Get Adobe Flash player

Odlika mog cjelokupnog slikarskog opusa je prikaz suprotnosti

 
 
Suvremena hrvatska likovna umjetnica, akademska slikarica Marina Lapadatović, rođena je 1982. godine. Diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Kokota. Samostalno i grupno je izlagala. Zapažena je po rijetkoj i nesvakodnevnoj produkciji maski.
Gospođo Lapadatović, temelj Vaše aktivnosti jest izrada maski, maski za djeci, za odrasle. Kako je uopće došlo do toga?
- Pa zapravo sasvim slučajno, a opet s druge strane uvjerena sam da je to bilo sudbinski. Tek sam bila friško završila studij slikarstva kad sam na jednoj skupnoj izložbi u Velikoj Gorici upoznala Tihomira Marinkovića Tileta, gdje smo oboje izlagali radove. On je tražio nekoga tko će mu pomoći u oslikavanju maski koje izrađuje i tako je sve krenulo. Već desetak godina surađujemo, u međuvremenu smo postali dobri prijatelji, zadnjih dvije i pol godine smo u vezi, živimo i radimo zajedno u Vukomeričkim Goricama.
Što je ključno u izradi maske?
 - Kao i u svemu što radimo, da bi nešto napravili dobro i kvalitetno potrebno je puno prakse. To znači da je svaka pojedina faza izrade maske vrlo važna za ukupan dojam. Maska mora biti dobro iskaširana, da bude čvrsta, a lagana. Udubine za oči i rubovi maske moraju biti pravilno i simetrično izrezani. Bogatstvo kolorita upotpunjuje i naglašava bit maske stvarajući jedinstven dojam. Kod maski, pogotovo današnjih, komercijalnih velika je tedencija da pređu u kič, zapravo velika većina to i jest, stoga je svaki segment bitan da bi se postiglo ono ključno – da bi se ostvarila moć koju ta maska potencira.
Za maske se uglavnom veže simbolična ili stvarna tajanstvenost.
- Maska razotkriva skriveni svijet, zato je tajanstvena. Sve zapravo ovisi o namjeni maske. Maska, krinka ili krabulja može služiti kao kamuflaža, zaštita ili imitacija. Na primjer, kazališne maske poput starogrčkih, japanskih ili maski iz Commedie dell´ arte naglašavaju scenu, doživljaj, neku pojedinu emociju, dok šamanske maske koje se koriste u ritualnim obredima služe za prizivanje božanstva, tjeranje zlih sila ili obmana. Nekada su maske uglavnom služile kao obredna pomagala, pomagala za prizivanje moći. Danas imaju pretežno društveno – kritičko – zabavnu namjenu, da tako kažem, komercijalnog su karaktera. Simbolično značenje maske bi trebalo biti u službi raskrinkavanja iluzije svijeta, maske jako naglašavaju tu dualnost svijeta: laž/istina, mašta/zbilja, s maskom/bez maske – u što se to maskiramo i zašto, kakav bi bio svijet bez krinki i što se krije iza svih maski?
Tehnika je papir mache.
- Da, to je zapravo teknika lamiranja papira, tj. slaganja papira u slojevima po određenoj formi. Koristi se od kad postoji papir. Papir Mache je francuski naziv za kaširani papir, a mi koristimo venecijansku tehniku koja je taj proces unaprijedila. Sastoji se od kaširanja posebnog papira tzv. „carta lana“ (vunasti papir) jer je mješavina celuloze i vune. Papir je veće gramaže (300, 400, 500 grama) pa je potrebno manje slojeva za postizanje čvrste strukture maske, a i jako je podatan za postizanje profinjenih oblika.Tehnika slaganja papira je razrađena i jedinstvena te daje široki spektar primjene.
 
S Vašim partnerom, kiparom Tihomirom Marinkovićem djelujete u Art of Masks.
- Art of Masks je zapravo naš zajednički vizualni identitet, gdje je prikazan naš cjelokupni opus radova, kako zajedničkih, tako i individualnih. Naime, osim komercijalnih maski – venecijanske maske, maske iz raznih mitologija, Commedie dell´ arte – sve više usmjerujemo pažnju na unikatne maske. To više nisu samo dekorativni predmeti ili predmeti za određenu namjenu. Njihov cilj nije samo ukrasiti i impresionirati, nego ostvariti poentu i moć šamanske maske.
No Vi radite i drugo, slikate od ulja do kombinirane tehnike. Što je odlika Vašeg slikarskog opusa?
- Kao što sam govorila o simboličnom značenju maski kojoj je cilj „raskrinkati“ iluziju, dualnost svijeta, tako je to isto i odlika mog cjelokupnog slikarskog opusa – prikaz suprotnosti. To je pogotovo očito u ciklusu radova „igraće karte“, koji sam još započela kao diplomski rad, i još uvijek je u procesu nastajanja. Npr. karta „Dama“ (200x70cm, ulje na platnu), prikazuje dvije suprotnosti, krajnosti u vidu pojma o ženskoj ljepoti, debelo/mršavo, lijepo/ružno - gdje je tu granica razdvajanja, da li se ona uopće može povući, i nije li ona posljedica preuzetih normi? Motivi se razlikuju od slike do slike, ali uvijek je to težnja za prikazom i one druge strane, kako stvari mogu izgledati banalne kad ih sagledamo iz drugog kuta. Ili kad ih doslovno prenesem, kao npr. u ciklusu Turopoljski pop art gdje pojam „proračunate svinje“ slikam doslovno, prikazujući svinje kao figure na računaljci,odnosno ražnju.Il kad se šalim na vlastiti račun, slikajući svoj profil sa tijelom ribe, i udicom iznad glave, ili lutke na ruci.U posljednje vrijeme konbiniram razne tehnike od crteža do kolaža, zlatnih listića, aplikacija, šablona, printa, često i sve na jednoj slici. Sve mi je manje bitan sam način na koji ću nešto izvesti, već efekt koji želim postići. Na slici „crno bijeli svijet“ koristila sam kartu svijeta i print Martina Luthera Kinga i Hitlera u jednakoj pozi ali različitog kontrasta kao simbole dobra i zla, dvije krajnosti, i svijeta koji vibrira između ta dva pojma, stalno bivajući na nišanu, ostavljajući otiske na zemlji. Ili slika „Celestin Medović – predgrađe“ gdje sam intervenirala na slici i od Medovićevih polja lavande napravila predgrađe sa smetlištem u prvom planu. U svakoj slici se proteže ista namjera – igra racionalnog i iracionalnog, relativnog i konkretnog, što je mašta, a što zbilja, bitno ili ne bitno.
Što je novo u atelijeru?
- Trenutačno su u prvom planu maske, osim toga započela sam raditi zmaja od kaširanog papira i pripremam materijal za izradu igraće karte br. 9, koja će predstavljati 9 muza, inspiracija.
 
Planovi?
- Ideja je mnogo, a planirati ne volim puno unaprijed, idem korak po korak.Za početak, dovršiti započete radove, a kasnije napraviti samostalnu izložbu gdje ću predstaviti cijeli opus.
 

Miroslav Pelikan

Moji projekti su konceptualizacija slike

 
 
Suvremeni  hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Zlatko Modrić rođen je 1959. Diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti  u klasi prof. Sedera. Samostalno je izlagao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Autor je snažna i osebujna opusa.
• U posljednje vrijeme Vaš ciklus Psihoemocionalnih portreta privukao je pozornost.
- Pa čini se da te slike ljude ne ostavljaju ravnodušnima, a to smatram važnim. Tu se približavam svom idealu da slika prvenstveno „zrači“ a tek onda „znači“. Dakle, da emanira ono duhovno-duševno što je slikar u nju pohranio - ako je pohranio. Društvena zbilja, odnosno moj doživljaj tezbiljepotaknuo me da pokušam vizualizirati psiho-emocionalna stanja koja ona kod mene izaziva. Kakva su to stanja i kako ih vizualizirati? Kako nevidljivo učiniti vidljivim?To sam riješio koristeći novi pristup koji sam razvijao zadnjih godina surađujući s dr. sc. Nevenkom Modrić u kojem se služim izravnim, trenutačnim vizualiziranjem psiho-emocionalnih stanja. U tome se, kao i zbog svog psiho-energetskog potencijala slikarski medij pokazao nezamjenjivim.
• Sveukupno dosta mračan dojam, je li doista čovjek bez perspektive u suvremenom svijetu?
- Ne znam, povremeno se tako čini. No, utješno je što se do sada pokazalo da život ima dostatan okvir za svekolika zbivanja.
 
• Akril Vam u ovome ciklusu pruža izvanredne mogućnosti.
- Akrilni medij ima veliki raspon od lazurne do pastozne gradnje i  omogućava brzo definiranje željenih oblika. Zbog brzog sušenja sliku je moguće dovršiti u jednoj seansi, a to mi je gotovo presudno u ovakvom sikarskom pristupu.
 
• Kako teče rad na drugim motivima?
- Kod rada na jednom motivu javljaju se paralelno i nove ideje od kojih neke zapisujem. Polazište za slijedeći projekt su zapisane ideje koje me i nakon nekog vremena još uvijek najviše uzbuđuju.
• Autor ste niza ciklusa koje ste realizirali u proteklom vremenu.
- Pa uglavnom sam slijedio svoju unutarnju motivaciju. U početku je ona bila više usmjeravana pitanjem kako slikati, a kasnije pitanjem što slikati. Sad su „u igri“ paralelno oba pitanja, uz dodatak trećeg, zašto slikati.
 
• Istaknimo i Vaše brojne projekte.
- Projekti su kod mene uglavnom konceptualizacija slike, bilo kao plošna ili prostorna instalacija (Supermarket, Hrvatski paviljon) ili kao u slučaju projekta Kromoputanje, skoro pa primijenjena umjetnost. Imao sam potrebu iskustveno prolaziti i takve pristupe likovnoj umjetnosti.
• Što je trenutačna novost u atelijeru?
- Slikam psiho-emocionalne portrete Kristovih apostola, moj doživljaj apostola na temelju meni dostupnih opisa njihovih osobina i njihovog djelovanja. Kao i u nekim prethodnim radovima i tu dio slike postaje i okolni,stvarni prostor koji je „ugrađen“ u sliku.
 
• Planovi...?
- Dogovaram neke izložbe. Što se slikanja tiče, ne planiram. Promatram zbivanja oko mene i u meni i ponešto od toga, što me dirne, pokušat ću  pretvoriti u umjetničku refleksiju. Kao i do sada,ako sam zadovoljan, radoveću ponuditi za izložbu ili se odazvati pozivu neke galerije za izložbu.
 

Miroslav Pelikan

Slatka sjećanja

 
 
Pitom od krumpira pečenoj u rerni
sladit ćemo guzu i mastiti brke...
Birajući ženu odabrah ja Seku
Živa mala vatra, napas, spretne ruke.
Ne mogu ne priznati da me jako pazi.
Ugađa mi puno, s vremena pomazi,
a za neke stvari što nisu za priču,
bez problema lako razloge nalazi...
Othrvam se nekada, već sam zanemoćo.
A opet mi slatka pa sve to istrpim.
Preteči je znadem kad osjetim atak...
Tako, evo i sada kraj sa krajem krpim.
http://s1.freeupload.ir/i/00085/8qj4bp0z24tf.jpg
Prefrigana Seka znade kad foliram.
I ako to činim nerado, ni često,
zadovoljit moram njezine prohtjeve
da mi neki mulac ne zauzme mjesto.
Vrckava i mala, oko nje se vrte...
Pazim ko rotvajler, sve bi ih izgrizo.
Kad posluži tepsiju, preslatku i vruću
želju mi probudi, svu bih je polizo...
Padne mi na pamet rentati je malo...
Pa mi žao bude da je potrgaju.
Kapacitet njen je i suviše velik,
nisu baš ni ludi, švalerčine znaju.
Za stare te dane, govorim joj, čuvam.
Ona ko iz topa: „Nemoj me ti žalit!
Znaš ti što ja volim, drž' se protokola.
Sigurno me tako ne moreš provalit.“
Rekoh već, žestoka kao vatra živa.
Sve bih dao za nju, ona nema cijenu.
Rentati je ne ću, naprasno odlučih.
Tol'ko volim toplu tu rernicu njenu.
Mislim da mi srce ne bi izdržalo.
Prirasla je njemu ko nokti za prste.
Ima usne slatke i bokove meke,
a grudi okrugle, dvije loptice čvrste.
Naprosto poludim kad se toga sjetim...
Divljaju hormoni, tijelo ne razumije.
Prihvatim se posla i uvijek joj kažem,
Neka svatko radi 'nako kako umije...
Više mi brzina i nije vrlina.
Zato sve pomalo na tanane radim.
U pećnicu vruću kestenje se meće,
a rukama golim nikada ne vadi.
Kada stignu sjede kao moje sada
upita te život gdje je mladost bila...
U duetu skupa odgovor im, damo,
naša se u sretnu starost pretočila.
Čak i ove godine znaju biti lijepe.
Pretvorit se mogu u slatka sjećanja...
Držeć' se za ruke mladost prizivaju,
lažu kada kažu nesta ljubovanja…
Lažu kada kažu, i tu treba znanja… mudrovanja.
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

    Ispisana svim riječima

 
 
                        Život je pitanje za čijim tragom
                        korača odmah drugo, pa treće
                        i tako redom, idu,
                        u koloni gaze, sve jedno od
                        drugoga veće, nigdje im kraja
                        neka se i ne poznaju,
                        neka šute tjednima,
                        neka zvižde na druge ili se samo gledaju,
                        neka sve oko sebe muče
                        i ne daju im trunke mira
                        I tako traju, opstaju godinama,
                        stenju ili golicaju u mislima,
                        u mašti, skrivena ispod srca,
                        uspavana na grudima,
                        čvrsto stisnuta u šakama,
                        neizgovorena ostala na usnama,
                        plamteći vječno u pogledima,
                        klecajući, posustajući, padajući,
                        neka uzdišu samo, neka se skrivaju stalno,
                        a neka pak uvijek bježe
                        sve dok im vrijeme jednom
                        svima u isti tren ne presudi
                        I donese odgovor
                        Samo malo prekasno...
https://secure.static.tumblr.com/0bfb19ab3ad6ef29c0f3d24e070c7d6c/xzcgdks/bbfnoc28g/tumblr_static_tumblr_static_6tj446gs99wcook48ssg8csg4_640.jpg
                        Život je poezija ispisana
                        svim riječima što postoje
                        na svim jezicima i u svim
                        dijelovima svijeta
                        Život je pjesma
                        opjevana u svim notama
                        i na svim instrumentima,
                        za sviju koji umiju
                        misliti srcem, gledati dušom,
                        a očima sanjati
                        i koračati u društvu sa snovima,
                        kako bi živjeli u miru sa sobom
                        I ne lijegati skupa s Pitanjima
                        u krevet,
                        već držeći Ljubav
                        čvrsto za ruku
                        Samo malo njih povjeruje (u sve to)
                        nerazbuđena jutra
 
                neka jutra otpočnu duboko zamišljeno,
                polusneno,
                mislima nedorečeno,
                razumu neotkriveno,
                prevrću se dugo još po krevetu
                kao po prostranstvima dalekim
                putuju u galopu i ne staju na odmorištu,
                ne osjaćaju glad ni žeđ dok jašu
                I ne otvaraju oči,
                ne puštaju glasa,
                samo ih čujem kako dišu
                i drhte im ramena
                I kao da me nose u naručju sa sobom
                dok mi tiho šapuću kraj uha
                izlijevajući riječi posvuda po mom krevetu,
                koje još dugo, dugo teku,
                najprije lagano žuboreći,
                pa se malo utišaju, a onda malo glasnije zašume,
                pa sve jače i jače...
                kao da će mi otpasti uho,
                kao da čujem u blizini vodopade,
                iz kojih izlijeću tisuće kapi vode
                dok ja ležim nepomično
                pod njima
                na jednom te istom mjestu
                I ne odajem znakove života
                ne bježim nikamo,
                samo još ne otvoram oči,
                samo još ne postojim,
                I tako bih rado ostala
                od jutra sve do noći
                iščekujući buđenje,
                koje se glasa bez glasa,
                koje kaže tisuću riječi
                bez ijedne izgovorene riječi,
                koje je mirno nemirno,
                koje je svjesno nesvjesno svega,
                koje je mudrije od mudraca
                i kojemu se baš ne da pa ne da
                nikako razbuditi
                i progledati
 

Nela Stipančić Radonić

Anketa

Po čijem su nalogu na granici uhićeni i pretraživani Nikola Kajkić i Zorica Gregurić?

Petak, 16/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1265 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević