Get Adobe Flash player
Jasenovački 'drugokolonaši' su - petokolonaši

Jasenovački 'drugokolonaši' su - petokolonaši

Ne smetaju im hrvatske kune kad podržavaju Plenkovića i HDZ. Smeta im...

Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

Andrej oko sebe ima klimavce, puzavce, kameleone, beskralježnjake,...

Pravnik Ivo protiv prava na život i istinu

Pravnik Ivo protiv prava na život i istinu

Sesardić: Josipović slijedi logiku onog ideološki korumpiranog suda...

Sprega lokalne i državne politike

Sprega lokalne i državne politike

Projekt Brijuni Rivijera Ivana Jakovčića povezuje lokalne i državne...

Desnica zastranila zbog egoizma

Desnica zastranila zbog egoizma

Ništa nisu naučili iz...

  • Jasenovački 'drugokolonaši' su - petokolonaši

    Jasenovački 'drugokolonaši' su - petokolonaši

    četvrtak, 18. travnja 2019. 12:16
  • Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

    Marijana Petir odbila Plenkovićevu ucjenu

    četvrtak, 18. travnja 2019. 11:51
  • Pravnik Ivo protiv prava na život i istinu

    Pravnik Ivo protiv prava na život i istinu

    četvrtak, 18. travnja 2019. 11:44
  • Sprega lokalne i državne politike

    Sprega lokalne i državne politike

    srijeda, 17. travnja 2019. 11:10
  • Desnica zastranila zbog egoizma

    Desnica zastranila zbog egoizma

    četvrtak, 18. travnja 2019. 11:39

"Vaša volonterka-novinarka, Nadia Pantel, služi se samo lažima!"

 
 
Pismo Hrvatskoga svjetskog kongresa Njemačke Süddeutsche Zeitung novinama
"Poštovani gospodine Kornelius,
obraćamo Vam se u ime Hrvatskog svjetskog kongresa u Njemačkoj, krovne organizacije hrvatskih udruga u Njemačkoj, a vezano uz članak objavljen u Vašim novinama od 9. veljače 2016. pod naslovom 'Fragwürdiger Patriotismus' koji je potpisala gospođa Nadia Pantel. Navedeni članak, poradi selektivnog i neutemeljenog pisanja svedenog na isprazno i neprofesionalno etiketiranje novog hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, izazvao je popriličnu buru negodovanja u hrvatskoj zajednici u Njemačkoj i Bavarskoj, među kojima su i mnogi koji su godinama Vaši vjerni čitatelji.
https://pbs.twimg.com/profile_images/662004444855431168/acqtlmTr.jpg
Nadia Pantel
 
Koliko smo mogli u internetu snimiti, gospođa Pantel je volonterka koja radi u Vašem cijenjenom listu, te nas iskreno čudi što se jednoj volonterki, a na osnovi iznesenog u članku itekako je upitna njezina novinarska profesionalnost, daje prilika da piše o ovako osjetljivim temama bez osnovnog povijesnog znanja u listu poput Süddeutsche Zeitung. Gospođa Pantel priključila se je hajci koja se provodi po sistemu 'ad Hominem' koja je neviđena u novijoj demokratskoj povijesti Hrvatske, a i Europe, protiv jednog državnog dužnosnika, pri tomu implicirajući da je fašist iako ovaj s fašizmom nema nikakve veze, što je, dapače, više puta javno demantirao. Autorica teksta također na neumjesan način iskrivljuje povijesne činjenice te floskulama, kakvim je Hrvatska početkom 90-ih napadana iz antidemokratskih krugova, nasrće na ministra. Navodi da je protestno pismo protiv njega potpisalo 178 članova PEN-a i 1131 novinar, filmski i kazališni režiser, kulturni djelatnik, aludirajući pri tomu na njegovu 'nestručnost' zaboravljajući pritom struku.
 
Ministrove historiografske interpretacije potvrdio je respektabilan broj od 77 hrvatskih povjesničara zaposlenih na Sveučilištima, Institutima za povijesna i društvena istraživanja, povjesničara angažiranih u nacionalnim TV produkcijama, povjesničara u izdavaštvu. Vrlo je važno napomenuti da autorica teksta izbjegava iznijeti činjenicu da je hajka na ministra počela onog trenutka kada je krenuo u obračun s hrvatskom kulturnom mafijom, dakle onima koji već godinama, nelegalno i bez godišnjih stručnih i financijskih planova te podnošenja popisa troškova, troše novac hrvatskih poreznih obveznika na sve, a najmanje na kulturu. Zanima nas kako bi njemačke financijske institucije reagirale da njemačke kulturne udruge i institucije ne podnesu financijska izvješća i umjesto u kulturu trpaju novac u vlastite džepove?
https://service.sueddeutsche.de/static/v2.10.5/images/sz_logo.png
Također, autorica pomalo sarkastično navodi da je ministar Hasanbegović danas suorganizator komemoracije na Bleiburgu u kojemu su 1945. godine pobijeni suradnici ustaškog režima. Ovo je izjava koja je itekako bolna za brojne Hrvate, od kojih veliki dio živi u Njemačkoj. Da poučimo gospođu, 1945. je u Bleiburgu bez suđenja i na najbestijalniji način od strane Titina komunističko-državnog terorizma ubijeno preko 200 tisuća muškaraca, žena i djece čime je počinjen jedan od najvećih i najstrašnijih zločina u poslijeratnoj Europi. Austrija, Slovenija i Hrvatska pune su masovnih grobnica koje se još otkrivaju, dok dio zločinaca o tome šuti.
 
Gospođo Pantel, zarado Vas ne dopiru vapaji 200 tisuća nevinih žrtava? Ako Vam o ovoj temi treba stručno i znanstveno neovisnih podataka, vrlo rado ćemo Vas uputiti na izvore. Autorica i dalje u tekstu, namjerno ili iz neznanja, iskrivljuje činjenice iz novije hrvatske povijesti i navodi da "ministar podgrijava stare konflikte iz 90-ih sa Srbijom" kada je Hrvatska "važila kao narod potlačen od Srba". Molili bi autoricu Pantel da navede bilo koju izjavu koju je ministar Hasanbegović dao u kojoj podgrijava 'stare konflikte iz 90-ih'.
 
Također, Hrvatska nije 'važila kao potlačena od Srba', ona je uistinu 90-ih bila žrtvom oružane agresije Srbije putem bivše JNA i paravojnih i terorističkih srpskih postrojbi, što je potvrđeno u više optužnica i više procesa koji su protiv Srbije i Srba kao izvršitelja zločina, vođeni pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu i Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.
 
Što se tiče izjave ministra Hasanbegovića o komunizmu i komunističkoj diktaturi u Hrvatskoj, dopustit će te da kao povjesničar, ministar Hasanbegović ima pravo na stručno mišljenje i integritet, i gdje je svakako stručniji od gđe Pantel. Dopustit ćete da se u jednome u ovome tekstu i složimo s gđom Pantel, a to je da su u Hrvatskoj prioritet gospodarski problemi, sprječavanje odlaska mladih i obrazovanih te borba protiv korupcije. Nadodat ćemo, i protiv koruptivih ostataka komunističkog režima koji su dobro pozicionirani na ključnim funkcijama u hrvatskom društvu.
 
Kako bi Vi i njemačka javnost reagirali da Vam danas, npr. glavni intendant ARD-a bude jedan od glavnih urednika nekadašnje državne televizije u vrijeme DDR-a, ili recimo da Vam danas na čelu vijeća za medije (Medienrata, Medienkom ission, Landesrundfunkausschussa) sjedi bivši doušnik STASI-ja? Iskreno se nadamo da će te kao profesionalna i novinarski neutralna kuća, objaviti našu ideološki nepoterećenu reakciju na pisanje gđe Pantel koje je duboko povrijedilo brojne Hrvate u Njemačkoj, a sa gđom Pantel bi uvijek rado popili kavu i popričali na ovu temu.
S poštovanjem,
 

Hrvatski svjetski kongres Njemačke

Geslo će mu biti Omnia ad maiorem Dei gloriam! - Sve na veću slavu Božju!

 
 
Dr. sc. mons. Jure Bogdan, dosadašnji rektor Papinskoga Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, zaređen je za novog, drugog vojnog biskupa Republike Hrvatske na svečanosti u konkatedrali sv. Petra u Splitu. Geslo će mu biti "Omnia ad maiorem Dei gloriam" - Sve na veću slavu Božju. Juru Bogdana, dosadašnjeg rektora Papinskoga Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, papa Franjo imenovao je vojnim ordinarijem 30. studenog 2015. 
Misnom slavlju s obredom ređanja prethodila je svečana procesija u kojoj su sudjelovali brojni svećenici i biskupi. U pratnji mons. Bogdana bio je mons. Pavao Banić, župnik sv. Marka u Makarskoj i kanonik Prvostolnog kaptola u Splitu, inače rodom iz Donjeg Doca kao i novi biskup. Drugi pratitelj je vicerektor Hrvatskog papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, svećenik Varaždinske biskupije vlč. Marko Đurin.
 
Uz glavnog zareditelja splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića i suzareditelje, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i dosadašnjega vojnog biskupa Jurja Jezerinca, u koncelebraciji su bili i apostolski nuncij u RH nadbiskup Alessandro D'Errico, predsjednik BK BiH vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić, nadbiskup Martin Vidović, riječki nadbiskup Ivan Devčić, đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, drugi hrvatski nadbiskupi i biskupi, kao i biskupi iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Austrije, Slovenije i Slovačke; svećenici pitomci Hrvatskoga papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu kojima je mons. Bogdan donedavno bio rektor, kao i predstavnici drugih papinskih rimskih zavoda, predstavnici drugih vojnih ordinarijata, direktor Međunarodnog vojnog hodočašća, te vojni i policijski kapelani, te ostali svećenici. Euharistijskom slavlju nazočili su i predstavnici političkog, kulturnog, znanstvenog i gospodarskog života Hrvatske, Dalmacije i grada Splita, kao i predstavnici rodnog mjesta biskupa Bogdana, veleposlanici Hrvatske i Bosne i Hercegovine pri Svetoj Stolici, te rodbina i prijatelji novoga biskupa.
Uz zahvalu papi Franji na iskazanom povjerenju što ga je imenovao biskupom, te zareditelju i suzarediteljima, kao i vjernicima i svećenicima iz njegove matične Splitsko-makarske nadbiskupije te drugih biskupija, Bogdan je nakon zaređenja sa zahvalnošću istaknuo veliku moralnu potporu koju je od građanskih, političkih, kulturnih i vojnih vlasti doživio kod imenovanja biskupom u studenome prošle godine sve do današnje sv. mise ređenja. Čvrsto vjerujem da ćemo udruženim snagama, u razumijevanju i dijalogu, u slobodi i poštivanju nadležnosti, doprinositi duhovnome dobru i rastu svih koji su pod jurisdikcijom vojnoga ordinarija i time  izgradnji hrvatskoga društva u cjelini, poručio je nakon zaređenja.
 
Posebnost vojnog ordinarijata, u odnosu na druge biskupije, je djelovanje usklađeno s Ministarstvom obrane i Ministarstvom unutarnjih poslova koji se posebice brinu za javni red i mir, za sigurnost svih stanovnika Republike Hrvatske, podsjeća Bogdan. Glavni zareditelj, metropolit splitsko-makarski Marin Barišić iskazao je uvjerenje da će ono što je dosadašnji prvi ordinarij mons. Juraj Jezerinac uspješno započeo i vodio, Bogdan nastaviti i unaprjeđivati - skrb i dušobrižničku ulogu Vojnog ordinarijata u izgradnji društva.
 
Prije toga je apostolski nuncij u Hrvatskoj Alessandro D'Errico pročitao bulu imenovanja u kojoj je papa Franjo pozvao mons. Bogdana da svoju biskupsku službu vrši marljivo, mudro, razborito i iznad svega s ljubavlju, koja je osobita krepost pastira, jer pastirsku službu onoliko vršimo koliko volimo. Nakon popričesne molitve, otpjevan je himan „Tebe Boga hvalimo“ za vrijeme kojeg je novozaređeni biskup,uz pratnju mons. Barišića i suzareditelja prošao kroz crkvu dijeleći svoj blagoslov
 
Pred kraj misnog slavlja, u ime Hrvatske biskupske konferencije novome biskupu čestitao je njezin predsjednik zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Posebno je zahvalio biskup Jurju Jezerincu za odano i vjerno obnašanje službe prvog vojnog ordinarija u teškom i zahtjevnom vremenu. Čestitajući novome vojnome ordinariju, nadbiskup Puljić je rekao da preuzima pastoralnu skrb u vojnoj biskupiji koja se rađala u teškom vremenu obrane Domovine, te prije nego je dekretom Svete Stolice bila osnovana, ona je već bila zaživjela petogodišnjom službom „ravnateljstva za dušobrižništvo vojnika" koje je vodio mons. Jezerinac, a koji je nakon potpisanog „Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske", 20. ožujka 1998. imenovan prvim vojnim ordinarijem u RH. Nadbiskup Puljić je istaknuo i simboliku što je Vojna biskupija pod zaštitom Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta čiji se pralik čuva u Muzeju u Splitu. „U ime kolega hrvatskih biskupa, želim Vam srdačnu dobrodošlicu u zbor naše biskupske konferencije. Budite nam dobar suradnik i mudar savjetnik“, istaknuo je predsjednik HBK, dodajući: „Neka Vas Marija, Majka Crkve i majka biskupa i svećenika prati svojim zagovorom i pomaže u odgovornoj službi poučavanja i odgajanja u vjeri. Ona je ulijevala sigurnost i snagu našim hrabrim braniteljima, pa su s krunicom oko vrata stali na braniku Domovine. A sveti Jure, neustrašivi Božji vitez koga ste stavili i u svoj grb, zaštitnik vitezova i vojnika, ratara i pastira neka Vas krijepi da naviještate trajne i vječne vrjednote pred suvremenim krivim antropologijama i ideologijama koje i danas šire poluistine o čovjeku i svijetu".
Uime hrvatskih biskupa nadbiskup Puljić darovao je biskupu Bogdanu sliku sa Zrinjevca iz Zagreba. Riječ zahvalnosti izrekao je i dosadašnji apostolski administrator Vojnoga ordinarijata biskup Juraj Jezerinac. „Ovo je trenutak milosti kojom dragi Bog dodiruje jednu svoju ljubljenu zajednicu, Crkvu koja se nalazi u Hrvatskoj vojsci i policiji. Ova milost je njegov dodir, a dodir je vidljiv po izboru, imenovanju, posvećenju i postavljanju novog vojnog ordinarija mons. Jure Bogdana“, rekao je biskup Jezerinac. Osvrćući se pak na svoju službu vojnoga biskupa kazao je da je vrijeme njegova služenja vrijeme početaka Vojne biskupije, mnogih pitanja, dilema, promišljanja i traženja, vrijeme oblikovanja Vojnog ordinarijata, stvaranja suodnosa s redovitim crkvenim dijecezama i mjesnim biskupima, vrijeme prvih sustavno pastoralnih dodira s vojnicima, časnicima i dočasnicima, policajcima, osobljem osobito dvaju ministarstava (obrane i unutarnjih poslova); vrijeme nade, posrtaja, optimizma i osobito velikog pouzdanja u ljudsku dobrotu i duboku potrebu Boga u onima zbog kojih je ustanovljena i postoji Vojna biskupija.
 
„Vrijeme je to kada se kao duboka bol osjećala rana naših hrvatskih branitelja, rana koja je krvarila toliko i tako da joj kraja nismo vidjeli. Ipak, sve ovo bilo je meni i mojim suradnicima izvor nade, govor o smislu postojanja ove biskupije kao i prostor u kojemu smo smjeli i mogli zagrliti toplinom Božjeg srca sve što je kruta stvarnost Domovinskog rata prouzročenog srpskom agresijom i hladnim ljudskim srcima učinila". Biskup je posebnu zahvalu izrekao dosadašnjim suradnicima, vojnim i policijskim kapelanima, Samostalnom odjelu za potporu MORH-a i Samostalnoj službi MUP-a za suradnju, kao i svim vojnicima i policajcima, djelatnicima Ministarstava obrane i unutarnjih poslova, svim suradnicima, kao i onima koji su s njim i za njega molili. U zahvali se spomenuo i svih medija koji imaju neprocjenjivu ulogu u govoru istine i stvaranju slobode koju istina rađa.
 

Ivica Luetić

Zauzdajmo zločin(ca) za pisaćim stolom

 
 
Sav napor i sva težnja intelektualca trebala bi ići za tim
 da se najprije shvati jedan zamršen problem, a zatim da ga se objasni.
Intelektualac treba u kaos ideja i misli unositi red, jasnoću i analizu. Misija intelektualca treba biti razbistravanje zamršene situacije
 koju je politika još više usložila i razdrmala.
 (Jose Ortega y Gasset, 1937.-1939.)
 
Nije uvijek moguće i nije uvijek mudro
inzistirati na čistim i jasnim pojmovima.
 Ponekad takvo inzistiranje umjesto da komunikaciju
čini uspješnom postiže suprotne efekte– čini je neefikasnom.
(Milorad Pupovac, 1993.)
http://www.hazud.ch/wp-content/uploads/2014/10/Bastion-Vukovar.png
Premda stvorena „vjerom i mačem” hrvatskih branitelja, na žalost, Hrvatska nije (o)branjena „perom i knjigom” institucionalizirane akademske elite (HAZU, Sveučilište i dr.). Štoviše, umjesto ispred, akademska se elita našla iza, pače i protiv vlastita naroda. S tim u svezi, u kontekstu dramatična oblikovanja nove Vlade, disonantno je odjeknula pobuda DAMIRA BORASA, rektora Sveučilišta u Zagrebu, glede vraćanja 1990-ih „prognane ćirilice” u pučke škole. Ponikla na zagrebačkome Filozofskom fakultetu gdje se „već dulje vrijeme raspravlja u kontekstu problema nastalih s postavljanjem ćiriličnih ploča u Vukovaru”, rektorova pobuda izazvala je proturječna reagiranja. Jedno je sigurno, izim pučkoškolske i kulturološke, ona je i neskrivene ideološko-političke naravi. Naime, zanemarivanjem uzročno-posljedičnoga reda stvari, „vukovarska ćirilizacija“ motri se posve izolirano, onkraj dramatičnih procesa nedovršene etape nacionalno-političke integracije.
 
Zbog toga, kontekstualizirana podvalnom pričom pro et contra „ćirilizacije Vukovara“ – na tragu Pupovčeve skandalozne epistemologije (v. moto) – otkriva se da je rektorova pobuda (ne)svjesno u funkciji obrane „zločina(ca) za pisaćim stolom“. Riječ je o velikosrpskome projektu „Srbi kao ključ“ (1993.), koji je, zahvaljujući tzv. „mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja“, postao čvrstom sastavnicom (o)pozicionalne politike „novoga smjera“ (2000. – 2016.). Pod agendom ERASMUS GILDE (1993.-1988.), opisan kao „ubojiti spoj politike i lingvistike“ (Branimir Pofuk), projekt je autorizirao Milorad Pupovac. Spomenuta agenda, čiji je utemeljitelj i harni promicatelj lijevo-liberalna elita zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, obilježena je parapolitičkim stožerom koji kriminalizira Domovinski rat (1991.-1995.) i, s tim u svezi, zatire svaku ideju hrvatske nacionalne države (Ivan Biondić). S obzirom na to, tragom „Velebitne“, „Riječke” i „Mimarijanske izjave” (2013.) ter teza „Vukovarska povelja slobode“ (2014.) i „Vukovarskog apela“ (2015.) — po crti projekta STOP PARTITOKRACIJI – SLOBODA HRVATSKOJ NACIJI!— marom Koordinacije braniteljskih udruga „Bastion Vukovar” objelodanjuje se sveučilišnoj zajednici
 
ZAHTJEV
ZAUZDAJMO ZLOČIN(CA) ZA PISAĆIM STOLOM
 
1. Motreći Srbe i Hrvate „u njihovoj završnoj i po svemu tragičnoj fazi nacionalno-političke integracije", po crti skandalozne episteme (v. moto), Pupovac neupitno uspostavlja sljedeću aksiomatiku: (1) „Hrvati i Srbi nisu nikada živjeli zajedno bez trećeg“; (2) „Srbi u Hrvatskoj imaju permanentnu suverenu, tj. autonomnu političku volju“, (3) „Hrvati i Srbi u Hrvatskoj nisu pomirili svoje nacionalne interese“. (4) „Civilni život Srba u Hrvatskoj je oskudan u mnogim aspektima”. Iz obzorja nacionalno-političke integracije, nedvojbeno je riječ je o dokumentu velikosrpske (vulgo: četničke) posvjedočenosti, koji obilježava poznati „Krestićev poučak“ (1995.). Naime: „Duhovno jedinstvenim, ostalim Srpstvom, Srbima Hrvatske bila je strana i neprihvatljiva hrvatska državna ideja. Ne samo stoga što je u osnovi te ideje bilo stvaranje velike hrvatske države, koja je bila u sukobu s idejom Srba u širenju postojeće srpske države, već Srbi Hrvatske nisu mogli niti hteli da prihvate takvu ideju [političkog hrvatstva ili hrvatske nacije – op. a.] pre svega zato što je ona pretpostavljala u nacionalnom pogledu jedinstvenu Hrvatsku“. 
 
2. Predstavljen na poznatom veleizdajničkom „mimarijanskom“ skupu “Srbi i Hrvati“ (Zagreb, 1993.), Pupovčevim „ključem“ bitnije je obilježena tzv. „mirna hrvatskog Podunavlja“ (1996. – 1998.). Povijesno gledano, ta je reintegracija preslik poznatoga Khuenova modela „naroda u narodu“, odnosno “države u državi“. Naime, bolnim razornim kompromisima — uz parapolitički sustav (Srpsko Narodno Vijeće, Zajedničko Veće Opština i sl.) — iznjedren je SDSS, proizvod nedvojbene velikosrpske (vulgo: četničke) baštine. Obilježen kao „etnička stranka s građanskim predznakom“ — sastavnicom klijentelističko- koruptivne partitokracije — kao „balvan u peti hrvatskog parlamentarizma", svojim "drvenoželjeznim" (u)strojem, SDSS-a drobi i potire hrvatski državni suverenitet i nacionalni identitet. Tako se (i) „petogodišnji moratorij (1998.-2003.) o učenju najnovije hrvatske povijesti u školama na srpskom jeziku” skandalozno protegao do današnjih dana. Naime, upravo prema opisanome Pupovčevu „ključu“, podunavski Srbi u Republici Hrvatskoj „imaju svoje udžbenike i poučavaju noviju povijest na svoj način, drukčiji nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu jer i dalje smatramo da je to biograđanski rat." (Vojislav Stanimirović). I dok bi u „normalnoj“ državi ako ne Vlada padali barem ministri (prosvjete i uprave), pod okriljem otuđene elite „slučajne države“ (Zoran Milanović), posebice u navalnom kontekstu SANU-memoranduma (II.), otvoreno se kultivira iredenta. Zamjenom teza, svekoliki je (ne)svjesno poticani apartheid vješto prebačen na kolosijek pro et contra „ćirilizacije Vukovara“.
 
3. Vjerojatno, nazirući spomenuti „ključ“, u ozračju raspada Jugoslavije 1990-ih, Pupovac se sâm predstavlja "kao jedan od Srba u Hrvatskoj koji, s ostalim Srbima na prostoru Jugoslavije” - polazeći od upitne antifašističke baštine - „želi oformiti modernu nacionalnu srpsku politiku». S tim u svezi SNV se priljubljuje novoutemeljonoj Antifašističkoj Ligi Republike Hrvatske, koja je odvjetak Antifašističke Lige Jugoistočne Evrope (Titoslavije). Po toj crti u  Saboru ovih dana (veljača, 2016.), Pupovac uspostavlja rasno-klasni aksiom „Ako je išta Hrvatskoj od Srba dano– dan je antifašizam“. Na taj način, glede koalicije s navodnom ljevicom, Pupovac urbi et orbiinaugurira antifašizam kao jedinstvenu integraciju velikosrpskih i komunističkih ideja, radi podčinjavanja i razaranja novonastale hrvatske države“ (Marko Ljubić). Svekolikim (pret)političkim djelovanjem od objave samostalnosti Republike Hrvatske, kao dosljednji  promicatelj velikosrpskih političkih interesa u Hrvatskoj, Pupovac »onemogućava hrvatskim Srbima da postanu dijelom hrvatskoga političkog naroda« (Davor Gjenero). Na taj način, zabacivanjem razlike između „naroda“ i „nacije“, tragom „identitetskog“ (v. tablicu), zasvjedočen je „konstitucijski kaos“ (Ivan Padjen), čime je Ustavom onemogućeno konstituiranje „hrvatske nacije”. Naime, nacija predstavlja ukupnost državljana (pojedinaca), koji se pridržavaju jednoga te istoga ustava i koja je razliku od pojedinaca (građana) nositelj suvereniteta. Upravo, bez hrvatske nacije po crti „konstitucijskoga kaosa” — provodeći veleizdajničku politiku „novoga smjera” — (o)pozicijska partitokracija brodi mutnim zapadno-balkanskim vodama, dovevši državu na rub moralnoga, društvenog i gospodarskog bankrota.
 
4. Vodeći računa o svekolikome (pret)političkom djelovanju, Hrvatsko Nacionalno Etičko Sudište (HNES) optužilo je Pupovca „za djela izdaje nacionalnih interesa Hrvatske”, sažimajući etičku osudu u 13 točaka, u kojima  se ističe da je kao „zastupnik Srba u Hrvatskoj od početka Domovinskog rata stao na stranu agresora i okupatora”. I dok će se HNES-u pripisivati fašistoidni „desni gard“, glede najviša antifašističkog državnog vrha, Pupovac se prepoznaje raspirivateljem (anti)fašističke histerije. Naime, prepoznavajući ga kao onoga koji „ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati“. Štoviše, bez imalo zadrške, obilježen je kao „etnobiznismen i reketar hrvatske vlade“ (Ivo Josipović). Po toj crti napokon je krenula (i) kritika Pupovca iz redova srpske etničke manjine. Naime, prihvaćen kao poželjni koalicijski partner, (o)pozicijski ga je establishment učinio onim „što je danas – bogati, arogantni ucjenjivač hrvatske vlasti i Srbin po zanimanju, na muci srpskog naroda od kojeg se već davno odmetnuo" (Milan Rodić). Inače, u DORH-u je otvoren podeblji „Dossier Pupovac“, kojega, uz zamračivanje i otuđivanje manjinskog novca, posebice bolno obilježava prikrivanje ratnoga zločina („slučaj Šreter“).
http://www.ffzg.unizg.hr/oling/wp-content/uploads/2014/04/Pupovac-a1.jpg
5. Međutim, onkraj spomenuta zanimanja glede njegova lika i djela, kao „ubojiti spoj politike i lingvistike“, the best Serb nužno postaje predmetom sveučilišnoga tribunala. Ukratko, kao znanstvenik (i) kao šef Katedre za primijenjenu lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Pupovac se mora bezuvjetno suočiti sa „zločinom za pisaćim stolom“. Naime, zločinački projekt „Srbi kao ključ“, zasigurno je sastavnica njegove sveučilišno-znanstvene zauzetosti: „Od kraja 80-ih godina aktivan je u procesu demokratizacije, antiratnim aktivnostima domaćim i međunarodnim političkim aktivnostima. Četiri je puta biran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Autor je preko stotine znanstvenih i stručnih radova. [....] Osim lingvističkih radova i predavanja, objavljivao je radove i držao predavanja s područja međuetničkih odnosa, manjinskih pitanja i političkih odnosa u regiji jugoistočne Evrope”.
 
6. Gornja životopisna crtica predstavlja Pupovca gotovo idealnim tipom znastvenika—političara. Njegovo znanstveno i političko žitije stalno je u žarištu „glavnih političkih događanja, kombinirajući pritome sintezu političkoga i znanstvenoga angažmana sa svrhom da ostavi dojam kompetentne i stručne osobe” (Jure Zovko). Povrh toga, nakon pravaškoga zastupnika Ivana Gabelice, vjerojatno je prvi retor hrvatskoga Sabora. Naime, „malo je ljudi koji govore tako čist, ispravan i od prvog do zadnjeg slova smislen hrvatski jezik. Rečenice koje izgovara mogu ravno u tisak“ (B. Pofuk). Ukratko, Pupovčev je govor “najnjegovanija, ortoepski najispravnija, najčišća hrvatska varijanta” (Velimir Visković). Međutim, valja dodati, potonji mu dar namiču „hrvatski vukovci“ koji su njegov materinji zavičajni idiom („vlaška ijekavica“) uzeli za osnovicu govornoga standarda. Navodno, od svih prihvatljivih idioma za osnovicu jedini je „šansu“ imao tada „najprimitivniji”, koji je bio posve neprikladan „za izgradnju jezičnog instrumenta moderne civilizacije” (Dalibor Brozović). 
 
7. S obzirom na skandaloznu paraepistemologiju (v. moto), Pupovčev se projekt „Srbi kao ključ“ nedvojbeno registrira kao „zločin za pisaćim stolom“ (crimen ex machina scriptoria). Naime, njemu kao znanstveniku, pače i nositelju kolegija „epistemologija lingvistike”, vjerojatno nije nepoznato da je objašnjenje pojmova gotovo abeceda svakoga znanstveno-stručnog rada. Na to nas još opominje i poznata Descartesova dicta stavom da istinito može bitis amo ono što je jasno i evidentno (clare et distincte). Nasuprot tome, upozorava još starokineska uzrečica, „pogrešni pojmovi vode u rat“. Potonje, ovih dana potvrđuje Pupovac svojim alarmantnim svjedočenjem u Saboru: „A sada smo na rubu ne samo da šaljemo verbalne metke jedni prema drugima nego da se počnemo tući, samo je pitanje tko će to prvi napraviti“. Budući je za nj „antifašizam temelj društva“, za alarmantno stanje odgovoran je dakako „puzajući fašizam u Hrvatskoj“. Zapravo, oglednom zamjenom teza, onkraj Ortegina načela (v. moto), Pupovac se tako nužno usklađuje s nadaleko poznatom „apologijom laži“ Dobrice Ćosića - oca srpske nacije.
 
8. Glede rečenoga Pupovčev se „ključ“ raskri(nka)va jednažbom: „Krivotvorenje hrvatske povijest i — nastavak velikosrpske ideologije” (Mato Artuković). Naime, otkako je na Hrvatskome saboru (1861.) pokrenuto pitanje statusa srpske manjine u Hrvatskoj— glede proturječnih geopolitičkih interesa velesila— oni je punih stotinu trideset godina pokušavala dijeliti hrvatski suverenitet s većinskim narodom. Međutim, vodeći računa o dvije strukturalne razine u razvoju etnosa: "narodne zajednice" (do koje, kao etnička manjina, dopiru Srbi u Hrvatskoj) i "nacionalne zajednice" (koju kao "političke Hrvate", tvore svi njezini državljani–građani), teritorij po etničkom i povijesno-državnom pravu čini individualno i privatno vlasništvo HRVATSKE NACIJE, koji ne može biti podijeljen između dvije ili više nacija. Upravo, donošenjem tzv. „mirnodopskoga“ Ustava Republike Hrvatske (1997.), gdje je bio presudan Pupovčev ucjenjivački glas, njegovim se „ključem“ dramatično zabravljuje završna etapa nacionalno-političke integracije.
 
9. Zbog toga rečeni „zločin za pisaćim stolom“, opisan kao „ubojiti spoj politke i lingvistike“, postaje predmetom ETIČKOGA KODEKSA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU (2007.). Naime, svojom paraepistemom Pupovac bjelodano zlorabi Pravo na akademsku slobodu. Dakle: “Članovi fakultetske zajednice kao dio akademske zajednice u svojim istraživanjima trebaju biti vođeni idejom slobode znanstvenog stvaralaštva te izvršavati svoje tradicionalno pravo ispitivanja i kritiziranja društvenih vrijednosti u duhu objektivnog i poštenog traganja za istinom te stjecanja i distribucije znanja” (čl. 8, st. 1.). Suprotno potonjem, Pupovčev „ključ“ nužno rezultira „krivotvorenjem“. Naime: „U znanstvenom i istraživačkom radu neprihvatljivo je svako krivotvorenje (falsifikacija)“, čime se „namjerno podese ili tendenciozno protumače rezultati znanstvenog istraživanja“ (čl. 18, st. 1 i 2). Zabacujući Ortegino načelo (v. moto), unaprijed bezpogovornim pravom na istinu, Pupovac se navrće „mutivodi [koji] ništa tako ne mrzi kao analizu" (Thomas Mann).
 
10. Glede očigledne Pupovčeve paraepisteme opisanu „ubojitom spoju politike i lingvistike“ — uz onemogućavanja pristupa nekoj političkoj javnoj funkciji — u demokratskoj bi državi takvima i znanstvena zajednica za sva vremena zalupila vratima. Stoga, ako već DAMIR BORAS nije kao dekan Filozofskoga fakulteta — tragom „zločina propusta“ (crimen non faciendi) — sada je kao rector magnificus Sveučilišta u Zagrebu dužan pokrenuti „Postupak pred etičkim povjerenstvom“. Riječ je o zahtjevu: „za davanje mišljenja o sukladnosti određenog djelovanja ili ponašanja s načelima i pravilima Etičkog kodeksa“ (čl. 33., st. 1. i 2.). Samom najavom pokretanja etičkoga postupka, nalazeći se u šah-mat poziciji, teško da bi Pupovac (do)čekao etički pravorijek. Štoviše, uz mogući institut „nagodbe“ — izim znanstvene zajednice — mogla bi se očekivati javna isprika (mea culpa maxima) hrvatskom narodu i, posebice, njegovoj više od stoljeća tragično instrumentaliziranoj manjinskoj zajednici. Na taj način, onkraj mu interesa (o)pozicijske partitokracije, nakon zabravljene zapadno-balkanske (č)etničke, Pupovac–pokajnik simbolički bi odključao vrata zapadno-europske liberalne demokracije.     
 
11. U tom pravcu, umjesto pučkoškolskoga „povratka ćirilice“, rektorova sveučilišna pobuda — tragom suglasja s općim europskima stavovima o totalitarnima režimima— konačno bi pobudila toliko željkovani proces lustracije, najprvo i najpače „u znanosti i obrazovanju jer se radio temeljima svakog društva pa i hrvatskog”. Naime, “nezamislivo je u bilo kojoj demokratskoj i razvijenoj zemlji sudjelovanje u tim djelatnostima izvan konteksta nacionalnih interesa i vrijednosti, nezavisno od političke opcije kojoj se pripada” (Stjepan Šterc). Međutim, pored znanstvene, kad je riječ o lustraciji — kontekstom nedavna povijesnoga susreta u Havani rimskoga pape Franjeiruskoga patrijarha Kirilla — rektorova bi pobuda mogla imati (i) šire ekumensko značenje. Naime, kao „patrijarh“ malene Hrvatske Starokatoličke Crkve— motreći iskustva Pupovca kao „sekularnoga patrijarha“ SPC-a — rektor može, s tim u svezi, potaknuti širi ekumenski dijalog. Dakako, riječ je o stvarnoj ulozi  Katoličke Crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne crkve u kontekstu dramatične završne etape hrvatske nacionalno-političke integracije.
 
12. S obzirom na to — tragom izvornih pravaških nadahnuća (na čijem je tragu ministar Zlatko Hasanbegović) — postavlja se teza:
Pod egidom britanskoga „evangelikalnog ekumenizma” (Peter Küzmič) — onemogućujući ostvarbu starčevićanske hrvatske nacije (politički kroatizam) — strossmayerovski jugoklerikalizam (etnojezični jugoslavizam) otvorio je prostor velesrpsko-svetosavskom ekspanzionizmu (Srbi svi i svuda), koji je poražen u Domovinskom ratu (1990.-1995.), što je omogućilo da hrvatski politički narod (hrvatska nacija) više ne piše povijest „iz tuđe“ nego „iz vlastite glave“. 
U tom kontekstu, uz "Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu" (2009.), iznimno je važan dokument "Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti" (2000.). Po toj crti, onkraj (anti)fašističke histerije (SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!), primjerene rasprave valjalo bi usmjeriti geslom STOP PARTITOKRACIJI – SLOBODA HRVATSKOJ NACIJI!. Sve bi to, vjerojatno uz nezaobilazni referendum, trebalo pridonijeti ustavnoj promjeni in capite et membris, koje bi, umjesto zapadno-balkanske (č)etničke, bile pisane po mjeri zapadno-europske liberalne demokracije.
 
NAMJESTO ZAGLAVKA
 
(A) Umjesto dvojbene  pučko-školske: VRATIMO ĆIRILICU, sveučilišno-lustracijskom pobudom: ZAUZDAJMO ZLOČIN(CA) ZA PISAĆIM STOLOM,  hrvatska institucionalizirana akademska elita — glede završne etape nacionalno-političke integracije — po prvi put odlučno nastupa ispred vlastita naroda (nacije).
(B)  S obzirom na to, nakon sramne kapitulacije i agonije, konačno se zatvara trodeseljetni SANU-memorandumski krug (1986. – 2016.). Naime, svojedobno je svjedočio HAZU-ov čelnik: "još nemamo posve zaokruženi i cjelovit, povijesni i politički, a ne samo ekonomski odgovor na taj srbijanski Memorandum" (Jakov Sirotković, 1996.).
(C) Zatvaranjem spomenuta kruga, kojega in nuce legitimira Pupovčev „ključ“, skraćuju se muke u porađanju hrvatske nacije. Kako je „nacija svakodnevni plebiscit“ (Ernest Renan), ondautommukotrpnom porađanju, ako ikad — upravo sada i ovdje — treba očekivati organizirano djelovanje instucionalizirane akademske elite.
(D) U tom kontekstu, rektorova pobuda zasigurno može priskrbiti svesrdnu potporu sveučlišne, braniteljske i svekolike hrvatske javnosti. Naime, konačno je „došlo vreme da prestanemo biti predmetom slavoserbskih experimentaciah", tako da će — stekliški kazano — „ovi okrinkani urotnici proti Hervatskoj, sami na sav glas vapiti da su bili glupani, nemo blago, kadno su Hervatsku izdavali" (Ante Starčević, 1867.).
 

Prof. dr. sc. Ivan Biondić, savjetnik savjetnik KBU BASTION VUKOVAR

Anketa

Za koga ćete glasati na izborima za Europski parlament?

Srijeda, 24/04/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 733 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević