Kako je pisao Nikola Zvonimir Bjelovučić

 
 
Nikola Zvonimir Bjelovučić (1882. – 1952.) rođen u Janjini, sredina Pelješca i zadnja točka ijekavštine, slijede ikavski Trstenik, Kuna i Trpanj. Školovao se u Dubrovniku, Beču i Pragu. Doktor prava, sudac u Dubrovniku, Trstu, Podgorici, suradnik Crvene Hrvatske (časopis pravaškoga smjera, ime mu nema veze s komunistima već sa Dukljaninom koji svjedoči o postojanju istočne hrvatske države na teritoriju Crne Gore i Hercegovine) i Narodnog lista. Pisao dragocjene radove o povijesti Pelješca, pelješkom pomorstvu i dr. Dubrava, br. 3. od 1934. godine na str. 6. donosi Bjelovučićev članak "Dernek na Sreseru".
 
Sreser je 30 km sjeverozapadno od Stona, blizu je Osobjava, ribarska luka mještana Kune. Dernek ovdje ne znači proslavu već očito sajam. Festa je u Dubrovniku više svečanost, a najveća je dakako festa sv. Vlaha. Članak je iz godine 1910. Autor navodi kako djeci majka obuče novu odjeću, otac koju banicu (kovanicu) pa "hajd na dernek, kao na pir da se tamo naskaču, nakupuju svirala, pišćaka (zviždalica?), jabuka, sve dok ne potroše do zadnje banice. To je njihov dan, dan dječjeg veselja i sreće. "Napominjem (op. T. T.), uobičajeno je bilo da djeca pomažu odrasle i rade, donose vodu koscima, čuvaju blago, idu u ribolov i sl.
 
"Na derneku se o Maloj Gospi ne možeš ni mirno šetati, pa ni založiti od vreve dječurlije, od klecanja zvona, pucanja mužara i vike trgovaca." "Ondje se pozdravljaju prijatelji i znanci, i za junačko se pitaju zdravlje. (...) malo dalje mladići rastežu harmoniku, vrte se oko djevojčica (djevojaka, op. T. T.) kupuju im darove, goste se. Ženske opet sa dugim seoskim suknjama uzvitlavaju silnu prašinu, pa ne možeš disati, još kad je žega." Eh, autor ne misli kao je curima po vrućini u dugim "kotulama"; eh da vidi današnjih moda i curetaka, eh da čuje današnju muziku i današnju buku paklenu! (op. T. T.). "Negda je dernek imao veću važnost jer nije bilo dućana po selima, ali danas traje tri dana." "Dolaze tu zlatari iz Dubrovnika, Splita i Korčule, te trgovci mazaka (mazgi, op. T. T., ondašnji Renault 4) i tovarica (magarica, op. T. T.) iz stonskog Primorja. Tu ti je Sladoje Brbora iz Čepikuća, tu ti je glasovit Tola, inače zvan Mihoslav Blatilo, pa redom drugi Primorci (o tim živopisnim likovima ne znam ništa, njihov suvremenik guslač na lijerici Lale zvani Linđo se zauvijek ovjekovječio u lokalnom plesu poskočici. Pišući o Medoviću shvatio sam da čak i o poznatim i zaslužnim ljudima za 100 godina znamo malo, zato trebaju suvremenici pisati i označavati likove na fotografijama i sl. Do nas dopiru iskrivljene istine i tzv. urbane legende, npr. o boravku Tiziana u Dubrovniku, ali i o stvarima koje su bile prije 20 godina!, op.T. T.).
 
Tu su Neretvanci sa jeguljama (danas ih je uništila melioracija i pesticidi op. T.T.), krovinom i žukom. Gabeljani sa pipunima i kokošima. Ne smije se zaboraviti ni Salka efendiju sa turskom kavom. Tu su Mostarci sa gvožđarijom i posuđem. Tu Makarke sa kolačima i voćem. Račišćani sa bačvama i obručima, Trpanjci sa rukotvorinama. "Kafane, gostionice, neretvanske lađe, leuti i trabakuli, iće i piće nižu se u opisu. Ne znam koliko je autor u pravu kada kaže da se žega rujnim vincem rashlađuje. Tako mi je jedan Mostarac kazao da mu je loza ljeti "antifriz".
 
"Dernek, vašar, pazar, viče Antun Milić, koga znade Lika i Krbava i neretvanska sva država, kako bi reko Kačić (Andrija Kačić Miošić, op. T. T.). Ali njega znadu i dalje, znade ga Bosna ponosna i sva kršna Hercegovina. Vele li je tamo otjerao vina. On ti je trgovac od oka, rođeni pusti trgovac. (Eto vam čitatelji koliko je ovaj naš krš rodio Matana, počevši od lika Ivana Raosa do danas  našega znamenitoga političara Vićana iz poznate trgovačke familje ili umjetnika Ante Topića Mimare). Koliko je blute i maravana (bljutina i kiseliš grč. riječ, op. T. T.) izveo udovicama i sirotama plaćajući im pokvareno vino, vodeći ga u Hercegovinu. (Tamo je možda kupovao loš duhan, op. T. T.). Vele ti ga je sirota blagoslivalo, vele ti se je suza radosnica  za njim prolilo, pak mu je i Bog pomogao. (pas i čovik, ipak je išao više za svojom zaradom, op. T. T.).
 
Eno ti ga na, gdje viče, galami, maše rukama, šeširom, suncobranom, kišobrnom, visoki čovjek, veliki, krsti se svaki čas, lije suze, umire od muke, izdaje "sentencije", govori na po riječi, po tursku, po grčku, ne možeš ga uhvatiti ni s konca ni s konopca; sad hoće, sad ne će; sad uzme, sad baci; ode, pa se vrati; sad ovdje, sad ondje, sad s ovim, sad s onim; kupuje, zakupuje, prikupuje, otkupuje, gađa, pogađa, prodaje, zamijenjuje. Stoji ga vika, dreka. Bjež bolan, nema nego od čuda da pukneš. E taman ti je Antun Milić prava slika derneka. Ne trebaš drugo ni vidjeti ni čuti."
 
Opisuje  Bjelovučić narodne nošnje, od kojih mu ponikovska (Ponikve) najdraža. "Još mlada Ponikovka kad naheri slamnati šešir sa šarolikim perjanicama. A Bože kad kolo igraju, zvijezde s neba skidaju." Spominje balanje (plesanje) sa liricom (ikavski!, op. T. T.) i mješnicom, harmonikom te Pokojnoga Tomislava Lazića što ga je Medović naslikao sa lijericom.
"U Branimirovoj gostioni eno ti našega staroga dunda Barovića veseljaka i društvenjaka. Stara je riječ u Janjini: "Bez Hrvata nema rata prava, ni bez dunda Barovića fraja (zabave)."
"Cin, cin zvoni cirkus. U cirkusu neke strane cure, pa odmah vidiš momke kako se vrzaju naokolo. Pa da su zreli mladići, nego "podreslići", prskoči. Vidiš Nikoslava iz Gradine, obukao se u široke gače (hlače, op. T. T.)... a ni brci mu još nisu pronikli, tu su mali Cvatislav, mali Volimir, mali Bogoslav, mali Hotimir." Ovo nisu uobičajena imena, valjda je neki panslavenski zanos uzrok egzotičnim imenima dostojnim bajki Ivane Brlić Mažuranić.
 
Nek je mladosti, dok je nje dotle je i života! To je pupoljak koji je istom počeo da cvati, koji se veseli suncu Božjem, koji sa nasladom gleda taj čarobni svijet, pun nade i snage. Nek cvijeta, nek miriše, nek krasi priodu svojom mladošću snagom i životom."
Eh, pusta li su danas mala mista i selišta naša, svećenik je tu danas kao pustinjak (op. T. T., 2016.).
Naše žene po Ratu (Pelješcu) prije nijesu pile vina, pa bi pile samo o Maloj Gospi, a naravski nenauč(e)ne, pa bi im i naudilo. Zato je ostala i poslovica: "ako sam se opila, Mala mi je Gospa bila". Završava Bjelovučić slavom Antuna Milića koja se svijetom širi i zazivom Gospi Sreserskoj da očuva uvijeke narod i običaj! U istim novinama, str. 6. je čestitka bugarskoga cara N. Z. Bjelovučiću na djelu "Etnografske granice Slovenaca, Hrvata, Srba i Bugara". Pismo pohvale poslala je i kancelarija predsjednika Beneša iz Praga, tadanja Čehoslovačka.
Isti broj Dubrave donosi anegdotu o uspjehu djela "Gospođa sa suncokretom" Iva Vojnovića u Poljskoj, gdje je pisac uvjerio glumicu Irenu Solsku da je baš nju imao u vidu kada je pisao naslovnu ulogu rečenoga djela. Problem je što novinar navodi da je "connte Ivo međutim bio pravi gospar i kavalir, pa je u to ime uvjeravao još dvije glumice, da je za njih naročito to isto napisao." (Dubrava, str. 4.). Eto, to ti je meštar s mora!
 

Teo Trostmann