Get Adobe Flash player
Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Politički fušerizam i poltronstvo kao ključ...

Druga strana Sandrina petoga zlata

Druga strana Sandrina petoga zlata

Nakon pobjede u Berlinu najbolja svjetska diskašica ponovila...

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Thompson je pjevao u Areni 1999. godine pjesmu Lijepa li si, a bogami i...

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Hitler je htio svijet bez Židova, a Vučić je učinio Srbiju bez Hrvata,...

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Djeca hrvatskih Srba u školi moraju učiti hrvatsku, a ne srpsku...

  • Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    utorak, 14. kolovoza 2018. 15:51
  • Druga strana Sandrina petoga zlata

    Druga strana Sandrina petoga zlata

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:48
  • Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:44
  • Nema razlike između Hitlera i Vučića

    Nema razlike između Hitlera i Vučića

    utorak, 14. kolovoza 2018. 17:12
  • Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:40

Netko se jako trudi da nam Milanović još četiri godine trati vrijeme i zagađuje male ekrane

 
 
Ako znate da je izborna strategija SDP-a - uz malo populizma - plašenje opozicijskim ustaštvom i Karamarkom, zašto onda pomagati SDP-ovu morbidnu kampanju? Otrježnjenje često počinje porazom. Kad su se domogli sigurnih obala, mnogi su pripadnici ustaškog pokreta, čak i vodeći ljudi, počeli razmišljati o razlozima vlastite propasti. Takva razmišljanja bila su u početku dosta prizemna, ali s vremenom su postala sofisticirana. Intelektualni dio ustaške emigracije brzo se ohrabrio na javnu raspravu o ustaštvu. U tomu su Vinko Nikolić i njegova Hrvatska revija odigrali ključnu ulogu. Na stranicama Revije već razmjerno rano osuđivan je Pavelićev režim (Pavelićeve “terorističke metode vladanja”, Jure Petričević, lipanj 1956.), a potom i ustaštvo (“Ustaštvo je posve preživjela i za hrvatski narod vrlo štetna pojava. Doba demokracije ne prihvaća nikakav totalitarizam... Komunistički režim zastrašuje narod, i na taj način vrlo rado za Hrvate često tvrdi da imaju birati izmedju ustaštva i današnjeg komunističkog poretka.”, Jure Petričević, lipanj 1961.).
http://www.hkz-kkv.ch/images/ivo_banac.jpg
Nikolić je bio jasan u stvarima koje su za neke još otvorena pitanja. On je u članku o Udbinu ubojstvu Vjekoslava Luburića (rujan 1969.) rekao: “Jasenovac je ipak hrvatska velika rana i još veća sramota, i radi njega i danas duša nas boli i obrazi nam od stida! Ta, kakav bismo mi bili narod, koji se ne bi stidio nad zlom, koje je počinjeno u njegovo ime?!” Po svemu sudeći, Nikolić je još prije skoro pola stoljeća o Jasenovcu znao više nego Stjepan Razum danas. Nikolić je također prihvatio prijedlog fra Dominika Mandića da, unatoč endehaškoj praksi, “unaprijed svi upotrebljavamo hrvatski grb s početnom crvenom kockom” (prosinac 1970.).
 
A kad je riječ o trenutnim kontroverzama, Nikolić se još 1969. sprdao s pričom da je ustaški pozdrav “Spremni” star - 900 godina! Naime, zabilježio je kako je stanoviti M. K. B. u članku objavljenom u listu Hrvatska straža (studeni 1968.) iznio razgovor s Pavelićem iz 1957., gdje je iznio kako “neki prigovaraju pozdravu ‘Spremni’, jer da je fašistički (izveden prema talijanskom ‘Pronti’).” Na to je Pavelić navodno odgovorio: “Pravaštvo je imalo svoja snažna gesla ‘Bog i Hrvati’ - ‘Hrvatska Hrvatom’... nu osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava, koji bi bio više vojničkog značaja. Tražio sam ga u našoj davnoj prošlosti” i, da skratimo, pronašao ga je u ispravi Petra Krešimira IV iz 1069., gdje kralj veli da je “odlučio spremna srca” imanjima i posjedima proslaviti samostan Sv. Krševana. Nikolićev komentar: “Jedino je shvatljivo, što je to bilo ‘jednog žarkog ljetnog dana’, samo što ne znamo tko je ovo smislio. Svakako, kasno smišljeno” (ožujak 1969). Ipak doznajemo da je upravo Pavelić tražio poseban ustaški pozdrav.
 
Sve ovo nas navodi na pitanje: kako je moguće da su ustaški veterani u emigraciji imali više pameti i osjećaja odgovornosti (i to još prije pola stoljeća) od pedeset naših suvremenika (među kojima ima i ljudi od ugleda)? Pustimo sad Branka Borkovića, za kojega je prava šteta što sa svojom bivšom strankom A-HSS neće biti u prilici sudjelovati u Milanovićevoj izbornoj koaliciji, kojoj po mnogo čemu tipski pripada, ali što ćemo s tim silnim doktorima i akademicima?
 
Čovjek bi pomislio da Josip Pečarić, koji godinama zabija nos tamo gdje mu nije mjesto, u neprobrano društvo naših povjesničara, kao matematičar od glasa poznaje najelementarnije zakone logike. Ali ne, idemo od lošeg na gore. Na kraju balade stupa koalicija Spremni.
Moglo bi se reći da se netko jako trudi da nam Milanović još barem četiri godine trati vrijeme i da nam baš svake večeri zagađuje male ekrane. Ako znate da je izborna strategija SDP-a - uz malo ekonomskog populizma na kraju mandata - plašenje opozicijskim ustaštvom i Karamarkom, mračnim gospodarom Mordora, zašto onda pomagati SDP-ovu morbidnu kampanju? Čemu služi verbalno ustaševanje na način nepoznat u Francovoj Barceloni krajem 1960-ih? Promicanje ustašluka kao najveće opasnosti uvijek je bila komunistička strategija. Ako je to znao Jure Petričević 1961. godine, kako je moguće da je nepoznato danas? Malo je tko u Hrvatskoj imao lijepu riječ za ustaše nakon 1945., a ipak komunisti su nas uvijek davili otrovnom gujom ustašluka. Zar je bilo emigracije osim ustaške? Zar i Crkva nije bila samo ustaška? Zar hrvatski jezik nije bio ustaški? Zašto su komunisti u svakoj liberalnoj reformi odmah prepoznavali ustašluk? Nakon Karađorđeva su nam tvrdili da je i “maspok” ustašluk.
 
Demokraciju i višestranačje su nam gadili kao preduvjet za ustašluk i klanje. Istina, Tuđmana su (postumno) rehabilitirali i pretvorili u saveznika kad su zaključili da ih ipak nije ugrožavao, za razliku od Karamarka koji jaše na borbi protiv svih totalitarizama. Ako je nešto od toga poznato, a teško je vjerovati da nije, čemu onda peticijsko ustaševanje? Možda peticionašima, preko daljinskog, upravlja neka nevidljiva sila?
http://portal.braniteljski-forum.com/wp-content/uploads/Capture355.jpg
Kad je riječ o ustaševanju danas, mogli bismo se domisliti raznim objašnjenjima. Najmanje plauzabilna je Pupovčeva teza (“u današnjoj Republici Hrvatskoj djeluju oživljeni profašistički, proustaški resentimani i snage te... su u posljednje tri godine glasniji nego što su bili prije i... ozbiljno ugrožavaju njezin demokratski identitet i njezinu demokratsku političku praksu”, Novosti, 22. Kolovoza 2015.). Prije svega, ova teza nije točna, a od dvojbene je koristi SDP-u, bez obzira na njihovu izbornu strategiju, jer se ova Pupovčeva bajka “dogodila” za njihove vlasti. Premda u Hrvatskoj postoji jaki anacionalni lobi, kojemu odgovara da bude “što gore, to bolje”, često se zaboravlja kako su tijekom cijelog XX. stoljeća, zahvaljujući u prvom redu jugorojalističkom, ustaškom i komunističkom režimu, uništavane hrvatske elite. Zakašnjelo “Za dom spremni”, posve nerazumljivo Vinku Nikoliću 1969. u Barceloni, samo je jeka ovog stanja. Hrvatska je zemlja bez stvarne elite. Kod nas nema te snage koja bi spriječila marginalce da dođu na odgovorne položaje kojima nisu dorasli i gdje se onda neodgovorno ponašaju. Nažalost, nema ni odgovornih medija. Potrebna je normalizacija društva tako da svaki ridikul ne može postati vektor koji nosi patogen ugroze za potrebe Pupovčeve teorije i Milanovićeve kampanje.
 
P.S.: Prije par dana stigla je na potpis peticija dviju povjesničarskih strukovnih udruga, u kojoj se negira teza da je pozdrav “Za dom spremni” ikada u Hrvatskoj postojao izvan ustaškog pokreta. Također se osuđuju “znanstvenici, sveučilišni nastavnici, akademici i (bivši) ravnatelji javnih znanstvenih instituta” koji su tvrdili suprotno, bez dokaza da je ovaj pozdrav korišten prije ustaša, jer su time doveli u pitanje ne samo svoj ljudski, nego i znanstveni kredibilitet. Predlaže se isključenje dotičnih iz “svih strukovnih udruga hrvatskih povjesničara” (ovo je dosta smjela odluka, posebno ako se zna da je malo tko izbačen iz ovih udruga za mnogo gore stvari, a mogao bih se dosjetiti jednakih, ako ne i gorih, prijestupa u hagiografskom pojanju niza cijenjenih historičara kad je riječ o povijesti titoizma) i pozivaju se nadležne institucije (sveučilišta, HAZU, itd.) da ocijene postupke svojih profesora, odnosno članova.
 
Završava se homilijom o tomu kakva je važnost “kvalitetnog i odgovornog obrazovanja i javnog zalaganja za demokratskog (sic) i tolerantnog (sic) društva kakvo zavrjeđuje zemlja članica Europske unije”. Slažem se da moramo povesti računa o tomu tko i kako predstavlja hrvatsku povijest u javnim ustanovama. Krajnje je vrijeme za takvo što. No, ovako formulirana peticija to ne će postići. Stvar je otišla predaleko. I ovdje je riječ o odsutnosti elite.
 

Ivo Banac, Jutarnji list

Riječki prosvjedi potvrdili tragičnu razjedinjenost domoljubne Hrvatske

 
 
Osim što su žestoko naljutili crvenog gradonačelnika Vojka Obersnela, nedavni su riječki prosvjedi – „marševi odgovorne slobode“, pokazali žalosnu i duboku podijeljenost među hrvatskim braniteljima te drugim hrvatskim „domoljubnim“ udrugama i organizacijama. Imajući u vidu sve moguće prepreke na koje su organizatori prosvjeda nailazili, njihovi su napori ipak urodili značajnim uspjehom. Već se dugo godina nije u hrvatskim medijima, a posebno na domoljubnim portalima, toliko puno pisalo o Rijeci kao gradu koji gospodarski i demografski propada, ali i kao tvrđavi antihrvatstva, komunizma i jugoslavenstva.
http://direktno.hr/images/cache/700x350/crop/images%7Ccms-image-000020992.jpg
Kako sam i u mojim prvim javljanjima iz tog grada najavio, Rijeka je postala grad slučaj. Naravno, to je užasno naljutilo krutog SDP-ovog gradonačelnika Vojka Obersnela, koji je od te ljutnje dodatno pocrvenio i vidi ustaše iza svakog ugla. Vjerojatno prije nego što legne spavati pogleda ispod kreveta kako bi provjerio nisu li možda Ante Pavelić, Mussolini i Hitler ispod njegovog kreveta.  Duboko uvjeren da mu se nitko neće još dugo vremena usuditi suprostaviti, taj autoritarni neokomunistički riječki vladar nije niti pomišljao da će doći dan kad će mu jedna manja, ali hrabra, skupina riječkih dragovoljaca Domovinskog  rata, i drugih građana, javno reći – gospodine Obersnelu, sada je dosta, podnesite račune za sve Vaše neuspjehe u našem gradu, a posebno za podjelu koju ste izazvali postavljajući Olivera Frljića za intendanta HNK, koji nije ništa drugo nego politički provokator, hrvatomrzac i zagovaratelj povratka velikosrpske Jugoslavije.
 
Veliki uspjeh relativno malobrojnih domoljubnih prosvjednika u Rijeci najbolje svjedoči i činjenica da je čak i riječki Novi list, za kojeg mnogi tvrde da je najdosljedniji ljevičarski i projugoslavenski dnevnik u Hrvatskoj, odlučio dati značajan prostor događajima koji su vezani uz te prosvjede. Možda je to i najava mogućih promjena u tom listu? Dolaze parlamentarni izbori. Posebno iznenađuje objava mojeg priopćenja za medije pod velikim naslovom: „Babić: napad na mene naručili neojugoslaveni i neokomunisti“. Mnogi su mi Riječani rekli kako se uopće ne sjećaju kada je zadnji puta sličan naslov objavljen u Novom listu.
 
Druga strana riječkih prosvjeda
 
Nažalost, postoji i druga, vrlo tužna i neuspješna strana riječkih prosvjeda. Da nisam bio u Rijeci u to vrijeme, teško bi mogao povjerovati da među hrvatskim braniteljima vlada tako golema razjedinjenost, a da su mnogi drugi tzv. hrvatski domoljubi, kako u Rijeci tako i diljem naše Domovine, organizirani u političkim strankama, udrugama i organizacijama, ljudi koji imaju jako malo toga zajedničkog s istinskim hrvatskim domoljubljem. Danas u Hrvatskoj imamo nekoliko stotina braniteljskih udruga i hrvatskih domoljubnih organizacija, na razini općina, gradova, županija i cijele Hrvatske. U normalnom svijetu i normalnim državama ratni veterani imaju jednu jaku središnju udrugu i samo nekoliko specifičnih ogranaka te udruge. To omogućava veliki lobistički utjecaj ratnih veterana u očuvanju njihovih stečenih prava i osigurava da će iza svake inicijative središnjeg tijela takvih udruga stati jako veliki broj ljudi da ih svaka vlada i cijelo društvo moraju uzeti za više nego ozbiljno. Nažalost, u Hrvatskoj nije tako. A znamo i zašto.
 
I hrvatski branitelji imaju, po broju, možda i najveću mogućnost utjecaja u hrvatskom društvu. Ne samo kad su u pitanju njihova opravdana prava, nego i u kriznim vremenima, u kakvim se Hrvatska danas nalazi. Na žalost, nedavni prosvjedi u Rijeci, ma koliko ih možemo u datim okolnostima ocijeniti vrlo uspješnim, jer su bili brojniji nego bilo kada u zadnjih puno godina, nisu bili toliko uspješni koliko su trebali i mogli biti upravo zbog teškog i neprihvatljivog stanja u kojem se nalaze hrvatski domoljubi u Rijeci. Treba odmah istaknuti kako se tu ne radi o propustu organizatora prosvjeda nego o vanjskim čimbenicima tj. neshvatljivom ponašanju brojnih braniteljskih udruga i drugih domoljubnih organizacija, kako u Rijeci tako i diljem Hrvatske.
 
Putovali smo i po tisuću kilometara da bi sudjelovali u protujugoslavenskim prosvjedima
 
Od 1960. do 1990. godine hrvatski su iseljenici diljem svijeta, a posebno u Australiji, Kanadi, Americi i nekim europskim zemljama, redovno organizirali antijugoslavenske javne i masovne prosvjede. Nije u hrvatskoj političkoj emigraciji vladala idila i homogenost kako se to često misli. Bili smo jako razjedinjeni. Naravno, i Udba je imala prste u stvaranju tog nejedinstva. Sve to, međutim, nije spriječavalo Hrvate u svijetu da se u velikom broju odazovu, putujući i do tisuću kilometara, na antijugoslavenske prosvjede, bez obzira koja ih je hrvatska politička skupina organizirala. U većini zemalja postojao je i zajednički Organizacijski odbor.  Nisu to bili prosvjedi na kojima je sudjelovalo nekoliko stotina ljudi kao u Rijeci, nego nekoliko tisuća, pa i nekoliko desetina tisuća osoba. U kolovozu 1989. u Canberri, glavnom gradu Australije, na prosvjedu ispred državnog parlamenta bilo je oko četrdeset tisuća Hrvatica i Hrvata.
http://www.hkv.hr/images/stories/slike10/130904/140310_Prosvjed_Sydney/Marko_Franovic_Sydney_prosvjed_protiv_Milanovic.jpg
Kao sudionik prosvjeda u Rijeci, i medijski izvjestitelj, ne mogu a da ne postavim pitanje, na koje tražim i javan odgovor: zašto su druge braniteljske udruge (tu izdvajam Stožer za obranu Vukovara i branitelje u Savskoj 66), domoljubne stranke i hrvatske nevladine udruge zapravo bojkotirale prosvjede riječkih dragovoljaca protiv crvenog gradonačelnika Vojka Obersnela i njegovog štićenika Olivera Frljića? Zar je moguće da su radije spremni otrpjeti užasne političke provokacije i uvrjede Olivera Frljiće nego dati potporu inicijativi UHDDR-a Rijeke? Meni je to neshvatljivo i neprihvatljivo. Možda u tome i leži sav jad i bijeda, tj. neuspjeh hrvatske domoljubne politike u Hrvatskoj od 2000. godine do danas? Da je na zadnjem prosvjedu protiv Obersnelove despotske i antihrvatske politike u Rijeci bilo nekoliko tisuća prosvjednika-domoljuba, Obersnel, Komadina i Milanović sigurno ne bi mogli mirno spavati, kao što to sada rade, jer im to omogućava razjedinjenost i oportunizam tzv. hrvatskih domoljuba u svim strankama i udrugama.
 
Fingirano domoljublje
 
Sve više uočavam kako je to domoljublje kod nekih vodećih ljudi u strankama, udrugama i društvima samo fingiranje i gluma tj. nastavak politike iz doba komunizma, kad su se ljudi dodvoravali Komunističkoj partiji. Zato se ne treba više ni čuditi što danas najradikalnija, ali ne i nakorisnija, politička „domoljubna“ rješenja za probleme u Hrvatskoj dolaze upravo od onih koji su vjerno do zadnjeg dana komunističke Jugoslavije bili članovi KPJ i časnici JNA. A da ne govorim o onima koji su pola svog života, prema vlastitoj volji, proveli u Beogradu. Takvi su ljudi danas u Hrvatskoj «domoljubne ikone», a politički emigranti, povratnici u Hrvatsku, kao što je bio pokojni Zvonko Bušić, koji su cijeli svoj život žrtvovali za Hrvatsku bez i najmanje materijalne koristi, izrugivani su kao naivni idealisti i budale. Kad izraze svoje čuđenje i razočaranje zbog duhovne i moralne krize hrvatskog društva dobiju odgovor kako je njihov problem što se ne prilagode takvom stanju i što ne poznaju način života u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se i dalje živi prema dugogodišnjoj jugoslavenskoj izreci: „snađi se druže, važno je da se dokopaš utjecajnog mjesta i položaja u vlasti gdje možeš doći do love“. Sve drugo je samo igrokaz za „raju“.
 
Oportunizam i prevrtljivost prešli su sve granice
 
Oportunizam i prevtrljivost u Hrvatskoj politici prešli su sve granice. Kad dođe vrijeme za dijeljenje stolica i plijena, onda se svi busaju u prsa kako su veliki Hrvati, koji su patili i bili šikanirani pod neokuminističkom vladom u Hrvatskoj. No, kad, s druge strane, trebaju podnijeti i najmanju žrtvu i učiniti najmanji napor (odustati od ispijanja piva i kave u kafićima gdje beskrajno raspravljaju o politici i nude «mudra» rješenja) da bi došli na prosvjed, onda se izgovaraju kako nisu imali vremena, jer su imali druge obaveze, kao što je ići na kupanje, itd. Ima li danas u Hrvatskoj veća obaveza od rušenja, demokratskim putem, sadašnje za Hrvatsku katastrofalne Vlade Zorana Milanovića i Vesne Pusić na državnoj razini i Vojka Obersnela na razini Grada Rijeke? Ja mislim da nema.
 
U Rijeku sam došao prije dva mjeseca zbog teško bolesnog člana obitelji. Ni sam nisam više nešto posebno zdrav, imam ugrađenih šest stentova i pacemaker, a bio sam operiran barem desetak puta. No, to me nije spriječilo da se pridružim prosvjedima protiv Olivera Frljića, Milorada Pupovca, Vesne Teršelič i Vojka Obersnela. Prije prvog prosvjeda nisam zapravo niti znao tko je Mile Biondić, osim da je predsjednik UHDDR-a Rijeke. Nije me to ni zanimalo. Kao nekada u političkoj emigraciji, ako sam se našao u nekom gradu u kojem je organiziran prosvjed protiv Titine Jugoslavije za mene je bila sveta dužnost nazočiti tom prosvjedu. Titina Jugoslavija je nestala kao jedinstvena država, ali, na žalost, Tito, komunizam i Jugoslavija ostali su duboko usađeni u glavama mnogih Hrvata u današnjoj Hrvatskoj. Sve dok se to stanje ne promijeni, ja ću do kraja života ići na mirne i dostojanstvene prosvjede, bez obzira koja ih domoljubna udruga ili skupina organizira. Sve dok Hrvatska ne bude u u cijelosti slobodna, niti ja se neću u Hrvatskoj osjećati slobodan i siguran.
 

Antun Babić

Zašto Milanović ne razriješi Vrdoljaka nakon negativnog nalaza Državne revizije!

 
 
Izvješće Državnog ureda za reviziju utvrdilo je niz nepravilnosti i u radu Ministarstva gospodarstva! U spomenutom nalazu, naime, uočeno je da su primici Ministarstva bili veći za čak 80 posto jer ono nije planiralo 670 milijuna kuna kredita, nije prikazalo čak 21 milijun kuna subvencija proizvođačima biodizela, a nije niti osiguralo isplatu od čak 1,1 milijardu kuna subvencija za brodogradilišta za prošlu i ovu godinu. Revizija je utvrdila, također, da nije bilo razloga za isplatu čak 680 tisuća kuna za usluge savjetovanja! Zbog svih tih nepravilnosti Ministarstvo je dobilo uvjetno mišljenje Državne revizije!
https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQ6rcejI9QqPb5fJPt_-BtpQHk9hEwquEdXy_EypavUsLMgdqCg2Q
Gdje je 8 milijardi od koncesija? 
 
Naš saborski zastupnik dr. Goran Marić za Dnevnik HTV-a komentirao je još jednu stavku nalaza revizije - to što koncesionari nisu ispunili obveze prema državnom proračunu na temelju pravomoćnih sudskih presuda. U više je navrata upozoravao da su koncesije najtamnija mrlja gospodarstva: -  Državni ured za reviziju utvrdio je u nekoliko puta, da Hrvatska po osnovi koncesija nije naplatila čak 8 milijardi kuna! 
 
Razlog za ostavku!
 
S obzirom na izvješće Državnog ureda za reviziju i „rad“ ministra Vrdoljaka naš je sabornik argumentirano zaključio:  -  Mislim da bi ovakav jedan nalaz Državnog ureda za reviziju bio svakako podloga predsjedniku Vlade za razrješenje ministra koji vodi takvo ministarstvo!
 

www.hdz.hr

Anketa

Tko mora podnijeti ostavku nakon smrti mladića u Zaprešiću?

Nedjelja, 19/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1113 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević