Get Adobe Flash player
IDS-ov

IDS-ov "antifašizam" = talijanski fašizam

Na Dan antifašističke borbe, vladajući u Istri, hrvatskim...

Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

Ne zaboravimo da su svi smijenjeni ministri u vrijeme otkrivanja...

U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

Fašisti otvoreno šeću istarskim gradovima zajedno s...

Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

Plenković je previdio da je ljudima svega dosta i, naravno, krivac je...

Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

Srbi su prvi i jedini 1941. pobili sve svoje Židove i Srbiju Milana Nedića...

  • IDS-ov

    IDS-ov "antifašizam" = talijanski fašizam

    utorak, 30. lipnja 2020. 20:05
  • Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

    Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

    utorak, 30. lipnja 2020. 14:52
  • U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

    U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

    utorak, 30. lipnja 2020. 19:49
  • Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

    Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

    petak, 03. srpnja 2020. 00:00
  • Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

    Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

    četvrtak, 02. srpnja 2020. 14:12

Predstavnik talijanske nacionalne manjine u Hrvatskoj, po plakatima koje je dao polijepiti, očito ne živi u Hrvatskoj

 
 
Furio Radin, predstavnik talijanske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj po plakatima koje je dao polijepiti, očito ne živi u Hrvatskoj! Nigdje ni na jednom plakatu nema obilježja da je kandidat za Hrvatski sabor, niti da se nalazi u Hrvatskoj. Na plakatu piše "ponosno jer smo Talijani!" Hrvatske ni Hrvata nigdje!
https://hrvatskepraviceblog.files.wordpress.com/2020/07/furio-radin-2.png?w=748
Čak je i obilježje u talijanskom "trikoloru"-zelena, bijela i crvena boja. Nema dvojezičnosti, samo talijanski jezik! A u Ustavu RH jasno piše UZ HRVATSKI JEZIK, može i talijanski!
Članak 12.
U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.
U pojedinim lokalnim jedinicamauz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_07_85_2422.html
Članak 15.
Ako su se sudionici u postupku izjasnili za uporabu dvaju ili više jezika i pisama koji su u ravnopravnoj službenoj uporabi, u postupku će se, uz hrvatski jezik i latinično pismo, koristiti jezik i pismo za čiju se uporabu sudionici u postupku sporazumiju. https://www.zakon.hr/z/1851/Zakon-o-uporabi-jezika-i-pisma-nacionalnih-manjina-u-Republici-Hrvatskoj
Nema uopće ni jedno hrvatsko znamenje, ni simbol da bi bilo vidljivo da se kandidira u Hrvatskoj!
 
Furio Radin, neovisan kandidat, znakovlje talijansko, bez dvojezičnosti i bez ijednog hrvatskog znaka, a u Zakonu jasno stoji uz službenu uporabu znamenje i simbola Republike Hrvatske mogu isticati i simbole nacionalne manjine kojoj pripada.
Članak 14.
(1) Slobodna je uporaba znamenja i simbola nacionalnih manjina i obilježavanje praznika nacionalnih manjina.
(2) Uz službenu uporabu znamenja i simbola Republike Hrvatske nacionalne manjine mogu isticati odgovarajuće znamenje i simbole nacionalnih manjina. Kada se izvodi himna i/ili svečana pjesma nacionalne manjine, obvezatno se prije nje izvodi himna Republike Hrvatske.
(3) Jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave dužne su statutom propisati službenu uporabu i način korištenja zastave i simbola nacionalnih manjina.
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2002_12_155_2532.html
To je nepoštivanje Republike Hrvatske, jezika i simbola Republike Hrvatske! Ne samo nepoštivanje, nego i pokazivanje mišića, da on to smije nekažnjeno raditi! To je demonstracija sile nad hrvatskim narodom! Da imamo Pravosuđe koje štiti hrvatske nacionalne interese, ne bi mu tako nešto palo na pamet! Sve bi po Italiji jedan Hrvat mogao postaviti takve plakate samo na hrvatskom jeziku?
 

Lili Benčik

Srećko Čulina (Obljaj kod Bosanskog Grahova, 15. V. 1938. – Pula, 24. VI. 2020.)

 
 
U srijedu 24. lipnja 2020., u prijepodnevnim satima, u Puli je preminuo dugogodišnji hrvatski politički emigrant Srećko Čulina. Bio je, doduše, nepoznat hrvatskoj javnosti u domovini, ali je po svom političkom radu i doprinosu u uspostavi današnje hrvatske države, bio veoma poznat i priznat u hrvatskoj emigraciji. Rođen je u Obljaju, u blizini Bosanskog Grahova, 15. svibnja 1938. u brojnoj obitelji od oca Ante i majke Ane. Još kao trogodišnje dijete, zajedno s roditeljima, sestrama i braćom, iskusio je progonstvo. Poput svete obitelji, koja je bježala pred Herodom, roditelji Ante i Ana Čulina, sa svojom djecom, u drugoj polovici 1941., morali su bježati pred četničko-partizanskim hordama.
U travnju 1941. godine Bosansko Grahovo s obližnjim selima, uključujući i Obljaj, postalo je dio Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Bio je to razlog tamošnjem srpskom stanovništvu za pobunu protiv hrvatskih susjeda i dizanje četničko-partizanskog ustanka 27. srpnja 1941.  Ustanici su se podijelili u dvije frakcije, rojalističke četnike i komunističke partizane, ali cilj jednih i drugih je bio istrijebiti što više Hrvata katolika. Pred tom četničko-komunističkom najezdom iz Bosanskog Grahova, Obljaja i okolnih mjesta hrvatske obitelji, s prezimenima Bilanđije, Čačići, Čuline, Sarići, Špiranovići, Vulići, itd., morale su napustiti svoje mjesto i pobjeći. Četničko-partizanski ustanici su opljačkali i spalili sve hrvatske kuće.  Hrvatsko stanovništvo je većim dijelom uništeno i protjerano. One koji na vrijeme nisu uspjeli pobjeći, četnici su mučili i pobili. Već u prvim danima četničih napada, koje je predvodio Branko Bogunović, u Grahovu su ubijena 62 Hrvata, rimokatolička župa spaljena, a grahovski župnik don Juraj Gospodnetićje bio nataknut na ražanj, a potom živ pečen pred očima svoje majke. S njime je ubijeno više od 250 Hrvata, žena, muškaraca i djece u selima Obljaju, Koritima, Luci, Ugarcima i Crnom Lugu. U izvješću Župe oblasti Knin od 13. studenog 1941. za četničkog vođu Bogunovića piše da "prijeti i danomice ubija i kolje hrvatski narod, sve dotle dok ne ubije do zadnjega Hrvata, jer da u njegovom kraju ne smije biti živo ni jedno hrvatsko lice.”
 
Uz vlč. Jurja Gospodnetićameđu žrtvama posebno se ističe Anica Barać iz sela Peći,koju su četnici zvjerski mučili i ubili, zajedno s njezinim mužem Stipom i osmero njihovedjece.  Nju je prošle godine grahovski župnik don Davor Klečina s pravom nazvao „majkom Makabejkom“.
Od članova župe Bosanskog Grahova, kojih je prije rata bilo više od 1000, kraj rata na svojim ognjištima dočekalo je manje od stotinjak. Većina imovine grahovskih Hrvata oteta je, nacionalizirana i poklonjena pripadnicima srpskog stanovništva. Bila je to njihova plaća i nagrada za klanje i progon “narodnih neprijatelja”.
     
Po povratku u selo, obitelj Čulina je našla spaljenu kuću, bez stoke i potrebnog alata za obradu zemlje. Trebalo je početi život iznova. Da bi živjeli u miru sa pravoslavnim susjedima otac Ante im je često puta besplatno pomagao u obradi zemlje. Te ružne uspomene i predodžbe, koje su bile odraz četničkog morala i “hrabrosti”, zauvijek su ostale u sjećanjuSrećka Čuline. Nakon očeve smrti, koji je rano umro od raka, Srećko se snalazio kako je najbolje mogao i znao. Kao dječak, neko vrijeme je živio kod strica u Prijedoru i tamo pohađao nižu školu. Osjećaj nepravde koji je osjetio kao dijete, bio mu je u kasnijim godinama poticaj da radi na ostvarenju slobodne i socijalno pravedne hrvatske države i da u svom odnosu prema suradnicima bude iskren i pravedan.  
 
Protiv svake Jugoslavije
 
Srećko Čulina nikad nije prihvatio Jugoslaviju ni jugoslavenstvo, a za Titinu jugoslavensku politiku je znao reći da je ona “produžetak jugočetničke politike”. Zbog prošlosti njegove obitelji, te njegovih osobnih nacionalnih uvjerenja i privrženosti hrvatskoj državnosti, jugoslaveni su ga nazivali ustašom i psovali mu ustašku majku. Kao mladićje osuđen na 5 i pol godina robije koju je izdržao na Golom otoku. Nakon robije živio je neko vrijeme u Zagrebu i radio kao strojar. Šezdesetih godina pobjegao je u Italiju, a odatle odlazi u Njemačku. Iz Njemačke je otputovao u SAD, najprije u Cleveland, gdje je osnovao obitelj, a iz Clevelanda u San Francisco. Tamo je otvorio malu strojarsku radnju i materijalno napredovao.
 
U SAD-u je došao u dodir s raznim hrvatskim političkim i kulturnim organizacijama i športskim društvima. Smatrao je da je ljudska i hrvatska dužnost svakog Hrvata pomoći hrvatskom narodu u domovini i raditi za Hrvatsku sve ono što se nije moglo ni smjelo raditi u domovini. U početku je bio angažiran u športskim društvima, čitao je hrvatski tisak i pratio rad političkih organizacija.Nakon što je spoznao da politika ima svoju svrhu i ciljeve i da se ti ciljevi jedino mogu postići ustrajnim radom i žrtvama unutar političke stranke, oduševljen idejama i programom Hrvatske republikanske stranke, te pojavom revolucionarnog lista “Hrvatska borba” čiji je urednik bio mladi i poletni intelektualac i republikanac Rudolf Arapović, Čulina je postao član stranke i jedan od njezinih najaktivnijih članova. Iskreno je surađivao s članovima Izvršnog odbora stranke, a na lokalnoj razini, unutar stranke, politički je radio s Marinkom Jelićem, Jozom i Miljenkom Brekalom, Brankom Ćorićem, Vencelom Mlinarevićem i drugima. Širio je i materijalno podupirao tisak stranke, a ponekad je u njemu objavio kraći članak ili važno pismo. Bio je također aktivni član Hrvatskog narodnog vijeća. Sudjelovao je u protujugoslavenskim akcijama, a posebno u javnim demonstracijama. Svojim političkim radom i ogromnim žrtvama, pokazao je da je sljedbenik oca domovine Ante Starčevića i vjerni tumač i širitelj ideje “Integralne slobode” Ivana Oršanića, osnivača Hrvatske republikanske stranke. Često je ponavljao Oršanićevu izreku da je Jugoslavija diktatura ili je ne može biti.
 
Bio je svjestan da se odcjepljenjem od Jugoslavije i uspostavom hrvatske države ostvaruje hrvatsko oslobođenje, ali ne i sloboda i da je oslobođenje tek uvjet i prvi korak do slobode. Znao je da Hrvati kao narod bez svoje države ne mogu opstati i da je ona jedino mjesto koje im pruža mogućnost nacionalnog, političkog, kulturnog, ekonomskog i vjerskog razvitka i napretka, ali je isto tako znao da državi koja nije istinski slobodna, pravna i socijalno pravedna, prijeti opasnost opstanka. 
Radio je i surađivao sa svima koji su bili za hrvatsku državu. Propast Jugoslavije i osnutak hrvatske države dočekao je s velikom radošću i nadom. Materijalno je pomagao predstavnike svih novoosnovanih političkih stranaka i organizacija u Hrvatskoj, posebno dr. Franju Tuđmana i dr. Marka Veselicu.
 
Nakon srpske i crnogorske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, Čulina je sa svojim povjerljivim suradnicima u Kaliforniji osnovao Fond za pomaganje Hrvata u domovini. Pomoć se sastojala u novcu, hrani, odjeći i oružju. Slanje oružja bilo je od posebne važnosti, jer su Hrvati u prvim mjesecima velikosrpske agresije bili potpuno goloruki. Čim je saznao da je američka tajna policija otkrila njihovu djelatnost, Čulina je potajno otputovao u Kanadu, a odatle u Hrvatsku. Nekoliko godina kasnije, nakon što je američki sud odbacio optužbu protiv njega, vratio se u SAD i neko vrijeme živio u Arizoni. Umoran dugim izbjegličkim životom, ponovno se vraća u Hrvatsku i u njoj je proživio ostatak života. 
Pokojni Srećko iza sebe ostavlja četiri kćeri i sina, dva brata i brojnu rodbinu i prijatelje. Svima njima, u moje osobno ime, te u ime njegovih i mojih bivših političkih suradnika, pripadnika Hrvatske republikanske stranke, izražavam duboku sućut.
Vječna slava dugogodišnjem stranačkom suborcu i političkom suradniku Srećku Čulini!   
 

Šime Letina

Nikolina majka Vlasta bila je kći Ivana Lorkovića i sestra Mladena Lorkovića

 
 
Debelić, Nikola, hrvatski dirigent, diplomat i domoljub (Zagreb, 24. XI. 1934. – Zagreb, 28. VI. 2020.), umro je u nedjelju poslijepodne 28. lipnja 2020. u 86. godini života. Dirigiranje diplomirao 1958. na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gdje je i magistrirao 1966. Usavršavao se u Austriji (Mozarteum, kod L. Matačića) i SAD-u (New York, kod J. Parlea). Djelovao u Sarajevu (korepetitor i dirigent Opere), a od 1970-ih kao dirigent pretežito u Hrvatskoj (Gradski orkestar u Dubrovniku, dirigent Opere HNK u Zagrebu). Utemeljitelj (1987.) i umjetnički ravnatelj Istarskoga simfonijskoga orkestra te Istarskoga glazbenog ljeta (1991.) u Puli. Istodobno je bio profesor dirigiranja (od 1987.) i dekan (od 1991.) na Pedagoškom fakultetu u Puli. God. 1992. imenovan veleposlanikom RH u Rumunjskoj, a potom generalni konzul RH u Perthu u Australiji. Gostovao je u Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Švicarskoj, Mađarskoj, Poljskoj i SSSR-u. Osobite je uspjehe postignuo na višemjesečnim turnejama s dubrovačkim Gradskim orkestrom po SAD i Kanadi (1975. i 1978), gdje je na gotovo 100 koncerata izvodio i djela hrvatskih skladatelja. Repertoar mu uključuje standardna djela operne i orkestralne literature.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/b/bf/Nikola_Debeli%C4%87.jpg
Rođen je u Zagrebu. Sin je veterinarskog stručnjaka, mikrobiologa iz Prkovaca Šime Debelića i pijanistice Vlaste rođ. Lorković. Nećak je hrvatskoga političara i publiciste Mladena Lorkovića (Zagreb, 1. III. 1909. – Lepoglava, 30. IV. 1945.). Godinu ranije rodio mu se brat Mladen, poslije poznati hrvatsko-njemački liječnik pulmolog i alergolog. Kad se Nikola rodio, otac Šima onda je još bio docent, a poslije je postao redovni profesor na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, autor mnogih znanstvenih članaka. Poslije je otac bio voditelj Odsjeka za veterinarstvo pri vladi Banovine Hrvatske, a u Vladi NDH na gospodarskim poslovima. Pred dolazak Titovih partizana u Zagreb 8. svibnja, nije pobjegao kao ostali članovi ustaške Vlade, nego je ostao u gradu raditi svoj svakodnevni posao. Nove jugokomunističke vlasti uhitile su ga 17. svibnja 1945. u Zagrebu i ubile na Savskoj cesti u Zagrebu, krajem svibnja 1945. Mati Vlasta, bila je kći Ivana Lorkovića i sestra Mladena Lorkovića.
Nikola Debelić oženio se Katarinom rođ. Smoje, profesoricom kemije. Otac je dvojice sinova, Berislava Šimuna i Ivana Stanislava.
 
Dirigentski rad
Dirigiranje studirao u Beogradu, Sarajevu, Salzburgu, New Yorku (Fulbright) i Londonu (British Council), magisterij znanosti. Dvostruki počasni doktorat. Dobitnik II. nagrade na Međunarodnom dirigentskom natjecanju u Besançonu (Fr.) 1961.
Dirigent Opere u Sarajevu (1958. – 1971.).
Ravnatelj i dirigent
Simfonijskog orkestra Dubrovnik (1971. - 1979.).
Dirigent Opere
HNK u Zagrebu (1979. - 1987.).
Profesor i dekan Pedagoškog fakulteta u Puli, osnivač i umjetnički ravnatelj Istarskog glazbenog ljeta i Istarskog simfonijskog orkestra (1986. – 1992.).
Kao gost dirigirao u većini europskih zemalja i SAD-a.
Sa Simfonijskim orkestrom Dubrovnik ostvario opsežne turneje: 1974. Švicarska, Njemačka, Belgija, Nizozemska.
Godine 1975. i 1978., u suradnji s Agencijom Columbia Artists Man. iz New Yorka, organizirao dvo- i tromjesečnu turneju po SAD-u i Kanadi (preko 120 koncerata, solisti Vladimir Krpan, Ivo Pogorelić, Valter Dešpalj...) što su vjerojatno najopsežnije turneje jednog hrvatskog, tada i jugoslavenskog, orkestra u SAD-u.
Dobitnik plakete
Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika 1998. godine, povodom 40. godišnjice rada.
 
Javna djelatnost
Prvi veleposlanik RH u Rumunjskoj (1992. – 1996.).
Generalni konzul RH u Perthu
u Zapadnoj Australiji (1997. – 2000.).
Prvi počasni doktor Muzičke Akademije u
Bukureštu.
Počasni doktor Muzičke Akademije u
Cluj - Napoci.
Počasni građanin grada Cluj - Napoca i hrvatskih općina Karašova i Lupac.
Za svoje zasluge u razvijanju gospodarskih veza primio od
ministra vanjskih poslova Rumunjske 'Kristalni Globus'.
Predsjednik Nadzornog odbora Hrvatskog diplomatskog kluba od osnutka 2001. do 2010. godine.
Redoviti član Viteškog reda Sv. Lazara Jeruzalemskog, Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja", Hrvatske Paneuropske unije i dr.
Nositelj odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Reda hrvatskog trolista i Spomenice domovinske zahvalnosti.
Posljednji ispraćaj bit će na Krematoriju na Mirogoju u četvrtak, 2. srpnja 2020. u 12 sati.

 

Marijan Majstorović

Anketa

Jeste li iznenađeni izbornim rezultatima?

Ponedjeljak, 06/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1017 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević