Get Adobe Flash player

Od samog su mi početka bile intrigantne teme "s ruba", nedodirljive ili zabranjene

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar i profesor na riječkoj ALU (APURI), Zdravko Milić, ostvario je impresivni opus. Izlagao je diljem svijeta i u domovini. Na brojnim izložbama često je nagrađivan. Privukao je iznimnu pozornost javnosti samostalnom izložbom u opatijskom Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer.
• Gospodine Milić, krajem studenoga prošle godine predstavili ste se s novom samostalnom izložbom u opatijskom Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer. Što je ključni element ove izložbe?
- Radovi predstavljeni na mojoj samostalnoj izložbi u Umjetničkom paviljonu „Juraj Šporer“ u Opatiji, u studenom i prosincu prošle godine,  prvenstveno su izbor pregleda i presjeka iz različitih ciklusa, posljednjih godina realiziranih na platnima većih dimenzija  koje zajedno sa  objektima - antiknim vitrinicama, daju sadržajem sveobuhvatnu  tematiku o našem globalnom nastanku i opstanku uz također sveprisutnu temu kontrole uma koja se savršeno uklapa, odnosno međusobno imaju bezbroj dodirnih točaka. Nisam obuzet ni oduzet tim temama, međutim od samog početka su mi bile intrigantne teme „s ruba“, nedodirljive ili zabranjene, pa bi na neki način to bio ključni element ne samo ove izložbe, već i sve ostale do sada inspirirane putem gore opisanog načina.
•  Izloženi radovi su akrili i kombinirane tehnike. Kako su se dvije tehnike prožele jednom izložbom, odnosno što je zasebna svaka tehnika dala a što se dobilo zajedničkim izlaganjem!
- Izloženi radovi na platnu su slikani u tehnici akrila, dok su objekti rađeni u različitim tehnikama. Iako sam ranije znao češće koristiti plitke reljefe, eventualno i nešto više…, na ovoj sam se izložbi u slikarstvu koristio karakterističnim mogućnostima, uglavnom  dvodimenzionalno, koristeći najčešće višeslojne tonske prijelaze i sfumature za konačan dojam materijala i prostora uz samu perspektivu kao podlogu i polazište kompletne kompozicije. Uz prepoznatljiv pejzaž u velikoj su mjeri prisutne crtkane silnice ili elektronski impulsi, pretvoreni kao slikarska nadogradnja preko pozadine. Upravo je takvim načinom rada i razmišljanja nastala ideja o trećoj dimenziji, odnosno  projektu za skulpture i objekte. U tom sam smjeru, odlučio izabrati stare, restaurirane i tematikom osuvremenjene vitrine, manjeg i većeg  formata, pretvorene u objekte te izložene do slikarskih radova. Tema i rukopis sa slika prelazi na objekte i obrnuto.
• Motivi su raznoliki od svemira, astronauta, beskraja, kutija, brodova, pa do do više tisućljetnih simbola. Vrlo raznoliki fantazmagorični prikazi.
- Možda onako površno gledano i izgleda raznoliko, međutim poznavajući drugačiju povijest i arheologiju, pomalo sa svih strana svijeta, lako je doći do jednostavnih zaključaka, novih otkrića koji nisu vezani uz našu opću kulturu nastanka, pa se ta raznolikost stapa u jedan veoma bogat jednosmjeran i drugačiji  povijesni sadržaj. Sve te značajke koristim svojim „rukopisom“ i pretvaram u vizualnu priču kao neobične frekvencije i miješanje različitih stvarnosti.
• Jedna djelo prikazuje raspetog astronauta. Doista, brojne su konotacije.
- Nebeska podmornica, leteći brod, vatrena kugla..., nebeski glasnici, astronauti i bogovi... izlazili su iz tih objekata, po prijevodu sa klinastog pisma i reljefnih prikaza drevnih sumeranaca, pa ako je tako imamo jednu čistu situaciju i asocijaciju koja je jedin i prihvatljiva, međutim, još je prerano govoriti da bi bila prihvatljiva i globalno. U svakom slučaju to je otvoreno područje za neiscrpan izvor inspiracije i moj način interpretacije, nudim svakome alternativu propitivanja iz vlastitog kuta snimanja, vlastite zbilje i osobnog iskustva.
• Kutije kao motiv imaju svoje istaknuto mjesto u ovom novom ciklusu.
- Svake godine pronađem po nekoliko kutija, pa ih toliko i realiziram na svoj način, gledajući na njih poput na stare škrinjice, gdje je zbijena  stara povijest familije, intima, sve što će biti od neke koristi za slijedeće generacije, pa nekako po svim tim značajkama svoje originalnosti zauzimaju posebno mjesto u mom stvaralaštvu, kao neka naša znana i neznana skupljena tajna, onako po segmentima, sortirana, vidljiva i zaštićena i „nedodirljiva“.Tu povezujem različite materijale i oblike, nudim zagonetne i slojevite priče, stvaram živu scenu s više cjelina, koristim naravne elemente u drukčijim suodnosima,  stvaram prostor za mogućim istinama o životu i umjetnosti.
 
• Doista, svi prikazani motivi pripadaju autorovom imaginariju i oni ukazuju kako je umjetnik, istraživač krenuo u potragu...?
- Potraga je beskonačna, pa u svemu tome vidim dalekosežnu inspiraciju, ne poput arheologa na terenu, već u nekom mom svijetu , metafizičkom, koji  je prisutan od samog početka u mom likovnom stvaralaštvu. Toliko informacija dobivamo svakodnevno da globalno gledajući nitko ni ne primjećuje ili ne želi primijetiti neke objavljene stvari van svog a uhodanog koda, to se jednostavno ne uklapa u svakodnevni život i svoje uvjerenje, pa i ako saznaju novosti ne pridaju im značaj. Sve o tome, u tom smjeru, od kontrole uma, industrije, ekologije, zabranjene arheologije, do života na Mjesecu, dostupne su svima, sve ovisi o vlastitom interesu prema tim temama i to je to.
• Slike karakterizira i punoća boje.
- Kao što sam već rekao, volim boju, onako višeslojnu, plavu i sve moguće nijanse plave unutar plave, crvenu…, crnu… i sve tako da kažem dubinski slojevito kako bi mi neki bitni dio slike, možda centralni dio, došao  još više do izražaja, a samim tim i bio sastavni dio sveukupne kompozicije. Kao kontra svemu, preko većih oslikanih površina, drugom bojom pridodajem elektronske impulse na više načina poput prisutne svakodnevne  tehnologije koja nam sve više i više prekriva površinu vidokruga, a samom prisutnošću još dodatno oživljava  i obogaćuje sveopću atmosferu slike.
• Zanimljivo je istaknuti kako ste izložili i vrlo velike formate ali i one manje. Koliko su formati važni u ovome ciklusu?
- Opet se vraćamo u Umjetnički paviljon „Juraj Šporer“, gdje sam u ožujku ove godine  opet imao samostalnu izložbu, gdje sam ovaj put izložio crteže velikih formata pod nazivom „Papirodrom“ u prosjeku cc 150 x 250 cm, tuš na perforiranom  papiru uz lde lampe različitih boja koje imaju vibrijajuću igru svjetlosnih impulsa što reagiraju na zvučne podražaje. Crtež je transformiran u multimedijalnu poruku. Tom je nadogradnjom ukomponiran minuciozan linearni grafizam elektronskih impulsa računalnih zapisa koji artikuliraju kao tehnološki kod suvremenosti. Slike na platnu, na prošloj samostalnoj izložbi u istom prostoru također su bile većinom većih dimenzija 120 x 200 cm. Veće površine, veći namazi boja, međuprostori različitih tonaliteta koji se gledajući sa određene udaljenost stapaju u prepoznatljiv jedan ili više oblika, površina ili prostora, dok su manji formati kod mene tretirani više kao skice za neke projekte ili u sklopu priprema za slike većih dimenzija. Ta se priča odnosi također i na sve ranije periode, još od Akademije odgovaraju mi više veći formati gdje mi sveukupna izvedba izgleda kompletnija u svakom pogledu, kao poligon umjetničke angažiranosti, a i mene ispunjavaju jače u svakom pogledu.
 
• Trenutačne obveze u atelijeru?
- Čim uđem u atelijer, svakodnevne  obaveze svima znane nestaju, odnosno pretvaraju se u neku energiju nove dimenzije u obliku stvaralačke angažiranosti, gdje sam sam sa sobom te stvaram svoj svijet u biranom tehničkom pristupu koji mi taj dan odgovara, dok su mi teme od ekološke osvješćenosti do zabranjene arheologije, a u svezi našega postanka, već  ranije zacrtane u projektu kroz različite skice „čekaju“ realizaciju.
• Planovi...?
- Planova ima, velikih  i malih, ali baš u našoj branši nemamo se baš čime pohvaliti po pitanju karakterno dugoročnih planova. Naime planovi u posljednje vrijeme dolaze tek toliko ili bez planiranja, onako stihijski, pa mislim da je najbolje stvarati  bez opterećenja, tada dolazi sve ostalo, samo od sebe… Krajem ožujka ove godine imam samostalnu izložbu slika na platnu i ctreža u MMC u Umagu, drugi prostor, drugačiji postav, opet slike velikog formata... Za sve ostalo po pitanju planiranja tijekom godine situacija je kao što sam već rekao, dok je situacija u ateljeu sada kao i za buduće vrijeme, u svojem samostalnom radu daleko jača i karakterna u planiranju.
 

Miroslav Pelikan

Nema nikakve sumnje da je Gotovac jedan od najvećih kompozitora

 
 
Kronika je važna za održavanje kondicije pamćenja. Pa se zato vraćamo u jednu predstavu, jednu interesantnu zagrebačku izvedbu, izvedbu o kojoj nije bilo riječi, niti će je biti. Osim ovdje. Zato joj i podajemo ovu pomnju. U istoj šetemani u kojoj je umro i pokopan veliki intelektualac s vazda aktivnom erupcijom erudicije, Petar Selem, pored ostalog i operni redatelj, imao sam priliku na daskama što životom zrače zagrebačkoga HNK odgledati obnovu Gotovčeve opere Ero s onoga svijeta, u režiji Krešimira Dolenčića, zacijelo jednoga među genijalnijim opernim redateljima u Hrvatskoj zadnjih više od pola stoljeća. Otrag nekoliko godišta uprizoreni Ero sad je, evo, prokrvljen u čast 120. rođendana samoga skladatelja Jakova Gotovca. No, tu nije kraj jubilejima: ove godine navršit će se točno 80 godina otkako je dični Ero i praizveden u Zagrebu: 2. XI. 1935.
Autor Siniša Vuković s Perom Gotovcem, sinom slavnoga
skladatelja Jakova Gotovca
 
Nema nikakve sumnje da je Gotovac jedan od najvećih kompozitora što smo ih imali ikada, barem je njegov trag najdublji, pa je više nego logično da se ova godina slavi kao "Gotovčeva godina". Rođeni Splićanin, štoviše Getanin, udahnuo je zrak plućima i krikom ga izdisao iz sebe prvi put u krilu Dioklecijanove palače, ali rodni grad darovao mu je ulicu podalje od postelje na kojoj je i njegova mati, rađajuć ga, bila kriknula: tamo na šavu gdje se lijepe Kocunar i Pujanke.
 
I obnova u Zagrebu u znaku je Splićana, ili makar Dalmatinaca: za dirigentskim pultom bio je dokazano ponajbolji poznavatelj i tumač Gotovčeva djela, Nikša Bareza, dok je naslovni par Miće i Đule po prvi put u povijesti izvodio bračni par: Stjepan Franetović iz Staroga Grada na Hvaru i žena mu Tamara Franetović Felbinger. Krešo Dolenčić nije samo "naturalizirani" Splićanin zbog trostruke premijerne uprizorbe Tijardovićevog Spli'skog akvarela, već i zbog antologijske "francuske duologije" u vidu Hoffmannovih priča i Fausta što se pamte, a zacijelo možemo i predilektički i profetski uskliknuti kako će premijerom opere Camillea Saint-Saënsa na Splitskom ljetu, Samson et Dalila, zakračunati i svoju "galsku trilogiju" u gradu pod Marjanom.
 
I Ero što ga Splićani gledaju već desetljeće i pol (kao i hodočasnici ljeti u Vrliku), iskočio je iz Dolenčićeve režiserske meštrije. Njegov Ero s onog svijeta silazi i na Rijeci već godinama, a ovaj zagrebački većim se dijelom preklapa s onim što gledamo i u Splitu. Premda, ima bitnih detalja što čine evidentnu razliku: ponajprije vrlo lucidni zagrebački početak u kojemu se prije inicijalnih akorda čuje "biblijski" pijetlov trostruki kukurijek (ima utemeljenje u libretu), od čega se onaj prvi čuje iza zatvorenog zastora, a preostala dva kad se zastor razdrije na dvoje s vrha do dna, ko Crveno more pred Mojsijem… Zagrebački zbor svakako treba pomladiti, ali orkestar muzicira na simfoničarskoj razini, što ne treba čuditi znamo li da Bareza ne dopušta da mu u mehanizmu interpretativnog sinkretizma nedostaje iti jedna vida, iti jedna matica. Osim toga, u Zagrebu imaš muzičara koliko te god volja, dok u ostalim nacionalnim kazalištima po Hrvatskoj jedva možeš sastaviti i pristojan orkestar (svaka čast Rijeci, iznimci po svemu). Ono što se Barezi može – možda i treba? – zamjeriti jest činjenica da ovo djelo što ga je dirigirao dosad nekoliko stotina puta, prepust nekome od mlađih nasljednika; da se i oni pozabave ovom po svemu posebnom i nimalo jednostavnom partiturom. No, mora se priznati, bio je ovo zaista autentični Ero!
http://www.hnk.hr/wp-content/uploads/2014/04/04S_3735-700x463.jpg
Budući da je ovo dakle Gotovčeva godina, ostaje nam za vidjeti hoće li se na HRT-u sjetiti da barem koncertno izvedu majstorovu operu Dalmaro (1964.), čija postojeća snimka dijelom je uništena (tako mi je kazao skladateljev sin, Pero Gotovac, u pauzi izvedbe Ere), pa da dio nametnutoga harača imenom Televizijska Pretplata iz džepova naroda ide u narodnu riznicu u vidu barem arhivske snimke rečenog djela, da se ne dogodi preslik srama koji je ova duhovna kultura doživjela kad je 1971. godine partijski komesarijat prekinuo već započete pokuse u HNK Zagreb za praizvedbu posljednjeg Gotovčevog scenskog djela, opere-oratorija Petar Svačić, koja je tada bešćutno zaglušena: toliko je dobro odzvonila njezina gluhoća, da je nadživjela i samoga skladatelja, koji je nikada nije čuo…! Deset godina od te gluhoće i preminuća opere, smrt je stigla i po njezinoga kompozitora (1982.), a još će se deset istresti u klepsidri vremena do njezinog krštenja u Zagrebu (1992.). Stoga, očekujemo Dalmaro, pa makar je to djelo blagopočivši Selem s početka teksta onomad u kritici bio smatrao "jednim od manje uspjelih u Gotovčevom opusu". Na praizvedbi Dalmara u Zagrebu dirigirao je veliki Krešimir Šipuš. On je morao nastudirati partituru, pa operu s ansamblima uvježbati i postaviti: potezima dirigentskog štapića. Jedan drugi glazbenik iz iste loze, Berislav Šipuš, kao ministar kulture, imao ju je prigodu oživjeti kudikamo lakše: potezom pera…!
 
A da bi cijela predstava mogla odzvučati kako spada, moraš imati i prave soliste. Glavni dvojac bračnoga para Frnetović i u predstavi i doma u kući bio je dosta dobar. Isto, uza svu kultiviranost pjevanja i minuciozan pristup ulozi, vokalni tonus Stjepana Franetovića (Mića) boluje od insuficijencije voluminoznosti, jerbo se za ovu rolu ište nosiviji glas, tamniji tenor. Tamara Franetović-Felbinger (Đula), posve suprotno od toga, bila je idealna krhka seoska djevojka, lirska dušica, čiji je glas u cijelosti bio adekvatan postavljenim zadacima. Muzikalitet i tehnika, upravo uzorni.
http://www.hnk.hr/wp-content/uploads/2015/11/Erosvecana-700x467.jpg
Isto bi se moglo reći i za Ljubomira Puškarića (Mlinar Sima), koji je nakon dugo vremena, najzad, ustvari savršeni Mlinar Sima. Ne samo što je njegova bogomdana ljepota glasa rijetko susretljiva, već je njegov dijapazon jako širok u toj svojoj lijeposti, pa ga je milina slušati i u višim i onima nižim registrima. A stari lisac Gotovac postavio je ovu ulogu baš tako: da mjestimice ne znaš je li bolje da ju tumači dramski bariton ili bas-bariton. Ima je i gore i dolje. I, Puškarićev timbar je lirske ljepote, a dramske kubikaže.
 
Siniša Štork (Gazda Marka) premijerno je zagrebačkoj publici prezentirao svoje viđenje surovoga i gotovo bezosjećajnog i nemilosrdnog Vlaja, premda ju je već pjevao i u matičnom kazalištu na Rijeci, ali i u Splitu. I odmah valja reći da je to učinio izvrsno. Lijep glas, čujan posvuda, pametna i logična interpretacija i – rezultat nije mogao izostati. Sofija Ameli-Goić (Doma) ostavila je iza sebe jednu rutinsku predstavu, korektnu i simpatičnu, ali bez preveć umjetničkog zalaganja i patosa u njoj.
S obzirom na to da je ovo bila jedna izolirana predstava, "jedna u nizu", udaljena od premijere i ine svečanosti impregnirane napetošću i viškom adrenalina, može se reći da je protekla – za hrvatske uvjete – u vrlo visokom stupnju izvedbe.
 

Siniša Vuković

Zaborav dolazi, sve prolazi

 
 
Što steže srce i dah
A miso ubija mozak i dušu,
Jad, sveđ vlada mrak.
     Izlaza nema
     Zatvorena vrata i put,
     Nigdje svjetla ni dobra riječ,
     Život sputan, duh krut.
http://photos.tobinhosting.com/d/89449-2/aao.jpg
Tuga lomi i ponos i bijes
Zaborav dolazi, sve prolazi,          
Pogledaj isplakane oči
Ostaju uplakane oči i svijest.        
Nemaju sjaj, u njim boli i strah,
Tresu se usne, žalost na licu,
Liju se suze, očaj i plač…
 

Tiho Vranješ

Samo znanci

 
 
Što smo jedno drugom, znam se upitati,
samo znanci, muško-ženska veza sjetna,
a možda i ne moram više tražiti i skitati,
ako si mi ti sudbina, crna, možda sretna.