Široki Brijeg je trebao nestati sa zemljopisne karte

 
 
Vicepostulatura postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ na čelu s fra Miljenkom Štekom, provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije Marijina uznesenja uz obilježavanje 70. obljetnice ubojstva nedužnih širokobrijeških fratara kao i svih ubijenih fratara te provincije u tijeku Drugoga svjetskog rata i poraća, priredila je  sveprovincijsko obilježavanje obljetnice uz prigodan program od 4. do 7. veljače 2015.
 
Ove godine je svečanija prigoda – 70. obljetnica njihove pogibije. Na misama trodnevnicama propovijedali su fra Joško Kodžoman, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita, fra Lovro Gavran, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrne iz Sarajeva i fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije iz Mostara.  Na samu godišnjicu, 7. veljače misu je predvodio mons. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski. Ovom prigodom dodijeljene su i nagrade i prigodne plakete nagrađenima u „IV. nagradnom natječaju“ na temu „Pobijeni hercegovački franjevci“. U povodu 70. obljetnice komunističkog ubojstva hercegovačkih franjevaca Hrvatska pošta (HP) Mostar izdala je prigodnu poštansku marku „70. obljetnica stradanja hercegovačkih franjevaca“.
 
Pokolj širokobrijeških franjevaca koji se zbio u veljači 1945. godine događaj je koji je duboko i trajno obilježio život hrvatskih katolika u Hercegovini, ali i šire. Sam po sebi on zapravo nije predstavljao ispad ili zastranjenje, nego je – kako to pokazuju podaci o progonu i smaknućima katoličkih svećenika i redovnika tijekom Drugoga svjetskog rata – bio uglavnom logičan, sastavni dio ideoloških i vojnopolitičkih mjera jugo slavenskih partizana odnosno Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), kojoj se na čelu nalazila Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). O tome jasno govori koliko činjenica da su već prvoga dana srpsko-komunističke pobune na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije, 27. srpnja 1941., ubijena dva katolička svećenika, oba iz Banjolučke biskupije, Waldemar Maximilian Nestor, župnik u Bosanskome Petrovcu, te Juraj Gospodnetić, župnik u Grahovu, toliko i opseg tih mjera i dimenzije zločina: hrvatski su katolički svećenici i redovnici stradali razmjerno u većemu broju nego svećenici i redovnici bilo kojega drugog naroda koji je pao pod komunističku vlast, a veliku većinu – njih više od osamdeset posto – poubijali su upravo jugoslavenski partizani.
 
Tako je i u jednoj relativno maloj redovničkoj zajednici kakva je tada bila Hercegovačka franjevačka provincija – koja je 1944. imala ukupno 231 redovnika – u Drugome svjetskom ratu i neposrednom poraću ubijeno 66 njezinih pripadnika. Jedan je ubijen u svibnju 1942., jedan krajem 1944., a svi ostali od siječnja do srpnja 1945. godine. Među ubijenima je bilo dvadeset gimnazijskih profesora, a devetorica su imala doktorate svojih struka. No, ono po čemu je pokolj u Širokome Brijegu bio izniman jesu njegovi razmjeri. Franjevački je samostan na Širokome Brijegu platio, naime, najveći danak: jugoslavenski su partizani 7. veljače 1945. pobili svih dvanaest franjevaca koje su u habitu zatekli u samostanu.
 
Tih je dana ubijeno još osamnaest članova širokobriješkoga franjevačkog bratstva, a među pobijenima je bilo i dvanaest profesora nadaleko poznate gimnazije. U tijeku rata i neposredno nakon njega dijecezanski je kler izgubio četrnaest svojih pripadnika, a stradao je i progonjen i veći broj biskupijskih svećenika i bogoslova te časnih sestara. Iako je ta tragična bilanca poznata od 1945., trebalo je proći nekoliko desetljeća kako bi se doznale pojedinosti o širokobriješkome zločinu. Tako je ustanovljeno da je hicem u zatiljak u samome samostanu ubijeno dvanaest franjevaca (nakon čega su njihova tijela polivena benzinom i bačena u obližnje podzemno sklonište), dok su ostali, koji su tijekom borbi 6. i 7. veljače bili sklonjeni na drugim mjestima, uhićeni, odvedeni i ubijeni u obližnjim hercegovačkim mjestima, ali i na području Dalmacije, u Vrgoračkoj i Imotskoj krajini. Posmrtni ostatci žrtava ubijenih u samostanu ekshumirani su 1971. U odnosu na ostale kojima se uspjelo utvrditi grob, ekshumacija i identifikacija poduzimaju se nakon sloma komunizma i raspada Jugoslavije. Uz ta smaknuća partizani su uništili i oštetili samostansko blago, rastjerali učenike, a knjižnice i arhivi spaljeni su 1947. godine. Franjevačkoj je gimnaziji onemogućen rad za čitavo vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije. Da je zločin na Širokome Brijegu imao i ideološku i nacionalnopolitičku dimenziju, bilo je jasno od prvoga trenutka.
 
„I sve godine što su se počele slagati na sklonište koje se još dimilo, sve godine koje su cvilile pustim i slomljenim vratima i prozorima ovoga samostana, gimnazije, sjemeništa i konvikta, obilježene su tolikima koji su ovdje klečali sklopljenih ruku, uzdignutog pogleda nebu, tolikima koji su u ovim godinama plakali, trpjeli, molili. Preživjeli je narod dolazio svojoj crkvi koja je bila obeščašćena, svome samostanu, tražio svoje fratre. A njih više nije bilo. No život nije prestao! Vjera se nije utrnula! Iako je po ljudsku sve izgledalo da će tako biti. Matice su spalili, arhiv, knjige, htjeli osobnost uništiti, promijeniti i čovjeka i zemlju. Široki Brijeg je trebao nestati sa zemljopisne karte. Ali se dogodilo nešto što nisu mogli sanjati. Svako malo zaparala je ovim nebom, ovom zemljom, našim iseljeništvom ganga po kojoj su Širokobriježani poznati u čitavom svijetu: 'Lištica se samo rijeka zove!'“ fra Miljenko Šteko, provincijal 6. veljače, 2015. Grad Široki Brijeg proglasio je nadnevak 7. veljače „Danom sjećanja na pobijene franjevce i puk“, a Vlada Zapadnohercegovačke županije „Danom sjećanja na žrtve komunističkog zlosilja“,
 

Nives Matijević