Get Adobe Flash player

Nema nikakve sumnje da je Gotovac jedan od najvećih kompozitora

 
 
Kronika je važna za održavanje kondicije pamćenja. Pa se zato vraćamo u jednu predstavu, jednu interesantnu zagrebačku izvedbu, izvedbu o kojoj nije bilo riječi, niti će je biti. Osim ovdje. Zato joj i podajemo ovu pomnju. U istoj šetemani u kojoj je umro i pokopan veliki intelektualac s vazda aktivnom erupcijom erudicije, Petar Selem, pored ostalog i operni redatelj, imao sam priliku na daskama što životom zrače zagrebačkoga HNK odgledati obnovu Gotovčeve opere Ero s onoga svijeta, u režiji Krešimira Dolenčića, zacijelo jednoga među genijalnijim opernim redateljima u Hrvatskoj zadnjih više od pola stoljeća. Otrag nekoliko godišta uprizoreni Ero sad je, evo, prokrvljen u čast 120. rođendana samoga skladatelja Jakova Gotovca. No, tu nije kraj jubilejima: ove godine navršit će se točno 80 godina otkako je dični Ero i praizveden u Zagrebu: 2. XI. 1935.
Autor Siniša Vuković s Perom Gotovcem, sinom slavnoga
skladatelja Jakova Gotovca
 
Nema nikakve sumnje da je Gotovac jedan od najvećih kompozitora što smo ih imali ikada, barem je njegov trag najdublji, pa je više nego logično da se ova godina slavi kao "Gotovčeva godina". Rođeni Splićanin, štoviše Getanin, udahnuo je zrak plućima i krikom ga izdisao iz sebe prvi put u krilu Dioklecijanove palače, ali rodni grad darovao mu je ulicu podalje od postelje na kojoj je i njegova mati, rađajuć ga, bila kriknula: tamo na šavu gdje se lijepe Kocunar i Pujanke.
 
I obnova u Zagrebu u znaku je Splićana, ili makar Dalmatinaca: za dirigentskim pultom bio je dokazano ponajbolji poznavatelj i tumač Gotovčeva djela, Nikša Bareza, dok je naslovni par Miće i Đule po prvi put u povijesti izvodio bračni par: Stjepan Franetović iz Staroga Grada na Hvaru i žena mu Tamara Franetović Felbinger. Krešo Dolenčić nije samo "naturalizirani" Splićanin zbog trostruke premijerne uprizorbe Tijardovićevog Spli'skog akvarela, već i zbog antologijske "francuske duologije" u vidu Hoffmannovih priča i Fausta što se pamte, a zacijelo možemo i predilektički i profetski uskliknuti kako će premijerom opere Camillea Saint-Saënsa na Splitskom ljetu, Samson et Dalila, zakračunati i svoju "galsku trilogiju" u gradu pod Marjanom.
 
I Ero što ga Splićani gledaju već desetljeće i pol (kao i hodočasnici ljeti u Vrliku), iskočio je iz Dolenčićeve režiserske meštrije. Njegov Ero s onog svijeta silazi i na Rijeci već godinama, a ovaj zagrebački većim se dijelom preklapa s onim što gledamo i u Splitu. Premda, ima bitnih detalja što čine evidentnu razliku: ponajprije vrlo lucidni zagrebački početak u kojemu se prije inicijalnih akorda čuje "biblijski" pijetlov trostruki kukurijek (ima utemeljenje u libretu), od čega se onaj prvi čuje iza zatvorenog zastora, a preostala dva kad se zastor razdrije na dvoje s vrha do dna, ko Crveno more pred Mojsijem… Zagrebački zbor svakako treba pomladiti, ali orkestar muzicira na simfoničarskoj razini, što ne treba čuditi znamo li da Bareza ne dopušta da mu u mehanizmu interpretativnog sinkretizma nedostaje iti jedna vida, iti jedna matica. Osim toga, u Zagrebu imaš muzičara koliko te god volja, dok u ostalim nacionalnim kazalištima po Hrvatskoj jedva možeš sastaviti i pristojan orkestar (svaka čast Rijeci, iznimci po svemu). Ono što se Barezi može – možda i treba? – zamjeriti jest činjenica da ovo djelo što ga je dirigirao dosad nekoliko stotina puta, prepust nekome od mlađih nasljednika; da se i oni pozabave ovom po svemu posebnom i nimalo jednostavnom partiturom. No, mora se priznati, bio je ovo zaista autentični Ero!
http://www.hnk.hr/wp-content/uploads/2014/04/04S_3735-700x463.jpg
Budući da je ovo dakle Gotovčeva godina, ostaje nam za vidjeti hoće li se na HRT-u sjetiti da barem koncertno izvedu majstorovu operu Dalmaro (1964.), čija postojeća snimka dijelom je uništena (tako mi je kazao skladateljev sin, Pero Gotovac, u pauzi izvedbe Ere), pa da dio nametnutoga harača imenom Televizijska Pretplata iz džepova naroda ide u narodnu riznicu u vidu barem arhivske snimke rečenog djela, da se ne dogodi preslik srama koji je ova duhovna kultura doživjela kad je 1971. godine partijski komesarijat prekinuo već započete pokuse u HNK Zagreb za praizvedbu posljednjeg Gotovčevog scenskog djela, opere-oratorija Petar Svačić, koja je tada bešćutno zaglušena: toliko je dobro odzvonila njezina gluhoća, da je nadživjela i samoga skladatelja, koji je nikada nije čuo…! Deset godina od te gluhoće i preminuća opere, smrt je stigla i po njezinoga kompozitora (1982.), a još će se deset istresti u klepsidri vremena do njezinog krštenja u Zagrebu (1992.). Stoga, očekujemo Dalmaro, pa makar je to djelo blagopočivši Selem s početka teksta onomad u kritici bio smatrao "jednim od manje uspjelih u Gotovčevom opusu". Na praizvedbi Dalmara u Zagrebu dirigirao je veliki Krešimir Šipuš. On je morao nastudirati partituru, pa operu s ansamblima uvježbati i postaviti: potezima dirigentskog štapića. Jedan drugi glazbenik iz iste loze, Berislav Šipuš, kao ministar kulture, imao ju je prigodu oživjeti kudikamo lakše: potezom pera…!
 
A da bi cijela predstava mogla odzvučati kako spada, moraš imati i prave soliste. Glavni dvojac bračnoga para Frnetović i u predstavi i doma u kući bio je dosta dobar. Isto, uza svu kultiviranost pjevanja i minuciozan pristup ulozi, vokalni tonus Stjepana Franetovića (Mića) boluje od insuficijencije voluminoznosti, jerbo se za ovu rolu ište nosiviji glas, tamniji tenor. Tamara Franetović-Felbinger (Đula), posve suprotno od toga, bila je idealna krhka seoska djevojka, lirska dušica, čiji je glas u cijelosti bio adekvatan postavljenim zadacima. Muzikalitet i tehnika, upravo uzorni.
http://www.hnk.hr/wp-content/uploads/2015/11/Erosvecana-700x467.jpg
Isto bi se moglo reći i za Ljubomira Puškarića (Mlinar Sima), koji je nakon dugo vremena, najzad, ustvari savršeni Mlinar Sima. Ne samo što je njegova bogomdana ljepota glasa rijetko susretljiva, već je njegov dijapazon jako širok u toj svojoj lijeposti, pa ga je milina slušati i u višim i onima nižim registrima. A stari lisac Gotovac postavio je ovu ulogu baš tako: da mjestimice ne znaš je li bolje da ju tumači dramski bariton ili bas-bariton. Ima je i gore i dolje. I, Puškarićev timbar je lirske ljepote, a dramske kubikaže.
 
Siniša Štork (Gazda Marka) premijerno je zagrebačkoj publici prezentirao svoje viđenje surovoga i gotovo bezosjećajnog i nemilosrdnog Vlaja, premda ju je već pjevao i u matičnom kazalištu na Rijeci, ali i u Splitu. I odmah valja reći da je to učinio izvrsno. Lijep glas, čujan posvuda, pametna i logična interpretacija i – rezultat nije mogao izostati. Sofija Ameli-Goić (Doma) ostavila je iza sebe jednu rutinsku predstavu, korektnu i simpatičnu, ali bez preveć umjetničkog zalaganja i patosa u njoj.
S obzirom na to da je ovo bila jedna izolirana predstava, "jedna u nizu", udaljena od premijere i ine svečanosti impregnirane napetošću i viškom adrenalina, može se reći da je protekla – za hrvatske uvjete – u vrlo visokom stupnju izvedbe.
 

Siniša Vuković

Zaborav dolazi, sve prolazi

 
 
Što steže srce i dah
A miso ubija mozak i dušu,
Jad, sveđ vlada mrak.
     Izlaza nema
     Zatvorena vrata i put,
     Nigdje svjetla ni dobra riječ,
     Život sputan, duh krut.
http://photos.tobinhosting.com/d/89449-2/aao.jpg
Tuga lomi i ponos i bijes
Zaborav dolazi, sve prolazi,          
Pogledaj isplakane oči
Ostaju uplakane oči i svijest.        
Nemaju sjaj, u njim boli i strah,
Tresu se usne, žalost na licu,
Liju se suze, očaj i plač…
 

Tiho Vranješ

Samo znanci

 
 
Što smo jedno drugom, znam se upitati,
samo znanci, muško-ženska veza sjetna,
a možda i ne moram više tražiti i skitati,
ako si mi ti sudbina, crna, možda sretna.
I sada dok pijem sedmu čašu u tom hanu,
okolo sećije, nargile, arapska lampa visi,
na stolu čitam nečiju mòru u drvo urezanu:
Uvijek si me voljela, draga, ili nikada nisi...?
 
Ponovo se sjetih tebe, sada toliko daleke,
zažmirih i vidjeh te u tami, o, mašte moći,
pomilovah tvoju kosu i dirnuh ruke meke,
sjetno se nasmiješiše tvoje krupne crne oči.
 
Dok me ljubiš govoriš tiho, kao da moliš,
i svatih na mah, ovo je onaj čudesan dan,
u kojem me, kada me nema, najviše voliš,
dok je na javi to možda samo varljiv san.
 
Da li ću te uopće ja ponovo vidjeti ikada,
do tvog doma predstoji možda koban put,
u životu se unaprijed ništa ne zna nikada,
i sve je lelujavo, kao na vjetru tanki prut.
 
Zato mi i ne trebaš, tijelo tvoje neka skita,
dovoljna mi je mašta, vino, nečiji zapisi,
a srce moje, draga, neka se vječito pita:
Uvijek si me voljela, ili možda nikada nisi...?
 

Branimir Miroslav Tomlekin

Ne može više ni mrziti

 
 
Ja sam Marko Baltes, drugo ime za umor. Tako je često o sebi, unatrag, evo već nekoliko godina, ali samo suočen sam sa sobom, razmišljao iscrpljen od posla koji ga je doslovce proždirao, čovjek, premlad da bi bio starac a prestar da bi bio mlad. Nekako je, sve do sada uspijevao izdržati atake, uspješno braneći svoju respektabilnu reputaciju, kontinuirano i nesmiljeno gazeći ta gotovo uvijek opoganjena tijela, koja su mu još do nedavna radila o glavi a u ovom trenutku očekuju potpuno nemoćni, bez daha, zlu kob. Ponekad je ponešto, zbunjen pojavom vlastite slabosti, vrlo rijetko na kratko pomišljao, što se dešava s obiteljima onih pojedinaca koje je on efikasno i bez ikakva sustezanja uklonio? Što oni sada rade, o čemu sve misle i napokon, koliku opasnost oni mogu doista predstavljati?
Tada bi vrlo ozbiljno analizirao pojedine slučajeve-predmete i relativno lako i brzo slagao dijelove zaključka, neopasni su, previše su okupirani batrganjem u svojim osobnim dramama da bi uopće imali vremena kovati bilo kakvu zavjereničku misao, a koja bi nam mogla naštetiti.
https://scontent.cdninstagram.com/t51.2885-15/s320x320/e35/12724831_1049530811756210_1676413130_n.jpg?ig_cache_key=MTE5MTQ0Mjg5OTUyMDYwMzc0MA%3D%3D.2
Baltes je na svoj specifični način sazdan većinom od ironije, upokojio niz imena, bez ikakve mogućnosti povratka, oduzimajući im pravo na rehabilitaciju. Uostalom, zato su ga i postavili, on samo čisti, pročišćuje.
Njegova se bezuvjetna odanost obilno nagrađivala, no on nije niti stizao uživati u plodovima uspjeha niti je to želio, živeći u skromnom, jednostavno namještenom stanu od tek dvije nevelike sobe, kuhinjom i kupaonicom. Jednu je sobu zauzela biblioteka s radnim stolom i kožnom, dubokim naslonjačem, koji je po svemu vrijedio tržišno najviše. U drugoj manjoj sobi provodio je ponekad noć, vrlo se kratko odmarajući.
Uistinu, ni njegovi susjedi nisu baš puno o njemu znali. Za njih je on, Marko Baltes bio samo, po svemu sudeći, visoko pozicionirani službenik nekog važnog odjela u Ministarstvu, čovjek tih, sasvim neupadljiv, vrlo prosječnog izgleda, koji je sa svima njima izmjenjivao samo pozdrave pri susretima, na trenutak ih samo pogledavši, uvijek žurnog koraka.
Istodobno, svi bi oni mogli posvjedočiti, kako nikada, nitko nije pozvonio na njegova vrata osim poštara ili službenog kurira iz Ministarstva.
Ma kakve žene, taj soj mu je nepoznat, govorili bi oni i dalje da ih je netko pitao.
No, Baltes je dok su ga žene zanimale, svoju strast umirivao brojnim kontaktima službene naravi, obavljajući, rekao bi on, na sreću i svoju temeljnu zadaću ali i ponešto se opuštajući, utišavajući vragove u tijelu koji su znali neugodno bučiti, buneći se opravdano, kako ih može samo tako zanemarivati.
Danas, nakon niza desetljeća apsolutne vjernosti mukotrpnog uzdizanja na hijerarhijskoj, skliskoj ljestvici i sada kada je praktično dosegao vrh, toliko je iscijeđen, ispražnjen, od tijela tek koža što drži na okupu nekoliko kostiju i par preostalih organa. On više ne može ništa. Ne može čak ni mrziti one koje bi valjalo pomaknuti u stranu, ukloniti ih sa staze po kojoj on polako i još uvijek  neumoljivo hoda jer on Marko Baltes nema više snage ni za obične mrziteljska misli, koje su ga nekada tako energično podsticale na akciju.
Bales je bio potpuno svjestan budućeg sasvim jednostavnog razvoja događaja. U onom trenutku kada mu ruka prvi puta zataji i ne uzmogne potpisati akt o nestajanju i on će biti vrlo brzo pometan u stranu, u zaborav, u nepomak, u crnilo, u mrak, jednom laganom gestom.
 
Naravno, njegove su ruke uvijek bile i ostale čiste. Njegovo nalivpero, najubojitije oružje Ministarstva, napunjeno crnom tintom, uvijek na istom mjestu u unutarnjem džepu sakoa, spremno je čekalo stisak njegovih prstiju ostavljajući ožiljkasti trag na papiru.
Baltes je svejedno s tugom očekivao svoju neopozivu nakanu, ponekad se bolno dvoumeći, o odlasku iz Ministarstva.
U posljednjim je mjesecima opazio, najprije suzdržanu i teško primjetljivu kolebljivost pri suočavanju s mjestom za potpis.
U svega par tjedana ta je neodlučnost i dilema prerasla u izraziti otpor, u jasno izraženo negiranje, u kristalno čistu profiliranu želju da se ne potpiše sudbonosnim imenom na dokument za brisanje.
Na sastancima je tek u par riječi, objašnjavao kako su iskrsnuli stanoviti novi elementi koji opravdavaju izostanak njegovog potpisa.
http://data.whicdn.com/images/94362179/large.jpg
Toga je lijepog i po ničemu posebnog petka, u dubokoj jeseni, predao svoju ostavku pomoćniku ministra, koji ju je hladno primio, no u njemu je sve provrilo, jer jednostavno nije znao što bi učinio s tim prokletim papirom, naime, ostavka nije bila zabilježena kao redovni pojam u Poslovniku Ministarstva.
No, ipak je nekako uspio, zahvaljujući brojnim privatnim kontaktima, za desetak minuta došapnuti samome ministru.
-Baltes je dao ostavku.
Ministar je podigao ruku, nije ga ni pogledao. Pomoćnik je s neskrivenim olakšanjem prepustio svoj mučni teret prvome, ipak sa strahom razmišljajući koliko Baltesova ostavka može uzdrmati njegov položaj pomoćnika ministra.
Ministar je već sutradan vratio s njegovim smrljanim potpisom Baltesovu ostavku u moćni Središnji ured Ministarstva.
Ministrov potpis je na svakome dokumentu označavao isto, ministar je upoznat.
Šef Središenjeg ureda, Leo Meroni, čovjek iznimno krupnog tijela i uvijek oznojenog čela, proslijedio je dokument nižoj instanci, kao što je i propisano, a koja je morala odabrati na zakonu utemeljeno rješenje za nastalu situaciju.
Niža instanca je uredno odložila zaprimljeni dokument u ladicu B-2, u kojoj su već ležali snopovi slučajeva u iščekivanju službenog razrješenja.
 
Dakle, sada u formalnoj ostavci, Marko Baltes, iznenada i posve neočekivano vidno boljeg raspoloženja, posve budan, započeo je iznova potpisivati donesene dokumente takvom brzinom, ali sada niti ih i ne pogledavši, nije ga zanimalo o čijoj se glavi radi, tako da je ubrzo njegov ekspeditivni odjel morao uzeti provjerene kadrove iz drugih krila Ministarstva, kako bi ovako ekipirani mogli sustizati učinkovitost Marka Baltesa.
Baltesove norme postajale su iz dana u dan sve nedostižnije sve dok ga u utorak ujutro nije odvela trojka iz onog drugog Ministarstva, kome je bolje i ime ne spominjati i kako se kasnije čulo, internirala.
Poslije će interna istraga pokazati vođena kadrom iz drugog Ministarstva, kako su svi dokumenti bili pravovaljani, pravno potkrijepljeni  potrebnim dokazima i potpisima i od ministra i od Baltesa, samoga, no tko je stavio Baltesovo ime na dokument nije se saznalo.
 
Kada je trojka zaustavila Baltesa na rubu proplanka, on je samo uzdahnuo i pomislio.
-Doista smo izgradili snažan sustav.
Tri metka s leđa oborila su Baltesovo tijelo na mokru travu. Pao je bez glasa, samo se presavio.
Druga interna istraga otvorila je posve nove horizonte, tako da su trojke imali svaki dan gusto popunjeni program na rubu proplanka.
Vrlo je brzo tamo ispraćen drugi pomoćnik Ministra, a već idući dan i glavni tajnik ministra.
Ono drugo Ministarstvo pružilo je svoje ljepljive pipke prema prvom, kontrolirajući, revidirajući, dok se struktura ne stabilizira.
Danas popodne, u sedamnaest sati svečano će biti otkriveno brončano poprsje Marka Baltesa, s natpisom " Nikada umrli junak".
Javnost je toplo pozdravila postavljanje poprsja u prostorima Ministarstva gdje je Baltes dao svoj najveći, osobni doprinos zajedničkoj borbi.
 
(Nastavak slijedi)
 

Miroslav Pelikan

Više članaka ...

  1. Ljubav na mote
  2. Snijeg

Anketa

Tko će postati prvak svijeta u nogometu?

Utorak, 19/06/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1055 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević