Get Adobe Flash player

Hoće li i u Srbiji biti proganjani zločinci što su progonili i ubijali Židove?

 
 
Pismo Mirjani Hrgi, urednici na HRT-u
Cijenjena Mirjana!
Sinoć sam, 28. srpnja 1998., pratio Vaša “Motrišta”. Posebno me zanimao Vaš razgovor s Tommyjem Baerom, međunarodnim predsjednikom židovske organizacije B’nai B’rith, gostom Motrišta, zbog naše povijesti i bolne činjenice da “Rimljani ne mogu čekati smrt starca”. Ni starice, što je još bolnije i žalosnije.[1]
 
Nema spora, svidio mi se kratkotrajni prikaz naše povijesti i gostov načelni odgovor, da nije važniji broj žrtava od činjenice da su se događali veliki zločini. Slažem se i to potvrđujem Istina je istina.[2] Dok sam ga nečujno pitao: Hoćeš li biti izbirljiv u primjeni toga izvrsna načela?, palo mi je Vaše pitanje kao melem na ranu: “Hoće li i u Srbiji biti proganjani zločinci što su progonili i ubijali Židove?”[3] Potvrdno je odgovorio. Ne osporavam mu pravo na onakav odgovor, ali, neka mi bude i dopušteno reći, da mu ne vjerujem. Jer, četnici su pred međunarodnom zajednicom povlašteni zločinci. Imaju pravo zločine činiti i za njih ne odgovarati, dok ih međunarodna zajednica mora trpjeti ili, što je žalosno, praviti se da ih osuđuje. Ne znam zašto, ali mi izgleda tako. Zato se često pitam: Ili im međunarodna zajednica ništa ne zamjera, ili im sve dopušta jer im je nužno potrebna njihova šutnja? U tom se kontekstu pridružujem Vašem pitanju i odlučno bez dlake na jeziku pitam: Smiju li, hoće li i kada će smjeti hrabri Židovi pozvati žive četnike na odgovornost zbog zločina nad nevinim njihovim članovima? Budući da su i Židovi, ubijani u SSSR-u i u Srbiji braća po tijelu mome Bogu i Spasitelju Isusu Kristu, boli me židovska izbirljivost, kao da Židovi ubijeni u SSSR-u i u Srbiji nisu ljudi. A ja tvrdim: Ljudi su! I ne odstupam od te tvrdnje. Uostalom neka dokažu da ti Židovi nisu ljudi pa će lako opravdati svoju izbirljivost. Kakva je to njihova izbirljivost i koliko je ona u skladu s poštenjem koje nam je došlo od Boga po Židovima? Ne znam, neka odgovore Židovi. Vaše se pitanje uklapa u moje davno razmišljanje.[4]
 
Dok sam slušao i razmišljao više o oštroumnosti Vašega pitanja negoli o iskrenosti njegova odgovora, kao grom iz vedra neba, sijevnulo je još jedno Vaše pitanje glede Vukovara i tek nađenih žrtava. Odgovorio je i na to pitanje, ali nije ni natuknuo, a pogotovo izričito kazao što sam od njega očekivao. A što sam očekivao? O tom po tom. Zahvalan sam Vam za ta dva pitanja. Čestitam na oštroumnosti, odnosno zahvaljujem Bogu, ako Vam ih je nadahnuo on u danom trenutku. Bilo, kako bilo, ugodno sam iznenađen. Sa željom da mi potvrdite primitak ovoga mog dopisa, hvala Vam lijepa, uz srdačan pozdrav.
 
Bilješke:
 
[1] U međuratnom razdoblju, između Drugog i Trećeg punskog rata, Rimljani - pobjednici - progonili su Hanibala - gubitnika - koji je morao bježati pred “dugom” rimskom rukom. Budući da nije mogao izbjeći uhićenje, popio je otrov i pred smrt (iz)rekao: “Ne mogu Rimljani čekati smrt starca”. Premda sam za Rimljane, progon starca mi se ne sviđa. Hoće li netko nakon dužega vremenskog razdoblja reći: Premda sam protiv zločina, ne sviđa mi se progon starca i starice, žene njegove. Neka o tom vode računa režiseri tih nemilih događaja. Postoji i “život budućega vijeka”. Ne samo kod Boga među svecima i u paklu međe đavlima, nego i na zemlji, među našim mlađima koji će nas naslijediti i svaki nam mig vrednovati. Kakvo današnje naše djelovanje, onakvo i njihovo buduće vrednovanje. Mogu starci dobiti aboliciju, što bi opralo obraz bahatim režiserima, ali se ne može izbrisati činjenica da im je starost zagorčena u Zagrebu “pokraj Vukovara”.
 
[2] Iz moga intervjua, dana novinaru Ivici Mlivončiću, objavljena u Nedjeljnoj Dalmaciji 12. travnja 1996., str. 40-41. Kursivom su otisnuta njegova pitanja, a nakon MP slijedi moj odgovor. Kako Vi gledate na NDH, njezine korijene i njezin razvoj? MP Hrvatski je narod imao pravo na svoju državu, a to je bila i NDH. I 10. travnja 1941. godine proglašena je NDH sa željom da bude domovina majka svakome Hrvatu i svakome građaninu Hrvatske. To je bila idealna želja ustaškoga pokreta. Znamo iz povijesti da se ideal i stvarnost često ne podudaraju. I žao mi je što se taj ideal nije ostvario nego je bilo zločina. Mi pak nemamo razloga ograđivat se od NDH i njezinih hrabrih branitelja. Nepošteno je ograđivati se od toga. Sin nema pravo reći da se odriče svojih roditelja zbog raznih priča o njima i zbog istine da nisu bili uvijek dobri. Ni mi Hrvati ne možemo se odreći svoga državnoga života koji je trajao četiri godine. NDH  je naša država, njezini hrabri branitelji ustaše i domobrani naši su vojnici. Kao što je danas časno biti vojnik HV-a i HVO-a, ništa manje nije bilo časno biti ustaša i domobran s tim što je ustaša bio dragovoljac. Hoćete li reći da su njihovi zločini naši zločini? MP Zločin počinjen u ime hrvatskoga barjaka i grba naš je zločin. Premda sam u to vrijeme bio u kolijevci, držim svojim zločinom ono što je učinjeno u ime NDH, njezina grba i barjaka. Budući da to držim svojim zločinom, nije mi svejedno što se govori o mojoj državi i mojoj vojsci. Nužno je staviti istinu na stol onakvu kakva jest. Mi se ne bojimo istine. Bude li istina da su nam vojnici zbilja bili zločinci, onda smo dužni posuti se pepelom i javno reći: ovakvi smo bili i ne želimo takvi biti u budućnosti. No, nisu li i našemu narodu drugi činili zločine, a da to još uvijek ne priznaju? MP Isto tako ne smijemo zanemariti ni drugu stranu. Treba skinuti s NDH, i njezine vojske sve naljepnice zločina. To smo dužni poduzeti ne samo kao Hrvati već i kao vjernici kojima Isus kaže: “Istina će vas osloboditi.” (Iv 8,32). A istina je da je nad ustašama počinjen međunarodni zločin. Iza toga je stala i glavom i bradom Engleska. Ne optužujem engleske vojnike za blajburški zločin, već Englesku kao državu. Vojska je izvršila što je glava zapovjedila. Što treba hrvatski narod učiniti u slučaju istine zločina, to mora i engleska država. Englezima pak postavljam pitanje: vama nije bitno kakvi su hrvatski vojnici, to je bitno nama Hrvatima, za vas je bitno jeste li postupali prema njima etički, moralno i pravno? Srbijanski političari i povjesničari optužuju za nemoral one koji su doveli u pitanje brojku od 700 tisuća jasenovačkih žrtava. Što mislite o tom? Moramo reći da zločin raste i s brojem pojedinaca. Više ubijenih je veći zločin. Zločin je smanjivanje i uveličavanje žrtava. To je stajalište morala. Pravno nije sve tako. Kada se umanjuje broj jasenovačkih žrtava, onda valja znati da pravo predmnijeva da će svatko optužen pred sudom nastojati smanjiti svoje pogreške. Znači ako Hrvati umanjuju ustaške zločine u Jasenovcu ne griješe protiv prava kao takvog. Uveličavanje zločina da bi se drugoga još više opteretilo također je velik zločin. Ne samo moralno već i pravno. Pravo ne predmnijeva da će tužitelj posegnuti za lažnim dokazima da bi dokazao nečiju krivnju. Ono predmnijeva da je optužnica čista kao kristal. Možete li na temelju svojih istraživanja i proučavanja zaključiti da se namjerno išlo sa Srbijanske strane da se uveličaju zločini Hrvata? MP Otvoreno je pitanje je li se u slučaju Jasenovac išlo linijom da se još više okrive oni koji su činili zločine uveličavanjem njihovih zločina. Činjenica je da je 1989. trebalo Jasenovac istražiti i na nj staviti točku. Tko je to zabranio? Ne znam. Znam tko nije. Nije to zabranio dr. Ante Pavelić., ni ucviljena ustaško-domobranska sirotinja. Zabranio je netko tko nije pripadao ustaškome pokretu. Ova sadašnja hrvatska država nema nikakve veze s ustaškim pokretom. Između NDH i Republike Hrvatske postoji velika rupa. Čak se može reći da je sadašnja Hrvatska protuustaška. Meni to nije važno, ali mi je drago jer je hrvatska. Ta protuustaška Hrvatska nije to zaustavila. Tada je bila još SFRJ i tko bi to stvarno mogao spriječiti? Može li netko odgovoriti na to pitanje? MP Da je Jasenovac samo ustaški i ničiji više, zacijelo bi bio 100 posto istražen. Čija je sramota da se nije nastavilo sa započetim radom, otvoreno je pitanje za mnoge. Spomenuo bih tri primjera koja upućuju na određene zaključke. Fra Marko Dragićević, hercegovački franjevac, kao gimnazijalac bio je mobiliziran u partizansku vojsku u veljači 1945. Jednom je prigodom u zajedničkoj prostoriji čuo kako se raspričao jedan partizan pa je rekao: što smo poubijali ustaša i civila u Jasenovcu. Na pitanje zašto, odgovorio je: da bude veća gomila kostiju. Jozo Kolobarić zvani Jozara iz Rakitna rekao mi je:”Sve su kosturnice u Jasenovcu i okolici partizanske, a ne ustaške. Jer, ustaše su spaljivali leševe i zatirali svoje zle jasenovačke tragove. Ustaše su spaljivali leševe žrtava nad kojima su učinili zlodjelo.” Ovo je činjenično stanje. Treba dobro naglasiti i podvući činjenicu da su ustaše spaljivali leševe da bi sakrili svoje zločine. Partizani su ubijene gomilali da bi što više tereta natovarili na ustaše. Negdje prije Jasenovca u drugome logoru iza žice Mate Petrović čuo je razgovor između majke i sina. Majka mu je rekla da partizani snimaju film u Jasenovcu i neka bježi makar poginuo u bijegu. Bilo je to 1945. godine, a partizani su odijevali ustaške uniforme i strijeljali ljude. Taj se film uzima jednom kao dokazni materijal, a jednom se zaobilazi. Zašto se tako postupalo? Kada je suđeno Ljubi Milošu , nitko nije pokazao taj film. Prikazan je Artukoviću na suđenju. Zašto? Bi li ga Artukoviću prikazali da je suđen 1945.? A zar ga ne bi prikazali i Ljubi Milošu da mu je suđeno 1986. godine? Bojali su se oni da Miloš ne bi na filmu prepoznao partizane u ustaše preodjevene, a 40 godina poslije tko se mogao svega sjetiti. Istina o Jasenovcu je medalja s dvije strane. Jednu stranu drže ustaška zlodjela. Druga je neizmjerno gora i zločestija. To je partizanska koja je namjerno ubijala ljude da bi zločin pao na leđa ustaša. Jasenovac je, dakle i partizansko superzlodjelo. Stravičan je zločin činiti zlo da bi se drugoga više optužilo. U Hrvatskoj se mnogo govori o pomirenju, a kako je u tome pogledu s jasenovačkim žrtvama? MP Veseli me i drago mi je što je lani nošen Vijenac žrtvama koje su ustaše poslali pod zemlju. Ti ljudi zaslužuju tu čast i zahvaljujem Bogu da im je vijenac lani odnesen. Istodobno mi je žao što se nisu počastile i žrtve s druge strane medalje. Držim i to zločinom koji nagriza prethodno pomirenje. U interesu je pomirenja da se odnese vijenac nevinim žrtvama stradalim od ustaša i nevinim žrtvama hrvatskim vojnicima i civilima, što su stradali od partizana s namjerom da se što veći zločin baci na ustaše. Za budućnost predlažem ili dva vijenca, jedan jednima, drugi drugima, ili samo jedan vijenac i jednima i drugima. Nema pomirenja bez kajanja i bez stavljanja istine pred oči. Čini li se to dovoljno glasno i jasno? Pozivam sve Srbe da okaju zločin uvećavanja ustaških zločina. To je njihov veliki zločin. Moraju ga biti svjesni i trebaju ga okajati. Pozivam i na pokajanje za krvoproliće u beogradskoj skupštini, jer je u tome zločinu korijen i tlo svih budućih zločina i četnika koji su prvi počeli, i ustaša i partizana. Beogradska je skupština centrala svih zločina četnika, ustaša i partizana. Zločin Bleiburga i dalje traje. I dalje se o razdoblju naše NDH i njezine vojske i službenih njezinih predstavnika laže. Ako hoćemo pomirenje, onda treba istinu na vidjelo. Bez nje nema pomirenja.
 
[3] Navod po sjećanju. Ne zamjeram Vam ako dovedete u pitanje njegovu doslovnost. Imate pravo, premda je pitanje u vidu upravnoga govora.
 
[4] Evo dokaza iz moga intrevjua, dana Josipu Miliću, objavljena u ST ekskluzivu, broj 71 od 26. lipnja 1996. i otisnuta iste te godine u srpanjskom broju “Nezavisne Države Hrvatske” str. 6-7. I ovdje su pitanja otisnuta kursivno.Cijenite li antifašističku pobjedu koju slavi cijeli svijet? MP Ne, jer ne bijaše to pobjeda nad fašizmom nego pokolj Nijemaca, Kozaka, Hrvata i Japanaca. I to se ubuduće ne bi smjelo slaviti. Nema podjele na fašiste i antifašiste. Antifašistička je pobjeda okaljana velikim međunarodnim zločinima. Na najbolji bi se način proslavila kad bi se ti zločinci i sada već njihovi potomci skrušeno kajali. Predsjednik Tuđman bio je u Londonu, Moskvi i Parizu na obilježavanju Dana  antifašističke pobjede. Kako Vi to komentirate? MP Ne zamjeram mu što je u tim gradovima bio kao njihov negdašnji saveznik. To mu je dužnost. Neka je bio. Ali je morao svoj antifašistički pohod u ime pomirenja, koje propagira, završiti u Bleiburgu i reći: “Bio sam u Londonu, Moskvi i Parizu jer sam bio antifašist, a danas sam, 14. svibnja 1995., i ovdje u Bleiburgu da bih u ime pomirenja pozvao na kajanje sve partizane bez razlike. I sve ostale sudionike antihitlerovske koalicije za velike naše zločine koje moramo zajednički oplakati. Ja koji sam s vama slavio kajem se za partizanske zločine počinjene nad mojom braćom i pozivam vas na kajanje što ste nam te zločine omogućili i što ste sami bili zločinci.” Zar time ne bi više naškodio Hrvatskoj? MP Bi li naškodio ili ne, stvar je politike, i u to ne ulazim. Promatram stvari s gledišta etike, morala i kršćanske poruke. Ako ćemo tako gledati zar Hitlerov pokret nije taj koji je sva ta načela gazio? MP Trebalo bi se vratiti na svršetak Prvog svjetskog rata i upitati: Je li njegov svršetak tlo, sjemenka, klica i korijen za početak narednoga rata? Trebalo bi i to istražiti pa tek onda staviti na stol Hitlerovu odgovornost. Ne niječem što ste rekli o Hitleru. Tako je. Ipak, o njemu se 50 godina govorilo u tom značenju, a o njegovim protivnicima nije se dopustila ni mogućnost zločina, nego su slavljeni kao pobjednici, bez truna zloće. Došlo je vrijeme, žalim što nije i prije, da se na tapet stavi odgovornost Saveznika za njihove zločine. Jesu li veći zločinci fašisti ili antifašisti? Teško je to vagati i biti moralni sudac. Ipak se usuđujem reći: kod fašista bijaše zlo učenje, a kod antifašista toga ne bi, izuzevši komuniste. Zato odgovaram protupitanjem: Je li veće zlo činiti zločin u skladu sa svojim zlim naukom, ili ga činiti gazeći svoja ispravna načela? A pobjednicima ostaje da razmisle i sebi u njedra odgovore, ili su fašisti izbjegli više zla ne slijedeći svoj zao nauk, ili su antifašisti učinili više zla kršeći svoj ispravni nauk u ime kojega su ušli u rat? Nije li to uvredljivo za Židove? Ne niječem nacističke zločine nad Židovima. Podvlačim, bilo ih je. S ožalošćenim Židovima iskreno suosjećam i međusobnu sličnost podvlačim. Njih Židove i nas Hrvate zadesila je ista nezgoda s razlikom, Židovi su stradali od Hitlera i njegovih saveznika, a mi Hrvati od Hitlerovih protivnika. Stoga moram imati suosjećanja za židovski narod. Ipak ih pozivam da uključe što više razuma nasuprot svom probodenom srcu, pa se upitaju: Jesu li nas samo Nijemci ubijali? Smijemo li Staljinove zločine koje je iznio Karlo Steiner u knjizi “7000 dana u Sibiru” previdjeti ili ih, ne dao Bog, pripisivati Nijemcima? Smijemo li sva stradanja Židova na području Karađorđevićeve Jugoslavije pripisati samo zapovjedništvu NDH? Treba li razlikovati zločine nad nama u Nedićevoj Srbiji i zločine u NDH, kojih je sigurno bilo?
 

Fra Martin Planinić, Župni ured Veljaci, 88 326 Vitina, 29. srpnja 1998.

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Slobodan Milošević je ubio Ivana Stambolića, a Aleksandar Vučić Olivera Ivanovića. Slažete li se?

Subota, 20/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 830 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević