Get Adobe Flash player

Nositelj dugog štapa

 
 
Trojka bi poslije tri pucnja ležerno napuštala rub proplanka i vraćala se automobilom u grad, u ono drugo Ministarstvo, kome je bolje i ime ne znati, očekujući nove naredbe.
Srećom po njih, proplanak je bio relativno blizu, sat vožnje do velike šume i mogli su, ako sve ispadne dobro, nekoliko puta dnevno pohoditi temeljno mjesto izvršenja.
Netom bi oni otišli, dolazila je druga trojka i uklanjala sve s proplanka što bi moglo upućivati na prvu trojku. Vrlo brzo, proplanak je bio očišćen, bolje je reći, iznova je bio posve čist i spreman za novu posjetu.
Važno je reći, kako niti prva a kamo li druga trojka nije imala nikakve spoznaje o osobama koje su dovođene na proplanak. Svaka je grupa odrađivala svoje bez trunke radoznalosti.
Nakon što je Baltes pao licem na vlažnu travu, trojka se po ustaljenom običaju mirno, gotovo lijeno vratila u grad, bez ikakva razgovora za vrijeme vožnje, kao što je i predviđeno.
Baltes je otvorio oči, sve mu se zelenilo i pomislio.-Kud baš zeleno - i zaklopio oči iznova.
Tada je osjeti žestoku bol na leđima. Uspio je rukom dodirnuti okrvavljena mjesta i kao iskusni profesionalac zaključio kako trojka nije obavila posao kako valja.
-Da mogu, prijavio bi ih, hroptao je Baltes dok se s mukom pridizao.
Teturao je hodajući, zapravo, učinio bi dva, tri koraka, pao bi i grčevito odmah nastavljao puzati prema šumi.
Druga trojka nije zateklo tijelo, vidjeli su samo tragove krvi koji vode prema šumi.
http://www.gmo.hr/var/ezwebin_site/storage/images/media/images/livade/proplanak-sa-sumom/802-1-cro-HR/Proplanak-sa-sumom_large.jpg
Pokupili su tri čahure, stajali pognutih glava desetak sekundi i vratili se žurno u vozilo.
Teški, debeli grašci znoja na licu vozača nisu ga omeli da po prvi puta progovori u automobilu.
-Tragovi uklonjeni, zaružio je njegov glas u kabini.
-Uklonjeni, kaza još jednom.
-Uklonjeni, potvrde šaptom druga dvojica.
Zapravo, druga se trojka zatekla u vrlo delikatnoj situaciji. Ovakav slučaj nije bio predviđen ni u Pravilima za izvanredne situacije. Bili su itekako svjesni svoje bespomoćnosti, knjiga uputstava nije pružala baš nikakvo uporište.
Ne mogu ništa učiniti, panično su razmišljali.
Ali, što je bilo s tijelom?
Nadali su se kako će ta žilava individua krepati negdje u dubokoj šumi, još pritom ako padne u neku rupu, kojih je ta šuma bila prepuna, biti će gotovo savršeno.
Unatoč godinama i umoru, Baltesovo tijelo je bilo dovoljno snažno da se odupre ranama i smrti.
Dva je dana i jednu noć ležao u gustišu šume, ipak očekujući da netko podigne grane s kojima se pokrio, da ga trojka pronađe i konačno definira njegov status, no, nitko ga nije tražio, bar ne za sada.
Nabasao je na blatnjavi potočić i osvježio se. Blato i voda su mu pomogli preživjeti. Krvarenje je prestalo, ali bol je i dalje bila neizdrživa.
Hranio se bobicama, pa ni lišće nije bilo loše, većinom ležeći na trbuhu, pokriven s gustim prepletom grana borova.
Nakon nekoliko dana, iscrpljen groznicom, Baltes je ustao, tegobno i bez mnogo očekivanja od svoga prvog koraka, no, učinio ga je, s mukom i boli. Hodao je kroz šumu, saplićući se, padajući, bojeći se iznenada razjapljenih bezdana i već ga je  mrak ga  zatekao.
Da, prošao je cijelu šumu, ono mjesto na proplanku, daleko je ostalo iza njega.
Ispred njega ukazala su se brda, u daljini je vidio Sivu planinu, a iza nje je bio onaj drugi svijet.
Znao je iz službenih podataka kako je ovo gorovito područje rijetko naseljeno, uglavnom  slabo pogodno i za poljoprivredu, tek nešto stočarstva.
Ovdje bi se mogao sakriti, tu ispred njihova nosa, tu me neće tražiti, preblizu je, prikriti ću svoj bijedni ostatak života i biti zaboravljen.
Probijao se kroz visoku travu s mukom se uspinjući, stalno gledajući prema vrhu Sive planine.
-Samo što dalje od proplanka, što dalje.
Ipak, noću se je teško kretati. Zastao je ispod prve krošnje drveta, naslonio se nj i zaspao.
Odjednom, učini mu se odmah kako je zaklopio oči, osjeti nešto oštro na svojim prsima.
Trgne se , s mukom otvori oči, zabljesne ga svjetlost, osjećajući jasno kako sjedi na vlažnom.Za trenutak stisne kapke i jedva ih otvori, ne obazirući se na oštricu i uoči krv.
Rane su se otvorile. Nije ni čudo od tolikog napora. Podigne glavu i stavi dlanove na oštricu. Klizne mu pogled cijelom dužinom sječiva.
Dugački štap s metalnim vrhom u njegova je prsa uperio čovjek pokriven kabanicom i gleda ga krajnje neprijateljski.
-Tko si ti?, zareža čovjek u kabanici.
-Ja, ja sam čovjek iz šume, odgovori mu jedva čujno Baltes.
-Ne govori gluposti, pogledaj kako je vrh oštar, probit ću ti pluća za tren.
-Bio sam u šumi, ne znam, nekoliko dana.
-A prije? razgnjevi se kabaničar.
-A prije, prije ove krvi?Bio sam na proplanku.
-Na proplanku s trojicom, nešto tiše će kopljonosac.
-Da. Da..., glava mu klone i Baltes padne u nesvijest. Crnilo ga obuhvati cijeloga.
http://ivanlovrenovic.com/wp-content/uploads/2016/01/Cahure-Zuc.jpg
Vidio je samo odsjaj vatre i nije mu bilo hladno. Osjećao je bolna leđa a u glavi mu je kovitlao košmar.
Stavi ruku na prsa no ne opazi oštricu. Otvori širom oči i ugleda nisku tavanicu za koju se prilijepio tanki sloj dima.
Privuče mu pozornost sjena na otvorenim vratima. Jedan, ne, dva čovjeka.
-Budan si, dobro je.
Baltes je prepoznao glas čovjeka s kabanicom. Ovaj se nadvio nad njim pomno ga promatrajući.
-Imao si sreće nepoznati. Mršavi je uspio izvaditi sva tri metka. Iskrvario bi da nas nije bilo. Zahvali se Mršavom.
Baltes tada ugleda drugo lice koje je s radoznalošću piljilo u njega.
-Je li da sam dobar? Nema što, vješt sam, govorio je cerekajući se Mršavi.
 
Uskoro je Baltes saznao da se Crni, nositelj dugog štapa s oštricom i uvijek pokriven kabanicom i Mršavi, koji posjeduje različite sposobnosti, brinu o ovome dijelu zabačenog imanja mjesnog bogatuna, koga vide jednom mjesečno, kada im on osobno donosi zarađenu plaću i potrepštine za svakodnevni život.
Bogatun ih nikada nije pitao, kako su se oni nedavno našli ovdje jer zna dobro, svako je pitanje suvišno za ovo mjesto između moćnog visa Sive planine i neprohodne šume.
Plaća ih mizerno, hrani oskudno, znajući i to da Crni i Mršavi ponekad i nešto ulove u svoje opake zamke, koje je lako zamijetio.
-A tko si ti?, upita ga tada Mršavi.
-Došao sam s proplanka, prije šume.
-Što si radio tamo?
-Dovezli su me, a ostalo se vidi i ne moram o tome govoriti. Da, a ti Mršavi? Kako si ti dospio ovdje?
-Znaš, primakne se Mršavi, nema straha da ćeš me odati pa ti mogu reći.
-Slušam.
-Ja sam nekada bio član one druge trojke, trojke za uklanjanje tragova.
-I?
-Odjednom više nisam mogao. Nisam mogao.
-I onda?
-I onda, jednom sam pobjegao. Ostavio drugu dvojicu zabezeknutu i nestao u šumi.
-Srećom te nisu našli.
-Da, zapravo, našao me je, kao i tebe, Crni. Uperio mi je oštricu u prsa, ostalo znaš.
-A on Crni?
Mršavi zašuti.
-Neka ti on kaže.
-Čujem, čujem, oglasi Crni. Što te zanima?
-Tko si ti Crni?
-Vidiš, ja znam tko si ti, tko si bio. Za mene si bio pojam, iako se kao ništa nije znalo. Ti si bio moj ideal, no unatoč svemu, niti ja nisam više izdržao.
-Hm, Baltes će malodušno. Znam, tvoj pogled sve govori. Znam, znam, ti si bio član prve trojke i tebe je šuma jednog dana spasila.
-Da, šuma me je spasila.
 
(Nastavak slijedi)
 

Miroslav Pelikan

Aktualne poetike hrvatskih grafičara

 
 
Autorica koncepcije mr. sc. Slavica Marković
Organizacija: Kabinet grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
Kabinet grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti organizira 7. hrvatski trijenale grafike. Središnja manifestacija Trijenala održat će se u prostorima: Kabineta grafike, Strossmayerov trg 12, Studija Kabineta grafike, A. Hebranga 1, te u  Strossmayerovoj galeriji starih majstora, Zrinski trg 11, Zagreb,  tijekom lipnja i srpnja 2016.
http://www.kabinet-grafike.hazu.hr/images/topOnama.jpg
7. hrvatski trijenale grafike  koncipiran je od niza događanja:
Uvertira u Trijenale: predstavljanje grafičke mape iz edicije Argola:  Mirjana Vodopija / Pet godišnjih doba
izložba u Kabinetu grafike 7. - 17. 3. 2016.
 
1. Ivica Šiško / retrospektiva grafike i predstavljanje grafičke mape (8. u ediciji Argola)
        12. 5.- 7. 6. 2016.
2. Središnja manifestacija (Pozvani i odabrani autori, te odabrani studenti)
14. 6. – 7. 7. 2016. Pozvani autori - Kabinet grafike HAZU i 10. dvorana Strossmayerove galerije starih majstora HAZU
14. 7. – 30. 7. 2016.Odabrani autori i odabrani studenti – Kabinet grafike i 10. dvorana Strossmayerove galerije starih majstora HAZU
3. Zagrebačka serigrafija / listopad 2016.
 
Post festum:
Zdenka Pozaić / Znak – predstavljanje grafičke mape (9. u ediciji Argola)
Ines Krasić / predstavljanje grafičke mape (10. u ediciji Argola)
4. " 10 Argola" / izdavački projekt između dvaju Trijenala / prosinac 2016.
 
Organizator poziva autore i raspisuje javni natječaj za sudjelovanje.
Natječaj za prijavu radova za 7. hrvatski trijenale grafike je od 15. ožujka do 18. travnja 2016.
Pravilnik Trijenala i prijavnicu autori mogu preuzeti u Kabinetu grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Društvima likovnih umjetnika i na web stranici http://www.kabinet-grafike.hazu.hr/ od 15. ožujka do 18. travnja 2016.
Sudionici natječaja donose svoje radove i popunjenu prijavnicu u Kabinet grafike, ili šalju poštom na adresu: Kabinet grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Hebrangova 1, 10000 Zagreb radnim danom od 9 do 15 sati.
Najkasnije dan prije dostavljanja radova, autori su obavezni e-poštom popunjenu prijavnicu u Word dokumentu poslati na adresu: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Od samog su mi početka bile intrigantne teme "s ruba", nedodirljive ili zabranjene

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar i profesor na riječkoj ALU (APURI), Zdravko Milić, ostvario je impresivni opus. Izlagao je diljem svijeta i u domovini. Na brojnim izložbama često je nagrađivan. Privukao je iznimnu pozornost javnosti samostalnom izložbom u opatijskom Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer.
• Gospodine Milić, krajem studenoga prošle godine predstavili ste se s novom samostalnom izložbom u opatijskom Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer. Što je ključni element ove izložbe?
- Radovi predstavljeni na mojoj samostalnoj izložbi u Umjetničkom paviljonu „Juraj Šporer“ u Opatiji, u studenom i prosincu prošle godine,  prvenstveno su izbor pregleda i presjeka iz različitih ciklusa, posljednjih godina realiziranih na platnima većih dimenzija  koje zajedno sa  objektima - antiknim vitrinicama, daju sadržajem sveobuhvatnu  tematiku o našem globalnom nastanku i opstanku uz također sveprisutnu temu kontrole uma koja se savršeno uklapa, odnosno međusobno imaju bezbroj dodirnih točaka. Nisam obuzet ni oduzet tim temama, međutim od samog početka su mi bile intrigantne teme „s ruba“, nedodirljive ili zabranjene, pa bi na neki način to bio ključni element ne samo ove izložbe, već i sve ostale do sada inspirirane putem gore opisanog načina.
•  Izloženi radovi su akrili i kombinirane tehnike. Kako su se dvije tehnike prožele jednom izložbom, odnosno što je zasebna svaka tehnika dala a što se dobilo zajedničkim izlaganjem!
- Izloženi radovi na platnu su slikani u tehnici akrila, dok su objekti rađeni u različitim tehnikama. Iako sam ranije znao češće koristiti plitke reljefe, eventualno i nešto više…, na ovoj sam se izložbi u slikarstvu koristio karakterističnim mogućnostima, uglavnom  dvodimenzionalno, koristeći najčešće višeslojne tonske prijelaze i sfumature za konačan dojam materijala i prostora uz samu perspektivu kao podlogu i polazište kompletne kompozicije. Uz prepoznatljiv pejzaž u velikoj su mjeri prisutne crtkane silnice ili elektronski impulsi, pretvoreni kao slikarska nadogradnja preko pozadine. Upravo je takvim načinom rada i razmišljanja nastala ideja o trećoj dimenziji, odnosno  projektu za skulpture i objekte. U tom sam smjeru, odlučio izabrati stare, restaurirane i tematikom osuvremenjene vitrine, manjeg i većeg  formata, pretvorene u objekte te izložene do slikarskih radova. Tema i rukopis sa slika prelazi na objekte i obrnuto.
• Motivi su raznoliki od svemira, astronauta, beskraja, kutija, brodova, pa do do više tisućljetnih simbola. Vrlo raznoliki fantazmagorični prikazi.
- Možda onako površno gledano i izgleda raznoliko, međutim poznavajući drugačiju povijest i arheologiju, pomalo sa svih strana svijeta, lako je doći do jednostavnih zaključaka, novih otkrića koji nisu vezani uz našu opću kulturu nastanka, pa se ta raznolikost stapa u jedan veoma bogat jednosmjeran i drugačiji  povijesni sadržaj. Sve te značajke koristim svojim „rukopisom“ i pretvaram u vizualnu priču kao neobične frekvencije i miješanje različitih stvarnosti.
• Jedna djelo prikazuje raspetog astronauta. Doista, brojne su konotacije.
- Nebeska podmornica, leteći brod, vatrena kugla..., nebeski glasnici, astronauti i bogovi... izlazili su iz tih objekata, po prijevodu sa klinastog pisma i reljefnih prikaza drevnih sumeranaca, pa ako je tako imamo jednu čistu situaciju i asocijaciju koja je jedin i prihvatljiva, međutim, još je prerano govoriti da bi bila prihvatljiva i globalno. U svakom slučaju to je otvoreno područje za neiscrpan izvor inspiracije i moj način interpretacije, nudim svakome alternativu propitivanja iz vlastitog kuta snimanja, vlastite zbilje i osobnog iskustva.
• Kutije kao motiv imaju svoje istaknuto mjesto u ovom novom ciklusu.
- Svake godine pronađem po nekoliko kutija, pa ih toliko i realiziram na svoj način, gledajući na njih poput na stare škrinjice, gdje je zbijena  stara povijest familije, intima, sve što će biti od neke koristi za slijedeće generacije, pa nekako po svim tim značajkama svoje originalnosti zauzimaju posebno mjesto u mom stvaralaštvu, kao neka naša znana i neznana skupljena tajna, onako po segmentima, sortirana, vidljiva i zaštićena i „nedodirljiva“.Tu povezujem različite materijale i oblike, nudim zagonetne i slojevite priče, stvaram živu scenu s više cjelina, koristim naravne elemente u drukčijim suodnosima,  stvaram prostor za mogućim istinama o životu i umjetnosti.
 
• Doista, svi prikazani motivi pripadaju autorovom imaginariju i oni ukazuju kako je umjetnik, istraživač krenuo u potragu...?
- Potraga je beskonačna, pa u svemu tome vidim dalekosežnu inspiraciju, ne poput arheologa na terenu, već u nekom mom svijetu , metafizičkom, koji  je prisutan od samog početka u mom likovnom stvaralaštvu. Toliko informacija dobivamo svakodnevno da globalno gledajući nitko ni ne primjećuje ili ne želi primijetiti neke objavljene stvari van svog a uhodanog koda, to se jednostavno ne uklapa u svakodnevni život i svoje uvjerenje, pa i ako saznaju novosti ne pridaju im značaj. Sve o tome, u tom smjeru, od kontrole uma, industrije, ekologije, zabranjene arheologije, do života na Mjesecu, dostupne su svima, sve ovisi o vlastitom interesu prema tim temama i to je to.
• Slike karakterizira i punoća boje.
- Kao što sam već rekao, volim boju, onako višeslojnu, plavu i sve moguće nijanse plave unutar plave, crvenu…, crnu… i sve tako da kažem dubinski slojevito kako bi mi neki bitni dio slike, možda centralni dio, došao  još više do izražaja, a samim tim i bio sastavni dio sveukupne kompozicije. Kao kontra svemu, preko većih oslikanih površina, drugom bojom pridodajem elektronske impulse na više načina poput prisutne svakodnevne  tehnologije koja nam sve više i više prekriva površinu vidokruga, a samom prisutnošću još dodatno oživljava  i obogaćuje sveopću atmosferu slike.
• Zanimljivo je istaknuti kako ste izložili i vrlo velike formate ali i one manje. Koliko su formati važni u ovome ciklusu?
- Opet se vraćamo u Umjetnički paviljon „Juraj Šporer“, gdje sam u ožujku ove godine  opet imao samostalnu izložbu, gdje sam ovaj put izložio crteže velikih formata pod nazivom „Papirodrom“ u prosjeku cc 150 x 250 cm, tuš na perforiranom  papiru uz lde lampe različitih boja koje imaju vibrijajuću igru svjetlosnih impulsa što reagiraju na zvučne podražaje. Crtež je transformiran u multimedijalnu poruku. Tom je nadogradnjom ukomponiran minuciozan linearni grafizam elektronskih impulsa računalnih zapisa koji artikuliraju kao tehnološki kod suvremenosti. Slike na platnu, na prošloj samostalnoj izložbi u istom prostoru također su bile većinom većih dimenzija 120 x 200 cm. Veće površine, veći namazi boja, međuprostori različitih tonaliteta koji se gledajući sa određene udaljenost stapaju u prepoznatljiv jedan ili više oblika, površina ili prostora, dok su manji formati kod mene tretirani više kao skice za neke projekte ili u sklopu priprema za slike većih dimenzija. Ta se priča odnosi također i na sve ranije periode, još od Akademije odgovaraju mi više veći formati gdje mi sveukupna izvedba izgleda kompletnija u svakom pogledu, kao poligon umjetničke angažiranosti, a i mene ispunjavaju jače u svakom pogledu.
 
• Trenutačne obveze u atelijeru?
- Čim uđem u atelijer, svakodnevne  obaveze svima znane nestaju, odnosno pretvaraju se u neku energiju nove dimenzije u obliku stvaralačke angažiranosti, gdje sam sam sa sobom te stvaram svoj svijet u biranom tehničkom pristupu koji mi taj dan odgovara, dok su mi teme od ekološke osvješćenosti do zabranjene arheologije, a u svezi našega postanka, već  ranije zacrtane u projektu kroz različite skice „čekaju“ realizaciju.
• Planovi...?
- Planova ima, velikih  i malih, ali baš u našoj branši nemamo se baš čime pohvaliti po pitanju karakterno dugoročnih planova. Naime planovi u posljednje vrijeme dolaze tek toliko ili bez planiranja, onako stihijski, pa mislim da je najbolje stvarati  bez opterećenja, tada dolazi sve ostalo, samo od sebe… Krajem ožujka ove godine imam samostalnu izložbu slika na platnu i ctreža u MMC u Umagu, drugi prostor, drugačiji postav, opet slike velikog formata... Za sve ostalo po pitanju planiranja tijekom godine situacija je kao što sam već rekao, dok je situacija u ateljeu sada kao i za buduće vrijeme, u svojem samostalnom radu daleko jača i karakterna u planiranju.
 

Miroslav Pelikan

Nema nikakve sumnje da je Gotovac jedan od najvećih kompozitora

 
 
Kronika je važna za održavanje kondicije pamćenja. Pa se zato vraćamo u jednu predstavu, jednu interesantnu zagrebačku izvedbu, izvedbu o kojoj nije bilo riječi, niti će je biti. Osim ovdje. Zato joj i podajemo ovu pomnju. U istoj šetemani u kojoj je umro i pokopan veliki intelektualac s vazda aktivnom erupcijom erudicije, Petar Selem, pored ostalog i operni redatelj, imao sam priliku na daskama što životom zrače zagrebačkoga HNK odgledati obnovu Gotovčeve opere Ero s onoga svijeta, u režiji Krešimira Dolenčića, zacijelo jednoga među genijalnijim opernim redateljima u Hrvatskoj zadnjih više od pola stoljeća. Otrag nekoliko godišta uprizoreni Ero sad je, evo, prokrvljen u čast 120. rođendana samoga skladatelja Jakova Gotovca. No, tu nije kraj jubilejima: ove godine navršit će se točno 80 godina otkako je dični Ero i praizveden u Zagrebu: 2. XI. 1935.
Autor Siniša Vuković s Perom Gotovcem, sinom slavnoga
skladatelja Jakova Gotovca
 
Nema nikakve sumnje da je Gotovac jedan od najvećih kompozitora što smo ih imali ikada, barem je njegov trag najdublji, pa je više nego logično da se ova godina slavi kao "Gotovčeva godina". Rođeni Splićanin, štoviše Getanin, udahnuo je zrak plućima i krikom ga izdisao iz sebe prvi put u krilu Dioklecijanove palače, ali rodni grad darovao mu je ulicu podalje od postelje na kojoj je i njegova mati, rađajuć ga, bila kriknula: tamo na šavu gdje se lijepe Kocunar i Pujanke.
 
I obnova u Zagrebu u znaku je Splićana, ili makar Dalmatinaca: za dirigentskim pultom bio je dokazano ponajbolji poznavatelj i tumač Gotovčeva djela, Nikša Bareza, dok je naslovni par Miće i Đule po prvi put u povijesti izvodio bračni par: Stjepan Franetović iz Staroga Grada na Hvaru i žena mu Tamara Franetović Felbinger. Krešo Dolenčić nije samo "naturalizirani" Splićanin zbog trostruke premijerne uprizorbe Tijardovićevog Spli'skog akvarela, već i zbog antologijske "francuske duologije" u vidu Hoffmannovih priča i Fausta što se pamte, a zacijelo možemo i predilektički i profetski uskliknuti kako će premijerom opere Camillea Saint-Saënsa na Splitskom ljetu, Samson et Dalila, zakračunati i svoju "galsku trilogiju" u gradu pod Marjanom.
 
I Ero što ga Splićani gledaju već desetljeće i pol (kao i hodočasnici ljeti u Vrliku), iskočio je iz Dolenčićeve režiserske meštrije. Njegov Ero s onog svijeta silazi i na Rijeci već godinama, a ovaj zagrebački većim se dijelom preklapa s onim što gledamo i u Splitu. Premda, ima bitnih detalja što čine evidentnu razliku: ponajprije vrlo lucidni zagrebački početak u kojemu se prije inicijalnih akorda čuje "biblijski" pijetlov trostruki kukurijek (ima utemeljenje u libretu), od čega se onaj prvi čuje iza zatvorenog zastora, a preostala dva kad se zastor razdrije na dvoje s vrha do dna, ko Crveno more pred Mojsijem… Zagrebački zbor svakako treba pomladiti, ali orkestar muzicira na simfoničarskoj razini, što ne treba čuditi znamo li da Bareza ne dopušta da mu u mehanizmu interpretativnog sinkretizma nedostaje iti jedna vida, iti jedna matica. Osim toga, u Zagrebu imaš muzičara koliko te god volja, dok u ostalim nacionalnim kazalištima po Hrvatskoj jedva možeš sastaviti i pristojan orkestar (svaka čast Rijeci, iznimci po svemu). Ono što se Barezi može – možda i treba? – zamjeriti jest činjenica da ovo djelo što ga je dirigirao dosad nekoliko stotina puta, prepust nekome od mlađih nasljednika; da se i oni pozabave ovom po svemu posebnom i nimalo jednostavnom partiturom. No, mora se priznati, bio je ovo zaista autentični Ero!
http://www.hnk.hr/wp-content/uploads/2014/04/04S_3735-700x463.jpg
Budući da je ovo dakle Gotovčeva godina, ostaje nam za vidjeti hoće li se na HRT-u sjetiti da barem koncertno izvedu majstorovu operu Dalmaro (1964.), čija postojeća snimka dijelom je uništena (tako mi je kazao skladateljev sin, Pero Gotovac, u pauzi izvedbe Ere), pa da dio nametnutoga harača imenom Televizijska Pretplata iz džepova naroda ide u narodnu riznicu u vidu barem arhivske snimke rečenog djela, da se ne dogodi preslik srama koji je ova duhovna kultura doživjela kad je 1971. godine partijski komesarijat prekinuo već započete pokuse u HNK Zagreb za praizvedbu posljednjeg Gotovčevog scenskog djela, opere-oratorija Petar Svačić, koja je tada bešćutno zaglušena: toliko je dobro odzvonila njezina gluhoća, da je nadživjela i samoga skladatelja, koji je nikada nije čuo…! Deset godina od te gluhoće i preminuća opere, smrt je stigla i po njezinoga kompozitora (1982.), a još će se deset istresti u klepsidri vremena do njezinog krštenja u Zagrebu (1992.). Stoga, očekujemo Dalmaro, pa makar je to djelo blagopočivši Selem s početka teksta onomad u kritici bio smatrao "jednim od manje uspjelih u Gotovčevom opusu". Na praizvedbi Dalmara u Zagrebu dirigirao je veliki Krešimir Šipuš. On je morao nastudirati partituru, pa operu s ansamblima uvježbati i postaviti: potezima dirigentskog štapića. Jedan drugi glazbenik iz iste loze, Berislav Šipuš, kao ministar kulture, imao ju je prigodu oživjeti kudikamo lakše: potezom pera…!
 
A da bi cijela predstava mogla odzvučati kako spada, moraš imati i prave soliste. Glavni dvojac bračnoga para Frnetović i u predstavi i doma u kući bio je dosta dobar. Isto, uza svu kultiviranost pjevanja i minuciozan pristup ulozi, vokalni tonus Stjepana Franetovića (Mića) boluje od insuficijencije voluminoznosti, jerbo se za ovu rolu ište nosiviji glas, tamniji tenor. Tamara Franetović-Felbinger (Đula), posve suprotno od toga, bila je idealna krhka seoska djevojka, lirska dušica, čiji je glas u cijelosti bio adekvatan postavljenim zadacima. Muzikalitet i tehnika, upravo uzorni.
http://www.hnk.hr/wp-content/uploads/2015/11/Erosvecana-700x467.jpg
Isto bi se moglo reći i za Ljubomira Puškarića (Mlinar Sima), koji je nakon dugo vremena, najzad, ustvari savršeni Mlinar Sima. Ne samo što je njegova bogomdana ljepota glasa rijetko susretljiva, već je njegov dijapazon jako širok u toj svojoj lijeposti, pa ga je milina slušati i u višim i onima nižim registrima. A stari lisac Gotovac postavio je ovu ulogu baš tako: da mjestimice ne znaš je li bolje da ju tumači dramski bariton ili bas-bariton. Ima je i gore i dolje. I, Puškarićev timbar je lirske ljepote, a dramske kubikaže.
 
Siniša Štork (Gazda Marka) premijerno je zagrebačkoj publici prezentirao svoje viđenje surovoga i gotovo bezosjećajnog i nemilosrdnog Vlaja, premda ju je već pjevao i u matičnom kazalištu na Rijeci, ali i u Splitu. I odmah valja reći da je to učinio izvrsno. Lijep glas, čujan posvuda, pametna i logična interpretacija i – rezultat nije mogao izostati. Sofija Ameli-Goić (Doma) ostavila je iza sebe jednu rutinsku predstavu, korektnu i simpatičnu, ali bez preveć umjetničkog zalaganja i patosa u njoj.
S obzirom na to da je ovo bila jedna izolirana predstava, "jedna u nizu", udaljena od premijere i ine svečanosti impregnirane napetošću i viškom adrenalina, može se reći da je protekla – za hrvatske uvjete – u vrlo visokom stupnju izvedbe.
 

Siniša Vuković

Više članaka ...

  1. Tuga
  2. Možda

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Srijeda, 23/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1494 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević