Get Adobe Flash player

Koračao je i dalje, sve dublje u sivilo dana

 
 
Čim je povijeni, dugi crni nokat na kraju krila nestao, Bukač je umjesto zavjese opazio slabo svjetlo prošarano maglom i gledao je svoje noge kako nečujno koračaju po putu od velikih kamenih kocaka i začuo kako ga netko doziva i prepoznao je Ricka sa zmijom u ruci kako mu radosno maše stojeći na uzvišenju i ugledao je i Martina pored njega s papirnatim vrećicama iz samoposluživanja s dvije ovalne crvene mrlje na prsima.
https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcTVfjdlggo8Tgxbgq1M3vUERc9jhpITFBBBG-1gtI8lUo5hCcTPww
Koračao je i dalje i na klupi prepoznao Dianu i Talijana iz Rima koji je napokon dočekao njezin povratak a zatim je osjetio gomilu, raspaljenih kolega novinara kako igraju nogomet ne s loptom već s nečijom glavom, čije lice nije mogao prepoznati.
Koračao je i dalje, sve dublje u sivilo dana, otkrivajući sve manje poznatih lica, sve je više neznanaca.
Tada je osjetio da ga je netko primio za ruku.
Zastao je i ugledao dječaka koji je nevjerojatno sličio Krunoslavu Bukaču kada je imao jedanaest godina.
-Ne razumiješ?, upitao ga je dječak.
-Ne, odgovori smeteno Bukač.
-Ovo je tvoj svijet, to su ljudi o kojima si pisao. Neke si poznavao a neke nisi.
-Što oni rade ovdje?
-Došli su te pozdraviti na tvom dugom putu.
-Na putu?
-Na putu u beskraj, kaza mu dječak i ostavi ga samoga na putu.
 

Miroslav Pelikan

Izgubljeno blago iz jedne bolje glazbene prošlosti

 
 
Nakon dugogodišnjeg stvaranja, svojevrsnih glazbenih dnevnika, kruna stvaralačkoga rada. Zadarski skladatelji Branimir Čakić i Nikola Špralja predstavljaju dio svoje glazbene vizije objavom tri skladbe koje možete pronaći na youtubeu pod imenima ''The other side of nowhere'', ''Inside a broken toy'' i ''Argitula''. Cilj je da se ove skladbe čuju, da dopru do što većeg broja slušatelja koji će ih osjetiti svojima i da, nadaju se autori, pronađu izdavača spremnog na veliku pustolovinu.
http://www.ezadar.hr/repository/image_raw/400022/xxl/
Riječima dvojice autora: Branimir Čakić i Nikola Špralja
 
Milijuni mladih i starih ljubitelja dobre glazbe po raznim globalnim siteovima, blogovima i društvenim mrežama svakodnevno izražavaju želje za nekim novim albumom, globalnom glazbenom senzacijom koja će melodičnošću, harmonijama i atmosferom pripadati svijetu velikih albuma iz druge polovice 60-ih i prve polovice 70-ih. I evo, napokon ga imamo; retro svjež album sa svojim vlastitim identitetom, nužno drugačiji od svih svojih prepoznatljivih utjecaja. Dugo smo ga sanjali i jednako dugo stvarali, album oslobođen žanrovskih okova, od prve do posljednje sekunde po našemu guštu; album koji će zvučati poput kakvog izgubljenog blaga iz jedne bolje glazbene prošlosti i koji nije nalik nijednome drugome.
 
Još u demo fazi, odlučili smo živom svirkom i nadahnutim aranžmanima udijeliti pravdu skladbama, koliko zbog našeg autorskog mira, toliko i zbog spoznaje kako će nam kreativno potpuno skrojen album uvelike olakšati pregovore s velikim igračima. Ovaj demo album doživljavamo svojim skladateljskim zapisom; slojevitost naše vizije zahtijevala je eksperimente i kombinacije s raznim i rijetkim instrumentima. Stoga smo okupili malu vojsku nadahnutih glazbenika i glazbenih tehničara, po uzoru na legendarne The Wrecking Crew. Nije dovoljno okupiti dobre svirače, uvjerili smo se to i ranije. Energija je morala biti pozitivna i djetinje nesputana; sve i svi su morali biti u službi glazbe. Tako je i bilo. Vokalne dionice nadahnuto su otpjevali Šime Jelenković i Mario Smoljan. Uz blagoslov fra Edija Ricova, dionice na orguljama odsvirala je mlada Tea Kulaš, aktivistica za zaštitu životinja i državna prvakinja na orguljama; odsvirala je one škripave, iz crkve sv. Mihovila, stare preko 400 godina. Organij, pak, duplo je mlađi, no jednako škripav i odslužio je svoje pod rukama Silvije Magdalene Šimić. Instrumente poput klavira, čembala, timpana i marimbi ustupila su nam vodstva zadarske glazbene škole Blagoje Bersa (Branka Višić – Karavida) i Koncertnog ureda Zadar (Dina Bušić); uskočili su i naši stari prijatelji i glazbenici Juraj Aras, Renato Babić i Ivan Grancarić; svi su nam izlazili u susret, osjećajući da stvaramo nešto odista posebno. Nitko nije tražio ništa zauzvrat. Uprotivnom, ovakav album ne bi uspjeli snimiti.
 
Financijski nam je nemoguće priuštiti višemjesečni najam studija, instrumenata, opreme i profesionalnih glazbenika. Uzdali smo se isključivo u vrijednost naše glazbe, vođeni onim istim iznimnim osjećajem koji nam je podario i melodije kojima nam diše album. Težili smo osjetnoj, no nenametljivoj istočkanosti gdje svaki ton i svaki instrument imaju svoj značaj; na mjestima, drveni zvuk melotrona kombinirali smo s vodenim zvukom crkvenih orgulja, uz dodatak vibrafona, stvarajući tako jedan novi instrument koji nam je isporučio željenu organsku atmosferu. Što se, pak, tekstova tiče, nudimo poruke i zagonetke, u službi glazbe. Metaforički kazuju o suosjećanju, otuđenosti, ponovnom rođenju, životinjskoj braći i sestrama, milosrdnoj smrti i unutarnjim borbama; kazuju o mističnom bijegu natrag prema bonaci oslobođenoj okova prostora i vremena.
Nas dvojicu u žestokome ritmu održao je isključivo umjetnički progres zajedničkog i zasebnog skladanja; iz pjesme u pjesmu skladateljski smo rasli pronalazeći svoj vlastiti stil i atmosferu.
 
Na dane, činilo se poput Sizifovog posla. U našem Zadru, primjerice, nitko ne svira francuski rog. Stoga smo, preko prijatelja Ivana Andrijevića (klarinet & bas klarinet) angažirali mladu Aminu Belovari u Zagrebu; svoje je dionice, kao i Ivan, odsnimila u studiju Saše Miočića koji nam je trake poslao još istoga dana; na isti način uskočila je i Lana Juranić na fagotu, te Dalibor Musap na marimbama. Trubačke dionice odsvirali su Dražen i Dinko Habuš; čembalo & klavir - Ivo Ivić; violine - Saša Miočić; violončelo  - Paola Bralić; violu - Dora Kanjer; bubnjeve - Vice Stanišić, alto saksofon – Tereza Špralja.
Spot za pjesmu kojom se predstavljamo javnosti snimio je i režirao Jurica Lokas, uz asistenta Eugena Šarića i tehničare Vinka Grgića, Elkana Petrova i Nikolu Ljubasa.
 
Uz glazbene meštre Ivu Ivića i Rina Dunića produkciju i aranžiranje upravljali smo eksperimentirajući neodoljivo staromodnim načinima četvorice najdražih nam producentskih divova: Phila Spectora, Briana Wilsona, Tonyja Viscontija i, ponajviše, Georgea Martina. Na koncu smo izbrojali čak 48 ljudi koji su nam omogućili da snimimo demo album kojim se predstavljamo prvenstveno kao skladateljski dvojac. Svjesni smo kakvo bogatstvo posjedujemo i kakve bi cijene bilo koja od devet skladbi koliko ih broji naš album postigla na globalnom pop tržišu. Nudimo svoje skladateljske i aranžerske sposobnosti; nudimo glazbu, potpuno dovršene skladbe i, uz ovaj album, mnoštvo arhiviranih ideja za nove pjesme i albume. Iz umjetničko komercijalnih razloga, nudimo se i kao kreativno izvođački motor sastavu kojeg bi, prema našoj idealnoj viziji, uz nas dvojicu trebala činiti još trojica glazbenika-pjevača s engleskoga govornoga područja.
 

Nikola Šimić Tonin

Potreba za stvaranjem dugo se u meni skrivala

 
 
Razgovor s umjetnicom Vlastom Pastuović Aleksić.
• Gospođo Pastuović Aleksić, Vi imate vrlo zanimljivu karijeru, nakon pravnih znanosti, upisali ste  umjetničku akademiju u Ljubljani i nakon toga se intenzivno bavite umjetnošću.
- Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja u Centru za upravu i pravosuđe 1982., upisala sam Pravni fakultet u Zagrebu. Na 3. godini prekinula sam studiranje, zaposlila se, ali i počela intenzivno slikati. Od 2000. godine članica sam Hrvatsko društvo likovnih umjetnika – HDLU. Do danas sam realizirala 21 samostalnu izložbu slika i preko 70 skupnih izložbi. Sudjelovala sam kao gost izlagač  na Expo Art '97 u Francuskoj, gradu Turckhaimu, gdje sam iste godine imala i samostalnu izložbu. 2010. godine zajedno sa 13 kolega iz Hrvatske i regije, sudjelovala sam na skupnoj izložbi pod nazivom „Inter Imago New York“ u MC Gallery u New Yorku. Od 2015. članica sam i novoosnovanog Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb – HDLU Zagreb. 2013. godine završila sam verificirani program poslovnog usavršavanja iz područja menadžmenta u Poslovnom učilištu Filaks u Zagrebu. Godine 2015. diplomirala sam na preddiplomskom sveučilišnom studiju (240 ECTS bodova) na visokoškolskoj ustanovi za područje slikarstva - College of  Visual Arts (Arthouse) u Ljubljani. U svibnju ove godine  završila sam i diplomski sveučilišni studij (60 ECTS bodova) te stekla akademski naziv - magistra likovnih umjetnosti.
 
• Zacijelo nije bilo lako s tim iskustvom sjesti iznova u studentske klupe i prepustiti se učenju?
- Kada smo u mladim formativnim godinama, kada smo u srednjoj školi i na fakultetu, učimo jer „moramo“. Učimo kako bismo se osamostalili, zaposlili, dobili „kruh u ruke“, a cijeli taj proces popraćen je velikim pritiskom i očekivanjima roditelja, okoline… S druge strane prihvatiti se učenja u zrelim godinama sasvim je drugačije iskustvo. Tada se uči jer se to stvarno želi, jer čovjek voli učiti to što uči, jer ga to što uči zanima. Nitko ga na učenje ne prisiljava, on ne mora učiti, ali želi. Užitak je učiti na takav način i to je fantastično iskustvo. Moj prosjek ocjena je 9, diplomirala sam i magistrirala sa ocjenom 10.
• Vi ste slikali zapravo cijeloga života, samo je likovnost bila ponešto potisnuta? Što su bili Vaši omiljeni motivi?
- Da, ta potreba za stvaranjem dugo se u meni skrivala u nekakvom kutku duše, da bi se poslije razmahala i dobila krila. Početci mog umjetničkog stvaranja vezani su za odlaske u prirodu i  slikanje na otvorenom. Slikala sam pejzaže, nešto manje mrtve prirode.
 
• Što je odlučilo ili Vas posebno potaknulo da i formalno budete akademski slikar?
- Godinama sam osjećala da stojim na mjestu u likovnom smislu. Željela sam napredovati, žudjela sam za mentorskim vođenjem. Jedino rješenje je bilo školovanje.
 
• Što je ključna karakteristika Vašeg slikarskog opusa?
- Ruski slikar Vasilij Kandinski govorio je da je apstrakcija jedina konkretna stvarnost jer su upravo boje, linije i oblici na dvodimenzionalnoj plohi jedino što je stvarno te da slikarstvo treba osloboditi ovisnosti o materijalnom predmetu, da naslikani predmet šteti njegovoj umjetnosti, težio je tome da naslika vlastite doživljaje. Stoga uviđamo da je apstraktna odnosno nepredmetna umjetnost (na prividno paradoksalan način) više mimetička od slika realizma. Pod fenomenom apstrakcije podrazumijeva se napuštanje mimetičkog pristupa. Mene zanima slikarsko istraživanje koje polazi od vidljivih predmeta čije oblike procesom dekonstrukcije reduciram na apstraktnu predstavu. Talijanski kritičar umjetnosti Lionello Venturi kaže da umjetnik koji slika stablo nije umjetnik zato što slika stablo, nego zato što slika svoj osjećaj stabla, a Miodrag Protić u Likovnim studijama i esejima piše da tajna umjetnosti nije u stupnju u kojem se slika približava stvarnom objektu, već u stupnju u kojem se od objekta udaljava. Moj cilj je dekonstruirati strukturu tradicionalnog umjetničkog jezika. Propitujem gdje prestaju granice objekta, a gdje počinje slika. Želim uputiti na to da je umjetnost simbolički jezik te da kao takav ne predstavlja, nego predočava.
• Realizirate i čisto figurativni ciklus.
- Slikanje ljudskog lika predstavlja tradicionalnu estetiku lijepog i uzvišenog. Crtala sam i slikala prijatelje koji su mi  htjeli pozirati.
 
• Ne bježite niti od apstrakcije, koja mi se čini vatrenija, neobuzdanija, gotovo u potpunosti oslobođena.
- Dvodimenzionalna ploha je mjesto radnje mojih lirskih apstrakcija. Slobodnim kretanjem organskih i anorganskih oblika, linija, točki, mrlja, nastojim prikazati sukob između pokreta i mirovanja, napetosti i opuštenosti, tamnog i svijetlog, borbu svjesnog i nesvjesnog. Moj likovni govor karakterizira neposrednost i trenutačnost stvaranja. Puštam intuiciji da me vodi. Boje koristim kao elementarno izražajno sredstvo, slikovne elemente svodim na elementarno. Boju nanosim spontano i snažno, a u potezima kistom vrlo sam dosljedna. Gradim obojene plošne oblike. Johannes Itten u svom djelu „Umjetnost boje“  piše  da je smisao i zadatak svakog umjetničkog nastojanja oslobođenje duhovne suštine oblika i boja te njihovo izbavljenje iz zatočenja koje im nameće ovaj svijet predmeta, i da se upravo iz takvih nastojanja rodila nepredmetna umjetnost.
 
• Radite u akrilu i kombiniranoj tehnici.
- Jedan moj ciklus pod nazivom „Simulakra“ napravila sam u kombiniranoj tehnici. Igrala sam se rekompozicijom kolaža, kombinirajući monotipiju, crteže tušem i temperom na papiru. Kad kao slikarsku podlogu koristim platno, boju nanosim u nekoliko slojeva, i tada mi odgovara da se podloga brzo osuši; stoga jako volim raditi s akrilnim bojama.
 
• Bavite se i dizajnom.
- Dizajniram i izrađujem unikatni modni nakit. Broševe i ogrlice.
 
• Radite i unikatni nakit od svile.
- Godinama sam istraživala svilu kao slikarsku podlogu. Kolažirala sam  fragmente oslikane svile i ručno rađenog papira. U jednom trenutku, sasvim spontano, motivi sa slika iskočili su u prostor, plošno se pretvorilo u trodimenzionalno i zaplesalo u prostoru poput malih mobila  - žičanih, i od svilenih latica načinjenih konstrukcija. Od toga trenutka, moja likovna igra krenula je u novu avanturu. Počela sam izrađivati cvjetne modne dodatke od rukom oslikanih listova svile, žice, staklenih i Swarovski perlica. 2013. godine taj nakit sam registrirala kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo u kategoriji industrijskog dizajna.
 
• Ne zaboravimo keramiku.
- Keramika je zajednički naziv za sve proizvode koji su napravljeni od gline. Za keramiku se kaže da najvidljivije sjedinjuje one mitološko – filozofske elemente za koje su stari Grci pretpostavljali da grade svijet: zrak, zemlju, vodu i vatru. Rad s glinom iziskuje jako puno strpljenja, predanosti i eksperimentiranja. Za mene, modeliranje u amorfnoj glini predstavlja kreativni susret sa zemljom. Keramika je priča o zemlji, identičan je to grumen zemlje od prapočetka svijeta. Članica sam Hrvatskog keramičkog udruženja – Kerameikon iz Varaždina. Do sada sam imala 8 samostalnih izložbi keramike i 7 skupnih žiriranih izložbi.
• Kako vidite suvremenu umjetnost? Gdje očitavate vlastitu poziciju u njoj?
- Glavno obilježje suvremene umjetnosti jest sveobuhvatnost stilova, krajnja otvorenost i raznovrsnost. Suvremena je umjetnost promijenila našu svijest o realnosti svijeta te smo suočeno s pojmom „kraja umjetnosti“. Suočeni smo s radikalnom dekonstrukcijom slike, ali i s beskonačnim umnažanjem slika u društvu spektakla u kojem živimo. Suvremeni umjetnik slobodan je raditi što god želi i na koji god način želi. Slika danas poprima novu ulogu, što ukazuje na novu dijalektiku slike s onu stranu tradicionalne ikonologije. Američki likovni kritičar Clement Greenberg ističe da je u slučaju slikarstva bitno da je slika ravna površina do određenog stupnja prekrivena bojom. To znači da u slikarstvu nestaje iluzija i da ona sada teži apstrakciji kao svome konačnom cilju.
 
Karakteristika apstraktnoga umjetničkog djela sadrži koncept da ona ne zavisi od prikazivanja stvarnog svijeta i oblika, već od vlastitih formalnih zakona. Suvremena  umjetnost izbjegava biti  uvučena u igru pred-stavljanja svijeta. Perspektiva je izum renesanse, a služila je kao sredstvo kojim se prikazivanje svijeta organiziralo unutar slike korištenjem rešetke perspektive. Nasuprot rešetki perspektive, stoji apstraktna rešetka koja ne teži tome da unutar slike ucrtava prostor neke sobe ili pejzaža, već da prikaže površinu slike kao takvu. Slika je ploha, i to je njezina najveća stvarnost. Stoga, ja želim slikati sliku, a ne iluziju. Na mojim slikama uočava se plošnost, geometrizacija, što u umjetnosti predstavlja krajnji odmak od prirode. Ja ne želim oponašati oblike iz prirode. U svojim slikama odbacila sam predmetnost. Smatram da osjećanje predmeta vrijedi više od samog predmeta.
 
• Što je trenutna novost u atelijeru?
- Trenutačno radim na platnima nešto većih formata, 100 x 120 cm, u tehnici akrila.
 
• Obvezno pitanje za kraj, planovi...?
- Na moju veliku radost Galerija osmijeha u Radićevoj ulici u Zagrebu prihvatila je moj likovni projekt za izlaganje u ovoj godini, tako da ću imati dosta posla oko realizacije te samostalne izložbe.
 

Miroslav Pelikan

Roj ili jato metalnih oblika ili čudesno realiziranih formi

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar i profesor na APURI, Goran Štimac, na samom kraju prošle godine predstavio se je s novom samostalnom izložbom Recesija u parku ispred opatijskog Hrvatskog muzeja turizma, prezentirajući desetak  skulptura velikih formata u metalu.
Riječ je o skulpturama koje su kreirane od odbačenih materijala u otvorenom umjetnikovom atelijeru u industrijskoj zoni u Čavlima , nastale najprije kao produkt umjetnikovog istraživačkog procesa. Roj ili jato metalnih oblika ili čudesno realiziranih formi oslobođenih do krajnjih granica zamišljenog djeluje sasvim uklopljeno u strukturu parka i arhitekture, ni po čemu se ne ističući ili odvajajući jer njih desetak živi sada svoju novu realnost, moglo bi se reći i mirni život ili suživot, svoje novo uprizorenje u iznenadnoj inscenaciji, uz neskrivenost  uznemirenost površine horizontalnih ploha koje su u snažnoj opreci s surovo modeliranim vertikalnim šiljastim oblicima..
 
Komadi željeza i lima, posve nepotrebni ostaci, odbačeni i suvišni sada su autorovom spontanom gestom zavareni u novi sklop, u nadolazeću konstrukciju, svakako optimističnu, da, očito je, jedan životni ciklus je završen i gotovo odmah započinje novo življenje. Budućnost postoji, razigrana je, nesvakidašnjih ideja , nesporna, mada  nekako tvrda, nepopustljiva, pomalo i prijetećeg stava. Koliko mogu odbačeni predmeti, dijelovi, komadi metala zaživjeti slučajnim varom novi život, novu stvarnost s obećavajućom izvedbom nastalih formi, istodobno ne obazirući se na svoje realno podrijetlo i mjesto rođenja, odlagalište nepotrebnih?
Štimac govori o novoj strukturi koja jasno i nedvojbeno odaje dojam utemeljenosti nastanka i neizostavnoj nužnosti nezgrapnog ali živog svijeta cijevi, ploča, šipki, svojevrsnih kreatura, no pojam lijepoga uvijek je bio relativan i nadasve prolazan. Razigrana metalna družba Gorana Štimaca u višemetarskim izvedbama i potpuno svakidašnjih riječi koje ovdje zamjenjuju uobičajene, stilizirane naslove, iznimna je autorska cjelina, neskriveno drska , izvorno komponirana za otvoreni prostor, koji ipak pomalo ublažava gorak okus metalnog otpada.
 
Štimac se u svom kiparskom istraživanju u ovome procesu oživljavanja nepotrebnog i suvišnog najprije vraća primarnom obliku tvari i njezinoj bespredmetnosti, kada ona uistinu ne predstavlja ništa. Krugove života i nestajanja, različitih cikličnih intenziteta, Štimac je uhvatio poput Kairosa za trenutak, prezentirajući fantazmagoričnu konstrukciju odlaska i dolaska, zamiranja i pojavljivanja.
Skulpture Gorana Štimca predstavljene u osebujnom parku opatijskog Hrvatskog muzeja turizma doista su došle do punine svoje izražajnosti, upozorovajući nas naslovom izložbe, zatim porijeklom materijala i mjestom nastanka, stereotipnih naziva na stvarnost, svojim volumenima i oblicima ,voljeli mi ljepšu ili ružniju varijantu, svejedno, optimističkom razmišljanju  uvijek valja naći mjesta.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Tko mora podnijeti ostavku nakon smrti mladića u Zaprešiću?

Nedjelja, 19/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 984 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević