Get Adobe Flash player

Dobio sam ono što sam tražio. Adama i Evu

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik akademski slikar i grafičar Munir Vejzović rođen je 1945. godine u Doboju. Godine 1970. diplomirao je na zagrebačkoj Akadeimiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Antuna Mezdjića. Predavao je na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti. Autor je nekoliko iznimnih ciklusa. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu. Dobitnik je Nazorove nagrade 2008. godine. I dalje neumorno radi u miru svoga atelijera.
• Gospodine Vejzoviću, ove godine u zagrebačkoj Modernoj izložiti ćete  izbor iz svoga velikog i značajnog opusa u okviru  monografske izložbe. Što će biti izloženo? Može li jedna izložba, bez obzira koliko velika bila, cjelovito i precizno odrediti sve koordinate jednog opusa?
- Ne može, ali nije važno, bitan je kontinuitet, ona koncentracija koja vodi do samoga kraja, misao koja vodi i usmjerava do završnog udarca. Kada je posrijedi veliki format nema potrebe da forsiram, želim na kraju biti zadovoljan.
 
• Visoki ugled stekli ste realizacijom nekoliko osebujnih ciklusa, od erotskih bakanalija preko karakterističnih motiva Zagreba, preko cirkusa do mitoloških scena. Kakav je međusobni odnos Vaših ciklusa, što ih povezuje a što ih možebitno razdvaja?
- U mojem opusu erotika je presudna. Muško ženski susreti da ne kažem snošaj, važni su mi bili oduvijek. Jedna tanka linija koja zapravo spaja muškarca i ženu. Pa i sam dragi Bog je rekao, množite se! Na koncu, postoji li drugi smisao? Ako postoji, tada sam na dobitku. To znači da još nisam pronašao sve tajne ove mukotrpne ali lijepe igre. Što inače da radim? Vlasnik sam svojega života, dosta je da uđem u atelijer i muka počinje, ali to je slatka muka.
 
• U svome ste umjetničkom radu koristili praktično sve tehnike, od ulja do grafike. Što ste dobivali pojedinom tehnikom? Što ste tražili od pojedine tehnike?
- Dobio sam ono što sam tražio. Adama i Evu (toliko puta sam ih slikao). Dobio sam smisao života. Postoji li što bolje? Ako postoji onda je to umjetnost za koju živim. Ne bi imalo smisla da tražim nešto drugo. Ja samo iskazujem svoj stav i smjernost. Ostalo dolazi samo po sebi. Ljubav prema ženi, djeci, roditeljima koji su umrli. Prema listu na vjetru, prema cvijeću, tako čudesno što nam ga je sam Bog darovao ili prema oluji koja hara u mojoj glavi i srcu. Kako se sve to može previdjeti? Ta esencija, blažena ,svekolika u svojoj moći, to je ono što nas drži u životu.
 
• Skloni ste raznim formatima, no poznato je da volite jako velike. Što veliki format omogućuje?
- Veliki format me vodi do slobode, ali i obveza da ni jedan kvadratni centimetar ne ostane zahvaćen idejom koja se tijekom rada razvija u vidljivu prvu ideju koju sam zamislio i tako do završnog udarca (coup de grass). Prije nego sliku počnem motaju se snovi kao utvare, ali oni su samo kreacija u mojoj glavi. Veliki format, kako sam prije rekao daje prividnu slobodu i stvarnu kada mu priđem tada se odvija posao i sa svakim potezom nastojim zgusnuti materiju, približiti likove, podrediti se, potencirati, prići bliže magmi. Tada se odmorim, ohladim glavu i dugo gledam, što i u kojem smjeru ide moja ideja. Koji puta me razočara obzirom da se ne poklapa  sa idejom koju još vrtim. Kako je uopće moguće svladati veliki format? Postavljam si pitanje ali idem dalje. 
 
• Nedavno ste predstavili kao kipar? Je li riječ o kratkoj avanturi ili kontinuiranom djelovanju?
- Bilo bi dobro da se podsjetimo na tekst Tonka Maroevića koji kaže ne ćemo ni pomisliti da se Munir Vejzović zasitio slikarstva, da mu je dosta izražavanja u plošnim medijima, gdje se dokazao brojnim uljima, crtežima, monotipijama, grafikama - i to u svim tehnikama. Jednostavno, kao što je znao prelaziti s papira na ulje, s akvarela na pastel, s bakrene ploče na karton, tako je u jednom času posegnuo za gipsom pa za drvom, konačno i za željezom, da ne govorimo kako je dio svojih modeliranih oblika uspio prenijeti i u broncu (koju je potom patinirao a povremeno i bojom obogatio).
 
• Vrlo rado ste slikali iznimno poznate zagrebačke motive. Kao da ste birali one koje gotovo svi znaju. Što je u Zagrebu tako zanimljivo?
- Važan je i nezaobilazan ciklus zagrebačkih motiva. Slikao sam Zagreb u svitanje, u podne, u sumrak. Ali rekao bih isteklo je vrijeme Zrinjevaca i ostalih zagrebačkih motiva. Nisam slikar koji se može zaustaviti samo na jednom motivu. Toliki slikari su slikali Zagreb tako da vrapci na granama dodaju notu Arsenu Dediću i svima koji su pjevali o Zagrebu.
 
• O Vašem opusu objavljeno je nekoliko monografija. Otkrivaju li one doista sve o Vama? Živi li svakidašnji život ponekad skriveni Munir, tajni...?
- Monografiju bi trebali imati zaslužni slikari. Koliko otkrivaju? Moguće je ali to Vam naprosto ne ću otkriti. Moj skriveni život, ako dobro iščitavate jest na slikama i u skulpturama. U cijelom mojem radu.
 

Miroslav Pelikan

Uskraćeni poljubac

 
 
Zabranjeno
glupo je znam
al ne mogu iz glave izbiti
taj jedan osmijeh
zbog kojeg ću poludjeti
blesavo je znam
što ne znam ni izgovoriti
ono što osjećam
a ne bi smjela ni pomisliti
ludo je znam
sve ono što sam poželjela
pogotovo nakon svih padova koje sam preživjela
al možeš li me osuditi
što želim ono što nasmijem
i što se ne mogu prisiliti
http://www.national-awareness-days.com/images/425xNxinternational-kissing-day.jpg.pagespeed.ic.ab_YHzAhDd.jpg
da ti to skrijem
stalno se pitam
hoćeš li se naljutiti
što te gledam nježnije nego je dozvoljeno
i uvijek mi iznova na to iskoči pitanje
a zašto je uopće zabranjeno
..da ne povrijedimo nekog kome to ništa ne znači?
..da nam nemaju razloga zamjerku naći?
..da nas ne osude i kažu "budalo"?
...kome je osim nas do toga uopće i stalo??
prokleta pitanja mira ne daju
al ipak na sva zaboravim u tvom zagrljaju
pa neka je nevin bez povoda za sram
toliko je snažan da mi popravi dan
pa što ako pustim suzu da mi klizne niz obraz
-prestane boljeti kad u njoj vidim i tvoj odraz
pa što ako me nemir muči danima
kad pogledam ti oči; ništa me drugo ne zanima
zaboravim sram i zapreke sve
zaboravim tko sam, s kime i gdje
izbrišem prošlost ko vjetrom raznesenu
kad povrh lica ugledam tvoju sjenu
kako mi možeš poljubac uskratiti
kad oboje znamo da ne će se vratiti
ono što je ostalo iza te granice
već smo odavna prelistali sve stranice
zakona etike i usađenih morala
istrgnuli rečenice i prokleli sudbinu što nam je dala
ko dvije budale pune povrijeđenosti i žala
umjesto da smo joj rekli samo: "HVALA!"
 

Ljubica Mršić

             Mir u domu dragom

 
 
                Domovina nije rodne zemlje grumen
                U njedra sakriven.
                A nije ni cvijetak mirisan i rumen
                Suzama zaliven.
http://www.madeinsouthitalytoday.com/assets/uploads/Molise/Provinces_andTowns/Campobasso/Acquaviva_Collacroce/Acquaviva_maja_festival_550.jpg
                Domovina nije pohlepa za blagom,
                Zov utopljenika usred pijeska živa!
                Domovina – to je mir u domu dragom
                Prognanika što ga budan sniva.
               
                Domovina samo jedno ime ima
                Satkano od sklada proljeća i zima.
                A ima i jednu ljubav bezimenu
                Koja procvast mora – makar u kamenu!
 
                Domovina nije gorka kruha kora
                Što se u tuđini progutati mora.
                Domovina - to su dobri, dragi ljudi
                I prijatelj što ti ne naudi!
 
                Domovina – to je
                Darivanje trajno
                (Makar i potajno)
                Od ljubavi djela
                Za života cijela! 
 
                Domovina – to je
                Živo srce tvoje
                Što noću i danju
                Kuca samo za nju!
 

Malkica Dugeč, 28. 10. 2015.

Osunčana kuća na brijegu

 
 
izazovno njiše bokovima
znakovitim pogledom
moja me draga mami
u ljubavno gnijezdo
http://elmundosefarad.wdfiles.com/local--files/library:image/Namnl%C3%B6s6.jpg
kako riječima dočarati
nježnost njezina pogleda
 
prilazim poput lovca
ustreptaloj košuti
upisujući sve manje krugove
pojačavajući erotski naboj
 
iza zabravljenih hrastovih vrata
ostala je mirisati rascvala drača
 
uzimam moju dragu
u osunčanoj kući na brijegu
 
prilazim joj
dok otvara ljepotu svoga tijela
dugme po dugme
 
znam
 ćuti moj nemir
usne se usnama primakoše same
 
obaraju  me kao travu
otkosi kose
raskoši njenih oblina
dok podamnom gužva
uštirkanu plahtu
dugim uzdasima
sramežljivo otvarajuć' noge
 
s one strane ruba dana
nestvarno je lijepa
 
 
skupljam kapi zvire vode
sa njenih grudi
ispod njenoga jezika
žudi požuda
saće njenih usana
 
 
uzvre miris ruže
sred njenoga vrata
vulkan dragosti
želje su našega susreta
 
moja se draga na meni sidri
nemirno sam more
što sidro kreće
zatočen njenim nogama
puštam pogledu
da me izda njoj
 
u prazno ne otvorih srce
 

Nikola Šimić Tonin

Više članaka ...

  1. U duši... Slavonija
  2. Najgore

Anketa

Činjenica je kako Pupovac sa tri srpska zastupnika ucjenjuje Plenkovića. Hoće li mu Andrej udovoljiti?

Nedjelja, 25/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 792 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević