Get Adobe Flash player
Aktualni Normalni opet nenormalan

Aktualni Normalni opet nenormalan

Neposredni izbor predsjednika RH treba "negdje...

Zbog

Zbog "banalnosti lošeg" birači krivo biraju

Zbilja hrvatskog biračkog tijela u svijetlu filozofije Hannah...

George Soros -

George Soros - "veliki humanist i čovjekoljub"

»Zamišljao sam sebe kao neku vrstu...

Politička trgovina cvjeta

Politička trgovina cvjeta

Kupuje se i prodaje izravno i(li) uz...

Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

Je li previše toga znao, ipak je bio dobar i s Bakarićevom...

  • Aktualni Normalni opet nenormalan

    Aktualni Normalni opet nenormalan

    četvrtak, 28. svibnja 2020. 11:54
  • Zbog

    Zbog "banalnosti lošeg" birači krivo biraju

    utorak, 26. svibnja 2020. 13:28
  • George Soros -

    George Soros - "veliki humanist i čovjekoljub"

    četvrtak, 28. svibnja 2020. 11:03
  • Politička trgovina cvjeta

    Politička trgovina cvjeta

    utorak, 26. svibnja 2020. 13:20
  • Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

    Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

    četvrtak, 28. svibnja 2020. 10:59

Spomenik na Gvozdu ne dirati, kao ni spomen-ploču poginulim dragovoljcima HOS-a u Jasenovcu

 
 
Ovih dana u fokusu javnosti dva su spomenika: Jedan mali jedva vidljiv i s desetak metara udaljenosti, čini mi se, a odatle vrlo vjerojatno i nečitljiv, ali u naseljenom mjestu, na ulici, u Jasenovcu. I drugi ogromni na vrhu planine, Gvozda, okružen šumom najviše nalik ogromnom silosu, visine osmerokatnice s kojega se za lijepog dana mogao vidjeti Zagreb golim okom, do pola Slovenije i tako u krug. Spomenik je, blago rečeno faraonski, ali i čisti ekocid. Promijenio je planinu ne samo s ogromnom količinom betona i željeza, već je zahvaljujući njemu njezin najviši vrh to prestao biti. Najviši vrh postao joj je „krov“ ovoga „silosa“ - kao da je na Gvozdu iznenada izbio mali vulkan.
http://www.centardomovinskograta.hr/images/slike_thumb/cetnici_1.jpg
Četnički mitingaši na Petrovoj Gori 4. ožujka 1990.
 
Na Kordunu i Banovini carevala je u vrijeme njegove gradnje „boračka civilizacija“, a ovaj spomenik njezin je vrhunac i u ideološkom i u doslovnom smislu. Podignut je nakon Titine smrti, pa je moguće kako on njegovu izgradnju nije dopuštao, dakle u vrijeme izrazite gospodarske krize 1981. godine. Za novac koji je utrošen u njega mogla se tada izgraditi tvornica sa stotinjak radnika, barem, ili „pozlatiti“ obližnje toplice Topusko. Takvo što „nabiti“ na vrh planine, u inače nerazvijenom kraju i više je nego neopravdano, besmisleno, ali bahato. Objekt zapravo nikada nije dovršen, ostao je prazan, bez sadržaja. Sva besmisao njegove izgradnje nalazila se na istoj planini, u njezinom šumskom srcu, gdje su bila čak dva autentična partizanska spomenika, partizanska bolnica i ratna tiskara „Vjesnika“. (Toga više nema, pa bi mu neki spomeničić dobro došao - ukinuo ga „partizan“ Slavko Linić, a ne neki hosovci možda.) Nu to nije bilo dostatno, trebalo je preurediti cijeli Gvozd i od njega napraviti najveću „piramidu“ na svijetu, svetište „boračke civilizacije“. Ona je inače bila najrazvijenija baš na Kordunu i Banovini - „Baniji“ kako su govorili njeni pripadnici, tu je dosegnula svoj vrhunac, a bogme i kraj. Suština njezinoga postojanja i trajanja bila se odavno pretvorila u iščekivanje boračke mirovine svakog prvog u mjesecu, čekanje povišica i dodataka, kredita s negativnom kamatom, svakogodišnjeg korištenja kakvih toplica, hod kroz život po boračkim i etničkim, srpskim, „žnorama“…  I stalni oprez i, verbalnu, borbu protiv uvijek budnog, „neprijatelja“ - da se ne bismo lagali - „ustaša“.
 
Srbi Kordunaši ionako nisu „poznavali“ „komšije“ Hrvate, oni su ih nazivali „Šokcima“. Preko godine išlo se od jedne do druge slavne šume, preko neke „slavne“ čuke, pod takvo drvo, od mitinga („naroda i boraca“) do mitinga, za mjesni, općinski, republički, savezni dan formiranja kakve boračke skupine, čete… na tim skupovima su se zazivali duhovi „narodnih neprijatelja“ i prijetilo živima - onim drugima. I na kraju se „prašila“ vojnička grašina, bit' će „pasuljčina“. I tako se godinama cementirala zatvorena samoljubiva i samoživa „boračka civilizacija“. Kad se još dodaju ti silni „narodni heroji“, ministri, generali, direktori, partijski prvaci, udbaši, kosovci... u Beogradu, Zagrebu, Karlovcu, Srbi Kordunaši i Banovinci, toliko ih je da mi ih se ne da ni nabrajati - eto i „plemstva“.
 
Zemljaci - drugovi borci, koji su ostali na Kordunu i Banovini su „sitno“, a oni su „krupno“. Ostalo je „neboračka“ sumnjiva „raja“, potencijalni neprijatelji na koju treba budno paziti. U takvim uvjetima podignut je „silos“ na Gvozdu, tko voli, na Petrovoj Gori. Dodat ću i to kako je on nagrdio i jednu svetu hrvatsku planinu, sigurno planski i ciljano, ali i podignut toliko u nebo „ustruc“  Hrvatskoj kojoj su koncem 1971. začepljena usta, a njome su od tada vladali ovdašnji oktroirani komunisti drugoligaši bez legitimiteta u SKH, a kamo li među Hrvatima. Jer da je među njima bio i jedan moćniji, „silosa“ ne bi bilo baš na Gvozdu, možda negdje drugdje.
 
"Ubit ćemo Tuđmana!", "Ovo je Srbija!" (4. 3. 1990.)
 
I prije nego li krenem dalje moram napisati kako me estetika spomenika Vojina Bakića ne zanima, u nju se ne ću pačati, mogao bih ga čak i pohvaliti u odnosu na druge na sličnu temu, već me zanima, kao što se vidi, njegova etika. Kakva je daljnja njegova sudbina nakon što je od 1981. stajao nedovršen? Onakva kakvu je i zaslužio: najslavniji je postao kad se oko njega održao 4. ožujka 1990. poznati srpski nacionalistički miting. Poznat baš tako: „Miting na Petrovoj Gori“, sa „silosom“ u sredini koji je mitingašima poslužio i kao pozornica i govornica. Tamo se vikalo „Ubit ćemo Tuđmana“, „J…t ćemo Savku!“... Uzvikivalo se i pozivalo i prijetilo da se odmah s oružjem - a imalo ga se - krene na Zagreb. Optuživalo se Hrvate u stilu „neofašizam i Tuđmani ne će proći“ (Milka Kufrin, žena Rade Bulata, a vidi, vidi kako je to i danas - isto), klicalo Miloševiću, visoko podizale njegove slike, deralo se i „ovo je Srbija“… I neobična zanimljivost: sve se održavalo još za SRH, žive SFRJ, prije demokratskih izbora, dakle pod Partijom! Posebna kvaliteta ovoga mitinga bila je u činjenici što su ga organizirali Srbi Kordunaši, borci i komunisti, a ne možda Šešelj, on će doći malo kasnije. Kako bilo i ovi „lijevi“ „antifašistički“ mitingaši poslije su oružjem napali Hrvatsku. A u „silosu“ na Gvozdu, u podrumu, bio je i „štab“ agresora, odatle je emitirala srpska propagandna radio postaja „Petrova Gora“…
 
Oko spomenika, ubrzo, su spaljena sva hrvatska sela po Banovini i Kordunu, Hrvati protjerani, stig'o im u pomoć i Kapetan Dragan, pa Šešelj, čak i Aleksandar Vučić u „finalu“, te Patrijarh SPC-a Pavle. Ipak sve se ponajviše odvijalo pod zvijezdom petokrakom, od Dubrovnika, preko Škabrnje, Korduna i Banovine do Vukovara. A otpočelo je, mitingaški, nacional-komunistički, nacistički, baš ispred spomenika na Petrovoj Gori. Tko zna, da toga mitinga nije bilo, pustimo one bradate kninske, i poslije onoga kombiniranoga „partizansko-četničkoga“ u Srbu, skoro sam siguran kako nitko nije za dom branit' trebao biti spreman, a kamo li na kućnom pragu ginuti, braneći ga.  
 
Ovako je jedanaest dragovoljaca HOS-a poginulo u okolici Jasenovca braneći Dom i Domovinu. Podigli su im spomen ploču veličine omanjeg prozora na kojoj je HOS-ov službeni ratni znak veličine dvadesetak centimetara. Spomen-ploča je, na neki način, isto što i grobna oznaka. Hoće ju srušiti jer na njoj piše „Za dom spremni“. Nisu eto otišli na Petrovu Goru 1991., ili u Generalštab JNA u Beograd, ili kod Slobe Miloševića, Šešelja, Aleksandra Vučića, Kapetan Dragana… generala Dakića i Pekića i pitali što smiju a što ne smiju prišiti na rukav svoje uniforme dok na njih budu pucali. Nisu tada pitali, pa im nisu odobrili - zato im ju danas – mrtvima - treba čupati s rukava. Za isto se zalaže i Partija, sljednica mitingaša s Petrove Gore, valjda, posebno Stazić Nenad. Istodobno se zalaže za obnovu  „silosa“ na Gvozdu, opustošen i ostalo.
 
Partija bi obnovila „silos“ na Gvozdu, a oskrnavila spomen ploču HOS-ovcima
 
„E, ne ćeš razbojniče“, kako jedan voli reći. Spomenik na Gvozdu napravljen je novcem poreznih obveznika ondašnje SRH i odatle financiran do 1990. Što je značio i kakva je njegova uloga i simbolika ovdje smo pokazali. Kao današnji porezni obveznik ne dam ni lipe za njegovu obnovu, čak ni lipe za njegovo rušenje. Jer ovo je njegova prava i zaslužena sudbina. Neka se urušava. Jedino što predlažem je, ako nije opasno za posjetitelje, mali performans: puštanje snimke s famoznog mitinga iz 1990., te snimki srpskih zločina na Banovini i Kordunu tijekom Domovinskog rata za koje se može s pravom i dokazima tvrditi kako su (i) odatle krenuli.
 
Što se tiče spomen-ploče poginulim dragovoljcima HOS-a u Jasenovcu, oni su svojom smrću, ako je to problem, očistili pozdrav „Za dom spremni“ od svega – u borbi protiv srpskog nacional socijalizma. Toj priči je tu kraj, a oni koji ga žele rušiti zazivaju građanski rat. Njegovo rušenje, skidanje, što li potpuno je u komunističkoj tradiciji: nakon rata komunisti su na grobljima porušili, preorali, zagrnuli, uništili sve grobove svojih protivnika, Nijemaca, ustaša i domobrana. „Posadite na njima  'raslinje', posijte travu“, tako nekako je glasila pismena naredba Vicka Krstulovića, prvog 'ministra unutrašnjih poslova' NRH. Odurno, ali ipak, moram priznati, ovi mrtvi bili su – poraženi. A sad bi Partija i Stazić skrnavili i grobove naših mrtvih pobjednika. Prestrašno i za nevjerovati.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

A. Plenković je u tajnosti dozvolio MOL-u da u Mađarskoj i Slovačkoj prerađuje hrvatsku naftu. Je li to izdaja nacionalnih interesa?

Subota, 30/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1606 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević