Get Adobe Flash player
Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

Milan Bandić ima potporu samo 21,33 posto biračkoga...

Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

Opetovani napad i politički pritisak IDS-a preko Glasa Istre na Katoličku...

HRT-ove orjunaške norme novinarstva

HRT-ove orjunaške norme novinarstva

Traženje istine nije 'revizionizam' nego revizija laži koje se i...

Stalne političke pretumbacije

Stalne političke pretumbacije

Klecala prepuna bivših komunista     Kolo...

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

Eeeeeeeej, bre, Milorade, što ti...

  • Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

    Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

    četvrtak, 21. veljače 2019. 16:47
  • Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

    Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

    četvrtak, 21. veljače 2019. 12:16
  • HRT-ove orjunaške norme novinarstva

    HRT-ove orjunaške norme novinarstva

    utorak, 19. veljače 2019. 06:56
  • Stalne političke pretumbacije

    Stalne političke pretumbacije

    utorak, 19. veljače 2019. 06:47
  • Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

    Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

    utorak, 19. veljače 2019. 06:42

U svom pastoralnom radu osobito se bavio radom s obiteljima i odgojem mladih

 
 
Fra Emanuel Franjo Hoško, franjevac-svećenik, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba blago je u Gospodinu preminuo u utorak 1. siječnja 2019., oko 15 sati u hospiciju „Marija Krucifiksa Kozulić” u Rijeci, u 79. godini života, 63. redovništva i 54. svećeništva.
https://cdn-ika.hkm.hr/2019/01/fra-Emanuel-Ho%C5%A1ko-e1546360755870.jpg
Emanuel Franjo Hoško rođen je 25. ožujka 1940. u Pakračkom Antunovcu od oca Franje Hoška i majke Elizabete rođ. Eiserle. Na krštenju je dobio ime Franjo. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, stupa u sjemenište Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu gdje je stekao srednjoškolsku naobrazbu i 1958. maturirao u Franjevačkoj gimnaziji. U Franjevački red ušao je u novicijatu u Cerniku 5. kolovoza 1956., a 6. kolovoza 1957. godine položio je prve zavjete. Svečane redovničke zavjete položio je 17. rujna 1962. godine. Redoviti teološko-filozofski studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je potom specijalizirao crkvenu povijest, magistrirao i 1968. godine doktorirao disertacijom »Škole hrvatske franjevačke provincije sv. Ladislava (1613.-1783.)«. Na istom je fakultetu habilitirao 1976. godine radom »Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću«.
 
Dugogodišnji pedagoški rad započeo je u Rijeci kao predavač opće i hrvatske crkvene povijesti na Franjevačkom filozofskom učilištu na Trsatu (1967.-1977.) i Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci, odnosno Teologiji u Rijeci (1967.-1977., 1987.-1991., 2000.-2010.). Predavao je i na institutima Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu: na Povijesnom (1976.-1978.), Katehetskom (1978.-1987., 1997.-2000., 2000.-2010.) i Teološkom institutu za laike (1997.-2000.). Također je održavao nastavu na poslijediplomskom studiju istog fakulteta (1977.-1997.). Godinu dana proveo je u arhivskom istraživanju u Rimu (1977.-1978.). U mirovinu odlazi 2010. godine kao redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu.
 
Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1965. godine u Zagrebu, te je obavljao niz pastoralnih dužnosti kao srednjoškolski i studentski vjeroučitelj u Rijeci (1967.-1977.), kapelan, gvardijan i župnik župe sv. Križa u Novom Zagrebu (1978.-1987.; 1997.-2000.), u svom pastoralnom radu osobito se bavio radom s obiteljima i odgojem mladih. Kao upravitelj svetišta Majke Božje Trsatske na Trsatu i gvardijan trsatskog samostana (1987.-1991.) predvodio je 1991. godine organizaciju i izvedbu proslave 700. godišnjice Trsatskog svetišta. Nakon toga odlazi na službu generalnog definitora Franjevačkog reda (1991.-1997.), čime postaje član upravnog vijeća Reda u Rimu kao predstavnik zapadnoslavenskih i južnoslavenskih franjevaca. U više navrata bio je kao definitor u upravi Provincije, vizitator provincija južnoslavenske konferencije, a vršio je i brojene druge službe u samoj Provinciji.
 
Iako je fra Emanuel Franjo Hoško zapamćen po svojim historiografskim radovima cijeli svoj svećenički i redovnički život uspješno je povezivao znanstveni rad i pastoralno djelovanje. Veliki broj znanstvenih radova i knjiga, popularnih članaka, pastoralnih priručnika i nekoliko knjižica pastoralne tematike vezane uz obiteljski život kršćanskih vjernika, propovijedanje, tjedni susreti vjernika koji se dotiču vjerskih, kulturnih i društvenih tema u duhu Drugog vatikanskog sabora, osnovno su obilježje aktivnog djelovanja fra Emanuela u kulturnom i znanstvenom životu Crkve u Hrvata, gdje je uvijek gledao franjevačko poslanje kao ono koje je od svojih početaka bilo u službi poslanja Crkve. Zastupajući ovu tezi, na znanstvenoj razini i u praktičnom radu Hoško je na tradicijama hrvatskog franjevaštva pokazao smjer aktivnog života franjevca u poslanju Crkve, ostvarujući eklezialno obilježje Franjevačkog reda zacrtanog još od samog Franje Asiškog.
 
Njegov iznimno velik historiografski rad obilježava oko 150 bibliografskih jedinica. Većina njegovih radova vezana je uz povijest franjevaca na hrvatskom prostoru, osobito slavonskih franjevaca u 17. i 18. stoljeću. Polazeći od franjevačke povijesti baroknog razdoblja, kako je sam nazivao vrijeme kojim se najviše bavio, Hoško je počeo od tema franjevačkog školstva u vrijeme procvata u 17. i 18. stoljeću dolazeći polako do vremena jozefinizma, koje ga je profiliralo u vrhunskog stručnjaka za povijest jozefinizma u Hrvatskoj na nacionalnoj razini. Pišući o jozefinizmu o. Emanuel je dao novi doprinos shvaćanju ovog temeljnog obilježja hrvatske povijesti kraja 18. i 19. stoljeća. Kao istraživač tzv. bečke škole pristupao je ovoj tematici na tragu sukoba dvaju suprotnih tendencija cezaropapizma i obnovnog katoličanstva. Iza sebe Hoško je ostavio veliki broj monografskih djela od kapitalne važnosti za hrvatsku nacionalnu povijest i povijest franjevaca na hrvatskom prostoru. U nizu vrijednih djela svakako iskače trilogija o kontinentalnim franjevcima u izdanju Kršćanske sadašnjosti objavljena 2000., 2001. i 2002. godine. Na području nacionalne povijesti nezaobilazno je njegovo djelo o biskupu Vrhovcu iz 2009. godine. Bio je glavni urednik i pokretačka snaga kapitalnog biografskog djela za cjelokupno hrvatsko franjevaštvo »Hrvatski franjevački biografski leksikon«.
 
Bio je urednik mnogih zbornika radova, urednik »Riječkog teološkog časopisa«, organizator znanstvenih skupova, publicist i aktivni pastoralni djelatnik, koji je svoja iskustva pretakao i u priručna pastoralna djela. Osim toga Hoško je crkveni povjesničar Trsata i zapadne Hrvatske. Nekim svojim radovima pokazao se i kao vrstan poznavatelj umjetnosti čime je pokazao njegovanje duha suradnje i interdisciplinarnosti. Osobito kao dugogodišnji predavač nacionalne povijesti hrvatskog srednjeg vijeka na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci i kao suradnik Odsjeka za kroatistiku istoga fakulteta, s kojima je surađivao na brojnim projektima i simpozijima interdisciplinarnog tipa.
 
Posljednje godine svoga života Emanuel Franjo Hoško proveo je na Trsatu, gdje je uz znanstveni rad ostavio doprinos u pastoralu mladih, obitelji i intelektualaca. Kao svećenik i redovnik radio je na evangelizaciji te afirmirao dijalog vjere i kulture. Cijelo vrijeme bio je na službi hodočasnicima i za potrebe Svetišta napisao scenarij za film o Trsatskom svetištu, kao i za film o trećem pohodu pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, kada se papa pridružio stoljetnom nizu trsatskih hodočasnika. Zbog iznimnog znanstvenog, kulturnog, obrazovnog i pastoralnog rada Grad Rijeka uručio mu je 2012. godine nagradu za životno djelo. U obrazloženju nagrade piše kako mu se ona dodjeljuje »za znanstveni rad, izniman doprinos trsatske sakralne baštine te osobno svjedočanstvo kulturi dijaloga«.
 
Od 2008. godine zdravlje fra Emanuela počelo se naglo pogoršavati, iako je i dalje vrlo aktivno djelovao kao znanstvenik i propovjednik Trsatskog svetišta. No gubitak vida posljednje dvije godine onemogućio mu je i taj dio rada, stoga je svoje posljednje godine provodio u miru Svetišta i pod okriljem Majke Božje Trsatske, u okruženju u kojemu se odvijao najveći dio njegova života, od ređenja 1965. godine.
 
Franjevac i svećenik Emanuel Franjo Hoško ostavio je iza sebe izniman znanstveni i pastoralni trag. Spajajući stoljetnu tradiciju i poslanje hrvatskih franjevaca afirmirao se u kvalitetnog i priznatog znanstvenika, izvrsnog pastoralnog radnika i svećenika na tragu obnove Drugog vatikanskog sabora. Znanstveno obrađujući franjevačku povijest na hrvatskom tlu, otvarao je nove prostore za proučavanje crkvene i nacionalne povijesti, a vrijedna iskustva toga rada pretakao u konkretnu životnu stvarnost Crkve. (ika)

U 92. godini preminuo dugogodišnji član i čelnik Hrvatske republikanske stranke

 
 
Prijateljima i političkim suradnicima, te sveukupnoj hrvatskoj javnosti, javljamo tužnu vijest, da je, nakon kratke bolesti, smiren u Gospodinu, u Buenos Airesu u 92. godini preminuo naš prijatelj, poznati hrvatski javni politički djelatnik, dugogodišnji član i čelnik Hrvatske republikanske stranke (HRS), politički pisac i publicist, prof. Kazimir Katalinić (Sušak, 4. ožujka 1927. - Buenos Aires, 31. prosinca 2018.).
https://projektvelebit.com/wp-content/uploads/2017/04/Kazimir-Katalini%C4%87.jpg
Prof. Kazimir Katalinić je rođen 4. ožujka 1927. godine na Sušaku (Rijeka). Državotvornu ideju oca domovine Ante Starčevića o važnosti hrvatske države spoznao je i prihvatio u najranijim godinama i zato je proglašenje Nezavisne Države Hrvatske (NDH), 10. travnja 1941. godine, poput velike većine Hrvata, dočekao s velikom radošću i nadom. Nažalost, nakon propasti NDH 1945. godine, u svojoj 19. godini Kazimir Katalinić je napustio domovinu i otišao u političku emigraciju, najprije u Italiju, gdje je završio gimnaziju, a odatle 1948. u Argentinu. U Buenos Airesu je 1960. godine diplomirao kemiju, a nakon toga ubrzo je postao magistar znanosti. Oženio se mladom Argentinkom, Emom Miranda, koja je zahvaljujući njemubrzo upoznala hrvatski narod i za vrijeme cijeloga života, sve do svoje smrti, bila mu je desna ruka u borbi za slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku.
 
Godine 1954. prof. Katalinić je postao član Hrvatske republikanske stranke, koju je, tri godine ranije, 9. siječnja 1951. godine u Buenos Airesu, osnovao hrvatski filozof, politički mislilac i pisac prof. Ivan Oršanić. Nakon učlanjivanja u stranku, prof. Katalinić je brzo postao član Glavnog odbora stranke, a 1958. godine je izabran za tajnika Stranke.
 
Nakon smrti prof. Ivana Oršanića, osnivača i prvog predsjednika HRS-a, prof. Katalinić je zajedno s dr. Ivom Korskym, novim predsjednkom HRS-a, bio postojani i čvrsti stup Stranke. Zahvaljujući njihovoj upornosti i njihovu javnom i intelektualnom prezentiranju idejne važnosti Stranke, u nju su se učlanjivali novodošli i mladi Hrvati iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine.   
 
Prof. Katalinić je 1975. godine u Torontu u ime Hrvatske republikanske stranke sudjelovao u osnivanju Hrvatskog narodnog vijeća, a nakon toga tri puta je bio biran u Sabor Hrvatskog narodnog vijeća. Dugi niz godina bio je tajnik Stranke, a u Hrvatskom narodnom vijeću obavljao je različite dužnosti, kao što su tajnik Sabora i predsjednik Nadzornog odbora. Na II. Saboru HNV-a u Bruxellesu 1977., uz dr. Ivu Korskog i Brunu Bušića, prof. Katalinić je zaslužan za uspostavu koalicije između hrvatskih proljećara i hrvatskih republikanaca, te nekoliko nezavisnih sabornika HNV-a. Bio je to jedan od najpozitivnijih pokušaja u povezivanju tzv. mlade generacije sa starom generacijom. Nažalost, taj pokušaj godinu dana kasnije, Bruno Bušić je platio svojim životom.
 
Kao istaknuti predstavnik HRS-a i HNV-a, prof. Katalinićje posjećivao Hrvate izvan Hrvatske, koji su živjeli na različitim kontinentima i održao im više od stotinu političkih govora i predavanja. No osim ovih govora i predavanja, on je također i pisac brojnih političkih, povijesnih i socioloških rasprava, koje su objavljene u emigrantskom i domovinskom tisku. Neke od njih su bile prevedene na strane jezike, engleski, francuski, njemački i ruski i španjolski.Napisao je i priredio preko 15 knjiga i priručnika, kao npr. „Organizacijski priručnik HRS“ (2 izdanja), „Vizija slobode“ (3 izdanja), „Rađanje države“ (2 izdanja), „Argumenti“ (2 izdanja), te 3 sveska knjige „Od poraza do pobjede, 1945.-1990.“
 
U zadnjih nekoliko mjeseci svoga života neumorno je radio na četvrtom svesku knjige, „Od poraza do pobjede, 1945.-1990.“, ali uslijed iznenadne bolesti, koja je, nažalost, uslijedila smrću, nije mu uspjelo dovršiti četvrti dio knjige.
Neka je vječna slava i hvala našem prijatelju, neumornom hrvatskom političkom djelatniku, Hrvatima u domovini i u svijetu dobro poznatom prof. Kazimiru Kataliniću.
 

Pripadnici Hrvatske republikanske stranke:

Jurica Dragičević, Buenos Aires

Tomislav Frković, Buenos Aires 

Mirko Hasenay, Buenos Aires

Mario Ostojić, Zagreb

Malkica Dugeč, Stuttgart

Ivan Barić, Melbourne

Šime Letina, Washington, DC

»Moj Ivane« na Radio Subotici

 

 

U Subotici, još početkom prošlog stoljeća najvećem hrvatskom gradu, nekom Ivanu ne smije se više čak niti slučajno čestitati imendan preko Radio Subotice (27. prosinca Sv. Ivan). E, „Moj Ivane“, dokle si tamo dogur'o! Počistilo te, etnički, skroz na skroz. Ni ime ti se, slučajno, grješkom, ne smije spomenuti, ni u pjesmi.
https://vidovdan.org/wp-content/uploads/2018/12/radio-subotica-1044-mhz-620x350.jpg
Dogodila se, slučajna kaže DJ, „erupcija“ pjesme, doduše Thompsonove pa pogodila vascelu Srbiju, kao kakav medijski Krakatau koji je onda prouzročio veleval (jap. tsunami) mržnje. To s kolikom mržnjom Srbijanci, bez izuzetka, govore i nastupaju prema Marku Perkoviću Thompsonu, poznato je. Pritom nit' on tamo pjeva, nit' mu se prodaju nosači zvuka. Ne znam doduše prati li kakva srbijanska Udba internet da bi otkrila nekog izdajnika kako sluša Thompsona - ne bih se tome čudio. Cinkare ga i po Europi, plaćaju da mu se tamo zabrani pjevanje, skupa s ovdašnjim ološem...
 
Možete li zamisliti ovakav događaj: Tomislav Žigmanov (zastupnik, hrvatski kao, u Narodnoj skupštini Srbije) dovede u Beograd Thompsona da predstavi svoj najnoviji nosač zvuka, pa malo s njim prošeta, uz pratnju srbijanskih agenata u civilu, dakako, po Knez Mihajlovoj, odvede ga nekamo na ručak… Zašto to ne bi bilo zamislivo - ta Žigmanov hvali Aleksandra Vučića, a Vučić se hvali kako je od nekakvih dvadeset i šest zahtjeva Hrvata iz Vojvodine već ispunio dvadeset i tri! Nezamislivo, živu glavu ne bi izvukli. A ovdje cajkaju srbijanski cajkani i cajke da se sve po „arenama“ praši - i nema problema. Mnogi od njih su i devedesetih četnikovali što u pjesmama, što po Srbiji, BiH pa i po Hrvatskoj - da stvar bude gora po okupiranim područjima, u vrijeme okupacije. Danas se kunu kako nisu pa eto cajkaju.
 
Nego, drugo je „pjesnik htio reći“. Neki dan u organizaciji vlasti iz Hrvatske (Milorad Pupovac) u Zagrebu je gostovao Vuk Drašković, promovirao svoj roman, po Zagrebu ga štitila, valjda, hrvatska policija, ispred i iza, promovirao, šetao, ručao i kako izvještava RTS, nije imao problema - osim slabog odaziva na promociji. Reko bi se nitko ga nije zarezivao, osim Pupovca i SNV-a, kao Vuk je promijenio dlaku. Ako je  dlaku, nit' je bradu, nit' kokardu. Kakve veze imaju ova dva i događaja i osobe? Čvrste, jake, a najjača je: da ne bi takvih sijača ideologije mržnje i obnovitelja četništva, kakav je Vuk vrlo vjerojatno ne bi bilo ni napada na Čavoglave pa ni pjesme njihovim braniteljima u čast. Thompson bi pjevao samo lirske. Pjesma pak „Moj Ivane“ nastala je kasnije, a da ovi koji ju sada mrze znaju kako se na Kupresu zna na susretu Ivana naći njih i po nekoliko tisuća, tko zna što bi si činili kad je od jednog Ivana nastala kolektivna paranoja. Plašim se za sudbinu tog bidnog subotičkog DJ-a. Ako iznese živu glavu, dajte mu politički azil.

 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Jesu li hrvatske vlasti dobro postupile što su dozvolile da se u Muzeju Mimara slavio Dan agresorske "Vojske Srbije"?

Nedjelja, 24/02/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1184 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević