Baltičke države se užurbano spremaju za ruski napad

 
 
Šef združenog glavnog stožera britanske vojske general Nick Carter ovih je dana o budućnosti Europe nacrtao tmurnu sliku. General je posvetio cijelo predavanje ruskoj prijetnji, upozorivši britansku javnost kako je rat bliže no što itko može zamisliti. Carter je, podsjećajući na najprivrženije „jastrebove“ hladnoga rata naglašavao kako je jedna od karakteristika nove situacije nepredvidljivost. Glavni cilj Moskve je razaranje NATO-a, a pored energije kao oružja u tomu istaknutu ulogu igraju mito, korupcija, kibernetski napadi, propaganda širenja lažnih vijesti, te plašenje vojnom moći. Carteru, zanimljivo, ne smetaju ni razlike između vojnog proračuna i razine tehnološke razvijenosti Rusije i Zapada. Američki vojni proračun koji iznosi oko 600 milijardi dolara deset puta je veći, a obrambeni proračun europskih članica NATO-a ukupno je četiri puta veći od ruskog vojnog proračuna.
https://www.thesun.co.uk/wp-content/uploads/2017/07/nintchdbpict000272174036.jpg?strip=all&w=785
Nick Carter
 
S riječima načelnika generala Cartera podudara se i konačni zaključak nedavno prezentirane američke obrambene strategije u kojoj se među opasnostima koje prijete Sjedinjenim Državama, pored Kine na istaknutom mjestu spominje i Rusiju. Kao što je to ministar obrane James Mattis, predstavljajući javni dio dokumenta u kojem se doduše priznaje slabljenje pozicija Amerike u svijetu, ali je svejedno i dalje konfrontacijskog tona, ukazao, te dvije države traže pravo veta u globalnim odlukama i igraju sve dominantniju ulogu u pacifičkoj regiji, kao i na bliskom istoku i u Europi. Pentagon istodobno naočigled jača prisutnost u srednjoj i istočnoj Europi, a prema najnovijim informacijama – navodno za slučaj izbijanja vojnoga konflikta – proučava infrastrukturu Poljske, Finske, Bjelorusije, Ukrajine i Moldavije. Šlag na torti je da se u Baltiku već i stanovništvo priprema za rat. Letonija je u neviđenoj mjeri, za 44 %, Litva, pak, za 33 % povećala vojne izdatke, a Estonija u sklopu programa teškog 70 milijuna eura na ruskoj granici u duljini od 90 km gradi ogradu visoku 2,5 metra i pojas širok osam metara, te za 500 tisuća eura kupuje devet dronova. Istodobno se u medijima vrši zastrašivanje građana objavljivanjem informacija da bi ruska vojska za dva dana pokorila Baltik, za isto bi vrijeme došla i do Kijeva, a ne bi joj trebalo više vremena ni za dolazak na moldavske granice.
 
Kako bi se sve to poduprlo, velikim se slovima na naslovnicama obavještava kada Putin pred čelništvom vojske govori o tomu kako rusko gospodarstvo treba biti sposobno u trenutku se prebaciti u ratni način rada, a u godišnjem programu za razdoblje od 2018. do 2027. za naoružanje kani potrošiti 20 tisuća milijardi rubalja. Jedino se zaboravlja dodati kako je tih otprilike 355 milijardi dolara jedva više od polovice godišnjeg američkog obrambenog proračuna, koji inače iznosi kao obrambeni proračuni Kine, Rusije, Francuske, Japana, Indije i Saudijske Arabije ukupno.
 
Čuvši te vijesti, u sebi ponavljam riječi pjesme Jevgenija Jevtušenka u interpretaciji legendarnoga Marka Bernesa. Ali mi ne trebamo pitati brezu, bor, tišinom blagoslovljeno široko polje, a čak ni nepoznatog vojnika koji počiva ispod breze kako bismo dobili odgovor na pitanje, želi li Moskva rat. Ako pogledamo gornje brojke i omjere, ne može to željeti. A ni poruka Krima nije ta. Koliko god mnogi na to gledali sa sumnjom, Moskva je više upravo u svrhu izbjegavanja rata upozorila Zapad na stanovitu „crvenu liniju“. Da: grubo. Na način koji podsjeća na praksu negdašnjega hladnoratovskog protivnika, Sjedinjenih Država. Fina Europa se je, jasno, šokirala i koncentrira se samo na Rusiju, dok istodobno ne želi primijetiti kako stravom rata sve više zastrašuje takozvani Zapad. Nick Carter npr. iz razloga kako britanski vojni proračun za sljedeću godinu ne bi bio smanjen. Naoružavanje je ionako dobar biznis, ali za to je potrebna ratna prijetnja i neprijatelj. Putinova Rusija je sada upravo pogodna za to. Američki stratezi pokretanjem spirale naoružavanja istodobno i oslabljuju Moskvu koja je u fazi pronalaženja same sebe i koja stoga opet samo nema deset mirnih godina za modernizaciju.
 
No, u Washingtonu znaju i kako Rusija, unatoč spektakularnomu jačanju, te zahvaljujući tome povećanom samopouzdanju i samosvjesnoj retorici, nije opasna. Stvarnu opasnost za američku hegemoniju predstavlja ako euroazijski gospodarski prostor nije podijeljen te dolazi do spajanja europske tehnologije i ruskih sirovina. Suradnju i osnaživanje Europe pod vodstvom Njemačke koju se onkraj Atlantika ionako smatra presnažnom, i Rusije koja se budi, nastoji se spriječiti sankcijama, a i hladnoratovskom retorikom atlantističkih snaga u kojoj se Rusiju prikazuje kao agresora. Prikrivajući time da strateška meta broj jedan podgrijavanja hladnoratovskoga raspoloženja danas zapravo više nije Moskva. Nego puno više Berlin.
 

Gábor Stier, Magyar Nemzet