Get Adobe Flash player
Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zastupnica Strenja Linić s kulenom napala kolege anesteziologe iz...

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Servilni europski poslušnik i okrutni domaći...

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Hrvatski narode, vadi glavu iz pijeska     Zbog...

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Domoljubnim Hrvatima prijeti onaj koji je uništio Istru i...

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Sve što radi je čista prijevara, obmana, silovanje zdrave pameti,...

  • Zašto nije spomenula krčki pršut?

    Zašto nije spomenula krčki pršut?

    četvrtak, 18. listopada 2018. 16:57
  • Plenković - despot u svilenim rukavicama

    Plenković - despot u svilenim rukavicama

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:22
  • Tko podržava Andreja Plenkovića?

    Tko podržava Andreja Plenkovića?

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:18
  • Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:16
  • Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    četvrtak, 18. listopada 2018. 18:48

S Beogradom zasad nema nikakvoga razgovora

 
 
Iz Srbije nam kroz usta bivšeg Šešeljevog potrčka i obožavatelja, četnika i ratnog huškača, aktualnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i dalje stižu blasfemične optužbe. Klasična zamjena teza o "nacističkoj Hrvatskoj" i "antifašističkoj Srbiji" i dalje je na djelu i to već prelazi svaku razumnu granicu i završava u sferi patologije. Bolesnik Vučić i njegovi (ništa bolji) suradnici vjeruju da će tako promijeniti stvarnost i svijetu dokazati kako nisu ono što jesu, jer za sve što su do sada činili "krivi" su drugi, ponajprije Hrvati. I tu je uzalud podsjećati, pozivati na razum i činjenice, opominjati, ukazivati na pogubnost politike sukoba i konflikta. No, prije svega treba znati i ne gubiti iz vida prostu činjenicu da se taj četnik, opskurni prevrtljivac, lažac i kukavica tako ponaša jer to odgovara njegovom biračkom tijelu, odnosno, najvećem dijelu Srba u samoj Srbiji i "republici srpskoj".
http://www.novihorizonti.ba/wp-content/uploads/2016/02/198.jpg
Mlađahni Aleksandar Vučić iznad opkoljenog Sarajeva
 
I dok je tako - dok je većina Srba čvrsto vezana za velikosrpsku ideologiju odnosno za srpski naci-fašistički koncept - u Srbiji na vlast neće doći normalni političari demokratskog opredjeljenja niti će s Beogradom biti moguća dobrosusjedska suradnja. I ne treba zaboraviti još nešto: riječ je o trajnom stanju društvene i nacionalne svijesti većine javnog mnijenja u Srbiji, što se, nažalost, jako teško i sporo mijenja, a mi smo skloni sve što se događa promatrati na razini incidenata.
 
Tradicija genocida i etničkog čišćenja
 
Nakon sveg zla što ga je Srbija počinila od 1904. godine do danas nad Makedoncima, Albancima, Crnogorcima, bosanskim muslimanima i Hrvatima i toliko izgubljenih ratova, čovjek bi očekivao od njih barem da šute. Ali, ne, uporno okreću pilu naopako i dokazuju kako su operacije etničkog čišćenja i genocida poduzimali drugi, a ne oni. Taj stupanj perfidije i beskrupuloznosti, pri čemu se čak i očite i nepobitno dokazane istine i činjenice izvrću, a Srbija uvijek i u svakoj prilici sebe prikazuje kao žrtvu (koristeći to kao paravan iza kojega se skriva njihov velikosrpski naci-fašizam) nešto je što dovodi u nevjericu i nameće brojna pitanja, a jedno od temeljnih je: Kako s takvim susjedom uopće surađivati?
 
Svijet je bio svjedokom njihovih masovnih zločina nad Makedoncima, Albancima i muslimanima u vrijeme "oslobađanja" tzv. Stare Srbije (Makedonija, Kosovo, Sandžak), kad su srpske trupe na tradiciji Karađorđevih klanja u Beogradskom pašaluku (1804.-1813.) nastavile svoj krvavi pir uz pomoć vlastitih i crnogorskih vojnika i komita (četnika), a ta zvjerstva i nezapamćena nedjela (pri čemu su čitava sela pretvarana u prah i pepeo, neprijateljski vojnici i civili zvjerski mučeni, kuće pljačkane i spaljivane, žene silovane u masama) u svojim je izvješćima zabilježila i Komisija međunarodne Carnegijeve zaklade. Slična nedjela u još većem opsegu Srbija je počinila u Balkanskim ratovima i pod okriljem Prvoga svjetskog rata. Razaranja Skadra, Lješa, Ljume i masakri koji su tamo uslijedili višestruko su nadmašili sve ono što su u više od pet stoljeća na tim prostorima činiliosmanlijski osvajači. U sjevernoj Albaniji zabilježena su i masovna pokrštavanja tamošnjeg stanovništva. O tim sramnim epizodama iz srpske povijesti pisali su u to vrijeme srpski oficir Kosta Novaković (u svome Ratnom dnevniku; vidi: http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/75004-Ratni-dnevnik-Koste-Novakovia.html) i njegov ideološki istomišljenik (socijaldemokrat) Dimitrije Tucović (u Radničkim novinama i knjizi Srbija i Albanija: jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije; vidi: https://pescanik.net/pismo-dimitrija-tucovica/; https://pescanik.net/srbija-i-albanija-i/), a danas ove teme obrađuje sociolog iz Beograda Damjan Pavlica (http://www.e-novine.com/stav/62328-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html). O rasističkom odnosu spram albanskog naroda i propagandi koja je u tom smislu vođena od beogradske štampe između dva svjetska rata pisao je i hrvatski književnik Miroslav Krleža u svojoj knjizi eseja (Deset krvavih godina, Zagreb 1937.).
 
Bio je to nacizam prije Hitlera i fašizam prije Mussolinija. Velikosrpska ideologija po svojoj naravi objedinjujenajvažnije sastavnice ovih ideologija (teoriju nad-rase i obnovu "starog srpskog Carstva" - po uzoru na Dušanovo), a kao sredstva postizanja ratnih ciljeva koristi etničko čišćenje i genocid. Slična je poltika provođena i u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, od koje se nastojala stvoriti "Velika Srbija" uz primjenu krvavog terora i nasilnog zatiranja svega što nije srpsko.
 
Dušom i tijelom uz Hitlera
 
Kad je u pitanju Drugi svjetski rat, nacizam i fašizam su u intelektualnim i crkvenim krugovima tadašnje Srbije imali fanatične pobornike i gorljive obožavatelje Hitlera, Mussolinijai Franca (već od početka 30-ih godina). Postoji čitav niz radova ozbiljnih srbijanskih znanstvenika (dr Dubravka Stojanović, dr Olivera Milosavljević, prof. Radomir Konstantinović itd.) koji se bave fenomenom srpskog nacizma i fašizma i kolaboracijom Srbije s okupatorom kroz cijelo ratno razdoblje 1941.-45. Istaknuti rasisti i fašisti bili su tada kultni srpski pisac Miloš Crnjanski koji je već od 1936. godine za list Vreme izvještavao iz stožera generala Franca, veličao fašizam i snagu španjolskog diktatora, a izrugivao se republikancima(uz to je bio oduševljen prijamom kod Hitlera i njegovim pohvalama - uz srdačan zagrljaj). Crnjanski je u svome časopisu Ideje skupa s glavnim urednikom Svetislavom Stefanovićem promovirao rasnu teoriju i njezinim najradikalnijim oblicima (vidi: https://www.youtube.com/watch?v=ED_7c2wSh7Y), a za ovaj časopis su pisali i mnogi tada istaknuti srpski intelektualci (Isidora Sekulić, Stanislav Vinaver i drugi). Danas se isti popularizira u Srbiji i "republici srpskoj" kao kulturna baština prvog reda.
 
U Srbiji se očekivalo da će se poslušnošću i služenjem Hitleru, na kraju, kad taj "novi poredak" zavlada ostvariti ideja "Velike Srbije" u okviru budućeg nacističkog carstva. Zato je Srbija već u rujnu 1940. godine uvela rasne zakone, uvukla tadašnju Jugoslaviju u Trojni pakt, a 13. kolovoza 1941. godine, objelodanjen je Apel srpskom narodu koji je potpisalo 546 ntelektualaca predvođenih episkopima SPC, najviđenijim političarima i javnim radnicima. U njemu se pozivalo na potporu okupatorskoj vlasti i agitiralo protiv svih koji joj pružaju otpor, a među potpisnicima se nalazio i Viktor Novak (autor pamfleta Magnum crimen iz 1948., kojega je napisao za potrebe komunističke propagande, kako bi oprao vlastitu prošlost, optužio Katoličku crkvu, Alojzija Stepinca i hrvatski narod, te prikrio masovne zločine što su ih nakon rata počinili partizani pod vodstvom KPJ).
 
"Židovsko pitanje" u Srbiji je bilo riješeno već u svibnju 1942., a Beograd je postao prvi veći iuden frei grad u Europi. Kroz cijelo vrijeme rata tamo nije bilo nikakvih borbi (od jeseni 1941. do jeseni 1944.). Srbija je vjerno služila nacistima i izvršavala njihove naloge - počevši od Nedića i njegove vlade, do ljotićevaca, četnika, Specijalne policije i drugih postrojbi - o čemu je detaljno pisao i američki intelektualac židovskih korjena Philip J. Cohen u svojoj knjizi Tajni rat Srbije - propaganda i manipuliranje poviješću (Sarajevo, 1996.; Zagreb, 1997.).
 
Posebna je priča djelatnost SPC-a čiji su najviši velikodostojnici (od patrijarha Petra Rosića Varnave, preko Nikolaja Velimirovića Žičkog, Joanikija Lipovca i brojnih drugih (od kojih su mnogi bili aktivni fašisti, četnički ideolozi i vojvode). SPCje također bila i ostala uz Hitlera od početka rata do kraja. Danas najugledniji i najcjenjeniji srpski "duhovnik" i "svetitelj", "Tajnovidac" i "Bogovidac" (koji jedini u crkvenom kalendaru SPC-a ima dva zapovjedna svetkovna dana!), okorjeli rasist, antisemit, aktivni član fašističke organizacije "Zbor",duhovni otac Dimitrija Ljotića i tvorac novovjeke srpske teološko-nacističke ideologije zvane "svetosavlje", Nikolaj Velimirović Žički bio je veliki obožavatelj Hitlera kojemu se divio kao "geniju i heroju", pišući kako se ipak "mora priznati" da je njegov preteča bio Sveti Sava koji je put idejama što ih provodi Hitler srpskom narodu "utro prije 6 vekova" (vidi: http://www.telegraf.rs/vesti/910771-hitlerov-orden-cigarete-antisemitizam-sve-o-vladici-nikolaju-velimirovicu=)
No, kud bi nas odvela detaljnija razrada ove teme o kojoj su mnogi ljudi već napisali knjige!
 
Inverzija povijesti
 
Naš je temeljni problem da se i danas suočavamo s istim mentalitetom koji je kod naših istočnih susjeda nepromijenjen već čitavo stoljeće i pol. I da on, nažalost, u tom narodu prevladava. Nema onoga što srpska propaganda nije u stanju izokrenuti - i ona to čini uporno i sustavno, jer im je takvo postupanje u prošlosti donosilo teritorijalne i strateške probitke. U onim razdobljima kad su natjerani na uzmak, nastoje se konsolidirati i ponovno kreću u kampanju istim smjerom: LAŽ I INVERZIJA POVIJESTI temeljne su odrednice te njihove propagande. Srbija sve svoje izgubljene ratove pretvara u "pobjede". I to je kod njih sasvim normalna stvar. U krajnjem slučaju, tu je "carstvo bebesko" uz pomoć kojega se i najveća nacionalna katastrofa može prikazati kao dobitak. Čak i mit o Prvom svjetskom ratu (koji su posljednjih desetljeća pokušali instalirati kao pobjednički mit), postavljen je na klimave noge. Srpska je vojska pred očima cijelog svijeta bila razbijena i primorana na bježaniju (preko Albanije u Grčku), a tek četiri godine poslije vraća se i zahvaljujući isključivo saveznicima (ponajprije Francuzima) ulazi u Srbiju. Dakako, od toga je stvoren mučenički, ali u isto vrijeme i pobjednički mit, iako je tadašnji francuski predsjednik (i glavni saveznik Srbije tijekom ovog svjetskog sukoba) Georges Benjamin Clemenceau na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu rekao kako su se Srbi "dovukli za repovima" njihovih konja, nazivajući ih "strvinarima saveznčkih pobjeda".
 
Mogli bismo gotovo u nedogled spominjati epizode srpskih poraza i masovnih zločina što su ih počinili u ovom dijelu Europe u posljednjih 114 godina, ali možda je najbolje da se kratko vratimo na 90-e. Mi Hrvati uvjerili smo se na svojoj koži u kojoj je mjeri taj velikosrpski osvajački mentalitet ostao nepromijenjen. Srpski agresor (četnici, dobrovoljci, krajinska i srbijanska paravojska i "JNA") u suštinskom smislu nije promijenio ništa u svojoj strategiji od Nemanjića i "cara" Dušana do danas. Opkoli, razori, osvoji, pokolji, zapali, pljačkaj, siluj - i čini takve zločine da onima koji su živjeli na tim područjima nikad više ne padne napamet vratiti se na svoja zgarišta! Zar to nije bila njihova strategija!? Što su učinili s Vukovarom, Daljem, Sarajevom, Osijekom, Gospićem, Dubrovnikom, koliko su masovnih grobica napunili i gradova i sela etnički očistili!?
 
Žarili su i palili dok su bili jači. Kad je Hrvatska odgovorila i krenula u oslobađanje svojih okupiranih područja, dali su se u bježaniju i potom udarili u kuknjavu o "progonu i genocidu". Krivi su za smrt preko 150.000 ljudi, progonstvo više od 2 milijuna (od Hrvatske preko BiH do Kosova), za stotine tisuća invalida, desetke tisuća srušenih domova, za razaranje bolnica, crkava, džamija, škola, spomenika kulture, za pljačku, palež, za masovna silovanja, za zločine genocida i etničkog čišćenja s kojima će se njihovi mladi naraštaji tek morati suočiti ("Srbija će ovo ispaštati sledećih stotinu godina" - pisao je ne bez razloga Bogdan Bogdanović). I ta bratija koja je u crno zavila milijune ljudi i teško osramotila vlastiti narod, prijeti, proziva, optužuje! Misle da će svoje zločinačke krvave tragove prikriti optužujući druge, iako i sami znaju što su učinili!
 
Bogu hvala, nismo isti!
 
Može li se na hrvatskoj strani pronaći jedan jedini časnik koji je zapovjedio takva granatiranja i satiranja gradova i sela, ili onaj koji je zapovjedio da se opkoli, zarobi i pobije na jednom mjestu (Srebrenica) preko 8.000 ljudi!? Ima li među Hrvatima zločinaca takvog kalibra kao što je Srbin Milan Lukić koji je u Višegradu spalio 119 živih bošnjačkih civila? Milana Lukića se i danas u Srbiji i "republici srpskoj" slavi kao nacionalnog junaka, a u Patrijaršijskom domu u Beogradu SPC na sva zvona promovira njegove knjige!? I jedan Goran Jelisić, zvani Adolf (po Hitleru) je nacionalni junak, kao i Željko Ražnatović Arkan, Slavko Savanović Kojić (zvani Geza), Milorad Ulemek Legija, Sretko Kalinić, Nebojša Minić Mrtvi, Marinko Magda, Siniša Petrić Zenica i čitava plejada drugih krvnika kojih bi se trebao sramiti svaki civilizirani čovjek. Slave i Mladića, Karadžića, Miloševićai sve druge zločincebez trunke srama i obzira prema žrtvama! Negiraju genocid u Srebrenici, krivnju za Vukovari Sarajevo, ne žele se suočiti ni s jednom od svojih tamnih mrlja! I još uz sve to nas nazivaju sljedbenicima nacista! Među Hrvatima na sreću takvih nema. Nek ih potraže među sobom - i počnu od predsjednika i njegove svite.Njihove optužbeizvan pameti, ali se na njih reagirati mora. Sa Srbijom, dok su na njezinom čelu patološki lašci, huškačii naci-fašisti poput Vučića, Dačića, Vulina i sličnih, ne treba imati nikakve veze, jer ta je vlast odraz većinske volje javnog mnijenja - ma što tko mislio i govorio o tomu! Čini se da su i u našem MVEP-u počeli shvaćati tu prostu istinu. Samo da ih ne popusti, prije nego Srbija ozdravi.
 

Zlatko Pinter

Kako (ne) može Hrvat Kulenović biti "na braniku Bosne i bosanskog jezika"

 
 
U razgovoru s Radovanom Popovićem poznati književnik Skender Kulenović[1] govorio je o svojim književnim početcima: »Da, počeo sam sonetima. Moj prvi književni rad je sonetni vijenac Ocvale primule, mali ciklus od pet soneta objavljen u šapirografiranom gimnazijskom listuHrvatska vila, u Travniku 1927. I te pjesme najviše i volim. One su nastale kad sam prvi put zaplakao za djetinjstvom i djetetom, u trenutku kad sam osjetio prerani dolazak tjeskobe, gorčine i usamljeništva, koji me nikad više nisu ostavljali. A što se tiče soneta – mislim da se u toj klasičnoj formi pjevanja uvijek može biti svoj, i uvijek nov… Odgovor bi, vjerojatno, trebalo potražiti, detaljniji, u mom autobiografskom eseju o Ivanu Mažuraniću…«
https://mojusk.ba/wp-content/uploads/2017/01/skender-kulenovic.jpg
Tko su Kulenovići? Pripadaju »čuvenoj dinastiji Kulenovića aristokratskog podrijetla koja je odigrala važnu ulogu u povijesti BiH, a vuče korijene još iz 12. stoljeća«.[2] »Begovi Kulenovići bili su hrvatski plemići koji su se nakon Pacta Convente, kada nisu željeli prihvatiti ugarskog kralja, odselili u Bosnu. Iz tog roda je i Kulin-ban, tako se barem tvrdilo, a po njemu su dobili i ime Kulenovići, uvijek isticavši svoje hrvatstvo. Tako se i Ibrahim-paša Kulenović na saboru u Frankfurtu 1562. (hvalio) “svojim”, hrvatskim jezikom«.[3]
 
Iz obitelji Kulenovića su i hrvatska braća Osman i Džafer Kulenović, obojica iz bogate begovske obitelji iz Rajnovca kraj Kulen Vakufa. Političari i pravnici svoj su život povezali sa svojim Hrvatima. Osman Kulenović je studirao pravo s Antom Pavelićem, utemeljiteljem obnovljene  hrvatske državnosti 1941. godine. Po osnivanju Nezavisne Države Hrvatske Osman je bio dopredsjednik Hrvatske vlade. Prvi do Poglavnika. Kasnije ga je zamijenio brat Džafer.
 
»Kulenovići su pretežno Hrvati, ali i Bošnjaci iz Cazinske krajine, a najviše ih je rođeno u Bosanskom Petrovcu, odakle je i književnik Skender Kulenović (Bosanski Petrovac, 2. IX. 1910. - Beograd, 25. I. 1978.). Prva hrvatska pilotkinja i padobranka je Katarina Kulenović, a jedan od Kulenovića, Muharem, bio je novinar. Rizah Kulenović, također pripadnik poznate loze, kako se predstavlja, tvrdi da je potomak Mihajla Kulina koji je bio brat mletačkoga dužda. Naglašava da je obitelj njegovih nasljednika, rasuta po svijetu, davno sakupila veliku umjetničku kolekciju, čiji je on danas čuvar«.[4]
 
Kulenovići se sele u Travnik, u kome Skender završava gimnaziju. Školovanje nastavlja na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studiranja radi kao novinar u časopisima „Hrvatski dnevnik“. U Zagrebu u časopisu „Putokaz“ 1937. godine, objavio svoju prvu pripovjetku „Noć u vezirskom gradu“. U Zagrebu surađuje s drugim mladim intelektualcima Hrvatima muslimanima iz Bosne, poput Hasana Kikića i Safeta Krupića.
Zašto ovaj uvod? Zato što Muslimani-Bošnjaci u današnjoj Bosni i Hercegovini, sve čine da se zaboravi povijest i da svi povjerujemo u njihove novonastale laži. Odjednom nitko od islamskih militanata nije bio kršćanin prije Turaka, preko noći nitko nije bio Hrvat do nastavka prve i(li) druge Jugoslavije... Neposredni povod je članak Seada Zubanovića pod naslovom Skender Kulenović na braniku Bosne i bosanskog jezika 28. VII. 2018.na bošnjačkom portalu Saff u kojem se autor uzaludno potrudio da nas uvjeri da Kulenovići nisu bili Hrvati islamske vjeroispovijesti i da nisu govorili hrvatskim jezikom. Zubanović kroz sjećanje Melike Salihbegović-Knežević iz »veoma daleke 1974. godine, na književnoj manifestaciji naziva Kikićevi susreti«, prisjeća se prvoga susreta sa Skenderom  Kulenovićem![5] U nastavku Zubanović piše da je Skender Kulenović »Zbog siromaštva se morao školovati kod tetke u Travniku. Pohađao je izvanredno, devet godina, jezuitsku (katoličku) besplatnu školu. Sa svojom prvom knjigom poezije naslovaOcvale primule javio se, u trećem razredu gimnazije. To je bio vremenski period od 1921. do 1930. godine nakon kojeg se upisuje na Pravni fakultet u Zagrebu. Već 1933. godine postaje član SKOJ-a što mu nije smetalo da 1937. zajedno sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokrene muslimanski list Putokaz u kojem je Skender često, ali argumentirano, kritizirao nedosljednost i korumpiranost tadašnjih muslimanskih intelektualaca i označio ih glavnim krivcima što  muslimani tog vremena politički lutaju i smatraju se prevrtljivim i nepouzdanim partnerima u odnosu na druge. Nažalost, i današnja bošnjačka elita nije nešto naročito drugačija«.[6] Nakon toga uslijedio je kratak prolazak kroz životopis velikoga književnika, dodavanje i oduzimanje iz njegova bogatog života i odlaska u Beograd, nepotrebno spominjanje problema alkoholizma kako bi se izgovorilo da je samo pijan čitao Kuran... I onda je uslijedio pokušaj opravdanja naslova članka u Saffu da se u današnjoj BiH govori samo unitarni „bosanski jezik“. »Ono što je Skendera najviše koštalo je jedna rečenica koju je izgovorio glavni junak njegove Ponornice, Muhamed – beg, a glasi – Još pet stotina godina osmanska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji patareni, govorili bi bosanski. . .«, napisao je Zubanović.
 
Vrijedno je zapamtiti nekoliko Skenderovih hrvatskih riječi koje je autor članka spomenu u tekstu: mrakobjes, kamenbrazda, bezzid, zvjezdojedi, neizrek, prh. A isto tako vrijedno je podsjetiti da je Skender za boravka u Beogradu oženio Srpkinju Veru Crvenčanin (Novi Sad, 24. XII. – 21. I. 2013.) s kojom je imao sina Vuka, kojega su nazivali Vučko. Kao što Zdravko Tomac kaže da svi mi ustvari imamo nešto iz života čega bi se htjeli riješiti, zaboraviti, tako ni život i književno djelovanje Skendera K. nije najpogodnije današnjim unitarnim Bošnjacima za opravadavanje svojih neutemeljenih mitova.
 
Bilješke:
 
[2]Romina Peritz, Velika ispovijest bosanskog Mimare 'Jedini na svijetu imam Da Vincija na svom zidu', Jutarnji list, 15. III. 2014., https://www.jutarnji.hr/vijesti/velika-ispovijest-bosanskog-mimare-jedini-na-svijetu-imam-da-vincija-na-svom-zidu/874519/
[3] Isto.
[4] Isto.
[5] Sead Zubanović, Skender Kulenović na braniku bosanskog jezika, Saff, 28. VII. 2018., http://saff.ba/skender-kulenovic-na-braniku-bosne-i-bosanskog-jezika/
[6] Isto.
 

Zrinko Horvat

Komemoracija u Krnjeuši u povodu 77. obljetnice stradanja župnika Krešimira Barišića i preko 240 Hrvata katolika

 
 
U Krnjeuši kod Bosanskoga Petrovca u subotu 11. kolovoza 2018. bit će održana komemoracija za ubijenog krnjeuškog župnika don Krešimira Barišića i preko 240 stradalih vjernika katolika iz te nekadašnje župe. Sv. misu u povodu 77. obljetnice njihova stradanja predvodit će banjolučki biskup mons. Franjo Komarica u 10 sati na starom katoličkom groblju "Kod križa", uz regionalni put Vrtoče-Krnjeuša. Nakon mise bit će polaganje vijenaca i svijeća za sve žrtve u župi Krnjeuša.
https://poskok.info/wp-content/uploads/2018/08/Krnjeusa-jub-5-595x340.jpg
Od 2015. na groblju u Krnjeuši održavaju se komemoracije u spomen na stradalog župnika Barišića i njegove vjernike, a prošle godine – u povodu 125. obljetnice  osnutka župe Krnjeuša – na groblju je blagoslovljen spomen-prostor s oltarom i križem na kojem se nalazi spomen-ploča s imenima rodova stradalih u toj župi u kolovozu 1941. Po izbijanju četničko-partizanskog ustanka u zapadnoj Bosni i istočnoj Lici na udaru ustanika se našla i župa Krnjeuša, između Bihaća i Bosanskog Petrovca. Pogrom u Krnjeuši dogodio se 9. i 10. kolovoza 1941. kada je zapaljena cijela župa koju je činilo dvadesetak sela i zaselaka, uključujući župnu crkvu i kuću. Točan broj ubijenih stanovnika Hrvata nikad se nije utvrđen. Istraživanjima se došlo do preliminarne brojke od 240 ubijenih nedužniih civilnih osoba hrvatske nacionalnosti, od toga 72 žene i 49 djece do 12 godina starosti. Brojka od 240 osoba – koja nije konačna – odnosi se na uži dio župe i ne obuhvaća predjele koji su najviše stradali: južni dio župe oko Kulen Vakufa i Vrtoča s pripadajućim selima.
 
Također, brojka ne obuhvaća poginule domobrane. Među ubijenima je i krnjeuški župnik don Krešimir Barišić, zajedno s trojicom mladih sjemeništaraca, pripravnika za svećeničko zvanje, koji su ubijeni i bačeni u goruću župnu ckrvu. Župa Krnjeuša je u kolovozu 1941. u potpunosti je uništena tako da danas nema nikakva vidljiva traga njezina postojanja, osim devastiranog groblja “Križ” koje je prošle godine uređeno I ograđeno. Sličnu sudbinu posvemašnjeg uništenja tada su doživjele i katoličke župe u Bosanskom Petrovcu, Drvaru i Grahovu, te Borićevac, Srb, Donji Lapac i Udbina u susjednoj Lici. Po svršetku Drugoga svjetskog rata većini preživjelih stanovnika tih župa tadašnje komunističke vlasti nisu dopustile povratak na rodna ognjišta, a njihova imovina je u međuvremenu dobila nove vlasnike.
 

HMS, https://poskok.info/komemoracija-u-krnjeusi-u-povodu-77-obljetnice-stradanja-zupnika-kresimira-barisica-i-preko-240-hrvata-katolika/

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Srijeda, 24/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 901 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević