Get Adobe Flash player

Pravednost i pravda

 
 
Kada uz plač
Tjelo iznose
Nogama naprijed
Misli zarobi pogled
Hod stajanje
Svega što je bilo
Jedino poleti pitanje:
„Što je natrag?
A što je naprijed?“
http://www.pastoralmladih.hr/getattachment/e5bf0953-1f4f-4f0d-a942-76208b40a0ee/Za-vjecnost-ja-se-spremam---.aspx?maxsidesize=460
 

ISTINA

 
 
Ne, istina ne spava
Jer joj neda jeka
Što odzvanja:
„Dali su se pravednost i pravda
Svakoga dana držali za ruke?“
 
 

ŽIVOT JE LJUBAV

 
 
Kada vjerovao ne bi
Da ljubav nije umjeće
Nego život i sreća
Zažalio bi što sam rođen.
 
 

KADA I GDJE

 
 
Što moliti, koga?
Oprostiti kome?
Drugome il sebi?
Kada reći, dali?
Prije ili poslije, čega?
Što sam htio?
Jesam ili nisam?
Ostao il pošao?
Gdje to?
 

Ante Gregov Jurin

Ponosi se Dalmacijom

 
 
Šteta bi bila da propadne san
Da zađe nan sunce i ne dođe dan
Dok okovi čvrsto stežu nas
Melju nan tilo i stišču glas
Imamo more, uje i sol
http://www.kamp.galeb.hr/EasyEdit/UserFiles/PageImages/dalmacija/dalmacija-635403381747128984_728_409.jpeg
Dače nan force izdržati bol
Zapivajmo mi bez stida
Kako mi je govorija dida
Ljubi Boga ,obitelj i dom
Ponosi se sa Dalmacijom
Neka čuje cila zemlja
Da nan vitri rane liče
Da smo dica tvoje dice
Da smo ponos kroacije
Pobjeda vrača propali san
Vrača nan sunce i budi dan
Okovi čvrsti su iza nas
Skupimo tila i pustimo glas
Imamo more, uje i sol
Sidnimo braćo skupa za stol
 

Marin Fuzul

Nema više Pere

 
 
U srijedu, 6. travnja 2016. u 89. godini života preminuo je Oton Anton Reisinger (4. 10. 1927. – 6. 4. 2016.), legendarni hrvatski karikaturist i veliko ime europske i svjetske karikature. Rođen je 1927. u Rankovcima kraj Murske Sobote u Prekomurju, od najranijih dana živi u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu te diplomirao na studiju arhitekture.
http://www.bestcartoons.net/Various-Pics-and-Cartoons/Various-Cartoons-7/i-jZ3cgQw/0/M/reisinger%20croatia-M.jpg
Prve karikature objavio je još kao srednjoškolac u humorističkom tjedniku “Šilo” (Zagreb, 1943), a definitivno se afirmirao u humorističkom tjedniku “Kerempuh” (Zagreb), kojemu je bio stalni suradnik od 1946. do prestanka izlaženja 1958. (kraće razdoblje bio je i na dužnosti odgovornog urednika). Godine 1950. ulazi u uredništvo “Vjesnika”, u kojemu kao karikaturist i karikaturist-komentator djeluje do odlaska u mirovinu 1986. no karikaturom se intenzivno nastavlja baviti i nakon toga. Od 1960. do 1993. svakodnevno je u “Vjesniku” objavljivao rubriku karikature “Pero”, kojom je duhovito komentirao aktualne događaje i prilike u društvu.
 
Po vlastitoj procjeni, nacrtao je 30-ak tisuća karikatura i ilustracija. Reisingerove komentar-karikature iz “Vjesnika” i “Vjesnika u srijedu” i drugih hrvatskih tiskovina često su prenosili i ugledni svjetski listovi. Podjednako virtuozan u crno-bijelom i kolornom crtežu, objavljivao je u nizu domaćih i stranih revijalnih izdanja (višegodišnja suradnja u “Startu”, nizozemskoj “Panorami”, švicarskom “Nebelsparteru”, njemačkom “Quicku”, britanskom “Punchu” i dr.). U inozemstvu mu je objavljeno nekoliko albuma s tematskim ciklusima karikatura (“Dobri ljudi”, “Visoko društvo”, “Sretan put!”, “Pet krugova”, “Amor, amor”). U albumu “Rat i mir” (Zagreb, 1995.) predstavljena je njegova satirička kronika ratnih zbivanja u godinama raspada Jugoslavije, a u knjizi “Pero” (Zagreb, 1997) objavljen je izbor karikatura iz istoimene “Vjesnikove” rubrike.
http://www.stripforum.hr/wp-content/uploads/2010/11/pero.jpghttp://epodravina.hr/wp-content/uploads/2010/04/100401-icm4.jpg
Uz sudjelovanje na brojnim skupnim izložbama, više je puta samostalno izlagao u zemlji i inozemstvu, a u rujnu 2008. priređena je u Klovićevim dvorima u Zagrebu njegova velika retrospektivna izložba. Dobitnik je brojnih nagrada na festivalima karikature u Nizozemskoj, Belgiji, Španjolskoj, Portugalu, Turskoj, Japanu, Južnoj Koreji te u Hrvatskoj. Kao doajenu hrvatskih karikaturista dodijeljena su mu brojna društvena i stručna priznanja, među kojima se ističu državna nagrada za životno djelo “Vladimir Nazor”, Nagrada Grada Zagreba te Nagrada za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva. Svestrani likovnjak, vješt u raznim likovnim tehnikama, Reisinger se uspješno bavio i novinskom ilustracijom, ilustriranjem i opremom knjiga, plakatom, reklamnim crtežom, filmskom scenografijom, izradom turističkih prospekata, industrijskim oblikovanjem i drugim vidovima likovne djelatnosti. Kao jedan od sudionika u pionirskim danima našeg crtanog filma, slikao je pozadine u filmovima “Veliki miting” i “Goool!”.
 
Od dječačkih dana zaljubljen u strip, Reisinger se okušao i u toj vrsti likovne naracije. U zabavnom tjedniku “Petko” objavio je 1952. strip povijesne tematike “Propast Kamen-Vrha”, što je bio njegov jedini izlet u tzv. realistični strip. Veliku popularnost doživjeli su njegovi stripovi o Štefeku i družini, objavljivani od 1964. do 1966. u “Plavom vjesniku”.
http://www.stripovi.com/images/Reisinger-web.jpg
Odlaskom Ota Reisingera hrvatska i svjetska karikatura izgubile su jednog od svojih najbriljantnijih predstavnika, a Hrvatsko društvo karikaturista nezamjenjivog člana koji je svojom jednostavnošću svojstvenom velikim umjetnicima i ljudima predstavljao uzor i poticaj mlađim kolegama za bavljenje karikaturom.
 

Hrvatsko društvo karikaturista

Offenbachova opera u vrijeme raspada bivše države

 
 
Vrijeme u koje je bila pala zadnja splitska premijera opere Les Contes d'Hoffmann (Hofmanove priče) francuskoga skladatelja Jacquesa Offenbacha, bilo je vrijeme čistog razdjela za nas na nacionalnoj, ali, moglo bi se reći, i na svjetskoj razini. Zbilo se to 12. travnja 1990. godine, kad se još nije bio slegao prah od pada Berlinskog zida, a nije još bio nestao ni miris crkotine od kadavera Jugoslavije koja je, kao i rečeni Zid, bila raspadnuta godinu dana ranije. Osim tih historiografskih razloga, u splitskom kazališnom životu dogodila se i prekretnica koja je označila svakako znakovit i skokovit repertoarni pothvat što je, osim u raznovrsnosti samih djela, publici ponudio i produkcije s vrlo visokim estetskim dometima. U to doba, kad smo dobili samostalnu državu, zaredao je niz vrlo pamtljivih predstava, koji je počeo još 1989. hrvatskom praizvedbom opere Mojsije Gioacchinija Rossinija, pa se nastavilo Boitovim remek-djelom Nerone (te dijelovima opere Mefistofele) – sve na Peristilu – a onda je stigla vjerojatno do dneva današnjega nenadmašna predstava I Lombardi alla prima crociata u kazališnoj zgradi (1994.). Nakon toga uslijedio je niz uspješnica – što na Peristilu, što u kući – ali ovdje se zadržavam samo na najznačajnijim eksponentima.
Pored svega, premijera opere Les Contes d'Hoffmann bila je prva splitska operna produkcija u državi koja je polako kidala verige štono vezahu je s bivšom državom, što je kulminiralo godinu potom spektakularnom izvedbom Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski ispred vanjskih zidina tvrđave na Gripama. Objema produkcijama dirigirao je veliki maestro – Loris Voltolini. Libreto za operu Offenbachu spjevao je Jules Barbier, temeljeći ga na vlastitom kazališnom komadu što ga je 1851. napisao u suautorstvu s Michelom Carréom, a sve prema nekolicini pripovijetki E. T. A. Hoffmanna (Der Sandman, 1816.; Rat Krespel, 1818. i Die Abendteuer der Silvester-Nacht, 1815.). Praizvedba Offenbachove opere dogodila se 10. veljače 1881., u pariškom kazalištu Opera Comique.
 
Prvi put u nas opera Les Contes d'Hoffmann izvedena je u Zagrebu, 19. travnja 1902. u prijevodu Ferde Milera. Dirigirao je Nikola Faller, a režirao Václav Anton. Pjevači bijahu ovi: Ernesto Cammarota (Hoffmann), Marija Freudenreich (Olimpija), Irma Polak (Giulietta), Rosa Duce (Antonija), Marija Glivarec (Niklaus), Herman Neuman (Glas), Václav Anton (Spallanzani), Josip Hrehorović (Natanael), Karel Beniško (Crespel), Arnošt Grund (Cochenille – Pitichinaccio – Franjo), Karel Beniško (Luther), Tošo Lesić (Hermann), Đuro Prejac (Schlemihl).
 
U Split Zagrebačka opera s ovom operom spustit će se 11 godina kasnije, užežin Prvog svjetskog rata. Ta prva splitska izvedba ove popularne opere francuskog Nijemca, izvedena je 13. svibnja 1913. i, sudeći prema mišljenju fiksiranom u onodobnim tiskovinama, naišla je na vrlo lijep prijem kod Splićana. Nisam uspio dokučiti kako se zvao taj čovjek, ali sam naišao na njegov trigram podno članka: jug. Upoznavanje grada pod Marjanom s ovom operom fantastike, dakle, proteklo je ovako: "Preksinoć je davana za prvi put u Splitu Offenbachova fantastična opera 'Hoffmannove priče'. Njena lagana i eminentno melodična glazba prija namah uhu slušatelja, pa zato je i odmah oduševila našu publiku, kojoj se opera sama po sebi, kao i glede same izvedbe silno svidjela. Odmah u prvoj slici dražesna pojava gdje Strozzi kao lutke, njen fini i do tančine školovani glas, kao što izvrstna igra, uprav je zanijela publiku do aplaudiranja i na otvorenoj pozornici (…) Junak one večeri bio je svakako g. M. Vušković, koji od predigre pa sve do epiloga pjevao je i igrao je neumorno sva razna lica koja predstavlja še, umjećem kojim on raspolaše. Coppelius, Dapertutto, Doktor Mirakel to su kreacije za koje neznaš kojoj bi se više divio. Svakako ova radnja je nešto izvanrednog, nešto savršenog a kao Dapertutto pokazao nam je opet moć svoga grla, zanašajući pri tom publiku do jednodušne, spontane ovacije pri otvorenoj pozornici.
http://referentiel.nouvelobs.com/file/1704981-vive-offenbach.jpg
Jacques Offenbach
 
Takovog pjevača i umjetnika nemože se naći ni nadomjestiti, pa smatramo osobitom srećom za Zagrebačko Kazalište, da ga može ubrajati u svoje članove, što mu kojemudrago svjetsko kazalište može zavidjeti (…) Grehota samo što se inscencije tiče, i dekoracije kao vestiarij da su ispod svake kritike nedostojno jednog kazališta koje nešto drži do sebe. Skoro svake godine i u svakoj operi moramo ovo opaziti, pa bi bilo vrijeme da gospoda doskoče toj manjkavosti" ("Sloboda", 15. V. 1913.). Tucet godina opet će se morati dati povijesti na čuvanje, a onda će Zagrepčani, po drugi put, najvećem dalmatinskom gradu iznovice donijeti ovo stožerno djelo galske operistike. Najtočnije, dogodit će se to 24. svibnja 1925. kad će agramerski gosti, navečer, izvesti Offenbachov kapolavoro, a tog istog će dana, u popodnevnim satima, izvesti i Puccinijevu operu Tosca. Premda su o svim inim operama tada izvedenim (ukupno ih je bilo 14: kakve li raskoši za 12 dana u Splitu!), bile objavljene čitave plahte kritičkih osvrta i promišljanja, jedino o ovoj predstavi nije bilo većeg osvrta. Pa isto, konkretna predstava nije ostala bez zapamćenja u lokalnoj periodici, pa možemo proštiti što je Ambro Novak bio ostavio nama, znatiželjnim arhivskim žoharima: "Izvedba u svojoj cjelini osrednja. Dovoljno mlakosti i na pozornici i u gledalištu. Najuspješnije se istakao g. Križaj koji je imao široko polje da razvije svoje obilne glasovne mogućnosti. Ostale uloge: gg. Rijavec i Lesić, gdje. Wesel-Polla, Morozova i Radoboj. Gosp. Binički je na mjestima osvježavao svojim ukusnim humorom" ("Novo doba", 25. V. 1925.).
 
Točno deset godina nakon toga, Zagrebačka opera ponovno je u Splitu. Opet lijep rešt opernih djela u malo vremena, opet Les Contes d'Hoffmann među njima, opet kao soareja kojoj je (ovaj put) prethodila Humperdinckova operna priča Hänsel und Gretel (Ivica i Marica). No, ovaj put novinske su prosudbe bile umnogome izdašnije. Poznati kritičar Vio Krstulović bio je brutalno iskren, ali i ponešto naivan, kad je smislio ovakvu rečenicu i bio ju spreman u tisku vidjeti objavljenu: "Danas nas više ne mogu zagrijati ni Hoffannove (sic!) tragične ljubavne pustolovine, ni Offenbachova muzika" ("Novo doba", 20. V. 1935.). Ispali čovjek i ostane živ! U nastavku teksta, pak, DR. V. K. donosi među ostalim: "Pjesnika Hoffmanna dao je g. M a n o š e v s k i živo, kao vječnog sanjara o ljepoti i ljubavi, a i glasovno je zadovoljio svojim finim, tehnički dotjeranim, osjećajnim pjevanjem (…) Njegova prijatelja Nikausa kreirala je g.djica E l z a K a r l o v a c odlično, ma da joj ta uloga nije dala mogućnosti da se istaknu sve njezine pjevačke kvalitete (…) Bez dvojbe g. K r i ž a j u četverostrukim ulogama satanskih likova Lindorfa, Coppeliusa, Dopertutta i dr. Diracola dao je niz svojih najboljih kreacija, u kojima je došao do punog izražaja njegov snažni voluminozni bas, kulminirajući svojim demonskim pjevanjem i smijehom u trećem činu (…) Operom je majstorski i temperamentno dirigovao g. Lovro Matačić.
Zborovi zvučni i precizni.
Mise en scene sav obnovljen i raskošno opremljen. Publika je srdačno pozdravila sve izvađače poslije svakog čina" (ibidem). I onda slijedi rasap vremena u kojem punih pola stoljeća i pola desetljeća ova opera u Splitu čut se neće! Cijeli jedan život mogao je stati u tih 55 godina. A, i stao je, onaj život popularnog boema Tome Bebića, darovitog umjetnika – talentiranog stihopisca i skladatelja, pa prema tome i kantautora – koji se rodio koji mjesec poslije zadnjega zagrebačkoga gostovanja (6. XI. 1935.), a umro je dva mjeseca prije prve splitske premijere (4. II. 1990.). Može se reći i ovako: umro je dok su trajale čitaće probe za ovu opernu premijeru u Splitu. Stalo je u taj period – dug za historiografiju, a prekratak za život – i cijelo ovozemno trajanje Momčila Popadića (1947. – 1990.), a vrli hrvatski književnik-klasik, Tonči Petrasov Marović, rodit će se godinu ranije (1934.) i umrijet će godinu kasnije (1991.) od perioda koji omeđuje dvije zadnje splitske izvedbe opere Les Contes d'Hoffmann. A kako je bilo na premijeri konkretne opere u Splitu 1990. godine, čitat ćete u sljedećem broju.
 

Siniša Vuković

Anketa

Tko će postati prvak svijeta u nogometu?

Srijeda, 20/06/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1047 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević