Povod: novi performans Olivera Frljića, u Kerempuhu, ovoga puta "po Pirandellu"

 
 
„Na predstavu sam otišao iz dva razloga. Da bih mogao komentirati, moram je pogledati. Drugo, zbog urođene znatiželje s obilježjima stanovitog mazohizma. Zanimalo me, naime, kako na sceni izgleda moj lik sa svinjskom glavom kojeg u stavu muslimanske molitve lopatom kokaina pričesti biskup Mile Bogović. Zanimalo me i kako izgleda moj kazališni lik koji nakon biskupske kokainske pričesti sudjeluje s kazališnom Željkom Markić, Velimirom Bujancem, Josipom Klemmom i ostalima u nogometnom udaranju glave mrtvog novorođenčeta. Zanimalo me i kako izgleda prizor kada lik silovane žene polegnute na hrvatsku zastavu simbolički revolveraškim hicem likvidira sve spomenute. Osim toga, u predstavi tu i tamo ima i Pirandella - rezimirao je Hasanbegović“ (Večernji list, 21. 1. 2018.).
https://i.ytimg.com/vi/hR8XypfzGKA/maxresdefault.jpg
Dodat ću „malo svoje znatiželje (medijine, virtualne) s obilježjima mazohizma“. Za kazališnu i inu predstavu, koja bi imala i zrnce umjetničkoga, treba imati barem malo takvoga talenta. A „performanse“ kakve upriličuje Oliver Frljić, i još niz „velikana“ u različitim, bivšim, umjetnostima može „složiti“ svaki idiot. Ne treba ni mozga, samo volja za mržnju. Njihov zajednički nazivnik je nova, kak ti „neoliberalna“, totalitaristička, a u biti sotonistička estetika. Bez etike, dakako. Ili, drugačije: riječ je i o estetici i o etici razaranja, uništenja, na globalnom planu. Nisu one smišljene kako bi zabavile, kritizirale, možda i „popravile“  društvo (i „državu“) već kako bi ga satrle - u korijenu, svaki, i zadnji, njegov „atom“, elementarnu česticu kao što je, primjerice obitelj, iako je krajnji cilj – pojedinac. Takva je to „satira“ - „satira“ zatiranja. Njezin učinak isti je, ili gori, od učinka atomskog oružja, ili kojega drugog oružja masovnog uništenja. Zapravo je i gori, žrtve takvog, materijalnog, oružja na koncu „svetoga jedinka“ – ispare, a oružje „nove estetike“ „jedinku“ ostavi meso i kostur pa takav baulja po Zemljici. Ni čovjek, ni živina, ni biljka, ni ameba već neko novo biće kojega je zahvatila retrogradna evolucija - de evolucija. I eto dokaza za teoriju evolucije - sve što može evoluirati može i de evoluirati. Nazvao bih to, novim, prvim zakonom evolucije. Tako, čovjek redatelj, ali i neki iz publike, koja je ionako već pri dnu na takvim „performansima“, u trenu može postati svinja.
 
Neki u publici na ovom “performansu“ već u stigli utovljeni i za „glumit'“ svinju nije ima bila potrebna još maska. Ne znam doduše zašto se Frljić dočepao baš svinja, jer one su, po inteligenciji, visoko na evolucijskoj krušci - od mnogih neoestetičara i inteligentnije - a među mnogima su cijenjene i kao - kućni ljubimci. Koliko sam razumio ovih dana su baš oni na dnevnom redu posebne zaštite, pa me zanima hoće li i svinja biti štićena kao takva, ne samo od vegetarijanaca. Ili će sve „svinje“ biti likvidirane, za početak samo simbolički, ali ne treba dvojiti - to je tek ideološka priprema za pravo kolinje. Možda fundamentalistički ljubitelji kućnih ljubimaca iz svojih kreveta puste kerbere na sve svinje, ili su, kako mi je za vidjeti, neke svinje ipak jednakije?
 
Neizlječivi virus mržnje
 
Krajnji ekstrakt, izlučevina, ovakve „estetike“ je neizlječivi virus mržnje koji onda i mentalno i emocionalno tjera u obračune, rat, svih protiv sviju - i eto cilja. Ako netko pomisli kako su ovakvi „performansi“ neka novost, griješi, na Zapadu su „otkriveni“ još prije pedesetak godina, ali kao krvavi ideološki obračuni „na terenu“ su odavno - još tamo od Francuske revolucije. Giljotiniranje, ma „performans“ da ne može biti bolji - nema tog Frljića koji bi ga nadmašio, a ne će se ni roditi. Ne znam kako je s giljotinama u “ovdje“, ali srbijanska vlada je nedavno zabranila njihov uvoz, ima „nultu toleranciju“ na njih, na vješala, električne stolice i slične „sprave“. Možda se ni u Hrvatsku ne smiju uvoziti giljotine, ali u „umjetničke svrhe“ ih se, očito, može koristiti. Giljotiniranje mozga - dopušteno.
 
Tek „performansi“ poslije boljševičkog „oktobarskog“ puča, a onda se iz njega „porodili“ fašistički i nacistički „performansi“, pa se, značajno, smanjio broj stanovništva - uglavnom u Europi, neovisno o „vjerskom, etničkom i inom podrijetlu i usmjerenju“. To zbog toga što su ti „performansi“ zahvatili i mnoge, milijune, nevinih, onih koji nisu bili čak ni iz „ciljane“ skupine režisera „performansa“ već, onako, usputno, u krivo vrijeme bili na krivom mjestu… Recimo između osam do deset milijuna (nema preciznih podataka) ukrajinskih seljaka  početkom tridesetih godina tako se našlo na – krivom mjestu - u svojim selima. Da su bili u gradovima možda im ne bi bio priređen „performans“ izgladnjivanja do točke pojave kanibalizma. Ali ni on nije pomogao.
 
Još o jednom znakovitom, „tekstilnom“ detalju: ima „performans“ i hrvatsku zastavu o koju se, navodno, briše nos i čini, valjda još nešto sličnoga s njom. Odvjetnik Prodanović, jedan iz publike, misli „da nitko nema osnovu za tužiti Olivera Frljića, čak ni zbog scene u kojoj se omalovažava hrvatska zastava. Nije riječ, naime, o službenoj zastavi Republike Hrvatske, nego o onoj s prvim bijelim poljem, koja se koristila u NDH“. Ah, krajnje je vrijeme za zabranu „prvog bijelog polja“ i u šahu, sigurno je neki ustaša znao igrati šah. Mislim kako Milan Bandić, jedan od zaslužnih za ovakve „performanse“, treba „početi delati“ i skupljati crijep za obnovu krova crkve Sv. Marka. Ta popet će se „performeri“ na njezin krov i stucati tamošnji grb s „prvim bijelim poljem“, a bit će i krovne „kolateralne štete“ gore. Zaključno: ova estetika nema dna. Vjerojatno ni u Paklu.
 

Mato Dretvić Filakov