Get Adobe Flash player
Hrvatska izumire – političari ne haju!

Hrvatska izumire – političari ne haju!

Svijet se mijenja, samo naša politika to ne...

Hrvatska shizoidna politika

Hrvatska shizoidna politika

Ukoliko HDZ ne istjera Plenkovića, prijeti mu teški...

Referendum je rješenje problema

Referendum je rješenje problema

Izborne jedinice su neprirodno skrojene izbornim...

Pismo iz sela koje nestaje...

Pismo iz sela koje nestaje...

Aferu su zapečatili oni koji su državu prevarili na...

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Slavko Goldstein: »Logor je osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu...

  • Hrvatska izumire – političari ne haju!

    Hrvatska izumire – političari ne haju!

    srijeda, 16. svibnja 2018. 07:04
  • Hrvatska shizoidna politika

    Hrvatska shizoidna politika

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:53
  • Referendum je rješenje problema

    Referendum je rješenje problema

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:46
  • Pismo iz sela koje nestaje...

    Pismo iz sela koje nestaje...

    srijeda, 16. svibnja 2018. 22:55
  • Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    utorak, 15. svibnja 2018. 15:27

POLEMIKA - Kada hrvatsku književnost promoviraju obožavatelji Vojislava Šešelja

 
 
Hrvatska je književnost u Vojvodini živa! O njezinoj vitalnosti ne bi trebalo posebno „trošiti“ vrijeme. Ni riječi! Isto tako, književnost je najrazvijeniji dio umjetničkih sastavnica kulture Hrvata u Vojvodini. Ne od danas. Niti od jučer! Dokaz toga jesu brojnost i vrsta objavljenih publikacija. Dokaz jest i veliki broj osoba koje sudjeluju u ovdašnjem književnome životu – i to u svim segmentima književničkoga soja: bilježimo ih u rasponu od etabliranih književnika i gotovo klasika pa do književnika u pokušaju i naivaca.
http://www.ico.rs/wp-content/uploads/2014/11/promocija-seselj.jpg
Ima i mladih, ali još više onih u poodmakloj dobi. I njihovih je svih djela, među kojima po broju prednjače pjesme, najviše od svih stvaralačkih umjetnosti... Riječju, književnost među Hrvatima u Vojvodini plodna je vlastitim sadržajima, gusta sa sudionicima i bogata u svojim ishodima.
 
Nerazvijen književni sustav i slabosti autoreprezentacije
 
Pa ipak, to ne znači da književnost Hrvata u Vojvodini nema i svojih slabosti. Najprije o zacijelo najvažnijoj – ona je još uvijek književnost bez svih elemenata sustava! Primjerice, još uvijek izostaje kritički percipirana cjelokupna vlastita povijest. Spomenimo i nedovoljno razvijene strukturalne čimbenike kada je riječ o respektabilnijoj samostalnoj opstojnosti (npr. neriješeno pitanje diseminacije knjiga) i ozbiljnijem vlastitom predstavljanju (npr. tragično mali broj književnih večeri).
 
Razlog tako čemu – nerazvijenosti književnoga sustava – da se tumačiti i nepovoljnim povijesnim nasljeđem. Naime, tek nakon raspada socijalističke Jugoslavije, u uvjetima nemogućnosti neposredovanoga naslanjanja na hrvatski književni sustav i ekstremnog eksluzivizma srpskoga književnoga sustava, hrvatska je književnost u Vojvodini tijekom 1990-ih, u društveno veoma nepovoljnim okolnostima, postupno zadobivala vlastiti samostalni institucionalni okvir, a konture sustava, napose dijelove autoreprezentacije, ubrzano razvija tek nakon pada režima Slobodana Miloševića. No, ovaj proces, unatoč svim naporima, do danas nije do kraja završen.
 
Pod autoreprezentacijom razumijevamo, pak, relativno samostalan sustav različitih institucija i razvijenih segmenata kulturne scene (udruge, nakladništvo, časopisna produkcija, predstavljanja u javnosti, književne manifestacije i susreti, čitateljska publika te, na koncu, nagrade i druge valorizacijske prakse, sve do procesa kanonizacije), čija se osnovna misija sadržava u osiguravanju organiziranog, kontinuiranog, pluralnog i javnog opstojanja i pulsiranja književnog života na hrvatskom jeziku u Vojvodini, i to u vlastitoj punini bogatstva. No, sadašnja je konstelacija, rekli smo, drugačija – dok je književnih djela baš dosta, drugih je književnih instituta i praksi među vojvođanskim Hrvatima nedopustivo malo.
 
Strategije pristupa valorizacijskim praksama
 
Govoreći konkretno, književnost Hrvata u Vojvodini još i danas pulsira i očituje se bez čvršćeg i trajnijeg okvira valorizacijskih nastojanja! Drugim riječima, književnost se među Hrvatima u Vojvodini često zna iscrpljivati u činu književnoga stvaralaštva i prateće naklade književnih djela, dok su strukture i sastavnice književne percepcije i valorizacije (književna kritika istih djela u periodici i novinstvu, kritička sažimanja opusa pojedinaca, prikazi značajnih fenomena u književnim opusima više osoba, kritički pregledi povijesti književnosti itd.) uvelike izostajali i još uvijek izostaju. Temeljni razlog takvom, priznajmo, nepovoljnom stanju hrvatske književnosti u Vojvodini pripisujemo malobrojnim stručnim i obrazovanim recipijentima te odsustvu središnje valorizacijske ustanove – katedre za hrvatski jezik i književnost na nekom ovdašnjem sveučilištu.
 
Naravno, oba su momenta – i izostanak valorizacijskih praksi i visoko neobrazovana čitateljska publika – i više nego posljedično uočljiva u vidu, recimo, objave književnih djela često upitne vrijednosti, čija se onda uloga u ovdašnjem hrvatskom kulturnom prostoru nadaje više nego upitnom. Stoga se mnogi sudionici književnoga života među Hrvatima u Vojvodini trse nadomjestiti spomenutu strukturalnu slabost. Pri tomu se mogu, čini se, registrirati sljedeće strategije. Prva je fatalističko mirenje s postojećim stanjem, u stilu „zašto se tim suviškom književnog stvaralaštva uopće baviti – važno je da mi imamo djela za objaviti! Imamo i mi Hrvati tušta i debeli knjiga! Valorizacija nam jednostavno nije potrebna.“ Ova logika mišljenja prisutna je kod neprofesionalnih nakladnika, razdraganih kulturnih poslenika slabije naobrazbe te stvaratelja bez rafiniranijih estetskih kriterija. I ona je još uvijek relativno najraširenija!
 
Drugu strategiju primjećujemo u opredjeljenju da se situacija glede ovoga problema počne planskim pristupom sustavno, no postupno mijenjati. I to ne samo na način ukazivanja na potrebu razvijanja valorizacijskih praksi u hrvatskoj književnosti u Vojvodini, nego i djelatnom provedbom kritičkog iščitavanja književne produkcije, uz redovite objave takvih napisa u periodici i drugim publikacijama, uz uključivanje sve većeg, a napose obrazovanijega i mlađega naraštaja, broja takmaca. Ova se strategija da prepoznati u uređivačkoj politici Časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ.
 
Na koncu, u književnosti Hrvata u Vojvodini bilježimo još jednu strategiju. Ona, u formalnom smislu, priznaje da je prezentacija i valorizacija književne prakse i više nego potrebna, no realizaciju iste ostvaruje ne toliko i ne samo na nakaradan, nego, smijemo reći, i po mjesnu hrvatsku književnost poguban način. I u ovome napisu upravo je o njoj riječ, a vezuje se uz djelovanje Hrvatskog kulturno-prosvjetno-umjetničkoga društva Stanislav Preprek iz Novog Sada (osnovano 2005.) u području „književnosti“ (recimo odmah i izričito, na temelju iščitanih njihovih publikacija, estetski često upitne kvalitete – tu nije i ne može biti riječ o main streamu umjetničke hrvatske književnosti u Vojvodini!) u posljednje četiri godine. Društvo je tijekom svojega rada objavilo petnaestak knjiga, uglavnom poezije, no želi se nametnuti kao stožerno mjesto hrvatske književnosti u Vojvodini.
 
Glavni valorizator opčinjen „likom i djelom“ Vojislava Šešelja (sic!)
 
Vjerojatno svjesni važnosti naznačenih deficita hrvatske književnosti u Vojvodini a vođeni gorljivim entuzijazmom voditelja Preprekova Književnoga kluba, uvukli su, od 2015. godine, kao jednog od glavnog predstavljača i vodećeg recenzenta svojih književničkih napora, kako sami vole isticati „književnog kritičara mr.“, Pavela Domonjija. Naravno, samo po sebi, reklo bi se, ništa neobično. Štoviše, dobro je da hrvatsku književnost u Vojvodini čitaju i (pr)ocjenjuju i osobe koje pripadaju drugim kulturnim krugovima. Istina, može biti nejasno što se ovaj vremešni kritičar tek sada počeo zanimati za književnost Hrvata u Vojvodini, ali i ne mora, jer znatiželja kritičara i magistara nije nužno vezana uz dob. Isto tako, može se činiti čudnim stanoviti monopol „predstavljača i kritičara“ Domonjija na Preprekova izdanja, ali i ne mora, s obzirom na činjenicu da hrvatska književnost u Vojvodini nije baš prijemčiva pa na tržištu nema previše kritičarskih interesenata.
 
Bilo kako bilo sa spomenutim pitanjima i prijeporima, činjenice jesu da je „književni kritičar mr.“ Pavel Domonji pod starost počeo sustavnije pratiti i referirati se na jedan mali, može se reći neznatni, dio hrvatske književnosti u Vojvodini – onaj koji producira i promovira Književni klub HKPUD-a Stanislav Preprek iz Novoga Sada, spram čijeg djelovanja nastupa posve afirmativno kako u svojim javnim nastupima na predstavljanjima tako i u svojim, istina ne previše inventivnim niti u književnom smislu relevantnim, recenzijama koje se objavljuju u Preprekovim publikacijama. I to, također, nije ni na koji način upitno!
 
Upitnim se, pak, nadaje sljedeće: narečeni „književni kritičar mr.“ Pavel Domonji član je, prema napisima iz medija kojima je vjerovati, ni manje ni više nego Srpske radikalne stranke, bio je čak i njihov kandidat na proteklim izborima za pokrajinski parlament, a usto gorljivi je promicatelj i hvalitelj „lika i djela“ predsjednika srbijanskih radikala Vojislava Šešelja. Štoviše, veći je broj njegovih knjiga i preveo na slovački jezik! Riječ je o onom istom Vojislavu Šešelju, za kojega se dobro zna što je o Hrvatima ne samo govorio i što danas govori, nego što je sve spram Hrvata, pa i onih u Vojvodini, činio u prvoj polovici 1990-ih! A činio je to i u Hrtkovcima, zavičaju voditelja Književnog kluba ove udruge! Za ta je „djela“ Vojislav Šešelj optužen za ratne zločine pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu!
 
No, takvo što Preprekovom „književnom kritičaru mr.“ Pavelu Domonjiju nije problem. Štoviše, predstavljao je on, među ostalim, u Odžacima knjigu Vojislava Šešelja, obratimo pozornost dobro na naslov, Srpski narod mora da oslobodi Republiku Srpsku Krajinu, ustvrdivši tom prigodom da je „Šešelj svojim knjigama dao nemerljiv doprinos modernoj političkoj misli i modernoj političkoj istoriji, ne samo srpskog naroda, već i Evrope i sveta“ (vidi: http://www.ico.rs/u-odzacima-promovisane-dve-nove-knjige-vojislava-seselja/, pristupano 7. IV. 2018.). Ili, na tribini, Oslobodite Šešelja u Novom Sadu u jesen 2014. isti je Domonji izjavio: „Šešelj je genije pravde. Njegova beskompromisna borba je u službi svoga naroda i to je ono što mu daje snagu. Vojislav Šešelj raskrinkava i naše političare, koji su u službi stranaca i rade protiv interesa sopstvenog naroda. On je svedok istine koji u potpunosti razobličava Haški tribunal i spolja i iznutra. Njega održava stvaralaštvo: širina duha, stvaralačka imaginacija i aktivnost njegove duše“ (http://www.rtv.rs/sr_lat/vojvodina/novi-sad/protestno-vece-i-setnja-za-seselja_530665.html, pristupano 7. IV. 2018.).
 
Štetočinstvo književno-kritičarskih usluga
 
Naravno, politička stajališta ne moraju uvijek biti od presudne važnosti za kvalitetu posla kojim se čovjek bavi. Također, politička stajališta ne moraju a priori biti ni u kakvoj korelaciji s estetskim svjetonazorom i ishodišnim kritičkim vrednovanjima umjetničkih djela. Isto tako, politička stajališta ne moraju nužno biti u funkciji ograničavanja slobode nečijeg djelovanja. Pa ipak, iznesena načela itekako mogu biti i više nego prijeporna kada je riječ o konkretnom angažmanu „književnog kritičara mr.“ Pavela Domonjija u Književnom klubu HKUPD-a Stanislav Preprek iz Novog Sada. Takvo što smatramo na temelju sljedećih razloga:
 
Najprije ćemo ukazati na onaj koji smjera na meritum – na stručnost, koji se mora označiti isključivo negativnim. Naime, „književni kritičar mr.“ Pavel Domonji u svojim objavljenim recenzijama u Preprekovim izdanjima i javnim nastupima očituje visok stupanj neznanja kada je riječ kako o generičkim, tako i o aktualnim kontekstima književnosti čije autore predstavlja. Jer, od književnoga kritičara s titulom magistra, a ne tek pohvalitelja „pjesništva“, osobito vodećih ljudi Preprekovaca, očekuje se daleko više – recimo, situacijsko smještanje objavljenih poetskih ostvaraja u cjelinu hrvatskoga pjesništva kako u dijakronijske, tako i u sinkronijske koordinate, ili točnije diferencirajuće određivanje poetike zastupljenih autora u odnosu na glavne tendencije hrvatskoga pjesništva u Vojvodini. Budući da tako što i u elementarnome izostaje, Domonjijevo „kritičarsko“ pačanje u hrvatsko pjesništvo u Vojvodini smatramo ne samo i ne toliko jalovim, nego i posve nepotrebnim, jer u sebi ne sadržava nikakve novume. Ili se smjera na nešto drugo? Možda je njegovo pohvalno „kritičko“ pisanje o djelima često sumnjive kvalitete zapravo valorizacija upravo takve književnosti koja će potom u srbijanskim krugovima biti proglašena main streamom umjetničke hrvatske književnosti?!
 
Drugo, valja imati na umu i posljedice njegova „književnoga rada“ na ideologijskome planu, planu glede kojega i književnosti moraju računati! Jer, ni one nisu imune od konkretnih društvenih užljebljenja. Naravno, ovdje ne računamo toliko na eventualnu političku korektnost Domonjijevih napisa – tu je on posve zahvalni suradnik, koliko na slanje poruka situiranih u šire društvene kontekste. Recimo, hrvatska književnost u Vojvodini nije dorasla samosvojnosti i kritičarskoj samostalnosti nego kao služinčadska mora biti, mazohistički dakako, navezana na resurse književne scene u Srbiji. U protivnom, Preprekovci bi registrirali nedavno preminuće barda hrvatske književnosti u Vojvodini, inače njihovog sunarodnjaka, Petka Vojnića Purčara te mu odali, makar odlaskom na sahranu, minimalnu počast.
 
Naime, i to je treći naš temeljni prigovor praksi Preprekovaca, očito nedorasla i infantilna djelovanja u području književnosti. Djelovanja koje namjerno izostavlja navezanost na hrvatsku književnost u Vojvodini i njezine resurse, bilo da je riječ o drugim sredinama (recimo, Subotica) ili o postojećim književno-kritičarskim imenima (recimo, Zvonko Sarić), te je, dakako, lažno i sektaški čini neintegrativnom. Jer, ovako uspostavljena i kritički (pozitivno) vrjednovana može se za nekoga, napose one koji hrvatsku književnost u Vojvodini ne poznaju – a takvi su gotovo svi!, nadavati kao jedina i kao relevantna! Svega toga napose trebaju biti svjesni književni krugovi u Hrvatskoj te oni koji dodjeljuju novac za kulturne programe Hrvata u Vojvodini. Oni i samo oni moraju biti svjesni da njihova pomoć ovome nastojanju jest samo odmoć Hrvatima u Vojvodini i njihovoj književnosti!
 

Tomislav Žigmanov, glavni i odgovorni urednik Časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ; http://zkvh.org.rs/index.php/vijesti/aktivnosti-zavoda/4699-kada-hrvatsku-knjizevnost-promoviraju-obozavatelji-vojislava-seselja

U Siriji i Iraku je do sada poginulo 76 državljana BiH, među kojima je pet žena i četvero djece

 
 
Sedamdeset i šest bh državljana poginulo je u Siriji i Iraku, navedeno je u izvještaju bh sigurnosnih službi koji je u posjedu Žurnala. Među poginulima je najmanje četvero djece, te pet žena koje su na teritoriju Sirije i Iraka otišle sa svojim muževima koji su bili pripadnici ISIL-a. Tomu treba dodati još pet osoba koje su rođene na teritoriju BiH, ali su u Siriji i Iraku ratovali ili boravili kao državljani drugih europskih zemalja.
http://www.dnevno.ba/wp-content/uploads/2018/04/Poginuli2Sirija13042018.jpg
Zubejr Imširović rođen je u Bihaću 1999 godine. Njegovi roditelji, potom, prelaze da žive u Gornju Maoču, odakle odlaze u Siriju. Poginuo je krajem lipnja 2015. godine, prilikom bombardiranja grada Jarabulusa. 
Ahmed Laidi, sin Ridhe, pastorak bh državljanina Emira Ališića. Rođen je 2000. godine, a kao sedamnaestogodišnjak je poginuo 2017. godine u prijestolnici ISIL-a Raqqi. Preostalo troje djece zasad nije identificirano, ali istražna tijela raspolažu informacijama da je dvoje djece stradalo prilikom bombardiranja kuće u kojoj je živjela obitelj Valdesa Karića. Valdes je u Siriju otišao 2014. godine zajedno sa suprugom Eminom Ahmetović i dvoje djece. Prilikom bombardiranja, 19. veljače 2016. godine, avio bomba pogodila je kuću u kojoj su živjeli, te su svi poginuli. Prema policijskim informacijama, Emina Ahmetović je prilikom pogibije bila trudna. 
Fatima Mahmutović je također stradala u Siriji. Rođena je 1957. godine u BiH. Poginula je 2014. godine prilikom granatiranja. I njena dva sina, Mirzet i Jasmin, poginuli su u Siriji. Obojica su stradali od autobombe 2016. godine.  
Azra Dukić podrijetlom je iz BiH. Rođena je 1987. godine, a u Siriju je otišla iz Njemačke. Sigurnosne službe raspolažu informacijama da je umrla prirodnom smrću u srpnju 2016. godine. 
Esmira Kargić-Dogan rođena je 1991. godine u Jajcu. Njezin suprug Amir Kargić poginuo je kao pripadnik ISIL-a, dok se ona, u veljači 2017. godine, ugušila od dima zajedno sa sinom iz braka sklopljenog u Siriji. 
Posljednja žena, podrijetlom iz BiH, koja je poginula u Siriji je Ines Redžepagić. Iako je rođena na Kosovu 1995. godine, ona je živjela u Sarajevu, odakle je sa suprugom Benjaminom Tanovićem otišla u Siriju. Benjamin je poginuo u studenome 2015. godine, dok je Ines stradala u ožujku 2018. godine u okolici Abu Kamala. 
U ožujku ove godine, također u okolici Abu Kamala, u napadu dronom ubijena su trojica bh državljana. U pitanju su Ines Midžić zvani Salahadin iz Bihaća, Eduard Durguti zvani Musa iz Zenice, te Naser Arnaut iz Sarajeva. Sva trojica bili su aktivni ratnici ISIL-a, te su se pojavljivali na nekoliko propagandnih video poruka te terorističke organizacije.
 
U nastavku objavljujemo popis svih poginulih bh državljana i okolnosti njihove pogibije.
Mevludin Ahmetspahić zvani Davud Abdul Sadik iz Zenice. Poginuo je u studenome 2014. godine prilikom bombardiranja savezničkih zrakoplova. 
Azmir Ališić zvani Ebu Hamza rođen je 1990. godine u Sanskom Mostu. Poginuo je u siječnju 2014. godine u sukobima sa Slobodnom vojskom Sirije.
Senad Avdić iz Brčkog poginuo je kao pripadnik ISIL-a na ratištu u Iraku, u studenome 2014. godine. 
Naser Arnaut zvani Alahov Rob iz Sarajeva poginuo je u ožujku 2018. godine u napadu dronom. 
Nermin Bajramović iz Bihaća u Siriju je otišao kao državljanin Austrije. Poginuo je u srpnju 2015. godine. 
Semir Bajrić rođen je u Njemačkoj 1996. godine. Poginuo je kao pripadnik ISIL-a u jesen 2015. godine. 
Samir Begić iz Bihaća poginuo je u travnju 2014. godine. 
Bilal Berbić iz Kaknja poginuo je u rujnu 2013. godine.
Nihad Berković iz Kladnja poginuo je u lipnju 2016. godine. Pogođen je snajperom tijekom borbe s kurdskim snagama. 
Elvis Burzić iz Sarajeva poginuo je sredinom lipnja 2016. godine u Raqqi, prijestolnici ISIL-a. 
Mevludin Cicvara u Siriju je otišao iz Gornje Maoče. Poginuo je u siječnju 2014. godine. 
Amir Crljenković iz Prijedora poginuo je krajem lipnja 2014. godine. 
Seid Čolić zvani Ebu Usama poginuo je u ožujku 2015. godine u okolici Kobanea. 
Tada je stradao i Denis Delanović koji je rođen Ljubljani, a čiji su roditelji podrijetlom iz Velike Kladuše. 
Mehidin Deli u Siriju je otišao iz Beča. Poginuo je prilikom bombardiranja Jarabulusa. 
Midhat Đono iz Hadžića u Siriji je stradao u prometnoj nesreći.
Amer Džinić iz Tešnja poginuo je od avio bombe u gradu Dier Ez Zur. 
Emrah Fojnica poginuo je u kolovozu 2014. godine prilikom izvođenja samoubojstvenog napada u Iraku. 
Asmir Gostevčić iz Sarajeva također je poginuo prilikom izvođenja samoubojstvenog napada. 
Senad Grabus iz Rahića kod Brčkog poginuo je u borbama kod grada Kewsera.
Ramo Grahović zvani Zejd El Bosni iz Velike Kladuše poginuo je u studenome 2016. godine kao pripadnik ISIL-a. S njim je tada poginuo i njegov sin Armin Grahović rođen 1995. godine. 
Elvis Hajrić zvani Ebu Safija iz Doboja poginuo je u rujnu 2014. godine u gradu Ayn Al Arabu. 
Derviš Halilović iz Zenice poginuo je u rujnu 2013. godine od granate.
Jasmin Hasičić je poginuo u gradu Manbiju u lipnju 2016. godine prilikom avio bombardiranja. 
Fikret Hašimović iz Gornje Maoče poginuo je 2015. godine prilikom bitke za Kobane. 
Elzir Hrvat iz Austrije je otišao u Siriju gdje je poginuo kao pripadnik ISIL-a.
Said Husejinović umro je u Siriji usljed posljedica srčanog udara. 
Nermin Jahić zvani Ebu Zekerija poginuo je u Raqqi u veljači 2017. godine. 
Jedan od ISIL-ovih komandosa Bajro Ikanović poginuo je u ožujku 2016. godine. Njegov automobil pogođen je raketom iz drona. 
Edin Kahriman zvani Amr Shaam iz Maglaja poginuo je u srpnju 2017. godine.
Amir Kargić iz Zenice poginuo je u siječnju 2014. godine u borbama protiv Slobodne vojske Sirije. 
Haris Karičanin  iz Bugojna poginuo je u veljači 2016. godine. 
Senad Kobap iz Travnika poginuo je u studenome 2013. godine. 
Elmin Kovač iz Zenice poginuo je u siriji u siječnju 2014. godine. 
Semiz Mandžuka iz Kaknja poginuo je u listopadu 2015. godine. 
Sulejman Mešanović iz Gradačca poginuo je u Jarabulusu 2015. godine.
Ismar Mešinović iz Teslića, koji je u Siriju otišao iz Italije, poginuo je početkom siječnja 2014. godine. 
Atif Nuhanović zvani El Bosnavi iz Maglaja poginuo je početkom 2014. godine. 
Eric Nuhanović, rođen u Italiji, poginuo je sredinom veljače 2015. godine.
Sulejman Nuhić iz Bugojna poginuo je u travnju 2016. godine u Iraku. 
Sejdin Omerdić zvani Saad Sejdin iz Zenice poginuo je 2014. godine tijekom avio bombardiranja. 
Denis Osmanović u Siriju je otišao iz Luksemburga. Poginuo u ožujku 2017. godine. Njegov brat Anes Osmanović poginuo je u Iraku u tijeku 2016. godine.
Ramo Pazara zvani Abdulah poginuo je sredinom rujna 2014. godine.
Harun Pečenković, rođen 1998. godine u Bihaću, poginuo u srpnju 2017. godine. Njegov otac Edin Pečenković poginuo u prosincu 2015. godine. 
Enver Pramenković u Siriju otišao iz Stuttgarta, a poginuo je u ožujku 2014. godine. 
Emrah Pilipović poginuo početkom siječnja 2014. godine u međusobnom sukobu s ISIL-om. 
Nusmir Pjanić iz Kalesije poginuo u ožujku 2014. godine u sukobu s Kurdima. 
Amel Selimović iz Sarajeva poginuo 10. veljače 2014. godine. 
Jusuf Selimović, državljanin Austrije podrijetlom iz BiH, poginuo u srpnju 2015. godine, ali se tijekom 2018. godine pojavila informacija da je, ipak, živ. 
Emir Sinanović zvani Ebu Bekr Bosni poginuo u travnju 2015. godine. 
Haris Sivac iz Zenice poginuo u borbama za Kobane početkom 2015. godine.
Nermin Skelić je iz Austrije otišao u Siriju gdje je poginuo u tijeku 2016. godine zajedno sa sinom Ammarom Skelićem
Suad Šabić zvani Abu Baraa iz Velike Kladuše poginuo u siječnju 2015. godine prilikom borbi za Kobane. 
Muaz Šabić iz Zenice poginuo je u Siriji u travnju 2013. godine. 
Nermin Šabić zvani Ebu Kenan iz Bosanske Krupe poginuo je u ljeto 2015. godine u Raqqi. 
Ferid Tatarević iz Zenice poginuo je u siječnju 2014. godine. 
Ešref Telalović iz Gacka također je poginuo u borbama za Kobane. 
Halid Talić iz Zenice poginuo je u Siriji u srpnju 2015. godine. 
Elmedin Velić iz Sarajeva poginuo je 25. rujna 2013. godine. 
Vernes Vehabović iz Zenice poginuo je u prosincu 2013. godine. 
Edin Vuković iz Prnjavora poginuo je u Siriji 6. svibnja 2015. godine. 
Sejad Zahirović iz Donjeg Vakufa poginuo je u Siriji 8. kolovoza 2016. godine. 
 

A. Avdić, http://www.zurnal.info/novost/21065/objavljujemo-spisak-76-drzavljana-bih-koji-su-poginuli-u-siriji; objavljeno: 12. 4. 2018. u 21:25 h

Andrej Plenković - najomraženiji političar u Hrvata

 
 
Predlažem hrvatskoj javnosti da se današnji dan, 13. travnja 2018. – dan ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru, proglasi Danom izdaje, koji bi se svake godine obilježavao podsjećanjem na taj protuhrvatski čin, koji je proveden na inicijativu protuhrvatskih snaga u HDZ-u na čelu s aktualnim predsjednikom Andrejom Plenkovićem, s partnerskom strankom HNS, zastupnicima nacionalnih manjina, nereformiranim komunistima i ostalim orjunašima i mrziteljima svega hrvatskoga. Taj antihrvatski blok, u kojemu je podosta domaćih izdajnika, koji ne poštuju svjetonazor na kojemu počiva njihova stranka, usprkos stavova ogromne većine hrvatskoga naroda protivne izglasavanju Istanbulske konvencije, učinio je duhovni i materijalni masakr nad našim narodom i budućim generacijama.
DAN IZDAJE - 13. TRAVNJA 2018.
U tekstu bi trebalo naznačiti imena i prezimena svih zastupnika HDZ-a koji su sudjelovali u tom činu izdaje kao i članove Vlade na čelu s inicijatorom, organizatorom i provoditeljem – rušiteljem svih hrvatskih vrjednota Andrejem Plenkovićem. S vremenom bi zaživjela skraćenica Dana izdaje – PLENKOVIĆEVO. Važno je zbog povijesnih činjenica spomenuti imena koja su u tome sudjelovala ne poštujući mišljenje hrvatskih građana, sam čin i način na koji je provođena ratifikacija. Važno je spomenuti i imena časnih ljudi čija savjest i vjera u opredjeljenje našega naroda nije ustuknula pred stranačkim terorom, diktatom, prijevarama i ucjenama stranačkog vodstva na čelu sa najomraženijim političarem u Hrvata - Andrejom Plenkovićem.
 

Mijo Ivurek, Zagreb

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Nedjelja, 20/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1387 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević