Snažan doprinos hrvatskoj povijesnoj znanosti

 
 
Izdavačka kuća Tkanica objavila je krajem prošle godine Dopune hrvatske povijesti, studije i eseji, sv. I. autora dr. Zdravka Sančevića. Kako nisam povjesničar, povijest sam imao samo kao jedan od srednjoškolskih predmeta, suočen s knjigom od 488 stranica, dvoumio sam se  hoću li je čitati ili odložiti na policu. Ali, kako sam za dr. Sančevića čuo još davne 1971. u Peruggi od Ive Kisića kad se u iseljeništvu planiralo ustrojiti Hrvatsko narodno vijeće, krovnu organizaciju hrvatskih političkih organizacije i jer sam s njim radio dok je bio predsjednikom saborskog Odbora za useljeništvo, ipak sam se dao na čitanje i to ne „brzim čitanjem“ nego - natenane.
Nakon početne nelagode zbog čestih kratica koje se rijetko susreću, brzo se otkriva da dr. Sančević ne kani tek dopunjavati hrvatsku povijest do sada nepoznatim ili necjelovitijim podatcima koji nemaju nikakva praktičnog značenja za hrvatsku naciju i hrvatski narod danas i sutra. On je svjestan da njegove dopune hrvatske povijesti nisu sve što se o pojedinim temama i cijeloj hrvatskoj povijesti može reći. Izričito naglašava: „Predstoji veliki multidiscipliarni napor pri dopunma hrvatske povijesti“. Svjestan je da njegova istraživanja hrvatske povijesti, sine ira et studio, bez straha od tabu tema koje je trebalo izbjegavati jučer a danas pogotovo, pogoduju tek nekim propalim ideologijama i indoktriniranim nadri povjesničarima.
 
„Hrvatski kulturni i znanstveni radnik mora biti zdušni pristalica, pobornik, borac za slobodu Hrvatske, a ne smije biti pomagač šovinizma (hrvatskoga, srpskog ili bilo kojeg drugog koji je negacija slobode Hrvatske“ (str. 147.) životno je načelo dr. Sančevića. U svojem istraživanju a i u životu, uvijek je protiv simplifikacija i generaliziranja. Latinska uzrečica „Sancta simplicitas“ ne znači sveta jednostavnost nego prokleta pojednostavljenost.
 
„Generalizacije da su svi partizani ili ustaše bili ovi ili ono, jednostavno ne prolaze. U svakoj skupini ljudi postoji širok raspon ljudskih kvaliteta ili zloće, a često i različitih nazora. Tako je u ustaškom pokretu bilo liberala, katolika, socijalista, desničara, ljevičara itd. I za partizane se može reći da su bili politički heterogeni, ali s malim brojem katolika, velikom brojem ljevičara i priličnim brojem velikosrba itd. Osim toga: „Pri političkim kvalifikacijama postoji mogućnost promjene mišljenja čovjeka u vremenu“, uvjeren je Sančević. Dokaz tomu je i sudjelovanje u Domovinskom ratu za obranu hrvatskog naroda i stvaranje suverene demokratske Hrvatske, ne malog broja onih koji nekoć nisu bili za stvaranje suverene države Hrvatske. Hrvatsko iseljeništvo, usredotočeno na stvaranje suverene hrvatske države, promicalo je pomirbu Hrvata pa je radi toga hrvatski povjesničar fra Dominik Mandić tvrdio da izvorni hrvatski grb počinje s crvenim poljem. 
 
„Neobjektivno prikazivanje nedavne prošlosti – rat od 1941. do 1945. na području tadašnje SFRJ se prikazuje pojednostavljeno kao borba protiv stranog okupatora. Budući da je teritorij Jugoslavije za tog rata bio uključen u različita državna područja, apsurd je nastojati ujednačavati tada postojeće heterogene kondicije i prikazivati stvarno stanje generalizacijama“ (str. 108.-109.).
 
Vlado Gotovac je govorio da je Hrvatska mnogopolna. S različitih strana, Hrvatsku i hrvatski narod napadali su različiti osvajači otuda i nerazumijevanje među Hrvatima. Prema tomu gdje je tko živio, oštricu otpora uperio bi prema osvajaču koji je nadirao prema njegovoj rodnoj pokrajini. Iznad toga bili su jaki pojedinci koji su u glavi imali cjelovitu sliku i interese hrvatskog naroda kao npr. dr. Šime Đodan koji je kao maloljetnik partizan bio ranjen u borbi protiv talijanskih fašista u Istri ali je kasnije robovao kao zagovornik stvaranja suverene hrvatske države i slobodu cijelog hrvatskog naroda na njegovim etničkim područjima. Za primjer različnosti državnih područja i uvjeta u kojima su živjeli dijelovi hrvatskog naroda u pojedinim područjima, dr. Sančević iznosi slučaj svoje obitelji.
 
„U vrijeme rata moji su roditelj u razdoblju 1941.-1943. živjeli u Brčkom, gdje su bili usredotočeni poslovi moga oca otprije rata: šumska željeznčka pruga i pilana. Povremeno bismo dolazili u Zagreb, gdje su prije kapitulacije Italije 1943. prikriveno radili tatini poslovođe i daljnji rođaci hrvatski Židovi Šandor Löwy i Šandor Grünwald. Nakon prve neuspjele opsade i bitke za Brčko u listopadu 1943. branili su ga domobrani 8. Lovačke pukovnije, a napadali srpski i srbijanski partizani (tada tamo nije bilo hrvatskih partizana); mi smo djeca uglavnom boravili u Zagrebu“ (str. 350.).
 
Hrvatima u „zemljici Bosni“ bio je izbor između stupanja u postrojbe Hrvatskih oružanih snaga i izdaje hrvatskog naroda stupanjem u redove četnika i srbijanskih partizana. Hrvatski puk nije čak ni njemačke vojnike doživljavao kao okupatore jer su se obični vojnici ponašali prema narodu uzorno. Roditelji su pričali djeci da su uvijek od ljudi kupovali i pošteno plaćali živežne namirnice a i svećenici su isticali njihovu urednost i radinost. „Narod ti je dobar, samo lijen“, lokalnom fratru rekao je njemački časnik a on to prenio svom puku da bi se trgnuo i provaljanio. Jednako su pripadnike hrvatskih oružanih snaga doživljavali i muslimani koji su pred četnicima bježali iz Istočne Bosne u Srednju Bosnu i dalje. Pjevali su: „Jure gazi vodu Drinu i pomaže našem dinu.“ Uostalom, svoje divljenje Juri Francetiću i Crnoj legiji, nije mogao zatomiti ni partizanski politički komesar, general Ivan Šibl.
http://www.sense-agency.com/upload/public/photo/Zdravko-Sancevic2705.jpg
Zdravko Sančević
 
»Evo zore, evo dana; evo Jure i Bobana«, pjevaju crni ustaše i jurišaju na naše položaje. Zapravo, oni i ne jurišaju, oni naprosto nadiru. Naši su položaji bolji od njihovih. Onaj tko se brani u početku je obično uvijek u povoljnijem položaju od napadača. Ali napadač zato ima psihološku prednost. Tučemo ih iz pušaka i puškomitraljeza, i ne može se reći da naša vatra nije djelotvorna. Ginu prilično, no njihovi streljački lanci, iako prorijeđeni, napreduju jedan za drugim uzbrdo prema nama; potiskuju nas prema vrhovima Kalnika. Nije to uobičajeno vojničko nastupanje, kao kod Nijemaca. Vojnički nastupati znači organizirano napredovati prebacujući se s položaja na položaj, sve bliže cilju, pod zaštitom vatre. Crnolegionari se ne prebacuju, oni nadiru hodajući uspravno i pucajući preda se. Slično kao i partizani. 'Jesu li crnolegionari hrabri?', upita me mali Valent. Valent je dvanaestogodišnji štapski dječak koji nema druge dužnosti nego da postavlja kojekakva pitanja. »Ostavi me na miru, baš me briga«, odgovorih. Poslije, za vrijeme kratkog noćnog predaha, umjesto da spavamo počeo sam razmišljati kako bi trebalo odgovoriti na Valentovo pitanje. Zaista, jesu li crnolegionari hrabri?“ (Ulomak iz ratnog dnevnika Ivana Šibla o borbama s Crnom legijom na Kalniku 1942.)
 
Većinski dio hrvatskog naroda ni dan danas nema mogućnosti u obavijesnim sredstvima inznositi i braniti svoja uvjerenja pa se čini dominirajućom stvarno poražena jugoslavenska ideologija. Čini se da je Hrvatska podijeljena napola ali stvarno nije. I nije većinski dio hrvatskog naroda ono čime ga nastoje prikazati Stazić i njemu slični. Dr. Sančević, njegov otac i velika većina hrvatskog naroda u Bosni pripadala je Hrvatskoj seljačkoj stranci koja se, kako piše dr. Sančević našla „između ustaškog diktatorskog režima i komunističke diktature“. Da bi nacija bila slobodna, uvjeren je Sančević, osim slobode od agresora, treba biti sloboda iznutra. „Stvarno i potpuno ostvarivanje slobode jedne nacije zahtijeva demokratski oblik vlade.“
 
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije stvarno i potpuno ostvarena sloboda nacije ali obitelj dr. Sančevića kao i drugi članovi HSS-a nisu išli na rušenje hrvatske države. „Etnički i državni teritorij Hrvatske nisu se uvijek poklapali iako je težnja svake nacije da to postigne“. Ne poklapaju se ni danas. Ali, ako Hrvati žele ostati i opstati nacijom, trebaju imati svoj državu. Jakša Kušan, koji je pomno pazio na svaku riječ, u jednom od svojih uvodnika u Novoj Hrvatskoj to je izrazio riječima: „Narod bez države, govno je na kiši“.
 
„Današnje nezavisne nacije-države u srednjoj i jugoistočnoj Europi zahvaljuju svoju opstojnost dobrim dijelom zaštićenošću unutar prirodnih granica. Narodi koji ih nisu imali poput Avara, Kumana, europskih Turaka i balkanskih Vlaha su jednostavno nestali“ (str. 424.). „Hrvati su nacija. Upotrebljavamo termin nacija jer taj obuhvaća hrvatski narod ne samo u etničkom smislu (etnička grupa) nego i hrvatski narod u državnom smislu). Hrvati su nacija jer vode političku borbu za svoju državnost; bez političke borbe za vlastitom državnošću oni bi bili prestali biti nacija te bi ostali ograničeni na tek jedan narod u etničkom smislu, na jednu etničku grupu. (str. 143.). U hrvatsku naciju integrirani su kroz povijest „stočarski katolički Vlasi, romanizirani Iliri, Rimljani, Latini...“ (str. 415.).
 
Sančević je nacionalist u pravom značenju te riječi. Nije ni šovinist ni rasist što je pokazao dok je bio predsjednikom saborskog Odbora za useljeništvo. To mogu potvrditi mnoge tzv. „miješane obitelji“ koje su Srbi iz BiH protjerali u Hrvatsku. Svom dušom se zalagao ne samo da dobiju hrvatsko državljanstvo nego i da im se osigura stambeno zbrinjavanje i ostvarivanje svih drugih prava državljana Republike Hrvatske. Načelniku MUP-a koji je uživao u zlostavljanju članova „mješovitih obitelji“, inzistirajući na dokazima o etničkoj čistoći, dr. Sančević je, svom žestinom svog latinoameričkog temperamenta zaprijetio izbacivanjem iz MUP-a. Da je dr. Sančević bio u Hrvatskoj, sigurno bi bio vrlo glasan u osporavanju Izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu kojima je zakonom uvedena diskriminacija pripadnika hrvatskog naroda po mjestu rođenja i iseljenja.
 
Pod naslovom "Hrvatska državna politika prema BiH za trajanja Domovinskog obrambenog rata" dr. Sančević piše: „Državna politika  koju je slijedila hrvatska bila je tipična politika razmatranja raznih scenarija za svaki od kojih su potrebna specifična rješenja da bi se u tim scenarijima/planovima za preuređenje BiH zaštitile sve tri nacije, religije i civilizacije od zadiranja i podjarmljivanja onih brojnijih ili vojničkih naoružanijih i jačih“ (vidi str. 306.- 310.). Optužbe da je Hrvatska htjela podijeliti Bosnu i Hercegovinu, dr Sančević pobija navodeći konkretne činjenice protiv te optužbe. Hrvatska je prva priznala Bosnu i Hercegovinu kao suverenu državu. Dr. Sančević je bio prvi veleposlanik Republike Hrvatske u BiH. Usprkos vrlo teškim uvjetima, uspio je uloviti Aliju Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva BiH i predati mu vjerodajnice 18. prosinca 1992. Izetbegović je Sančeviću savjetovao da ne otvara veleposlanstvo u Sarajevu jer će ga Srbi srušiti. Veleposlanstvo je otvoreno u travnju 1994. U veleposlanstvu je dr. Sanečvić pokrenuo tjednik Hrvatska riječ koji je počeo izlaziti 27. 8. 1944. Na zgradu veleposlanstva  kako je Izetbegović predviđao, Srbi su se obrušili granatama i pukim slučajem nije bilo ljudskih žrtava.
 
Fra Ljubo Lucić, o srpskom okruženju u Sarajevu kao i dr. Franjo Topić očito nisu bili svjesni da hrvatsko veleposlanstvo u Sarajevu nije uživalo zaštitu kakvu je uživalo francusko veleposlanstvo. Stoga u svom dnevniku „Između neba i granata, Sarajevski dnevnik, Sarajevo-Zagreb, 2005., I dio „fra Ljubo je napisao: “Dočekao nas je hrvatski ambasador u BiH Zdravko Sanečvić, odveć krupan gospodin da bi bio pokretan i dolazio u Sarajevo, gdje bi morao boraviti (str. 399.-440.). Francuska je pametna: poslala ambasadora koji stalno boravi u Sarajevu, a hrvatski samo dvatput došao i isti dan otišao (str. 436.). Franjo Topić predložio da pošaljemo zahtjev R. Hrvatskoj da pošalje ambasadora u Sarajevo ili makar otvori konzulat (dnevnik 22. studeni 1993., str. 450.).
 
Da su dr. Sančević i fra Ljubo Lucić imali prilike razmijeniti informacije, mogli su predvidjeti razvoj prilika u BiH u kojima se ne osjeća udobno ni muslimanska vjerska zajednica u BiH. Fra Ljubo u svojim dnevnicima svjedoči da je po Sarajevu već tada, dok je bilo u srpskom okruženju, viđao crne zastave s arapskim natpisima. Bilježi također riječi s jednog sastanka na kojem je sudjelovao naib reiz: ”Mnogo je predrasuda o islamu, a neke sam i sam doživio kod londonskog biskupa gdje sam čuo da se tvrdi da će muslimani napraviti državu u Europi za 20 godina (str. 280.).
 
I na kraju, što nije najmanje važno, treba obratiti pozornost na terminologiju dr. Sančevića. On koristi termine: Diktatorski ustaški režim (str. 349.); Ustaško partizanski ekstremisti (str. 351.); Etnički teritorij hrvatskog naroda; Titoistička srbokomunistička diktatura Aleksandra Rankovića; Autoritarni režim ustaša (str. 463.); Josip Broz Tito – hrvatski bravar (str. 178.). Ne prihvaća deklinaciju diktatorova imena pa tako piše: „Papa Pavao VI. službeno posjećuje diktatora maršala Titu.“
 
Možda mi je promaklo ali dr. Sančević nigdje ne spominje „oslobođenje“ jer mu je dobro poznato da hrvatski puk „oslobođenje“ naziva padom Hrvatske a pod antifašizmom podrazumijeva diktaturu, nasilje, indoktrinaciju, gubljenje svih prava i skidanje glava kad skidanje kapa nije slijedilo izbijanje ideja u glavama. Bijes pristalica poražene ideologije koji se obružio na ministra Hasanbegovića, uzualudni je pokušaj da se narodu iz glave izbiju njegova uvjerenja.
 

Branko Barbić