Get Adobe Flash player
Bandić ugostio Arkanova pobočnika

Bandić ugostio Arkanova pobočnika

IDS-ovci ugostili talijanske fašiste u jeku srbijanske agresije na...

Sve što radi Pupovac, određuje Plenković

Sve što radi Pupovac, određuje Plenković

Aktualna Vlada nema izborni i politički legitimitet građana, što...

"Perzijanci tužili hrvatskog Leonidu"

Srpski i crnogorski agresori došli naoružani u Hrvatsku i sada...

(Anti)fašizam živi od proizvodnje ustaša

(Anti)fašizam živi od proizvodnje ustaša

Zašto se snaha Slavena Letice ne preziva Letica ili...

Gazda je u Remetincu, a kada će ostali?

Gazda je u Remetincu, a kada će ostali?

Da su tijela izvršne vlasti radila svoj posao, ne bismo imali...

  • Bandić ugostio Arkanova pobočnika

    Bandić ugostio Arkanova pobočnika

    srijeda, 07. studenoga 2018. 15:23
  • Sve što radi Pupovac, određuje Plenković

    Sve što radi Pupovac, određuje Plenković

    srijeda, 07. studenoga 2018. 15:16
  • "Perzijanci tužili hrvatskog Leonidu"

    srijeda, 07. studenoga 2018. 15:12
  • (Anti)fašizam živi od proizvodnje ustaša

    (Anti)fašizam živi od proizvodnje ustaša

    srijeda, 07. studenoga 2018. 15:08
  • Gazda je u Remetincu, a kada će ostali?

    Gazda je u Remetincu, a kada će ostali?

    četvrtak, 08. studenoga 2018. 14:30

DSHV je bez glasača i članstva i nema kapacitet prikupiti dovoljan broj potpisa niti za održavanje elektorske skupštine

 
 
Na prošlotjednu vijest da je Hrvatski građanski savez (HGS) čiji je predsjednik Tomislav Stantić, odlučio ući u predstojeće elektorske izbore za novi saziv HNV-a, Hrvatski demokratski forum (HDF) ponovno poziva sve pripadnike hrvatske zajednice u Republici Srbiji da ne daju svoj potpis nikom, pa ni HGS-u. Svaki potpis dan bilo kome bit će zloupotrijebljen za formiranje HNV-a koji neće biti legitiman i od kojeg Hrvati ne će imati nikakve koristi.
http://www.hgs.org.rs/images/hrvatski-gradjanski-savez.png
U tijeku je pokušaj još jedne prijevare u režiji etnobiznisa okupljenog oko sadašnjeg vodstva DSHV-a, koje je i ovoga puta sabotiralo formiranje posebnog biračkog popisa hrvatske nacionalne manjine. DSHV sprječava formiranje posebnog biračkog popisa jer njegov sada već potpuno izolirani predsjednik Tomislav Žigmanov zna da na neposrednim izborima ne bi dobio ni simboličan broj glasova birača. DSHV kao stranka bez glasača, a sada već i bez članstva, nema kapacitet prikupiti dovoljan broj potpisa niti za održavanje elektorske skupštine, pa su već sada prinuđeni na manipulacije i lažiranja i treba ih pustiti da se u njih duboko zaglibe. Ni na koji način ne treba dati legitimitet najgorem dijelu zajednice da nastavi daljnje ruiniranje institucija i zlouporabu novca namijenjenog svim Hrvatima.
 
HDF je naravno svjestan da se HGS u mnogome, a pogotovo u moralnom smislu razlikuje od etnobiznisa okupljenog oko DSHV-a, te upravo zbog toga apelira na cjelokupno biračko tijelo da se uzdrži od podrške bilo kome, jer svaki potpis makar i za HGS predstavlja podršku onoj manjini koja je zainteresirana samo za raspolaganje ogromnim proračunskim novcem koji se uplaćuje na račune hrvatskih institucija i organizacija, a koji nikad ne stiže do onih kojima je namijenjen.
 
Potpis za HGS, ili za bilo koju drugu grupaciju ili pojedinca, je u konačnici potpis za DSHV i Sorosevog trojanskog konja u hrvatskoj zajednici. HGS se mora oduprijeti pritiscima, prije svega iz hrvatske diplomacije, da u izborima glumi „poštenu opoziciju“ jer time urušava vlastiti dignitet, a istovremeno nanosi štetu i cijeloj zajednici. Prethodne četiri godine, u kojima je HGS bio oporba u HNV-u, zorno su pokazale da nikakav glas razuma ne dopire do ušiju uzurpatora hrvatskih prava, o čemu, uz ostavke pojedinih vijećnika sa liste HGS-a, možda i ponajbolje svjedoči nadrealna scena svojevremeno emitirana na TV postajama kako predsjednik HGS-a i vijećnik HNV-a Tomislav Stantić konferenciju za novinare drži ispred zaključanih vrata HNV-a jer mu je ulaz u tu javnu ustanovu zabranjen. Takav HNV ne treba nikom i bolje je da privremeno i ne postoji, nego da posljedice štetnih odluka i dalje snosi cijela zajednica. Zbog svega navedenog i još puno toga drugog, poruka Hrvatima je: NE DAJTE POTPIS NIKOM! Već 4. studenog će se pokazati da su DSHV i njegov iz vana nametnuti šef na jednoj, a ogromna većina Hrvata u Republici Srbiji na drugoj strani.
 

Zvonimir Perušić, potpredsjednik Hrvatskoga demokratskog foruma

U Teatru EXIT premijera predstave Dvije crte plavo

 
 
U četvrtak 27. rujna 2018., s početkom u 19 sati, u Teatru Exit, Ilica 208 u Zagrebu, premijera je predstave Dvije crte plavo. Predstava Dvije crte plavo namijenjena je učenicima završnih razreda osnovne škole i srednjoškolcima, roditeljima i odgajateljima te odgojno-obrazovnim djelatnicima, a nastala je u cilju podizanja svijesti mladih o važnosti i nužnosti odgovornog spolnog ponašanja u prevenciji maloljetničkih trudnoća.
https://teatarexit.hr/wp-content/uploads/2018/09/DCP_Social_TPK_web-banner-450x4501.png
U Hrvatskoj je prema posljednjim statističkim podacima prosječna dob u kojoj djevojčice stupaju u spolne odnose 17 godina, dok dječaci postaju spolno aktivni sa 16 godina. Prošle su godine 987 tinejdžerica postale majke, a 157 njih odlučilo se za prekid trudnoće, pri čemu više od 90 posto svih tih djevojaka nije željelo ili planiralo trudnoću. U predstavi se otvoreno progovara o problematici maloljetničkih trudnoća kroz priču tinejdžerice Vite pred kojom je, nakon što sazna da je trudna, odluka koja će joj zauvijek promijeniti život. Emotivan nastup mlade glumice Sare Moser snažno prikazuje niz strahova s kojima se suočavaju mladi koji se nađu u sličnoj situaciji.
 
Nakon svake će se izvedbe održati i razgovor s gledateljima na temu odgovornog spolnog ponašanja i iskustava iz vlastitog života ili okoline. Razgovor će voditi psihologinje Silvija Stanić i Marina Trbus iz Udruge roditelja „Korak po korak“ iza kojih je dugogodišnje iskustvo rada na prevenciji rizičnog spolnog ponašanja mladih te pružanja pomoći maloljetnim i mladim roditeljima.
 
Predstava je nastala u koprodukciji Teatra Puna kuća, Teatra Exit i Gradskog kazališta Sisak po motivima iz istoimenog romana autorice Rosie Kugli. Partneri su projekta Udruga roditelja „Korak po korak“, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade te Lelo Hex, a sufinanciraju ga Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Gradski ured za kulturu grada Zagreba i Grad Sisak. Režiju i dramaturgiju potpisuje Frana Marija Vranković, glume Sara Moser i Svetlana Patafta, autor je glazbe Lazar Novkov, dok je kostime izradila Anamarija Filipović Srhoj.
 

Vedrana Reberšak

Bolno sjećanje na 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske u NDH

 
 
Ponedjeljak, 24. rujan 2018.
73. obljetnica
1 9 4 5 .  - 2 0 1 8.

B O L N O   S J E Ć A N J E

Sveta misa zadušnica
u Bazilici Srca Isusova,
 
Palmotićeva 31 u Zagrebu

 
služit će se
u ponedjeljak, 24. rujna 2018. u 19 sati
 
za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine.
https://i0.wp.com/kamenjar.com/wp-content/uploads/2016/09/domobranski-oficiri.jpg?w=700
Za tjelesne ostatke im se ne zna. Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su:
 
Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić
 
Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!
Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se svetim misama zadušnicama hrvatskih mučenika u Beogradu!
 

Poštovatelji

Vinko Vice Ostojić i prijatelji


Kako su nas ubijali...

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.
 
Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.
 
1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Schlacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.
 
Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.
 
Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.
 
Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara.
 
Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.
 
Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se "po zakonu"... Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu.
 
Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.
 
Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec.
 
I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?


Vinko Vice Ostojić razgovor vodio s anonimnim sudionikom događaja

Anketa

Po čijem su nalogu na granici uhićeni i pretraživani Nikola Kajkić i Zorica Gregurić?

Srijeda, 14/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 949 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević