Get Adobe Flash player

Meki dodir njezine ruke

 
 
Više nego li se moglo i očekivati, smrt mlade talijanske novinarke, na čuđenje svih, pogubno je djelovala na Bukača.
Još je uvijek nekako ispunjavao svoje, istina sve rjeđe novinarske obaveze, na posebne zadatke nije ni išao, no noću se više nije mogao vidjeti, niti u barovima, niti u kockarnicama ali ni u krevetima raznih žena.
Noći je provodio u hotelskoj sobi, spavajući rijetko i kratko, neprestano razmišljajući o Diani, ali ne o onome što se još moglo desiti između njih već isključivo proživljavajući svaki zapamćeni trenutak s njom.
I sada je mogao, u svakom trenutku noći osjetiti meki dodir njezine ruke, dobro se sjećao njezina poticajnog mirisa kada bi doslovce utrčala u krevet nakon tuširanja.
Ipak, Bukač se najradije prisjećao Dianinog magičnog, zavodljivog pogleda crnih očiju.
Tada bi osjetio suze na obrazima, otirao ih teško, nemoćan, jadan.
Obavijestio je Martina kako mu je dosta, ima sve uvjete za mirovinu, dozlogrdila mu je ova nepregledna, opaka pustinja a i Diana mu užasno nedostaje, mora otići.
Martin se nevoljko suglasio s Bukačevim zahtjevom.
Već idući dan Bukač se razdužio, pozdravio sa znancima jer prijatelja više nije imao, bili su mrtvi, te otputovao u Zagreb, ne pogledavši kroz ovalni avionski prozor prema žutoj pustinji.
Ponešto je na brzinu preuredio mali stan i većinu vremena provodio čitajući poeziju, istodobno kontinuirano mislio na Dianu i na užasnu spoznaju koju nikako ne može prihvatiti, kako lijepe Talijanke više nema.
https://adavinic.files.wordpress.com/2014/02/dodir-ruku.jpg
Lokalni mediji pokušali su ga ovoga puta zainteresirati za suradnju no on ih je sve rezolutno odbio.
-Novinarstvo je mrtvi dio u mome tijelu, govorio je zatečenim sugovornicima.
Danima nije izlazio iz stana, hraneći se vrlo oskudno jer uistinu, glad uopće nije osjećao a niti mu je ovaj zagrebački zrak odgovarao, navikao se previše na onaj u pustinji.
Ponekad bi noću nakratko zaspao, češće bi stajao pored otvorenog prozora očekujući da svaki trenutak vidi bljeskove u daljini, negdje u pustinji.
Osjetio je neke probleme sa srcem. Posjetio je liječnika koji mu je prepisao tablete i odmaranje.
Naročito noću, Bukač je bio sve svjesniji gušenja, stezanja u vratu i nimalo uplašen razmišljao kako je napokon došao onaj presudni trenutak kada će napokon biti slobodan.
Mada, a gotovo je bio siguran, Ona je zaboravila na njega, možda će ga i posve ostaviti na miru. Moguće je, vjerovao je, izmaknuo je ispod Njezinih crnih, bešumnih krila. No, isto je tako znao da ga svakim stezanjem u vratu, Ona podsjeća kako nije izvan Njezinog domašaja.
Ostavio je poeziju i počeo gutati memoaristiku. Njegova bogata biblioteka nudila je naslova za više života posvećenih samo čitanju.
Jučer je saznao kako je njegov šef Martin stradao u domovini. Naime i on se vratio u Ameriku nakon niza desetljeća pustinje, sve to preživio, da bi ga u samoposluzi ubio narkoman u pokušaju pljačke. Doista tužno i glupo.
 
Sada je valjda red i na njega, pomiješanih osjećaja razmišljao je Bukač, istodobno se i pomalo pribojavajući smrti ali i veseleći se susretu s Njom.
Te prohladne večeri, izvukao je jedinu Dianinu fotografiju i dugo gledao u nju. Kako si lijepa, šaptao je Bukač, kako si lijepa.
Naslonio se u dubokoj fotelji, držeći sliku u krilu, prekrivši je rukama.
Pogledao je prema otvorenim vratima koja vode na balkon i mogao se zakleti da je sasvim jasno vidio golemu, tamnu sjenu koja se polako spušta na ogradu. Iako mu je zavjesa zaklanjala vidik, Bukač je prepoznao krila koja se skupljaju pored tijela a zatim se jedno uzdiže i dugim, crnim noktom razmiče zavjesu. U idućem trenutku Bukač se suočio s crnom kandžom, miran i spreman.
Krilo se povuklo, pa se vratilo i kao da mu je dva puta lagano mahnulo, zavjesa se zatvorila i sjena je nestala.
Širom otvorenih mrtvih očiju Bukač je gledao prema balkonu i dalje čvrsto držeći ruke iznad slike u svom krilu.
 

Miroslav Pelikan

Aktovi daju zgradama svoju mobilnost, energičnost

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Bojan Dolenec rođen je 1979. godine u Zagrebu, gdje je i diplomirao na ALU-u u klasi profesorâ Sokića i Tanaya. Izlaže od 2008. godine. U proteklom je razdoblju intenzivno radio na novome ciklčusu Bića arhitekture.
• Gospodine Dolenec, već neko vrijeme intenzivno radite na novome ciklusu Bića arhitekture, u kojem dominira renesansna arhitektura s elementima još starijih razdoblja. Što je Vama tako privlačno i izazovno u renesansi?
- Privlačne su mi fasade zgrada koje odišu poviješću. Sve građevine su se prije gradile duže, i bile postojanije, a svaki detalj se radio ručno. Fasade građevina i kuća u svojim slikama naslikao sam proučavajući venecijanske palače i grožnjanske kuće u Istri.
• U arhitektonske prostore ubacujete, integrirate aktove koji se doimaju pomalo halucinantnim. Što je zajedničko arhitekturi i aktovima?
- Zgrade su statične po svojoj prirodi, aktovi daju zgradama svoju mobilnost, energičnost.
 
• U tom spoju i sama arhitektura odaje drugi, življi dojam? Građevine postaju živi organizmi.
- Postaju živi organizmi zbog aktova koje sam integrirao u njih. Dok sam radio ciklus primijetio sam da su kroz povijest arhitekti u renesansnim zgradama uklapali grčke dijelove hrama (jonski, dorski, korintski stup, arhitrav itd.). Tako sam i ja uklopio svoje aktove u građevine renesanse. Fasade postaju organskije.
• Prvi dio ciklusa čine crteži. Koliko je u njihovom slučaju važna tehnika i format?
- U prošloj izložbi boja i motiv imali su ulogu u kreativnom stvaranju mojih slika, kao i tehnika . Format ne igra nikakvu ulogu. U ovom ciklusu, u stvaranju više pridajem važnost samoj temi, kako je ostvariti.
• Drugi dio ciklusa Bića arhitekture čine akrili i ulja. Što spaja, a što razdvaja crteže i akrile?
- Sa crtežima dosta eksperimentiram kako bih dobio konačan rezultat i kasnije to prenosim na sliku akrilima.
 
• Kada očekujete završetak rada na najnovijem ciklusu i kada ćemo ga moći vidjeti u cjelini?
- Vjerojatno sljedeće godine, ove godine imao sam dvije samostalne i četiri grupne izložbe.
• Planovi...?
- Želim dovršiti ciklus na kojem radim.
 

Miroslav Pelikan

Smrt dvoje novinara

 
 
Nakon nemilih događaja između Suka i hotela M, Bukač je nastavio, donekle potresen, obavljati svoj svakodnevni, prljavi, krvlju prožeti odvratni posao, samo se ponekad sebi opravdavajući kako uistinu drugo i ne zna raditi.
Opazio je i sam kako sve više pije, u dugim, besanim noćima kockao je u velike iznose, dobivajući i gubeći, da bi u drugim trenucima mraka dijelio svoje vrijeme s raznovrsnim pripadnicama ženskog plemena, povremeno se prepuštajući i strasti uživajući. Svi su se oni tako prikrivali, skrivali, krili od Njezina pogleda, čuvali su se i sami i jedni druge kako ne bi upali u sjenu Njezinih bešumnih, crnih krila.
Uzimali su u svakom danu, svake noći, sve što se moglo oteti, znajući kako im je ovo možda posljednji dan ili zadnja noć.
Šefovi redakcija na terenu vodili su računa samo o jednom, što više informacija, slika i filmova s lica mjesta, zapisa iz grotla pakla. Samo je to važno, novac se ne može prebrojiti  kolike su zarade, ljudstva uvijek dovoljno, tko ode, dođe zamjena, puni, neprekinuti krug.
Novi hotel M 2, doista je podsjećao na Babilon, koliko jezika, koliko raznih fizionomija i sve pod jednim krovom.
Bukač je ponekad osjećao diskretni pritisak proživljenih ili preživljenih godina, to teško stečeno iskustvo pomalo ga je i gušilo a on se rasterećivao na sebi svojstveni način.
Neugodni, stradanjima premreženi novinarski zadaci, zatim kocka, žene, sve zaliveno s alkoholom.
Koliko će tako moći izdržati?, sinoć se pred zrcalom zapitao Bukač.
-Sve dok budeš imao Njezinu milost, do tada, a nakon toga si mrtav, potišteno je razmišljao.
https://elizabethdodd.files.wordpress.com/2010/04/iraq-us-media-journalist.jpg
Ove je noći teško spavao, alkohol je polako isparavao iz njegova iscrpljena tijela, Otvori oči i zagleda se u strop na kome su lelujale sjenke,
Ustane i razmakne zavjesu, stane pored otvorenog prozora.
Grad uglavnom spava, poneki pucanj, u daljini bljeskovi eksplozija, farovi automobila ispred hotela.
Vrati se i sjedne na krevet. Ovo je čista ludost, mislio je novinar.
Tek tada opazi, osjeti nečije prisustvo na ležaju pored njega. Osvrne se i u polumraku ugleda nježno lice mlade žene.
Da, talijanska novinarka, neiskusna, on joj je ponudio vlastiti recept za preživljavanje. I eto, sada je tu s njim dok on još polupijan osjeća buđenje gađenja prema samome sebi, stidi se svog oronulog tijela i uznemirene, narasle požude prema tom krhkom tijelu s okruglim dojkama.
Gleda u njezino lice, diveći se ljepoti žene čijeg se imena nikako ne može sjetiti.
Pogladi je po licu, odmakne joj pramen kose s lica, doista je lijepa. Bože, što ona radi u ovoj dolini suza pokraj podloga satira iz pustinje?
Talijanska novinarka mirno spava, vjerojatno sretna što je pronašla oslonac za korak ili skok u budućnost, zatim se okreće na bok, otkrivajući svu skladnost svoga mladoga tijela.
Bukač razmišlja o nepravdi koju nanosi nekom nepoznatom talijanskom mladiću koji sada nonšalantno ispija kavu negdje u Rimu, misleći o svojoj ljepotici, vjerojatno niti u snu ne razmišljajući kako ona sada dijeli ležaj sa starijim kolegom.
Ponovo ustane, zapali cigaretu i iznova se zagleda u bljeskove u pustinji i tada se dosjeti. Ona bi me mogla zamijeniti kod nje. Ona bi mogla nastaviti moj jezivi posao i osloboditi me. Znam, kada dosegnem slobodu biti ću istoga trenutka mrtav. Slobodan, znači mrtav. Sjedne na krevet.
Možda bi od nje moglo biti nešto, valja pokušati.
 
Idućih tjedana intenzivno su se družili. Bukač joj je otvarao vrata za koje nije ni znala da postoje. Upoznao ju je s gotovo svim utjecajnim pojedincima u novinarskom svijetu ali i u lokalnoj vlasti. Diana, to je bilo njezino ime, u međuvremenu se preselila u njegov hotelski apartman.
Bukač je, to je bilo vidljivo svima, jako je smanjio unos alkohola u svoj satirski organizam, nije više kockao niti se družio s drugim ženama, zapravo, ponovno je postao novinar, sav posvećen svom poslu ali i Diani. Zgrozio se, kada je shvatio, nakon nekoliko tjedana, kako se poput pubertetlije zaljubio u Dianu. Uživao je dječački iskreno u svakom trenutku koji je provodio s njom.
 
Istodobno, Bukač nije ni na trenutak zaboravljao svoju nakanu. Osposobiti će je i jednoga će ga dana Diana uspješno zamijeniti kod Nje i on će konačno biti slobodan.
Kada se sve činilo gotovo idealnim, Diana se iselila iz njegove sobe, pokupila svoje stvari, ostavljajući tek kratku poruku.
-Hvala na druženju i potpori. Adio. Diana.
Naravno, već to popodne, Bukač je saznao kako se Diana od nedavna intenzivno druži s uspješnim francuskim novinarom koji je jako sličio Alainu Delonu.
Njegov šef Martin suosjećajno ga je potapša po ramenu.
-Izvori su me obavijestili prije dva tjedna, ali ja nisam želio kvariti tvoju radost, sreću. Ali, uostalom, dosta si i uživao. Drugo, ona je sada šef talijanske redakcije. Kažu mi kako se osjeća tvoj utjecaj, dobro si je izgleda podučio. Idemo dalje, OK.
 
Polako sam zaboravljao Dianu, blizinu njezinog tijela i opet uronio u poznata noćna događanja alkohola, kocke i žena. Moram priznati da mi je laskalo kako su me iznova prihvatili, naravno, ja sam uvijek bio njihov.
Danas sam jedva ustao, zapravo, probudio me je telefon.
Martin.
-Čuj, možda te i ne zanima, ali ipak. Diana i onaj Francuz poginuli su u eksploziji, negdje pored Suka.
Sjetio sam se opet onog talijanskog mladića koji posve mirno ispija svoju  drugu jutarnju kavu negdje u Rimu i misli kako će imati lijepu djecu s Dianom, kada se ona jednom vrati.
Na komemoraciji u povodu smrti dvoje mladih novinara i ja sam ih ispratio na put prema njihovim domovinama s nekoliko riječi.
-Ovdje samo pijesak traje a on je sačinjen od bezbrojnih zrnaca naših života koji više ne postoje.
Stojim ispred prozora u noći i gledam u daljinu, prema pustinji i vidim, posve jasno, Njezina velika, bešumna, crna krila kako nas natkriljuju i prijete zaboravom.
 
(Nastavak slijedi)
 

Miroslav Pelikan

Dodijeljena Demetrovova nagrada za životno djelo

 
 
Povjerenstvo za Demetrovu nagradu za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa (HDKKT) u sastavu dr. sc. Boris Senker, predsjednik, Boris B. Hrovat i dr. sc. Sanja Nikčević (predsjednica Društva) odlučilo je nagradu za životno djelo za 2016. godinu dodijeliti dr. sc. Vlatku Perkoviću.
Vlatko Perković istaknuti je hrvatski i splitski kazališni čovjek koji je u svojih 80 godina života djelovao kao pravi renesansni čovjek i posvećenik kazališta – s obje strane kazališne rampe. Kao  glumac, redatelj i dramatičar je stvarao kazalište, a kao kritičar, teatrolog i sveučilišni profesor ga je  prosuđivao  i analizirao. Ta svestranost promišljanja kazališta – upućenost u teoriju i poznavanje kazališne prakse - rijedak je slučaj u nas, te osigurava Vlatku Perkoviću posebno mjesto. Nagrada za životno djelo dodjeljuje mu se za cjelokupno stvaralaštvo,  s posebnim naglaskom na njegov kritičarsko teorijski rad. 
 
Biografija ili gluma, režija, teorija, dramsko pismo...
 
Vlatko Perković (1936.) je završio glumačku školu i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zadru hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti a svoj kazališni put započinje glumom (Bjelovar, Zadar, od 1954-1963, Split 1963-1998) ostvarujući zapažene uloge u klasičnim i suvremenim tekstovima (Shakespeare, Shaw, Sartre, Cocteau, O'Neill, Novak..). Postdiplomski studij režije i dramaturgije na Kazališnom fakultetu Akademije umjetnosti muza u Pragu završio je režijom svoje drame Zavjezene odpoledne (Zatvoreno poslijepodne) u praškom kazalištu Divizna na Malostranskoj besedi 1972.
 
Nakon toga iz glume prelazi u  režiju  pa je od 1975. – 1995. ostvario 39 režija. Njegove predstave: Antigona, kraljica u Tebi Tonča Petrasova Marovića,  Millerovih Vještica iz Salema, pripadaju antologijskim ostvarenjima hrvatskog glumišta zahvaljujući njegovoj inventivnoj režiji koja je uspjela postići tzv. kinetičku scenografiju koja je funkcionirajući kao pokretač radnje često determinirala sadržaj dramske radnje, da bi se na kraju  pretvorila u znak druge vrste, u znak osobe, personifikaciju glumca. Vrlo su važne i njegove  ambijentalne  režije (Beckettov Svršetak igre, Splitsko ljeto, 1975.; Mali trg Milana Grgića, Splitsko ljeto, 1976.; Genetove Sluškinje, HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka, 1984.). 
 
Iz osjećaja za probleme svoga vremena progovorio je i kao  dramski pisac suočavajući nas s čovjekovom dramom u vremenu njegova življenja  pa mu je objavljeno /djelomično i igrano/ 5 drama (Ucjena, Deus ex machina, Zatvoreno poslijepodne,  Kazalo je drvo što je ono,    Tomislav, hrvatski kralj),  a neke su i u rukopisu te roman Ja, Donna Gall ili Čekajući Cesaria  (u čak dva izdanja 2000. i 2016.). Iz svoje zaokružene prakse u kazalištu prelazi u teoriju. Upravo zbog   semiotičkih izazova koje je kao redatelj rješavao u praksi (postavljanje kazališne predstave jest pretvaranje jednog znaka u drugi) doktorirao je na temi  Dramski tekst i semantika suvremenog kazališnog čina  na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu 1974. Rad je objavljen u uglednoj biblioteci CKD-a Prolog 1984. i započeo je njegov put teorijskog, znanstvenog i kritičkog promišljanja kazališta.
 
Od1998. do danas intenzivno piše  kazališnu kritiku (Vijenac, Hrvatsko slovo, Kulisa.hr), pa ih je objavio preko stotinu. Sa znanstvenim tekstovima sudjelovao je na brojnim znanstvenim  skupovima i simpozijima, a objavljivao ih je i u časopisima  (Republika, Kolo, Mogućnosti). Teorijski rad rezultirao je s  8 teatroloških knjiga. Uz aktivnu sveučilišnu  karijeru (predavao je dramaturgiju na splitskoj dramskoj akademiji),  javno je djelovao u kazalištnom životu i kao pokretač novih scena, član žirija, povjerenstva...
 
Objavljene teorijske knjige:
1. Dramaturgija i kazališni znak, Centar za kulturne djelatnosti, Zagreb, 1984.; 
2. Manipulirano kazalište, Književni krug Split, 1993.;
3. Kako zaštititi literaturu od kazališta, Radio KL-Eurodom, Split, 2002.;
4. Dramaturške funkcije i zamke otvorenih kazališnih prostora, posebni otisak iz časopisa Mogućnosti br. 1/3, 1995.;
5. Kvalitativne promjene kazališnog znaka,MH Zagreb, 2004.;
6. Dramsko djelo − kazališna izvedba, MH Split, 2004.;
7. U procjepu ideologije i estetike - Hrvatska dramatika 1945. – 1960., MH Dubrovnik, 2011.;
8. Kazališna mišolovka, Književni krug Split, 2012.
 
Perkovićevo kritičarsko pero ima nekoliko karakteristika. Budući odličan književnik i stilist, Perkovićeve kritike su često  duhovite a uvijek dinamične pa zato zanimljive za čitanje  čak i kad se predstavu nije vidjelo, kako je rekla Sanja Nikčević, a Marija Grgičević će reći: Piše s užitkom i zato je čitan s užitkom. Drugo, te kritike su očito napisane na čvrstoj podlozi: znanja, teorije, tako da je Perković u stanju ne samo argumentirati u sadašnjosti nego i kontekstualizirati predstavu ili fenom u prošlost i razvoj kazališta.  Treće, imaju jasno izražen stav o vrijednosti viđenog (što bi trebao biti temelj žanra kazališne kritike iako nije uvijek slučaj). Perkovićev kazališne kritike su i izuzetno poštene. To znači da predstavu prosuđuju iz vizure cilja koji su stvaratelji predstave postavili.  Čak i kad se ne slaže s poetikom o kojoj se radi ili ne podržava ciljeve koji imaju umjetnici, Perković priznaje ostvarenje rezultata. U buci današnjih medija koji sve rješavaju ad hominem, koji hvale „naše“ a kude „vaše“ bez argumenta, ovakav glas je rijedak i važan. 
 
Upravo zato je važno da su kritike  objavljenje u knjigama (Kako zaštititi literaturu od kazališta,2002. i  Dramsko djelo – kazališna izvedba, 2011.)  jer one svoju punu snagu dobivaju tek kad se čitaju izvan političkog konteksta  pojedinih novina ili vremena. Ukoričene, mogu se promatrati isključivo u estetskom i teatrološkom kontekstu i tada do izražaja dolazi njihova snaga.
 
Perković je kritičar vrlo jasnog estetskog profila koji zastupa. On se zalaže za dramsko pismo kao temelj kazališne predstave, za su-autorstvo glumca s tekstom, te režijom koja teži za zajedništvom sastavnica kazališta, za istraživanjem tekstovnih dubina. To znači da Perkovićeva poetika zagovara  dramsko kazalište ili piščevo autorstvo teksta, ali istovremeno on  dobro poznaje i zagovara i ostale elemente predstave: glumčevo pravo na osobnost, redateljsku odgovornost i pravo publike na užitak. Tek kad je takvo, kazalište može ispuniti svoju osnovnu funkciju, kako smatra Perković, nuditi relevantne teme i govoriti o smislu, i to, kako kaže Boris B. Hrovat, kroz  dvostruku ukorijenjenost kazališnog čina u mitologiju ili tradiciju iz koje ishodi, te u današnje doba, kojemu konkretna predstava, danas i ovdje, mora biti u stanju priopćiti originalnu poruku. Kazalište, prema Perkoviću,  može ostvariti prostor slobode i umjetnika koji stvara i čovjeka koji gleda tek kad uspostavi kriterije    humanosti kazališnoga čina, što podrazumijeva poštovanje dostojanstva svakoga ljudskog bića, bez grubih instrumentalizacija  i bez vrijeđanja i ponižavanja bilo kojeg sudionika predstave – od umjetnika  do publike.    
 
Njegove kritike ne samo da zagovaraju tu poetiku nego su ujedno i  argumentirane i oštre pobune protiv svevladajuće estetike koja je potpuno drugačija. Perković je protiv nerazumljivih, hladnih, pozerskih predstava jer je    protiv lažne poetike (režiserizma, kako on to zove)  i redatelja koji podređuje sebi tekst i stvara predstavu u kojoj se scensko djelo korist tek kao tehnički potrošni materijal kojim će režija ispuniti prostor svog sadržaja. On je i protiv lažnog koncepta nove kazališne realnosti koja, prema Perkoviću, nije  bila ni nova, ni realna, a što je vrijeme potvrdilo jer od nje nije ništa ostalo.  Perković je tako, što bi rekao igor Mrduljaš: pouzdan svjedok.
 
Iz osnove te poetike Perković i živi kazalište, i stvara kazalište, i piše o njemu, ali unutar toga dominiraju tri teme. Ponajprije, Perković intenzivno istražuje kazalište kao sustav znakova koji je složen i dinamičan fenomen, pa ga zato naročito zanimaju načini promjene jednog znaka u drugi (Dramaturgija i kazališni znak, 1984., i Kvalitativne promjene kazališnog znaka, 2004.). Druga dominantna tema je prostor kazališta, naročito ambijentalni prostor, te scenografija koja postaje dinamička i značenjska sastavnica predstave (Dramaturške funkcije i zamke otvorenih kazališnih prostora,   1995. i Estetske i poetičke posebnosti ambijentalnog teatra, monografija: Splitsko ljeto 1954. – 2004.).
 
Treća dominantna tema je – politika, odnosno uronjenost kazališta u vlastitu stvarnost. I to kako iz pozicije kazališta samog (koje reagira na stvarnost) tako i opisujući utjecaj stvarnosti/politike na kazalište. (dramaturgijske refleksije suvremenih znakovnih teorija u našem dobu, kako bi rekao Darko Gašparović) Ovo prvo je i sam iskusio jer su mu predstave, one izrazito političke i subverzivne, bile zabranjivane: Zatvoreno poslijepodne,  kako u HNK Split 1966., tako i  Pragu 1972., te njegova režija i adaptacija drame Janka Polića Kamova Tragedija mozgova (Split, 1977.). Ovo drugo, utjecaj politike na kazalište i uporabu kazališta u ideološko-političke svrhe od 1945. do šezdesetih, Perković je istražio kao jedan od najznačajnijih analitičara. Svjestan da razvoj kazališta prati i društvene promjene te da se mijenja uloga kazališta i očekivanje društva od kazališta on je hrabro progovorio o pritiscima vlasti i to dokazao na dramaturškim analizama hrvatskih dramskih tekstova objavljenim u knjigama:  Manipulirano kazalište,  1993., U procjepu ideologije i estetike. Hrvatska dramatika 1945. – 1960., 20011.,  Kazališna mišolovka, 2012.    
 
Zbog dosljednosti poetike i estetike iz koje stvara i koju zagovara, poštenog odnosa prema kazalištu i svijetu, te dominacije ove tri teme, Perkovićeve knjige su, čak i kada su sastavljene od pojedinačno napisanih tekstova (kritika ili eseja) vrlo jasno utemeljene i strukturirane cjeline.  One su istovremeno promišljene i doživljene, kako je to rekao Luko Paljetak. Danas je vidljiva ne samo njezina utemeljenost ili važnost za hrvatsku teatrologiju/kritiku nego i za hrvatsko kazalište pa je zato nagrada za životno djelo došla u prave ruke. 
 

Prof. dr. Sanja Nikčević

Anketa

Znamo da Andrej Plenković ne zastupa hrvatske interese. Čije interese zastupa?

Četvrtak, 20/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 816 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević