Bio je dugogodišnji suradnik Fokusa i Hrvatskoga fokusa

Prvoga lipnja 2019. godine preminuo je, nakon kratke i teške bolesti, okrijepljen sv. sakramentima, u svojoj 62. godini, jedan od najvećih hrvatskih djelatnika na planu zaštite života nerođene djece, dr. Antun Lisec. Trećega lipnja ispraćen je na vječni počinak, uz sprovodne obrede i usrdnu molitvu svećenika i sudjelovanje velikog broja ožalošćenih vjernika, u mjestu Kaptol kod Požege u Slavoniji, gdje je živio sa obitelji, suprugom Bosom i tri maloljetne djevojčice, Jacintom, Anom i Klarom.

Rođen je 6. lipnja 1957. godine u Požegi, u obitelji sa brojnom djecom. Roditelji su ih odgajali s ljubavlju u čvrstoj katoličkoj vjeri, poštenju, obiteljskom razumijevanju i zajedništvu. Antun je uvijek bio veseo i zdrav dječak, marljiv učenik i student. Odlučio se za studij medicine, jer je bio veoma osjećajan i želio pomagati ljudima u potrebama njihova zdravlja i drugim životnim potrebama. Medicinski fakultet završio je u Rijeci 1981. godine i specijalizirao opću kirurgiju. Tijekom studija medicine i stjecanja medicinskoga znanja razmišljao je o pogubnim posljedicama "bijele kuge" u Slavoniji, a kako je bio i uvjereni praktični vjernik katoličke vjere, razmišljao je i o strašnome grijehu koji čine majke i očevi usmrćivanjem nerođene djece, grijehu njihovih bližnjih koji ih na to veliko zlo nagovaraju, kao i svih medicinskih stručnih i nestručnih osoba koje u tome zlom činu sudjeluju i u takvom zlu pomažu. Toga grijeha protiv najnemoćnijih i najnedužnijih ljudskih bića pod srcem majke uvijek je bilo u povijesti ljudskoga roda, ali nikada tako kao u 20. stoljeću, kada se zlo počelo činiti uz odobravanje i dopuštenje državnih zakona. Ipak, uvijek je bilo ljudi duhovnoga zvanja i vjernika laika koji su se protiv toga strašnoga zla borili i koje je Bog za to odabrao. Takav Božji odabranik je bio i dr. Antun Lisec, kao i više drugih, u nas i u svijetu.

Svima nama Hrvatima uzor je bio naš veliki blaženik i svetac, nadbiskup zagrebački i kardinal dr. Alojzije Viktor Stepinac, sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, vlč. Željko Rudolf Pavličić u Slavoniji, don Anto Baković i ostali. Osobno sam dr. Antuna Liseca upoznala na jednom međunarodnom kongresu krajem 80-ih godina prošloga stoljeća, koji je organizirao g. Mario Živković u Splitu. Na tome kongresu je sudjelovalo više poznatih predavača iz Međunarodnog pokreta za život iz Sjedinjenih Američkih Država. Među predavačima bio je i sam predsjednik Međunarodnoga pokreta za život, benediktinac vlč. Paul Marx. To su bila predivna predavanja, posebno vlč. Paula Marxa, tako da sam se ja oduševljeno šalila da postajem "marksistica".

Dr. Antun Lisec je bio krasan mladi liječnik, koji je već tada aktivno sudjelovao u postavljanju pitanja i u diskusijama. U to vrijeme u Hrvatskoj je već bio oslabio totalitarni jugoslavenski sustav, osjećao se dolazak slobode, te je u to vrijeme održan i u Zagrebu jedan takav međunarodni kongres o zaštiti života i obiteljskih vrijednosti, na kojem je i dr. Lisec sudjelovao sa svojim referatom, kao i ja osobno. Također smo prije 1990. godine zajedno sudjelovali i na takvom obiteljskom kongresu u Beču. Čim su nastupile demokratske promjene u Hrvatskoj, zajednički smo pokrenuli aktivnosti i počeli raditi na pripremama osnivanja Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, uz sudjelovanje više svećenika, zdravstvenih i prosvjetnih djelatnika, pravnika i drugih stručnjaka. Osnivačka skupština održana je u dvorani Rezidencije Družbe Isusove u Zagrebu, Palmotićeva 31, baš na blagdan Blagovijesti, 25. ožujka 1990. godine.

Dr. Antun Lisec je bio veoma aktivan i sudjelovao je u vodećim tijelima udruge, a vidjevši kako su velike potrebe rada na tome području diljem Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i općenito u svijetu, osnovao je i samostalnu agenciju "Pro-Vita" i odlučio, uz Božju pomoć, poći u neizvjesnost materijalne egzistencije, napustivši liječničku praksu i u potpunosti se posvetivši radu na zaštiti ljudskoga života i zauzimanju za dostojanstvo čovjeka i zaštitu svih obiteljskih vrijednosti. Želio je osnovati i vlastitu obitelj, uz uvjet da će se u predbračnom životu, uz Božju pomoć, držati Božjih zapovijedi i da će tražiti djevojku istih načela, kojoj će, po vlastitoj želji, najveća karijera biti brak, djeca i obitelj. U svome radu bio je najbliži suradnik mons. Marka Majstorovića iz Slavonskoga Broda, kojeg su u vrijeme Domovinskog rata nazivali "dobrotvorom Slavonije" i koji se u svome pastoralnom radu najviše zauzimao za zaštitu ljudskoga života od začeća do prirodne smrti i za obitelj. Mons. Majstorović je govorio da mu je dr. Lisec, čovjek liječničke izobrazbe, u njegovu radu najviše pomagao.

Dr. Antun Lisec se oženio u malo zrelijim godinama i sa svojom voljenom suprugom Bosom dobio tri prekrasne curice. Neumorno i neprekidno je djelovao i surađivao sa Međunarodnim pokretom za život iz SAD-a, te bio njihov predstavnik za istočnu Europu. Posjećivao je mnoge zemlje i poticao na osnivanje udruga za zaštitu života. Visoko je nosio buktinju borbe za ljudski život, održavao brojna predavanja diljem Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svijeta. Dosljedno se i beskompromisno držao Božjih zapovijedi, dokumenata Crkve, koje je jako dobro poznavao, i medicinskih i pravnih znanstvenih načela. Pripremao je mnoge tekstove za brošure, letke i plakate. Organizirao je tiskanje raznog pisanog materijala u velikim količinama i distribuciju do svih župnih zajednica. Sudjelovao je na gotovo svim proživotnim skupovima u organizaciji više udruga i pojedinaca. Nastupao je na radijskim postajama Radio "Mir" Međugorje, Radio Marija, Hrvatski katolički radio. Pisao je za vjerske i druge novine i razne portale. Vozio se satima i danima u svome autu ili kombiju i jednostavno je bio neumoran za prave životne i obiteljske vrijednosti. Analizirao je odgojne sadržaje u školskim udžbenicima i upozoravao na štetnosti za djecu i mlade koje je uočio. Pisao je o štetnim posljedicama hormonske i druge kontracepcije, osobito spirale kao ubojstvenog sredstva za začetu djecu i štetnog čimbenika za zdravlje žena. Također je puno pisao i o manipulacijama sa začetom djecom kod medicinski potpomognute oplodnje i štetnosti hormonskoga tretmana za zdravlje žena.

U svojoj borbi za život i obiteljske vrijednosti bio je dosljedan i beskompromisan i stoga je na raznim stranama nailazio i na prepreke i neprihvaćanja, ali se ničim nije dao pokolebati. Vjerujem i molim se da dragi Bog providi dobro rješenje za daljnji život njegove obitelji, koju je najviše volio, te da je, po riječima sv. Pavla, zaista dobar životni boj bio, trku završio i vijenac vječne slave zaslužio!

Dr. Ružica Ćavar

Da bi razumjeli 1991., odlučio sam raskrinkati velikosrpsku genocidnu ideologiju iz 1941.

“Da bi razumjeli ’91. godinu, odlučio sam raskrinkati velikosrpsku genocidnu ideologiju iz 1941. godine,“ rekao je u Bujici na Z1 povjesničar Stjepan Lozo, autor hit-knjige “Projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“koja je u četvrtak navečer predstavljena u Hrvatskom državnom arhivu, a njeno je treće izdanje u manje od 24 sata gotovo rasprodano.

Stjepan Lozo

Lozo je magistar povijesnih znanosti i viši kustos u Hrvatskom pomorskom muzeju u Splitu. Ujedno je i utemeljitelj tog muzeja. Na promociji svoje knjige, Stjepan Lozo je rekao da treba staviti “ljutu travu na ljutu ranu“, a u Bujici dodao kako je došlo vrijeme da “napokon skinemo luđačku košulju s našeg naroda“: – Godine 1991. zločinci stave kamenje na naše ceste i zabrane mi put iz Splita u Zagreb. Strašno! Oni su stali nama na put. Očistili su cijelu sjevernu Dalmaciju od Hrvata. 20.000 Hrvata koji su živjeli na području Benkovca, Obrovca i ostalih mjesta, za vrijeme velikosrpske okupacije protjerali su ili su ih pobili. Ubijali su starce, žene i djecu i istjerivali su ih iz njihovih domova. Te događaje pamti cijela nacija. I svi europski mediji su to zabilježili. Onda dođe ’95. godina, mi oslobodimo svoju zemlju u legitimnoj vojnoj operaciji, došli smo na naše međunarodno priznate granice, takve kakve jesu – i onda se pojavljuju genijalci i karikature od ljudi kao što su Pilsel i ostali, kopaju po Gračacu i optužuju Hrvate da su srušili desetke tisuća srpskih kuća, a to što su oni prethodno srušili sve katoličke crkve na tim područjima i zapalili sve naše kuće, to se više nigdje ne spominje… Dakle, velikosrpski genocid koji je proveden od ’91. do ’95. godine potpuno je prešućen i izbrisan i odjednom se javlja novi ‘Valerijanov memorandum’ i nove bezočne laži koje Hrvate žele prikazati kao “krivce“.

“Tuđman umire, dolazi 2000. godina i neformalni državni udar, a sile koje su poražene preuzimaju Hrvatsku državu“, nastavlja Lozo i dodaje: “Kreće novi progon Hrvatskog naroda s neviđenim klevetama da smo ’95. počinili genocid. Od Srbije nismo dobili nikakvu ratnu reparaciju, zločinci koji su srušili naše kuće nisu ih morali obnavljati, nego smo ih mi obnovili njima! Hrvatske katoličke crkve nije obnovila Srpska pravoslavna crkva, iako je upravo ona predvodila zločince koji su ih rušili. I zato se naši branitelji ubijaju. Naši ratnici, plamen hrvatski, ne mogu tu razinu ludila i poniženja podnijeti. Stotine tisuća Hrvata napušta domovinu jer je ovo ludnica!

Godine 2010. sam uvidio kako nepovratno krećemo u propast, pa sam kao povjesničar, uz alate koji su mi dostupni, odlučio napisati knjigu – kaže Lozo, koji je na knjizi o ideologiji i propagandi velikosrpskog genocida nad Hrvatima radio punih 15 godina.

350.000 ubijenih Srba do rujna ’41. – laž!

“Da bi razumjeli ’91. godinu, odlučio sam raskrinkati velikosrpsku genocidnu ideologiju iz 1941. koja je velikim dijelom i provedena tijekom Drugoga svjetskog rata,“ objašnjava Stjepan Lozo i kreće: “Ta je ideologija nastavljena u socijalističkoj Jugoslaviji i 1991. godine je u brutalnom smislu doživjela svoj vrhunac. A u medijskom smislu i propagandnoj formi kulminirala je nakon 2000-e.“ “Brojka od 350.000 Srba ubijenih do rujna 1941. na području NDH je nastala laganjem” – jasan je Lozo i nastavlja: – To je propagandno-politička operacija. Na isti je način Hrvatska oklevetana nakon ‘Oluje’! “Hrvate se iz dana u dan tereti da su pobili 700.000, milijun, milijun i pol ljudi, da smo u neku jamu bacili 70.000, u nekom logoru pobili 500.000“, nabraja Lozo i kaže da je sa stajališta povijesnih činjenica to nečuveno. ‘Valerijanov memorandum’ je propagandni projekt – objašnjava Lozo i naziva ga “oblikom oružja“.

U lipnju ’41. kada je NDH tek osnovana i još nije imala vojsku, Srbi već crtaju granice tzv. Velike Srbije na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag, uz napomenu da tu ne mogu živjeti Hrvati – govori Lozo, uspoređujući te događaje s onima od prije 28 godina.

Mržnja koju Srbi imaju prema Hrvatima je fascinantna

Mržnja koju Srbi imaju prema Hrvatima je fascinantna– ocjenjuje Lozo i navodi: – Oblici takve patološke mržnje nisu poznati u svjetskim razmjerima. I danas, 25 godina nakon zadnjeg rata, u Srbiji se objavljuju ankete u kojima obični građani kažu da na prvom mjestu, najviše mrze Hrvate. Više čak i od Albanaca, koji su na drugome mjestu. Prema Hrvatima su najekstremniji, jer je prostor njihovog mogućeg prodora prema zapadu najrealniji, jer smo mi mekani kao nacija. Nismo uspjeli formirati dovoljno jake obrambene mehanizme. Imamo državu, vojsku, sigurnosne službe i pravosuđe… No, osim vojske, nisam siguran u kojoj mjeri su na našoj strani naše službe, pravosuđe, diplomacija, a pogotovo mediji… Posebno se osvrnuo na medije: – Klevetanje Hrvata za zločine koji se nisu dogodili tijekom Drugoga svjetskog rata, a koje dolazi iz medija, slično je granatiranju koje smo ’91. doživjeli iz vojarni JNA.

Od Gackog ’41. do Škabrnje i Vukovara ’91.

Mi nemamo djelo koje bi na sustavan način prikazalo zločine Srpske pravoslavne crkve, koji su evidentni – upozorava Lozo i navodi primjer popa Radojice Perišića: – Živio je kod Gackog, u istočnoj Hercegovini. Stao je na čelo organizirane četničke horde i oni su na Vidovdan, 28. lipnja 1941. opkolili selo Avtovac i poklali 47 ljudi, staraca, žena i djece… Poklali su sve što su zatekli, a to isto vidjeli smo ’91. u Škabrnji, Vukovaru i drugdje… To se ponavlja. Vođa tog pokolja bio je pravoslavni pop Radojica Perišić i o tome se ne govori, a za fantomski lik nekog Majstorovića zna pola svijeta! Poznato je i ‘Đujićevo bure’: – Momčilo Đujić je kod Knina “patentirao“ bure koje bi probili dugačkim čavlima, a unutra bi zatvorili čovjeka i tako ga valjali… Đujić je vodio brutalne i bezdušne pokolje u okolici Splita. Nikanor Kalik, drugi pravoslavni pop je četnike odveo skroz do Omiša… Znači, postoji niz slučajeva gdje su istaknuti svećenici SPC-a sudjelovali u pokoljima Hrvata i o tome se ne govori, a za potpuno izmišljene zločine se optužuju Hrvatski narod i Katolička Crkva. Srpski četnici i partizani zajedno su se borili protiv Hrvata: – To su sve bili četnici, s nekoliko članova Komunističke partije, koji su bili partizani.Primjer su Boričevac i Lapac. Zajedno su sudjelovali u pokoljima i krali dućane Hrvata. Isto je bilo s Grahovom, Drvarom, Petrovcem itd.

Četnici ušli u partizane i naselili Istru…

U štabu Draže Mihailovića bio je i Splićanin Đuro Vilović, a mnogo četnika ušlo je u partizane i kasnije naselilo Istru: – Godine 1944. proglašene su dvije amnestije i četnici su masovno ušli u partizane. Prešlo ih je više od 100.000. Kada su Talijani otišli, u Istri je naseljeno na desetke tisuća Srba. Do ’48. godine, po Žerjaviću, u Istri uopće nije bilo Srba, da bi ih se do 1961. naselilo čak 60.000. Riječ je o zastrašujućem obliku kolonizacije hrvatske obale, jer ih ona posebno zanima. Sličan se proces dogodio i u Rijeci, u koju je naseljeno 24.000 Srba. Naseljavali su se i u Zadar, Split, Dubrovnik…

Patrijarh Irinej sa četnicima kod Drniša 1993.

U Bujici je objavljena ekskluzivna fotografija srpskog patrijarha Irineja, kako godine 1993. posjećuje četnike na prvoj okupacijskoj liniji u Žitniću kod Drniša! Danas Irinej s papom Franjom pregovara o svetosti Alojzija Stepinca: – Konsterniran sam fotografijom! To je vrlo snažan dokaz. Možete li zamisliti nadbiskupa Bozanića, okruženog našim vojnicima, npr. u Čačku?! Četništvo je zločinačka organizacija koja je problem cijelog čovječanstva. Hrvatske službe i institucije moraju pravno artikulirati krivnju četništva. Dražu Mihailovića Lozo je nazvao “endemskom vrstom zločinca“ i u studio donio njegovu optužnicu iz 1946. godine, kako bi dokazao koliko su jugoslavenske komunističke vlasti bile naklonjene velikosrbima: – Riječ je o optužnici Draži Mihailoviću, Stevanu Moljeviću, hrvatskom izrodu Đuri Viloviću i ostalim četnicima… Moljević je izvorni ideolog velikosrpskog genocida nad Hrvatima, jedna krajnje bezdušna osoba, strastven u svom zločinu. On je htio uništiti jedan cijeli narod i to se zove genocid. Zamislite, na 29 gusto tipkanih stranica optužnice, u 48 točaka, samo se na pola stranice navode četnički zločini prema Hrvatima!

Draža Mihailović osuđen je na smrt, ali je zato Stevan Moljević osuđen na samo 20 godina zatvora i 1957. godine pomilovan: – Usporedno su na sud priveli potpuno nevinog Alojzija Stepinca. Njega su osudili na 16 godina. Ideologa četničkog genocida Moljevića su pomilovali, a Stepinca otrovali! No, tu priči nije kraj: – Godine 2015. Viši sud u Beogradu ukida presude Draži Mihailoviću i Stevanu Moljeviću, cijela Srbija slavi, a četništvo je rehabilitirano! Iste te 2015. godine papa uključuje patrijarha Irineja u mješovitu Komisiju koja bi trebala preispitivati blaženog Stepinca!

U svojoj je knjizi Lozo Josipa Broza Tita spomenuo na 666. stranici: – Nisam to napravio namjerno. Kada sam shvatio da se on našao na stranici 666., sledio sam se! Hrvati mogu izvući veliku pamet iz činjenice da Tito nije ratovao u Srbiji, nego je ubijao Hrvate: – On je pokušavao gurnuti Srbe u rat protiv Nijemaca i nagovarao je Dražu Mihailovića u Struganiku na to. No, Mihailović je, što god mi mislili o njemu, rekao – ne. Nije dao da Nijemci zbog odmazdi ubijaju Srbe. Srbija zbog toga nije imala biološki i materijalno, ni blizu žrtava k’o Hrvati!

Cijelu emisiju pogledajte ovdje: https://youtu.be/fq8Yq9KEfU4

https://narod.hr/hrvatska/video-povjesnicar-stjepan-lozo-da-bi-razumjeli-91-odlucio-sam-raskrinkati-velikosrpsku-genocidnu-ideologiju-iz-1941