Get Adobe Flash player
Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Dokle "mudri" mudrovaše, dotle "ludi" Grad...

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina...

Dva brda – dva pogleda na probleme

Dva brda – dva pogleda na probleme

Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i...

U Srbiji samo normalno nije moguće

U Srbiji samo normalno nije moguće

Hrvatsku se optužuje za vađenje organa!     Bolesna...

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Sukob Hrvata i Srba nije izbio zbog jezika niti zbog vjere, već zbog...

  • Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:54
  • Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:46
  • Dva brda – dva pogleda na probleme

    Dva brda – dva pogleda na probleme

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:38
  • U Srbiji samo normalno nije moguće

    U Srbiji samo normalno nije moguće

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:50
  • Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    četvrtak, 16. studenoga 2017. 13:48

Zašto se priređivači pozivaju na saborski zapisnik koji ne postoji?

 
 
Suvremena literatura kaže da je znameniti saborski hrvatski Kukuljevićev govor zabilježen u saborskom zapisniku.[1] Zanimljivo je zbog toga pripomenuti da suvremena literatura kaže i to da Kukuljevićev govor nije spomenut u zapisničkim zakljčcima toga zasjedanja:
https://www.posta.hr/UserDocsImages/hp/marke/0060.jpg
„Prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku u Saboru 2. svibnja 1843. ostavio je silan dojam na javnost. Budući da temeljem njega nije donesena nikakva odluka, nije bio čak ni spomenut u saborskim zaključcima, no unatoč tome širio se u prijepisima.“ (Kristijan Novak, 2008., „Po rodu, po karvi i po jeziku, Nacionalni identitet u političkim i publicističkim tekstovima Ivana Kukuljevića Sakcinskog“, Povijesni prilozi, br. 34., str. 147. – 174.). Opće je poznato da se u prvoj polovici 19. st. nisu pisali saborski zapisnici u suvremenom smislu, nego su se pisali samo zaključci – dakle, Kukuljevićeva govora nema u saborskom zapisniku. Opravdano je onda zapitati se – koji je tekst poslužio kao predložak za brojne prijepise u 19. st. (o kojima govore svi Kukuljevićevi životopisci ili preređivači) i za brojna izdanja u 20. st.? I zašto se priređivači pozivaju na saborski zapisnik koji ne postoji?
 
Rukopis nije sačuvan, a govor je u cijelosti tiskan u 19. st. u dvama izdanjima – u Branislavu 1844. i u Deželića 1861. Ta se dva izdanja bitno jezično razlikuju, a oba su tiskana za Kukuljevićeva života i uz oba stoji napomena da su otisnuta prema izvorniku. Izdanja u 20. i 21. st. ravnaju se uglavnom prema Deželićevoj inačici, ali jezično su još dodatno mijenjana. Tek je jedno izdanje iz 1999. prema „izvornom obliku, kako je zabilježen u saborskom zapisniku“.[2]
 
Govorim ovdje i o tradicijskim, papirnim izdanjima koja su donekle pouzdana jer su ih priredili stručnjaci, i o mrežnim izdanjima koja se kreću od pouzdanosti i stručne pripreme, do posve amaterskih i pogrješnih tekstova i ocjena. Zanimljiva je i zastrašujuća mrežna stranica[3] u kojoj se prepravljano izdanje govora u potankosti uspoređuje s drugim prepravljnim izdanjem – uspoređuje se tekst govora sa saborske mrežne stranice (pogrješno se naziva transkriptom iz Sabora) s tekstom govora u Stoljećima hrvatske književnosti (uz temeljnu pogrješku da je tekst sa saborske mrežne stranice izvornik) pa se urednici jednog od izdanja, ni manje ni više nego Nikola Batušić i Marko Samardžija, optužuju za krivotvorine i protuhrvatsku djelatnost. Ne bi bilo ovdje mjesta spominjanju mrežnih lakrdija da optužbe nisu tako teške. Bez obzira što su neutemeljene iznesnene su prividno visokostručno, a opasnost je u tom što je online literatura lako dostupna, utjecajna i prihvaćena uglavnom bez ikakve kritičke prosudbe.[4]
 
U Kukuljevićevo je vrijeme poteškoća bilo uopće pronaći tiskaru, a onda tiskaru koja bi imala odgovarajuća slova.  Uz to, tisak je određenih tekstova zaustavljala i cenzura,[5] a kada je o Kukuljevićevu govoru riječ, zbog jake mađarske cenzure nije mogao biti tiskan u Hrvatskoj.[6] Otisnut je u prvom broju Branislava, ilegalnim ilirskim novinama koje su, zbog cenzure u Hrvatskoj, tiskane u Beogradu. Izlazile su samo četiri mjeseca, od 20. studenoga 1844. do sredine veljače 1845. u 13 brojeva i na 52 stranice neprijekidnoga teksta. List se dopremao tajnim putovima u Hrvatsku, a raspačavao se po cijeloj tadašnjoj Hòrvatskoji Slavoniji. Glavni je urednik i autor većine tekstova Bogoslav Šulek.
 
Kukuljevićev je govor objavljen u 1. broju, odmah poslije žestokoga Šulekova protumađarskoga Uvoda. Govor je u Branislavu pogrješno datiran – 12. svibnja (umjesto 2. svibnja), naslovljen je ovako: Govor za uvedenje narodnoga jezika, dàržan od Ivana Kukuljevića Sakc. na saboru kraljevinah Hàrvatske Slavonie i Dalmacie od 12. Svibnja 1843.
 
Sadržaj je govora dobro poznat i često se o sadržaju pisalo. Obično se kaže da Kukuljević traži uvođenje hrvatskoga umjesto latinskoga – svakako je to točno, ali Kukuljević na taj način podiže štit prema mađarizaciji pa je to zaziv protiv mađarizacije kroz poziv da se mrtvi latinski jezik zamijeni živim, hrvatskim.
 
U Branislavu se ne navodi prema kojem je izvoru otisnut govor. Prema Kukuljevićevu rukopisu (koji nama nije sačuvan), prema saboskomu zapisniku (a znamo da zaspisnika u suvremenom smislu tada nije bilo, pisali su se samo zaključci, a Kukuljevićev govor nije spomenut u zakljčcima) ili prema trećem izvoru? Na prvi je pogled apsurdno uopće postaviti takvo pitanje – jer, kad bi zapisnik i postojao, koji bi to sabor u kojoj cenzuriranoj zemlji u ruke ilegalnom časopisu dao zapisnik saborskoga nedopuštenoga govora? Ipak, to je pitanje razložno jer je 1999. u knjizi Glasoviti govori (Zadro, 1999.: 108.), pod naslovom Za uvođenje narodnoga jezika, objavljen govor od slova do slova jednak onomu objavljenom u Branislavu, a uz komentar: „Prenosimo taj govor u njegovom izvornom obliku, kako je zabilježen u saborskom zapisniku“.[7] Na mrežnoj stranici Hrvatskoga sabora[8] ista je ta inačica, ali uz slovne razlike – nema odgovarajućih nadslovnih znakova iznad popratnoga samoglasnika à uz slogotvorno r i rogatoga e, što znači da piše: Presvetli i Harvat umjesto Presvĕtli i Hàrvat. Kako nema nadslovnoga znaka iznad rogatoga e, ono izgleda kao obično e pa ispada da je Kukuljevićev govor pisan ekavicom. Ta je inačica govora još podijeljena i podnaslovima na manje cjeline, tako da doista samo laicima može djelovati vjerodostojno.
 
Jezična obilježja govora objavljenoga u Branislavu  sukladna su ranoj zagrebačkoj školi, odnosno, ilirskoj normi. Kukuljevićevi su svi tekstovi u to vrijeme bili tako pisani. Ono po čem je ta norma izrazito prepoznatiljiva, i ono po čem određeni tekst možemo uvrstiti u ilirsko razdoblje jest osobit
 
a) slovopis – pisanje mukloga è, ò ili à uz r (Hàrvatska – Hrvatska), dvoglasnik se, i dugi i kratki, biježi kao ĕ (presvĕtli – presvjetli,cĕli – cijeli), ć se bilježi i kao ć i kao tj (uzhitjenje – ushićenje), đ se bilježi kao dj i gj (Magjari – Mađari),[9] ne bilježi se (žep – džep)
b) pravopis – morfonološki,[10] ne piše se međuotvorničko j (Dalmacii, Akademii, Aziatski, očiuh)
c) morfologija – stariji padežni nastavci za D, L, I mn. i obvezno genitivno -ah. (kraljevinah – kareljevina, k Slavoncem – k Slavoncima, u očiuh – u očima, pred sakupljenimi slavnimi stališi - pred sakupljenim slavnim stališima)
 
Ako se sva tri navedena temeljna obilježa potvrde u tekstu, s velikom ga sigurnosti možemo svrstati u prvu polovicu 19. st. Tako je i s Kukuljevićevim govorom iz Branislava. To doista jest jezičnonormativni ogled budućega diplomatičkoga jezika kako su ga ilirci zamisli. (bez obzira na sitnije slovopisne nedosljednosti). Potvrđuje se to i u Babukićevoj slovnici iz 1836., ogledu buduće knjževnojezične hrvatske stilizacije – prema Babukićevoj je stilizaciji otisnut i govor u Branislavu. Dobro se to vidi iz samoga govora.
 
Tekst i preslik Kukuljevićeva govora preuzet su iz rada prof. Sande Ham: Kukuljevićev saborski govor iz 1843., Zbornik o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenoga skupa, urednik Tihomil Maštrović, ISBN 978-953-7823-05-4, Zagreb, 2011. str. 157. - 182.
 
Bilješke:
 
[1] Zahvaljujem I. Kosiću na sljedećem podatku o Kukuljevićim rukopisima u NSK – U fondu Zbirke rukopisa i starih knjiga pohranjena su dva govora koja potječu iz Kukuljevićeve rukopisne ostavštine, prvi u dvama prijepisima, a drugi je napisan njegovom rukom: 1. Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskoga održan 10ga Sarpnja 1843 godine prigodom obćenitog gradomedje Zagrebačke sabora i 2. Govor na glavnoj skupštini Hrvatskoga arkeologičkog družtva 1882.
[2] Ivan Zadro (odabrao), 1999., „Ivan Kukuljević sakcinski“, Glasoviti Govori, Zagreb, str. 108. – 112.
Zadro, 1999.: 108.
[3] http://kovceg.tripod.com/sakcinskijev_govor.htm
[4] Ono što nije online – danas uopće nije; a ono što online jest to doista i jest, bez obzira na pravo stanje stvari do kojega se ne dolazi klikom miša, nego istraživačkim radom na izvorima.
[5] Smatra se da je Kukuljević prvi javno ustao protiv cenzure.
[6] Stjepana je Moyzesa, sklonom ilircima, na cenzorskom mjestu 1843. zamijenio Josip Macsik. Od 1843. do 1845. Macsik je progonio sve hrvatsko (tada pod imenom ilirsko). Smatra se da je njegova cenzorska oštrina i nesminjenost potaknula izdavanje Branislava. U Uvodu ga Šulek posprdno naziva: Mačak, čovjek mačjega imena, brkova, pogleda i prave mačje ćudi
[7] Moguće je da se misli i na tekst govora objavljen u  150. godina hrvatske riječi u Hrvatskom saboru, Zagreb, 1993., str. 9. – 10., a taj je tekst preuzet iz Branislava i prepravljen mu je nadnevak – piše da je govor držan 2. svibnja (što je točno), a u Branislavu stoji 12. svibnja što je, pretpostavljam, tiskarska pogrješka Branislavovih tiskara.
[9] Piše se gj u tuđicama, nazivima država, naseljenih mjesta i njihovih stanovnika. Inače se piše dj.
[10] U svoje vrijeme taj je pravopis nazivan korienskim, etimološkim.

 

Sanda Ham

Ćirilica u Vukovaru nije hrvatska nego srpska ćirilica! Hrvatska ćirilica zapisana je, na primjer, u Poljičkom statutu

 
 
Svi napisi o ekscesu Srpkinje iz Negoslavaca, Dragane Jeckov, u Hrvatskome saboru nemaju nikakve veze s pravima nacionalnih manjina, nego imaju jako puno veze s nepoštivanjem Hrvatskoga ustava. Isto tako nije u pravu nepismeni „jugoslaven“ Boris Dežulović kada lažima pokušava obraniti posrbljivanje Hrvatske i Hrvatskoga sabora. Naime, Dežulović u tekstu pod naslovom 'Živeo hrvatski jezik!' (https://www.portalnovosti.com/ziveo-hrvatski-jezik) besramno i bizantinski laže da je Ivan Kukuljević Sakcinski govori „ekavicom“.
http://www.hkv.hr/images/Davor/vukovar_%C4%87irilica.jpg
Ne samo da Dežulović laže, nego i vrijeđa svakoga tko mu je na putu i tko se ne boji slabašne, popustljive i Miloradu Pupovcu sklone aktualne hrvatske vlasti. U samo nekoliko rečenica u tim velikosrpskim novinama – koje aktualna vlast, a i one prije nje, dobrano zasipaju s milijunima kuna – vrli i propali feralovac vrijeđa odvjetnike, generale Hrvatske vojske, predsjednika i potpredsjednika Hrvatskoga sabora, urednicu na nacionalnoj dalekovidnici... Pogledajte kako to B. D. radi:
 
»‘Ćirilica i kokarda u Hrvatskom saboru!’ vrišti tako vazda na straži budan Zvonimir Hodak, ‘svaka nacija ima jezik, vojsku i policiju!’ prijeti časni zastupnik Željko Glasnović, koordinacija vukovarskih braniteljskih udruga traži od zastupnice SDSS-a javnu ispriku zbog ‘ignoriranja službenog jezika u hrvatskim državnim institucijama’, ‘nasilnog korištenja jezika koji podsjeća na ubijanje i silovanje naših najmilijih’ i ‘grube provokacije u najvišemu državnom zakonodavnom tijelu’, a predsjednik Sabora Gordan Jandroković panično po hodnicima traži pravno tumačenje od nadležnih saborskih službi i odgovor na pitanje nekoga Marijana Majstorovića u nekom Hrvatskom fokusu: ‘Je li dozvoljeno u Hrvatskom saboru govoriti nehrvatskim jezikom?’
Očito, kako vidimo, jest: nehrvatski je, pače srpski ‘dozvoljeno’, dočim nije hrvatski ‘dopušteno’. Kao što je, uostalom, ‘dozvoljeno’ Majstoroviću pitati se ‘zašto se je davne 1843. godine pogibelji izlagao Hrvat Ivan Kukuljević Sakcinski, ako nam tamo neka Srpkinja iz Negoslavaca govori na srpskom jeziku’.
Nesretnog Sakcinskog sjetila se na koncu i kaplarica HTV-a Branka Kukuljević Kamenski, što je – upozorivši u svojoj emisiji Pola ure kulture potpredsjednika Sabora Željka Reinera da je ‘u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo’ – na kraju citirala i taj slavni Kukuljevićev govor iz 1843: ‘Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Talijani, malo Madžari, a malo Slaveni, a ukupno, iskreno govoreći, mi smo baš ništa.’«
 
Dežulovićevo omalovažavanje Kukuljevićeva govora nije neznanje, ono je smišljeni pokušaj negiranja postojanja hrvatskoga jezika i hrvatskoga naroda. Dežulovićevo omalovažavanje Kukuljevićeva govora nije bezazleno, ono je smišljeni i studiozni memorandumski pokušaj negiranja standardizacije hrvatskoga jezika u XIX. stoljeću, kao i nekoliko stoljeća prije. Svakome stručnjaku (ali i domoljubu, a ne politikantu) nemoguće je povjerovati da je Kukuljević govorio ekavicom (osim da se radilo o kajkavskome - što je u vrijeme standardizacije štokavštine bilo nemoguće), nego je jasno da je riječ o Gajevom pravopisu - koji se, dakako, razlikuje od ovoga današnjeg. Između ostaloga, ključan argument da Kukuljević nije održao svoj govor na ekavici jest taj što je riječ o slovu koje se pisalo kao "e s kvačicom" (jednako kako se danas pišu č, ž, š), a u jezikoslovlju ga nazivamo staroslavenskim glasom jatom (u latiničkoj transliteraciji) i danas se ostvaruje kao jedan fonem, tj. ije/je/e/i (npr. vrijeme, djelo, prelaziti, htio). 
 
Gajev je prijedlog bio etimološki ili korijenski pravopis za razliku od Vukova fonološkog. Gaj: "Govori za uši, piši za oči!", a Vuk S. Karadžić: "Piši kako govoriš, čitaj kako je napisano!". Iako nisam jezikoslovni stručnjak, vjerujem da je riječ upravo o ovome Gajevu rješenju da se piše jedan znak, a izgovara prema potrebi. To se može vidjeti i u drugim primjerima u Kukuljevićevu tekstu (izteklo, stoletja, magjarski) jer još nisu uvedena sva današnja slova. Npr. Ć iz poljskoga (jer ga ilirci kajkavci nisu trebali/poznavali, a slovo Đ također uvodi Srbin Daničić. 
 
Stoga mislim da ne bi trebalo dopustiti feralovcima da šire laži kao što ni ćirilica u Vukovaru nije hrvatska nego srpska ćirilica! Hrvatska ćirilica zapisana je npr. u Poljičkom statutu, a ne na vukovarskim službenim natpisima. (Gdje je sad Matoš iz "Kipa domovine vu početku leta 188*?)
 

Marijan Majstorović

Laganje u Novostima je nepoštivanje Hrvatskoga ustava

 
 
Objavljujemo u cijelosti lažni i sramni protuhrvatski uradak feralovca Borisa Dežulovića u velikosrpskim Novostima etnobiznismena Milorada Pupovca. Razlog objavljivanja ovoga opero-labradorskoga uradka potomka jugoostataka u Hrvatskoj je dokaz kako Hrvati istinom uvijek mogu i moraju odgovarati na sve oblike velikosrpskih laži. A Dežulovićev napis koji slijedi je upravo to – lažan i sraman. 
http://www.kurir.rs/data/images/2016/08/18/22/973235_boris-dezulovic_ls-s.jpg
Boris Dežulović
 
»Živeo hrvatski jezik!
 
Hrvatski jezik – kao isti onaj ‘službeni jezik u hrvatskim državnim institucijama’ kakav prizivaju branitelji, kakav je ‘u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi’ i po Ustavu i po Branki Kamenski – taj je, eto, i takav hrvatski narodni jezik u ‘službenu uporabu’ prije točno 170 godina uveden – na tečnoj ekavici
 
Na današnji dan – već sutra govorit će ravan glas HRT-ova TV kalendara, uz arhivsku snimku neke žene kako govori za saborskom govornicom, praćena zbunjenim pogledavanjima potpredsjednika Sabora viteza Željka Reinera i tajnika Ivana Bukarice – 22. listopada 2017. svoj povijesni govor u Hrvatskom saboru održala je zastupnica Dragana Jeckov iz Negoslavaca kraj Vukovara.
Zbunit će, istina, gledatelje TV kalendara što je to tako golemo i veličanstveno bilo u njenom kratkom izlaganju o položaju hrvatskih umirovljenika, sve dok ih ravan glas TV kalendara ne podsjeti kako je to – stotinu i sedamdeset godina nakon što je Ivan Kukuljević Sakcinski u časnom domu održao povijesni prvi govor na hrvatskom narodnom jeziku – Dragana Jeckov 22. oktobra 2017. održala prvi govor na srpskom jeziku u celoj istoriji Hrvatskog sabora.
Nema u to nikakve sumnje – učit će djeca u školama napamet povijesne Draganine riječi kako je ‘izveštaj o radu HZMO-a za dve hiljade šesnaestu u dobroj meri kvalitetan’ – jer bit će taj govor po svemu istorijska prekretnica, koju će svake godine 22. oktobra obilježavati TV pravoslavni kalendar Radiotelevizije Velike Srbije i učenici Osnovne škole Dragana Jeckov u Pravoslavcima, nekadašnjim Negoslavcima, a bogami i poslanici na svečanim akademijama u Skupštini Srbokomunističke Republike Hrvatske.
Ili nas barem u to uvjeravaju državotvorni mediji što – konsternirani ekavicom usred slavnog Hrvatskog sabora – već danima lamentiraju nad oskvrnutim svetim hramom hrvatske državnosti, pa samo što još ne traže da ga dvanaest biskupa raskuži pjevanom misom i kazanom svete vodice.
 
‘Ćirilica i kokarda u Hrvatskom saboru!’ vrišti tako vazda na straži budan Zvonimir Hodak, ‘svaka nacija ima jezik, vojsku i policiju!’ prijeti časni zastupnik Željko Glasnović, koordinacija vukovarskih braniteljskih udruga traži od zastupnice SDSS-a javnu ispriku zbog ‘ignoriranja službenog jezika u hrvatskim državnim institucijama’, ‘nasilnog korištenja jezika koji podsjeća na ubijanje i silovanje naših najmilijih’ i ‘grube provokacije u najvišemu državnom zakonodavnom tijelu’, a predsjednik Sabora Gordan Jandroković panično po hodnicima traži pravno tumačenje od nadležnih saborskih službi i odgovor na pitanje nekoga Marijana Majstorovića u nekom Hrvatskom fokusu: ‘Je li dozvoljeno u Hrvatskom saboru govoriti nehrvatskim jezikom?’
 
Očito, kako vidimo, jest: nehrvatski je, pače srpski ‘dozvoljeno’, dočim nije hrvatski ‘dopušteno’. Kao što je, uostalom, ‘dozvoljeno’ Majstoroviću pitati se ‘zašto se je davne 1843. godine pogibelji izlagao Hrvat Ivan Kukuljević Sakcinski, ako nam tamo neka Srpkinja iz Negoslavaca govori na srpskom jeziku’.
Nesretnog Sakcinskog sjetila se na koncu i kaplarica HTV-a Branka Kukuljević Kamenski, što je – upozorivši u svojoj emisiji Pola ure kulture potpredsjednika Sabora Željka Reinera da je ‘u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo’ – na kraju citirala i taj slavni Kukuljevićev govor iz 1843: ‘Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Talijani, malo Madžari, a malo Slaveni, a ukupno, iskreno govoreći, mi smo baš ništa.’
Sve je, međutim, bilo džabe, jer nakon svega, već sutradan nakon četničke diverzije Dragane Jeckov, 23. listopada – izvinjavam se, oktobra – na saborskoj je sjednici jedan zastupnik cijelu tu furtutmu s nehrvatskim jezikom usred svetišta hrvatske demokracije prokomentirao čistom – ekavicom.
 
‘Bez cvetanja narodnog jezika nijedan narod ne može duševno i materijalno napredovati, niti u duhu naroda i veka živeti ne može. S jezikom materinskim skopčane su sve želje i misli jednog naroda, jezik vodi milione ljudi k jednoj svrsi, ta i mi svi, koji smo ovde sakupljeni, bez da imamo jedan materinski jezik, bez da smo jedne krvi, ne bi nikad imali onih posve jednakih narodnih interesa, koje sada imamo. Jednom rečju, od stanja našeg jezika i narodnosti zavisi naša budućnost. Tko to ne veruje, neka pomisli samo na dela našeg naroda, i onda posledice tih dela, te će se uveriti u istinu mojih reči!’
Pa ipak, mada u Hrvatskom saboru održan 23. listopada, samo dan nakon blasfemične ekavske orgije Dragane Jeckov – i mada nimalo o položaju penzionera, već ovaj put vrlo o jeziku i naciji! – ovaj je skandalozni ekavski govor u hrvatskim medijima prošao posve nezapaženo. Pažljivo sam pročitao transkript i mislim da znam zašto: jedan je mogući razlog taj što govor jest održan 23. listopada, ali ne 2017. već 1847., a drugi taj što o hrvatskom narodnom jeziku na perfektnoj ekavici 23. listopada 1847. u Saboru govori ni manje ni više nego sam – Ivan Kukuljević Sakcinski, glavom, bradom i hrvatskim narodnim jezikom!
 
Štoviše – tek slijedi zabavni dio – o narodnom jeziku bez čijega tako ekavskog ‘cvetanja nijedan narod ne može živeti u duhu veka’ Sakcinski 1847. za saborskom govornicom besjedi upravo na onoj povijesnoj sjednici na kojoj je usvojen njegov prijedlog o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika u javnoj upotrebi.
Nije li to divno? Hrvatski jezik – kao isti onaj ‘službeni jezik u hrvatskim državnim institucijama’ kakav prizivaju branitelji, kakav je ‘u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi’ i po Ustavu i po Branki Kamenski, i kakav je divljački pljunut ekavicom zastupnice SDSS-a, ‘grubom provokacijom u najvišemu državnom zakonodavnom tijelu’ – taj je, eto, i takav hrvatski narodni jezik u ‘službenu uporabu’ i ‘hrvatske državne institucije’, isto ono ‘najviše državno zakonodavno tijelo’, prije točno stotinu sedamdeset godina uveden – na tečnoj ekavici.
Kažem vam ja, nitko se na svijetu ne zajebava tako dobro kao povijest Hrvata.
 
I da je HTV-ova kaplarica Branka Sakcinski u Pola ure kulture imala samo još minutu-dvije, pa da je stigla izvući još koji citat iz onoga historijskog Kukuljevićevog prvog saborskog govora na narodnom jeziku, ne bi već tradicionalno kretenski ispalo kako rezignaciju zbog srpske ekavice u Saboru stavlja u usta čovjeku koji je, u istom tom slavnom ekavskom govoru, ustvrdio kako je narodni jezik ‘prikladan da ga uvedemo u javne poslove’ zato što je još ‘prije osamsto godina bio jezik hrvatskih i srpskih kraljeva’.
 
Jedva bi se, eto, do kraja svoga izlaganja poštovani zastupnik Kukuljević Sakcinski uopće čuo od žamora, zvižduka i psovki, vitez Reiner vikao bi ‘mir!, mir!’ i tražio pravnu službu, nizale bi se gnjevne replike – ‘je li dozvoljeno u Hrvatskom saboru govoriti nehrvatskim jezikom?’ – a starina Sakcinski mirno bi odgovorio svojim historijskim govorom iz 1843: ‘Tko može celom jednom narodu zabraniti da svojim prirođenim jezikom govori, da ga na prvo mesto stavi, i po tom narodnost svoju digne, tko može i sme slobodnom narodu to zaprečiti? Ima li sile na svetu, koja ono, što Bog komu poda, uzeti sme?’
 
Pa bi onda Branka Kockica u Pola ure kulture stigla valjda objasniti i kako je hrvatski jezik u Saboru na dosljednoj nojncen-jarhundertskoj ekavici uveo osnivač Društva za povjesnicu jugoslavensku i fanatični borac za južnoslavensko ujedinjenje i jedinstvo Hrvata i Srba. Koji je, nota bene, i svoj povijesni govor u Saboru, kao uostalom i sve ostale svoje govore na hrvatskom jeziku, tih gadnih godina objavljivao – točnije, mogao i smio objavljivati – jedino u Beogradu.
Znači li to onda da je Dragana Jeckov – što je 22. oktobra svečano obilježila stotinu sedamdeset godina ekavice u Saboru – govorila jezikom Ivana Kukuljevića Sakcinskog, i da je ovaj 1843. zapravo govorio srpski? Naravno. Ili barem naravno logikom hrvatskih jezičnih žandara i izbacivača, koji od paranoične potrage za ekavicom i genitivima ne čuju ni da Hrvat Sakcinski ekavicom na hrvatskom jeziku govori o srpskoj braći, ni da Srpkinja Dragana Jeckov ekavicom na srpskom govori o položaju hrvatskih umirovljenika.
Kako reče onaj mudrac: zmije jezikom palacaju, a ljudi govore. Da nije tako, i zmije bi imale uši
 

Boris Dežulović, Novosti, https://www.portalnovosti.com/ziveo-hrvatski-jezik«

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 952 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević