Autor pokazuje kako su srpska i slovenska službena politika, interesno bile povezane, na štetu hrvatskih nacionalnih interesa

Marijan Majstorović: Stoljeće slovenskih teritorijalnih posezanja, Tkanica, Zagreb, 2018., 312 stranica, 946 fusnota, 309 izvora literature, Uvod, devet poglavlja, dvije recenzije, bilješka o autoru, kazalo imena i popis literature.

Doista su rijetke knjige u kojima se na cjeloviti način, uz korištenje bogate literature i drugih povijesnih izvora, prikaže povijest hrvatskoga Međimurja, poglavito u XX. stoljeću. Autor znalački je povezao sve bitne odrednice kroz koje je prolazio ovaj najsjeverniji dio Lijepe naše. Prije svega prikazao je stoljetnu borbu, da usprkos svemu, međimurski Hrvati ostanu svoji na svome. Iz knjige se vidi da to nije bilo nimalo lako, jer su silnice koje su presizale na taj naš prostor Domovine, bile brojne, ponekad teško savladive. Prema svima njima autor je pristupao analitički nastojeći iz tih povijesnih prilika i neprilika izvući pouke, za nas danas, ali i buduće hrvatske naraštaje. Duboko vjerujući da povijest ipak može biti učiteljica života, premda smo mi Hrvati iz nje najmanje naučili, ne primjenjujući ni ona znanja i iskustva koja smo imali, te smo tako najčešće loše prolazili. Stoga je ova knjiga još jedno, novo i sveobuhvatno, podsjećanje na povijesne, ali i današnje ugroze, koje prijete teritorijalnom integritetu naše Domovine, s različitih strana i od brojnih njihovih podupiratelja.

U samom naslovu Stoljeće slovenskih teritorijalnih posezanja, Majstorović je simbolički rečeno u analizu krenuo, raščlambom sudbine jednoga mjesta, kako bi na njegovu primjeru pokazao metodologiju za sva komadanja - otimanja hrvatskih prostora tijekom XX. stoljeća. Sve do okončanja Domovinskog rata 1995. ali i brojnih neriješenih graničnih pitanja sa susjedima, koja će u narednom vremenu biti predmet bilateralnih pregovora. Ne ćemo reći ništa novo ako podsjetimo, što autor i čini, na moguće nove napade na naše prostore. I zbog toga su ovakve studije, poput ove, izvrsna podloga za stručnjake koji će se baviti tim pitanjima, ali dakako i širu hrvatsku javnost, koja zbog dugotrajne nametnute šutnje, indoktrinacije, prikrivene i lažno prikazivane povijesti, kako za prve tako i druge Jugoslavije, gotovo ništa nije znala kako se to komadala Hrvatska, od: 1) Rapallskih ugovora iz 1920. kojima je Kraljevina SHS Kraljevini Italiji prepustila znatan dio hrvatske obale: Zadar, Istru (bez općine Kastav) otoke Cres, Lošinj, Unije, Susak, Lastovo, Palagružu, Biševo..., a Rimskim sporazumom 1924. suverenitet nad gradom Rijekom. To je olakšalo Benitu Mussoliniju zadržavanje tih krajeva 1941. i lakše pregovore s novim vlastima NDH; 2) Srijema; 3) Međimurja i 4) Boke kotorske.

U obimnoj knjizi autor je u devet poglavlja kronološki izložio predmetnu problematiku. Spomenimo ih: I. Hrvatsko Međimurje kroz povijest; II. Podrijetlo naziva Međimurje; III. Stanovništvo Međimurja; IV. Hrvatski povijesni i crkveni karakter Raskrižja; V. Kraj Prvoga svjetskog rata; VI. Prva Jugoslavija – na udaru Beograda i Ljubljane; VII. Drugi svjetski rat; VIII. U drugoj Jugoslaviji; IX. Na krilima demokracije. Na kraju knjige nalazi se široki izbor literature i najvažnijih povijesnih izvora kojima se služio autor i kazalo imena. U našem prilogu mi ćemo se poglavito usmjeriti prema okupacijskim nasrtajima aspiranata na najsjeverniji dio Lijepe naše – hrvatsko Međimurje, što je uostalom i predmet Majstorovićeve knjige.

Slučaj Raskrižje – simbol odnarođivanja i otimanja hrvatskih područja

Zašto naslov knjige Raskrižje – Početak komadanja Hrvatske? Naime, autor je knjizi mogao dati i neki drugi naslov. Primjerice, Hrvatsko-slovenski odnosi u rješavanju graničnih pitanja tijekom XX. stoljeća, ili Kontinuitet slovenske politike prema hrvatskim prostorima – od popa Korošca, Janeza Kreka, do Borisa Pahora, Hrvatsko Međimurje u XX.-om stoljeću i slično. No, autor se za ovaj naslov opredijelio kako bi na primjeru jednoga mjesta Raskrižja pokazao kako se politikom kontinuiteta s različitim saveznicima, postižu rezultati, koje je naknadno teško izmijeniti. Raskrižje u tome nije jedinstveni slučaj - izuzetak, jer bi isto tako mogli pratiti sudbinu i prijepore na sjeveru Istre, uz Kupu i u Beloj Krajini.

Već u uvodnom dijelu Majstorović ulazi u bit problema. Naime, zbog odanosti Beogradu u Prvoj (ne manjoj u Drugoj Jugoslaviji), Slovenci su 1931. godine nagrađeni dodjeljivanjem općine Štrigova tzv. Dravskoj banovini. Uvod u srpsko-slovensku suradnju na štetu Hrvatske započeo je već 1922. godine kada je beogradska čaršija podijelila Kraljevinu SHS na oblasti. Tada je po prvi put čitavo Međimurje potpalo pod Mariborsku oblast. Dolaze slovenski i srpski činovnici, kao prethodnica. Poznato je da su nekoliko godina kasnije (1931.) osnovane banovine kako bi se u što većem broju njih osigurala srpska većina, ili u drugima uvećao broj drugih, na štetu Hrvata. U novoj Jugoslaviji ova je nepravda donekle ispravljena, jer je istočni dio općine Štrigova vraćen Hrvatskoj, ali je zapadni dio (hrvatska katolička župa Raskrižje) ostao na slovenskoj strani.

O tomu nas autor iscrpno obavještava od Ivana Mikca (Povijest župe Raskrižje, Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb, 1994. str. 9.U takvoj atmosferi nemira (uzrokovanih od odnarođenih Hrvata iz toga kraja, koji su prešli na slovensku stranu op. a.), Savezna kontrolna komisija iz Beograda je predložila podjelu "spornoga" dijela štrigovske općine na veći, hrvatski Štrigova i manji, slovenski Raskrižje. Nova je granica između Hrvatske i Slovenije, koja se nije poklapala ni s granicama naselja i katastarskih cjelina, povučena koncem proljeća i početkom ljeta 1946.. Isto se tako nova granica nije poklapala ni s područjem župe Sv. Ivana Nepomuka u Raskrižju koja je formirana 15. kolovoza 1942., a nije se poklapala ni s granicama bivše općine Raskrižje, koju su Slovenci povukli za postojanja Dravske banovine. U toj rasprodaji hrvatskoga teritorija Hrvatska je 1946. izgubila četiri sela i tri zaselka.

Desetljećima je trajao proces odnarođivanja Hrvata iz štrigovskog i raskriškog kraja, u kojemu su sudjelovale službene slovenske vlasti s nametanjem sustava školstva i obrazovanja, projektima izgradnje infrastrukture, zakonskim odredbama, pa sve do nasilnoga uplitanja slovenskih katoličkih struktura u uvođenje slovenskoga jezika u bogoslužje. Proces je tako tekao sve do 1992. kada je na tzv.slovenskom događanju naroda, osim uvođenja slovenskog jezika u bogoslužje, zatraženo pripajanje i onih mjesta raskriške župe koja se nalaze na hrvatskom teritoriju. Svećenik Stjepan Slaviček koji je vršio bogoslužje za onaj dio preostalih Hrvata katolika protjeran je. U slovenskim vlastima značajnu ulogu u tom nemoralnom djelu imao je slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel. Podsjetimo se da je u vrijeme nastanka Dravske banovine 1931. župa Štrigova u sastavu svojega pučanstva imala 97 posto Hrvata. Četrdeset godina kasnije – početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća u novoosnovanoj župi Raskrižje, smišljenom politikom slovenizacije i brojnim ustupcima i ucjenama prema Hrvatima, broj Hrvata spao je na 13,3 posto, a Slovenaca se popeo na čak 81,9 posto, uz 4,8 posto neopredijeljenih.

O tome autor zaključno napominje: (...)Sveopća asimilacija raskriških Hrvata učinila je također podosta tako da je iz popisa u popis bilo sve manje Hrvata, a sve više Slovenaca. Na one Hrvate koji se nisu asimilirali, i kod kojih je još uvijek bio jaki hrvatski osjećaj, vršen je neviđen pritisak garniran raznim ekonomskim nepovoljnostima. Tko se je deklarirao Slovencem dobivao je ekonomske povlastice. Kako su ljudi bili prepušteni na milost i nemilost, bilo je za očekivati da će iz godine u godinu u Raskrižju i okolici biti sve manje Hrvata, a sve više "osvještenih" Slovenaca.

Autor na brojnim mjestima studije razvidno pokazuje kako su srpska i slovenska službena politika, interesno-ovisno bile povezane, na štetu hrvatskih nacionalnih interesa tijekom XX. stoljeća, ali i danas. O ulozi svih ovih pojedinaca koje ćemo spomenuti mogla bi se objaviti iscrpna monografija: pop Anton Korošec, Janez Krek, Edvard Kardelj, Stane Dolanc, Milan Kučan, Dimitrij Rupel, Boris Pahor, biskup Maksimilijan Držečnik, Zmago Jelinčić i drugi. Radi pouka za budućnost važno je spomenuti i suradnju slovenske politike na samom početku agresije Miloševićeve Srbije na Hrvatsku. Naime, 24. siječnja 1991. godine na beogradskom sastanku između Slobodana Miloševića i Milana Kučana postignut je dogovor koji je bio temelj svih protuhrvatskih sporazuma Beograda i Ljubljane. Autor upozorava i na drugi sastanak slovenskog rukovodstva od 26. kolovoza 1991. pod predsjedanjem Milana Kučana na kojemu je slovensko rukovodstvo donijelo odluku da će Slovenija pomoći Republici Hrvatskoj na području obrane i to u opsegu koji ne će ugroziti obrambene sposobnosti Slovenije. (?!)

Bio je to nakon spomenutog beogradskog sastanka i dogovora Miloševića i Kučana vrhunac cinizma i izdaje. Iz zapisnika 67. sjednice Predsjedništva Republike Slovenije, spomenutog 26. kolovoza 1991. vidljivo je da je slovensko rukovodstvo na čelu s Milanom Kučanom dalo svojevrsno zeleno svjetlo za agresiju na Hrvatsku, ali posredno i na Bosnu i Hercegovinu. Navest ćemo samo nekoliko rečenica iz zapisnika, koji to nedvosmisleno potvrđuju: (...) Slovenija poštuje interes srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes mora poštivati. U dogovorima je ustanovljeno da nije moguće na isti način definirati međusobne odnose svih naroda i republika u  Jugoslaviji.Majstorović  s pravom zaključuje da: Ovdje Slovenci nedvosmisleno pristaju i odobravaju velikosrpski naum Srbije da kod razlaza bivših jugoslavenskih republika samo Srbi imaju pravo živjeti u jednoj državi, Velikoj Srbiji, što je i zapisano u Odluci kako "Slovenija poštuje interes srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes mora poštivati".Sapienti sat – rekli bi stari Latini.

Hrvatsku i Sloveniju čekaju i drugi izazovi na rješavanju graničnih pitanja, od Savudrijske vale, Svete Gere, kopnenih dijelova itd. Poučan je primjer lažnih slovenskih obećanja glede napuštanja slovenske vojske sa Svete Gere. Ta najava datira od 2004. godine, međutim prošla su dva desetljeća a da nema riječi o povlačenju slovenske vojske s ovoga dijela hrvatskog teritorija. Kako to radi službena slovenska politika zorno prikazuje autor knjige: Samo mijenjanje naziva Svete Gere u Trdinov vrh dio je slovenske organizirane psihološko-političke igre. U povijesti se taj vrh u narodu nazivao i Sveti Ilija, prema grkokatoličkoj crkvici na njemu. Naziv Sveta Gera dolazi od srušene crkvice Svete Gere (Gertruda) koja se nalazi na slovenskoj strani granice. No, Slovencima nije odgovarao ni taj naziv vrha, pa su ga 1923. preimenovali u "Trdinov vrh" (po svom književniku Janezu Trdini, op. a.) u cilju jezične slovenizacije hrvatskog teritorija. Jezična slovenizacija hrvatskih mjesta provođena je i u drugim krajevima. Poučeni brojnim, blago rečeno, neugodnim iskustvima, napose na primjeru slovenske kontaminacije arbitražnoga postupka oko Savudrijske vale, opreza nikada dosta. Jer, nisu svi susjedi jednaki!

Mađarska presizanja

Osim slovenskih posizanja na hrvatsko Međimurje autor je značajan prostor posvetio i mađarskom. Naime, Međimurje je u prvo vrijeme hrvatsko-ugarske državne zajednice bilo sastavni dio varaždinske županije, a Mađari su su to područje nazivali Ugarsko primorje. (Gross Mirjana: Počeci moderne Hrvatske, Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850.-1860., Delo, Ljubljana, Globus, Zagreb i Centar za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu, 1985., str. 54.). U kolebanju između Zaladske i Varaždinske županije, pripalo je Zaladskoj sve do 1720. godine. Tako je bilo sve do 11. rujna 1848., kada je ban Jelačić sa 40.000 vojnika ušao u Međimurje otjeravši predstavnike mađarskih vlasti, sjedinivši ga s Varaždinskom županijom, odnosno kraljevinom Hrvatskom. Ni takvo stanje nije dugo potrajalo. Godine 1861. Beč predaje Međimurje Mađarima na veliko ogorčenje Hrvata, a napose bana Ivana Mažuranića, Oca Domovine dr. Ante Starčevića i Hrvatskoga Državnog Sabora. Sve do završetka rata Međimurje ostaje pod mađarskom vlašću. Pariška mirovna koferencija 1919. odredila je rijeku Dravu kao demarkacijsku granicu, što su Srbijanci u Beogradu podržali kroz sporazum srpske vojske s Mađarima da će poštivati tu demarkacijsku granicu. Tada stupa na scenu Međimurski oslobodilački korpus na čelu sa zapovjednikom i glavnostožernim pukovnikom Slavkom Kvaternikom i Dragutinom Perkom, koji bez kapi krvi s hrvatskim vojnicima zauzimaju Međimurje i vraćaju ga matici Hrvatskoj.

Između dva rata na međimurske Hrvate nisu vođeni napadaji samo iz Ljubljane i Beograda, već isto tako Berlina i Budimpešte. Kapitulacijom Jugoslavije njemačka vojska ulazi u Međimurje koje Hitler prešutno prepušta Mađarskoj. Aneksija Međimurja od strane Mađarske, trajala je od početka svibnja 1941. do proljeća 1944. kada se njemačka vlast po drugi put vraća u Međimurje. Za vrijeme mađarske uprave koja uvodi vojnu upravu dolazi do brojnih pritisaka na međimurske Hrvate: uvođenje mađarskog jezika, dovođenja mađarskih učitelja i činovnika, protjerivanja hrvatskih svećenika, učitelja, poznatijih ljudi i hrvatskih domoljuba i uništavanja njihovih organizacija i društava. Već 4. kolovoza 1941.  Mađari su u Čakovec doveli 280 učitelja i učiteljica. (Detaljnije: Juraj Kolarić: Međimurje u župnim kronikama tijekom mađarske okupacije (1941. - 1945.), prema: Međimurje u Drugom svjetskom ratu (zbornik radova, Povijesno društvo Međimurske županije, Čakovec, 2007. str. 31.)

Ukratko, intenzivno se radilo na asimilaciji Hrvata. Značajnu ulogu u tome imali su mađarski predstavnici Katoličke Crkve. Župnik u Maloj Subotici Valentin Malek o tome je zapisao: Mnogo jada zadalo je samo mađarsko svećenstvo u Međimurju u crkvenom pogledu. Pehm, pat Zalaegrški, kasnije Mindszenty organizirao je na žalost 16 mladih mađarskih svećenika za cijelo Međimurje, da oni kao duhovnici 'leventaši' odnarode i preko crkvenog foruma hrvatski međimurski narod. Oni su 'contra' svih crkvenih kanona gazili jurisdikciju zagrebačkog nadbiskupa (Alojzija Stepinca, op.a.) i njegovog generalnog vikara za Međimurje, služili mađarske svete mise i čak djeci i vojsci mađarski propovijedali. (Kolarić Juraj: Međimurje u župnim kronikama tijekom mađarske okupacije (1941. - 1945.), prema: Međimurje u Drugom svjetskom ratu (zbornik radova), op. cit. str. 74.) Župnik Pehm je čak na posebnim tečajevima davao instrukcije kako lakše provoditi mađarizaciju međimurskih Hrvata. Spomenuti župnik Pehm nakon rata svoje je njemačko prezime promijenio u mađarsko Mindszenty i postao legendarni mađarski kardinal, mučenik i žrtva komunizma. No, to mu nije pomoglo pred novim staljinističkim vlastima.

Autor spominje sudbinu orguljaša Ivana Horvata (oca poznatoga hrvatskog isusovca Vladimira Horvata (op.a.), koji je zajedno sa župnikom Ivanom Knezom najviše stradao od mađarskih okupacijskih vlasti. Zbog nesmiljene mađarizacije morali su napustiti Donju Dubravu. Horvat je bio i zatvaran, ali i proganjan i od bivših jugoslavenskih vlasti, mađarskih i nakon Drugog rata od partizanskih koje su ga u Koprivnici optužile i osudile na smrt 1945. godine temeljem lažne optužnice. (Juraj Kolarić: Međimurje u župnim kronikama tijekom mađarske okupacije (1941. - 1945.), prema: Međimurje u Drugom svjetskom ratu (zbornik radova), str. 58.)

Cijelo to vrijeme mađarske okupacijsko-asimilacijske politike, najveći pobornici za povrat Međimurja matici Hrvatskoj, bili su ondašnji ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske Mladen Lorković i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, napose u očuvanju jezika i vjere te opstanka Hrvata, naglašavajući da je Međimurje neotuđivi dio hrvatskoga teritorija.

Komadanje Hrvatske tijekom XX. stoljeća

Autor nas podsjeća kako je Hrvatska tijekom XX. stoljeća izgubila tri dijela svoga povijesnog prostora: područje istočnoga Srijema sa Zemunom i Adom Ciganlijom na krajnjem istoku, Bokom Kotorskom sve do Bara, te treće područje - spomenuto Raskrižje s okolnim selima na krajnjem zapadu Međimurja. Istočni Srijem i Boku Kotorsku prvi smo put djelomice izgubili uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, povrativši ih 1941. godine, da bi ih Titova velikosrpska vlast dodijelila poslije Drugog svjetskog rata – Srbiji istočni Srijem, a Crnoj Gori Boku kotorsku. Raskrižje su, kako smo spomenuli, poslije 1946. drugi put dodijelili Sloveniji. Hrvatska je politika, i u jednoj i drugoj jugoslavenskoj tvorevini, monarhističko-karađorđevićevskoj i Titovoj staljinističkoj, objema velikosrpskim, bila posve bespomoćna oduprijeti se agresorskim aspiracijama na njezine teritorije. Agresori su u tim imperijalističkim procesima djelovali veoma složno, povezujući se sa svim snagama neprijateljski usmjerenim prema hrvatskom narodu. Ta je agresorska politika imala svoj kontinuitet, na primjeru odnosa sa Slovenijom, s partnerima i saveznicima, bez obzira na idejnu orijentaciju. Jednom su to bili Anton Korošec, Janez Krek i srpski vlastodršci iz prve monarhističke velikosrpske tvorevine, a u Titovoj i posttitovoj različiti kardelji, dolanci, kučani, rupeli, Pahori, erjavci i slični. I u jednom i drugom slučaju, više ili manje, strateški orkestrirani u zajedništvu sa slovenskim crkvenim krugovima. U Hrvatskoj se takvo što nije moglo dogoditi, ni u prvoj ni u drugoj Jugoslaviji. Ali, ni u razdoblju 1941. - 1945. i mađarizacije Međimurja, u čemu je glavnu riječ vodila Hitlerova nacistička Njemačka (tobožnja partnerica NDH?!) u sprezi sa Hortyjevom Mađarskom.

Što nam još poručuje autor ovom knjigom. Izravno, ali i neizravno. Vidljivo je da je Hrvatska u svim ovim nepovoljnim procesima tijekom XX. stoljeća bila, glede zaštite svojih prava, više nego usamljena. Svi su gledali svoja posla - interese ili podupirali izravno ili neizravno, neku stranu. Od toga Hrvatska nije imala neke koristi. Sjetimo se samo slovenskih ucjena prilikom procesa hrvatskog pristupanja Europskoj uniji. Najčešći su odgovori država EU-a bili: to je vaš problem, to je međunarodno-bilateralno pitanje, mi se u to ne želimo miješati, riješite to. Pa makar će slovenska politika kontaminirati arbitražni postupak oko granice na Savudrijskoj vali. Nema riječi o poštivanju odredbi međunarodnog prava ni o pravednom postupku dviju strana u procesu arbitraže. Autor se nije bavio prognozama kako će teći ostali postupci koji čekaju Hrvatsku u rješavanju graničnih problema sa susjednim državama: Slovenijom, Srbijom, Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom. To bi bila zanimljiva studija. Onim što je prikazao u ovoj knjizi, uz sve dosadašnje pozitivne ocjene koje smo izrekli, rekli bi i to da bi slične studije o drugim područjima naše zemlje, koja su imala sličan karakter poput Raskrižja (ali i Međimurja u cjelini) bile od neprocjenljive važnosti. Takve bi studije pomogle i našim pregovaračima u procesima koji su pred nama. Ne znam je li izradu takvih studija podupire naša akademska zajednica – HAZU, sveučilište, Hrvatska vlada, Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija...

Na samom kraju, obzirom na tragičnu sudbinu hrvatskog Međimurja, ne samo u XX. stoljeću, ponovio bi prijedlog našeg uvaženog crkvenog povjesničara mons. prof. dr. Juraja Kolarića, da Međimurju pripada pravo da svojom rijekom Murom, najsjevernijom povijesnom granicom Hrvatske, uđe u tekst himne Lijepa naša. I to u onom dijelu himne koji sada glasi: Teci Dravo, Savo teci, a koji bi trebao glasiti: MURO, DRAVO, SAVO, TECI.

Mr. sc. Mijo Ivurek