Get Adobe Flash player

Povjestica opere Hoffmanove priče u Splitu, II. dio

 
 
Prvi put kad su Splićani sami, s vlastitim ansamblom, postavili operu Les Contes d'Hoffmann, dogodilo se 10. travnja 1990. Dirigirao je Loris Voltolini, čovjek za kojega su mi mnogi iz orkestra vazda govorili kako je on najgenijalniji od svih genijalnih dirigenata koji su u Splitu radili. Ova je predstava bila svojevrsna kruna njegovog djelovanja u Splitu, nakon čega će ga put odnijeti u Zagreb i Rijeku, te najposlije nanijeti u Ljubljanu gdje je i danas. Partner mu je u ovoj produkciji bio Krešimir Dolenčić, kojemu je ovo bila prva operna režija u Dioklecijanovom gradu, nakon čega će uslijediti antologijska produkcija Tijardovićeve operete Spli'ski akvarel (1991.), kao i niza inih ostvaraja. Scenografiju je potpisala gošća iz Italije, Lucia Vitale, a kostimografiju Goran Lelas iz Zagreba.
Splitska pjevačka regimenta koja je iznijela ova operni pothvat bijaše satkana od sljedećih vokalnih bojovnika: Constantin Cepraga (Hoffmann), Mira Vlahović (Olimpija), Lucija Marinković (Giulietta), Božena Svalina (Antonia), Corneliu Solovastru (Lindorf, Coppelius, Dr. Mirakel, Dapertutto), Milena Kitić (Niklaus), Sveto Komnenović (Andreas, Cochenille, Franz, Pitichinaccio), Biserka Cvejić (Glas Antonijine majke), Snježana Katić (Stella), Jure Mirošević (Nathanael), Miroslav Ljubičić (Spalanzani), Milan Kravar (Hermann), Zlatko Kokeza (Schlemihl), Franjo Petrušanec (Luther, Crespel). Treba još reći da je Nikša Dulčić, u Splitskoj operi poznati pantomimičar, tumačio nijemu ulogu Papagena, a da je doajenka i istinska primadona Biserka Cvejić u izvedbu uletjela slučajno, poput lastavice u crkvu, jer se Biserka Anić-Belković bila razboljela.
 
Kad je posrijedi ova predstava, valja kazati kako je njezin slučaj izazvao podosta pisanija u tisku. Zašto? Zato što su se – kako to kazališta nekad znaju činiti – u prilici prve javne prezentacije ove produkcije izvele čak dvije, nazovi, premijere. Prva je predstava, etiketirana kao "svečana promocija" (danas bismo rekli: pretpremijera!), i održana je 10. travnja 1990., a izvedba mlađa dva dana bila je istinska, štono riječ, premijera. Jagoda Martinčević, ugledna operna i glazbena kritičarka, tim je povodom bila objavila jedan naprstak i mišljenja i riječi, retorički se upitavši: "Zašto Splitska opera uvodi za svoje predstave nove nazive?" ("Vjesnik", 21. IV. 1990.).
 
Za razliku od nje (a i nekih drugih što su također kritizirali takav postupak Splitske opere), beogradski tisak našao je razumijevanja za to. Izvjesni I. Knežević donosi: "Operski ansambl splitskog Hrvatskog narodnog kazališta je premijerno izveo Ofenbahovo delo 'Hofmanove priče'. U stvari ta predstava je, poput svih velikih poduhvata, nazvana projektom prvo izvođenje promocijom. Sledeće će biti predpremijerno, a tek treće premijera, što je sve zajedno izuzetno dobro osmišljen 'mamac' za gledaoce koje manje interesuje scenski doživljaj a više atraktivnost" ("Večernje novosti", 16. IV. 1990.). Pa, premda takva praksa nije baš bila aktivna na našem prostoru, u inozemstvu je ona uobičajena. Više je razloga za to, a dovoljan je ovaj jedan: na taj način kazališna kuća može ispitati puls publike koja tu predstavu dođe vidjeti, dok izvođači istodobno mogu testirati svoj doseg u ulozi, svoju artizansku kondiciju, i imaju priliku oćutjeti reakciju onih zbog kojih sve to skupa i čine. U današnje doba uvriježio se institut pretpremijere – o kojoj se u novinama ne piše, ali se umjetnici mogu "u punom elementu" predstaviti i "mukte" izložiti svoju kreaciju recepciji publike – koji služi kao stimulans vrenju same predstave.
 
Pa kad već kanimo unići u sam nukleus predstave, evo par riječi što ih je Đurđici Ivanišević bio izustio redatelj Dolenčić prije premijere: "Nisam krenuo iz miljea koji okružuje Hoffmanna i Olympiju, krenuo sam iz njegove glave gdje je cijeli svijet konstruiran poput lutke. I slika Antonije je teška mora, scenografija Antonije je ogromna, pritišće pjevače, njezina smrt se doživljuje kao rasplet, poslije se odlazi u artificijelnost, plastično more, commediu dell'arte, karte, kockanje, opijum, u iracionalni svijet u kojem se Hoffmann potpuno utopi, Giulietta postane dio zbora i više se ne zna tko je. To je poput labirinta koji otvara nove labirinte" ("Vjesnik", 10. IV. 1990.). A sam splitski Hoffmann, Constantin Cepraga, ovim se riječima obratio Jošku Čelanu: "Nije pretjerano kada kažem da je uloga Hoffmana jedna od najtežih tenorskih uloga koje uopće postoje, osobito kad se pjeva u verziji koju ćemo mi izvesti (…) Radi ilustracije: u jednom intervjuu je veliki Placido Domingo rekao da je na početku karijere duet Hoffmana i Giuliette znao pjevati i za čitav ton niže, i to ne samo zbog velikih visina" ("Slobodna Dalmacija", 6. IV. 1990.).
 
Kad je predstava najposlije izvedena, uslijedilo je poprilično dobro medijsko praćenje. Pretpremijeru (ilitiga "svečanu promociju") odgledale su dvije dame iz Zagreba, pa pogledajmo kako su je – vidjele i čule. Dajmo prednost starijoj među njima, Jagodi Martinčević, koja je zapisala da mnoge premrežene registre ovog djela vrši "jedan mlad, informacijama očito sjajno opskrbljen, a razigranom stvaralačkom fantazijom iznimno obdaren redatelj, Krešimir Dolenčić (…) Četiri oprečna ugođaja, pijanstvom obavijen Hoffmannov prolog i epilog, mehanički svijet lutke Olimpije, zgusnutost životne more bolesne Antonie i naposlijetku rastočenost Giulettina mletačkog bordela, Dolenčić rješava sjajnim pomacima što vode od zablude do neminovnosti (…) A cijelu priču dovršuje čudesnom dosjetkom, dovođenjem na scenu maloga Mozarta, te Hoffmannove, a očito i svoje vlastite, umjetničke opsesije (…) On se po idejama, ambiciji, a pogotovo po svom neporecivom nesvakidašnjem talentu razlikuje od svih naših opernih redatelja" ("Vjesnik", 12. IV. 1990.). Premda su pjevači bili dobri, kritičarka nije bila oduševljena glazbenom izvedbom koja je, po njezinom sudu, bila tek – korektna.
 
Istog, dakle, dana (kad se navečer izvela "premijera") Maja Stanetti na drugom je mjestu izvoljela notirati svoje dojmove: "Već na početku se može napomenuti da jedna dobra, pripremljena, hvalevrijedna muzička izvedba 'Hoffmannovih priča', pod vodstvom dirigenta Lorisa Voltolinija, nije bezgrešna, ali navedeni ili zaboravljeni nedostaci neće bitno okrznuti zamašnu cjelovitost (…) mehanička lutka Olympia u izvedbi Mire Vlahović (nepodnošljivo) je lako postojala. Šarmu stroja koji vragolasto pjeva pridonio je i cijeli okoliš na sceni. Dramski naboj Antoniin, zapjev velikog zamaha i (mnogi će se opredijeliti) najbolji komad muzike, promovirao je bistri slap glasa za suze Božene Svaline – novog, starog otkrića na koje se isplati staviti ulog (…) Možda bi netko poželio moćniju Giuliettu, ali kultivirana i scenski osmišljena 'nježna' kurtizana Lucije Marinković prikazuje što se sve pametnim vođenjem uloge može postići" ("Večernji list", 12. IV. 1990.).
Zatim na scenu stupaju domaći žurnalistički arbitri, prvi od njih neponovljivi Anatolij Kudrjavcev. On je opisao samo dramski segment predstave, znakovito orisavši stilistiku svojeg promišljanja već u prvoj rečenici: "Ne ulazeći nestručno u glazbene vrijednosti premijere splitskog HNK – izvedbe 'Hoffmannovih priča' Jacquesa Offenbacha moguće je reći bez dlake na jeziku i bez čira na želucu da se tu zbio doslovce scenski zaokret i ostvarila teatarska bravura desetljeća (…) Općenito uzevši, prvi put se na splitskoj sceni dogodila opera koja je zornosti dovela u ravnopravan položaj s glazbom, možda im čak pružila i stanovitu prednost. Ili još neposrednije rečeno: bila je to predstava  u kojoj je glazba potekla iz zornosti, a zornost iz glazbe. Dolenčić je naprosto izveo podvig koji će njegovo ime duboko urezati u drveni pod splitske pozornice, i to na mjestu gdje je ona najosjetljivija" ("Slobodna Dalmacija", 15. IV. 1990.).
 
Glazbenu supstancu ocijenio je Miljenko Grgić, koji je tada bio na početku dugogodišnje karijere kritičara lokalnih novina. Ni u njega nije manjkalo uzbuđenja već u inicijalnim recima: "Svečano predstavljanje 'Hofmannovih priča' Jacquesa Offenbacha u splitskom HNK-u predstavlja potpuni uspjeh i jedan posve nestandardni događaj. Nakon trijumfa s Boitovim 'Neronon' (na prethodnom Splitskom ljetu, op. S. V.) ovo je potvrda kolektivnog nadahnuća i izvođačke vještine svih sudionika predstava je utemeljena na stalno prisutnim senzacijama glazbeno-scenske naravi a cjelina djeluje do kraja osmišljeno, skladno i privlačno (…) Ako se Dolenčiću može pripisati u zasluge krajnje osmišljenu finalizaciju vizualne komponente, onda je istovjetan učinak i dirigenta Lorisa Voltolinija na glazbenom planu. On je kao nikada do sada bio istinski pokretač brojnih glazbenih uzbuđenja, precizan vodič kroz ambivalentna raspoloženja kompleksnog predloška" ("Slobodna Dalmacija", 17. IV. 1990.). Budući da je Grgić svoj napis publicirao sa stanovitom odmakom od premijere, osvrnuo se na obje "premijere". Pa izdvajam: "Generalno uzevši Zbor i Orkestar HNK-a u Splitu iskazao je svu tankoćutnost i izvođačku umješnost  samo u pretpremijeri. Tom prilikom ponudili su maksimum svojih izražajnih moći, njihove nastupe krasilo je jedinstvo i bogata paleta izražajnosti. No, neshvatljiva je krajnja apatičnost prilikom druge izvedbe. A obje su imale nekolicinu disponiranih solista" (ibidem).
 
Produkcija je imala odjek i podalje, pa Nenad Turkalj u beogradskim novinama – s gotovo jednomjesečnim odstojanjem! – piše ponešto rezerviraniji osvrt: "Inače, nesumnjivo nadareni redatelj i izvrsni mladi dirigent Loris Voltolini, poslužili su se jednom novo sačinjenom verzijom djela iz koje su ispale neke od najatraktivnijih točaka (na primjer arija Dapertuta o dijamantu) da bi redatelj predstavu djelomično pretvorio u harlekinsku burlesku koja je doduše zabavljala auditorij, ali nam nitko ne može osporiti da je u osnovi iznevjerila bit i karakter djela i u njegovu scenskom, i u njegovu glazbenom vidu, i pored veoma angažiranog udjela brojnih dobrim dijelom mladih solista i cjelokupnog ansambla. Utješno je ako ove tendencije možemo smatrati sporadičnim iživljavanjima, možda u smislu stvaralačkih traženja – iako povijest umjetnosti, pa i teatra, pamti dosta takvih, ubrzo preživjelih  zastranjenja" ("Borba", 8. V. 1990.).
 
Pamtim riječi mnogih što pamte ovu predstavu. Ali ne pamtim da mi je itko iz svoje (makar i naknadne) pameti izvukao kakav negativan sud. Ova je produkcija, jamačno, bila najveća predstava što ju je do tada Split učinio i dao. Njezin odjek u medijima zaključit ću i zaključat zaglavnim riječima Anatolija Kudrjavceva iz njegovog već spominjanog teksta: "Splitski teatar je, dakle, izveo prvoklasan repertoaran podvig i ostvario izvedbu koja bi, čak i u ovoj kulturološki otupjeloj i naopančenoj sredini, morala imati dugo i raskošno scensko trajanje. Evo, konačno, predstave za svakoga tko misli da mu je, kao građaninu, teatar izazov i obaveza. Zauzvrat, ovoga puta će mu, garantirano, biti i pravi užitak. Svaka čast!" ("Slobodna Dalmacija", 15. IV. 1990.). Recimo i to da je opera izvedena na izvorniku, francuskom jeziku, te da se u prilici ove produkcije po prvi put u Hrvatskoj prišlo uobičajenoj europskoj praksi: titlovani prijevod ponad pozornice.
 

Siniša Vuković

             Miris smilja

 
 
                Dašak zraka!
                Mrva suha
                Svagdašnjega kruha!
http://www.hercegovina.info/img/repository/2014/04/medium/kultiviranosmilje.jpg
                A sred mraka
                Draga ruka
                Oko struka!
 
                Miris smilja,
                Kaplja vode
                S izvora slobode!
 
                I još k tome:
                Riječ od milja
                Na jeziku hrvatskome!
 

Malkica Dugeč, 5. 6. 2015.

Stazama prema tebi

 
 
jutro
je svjetlo sivo
šiba ga južina
nepromišljenom snagom
i lišće pada
pada nježno
poput snježnih pahulja
vrpolji se i šuška
kao da kiša rominja
ja hodam
stazama
koje vode
prema tebi
draga
dugo te nisam posjetila
nekako nisam našla vremena
možda  ni snage
za naš susret
ponovni
stanem
http://cdn.dubrovniknet.hr/mdata2014/1448112751_432_velika_grad%20ki%C5%A1a%20ju%C5%BEina%20211115%20%20(2).JPG
i osjećam kako me
sivilo jutra
guši
ispred tvog
vječnog počivališta
dok palim svijeću
crvenu
poput našeg prijateljstva
i ljubavi
draga…
zašto si me samo tako
ostavila
bez riječi
smiješka
onog zadnjeg
pitam se
dok molim očenaš
za tebe
za mene
za sve nas
koliko je samo godina prošlo
od onog dana
strah me je
priznati
koliko mi nedostaješ
zato i rijetko
dolazim
iako te jednako volim
i voljet ću te
zauvijek
istim žarom
istom snagom
draga
moja
nikad prežaljena
prijateljice
 

Andreja Malta

Zatvorena limenka

 
 
Tko te tako strašno ranio
da si tugu iza očiju sakrio..?
Čija te sjena nadvila
i sumnju u srce posadila;
http://www.magicus.info/gn/slike/gn_slike_3/r2/g2011/m11/x11531281320785291784.jpg
zbog koga si se zatvorio kao limenka
i dozvolio da ti vlastita duša bude krletka..?
Reci mi, koga da za tvoju tugu okrivim;
kome da tvoju bol naplatim?!
Kome da presudim što te povrijedio
-tko ti je srce zmajevo slomio??
 

Ljubica Mršić

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Petak, 25/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1328 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević