Glavna misao vodilja komunističkih vođa 1941. bila je revolucija, mržnja i osveta

Hoće li Faktograf u maniri profesionalnog i etičnog novinarstva proglasiti Dan antifašističke borbe čistom manipulacijom u skladu sa Rezolucijom EU Parlamenta od 19. rujna 2019. godine? Ne će naravno, jer je Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe njima kost u grlu koju ne mogu nikako progutati! Stoga podsjećam i Faktograf i "antife" na sadržaj Rezolucije:

Članak 3. podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u XX. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;

Članak 5. poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim;

Članak 18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava; https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html

Faktografu svako spominjanje lustracije komunističkog režima stvara paniku, jer od čega bi onda živjeli? Prestao bi razlog njihova postojanja! Ovako Faktograf lustrira, odnosno filtrira istinu o masovnim i sistematskim komunističkim zločinima i proglašava ih povijesnim revizionizmom, a falsificiranu yugokomunističku povijest istinom! Faktograf nestručno i diletantski proglašava netočnim tekstove, sa samo jednim i to sumnjivim izvorom, umjesto da uzme više izvora i usporedbom podataka dokazuje istinu ili neistinu. Dakle neistinom i sumnjivim primjerima dokazuje neistinitost teksta. Dan antifašističke borbe je čisti proizvod yugokomunističke ideologije, jer kada su komunisti uvidjeli da je komunizam s Berlinskim zidom nepovratno propao, ubrzo su se preobukli u antifašiste. Uostalom presvlačenje nije njima strano, četnici su masovno mijenjali kokarde na kapama sa crvenom zvijezdom i postali partizani. A kada je komunizam osuđen kao zločinački totalitaran režim, brzo su se preobukli u antifašiste.

Dakle što se dogodilo na dan 22. lipnja 1941. godine? "Nacistička Njemačka ujutro 22. lipnja 1941. napala je Sovjetski Savez u operaciji pod kodnim nazivom Operacija Barbarossa. Tim napadom poništen je pakt Ribbentrop-Molotov o nenapadanju između te dvije sile. Zbog novonastalih okolnosti pripadnici Komunističke partije u Sisku našli su se u opasnosti te su se iz grada povukli u okolicu - najprije u selo Žabno, a potom u šumu Brezovicu pokraj Siska. Ondje su osnovali Prvi sisački partizanski odred te on od prvih dana izvodi diverzije, osobito na željeznici. Hrvatski antifašisti pozivom na borbu protiv fašističke okupacije zemlje 22. lipnja 1941. u Brezovici započeli su četverogodišnju borbu za narodnu slobodu i socijalna prava". To je celofanska komunistička verzija zamislite napisana 2019. godine, a ne 1945. godine, gdje se komunisti nazivaju antifašistima, tada nije bilo spomena antifašista, već su bili komunisti! Komunistička partija je vodila Narodnooslobodilačku borbu na čelu s Josipom Brozom Tito, koji je bio doživotni predsjednik do smrti 1980. godine. I Komunističke partije, poslije Saveza komunista, a ne antifašista!

Narodno-oslobodilačku borbu vodili su komunisti "za slobodu i socijalna prava", što znači da je to bila komunistička revolucija za promjenu odnosa u društvu, odnosno klasna borba za novo društveno uređenje. Glavna misao vodilja komunističkih vođa jest revolucija, mržnja i osveta, uz lažno obećanje promijenjenih i poboljšanih uvjeta života "sloboda i ljudska prava". Stoga komunizam proizvodi smrt i obiluje zločinima, jer je u svojoj biti okrenut prema zlu. On je također sustav osmišljen za ekstremnu kontrolu ljudskoga duha i propisivanja načina mišljenja. Marx-Engelsova koljačka teorija glasi: "Komunisti s prijezirom odbijaju prikrivati svoje poglede i namjere. Oni otvoreno izjavljuju da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim obaranjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju izgubiti ništa osim svojih okova. A imaju dobiti čitav svijet." To je bit komunističke ideje "klasne borbe" za "slobodu i ljudska prava" da bi u toj svojoj revoluciji masovno kršili ta ista ljudska prava i slobodu!

Koljački program Borisa Kidriča

Evo što piše u tajnom dokumentu iz 1941. godine koji potpisuje Boris Kidrič:

U pravom spoznavanju sadašnje revolucionarne situacije CK zaključuje Da se provedu sljedeće nužne mjere, koje su potrebne da se pobjednički izvede revolucija:

1. Svi rukovoditelji v OF-u (Osvobodilna fronta), koji pripadajo bilo kojem građanskom usmjerenju moraju se likvidirati.

2. Svi veleposjednici, kapitalisti, industrijalci i kulaci moraju se likvidirati.

3. Svi čelnici i funkcionari građanskih stranaka, koji nisu u OF-u ili u NOV-u (Narodnooslobodilačka vojska) i koji ne budu likvidirani tamo, moraju se likvidirati.

4. Svi čelnici Bele garde moraju se likvidirati.

5. Svi čelnici Plave garde moraju se likvidirati.

6. Sve SS-ovce i gestapovce mora se likvidirati.

7. Sve intelektualce, študente i kavanske političare mora se likvidirati.

8. Sve svećenike, koji su se izjasnili protiv radništva mora se likvidirati.

9. Sve bivše jugoslavenske oficire, također i one koji su pri NOV-u, mora se zatvoriti.

10. Sve svećenike mora se zatvoriti. Neka crkve ostanu zatvorene, iste se ne smije rušiti. Represalije se smiju provoditi samo na drugim crkvenim imanjima i posjedima.

11. Sva vojna poslanstva kapitalističkih država, koja se nalaze pri NOV-u mora se prisiliti da otputuju. Svaki daljnji razgovor je zabranjen.

12. Sve osobe, koje se protive našem oslobodilačkom ratu mora se odmah tajno odvesti i predati NOV-u. Iste se mora likvidirati samo u slučaju ako to situacija ili pak vanjski položaj zahtijeva.

13. Svi građanski časopisi ne smiju izlaziti. Radioaparate se mora također oduzeti.

14. Svi javni uredi i sve životno važne ustanove, poput prometnih sredstava, mora se također oduzeti i predati odjelima NOV-a.

15. Sve se te mjere moraju provesti onoga dana kada to bude naređeno.

16. Sve likvidacije moraju izvršiti posebni odjeli partije. Partijske organizacije na terenu i u odjelima NOV-a moraju to provesti u najvećoj tajnosti prema naredbama. Samo najvažniji stari članovi, funkcionari partije, smiju znati za te naredbe, i samo su oni određeni za odabir krivaca.

Živjela socijalistička revolucija!

Živio Staljin, vođa cjelokupnoga radnog naroda!

Za CK – KPS (Komunistička partija Slovenije):

(potpis) Boris Kidrič«

I da nije komunizam zločinački režim? Pozorno pročitati koga se sve mora likvidirati!!! I što se onda slavi na Dan antifašističke borbe? Dan kada su počele likvidacije neistomišljenika, dan kada je prvo ljudsko biće ubijeno u ime te ideologije, komunizam se izjednačio sa fašizmom! I što onda slavimo? Dan antifašizma i komunističke revolucije koja je pobila pola milijuna ljudi, najviše Hrvata! Apsurdno da ne može apsurdnije! Antifašisti u ime antifašizma, slobode i ljudskih prava ubijaju masovno sve koji stoje na putu njihove socijalističke revolucije za "slobodu i ljudska prava" bez optužbe, suda i presude. Čine masovne zločine protiv čovječnosti, za koje nitko od njih nikada nije odgovarao! I još imaju obraza ovako pisati o Bleiburgu, što Faktograf uzima kao mjerilo istine?

I kako im je povijest Drugoga svjetskog rata i poraća uljepšana u komunističkom celofanu, tako im je Domovinski rat u kojem je poražen taj crveno-petokraki zmaj od JNA, predmet stalnih cenzura i negiranja. Znači spomen na točan događaj iz novije povijesti stvaranja hrvatske države ne smije se promovirati. Ni sjećanje na povijesne dane obrane od velikosrpske agresije ne smije se promovirati! I borba protiv pedofilije im ne odgovara! Valjda treba dopustiti pedofilima da napastuju našu djecu, to bi faktografovcima bilo normalno? Katolička Crkva posvećuje posebnu pozornost žrtvama toga bezbožnog, nehumanog i protucivilizacijskog režima i njihove  žrtve želi istaknuti kao svjedočenje za Boga, vjeru, osobne ideale, zajedništvo svetih i kao zalog za stvarnu bolju budućnost svijeta.

Još jedna važna i bitna posljedica temeljnih komunističkih postavki ateizma i klasne borbe, poimanje je etike i morala. Osim ateizma i klasne borbe, poništenje moralnosti posljedica je Marxove i Engelsove radikalne relativnosti: nema istine i nema laži – sve može biti i ovako i onako. Ako nema duha, ako nema Boga, ako nema transcendencije, nema ni apsolutnoga morala, ako nema apsolutnoga dobra, put je otvoren prema apsolutnome zlu. Zbog radikalnoga materijalizma i ateizma, te zbog klasne borbe kao pokretača povijesti, komunizam je morao završiti u nijekanju moralnosti i morala i otvoriti put u zločine.

Lili Benčik

Najznačajnija hrvatska živuća suvremena pjesnikinja!

Hrvatska suvremena pjesnikinja prof. Malkica Dugeč (rođena 3. lipnja 1936.) proslavila je prošloga tjedna svoj 84. rođendan. Ali njoj nisu važne ni godine ni starost. Ona i dalje neumorno piše pjesme, točnije rečeno, ona stvara poeziju i uživa u svome umjetničkom stvaralaštvu. Pjesništvo je za nju plemenita i blagotvorna umjetnost. Pjesnikom se ne postaje, pjesnik se rađa. Umijeće je dar Neba.

Kao što slikar crta svoje misli na platnu ili kipar kleše svoje ideje u kamenu, tako Malkica Dugeč stvara pjesme prelijepim hrvatskim izričajima, razigranim stihovima i skladnim rimama. Njezine pjesme izviru iz srca pjesničke duše, tople su i osjećajne, spontane i neposredne. I tako već desetljećima ona ne prestaje nizati svoje pjesme kao bisere, posvećene čovjeku, domovini i vjeri. To je poezija „snažnih poruka nade i vjere u bolje i ljepše hrvatsko sutra“ (Lucija Šarčević u Predgovoru „Slobodne misli“).

Na Filozofskom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu diplomirala je studij hrvatskog jezika i književnosti te ruskog jezika i književnosti. Radila je kao profesorica i ravnateljica na raznim školama diljem Hrvatske. Već vrlo rano počela je objavljivati svoje pjesme u studentskim i srednjoškolskim časopisima. Prvu zbirku pjesama naslovljenu „Crveni biseri“ objavila je u Požegi 1960., gdje je tada radila kao gimnazijska profesorica hrvatskoga jezika.

Zajedno sa svojim suprugom Božom Dugeč, Malkica je 1972., zbog aktivnog sudjelovanja u općehrvatskom pokretu Hrvatsko proljeće, pod prijetnjom uhićenja, morala emigrirati iz Hrvatske. Svoju neizmjernu ljubav prema domovini platila je životnim izgnanstvom, kao i mnogi drugi domoljubi. Egzil je postao njezina sudbina. Utočište u stranom svijetu našla je u Njemačkoj (u Stuttgartu, gdje i danas živi). U svakodnevnoj borbi s egzistencijalnim problemima i nepoznavanjem njemačkoga jezika, nije joj bilo nimalo jednostavno, kako pjesnikinja sama jednom napisa, „ošamućena dugotrajnom neizvjesnošću i nesigurnošću življenja pod tuđim nebom, iscrpljena mučnim hodom u potrazi za slobodom“.

Nakon dobivanja političkog azila životne prilike su se promijenile na bolje. Nažalost, njezin suprug Božo Dugeč preminuo je 17. ožujka 1990. ne dočekavši svanuće hrvatske slobode. Tuga za suprugom Božom, nostalgija za domovinom, osjećaj straha i nemoći kao i konkretna opasnost od smrti, jer udbaški plaćenici nisu mirovali, sve to trajno je obilježilo njezinu svakodnevicu.

Unatoč svemu Malkica Dugeč je u svim tim „bezdomovinskim“ godinama aktivno sudjelovala u kulturnom i političkom radu hrvatske političke emigracije. I naravno nastavila je sanjati svoju Hrvatsku i o njoj pjevati pjesme, prožete brigom za riječ hrvatsku i ljubavlju za domovinu Tako je nastala zbirka “Zemlja moja nebo moje“ objavljena 1984. u Knjižnici Hrvatske revije u Barceloni. Bila je to jedina njezina u tuđini objavljena ali  vrijedna i vrlo zapažena stihozbirka. Urednik ove knjige Vinko Nikolić, i sam veliki hrvatski pjesnik, napisao je o njezinim domoljubnim pjesmama: Malkica Dugeč je „duboko zaljubljena u Hrvatsku“ i „Hrvatska je posve zaokupila i prožela njezinu dušu“.

Tek od 1991. godine, nakon demokratskih promjena i uspostavom slobodne države Hrvatske, kada se smjelo govoriti istinu, počinje surađivati i u domovinskim časopisima i objavljivati svoje pjesničke (i prozne) radove. Do danas (lipanj, 2020.) tiskano je oko trideset njezinih knjiga, uglavnom stihozbirke a još ih je nekoliko u pripremi za tiskanje.

Zanimljivo je da su joj samo prošle godine (2019.) objavljene tri knjige: u nakladi Hrvatskog svjetskog kongresa objavila je zajedno s akademikom Josipom Pečarićem knjigu „Vjenceslav Čižek“ (nažalost u domovini se još uvijek vrlo malo zna o ovome velikom hrvatskom pjesniku, domoljubu i mučeniku). U uglednoj izdavačkoj kući Tkanica objavljene su dvije knjige: stihozbirka „Slobodna misao“ (s vrlo uspješnim grafičkim oblikovanjem) i „Anegdote – iz tuđine i iz Domovine“, a to su kratki humoristični zapisi, koje je Malkica Dugeč zapisivala ili desetljećima nosila u svome sjećanju.

Pjesnikinja Malkica Dugeč nagrađena je 2005. godine Književnom nagradom Hrvatskoga slova „Dubravko Horvatić“ za ciklus pjesama „Sebe ne vidiš nikada“, zatim godine 2007., Književnom nagradom Društva književnika Herceg-Bosne „Antun Branko Šimić“, za stihozbirku „U riječ unjedrena“, te 2014. godine Književnom nagradom DHK Zagreb i ZIRALA imena „Fra Lucijan Kordić“, za stihozbirku „Žigice vjere“. Zastupljena je i u brojnim hrvatskim pjesničkim antologijama i leksikonima.

Završno još jedan citat Lucije Šarčević u Predgovoru „Slobodne misli“: Malkica Dugeč je „promicateljica, njegovateljica i čuvarica hrvatske materinje riječi u tuđini“. Ona je „najznačajnija hrvatska izvandomovinska pjesnikinja“.

A ja bih k tomu ipak nadodao: Malkica Dugeč je najznačajnija hrvatska živuća suvremena pjesnikinja!

Poštovana i draga Malkice, sretan Ti rođendan!

Neka Te dragi Bog još puno godina poživi u dobrome zdravlju i raspoloženju!

Mijo Arapović