Get Adobe Flash player
Opasno traćenje vremena

Opasno traćenje vremena

EU ciljano ispražnjava Hrvatsku za naseljavanje...

Podržali Istanbulsku, podržavaju i

Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

Popis HDZ-ovaca koji podržavaju »Globalni sažeti dogovor za sigurna...

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Hrvatski sabor najodgovorniji za stanje u...

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Ne ostaju i ne opstaju najjači, nego...

Klasić, Stankovićev profesor

Klasić, Stankovićev profesor "istorije"

Suspendiran zbog ljubakanja sa studenticama, a na ispitima pita studente u...

  • Opasno traćenje vremena

    Opasno traćenje vremena

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:41
  • Podržali Istanbulsku, podržavaju i

    Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 15:48
  • Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    srijeda, 14. studenoga 2018. 08:38
  • Političko preživljavanje političkih zvijezda

    Političko preživljavanje političkih zvijezda

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:34
  • Klasić, Stankovićev profesor

    Klasić, Stankovićev profesor "istorije"

    srijeda, 14. studenoga 2018. 08:33

Vjerujem da će Arbitražni sud zaključiti da je procesu arbitriranja nanesena takva šteta da je što brži prekid neophodan

 
 
Prof. dr. sc. Davor Vidas (Zagreb, 1960.) redovni je profesor međunarodnog prava i direktor Odjela za pravo mora u renomiranom norveškom Institutu Fridtjof Nansen u Oslu. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1983., a doktorirao 1995. godine. Član je Međunarodnog savjeta Instituta za pravo mora na američkom sveučilištu Berkeley u Kaliforniji, a u okrilju londonske International Law Association predsjedatelj je Odbora za međunarodno pravo i podizanje razine mora te član Odbora za polazne crte u pravu mora. U sklopu Međunarodne komisije za stratigrafiju, profesor Vidas je član i jedini pravnik u Radnoj skupini za antropocen. Tijekom posljednjih dvadesetak godina organizirao je i predsjedao na više međunarodnih znanstvenih konferencija te je bio voditelj i glavni istraživač brojnih međunarodnih znanstvenih projekata. Izdavačke kuće Cambridge University Press, Kluwer, Brill, Martinus Nijhoff i druge objavile su više njegovih knjiga o međunarodnom pravu mora, zaštiti morskog okoliša i polarnim krajevima. U Hrvatskoj su mu, u nakladi Školske knjige, objavljene knjige „Zaštita Jadrana“, 2007., i „Hrvatsko-slovensko razgraničenje: međunarodno pravo je crta ispod koje se ne ide“, 2009. godine. Profesor Vidas bio je savjetnik i član u izaslanstvima norveške Vlade u Međunarodnoj pomorskoj organizaciji (IMO), Organizaciji UN-a za prehranu i poljoprivredu (FAO), pri Komisiji za zaštitu antarktičkih morskih bogatstava te u diplomatskim konferencijama država stranaka Ugovora o Antarktiku. Do srpnja 2015. bio je savjetnik hrvatske Vlade u arbitražnom postupku u povodu hrvatsko-slovenskog spora o razgraničenju pred Arbitražnim sudom u Haagu.
http://www.poslovni.hr/img/ArticleImages/53577.jpg
• Gospodine Vidas, bili ste pravni savjetnik hrvatske Vlade u stvari arbitraže, međunarodni ste pravnik. No, i povrh pravnih razmatranja, očito je da je arbitražni postupak sada do te mjere zagađen da je sasvim obezvrijeđen. Kako onda komentirate najavu Arbitražnog suda da namjerava nastaviti arbitražni postupak, i to tako što će razmotriti stajališta obiju strana, uključujući, kako to Sud navodi, učinke hrvatske odluke o pokretanju postupka prestanka Sporazuma o arbitraži i posljedice po arbitražni postupak događaja koji su doveli do te odluke?
- Tu bih najavu komentirao upravo onako kako je i iznesena: kao najavu, prije svega, proceduralnih razmatranja. Arbitražni sud svakako je dužan donijeti proceduralnu odluku. Istina, takvu je odluku mogao donijeti već ranije, jer su okolnosti slučaja, bolje rečeno neviđenog skandala koji se dogodio u ovom arbitražnom postupku, na konkludentan način već potvrđene ostavkama glavnih aktera: arbitra Sekolca i zastupnice Slovenije. Nastavak priče koji je uslijedio, začinjen daljnjim dvjema ostavkama uglednih profesora i sudaca, odgođenim priopćenjima i sličnim, u najmanju je ruku mučno i teško pratiti mnogima koji su dobro upućeni u načine funkcioniranja međunarodnog pravosuđa i svjesni važnosti koju u cijelom tom sustavu ima neupitnost vjerodostojnosti sudske odnosno arbitražne instancije. Upravo je ta kvaliteta povjerenja u vrhunsku objektivnost i nepristranost suđenja pred međunarodnim pravnim forumom, u ovom slučaju arbitražom, bila bitna za rješenje hrvatsko-slovenskog graničnog spora. To je sukus Sporazuma o arbitraži, on je zato i nastao, a na tom temelju je onda oformljen i Arbitražni sud. Taj sud sada, istina, može donijeti proceduralnu odluku, no ima i elemenata koji ovdje bitno izlaze iz sfere njegova djelokruga, izvan onoga što se naziva „Kompetenz-Kompetenz“ - načelo o ovlasti suda na odlučivanje o vlastitoj nadležnosti - i o kojima sud ne može valjano odlučivati.
 
• Možete li to ukratko pojasniti? Naime, dojam je da se, bez obzira na to što Arbitražni sud u sljedećem razdoblju poduzeo, nastavkom arbitražnog postupka ne može više očekivati rješenje merituma hrvatsko-slovenskog spora. Može li se takvo stajalište opovrgnuti?
- Temeljne povrjede su ovdje izvršene na barem dvije razine. Jedna je razina odnosa između Arbitražnog suda i pojedinog arbitra, kao i države stranke u sporu. Ono što je počinio arbitar Sekolec, u sprezi sa zastupnicom Slovenije, zasigurno ulazi u tu razinu i podliježe odlučivanju Arbitražnog suda o sudbini postupka. Volio bih vjerovati da će Sud, uza svu razumljivu ambiciju da unatoč svim teškoćama nastavi postupak, ipak zaključiti da je procesu arbitriranja u ovom slučaju nanesena takva šteta da je što brži prekid neophodan kako bi se zadržalo povjerenje u instituciju.
 
Međutim, postoji i druga razina, koja je u domeni pravnih odnosa između dviju država, Hrvatske i Slovenije, koje su među sobom sklopile međunarodni ugovor. Djelatnost zastupnice u arbitraži jest djelatnost države. Na toj je razini, u odnosima između dviju država, došlo do bitnih povrjeda, i to takvih koje su u pravom smislu fundamentalne. Slovenija se, prije svega, grubo ogriješila o temeljnu normu međunarodnog prava, prema kojoj se ugovori na snazi moraju izvršavati u dobroj vjeri. Djelatnost slovenske zastupnice jest školski primjer upravo suprotnog od dobre vjere - to je djelovanje u očitoj namjeri da se izigraju odredbe sporazuma. A time je izvršena i fundamentalna povrjeda samog Arbitražnog sporazuma jer je, spregom s jednim od arbitara, bit objektivnog i nepristranog suđenja sasvim obezvrijeđena. Ako biste me onda pitali, koje je konkretno odredbe Arbitražnog sporazuma Slovenija povrijedila, rekao bih vam - sve one koje su u tadašnjem postupku bile bitne za ostvarenje predmeta ili svrhe tog sporazuma.
 
• Svakome tko je pročitao transkripte objavljene 22. srpnja nužno se nameće niz pitanja, koja se u osnovi svode na jedno: je li doista moguće da se u međunarodnim postupcima stvari rješavaju na takav način? Tamo se spominju privatne večere, naknadno namještanje i doturanje dokumentacije, ali i nonšalantno baratanje državnim područjem u trećinama ili četvrtinama...
- Točno je da sadržaj onoga što je do sada objavljeno ili dostupno baca sjenu na sam postupak i otvara niz daljnjih pitanja. Niti jedno od tih pitanja za sada nije javno i, štoviše, službeno postavljeno, niti je za sada traženo daljnje objašnjenje o istinitosti navoda koje je iznosio arbitar Sekolec, na primjer o njegovim privatnim kontaktima s drugim arbitrom na kojem je, prema njegovim riječima, on 'radio'. Također, je li doista predao tajniku arbitraže naknadnu dokumentaciju koju je spominjao? Ne postavlja se ni pitanje o višestrukoj šteti koja je, zloupotrebom arbitražnog postupka slovenske zastupnice i arbitra, nanesena Hrvatskoj. U konačnici, povjerenje javnosti počiva na uvjerenju o neupitnoj objektivnosti i nepristranosti sudskog vijeća. To je bit za meritorno rješenje hrvatsko-slovenskog graničnog spora pred bilo kojim međunarodnim sudbenim tijelom.
 
• Hrvatsku javnost u ovom trenutku ipak zanima kada će se i kako riješiti hrvatsko-slovenski granični spor. Kakve su vaše procjene?
- Mislim da je ovo vrijeme kad treba stati na loptu i stvari iznova sagledati u njihovu pravom sadržaju. Hrvatsko-slovenski spor, zbog arbitražnog skandala, posljednjih je mjeseci postao jednom od glavnih tema, ne samo u kuloarima gotovo svake konferencije međunarodnih pravnika, nego je tome bilo posvećeno i završno predavanje na ovogodišnjoj konferenciji Europskog udruženja za međunarodno pravo, održanoj u rujnu u Oslu. U jesenskom, dvomjesečnom izdanju utjecajnog međunarodnog časopisa Global Arbitration Review, arbitražni skandal u predmetu između Hrvatske i Slovenije poslužio je kao glavna tema broja, s velikim naslovom, „Otrovne vode?“ istaknutim na naslovnici. Jesu li naše vode doista otrovne? Je li naš spor baš takvih razmjera da bi opravdao toliki interes međunarodne javnosti i drmao koridore renomiranih međunarodnih institucija? U osnovi, bavimo li se mi ovdje doista krupnim graničnim sporom ili tek prividom nekog takvog spora, odnosno kreiranom političkom percepcijom? Jer samo to bi moglo objasniti takav nerazmjeran naglasak na jednom, među nebrojenim drugim međunarodnim graničnim sporovima. Ne zaboravite, danas je u svijetu riješena jedva polovica otvorenih pitanja razgraničenja na moru! U gotovo svima se radi o većem području...
 
• U tekstu iz 2009. pisali ste: 'Granični spor između Hrvatske i Slovenije mogao bi se relativno brzo i lako riješiti primjenom međunarodnog prava pred Međunarodnim sudom'. Na osnovi čega ste gradili takvo stajalište?
- Na temelju stvarnog, a ne perceptivnog opsega tog graničnog pitanja. Granica između Hrvatske i Slovenije ondje je gdje je bila na dan proglašenja njihovih deklaracija o neovisnosti, 25. lipnja 1991. Tada nekog osobitog graničnog spora nije bilo, nego se moglo govoriti o relativno manjim problemima u preciznom utvrđivanju granične crte, osobito u području ušća rijeke Dragonje, između njezina prirodnog toka i naknadno izgrađenog odvodnog kanala. Uostalom, Sloveniju su priznale kao državu tadašnje članice Europske zajednice i temeljem Mišljenja br. 7 Badinterove komisije, od 11. siječnja 1992., u kojem stoji da je Slovenija izjavila kako nema teritorijalnih sporova niti s jednom susjednom državom, kao ni - izrijekom - s Republikom Hrvatskom! Ta činjenica kao da je u međuvremenu pala u zaborav...
 
• Poznat je, međutim, slovenski Memorandum o Piranskom zaljevu, iz travnja 1993., kao i niz kasnijih akata, sve do zakona o proglašenju zaštićene ekološke zone i o epikontinentalnom pojasu Slovenije iz 2005., kojim su se njezini zahtjevi na moru širili sve južnije...
- Svi su ti zahtjevi, od 1993. nadalje, predstavljali kreiranje i širenje područja spora ondje gdje ga nije bilo na dan 25. lipnja 1991. Međutim, ti slovenski zahtjevi, koliko god nerealni bili, vrlo su vješto medijski predstavljani, ne samo u slovenskim, nego i u renomiranim inozemnim medijima, i zatim uporno i dosljedno ponavljani. Tako ste, na primjer, u New York Timesu mogli svojedobno pročitati nonsens prema kojem je Sloveniji važnost Piranskog zaljeva u tome da bi imala pristup do otvorenog mora, kao i da njezini brodovi moraju proći kroz taj zaljev da bi došli do luke Kopar. A u Memorandumu Slovenije iz travnja 1993. piše da bi njezino teritorijalno more s Hrvatskom trebalo razgraničiti na specifičan način, jer se radi o 'vitalnom pitanju stjecanja dovoljnih količina prirodnih izvora za preživljavanje slovenskog naroda'. Dvadeset i nešto godina kasnije, teritorijalno more i dalje nije razgraničeno, no preživljavanje slovenskog naroda s time doista nije ničime povezano. Cijelo to vrijeme pitanje Svete Gere, koja je nesporno hrvatski teritorij pod okupacijom Slovenije, jedva da se spominje - a slovensko osoblje se i dalje tamo nalazi!
 
• Čulo se, osobito u televizijskim blic-anketama, rezoniranje: 'Dajte Slovencima taj lavor mora', kad ga već imamo toliko, pa što škrtarimo?! Doista, Hrvatska posjeduje čak 6278 kilometara obalne crte, računajući i onu oko više od tisuću otoka, nasuprot slovenskih 45 kilometara...
- Jedan od vrlo vješto plasiranih argumenata je upravo taj o kratkoj obali Slovenije naspram vrlo dugoj, razvedenoj obali Hrvatske. No, to s razgraničenjem nema nikakve veze, jer tu nije važna ukupna obala neke zemlje, nego samo tzv. relevantna obala, a to je ona koja se uzima u obzir pri određenju granične crte na moru. Da nije tako, podjela mora na političkoj karti svijeta danas bi izgledala sasvim drukčije.
 
• Vi ste jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca koji stvari naziva punim imenom i ne boji se govoriti istinu. Stoga ste 2009. uputili otvoreno pismo hrvatskim i slovenskim političarima, naslovljeno 'Odgovornost za granice'. Biste li ga i danas ponovili ili biste ga sada mijenjali?
- To je otvoreno pismo u integralnom tekstu bilo objavljeno početkom veljače 2009. u Glasu Koncila i na internetskom portalu Index.hr, a u sažetom obliku preneseno u drugim hrvatskim i slovenskim medijima. Bit pisma sastojala se u dvije poruke. Prva, da hrvatski i slovenski političari imaju visok stupanj odgovornosti za omogućivanje postizanja trajnog i stabilnog rješenja graničnog spora između Hrvatske i Slovenije. I druga, da dugotrajno stabilno rješenje može biti samo ono koje se temelji na vladavini prava u odnosima među državama, tj. na međunarodnom pravu, a da je međunarodno pravosudno tijelo koje to može omogućiti Međunarodni sud u Haagu. Danas bi me možda zasvrbjeli prsti da dodam i treću poruku: gospodo političari, ako to sada niste u stanju omogućiti, ostavite stvar po strani na neko vrijeme i nemojte podgrijavati spor, nego prepustite njegovo rješavanje budućim, mudrijim naraštajima; možda će se oni znati obračunati s nečime što bi se u iskusnijim zemljama tretiralo poput bure u čaši vode.
 

Nikica Mihaljević, Globus

Ne poštuje se politička volja birača i suspendiraju se rezultati izbora

 
 
Svojedobno je Hrvatska imala dogovornu ekonomiju, a sada će možda  imati i dogovornu vladu procedurom i obavljenih konzultacija izvan neposrednog izbornog procesa i protivno izbornim rezultatima!? Naime, prema članku 98. Ustava Republike Hrvatske (RH) na temelju i „obavljenih konzultacija“ a ne samo i isključivo na temelju izravnih rezultata izbora odnosno glasovanja kao neposrednog izraza političke volje birača, predsjednik Republike „povjerit će mandat za sastavljanje vlade osobi koja uživa povjerenje većine svih zastupnika“. Dakle, umjesto da se poštuje politička volja birača i rezultati izbora u redosljedu kojoj će osobi prvoj predsjednik Republike povjeriti mandat za sastavljanje vlade, suspendiraju se rezultati izbora koji su jednoj stranci ili izbornoj koaliciji stranaka dali relativnu većinu zastupnika i uvodi se institucija „obavljanja konzultacija“ da bi se stvorila većina svih zastupnika koja za određivanje mandatara za sastavljanje vlade uopće nije potrebna jer to nije glasovanju o povjerenju vladi koje će slijediti u Saboru nakon što mandatar predloži vladu, a za koje je zbog stabilnosti političkog sustava oportuno da bude uspješno tj. da predložena vlada dobije povjerenje većine svih zastupnika.
http://i0.wp.com/kamenjar.com/wp-content/uploads/2015/08/Kolinda-Hrvatska.jpg?resize=750%2C531
MANDATAR KOJI TO NIJE - Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović
 
No, to isto ne vrijedi i za proceduru određivanja mandatara za sastavljanje vlade jer izmjena dva, pa i tri mandatara u ustavom predviđenim rokovima, ne će ugroziti stabilnost političkog sustava, kao što je to zorno pokazala i dokazala parlamentarna praksa u cijelom demokratskom svijet. Ali će za razliku od tog istog demokratskog svijeta dati dogovornog a ne legitimnog mandatara, jer njegov legitimitet ne proizlazi samo izravno i neposredno iz izbornog procesa odnosno rezultata izbora kao izraza političke volje birača, nego i iz postizborno obavljenih konzultacija! Ako pak k tome tu „obavljenim konzultacijama“ stvorenu većinu svih zastupnika čine i zastupnici koji su birani po posebnom biračkom pravu a to su pripadnici nacionalnih manjina (etničkih zajednica), onda se derogira članak 72. Ustava RH o jednakom biračkom pravu onih birača s općim biračkim pravom koji su na izborima glasovali za stranku ili izbornu koaliciju stranaka koja je osvojila relativnu većinu zastupnika.
 
Pri tome će se kao na argument za tu i takvu „konzultativnu“ ustavnopravnu teoriju i postizbornu praksu pozivati na iskustva Velike Britanije, Njemačke i sličnih zemalja je čista demagogija, manipulacija i cinizam jer su to za razliku od Hrvatske države istinske demokratske političke kulture i tradicije te ljudskih i građanski prava i sloboda, pa se stoga u njima i može bez političke i društvene štete te diskriminacije birača primjenjivati načelo „po svaku cijenu“ do stvaranja parlamentarne većine pri čemu se zanemaruje neposredna politička volja odnosno glasovi dijela birača. No, neoborive su i svima dobro poznate činjenice da su u Saveznoj Republici Njemačkoj u 4-5 izbornih ciklusa „sestrinske“ stranke CDU/CSU osvajale relativnu većinu zastupnika u Bundestagu, da je predsjednik Republike uvijek prvom dao mandat za sastavljanje vlade predstavniku tih stranaka i da je on u pregovorima s Liberalnom strankom stvarao parlamentarnu većinu i formirao vladu. Nikada predsjednik Republike mandat za sastavljanje vlade nije prvo dao predstavniku stranke SPD-a koja je bila druga po broju osvojenih zastupnika, i hipotetički bi to učinio tek, ako i nakon što predstavnik stranaka CDU/CSU ne bi uspio formirati vladu ili ona u glasovanju u parlamentu ne bi dobila povjerenje većine svih zastupnika!
 
Prioritet u redosljedu davanja mandata za sastavljanje vlade stvara se izravno u izbornom procesu, inherentno je dio izbornog procesa i određen je izbornim rezultatima odnosno političkom voljom birača i legitimitetom koji mu oni svojim glasovima daju. Zbog toga se taj prioritet u redosljedu davanja mandata za sastavljanje vlade u zemlji još uvijek nekonsolidirane demokracije kao što je to Hrvatska ne bi smio niti za to postoje demokratske potrebe i razlozi, stvarati i „obavljanjem konzultacija“ tj. izvan neposrednog izbornog procesa i protivno njegovim rezultatima!
 
Dakle, kao što se to iz prethodnog dijela teksta može vidjeti, dogovornoj matrici i tamo gdje joj nije mjesto nikada kraja, a sve na štetu političke volje birača, rezultata izbora te ljudskih i građanskih prava i sloboda odnosno demokracije. No, što se drugo može i očekivati od članka 98. Ustava RH kad mu je 2000. godine za vrijeme „trećojanuarske vlasti“ autor bio nitko drugi doli „samoupravni“ pravnik, teoretičar Teorije i prakse samoupravnog socijalizma (TIPSS) i samozvani ustavnopravni stručnjak – Mato Arlović!
 

Blaženko Strižić, Zagreb

Hrvati, koji su se prodali za novac

 
 
Otvoreno pismo „Hrvatskoj riječi“ (uredništvo i naklada), Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, DSHV-u, HNV-u, svim udrugama u Srijemu, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i Hrvatskoj matici iseljenika, a povodom tabelarnog pregleda odobrenih sredstava za sufinansiranje hrvatskih udruga kulture u AP Vojvodini od strane Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, objavljenog na str. 54. tjednika „Hrvatska riječ“ br. 659. od 27. studenoga 2015. godine. (poslano 28. studenoga 2015. u 13.30 h)
http://www.hrvatskarijec.rs/datoteke/images/Vesti/Kultura%20-%20zkvh%20portal.jpg
Pogubnost miješanja politike u kulturu je stvar o kojoj se ne može ni polemizirati, a nama Hrvatima u Vojvodini (Srbiji) odnedavno su politika i kultura inkarnirani u samo jednom čovjeku, Tomislavu Žigmanovu! Bilo je skoro za nevjerovati da će se to dogoditi, ali nama se i to dogodilo!!!
 
Poslije skoro jednodesetljetnog uništavanja političke scene Hrvata u Vojvodini (Srbiji) od strane Petra Kuntića, njegov „posao“ nastavlja Tomislav Žigmanov, koji je za to vrijeme uništio, ako ne baš svu kulturu, ali sasvim sigurno knjišku djelatnost Hrvata ovdje. Vidjelo se to tako jasno iz ovogodišnje manifestacije „Dani Balinta Vujkova“ i ovogodišnjeg Beogradskog sajma knjiga, o čemu sam također pisao, kao i o permanentnoj negativnoj selekciji u našoj književnosti. Kulminacaja je bila forsiranje pjesnikinje koja je plagirala našeg nobelovca Ivu Andrića (i mnoge druge), kojoj je „Hrvatska riječ“ čak izdala i zbirku poezije, a recenzije i kritike Žigmanovih uvlakača o ovoj zbirci bile su „sjajne“.
 
Danas dva čovjeka, Tomislav Žigmanov i Slaven Bačić, praktično čine krovne institucije Hrvata u Vojvodini: DSHV, ZKVH i HNV, a većina članova formalno izabranih tijela u njima su poslušnici ovo dvoje ljudi, kod kojih je koncentrirana sva infrastruktura, moć i ono najvažnije, novac. Tako su mnogi „Hrvati za novac“ našli svoj interes, odnosno svoje uhljebljenje i razumljivo je da slijepo slušaju svoje „mecene“. O ogromnim svotama novca koje su na raspolaganju Tomislavu Žigmanovu i Slavenu Bačiću također sam pisao, a već je samo po sebi apsurd da HNV dodjeljuje svim hrvatskim udrugama i manifestacijama u Vojvodini samo 10 % tih raspoloživih sredstava!!! Uz to je sve zavijeno u gustu maglu koja toliko dugo traje da je većina Hrvata ovdje „digla ruke“ od svega. No, to i jest jedini cilj ovih ljudi - što manje zainteresiranih, lakše se vlada i ostaje više novca za njih i njihove poslušnike.
 
Tako je, uz ranije podijeljenih spomenutih 10 posto proračuna HNV-a, danas i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (čitaj Tomislav Žigmanov) podijelio hrvatskim udrugama kulture nevjerojatan iznos od 600.000 (šesto hiljada) dinara! A da je sve i u gustoj magli može se vidjeti već iz samog naslova kojim se objavljuje ova radosna vijest:
Žigmanov je majstor da puno govori i ništa ne kaže, odnosno, da uz puno riječi zamagli suštinu. Ovdje je suština prvo da ne znamo je li u pitanju „pregled pristiglih projekata“ ili samo onih „odobrenih za sufinansiranje“, a nikada nećemo saznati kompletan spisak onih koji su tražili sredstva od Žigmanova, a nisu ih dobili, i zašto ih nisu dobili. Žigmanov nikada nikome ne daje nikakva obrazloženja, posebno ne puku od kojeg je skoro autistično otuđen, kao pravi političar, a ujedno još i „kulturni“ lider.
 
Kada se analizira ovaj „pregled“ dodijeljenih sredstava odmah pada u oči stara subotička politika, na čiji kontinuitet se Žigmanov uostalom i zakleo: od famoznih 600.000 dinara (što je manje od 2 posto utrošenih sredstava u 2015. godini na rad i zgradu Zavoda), Subotica (s Tavankutom i Đurđinom) je dobila oko 400.000 dinara, cijeli Srijem oko 100.000 dinara, Sombor 30.000 dinara, a Novi Sad ništa!!! Mislim da, uz sve ono što sam do sada napisao, komentar zaista nije potreban. Koncentracija moći, infrastrukture i novca na dva čovjeka potpuno će razoriti hrvatski nacionalni korpus u Vojvodini (Srbiji) ako to ubrzo ne spriječi naša matica.
 
PS: Upravo slušam na vijestima kako DSHV (čitaj Tomislav Žigmanov) podupire prosvjed vojvođanskih paora u vezi zemljišnog zakona o zaskupu zemlje. Pozdravljam lijepu i sasvim logičnu gestu ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (prema ovom nepravičnom ze.za.o.za.ze., jer svi smo mi vo.Hr. za Ži. paori)!
 

Branimir Miroslav Cakić (adresa poznata redakciji)

Anketa

Po čijem su nalogu na granici uhićeni i pretraživani Nikola Kajkić i Zorica Gregurić?

Petak, 16/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1344 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević