Get Adobe Flash player

U čast akademiku Stjepanu Babiću prigodom njegova 90. rođendana

 
 
"Jezik je i štit naroda,
a to ne mora biti vidljivo onima
čiji jezik nije u pitanju
."
Stjepan Babić
 
Često se pojedinim autorima prigovara da rabe u svojim tekstovima novotvorenice, zastarjelice, prigodnice ili maloporabljive riječi koje navodno malo tko razumije. Ima i onih koji čak gnjevno pišu da takvim autorima treba zabraniti uporabu riječi koje ne razumiju čitatelji. Zabranjivati uporabu pojedinih nedovoljno razumljivih riječi znači isto što je činila i kraljevska vlast u prvoj, a zatim i komunistička vlast u drugoj Jugoslaviji prema hrvatskoj leksičkoj baštini. I u prvoj i u drugoj Jugoslaviji svi su morali govoriti i pisati samo: kompozitor, krivično djelo, oficir, oktobar, partija, pasoš, sekretar, sudija... Jezičnoga nasilja u doba obiju Jugoslavija bilo je premnogo - ljudi su zbog hrvatskih riječi smjenjivani, otpuštani, osuđivani, zatvarani, proganjani... Dovoljno je kao potvrdu za ovo navesti slučaj dr. Ivana Šretera koji je bio osuđen na zatvorsku kaznu zato što je pacijentu u karton u rubrici "zanimanje" upisao hrvatski izraz "umirovljeni časnik JNA" umjesto srpskoga izraza "penzionisani oficir JNA". Tko to ne zna o tom razdoblju, neka pročita npr. knjigu Taj hrvatski (priredio A. Selak, Zagreb, 1992.) ili pak knjigu S. Babića Hrvatski u političkom vrtlogu (Zagreb, 1990.).
http://www.sbperiskop.net/wp-content/uploads/2012/11/Stjepan_Babi%C4%872.jpg
U novije doba neki uzimaju za pravo nekompetentno poučavati stručnjake, znanstvene ustanove i strukovne udruge o tom što je bolje: neću ili ne ću, sport ili šport, zdravlje ili zdravstvo: od predsjednika vlade, ministara znanosti i zdravstva do brojnih novinara. U doba globalnoga uprosječnjenja svih vrijednosti izgleda da je postalo normalno da nestručnjaci savjetuju stručnjake i da oni na vlasti za savjetnike biraju osobe koje manje znaju od njih. Zapravo, svatko bi se trebao baviti poslom za koji je stručan: glazbenik - glazbom, ekonomist - ekonomijom, medicinar - medicinom, novinar - novinarstvom... Tako je i s jezikom, svi ga znaju u određenoj mjeri, ali jezikom kao strukom bave se samo jezikoslovci jer je jezikoslovlje (lingvistika) znanstvena disciplina u kojoj npr. medicinari ne mogu odlučivati je li bolje u imenu ministarstva imati riječ zdravstvo ili zdravlje, sport ili šport.
 
Svaki mjesec u novinama se pojavljuju brojne nove riječi: bajkopisac, čarteraš, duplerica (dvije stranice u sredini novina, obično s fotografijama), javnik (javni djelatnik), kratkiš (kratki film), kravatoljubac, kupinjak (kupinovo vino), međumrežje (internet), udomitelj (obitelj ili osoba koja udomljuje dijete iz dječjega doma; osoba koja udomljuje napuštenoga kućnoga ljubimca), uspornik (ležeći policajac)... Svake godine časopis Jezik organizira natječaj za najbolju hrvatsku riječ. Prednost imaju zamjene za nepotrebne i neprilagođene tuđice, osobito engleštice (anglizme). Neke od riječi koje su već bile na natječaju za najbolju hrvatsku prigodnicu su: brojomat (uređaj koji izbacuje broj mjesta u redu za čekanje), odobrenica (licenca), zatipak (tipfeler), razvojnik (developer, onaj koji što razvija), bezoklijevno (promptno), daroteka (gift shop), dodirnik (touch screen), klizinica (slajd), ponovak (repriza), nejasnica (nejasna riječ), blaćenik (osoba izvrgnuta javnoj poruzi, osoba koju blate), iskočnik (pop up window, prozor na mrežnim stranicama koji sam iskoči), bojomet (paintball), rasprodajnica (outlet), rječarenje (rafting), sunčaljka (ležaljka za sunčanje, ligištul), spojnik (modem), nekapnica (napravica koja se utakne u grlić vinske boce, sprječava kapanje vina pri nalijevanju), cjelozrni (integralni), zapozorje (backastage), bocar (osoba koja za život zarađuje skupljajući i prodajući boce), biciklati (voziti bicikl), spojište (modem)...
 
Ne razumijemo zašto se npr. u engleskom jeziku smiju stvarati nove riječi za nove pojmove, a u hrvatskom pak ne smiju? Po čem je to engleski bolji od hrvatskoga? Engleski jezik kao i engleštice (anglizmi) ne štete hrvatskomu jeziku ako ne uzrokuju promjene u njegovoj strukturi i sustavu, ako ne potiskuju izvorne hrvatske riječi, ako ne stvaraju nepotrebnu dvojezičnost, mješavinu tzv. anglokroatizama ili ako ne zaprječuju leksičko i rječotvorno stvaralaštvo kakvo postoji u književnom (standardnom) jeziku. Prigodom uporabe engleskih pa i drugih stranih riječi ponajprije treba ustanoviti ne narušavaju li tuđice leksički i slovnični (gramatični) sustav hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika te postoji li domaća istovrijednica za posuđenicu. Kad se pojavi novi pojam, treba mu dati i novu odgovarajuću riječ. Najprije se poseže za značenjski slobodnom riječju u suvremenom standardnom jeziku ili se u skladu s njegovim tvorbenim zakonitostima stvara nova riječ.
 
Ako to nije moguće, poseže se za zastarjelicom kojoj se daje novo značenje. Četvrta mogućnost je posuđivanje riječi iz nekoga od dijalekata materinskoga jezika i prilagodba dijalektalne riječi zakonitostima standardnoga jezika na svim razinama (fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj, sinatktičko-semantičkoj...). Peta mogućnost je posudba iz kojega srodnoga slavenskoga jezika i kao posljednja mogućnost jest posudba iz nesrodnoga jezika. Engleski i hrvatski nisu srodni jezici. Zato postoji potreba da se engleske i druge strane riječi zamjenjuju hrvatskima. Tako su činili i čine i u drugim jezicima: francuskom, njemačkom, češkom, slovenskom..., naravno i u hrvatskom. Bilo kojoj tuđici ne treba davati prednost ako postoji dobra domaća istovrijednica. Čuvajući i njegujući vlastiti jezik, čuvamo i njegujemo bogatstvo jezične i kulturne raznolikosti svijeta. Nije dobra svaka novotvorenica ili domaća zastarjelica. One nisu obvezatne ni za koga. Novotvorenice i oživljenice dobro su došle u jeziku ako imaju stručno obrazloženje, književnojezičnu tradiciju i ako ih općinstvo prihvaća. Ako netko ne prihvaća neku riječ, to pak ne znači da je riječ loša i da ju treba obvezatno gurnuti u zaborav. Osim toga svaki autor ima pravo na svoj autorski stil. Ako čitatelju ne odgovara kako pišu pojedini autori, onda ih ne treba ni čitati.
 
Ako se znanstveno-strukovne ustanove ne budu bavile nazivotvorjem (tvorbom naziva) za nove pojmove i ako se bude nepromišljeno uzimalo nazivlje iz drugih jezika, tada će književni (standardni) jezik izgubiti svoju polifunkcionalnost. M. Bratanić o tom kaže sljedeće: "(...) terminološka je djelatnost u Hrvatskoj u prevelikoj mjeri prepuštena prevoditeljima ili individualnim inicijativama područnih stručnjaka. Nazivlje je još uvijek raspršeno po različitim institucijama, a terminološki rad nekontroliran. Rad Hrvatskoga zavoda za norme i norma-rječnici koje on objavljuje slabo su poznati i razmjerno teško dostupni javnosti pa se stječe dojam da se odvija u svojevrsnoj samodostatnoj izolaciji." (Što je nazivlje? Jezična politika i terminološko planiranje: Jezična politika i jezična stvarnost. Zagreb, 2009., str. 610.).
 
Ruski pisac A. I. Solženjicin, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, objavio je 1990. god. rječnik nefrekventnih (maloporabljivih) riječi (Ruski rječnik jezičnoga proširivanja). Izdala ga je Akademija znanosti SSSR-a. Nitko ne gleda na te riječi kao na neke čudnovate ideologeme prošlosti. U Rusiji je objavljen i školski (R. P. Rogožnikova / T. S. Karskaja: Školski rječnik zastarjelih riječi ruskoga jezika, Moskva, 1996.) i običan rječnik zastarjelica. U Francuskoj i dalje izlazi časopis Put' koji rabi u svojim tekstovima stari ruski pravopis iz vremena prije listopadskoga prevrata (revolucije). U Hrvatskoj, nažalost, nema sličnih. Bilo bi dobro i korisno izdati rječnik zastarjelih riječi (barem jedan svezak) na osnovi Akademijina rječnika za one koji čitaju staru književnost i uopće kao spomenik hrvatske leksičke baštine. U takvu bi rječniku morala biti i riječ zagana zbog koje je nekima muka u želudcu kad ju čuju ili vide pa malo nedostaje da ju proglase ustaškom. A kamo onda smjestiti Petra Zoranića, Ivana Belostenca, Bogoslava Šuleka i druge koji su znali za tu i slične riječi, i to davno prije nas.

Prijašnja jugoslavenska unitaristička politika nalik je sadašnjoj etnojezičnoj i kulturnoj europskoj globalizaciji (europeizaciji): jedna država (SFRJ : EU) - jedna nacija (Jugoslaven : Europljanin) - jedan nacionalni jezik (srpskohrvatski : engleski). Unitarizam je isto što i globalizam: ignorira razlike među narodima i rješavanje narodnih problema vidi u sveopćem uzajamnom etnolingvokulturnom izjednačivanju (asimilaciji) - u brisanju etničkih, kulturnih, psiholoških, tradicijskih, državno-organizacijskih, jezičnih i drugih razlika među narodima. Unitaristička i globalistička politika teži tomu da ljudi različitih narodnosti zaborave svoje korijene: bili su prinuđeni gledati iste televizijske serije (Od Triglava do Vardara, Kamiondžije, Žikina dinastija : Big Brother, Farma, Ljubav na selu, Ples sa zvijezdama...), jesti istu unificiranu hranu (ćevabdžinica: McDonald's), pušiti iste cigarete (Vardar, Morava, Ibar, Drina, Neretva, Drava, Opatija... : Marlboro, Winston, Camel...), piti ista pića (Cezar, Trenk... : Coca-cola, Sprite, Fanta, Whisky...), slušati istu, većinom američku popularnu glazbu, te čitati slične knjige... Opet je u modi kao i prije geslo "bratstva i jedinstva", ali sada s narodima Europske unije. Opet nastaje jedan globalnounitaristički svijet, ali ne kao priznavanje ili njegovanje etnolingvokulturne raznolikosti nego kao svijet jednoga opet izvana nametnutoga rješenja. Postupno se mijenja identitet, a jezičnokulturna baština sve više ide u zaborav, kao što su npr. zastarjelice. Moramo uvijek imati u vidu da je jezična unifikacija jeftina i, nažalost, vrlo funkcionalna.
 
Za hrvatski jezik, ali i druge jezike tzv. malih naroda, karakterističan je masovan unos stranih riječi, uglavnom engleskih. Za Hrvatsku je to navlastito karakteristično od 1990-ih godina. Dok su u 19. st. strane riječi u Hrvatsku dolazile većinom iz europskih jezika, danas su to riječi iz američkoga engleskoga. Na djelu je dakle amerikanizacija hrvatskoga jezika pomoću engleskoga jezika. Hrvatski jezikoslovci predlažu uporabu postojećih riječi ili stvaranje novih istoznačnica, oživljavanje i uvođenje, gdje god je to moguće, starih naziva umjesto postojećih. Počela čistunstva, koje možemo primijetiti, itekako se mogu opravdati potiskivanjem i zatiranjem prava na nacionalni književni jezik od doba Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, pa sve do SFRJ. Težnja za čistoćom trajna je značajka hrvatskoga jezika koji je tijekom svoje duge povijesti bio izložen snažnim utjecajima drugih kultura i jezika. Jezično čistunstvo u hrvatskom jeziku jedan je od načina očuvanja i utvrđivanja vlastitoga etnojezičnoga identiteta. Sadašnja etnojezična odvojenost jest svojevrstan oblik obrambenoga otpora protiv novoga agresivnoga vala globalizacije. Pojava nacionalne odvojenosti ima svoju postojanost: povijesno narodno pamćenje koje je bilo izloženo etnolingvokulturnomu izjednačivanju (asimilaciji) sposobno je dugo ispunjavati etnozaštitnu funkciju.
 
Evidentno je da se u zadnjih tridesetak godina svjetska (planetarna) komunikacija u svim područjima ljudske djelatnosti odvija uglavnom na engleskom jeziku što vodi k tomu da će u budućnosti postojati samo jedan svjetski jezik, i to američki engleski. Jezici koje danas smatramo svjetskima (francuski, njemački, španjolski, ruski...) taj će značaj izgubiti, a jezici malih naroda će nestati, kao što se je to dogodilo s mnogima u prošlosti jer nestankom naroda nestaje i njegov jezik ili pak obrnuto. Tako npr. irski književnici svoja djela uglavnom pišu na engleskom jeziku zbog komercijalnih razloga, ne shvaćajući da na taj način ugrožavaju opstojnost irskoga jezika i naroda. I u Hrvatskoj je to pomodarstvo prisutno, djeca već u vrtiću počinju učiti engleski, taj je jezik postao obvezatan u osnovnim i srednjim školama, znanstvena djela s tematikom iz prirodnih znanosti pišu se uglavnom na engleskom jeziku, književna nasreću još ne. Takvo pomodarstvo postoji u mnogim državama, više ili manje izraženo. Mnogi su svjesni postojanja amerikanizacije materinskoga jezika pa to rješavaju zakonima, kao npr.: Francuska, Španjolska, Slovenija, Srbija, Makedonija, Rusija, Mađarska, Slovačka, Poljska... U Njemačkoj npr. niču brojne udruge prijatelja njemačkoga jezika kao brana jezičnoj globalizaciji. Jezična politika se vodi s državne razine preko ministarstava, stručnih i znanstvenih ustanova i udruga. Za postojanje jezika nije dovoljno imati gramatike, rječnike i pravopise, potrebna je i jezična politika, zaštita i regulativa, dakle zakon o jeziku, a Hrvatska zakona o hrvatskom jeziku još nema, a trebala bi ga imati. Zakon o jeziku je važna karika u zaštiti hrvatskoga jezika, također i svakoga drugoga jezika, u novonastalim uvjetima sveobuhvatne globalizacije kao brane sveprisutnoj jezičnoj unitarizaciji na planetarnoj razini rezultat koje će u budućnosti biti očita prevlast jednoga jezika u sveopćoj komunikaciji i mogući nestanak brojnih "malih" jezika. Vlastiti jezik u novim uvjetima masovne jezične globalizacije stoga je potrebno što više čuvati, njegovati, obogaćivati, razvijati, izučavati i zakonski štititi. I što je najvažnije, vlastiti jezik treba voljeti, njim treba pisati i govoriti. Jedino tako ćemo ga obraniti i sačuvati za buduće naraštaje.
 
I na koncu, Hrvatska se diči bogatom i raznolikom duhovnom, jezičnom, folklornom i inom kulturnom baštinom. Nedvojbeno je da ljudi oduvijek cijene, štuju i vole ponajprije svoje. Tako je i s jezikom. Hrvatski jezik je najveća vrijednost hrvatskoga naroda. Hrvatski jezik jest i bit će na prvom mjestu sadašnjim i budućim naraštajima koji će ga znati braniti od svih ugroza koja mu prijete sada i u budućnosti jer je vlastiti jezik potvrda narodnoga postojanja i trajanja.
 

Artur Bagdasarov i Milan Nosić, Jezik, god. 62., br.. 4., Zagreb, listopad 2015.

             Razlili se snovi

 
 
                Nabujala rijeka.
                Razlili se snovi
                Pa sad svaki svojim
                Potočićem plovi.
http://offscreen.com/images/Tree_Jagged.jpg
                Još od pamtivijeka
                Tako svaka rijeka
                Buja i mutnija biva
                Kada se od sunca
                I od svjetla skriva.
               
                Snovi što poteku
                I kroz mutnu rijeku
                Sve sjajniji jesu.
                Na žal sunčani
                Uvijek nas prenesu.
 

Malkica Dugeč, 2. 11. 2015.

Izložba Ivana Meštrovića u Gliptoteci HAZU-a

 
 
Od 26. siječnja u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU-a traje izložba „Skulptura i nagost. Tjelesnost i erotika u djelima Ivana Meštrovića”. Na izlčožbi se nalaze crteži i skulpture u rasponu od 1903. – 1946. Godine. Osnovna tema izložbe je nagost i erotika. U prigodnom katalogu izložbe predstavljena su tri teksta troje autora: „Nelagoda tijela“ (tenzije u prikazu: starost, erotizirani pathos, drugačija spolnost, neposredna putenost) Dalibora Prančevića; „Između dva Erosa i dvije Afrodite – klasično poimanje tjelesnosti“ Barbare Vujanović i „Požar čula“ Zorane Jurić Šabić. Autor likovnog postava i prostorne koncepcije je Filip Beusan, dok je grafičko oblikovanje opreme izložbe i kataloga napravio je Viktor Popović. Autor fotografija je Zoran Alajbeg.
http://www.mdc.hr/UserFiles/Image/fotke%20za%20vijesti/2015/AM_IM_tj.jpg
„Zbog frojdovskih postulata seksualnosti i potisnutih nagona u tom je smislu najproduktivniji bio bečki period, kada je Meštrović ostvario nekoliko tema prikazujući dekadenciju ili ostarjela tijela, što je šokiralo ondašnju publiku“, rekao je na otvorenju izložbe Dalibor Prančević. U recenziji Joško Belamarić je između ostaloga zapisao: „Sve u svemu, ova izložba i ovaj katalog, s tri vrsna priloga u kojima se da capo razmatraju brojni formalni i ikonološki aspekti Meštrovićevih aktova, značajan su doprinos poznavanju jednog od ključnih mjesta umjetnikova ukupnog opusa. Golem raspon različitih izraza kojima je umjetnik opisivao muško i žensko tijelo možda bi nam dao za pravo ustvrditi da on tijekom svog dugog djelovanja nije mijenjao stilove nego načine stilizacije“.
 

Nives Matijević

Dobri duh splitskog teatra

 
 
U utorak, 2. veljače je u Splitu u 88. godini preminuo Pero Vrca, umirovljeni glumac splitskog Hrvatskoga narodnog kazališta.Malo je tako svestranih kazališnih ljudi kakav je bio Pero Vrca. Jer njime Split i splitsko kazalište nije izgubilo samo glumca čija je karijera trajala dulje od pola stoljeća, nego isto tako i plesača i pjevača. Nije bio glumac od velikih škola, ali zato jest od talenta i scenskog nerva, pa je bilo posve svejedno je li žanr dramski, operni ili baletni. Drama, komedija, opera, opereta, mjuzikl – sve su to samo manje važne odrednice za punokrvne kazališne ljude poput Vrce, za kojega je pravi život započinjao tek na kazališnim daskama i oko njih.
http://slobodnadalmacija.hr/Portals/0/Images/2016-02-03/SCENA/VRCA/vrca3.jpg
Rođen u Dubrovniku 1929., te otkad zna za sebe zainteresiran za sve što je u vezi s plesom, pjesmom i glumom, on je kazališno prisutan i prije 1956, kad započinje njegov profesionalni angažman u splitskom kazalištu. Od polovice pedesetih prošloga stoljeća igra u baletnom ansamblu i kao solist, redom u Bombardellijevu Strancu, u Adamovoj Giselle, u Romeu i Juliji Prokofjeva, u Ravelovu Boleru, u Lhotkinu Đavlu u selu... Istodobno, nosi brojne i značajne role dramskog repertoara u Shakespeareovu Mletačkom trgovcuBraći Karamazov Dostojevskoga, Držićevu Dundu Maroju, da bi od polovice šezdesetih ostvario seriju uloga u operetnom i žanru musicala poput Nikole u AlbinijevuBarunu Trenku ili poručnika Gilmartina u Fainovoj Calamity Jane.
 
Vrcin komički potencijal, tako snažno naznačen ulogom Mara u Držićevu Dundu Maroju, bit će upečatljivo nastavljen i ulogom Kontea u Begovićevoj Amerikanskoj jahti u splitskoj luci krajem šezdesetih, a podjednake scenske poslastice predstavljale su i njegove kasnije scenske realizacije Šime Grdelina u de Filippovoj Šjora Fili, savezničkog oficira u Maloj Floramye ili gospodina Fanata te Mikule ribara u Spli'skom akvarelu od kraja sedamdesetih pa sve do devedesetih. Jednako kao što kazalištu nije mogao reći zbogom ni kad je umirovljen 1991. godine, nego je glumački ostao prisutan još cijelo desetljeće i pol, sve do Gounodovog Fausta u Dolenčićevoj režiji 2008, tako isto ga i na televiziji (Malo i Velo misto) i na filmu pratimo kroz brojna desetljeća (Ludi daniIvanjska noćZadarski mementoŽivot sa stricemDa mi je biti morski pas...) sve do Ostojićeva filma Ta divna splitska noć (2004)...
 
Sad kad šjor Pero Vrca više ne može doći nama u kazalište, nego moramo mi njemu, na tzv. posljednji oproštaj, nemoguće je da se ne sjetimo one dobro znane kako cijeli život i nije ništa drugo do jedna neprospavana noć. Pero Vrca pokopan je u četvrtak, 4. veljače u 16 sati u Bajagićima kod Sinja.
 

Ivica Luetić

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Četvrtak, 22/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 840 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević