog muzeja koji je i bio zamišljen u početku jer ovdje se čuva najvažnija zbirka ove vrste u jugoistočnoj Europi značajna i na svjetskoj razini. Rijetko tko ima ovakvu baštinu skupljenu na jednom mjestu“, kazao je akademik Kusić, podsjetivši na osobe najzaslužnije za osnutak i djelovanje Odsjeka, od Marijana Matkovića, Slavka Batušića i Marka Foteza pa sve do Branka Hećimovića koji dužnost voditelja Odsjeka obavlja od 1979.
Tajnik Razreda za književnost HAZU-a akademik Pavao Pavličić istaknuo je važnost Odsjeka i njegove građe za proučavanje povijesti hrvatskog kazališta dok je o radu Odsjeka govorio Branko Hećimović, posebno istaknuvši zasluge Marijana Matkovića i Slavka Batušića. Spomenuo je da Odsjek prikuplja građu ne samo iz HNK u Zagrebu, nego i iz drugih hrvatskih kazališta, ostvarujući i značajnu međunarodnu suradnju. Podsjetio je i da je Odsjek jedan od osnivača Krležinih dana, kazališno-teatrološke manifestacije koja se od 1987. održava u Osijeku.
 
O izložbi je govorila autorica Martina Petranović kazavši da je njen cilj bio obilježiti 50 godina Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU-a kroz izloške o njegovom osnutku, djelovanju i najistaknutijim predstavnicima, kao i skrenuti pozornost na problematiku pohrane kazališne građe i njenu ulogu u izgradnji nacionalnog i kulturnog identiteta. Na izložbi je predstavljena važnija kazališna građa, među kojima je i kazališna cedulja za dramu Juran i Sofija Ivana Kukuljevića Sakcinskog iz 1840. ili za prvu hrvatsku operu Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog iz 1846., svjetski poznati plakat za balete Igora Stravinskog Žar ptica i Petruška u HNK u Splitu akademika Borisa Bućana iz 1983. Izloženi su rukopisni dramski tekstovi, libreta i partiture, redateljske knjige, kazališne fotografije, scenografske i kostimografske skice, makete kazališnih scenografija, snimke kazališnih predstava te umjetnički portreti i skuplture na kojima su prikazani kazališni umjetnici.
Izložba je otvorena do 17. studenoga i može se razgledati radnim danom od 10 do 14 sati.
 

Marijan Lipovac

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Subota, 19/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1143 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević