Get Adobe Flash player

Gotovo je s lijepim aktivnim životom

 
 
Kad razmislim bolje
nije nama lako
O našem životu tko to odlučuje
Lopov na lopovu
prevarant i lihvar
Na grbači tuđoj vrelo gvožđe kuje
http://spartacus-educational.com/Fballs1.jpg
Svi su kao jedan,
dio „zdrpi plana“
Redovno po pinku kreću svakog dana
Točno znaju gdje će
nema da se fula
Tarifa im svaka sa previše nula
 
Lepršavi život 
na dežurstva sveden
i blokiran svaki broj mi od računa
Lakše mi je samo
do pilula doći
S pinom i bez njega nikako do kuna
 
A lijekove trošim
kao da ih jedem
Vele, da nam kune kidaju džepove
Znaju prevaranti
u državi ovoj
I da hoćeš kako ne možeš do love
 
Gotovo je s lijepim
aktivnim životom
Najviše se družiš sa šlicom i plotom
Nešto ću vam reći
što morate znati
Počnete  te li duže pišat nego srati
…Kopačke o klin se okačiti mora…
Nije vrijeme goveda nego matadora.
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Bajka o putovanju jednog princa i jedne princeze

 
 
„U Zagreb je stigao, u sklopu “balkanske turneje, princ Charles sa suprugom ”– vrište vijesti sa svih dalekovidnica i blješte naslovi, na naslovnicama svih tiskovina. Uzburkali se duhovi… I u tren oka, među hrvatskim pukom nastade, sveopća pomama i jurnjava. Za ljubićima, za bajkama, za sličicama i ljubavima znamenitog prinčevskog para, suvenirima, životopisima…  Nastade pomama svih  onih jadnih i siromašnih duhom, ali željnih  blještavila i glamura…a la „Gloria“.  I svih onih učahurenih u svoje male, prazne i jalove svjetove.
Pa, što je ovim ljudima? Kao da su, ne daj, Bože, svi skupa ostali bez pameti. Svi hrle… Svi radosni. Svi u svečanoj odori.
„Idemo vidjeti princa! Idemo vidjeti princa!!!“ – ori se na sve strane.
Kakva radost! Kakvo veselje!!! Kakav doček!!!
Ali, svaka bajka ima svoj početak i svoj kraj. Pa i ova sadašnja. Kako je došla- tako je i prošla.
http://cdn.images.express.co.uk/img/dynamic/106/590x/secondary/Charles01-489075.jpg
I eto, sada svi možemo, konačno odahnuti. Došao je princ sa svojom princezom... Došao i prošao. I odjahao u nove pobjede... Uz pratnju svoje vjerne i odane družice.
A toliko je radosti, ljudi moji dragi, toliko ljepote i mira, toliko topline i veselja, toliko je svjetlosti-unio u ovaj naš otužni i nemirni svijet!
E, baš su im zato,  naše mnogobrojne i velepoštovane bakice, mnoštvo djece i njihovih ponosnih roditelja i poneki ljubitelj  „ljubića“, došli izraziti dobrodošlicu. Donijeli su im  oni, kako se moglo i  vidjeti, mnoštvo darova.
Tako treba. Svaka   čast!
Treba biti široke ruke.
Treba pokazati tko smo i što smo.
Treba darovati, svim i svačim, veleuvaženog i velemoćnog prinčevskog para.
Jer mi smo, prava je istina, u odnosu na njih- puno ,puno bogatiji.   I na našu sreću, nemamo ni sirotinje, ni nemoćnih, ni djece bez roditelja, ni staraca bez domova, ni žena bez muževa, ni muževa bez žena, ni ratnih invalida, ni ratnih udovica.  Ni gladnih. Ni žednih.
Ne, nitko kod nas nije potrebit. Nikome od nas ne treba ni malo pomoći niti ljudske Pažnje  i Dobrote. Nikome!!!
Kod nas svima teče- med i mlijeko. Zbog toga i jesu, svi ti silni štovatelji njihove prinčevske krune i njihove dobrohotnosti- što prema nama, što prema našem narodu i našoj domovini Hrvatskoj- pohrlili vidjeti i pozdraviti, taj uzoriti, prinčevski par. I biti, bar maleni dio,  te i takve, za nas nesvakidašnje  bajke.
 
Blago nama, s guskama u jatu!
 
Doduše, prinčevski par nije došao u carskim kočijama, ali je došao… s namjerom. Tajnom. Kao i uvijek dosad. Uostalom, kao i tijekom cijele njihove imperijalne povijesti. Ali, sve će to narod vidjeti i saznati kasnije. Tada će i njihova pozlata, sigurna sam, kao i toliko puta dosad,   izgubiti svaki sjaj.
No, na sreću, ponos i diku, mnogobrojnih bakica, djedica, djece i teta iz vrtića, sve je kod nas  bilo OK- kako bi rekli Englezi. Kao po koncu. Pa je tako princ,  malo bio s našom Predsjednicom, malo s   predsjednikom Vlade, malo je obilazio gradove, malo  čavrljao s jednom ustoličenom  manjinom (naravno u četiri oka), pa je malo probao i posebno uživao   u nekim našim domaćim proizvodima. I smiješio se… i smiješio se…i smiješio…
A onda je, nakon te kraljevske šetnje, kraljevski   odšetao i pregledao  naše Banske dvore, gdje su ga domaćini  upoznali s posljedicama raketiranja 1991. godine. To je jako naljutilo i ražestilo, kako je i bilo za očekivati, naše „mile i drage“ istočne susjede.
…Zar i ja trebam voditi princa Charlesa po celoj našoj otadžbini, jer nema sela u kojem nećete pronaći našeg mučenika i prognanika iz  te, iz te…”, zaurlao je  jedan od njihovih vođa, koji se trenutačno mučio…s nekim, ali za njegove kapacitete, sitnim problemčićima.
E, baš je bilo lijepo  vidjeti, taj kraljevski par! Taj par   iz snova.  Lijepo obučeni, nasmijani… Doduše, bilo bi bolje da su malo manje dijelili okolo osmjehe, jer bi im se manje i vidjelo, od silnih kraljevskih briga, izmučeno i naborano lice. Nije šala nositi na leđima toliki teret, a u nekoj bliskoj budućnosti, i budućnost cijelog kraljevstva.
 
Da se razumijemo - nemam ništa protiv bora. Imam ih i ja. Život je ostavio i na mom licu svoj pečat, s kojim se i nosim i ponosim. Ali, moje su bore, tragovi istinskog, ljudskog života. I kada se ja nasmijem, one i kod mene, isto tako ostaju na licu. No, na moju sreću, sa smijehom  nestaju s lica moje brige. I sve moje tuge. Jer moje  lice ozari radost. I bez dragulja, i bez dvoraca, i bez imanja i kolonija.
I bez kraljevski nataknute maske.
Sjeća li se još netko njihovog Henrika VIII? Baš me zanima. Sjeća li se i njegovih, za glavu, skraćenih žena… Te prevara, te urota, te ubojstava… raskalašenosti i perverzija. Pa Bleiburga i našeg Križnog puta. Pa prve i druge Juge. Pa, njihovog, ne tako davnog, podmetanja i spletki… tijekom agresije na Hrvatsku i našeg Domovinskog rata. A takvo što  ne prestaje, nažalost ni  danas. Sve po istom planu i po njihovom starom običaju.
Zar treba još nešto više reći ili dodati?
 
I zato, hvala im velika, gdje čuli i ne čuli, na njihovom prijateljstvu, na njihovom dolasku i na njihovom, tko zna kako, stečenom  bogatstvu! Hvala, ne treba nam!!! 
Ne trebaju nam ni  njihove lekcije niti prodike o demokraciji  i kulturi. Ne treba nam ni njihova pomoć. Niti njihova briga.
Bogu dragom hvala, mi se znamo sami o sebi brinuti. Sami stvarati… A onda i uživati u plodovima svoga rada i truda. Kao što smo to radili i dosad. Bez njihove, ili bilo čije, pomoći.  
Mi smo narod koji je prošao svoj dugi Križni put. Boreći se za svoju opstojnost i gradeći  svoju zemlju, njenu kulturu i povijest. Čistih ruku. I čista obraza.
I stari smo, stari narod.  Sa starom tradicijom i starom kulturom. Sebe ne precjenjujemo niti druge podcjenjujemo. Ali se ne damo ni omalovažavati. Niti dopuštamo da nam drugi drže prodike…iz ovog ili onog.
Jer, dok su neki divljački osvajali i uništavali druge narode i od njih stvarali robove, mi smo ovdje kod nas, gradili  demokraciju i ukidali kmetstvo.
Dok su   neki porobljavali druge, dotle su naši velikani branili samo svoju zemlju.
Dok su drugi bili nepismeni, dotle se kod nas  pisala poezija i tiskale knjige.
 
Dok neki drugi nisu ni čuli za znanost, kod nas su se objavljivali znanstveni radovi i radila znanstvena istraživanja…
Dok su neki porobljavali svijet, mi smo svijet otkrivali. I svijetu darivali svoja otkrića.
Nismo otimali tuđe, nismo krali tuđe.
Pa, dok su se drugi borili lukom i strijelom, i hranili rukama, mi smo koristili pribor za jelo.
Bili smo ljudi. I ponašali se kao ljudi…
„Kao pribor za jelo, vilica se javlja tek u našoj eri. Međutim, još prije 300 godina uporaba vilice i noža za vrijeme objeda predstavljala je rijetkost, kako u Engleskoj, tako i u Francuskoj. Jelo se prstima sve do 17. stoljeća.“
 …U 14. st.... koje se počelo oblikovati još pod vlašću Arlandijevaca od roda Aka…, osim vrijednih podataka o izgledu utvrde… otkriveni su željezni vrhovi strijela za samostrijel, razne alatke poput kožarskih noževa, noževa koji su činili pribor za jelo, puščanih zrna, potkova, novca datiranog …
…Pronašli smo drvene nosače konstrukcije mosta i nalaze iz 1550. do 1650. godine, baš iz razdoblja kad se most gradio. Vezan je uz ulazni renesansni bastion koji je gradio Nikola Zrinski Sigetski sredinom 16. stoljeća. Unutra u kolnici bila je starija srednjovjekovna utvrda. Pronašli smo i predmete, poput pribora za jelo, ključeva i novčića iz vremena gradnje i modernizacije utvrde – kaže kustosica. 
…Kao najzanimljivije iskopine izdvaja prekrasnu žlicu i noževe koje su, vidi se na prvi pogled, koristili imućniji. Ne može se potvrditi, ali nije isključeno da su taj pribor za jelo koristili upravo – Zrinski. 
…U centru Vinkovaca,  na adresi Duga ulica 26, pronađeno je blago vrijedno milijarde, a jedino što se uspjelo doznati jest da su u pitanju posude kakve su rijetko gdje u Europi pronađene. 
Rijetko vrijedno nalazište luksuznog srebrnog posuđa koje datira s kraja 4. stoljeća.
– Riječ je o senzacionalnom nalazištu… Pojedini su primjerci iz zbirke i pozlaćeni, a dio sadrži i gravirane ukrase – životinjske, biljne motive, prikaze arhitekture, ljudskih likova... Posuđe je različitih oblika i namjene – tu su pladnjevi, tanjuri, zdjele, vrčevi, čaše, žlice...
***
     Mi Hrvati jesmo stari narod, sa starim kulturnim nasljeđem. Ali zbog toga nismo uznositi. Niti smo grabežljivi. Nama ne treba mnogo. Mi smo zadovoljni i s malim.  Nama je dovoljan…   Mir i Sloboda.  I slobodna nam domovina Hrvatska.
Ne želimo tuđe. Ne uzimamo tuđe.
Nikoga ne napadamo. Nikoga ne mrzimo.
Samo, neka nas svi puste na miru!!!
Jer, mi želimo: Biti svoji… na svom.
***
     – Bako, je li ovaj princ isti, kao onaj princ, iz priče o uspavanoj princezi? Koju mi je mama čitala?
     –Ne, nije takav, dušo bakina. Ovo ti je neki sasvim drugačiji princ. Vidjet ćeš ga uskoro.
I nismo dugo čekali da se njegov „preuzvišeni lik“ pojavi na malom ekranu. Prijenos je bio zakazan u točno određeno vrijeme i po predviđenom protokolu.
Uskoro se pojavio i On, glavom i bradom. Dijelili su  osmjehe na sve strane, on i njegova družica (ovdje ne bih zlorabila veliko slovo, jer dotični, bez obzira na titulu, to ničim, osim rođenjem, nije zaslužio), rukovao se s ljudima, probao neke naše specijalitete  (najviše žestice), slušao našu glazbu i…
       –I to ti je pravi princ??? To nije princ! – poviče, na rubu plača, iz sveg glasa, moja unuka.  Jer je za nju, ovaj car, odnosno princ, bio bez sjaja i ostao gol- golcat!“ Kao u onoj priči: Carevo novo ruho.
Ostade tako, moja  unuka,  tužna i žalosna. Srušio joj se sav njen svijet bajki i priča… o lijepim i dobrim prinčevima i princezama. A meni se čini, bilo je i vrijeme. Da ne bi i ona, ovako djetinje naivna,  kao što smo bili i mi nekada, dočekala pozne godine, pa tek onda postala svjesna- da prinčevi nisu…prinčevi iz bajke. I da u životu bajke ne postoje.
 
***
      –Bako, jel' da ovo nije princ!?- plačnim glasom, obrati mi se moja unuka. Ja ne želim da ovaj čovjek bude princ.Prinčevi su mladi i lijepi. A on je ružan.
      –Dušo moja draga, nije važno je li netko lijep ili ružan. Važno je da je netko dobar čovjek.
      –A je li on dobar čovjek?
      –E to ćeš saznati tek kada budeš malo starija –odgovaram ja.
 
      –Bako, mogu li i ja biti princeza? – nastavlja, nakon malo dulje stanke, moja unuka.
      –Ti si, dušo bakina, i sada moja princeza!- šapćem na uho svojoj unučici, milujući ju po njenoj plavoj kosici. – Ali, moraš biti dobra curica, dobro učiti i jesti malo manje slatkiša… Da bi bila zdrava i da bi imala zdrave i lijepe zube.
      –Ali, bako-o-ooooo!?
 
      –E, drago moje naivno dijete, imat ćeš ti još dosta vremena za vidjeti, čuti i pročitati- koliko su nam zla nanijeli, i ne samo nama, ovi i ovakvi prinčevi „iz bajke“ – mislim u sebi.
     Na našu sreću, ova bajka ima i svoj kraj. A na svakom kraju, princ i njegova princeza, kao što i priliči bajci, odjahali su na bijelom konju, i produžili put svog novog, balkanskog kraljevstva… Tamo će princ, na toj svojoj „balkanskoj turneji“, održati svoj središnji „istorijski“ govor. Tamo će ga u „belom dvoru“dočekati, pored balkanskog „prestolonaslednika“, i jedan od dvojice domaćih velikih vođa. Koji će, NAMA iz inata , vodati princa-uzduž i upoprijeko- po cijeloj svojoj zemljici, i pokazivati mu sva sela u kojima se nalaze, „jadni i izbjegli“ iz mrske im, naše Domaje.
      –Ko im je kriv?  Niko ih, bre, nije terao da pokazuju našim vekovnim prijateljima mesto gde su naši heroji raketirali nekakve njihove Banske dvore- zagrmi junački njihov vođa, osokoljen nazočnošću kraljevske veličine, princa i princeze, a zadovoljan novim i zajedničkim planom o obnavljanju nekadašnjeg im kraljevstva.  Za neke buduće naraštaje…
Konačno smo na kraju. Pročitana je i posljednjastranica. I čiča, i mića, i gotova je priča.
Gloria tibi, Domine!!!
 

Vera Primorac

Konji su nepresušna tema mnogih umjetnika, pa tako i mene

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Josip Konta rođen je 1946. godine u Livnu. U Zagrebu je diplomirao na ALU 1972. Godine 1974. završio je postdiplomski studij u majstorskoj radionici Antuna Augustinčića. Nekoliko godina djelovao je kao direktor Ljevaone umjetnina pri ALU-u u Zagrebu, da bi do danas djelovao kao samostalni umjetnik. Izlagao je na brojnim izložbama diljem domovine i u inozemstvu. Ovih se mjeseci ozbiljno priprema za nastupajuću retrospektivu.
• Gospodine Konta, susrećemo se s Vama, u vašem atelijeru, u vrijeme intenzivnih priprema za retrospektivnu izložbu iduće godine. Vi ste se u proteklom razdoblju bavili i slikarstvom i kiparstvom i grafikom. Kako zamišljate prezentaciju, odabir najboljeg iz opsežnih opusa? Koliko djela želite izložiti?
- To ste dobro zapazili; ulja na platnu, skulpture, a u zadnje vrijeme i grafike. Spomenuo bih i crteže kojima sam također posvetio prilično vremena. Istraživanje i rad u tim medijima traje od mojih početaka, od kad sam zavolio umjetnost, ili je ona zavoljela mene. Tražio sam svoj pristup likovnom izražaju, koji je prožet mojim osjećajima, mojim promišljanjem smisla života i doživljaja svijeta u kojem živimo, mojim doživljajem životnih i estetskih tema. Glede prezentacije, ona sama nije problem, imam zaista dosta radova koje još nisam izložio, i tu se krije glavni motiv. Poteškoće oko same pripreme su više tehničke prirode, obzirom da skulpture želim izliti u bronci, a to traži velika materijalna sredstva. Nisam siguran koliko ću točno izložiti radova, možda oko 25 skulptura, 25-30 ulja na platnu, te isto toliko grafika. Iako, opus do sada ne izloženih radova je daleko veći.
• Početkom sedamdesetih diplomirali ste na zagrebačkoj ALU, pohađali ste i Augustinčićevu specijalku. Kako ste tada razmišljali o umjetnosti? Kako ste vidjeli svoje prve, prave profesionalne korake? Koliko Vam je ALU omogućila samostalno, neovisno djelovanje?
- Upisati u to vrijeme ALU bila je za mene velika stvar, a postdiplomski studij kod prof. Augustinčića bila je točka na „i“. Akademija pruža mogućnost umjetničkog sazrijevanja, a mladost i zanos grijali su želju za uspjehom. Međutim, svaki početak je početak prema nepoznatom putu, a pravo oblikovanje zapravo tek počinje. ALU zaista može pripremiti umjetnika za samostalno djelovanje, međutim treba u tome biti hrabar i uporan, gotovo tvrdoglav.
• Slikarstvo je u Vašem atelijeru raslo zajedno s kiparstvom, no postoji li nešto posebno, skriveno, karakteristično u odnosu između Vašeg slikarstva i kiparstva?
- Od skrivenog postoji samo poezija koju sam pisao za svoju dušu. Nešto sam od toga sačuvao i to ljubomorno čuvam.
 
• Što je ključno u razumijevanju Vašeg slikarskog opusa?
- Oni koje vole moju umjetnost, obični ljudi, iznenade me svojim pristupom, tumačenjem i razumijevanjem mojih radova, tako da i sâm ostanem iznenađen. Tko sam ja da remetim tu čaroliju?
• Vi ističete značaj slikarskog ciklusa posvećenog Grupi. Što je tako posebno privlačno i dragocjeno u tome ciklusu?
-Ciklus „Grupe“ privlačile su me radi kompozicije događaja. U grupama se uvijek nešto događa, ljudi dolaze i odlaze. Netko je statičan, netko je u pokretu, a zajednička im je jedino otuđenost. Tema koja pruža neiscrpne mogućnosti.
 
• Od mnogih skulptorskih tema volite konje.
- Konji, nepresušna su tema mnogih umjetnika, pa tako i mene. Konj na slici, kao i u skulpturi, želim da ima moj rukopis koji ga čini različitim od drugih. Mislim da sam u tome uspio.
• Zanimljivi su i Vaši portreti, posve su neobični.
- Napravio sam mali broj portreta. Ali kada radim portret, uvijek želim da ima gestu, da ima jedan mistični izraz skriven iza blage zamagljenosti.
 
• Podsjetimo i na vašu vezanost za crtež, posebno za suhi pastel.
- Crteži u pastelu u zadnje vrijeme velika su mi preokupacija. Od crte, poteza, pa do cijele kompozicije. Pružaju velike mogućnosti u izražaju i to me veseli. Napravio sam zanimljiv opus crteža u pastelu i razmišljam da budu dio moje retrospektive.
 
• U posljednje vrijeme dio vremena posvetili ste i grafici s popularnim, reklo bi se i svakodnevnim motivima.
-Grafika, po mom mišljenju, u izražaju i motivu mora biti prihvatljiva i pristupačna, pitka. Bitno je to što su mi tu svi motivi prihvatljivi - more, konji, aktovi, plesači, vedute Zagreba…
Shodno tome, pokrenuli smo i web stranicu posvećenu mojim grafikama – www.JosipKontaArt.com.
• Pedeset godina djelujete u likovnoj umjetnosti. Kako ste doživljavali opće stanje u umjetnosti prije pedesetak godina a kako danas?
-Kad promišljam o umjetnosti kroz ovih 50 godina mog djelovanja, mislim da je likovni sadržaj prije bio bolji. Bilo je daleko više kvalitetnih izložbi domaćih umjetnika, kako starijih tako i tada mlađih umjetnika, koje su bile dobro posjećene. Mislim da su ljudi živjeli sporije i mogli su se lakše i ugodnije zaustaviti na stanici umjetnosti. Bilo je i kavana gdje smo se sastajali i pričali o umjetnosti, o poeziji i estetici. Nisu to bila vremena za političke pohvale, ali umjetnost je živjela u nekom sporijem ritmu. Danas se nadam ravnopravnom vrednovanju neovisnog kulturnog stvaralaštva i želim nam svima više vremena za uživanje u umjetnosti i introspekciju.
 
• Kada se osvrnete na vlastiti umjetnički razvoj, što osjećate, kako ste podnosili turbulentna vremena a kako posve mirna razdoblja?
-U ranijim godinama bio sam mnogo aktivniji, radio sam ponekad 15 sati i više, i to uglavnom noću. Uz  likovni rad morao sam pronalaziti i tržište kako bih osigurao sredstva za život i stvaranje, a to je iziskivalo velike napore, a ujedno i odricanja. No trudio sam se ne dovoditi kompromis u svoju umjetnost. Ponekad je bilo beskrajnih trenutaka bespomoćnosti i razočarenja u društvo u kojem živim, jer nije bilo jednakog sluha za sve umjetnike i njihov rad. Međutim, to me je valjda jačalo, pa sam to sa vremenom sve lakše izdržavao. Sada živim i stvaram u mirnom razdoblju.
 
• Koliko je važan odnos umjetnika prema medijima, tržištu, javnosti?
- Odnos  medija i umjetnika izuzetno je važan. Mediji mogu promovirati umjetnika i osnažiti njegovu likovnu vrijednost. Međutim, prije toga odnosa ipak treba stvoriti opus. Stvarati jednokratnu galamu oko nečeg nema smisla, a jedina konstanta u umjetnosti treba biti rad i stvaranje.
• Jeste li naslikali sve što ste htjeli?
- Naravno da nisam, da bih u tome uspio trebam dva svoja života. Ali lijepo je o tome sanjati.
 
• Koliko se čovjek mijenja zajedno s umjetničkim razvojem, recimo kroz protek nekih pedesetak godina?
- U svakom slučaju i stalno, čovjek se kroz vrijeme mijenja. Život ga oblikuje iz dana u dana, a tako se mijenjaju i njegove želje. Kod umjetnika, ostaje njegov rad kojim bilježi svoja promišljanja i životne mijene. To je ostavština vremena u kojem je živio, to je njegov oblik života i poslije života. Što ima ljepše i iskrenije od toga?
 

Miroslav Pelikan

Josipu Boteriju Diniju nagrada Andrija Buvina

 
 
Tradicionalni 12. Dani kršćanske kulture svečano su zatvoreni u Splitu u utorak 22. ožujka u dvorani Ivana Pavla II. u Nadbiskupijskom ordinarijatu, gdje je domaćin bio splitsko-­makarski nadbiskup Marin Barišić. Bogat program manifestacije "Dani kršćanske kulture" završen je svečanom dodjelom nagrade "Andrija Buvina" za izniman doprinos kršćanskoj kulturi ovogodišnjem laureatu akademskom slikaru Josipu Botteriju Diniju.
http://radio.hrt.hr/data/article/115398_6372d71cdb20aa3cc8ad.jpg
"Ovaj završetak krase djela ovogodišnjeg dobitnika za izniman doprinos na polju ostvarenja kršćanske kulture", rekao je nadbiskup Barišić. Izaslanik visoke pokroviteljice manifestacije predsjednice Republike Hrvatske splitsko-dalmatinski župan Zlatko Ževrnja je rekao kako imamo toliko toga vrijednoga što trebamo čuvati i njegovati. Izaslanik ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, pročelnik Konzervatorskog odjela Split Radoslav Bužančić rekao je: "Kultura nije ništa drugo nego njegovanje. Nismo mogli izabrati bolje mjesto. Dvije tisuće godina njege kršćanstva na ovom mjestu koje u liku našeg nadbiskupa nasljeduje Crkvu iz Kristovih dana jest pravi događaj. Stoga koristim prigodu čestitati organizatoru na uspješnoj manifestaciji, a laureatu Josipu Botteriju Diniju na velikoj nagradi i svemu što je učinio za ovaj grad i naš kraj". Izaslanik Grada Splita Igor Baković citirajući uskrsnu poruku nadbiskupa u kojoj mons. Barišić ističe kako psihologija ne vidi prvotnu funkciju čovjeka u komunikaciji, već u težnji čovjeka za bliskosti i osjećajem bliskosti s drugim, Baković je rekao kako ovakve manifestacije pridonose tome u duboko podijeljenom društvu danas, te da stoga treba njegovati ovakve manifestacije koje su ušle u kulturnu strategiju. Središnji čin svečanog zatvaranja manifestacije bila je dodjela nagrade "Andrija Buvina" za izniman doprinos kršćanskoj kulturi, a obrazloženje dodjele nagrade uime Savjetodavnog vijeća manifestacije pročitao je član Vijeća akademski kipar Kuzma Kovačić:
 
Josip Botteri, hrvatski slikar, umjetnik je svjetla i boje, prave naravi i biti slikarstva. No, svjetlost ne prebiva samo u njegovim bojama i slikama, nego i u srcu kršćanskom vjerom duboko prožeta njegova bića. Počašćen zadaćom da obrazložim dodjelu ovogodišnje Nagrade „Andrija Buvina“, molim  Vas, dopustite mi (budući da slikar i kipar govore istim, likovnim jezikom) reći nešto i o mome doživljaju i shvaćanju njegova, po uskrsnoj vjeri toliko lijepa i radosna djela. Kad god sam se, naime, susretao s Botterijevim slikama, uvijek mi se činilo da će uskoro započeti gradnja velebne katedrale, poput onih srednjevjekovnih, u kojima je upravo mistika slikarske umjetnosti svjetla i boje bila potvrda Božje blizine. Vidio sam već i dolazak staklara, majstora vitraja, gradnju velikih peći u kojima se svjetlost vatre pretvara u čudo boja – rubinski crvenu, nebeskoplavu i safirnu, sunčanožutu i smaragdnozelenu... u mnoštvo čestica ljepote gotovo glazbenoga sklada, koje slikar donosi pred nas žarom svoje stvaralačke predanosti i ljubavi prema našem Spasitelju. Baš takve su Botterijeve slike, svojevrsni „čestičnjaci“ u  kojima su pohranjene iste čežnje umjetnika i vjernika. One su fina tkanja otkana od zajedničkih, slikarevih i naših, duhovnih plovidbi do luka naše narodne prošlosti i vrtova naše Konačne domovine. Mislim da je možda u tome tajna njegova slikarstva, kojom tka prizore procesija, likove svetaca, oblike starih hrvatskih gradova i bistrinu Jadranskoga mora, Nebeski grad Jeruzalem, raspetoga i uskrsloga Krista, Njegovu i našu Božansku Majku – istine i radosti naše vjere i naše povijesti.
 
Botteri je zato svojim slikarstvom postao nenadomjestiva spona, čvrsta karika u neprekinutu lancu hrvatske sakralne umjetnosti, kad se činilo da će se u doba komunističke bezbožničke strahovlade taj blistavi lanac prekinuti. Zato je njegovo djelo i bilo proganjano, uklanjano iz tzv. kulturne javnosti toga mračnog doba. Nadahnut od djetinjstva drevnim i lijepim zavičajnim prostorima i djelima umjetničke baštine, osnažen temeljitom naobrazbom primljenom od tadašnjih slavnih profesora zagrebačke Akademije, kao i primjerom starijih slikarskih uzora – dragulja hrvatskoga (i ne samo hrvatskoga!) slikarstva, od Vidovića do Dulčića, preuzeo je nakon njihova odlaska na sebe zadaću čuvara i obnovitelja vjerom nadahnute, posebno sakralne hrvatske umjetnosti te kroz desetljeća ostvario mnoga djela – vitraje, mozaike i druge slike – što krase naše crkve diljem Domovine (u Bolu, Splitu, Solinu, Omišu, Zagrebu, Šibeniku, Sinju, Tomislavgradu) i po svijetu (u Austriji,Italiji i Australiji) . Istaknimo u ovom času jedan noviji njegov veliki doprinos, doprinos umjetničkoj opremi hrvatske crkve Sv. Leopolda Bogdana Mandića  u Sunshineu  (Melbourne, Australija) uistinu nadahnutim vitrajima i mozaicima. Izlagao je svoje slike (ulja i akrilike), crteže i grafike na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u domovini i često u inozemstvu, pronoseći glas o Hrvatskoj i Hrvatima u sve krajeve svijeta. Josip Botteri Dini rodio se u Zagrebu 3. lipnja 1943. u katoličkoj obitelji s osmero djece. Zarana je počeo crtati i slikati, još kao isusovački kandidat u sjemeništu u Zagrebu.
http://www.medjugorje-info.com/images/_SLIKE_VIJESTI/dani-krscanske-kulture.jpg
Gimnaziju je završio u Splitu, a studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. I glazba je bila njegov izazov. Uučio je solo pjevanje i pjevao u Klapi „Split“ i Zboru HNK u Splitu, a glazba je postala dijelom njegova slikarstva, njegova kolorita i napose rafiniranog crteža. Botterijevo djelovanje označeno je i vrijednim odgojnim radom za umjetnost, kao i stalnim, zauzetim radom na širokom polju kulture. Po završetku studija predaje povijest umjetnosti na gimnazijama u Kninu i Bolu na Braču. U Bolu je upravljao Galerijom umjetnina „Branislav Dešković“. Bio je profesor slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu i jedan od njenih osnivača, a zatim i ravnatelj Galerije umjetnina u Splitu. Također, bio je predsjednik Matice hrvatske u Splitu u nekoliko mandata i obnovitelj njena djelovanja. I danas sudjeluje u radu hrvatskih kulturnih ustanova i udruga: HAZU dijaspore, Hrvatskoga nacionalnog  etičkog sudišta, Hrvatske bratske zajednice, Matice hrvatske, Družbe „Braća hrvatskoga zmaja“ te strukovnih udruga. Vjenčao se s Biserkom Tomaš  1967. godine (dogodine će proslaviti zlatni pir!) i s njom ima sina Arona i kćer Anu-Mariju, također vrsnu slikaricu. Gotovo čitav život živi u Splitu i svojim djelovanjem postao je znakom ovoga grada.  
 
Djela Josipa Botterija pripadaju najboljim ostvarenjima suvremenog hrvatskog slikarstva i suvremene sakralne slikarske umjetnosti uopće. Nagrada Dana kršćanske kulture „Andrija Buvina“, dvanaesta po redu ,stoga ove godine dolazi u ruke Josipa Botterija po neosporno visokoj vrijednosti njegove osebujne slikarske umjetnosti usidrene u slikarsku i katoličku kršćansku tradiciju, u povijest, kulturnu baštinu  i naslijeđe hrvatskog naroda i podneblja. Kao čimbenik kontinuiteta i dionik obnove hrvatske sakralne umjetnosti, kao pronositelj njene vrijednosti u svijetu, kao čovjek čiji život i djelovanje svjedoče nesebično služenje drugima, svojoj sredini, domovini  – čitavom društvu, zaslužio je primiti ovo visoko priznanje za izniman doprinos kršćanskoj kulturi.
 
Zato iskreno zahvaljujem i srdačno čestitam laureatu, želeći da nam svojim kistom otvori još mnogo „prozora s pogledom u Nebo“. Nagradu laureatu Josipu Botteriju uručio je ravnatelj manifestacije Miro Radalj, a po primitku nagrade Botteri je rekao: "Od samih početaka prepoznavanja mojeg umjetničkog poziva, otkrivao sam snagu sakralne umjetnosti. Promatrajući u crkvama Splita i dalje umjetnička djela, nicala je u meni čežnja da nekim novim likovnim jezikom ispričam svoj doživljaj objave. Moji prvi uzori bili su Andrija Buvina, prvi hrvatski likovni majstor, kojemu znamo ime; zatim Ivan Meštrović i Ivo Dulčić. Uz njih je kao slikarska konstanta uvijek bio prisutan Emanuel Vidović. To su sve čudesni umjetnički svjetovi koje su neumorno ostvarivali zaneseni i marni umjetnici i tako održavali taj fenomen kontinuiteta 'agiornamenta' kršćanske objave, jer kršćanska objava ne pripada biblioteci i skupocjenim knjigama. Kršćanstvo je mnogo više od bilo kakvih programa. Kršćanin je čovjek poniznosti, dobrote i blagosti, otvorenog srca i goruće ljubavi za bližnjega. Umjetnicima ostaje biti uronjenima u tajnu nastanka novoga djela, očekujući jasnu nejasnoću koja pronalazi svoju pojavnost i odcjepljuje se od nas kao novo, i priključuje se svijetu duhovnih plodova, čudesnom svijetu svete umjetnosti".
 
Manifestacija 12. dana kršćanske kulture odvijala se u Splitu, Dubrovniku i Šibeniku od 12. do 22. ožujka, a mnoštvo zanimljivih događaja okupilo je veliki broj umjetnika s različitih polja te bogatstvom sadržaja i poruke privukla na tisuće posjetitelja programa. Važnost manifestacije prepoznali su i podržali suorganizatori Splitsko-makarska nadbiskupija te Dubrovačka i Šibenska biskupija, visoka pokroviteljica predsjednica Republike Hrvatske, pokrovitelji Ministarstvo kulture, Splitsko-dalmatinska županija, Dubrovačko-neretvanska županija, Šibensko-kninska županija, Grad Split, Grad Dubrovnik, Grad Šibenik, kao i niz javnih ustanova koje su zajedno s glavnim organizatorom nakladnom kućom Verbum osmislile pojedinačne programe. Zatvarajući ovogodišnje 12. dane kršćanske kulture ravnatelj manifestacije Radalj izrazio je zahvalnost svima koji su pomogli njenom održavanju te čestitajući laureatu Botteriju istaknuo: "Manifestacija je svojevrsna duhovna obnova i uvod u uskrsno vrijeme. A upravo je naš sugrađanin i dobitnik nagrade ove godine kroz svoj umjetnički sadržaj i formu pomirio baštinsku i tradicionalnu te suvremenu dimenziju ove manifestacije. Zahvaljujemo mu što nam je svojim životom uvijek bio primjer i poticaj".
 

Ivica Luetić

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Subota, 26/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1228 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević