Ilirica je svjetovno, a glagoljica vjersko pismo

 
 
Prilog izradbi curricula naše povijesti, jezika i pismenosti
ALEKSANDRIJA JE POLAZNA TOČKA PISMENOSTI
Tzv ‘grčko pismo’ stvorili su ilirski Dorani silaskom niz dolinu Vardara, preko Peloponeza sve do Krete. Dorani su bili prvo i najznačajnije ilirsko pleme koje se je raselilo po kopnu Drčke i Male Azije, na jugo-istok pod nazivima: Dorani, Ilei i Pamfili. Pomorskim putem su do obala današnje Gaze doselili Pelešti i od tog naziva je nastao i naziv za Palestince danas. Dorsko plemstvo je bilo vodeće u Ateni, a iz tog plenena potjecao je i Sokrat iz atenske četvrti Alopek, kao pripadnik roda Antioha.
http://www.enciklopedija.hr/Ilustracije/HE6_1089.jpg
Zbog intenzivnih trgovinskih odnosa s okolnim sredozemnim narodima koji su koristili pismo nastalo iz egipatske demotike (kao npr. feničansko pismo bez vokala), Dorani su za svoje uglavnom trgovinske potrebe stvorili svoje pismo u kojemu su, za razliku od postojećih okolnih pisama bez samoglasnika (feničansko pismo), uvedeni su po prvi put čisti vokali koji su bili pisani posebnom znakovima. To dorsko pismo uzišlo je trgovinskim pomorskim putevima sve do Jadranske obale i tu se prilagodilo izvornom ilirskom jeziku. Tako je – iz dorskog pisma, nastala ILIRICA.
 
Što se tiče GLAGOLJICE, vidjeli smo da je u doba širenja kršćanske sljedbe Arija Aleksandrijskog u Srijemu i u Vinkovcima, nastalo Ulfilino gotsko pismo iz kojeg su se razvila dva pisma za dva posebna jezika – glagoljica i runica – koje je prvi uočio i objasnio naš svećenik i jezikoslovac Klement Grubišić.
 
ILIRICA JE SVJETOVNO, A GLAGOLJICA VJERSKO PISMO
 
Iz gore navedenih podataka vidimo da je ilirica nastala uglavnom na južnom dijelu Jadrana još u prvom mileniju prije Krista (najkasnije u doba ilirskih kraljeva Agrona i Teute). Ta tradicija korištenja ilirskim jezikom prilagođenog helenskog pisma nije bila izolirana praksa samo u našim, ilirskim krajevima kao pismo učenih ljudi. Julije Cezar u svom djelu ‘De Bello Gallico’ navodi da je helensko pismo bilo korišteno i u Galiji Transalpini u svjetovnim stvarima, dok su ‘druwides’, tj druidi, u vjerskoj tradiciji (kao i u drugim vjerskim sljedbama po svijetu) svoje vjerske istine prenosili – usmeno i to kao dobro čuvanu tajnu čineći sve da im te vjerske tajne ne bi uzurpirali pogani.
 
U našim prilikama, a budući da je kršćanstvo dospjelo na naše obale, a preko njih i u unutrašnjost naših zemalja, da bi se na sjeveru okupili oko ilirske Patrijarhije u Akvileji, snažna, odlično organizirana i uplivna Akvileja (koja je funkcionifrala i kao vjerska središnjica i kao paradržavna tvorevina u okviru Istočnog, ilirskog carstva) bila je u rukama učenih vjerskih prvaka Ilira koji su posebno štitili ilirski jezik i pisali posebnim pismom složenim u vjerske svrhe, odnosno – glagoljicu (kako smo dokazali veliku sličnost pa i istovjetnost blizu dvije i pol tisuće riječi u bosanaskom i u starogrčkom jeziku, logično je reći da riječ ‘glagol’ u svom prvotnom odnosno izvornom značenju potječe iz istog korjena kao i helenska riječ ‘logos’). Za svetog Jerolima (koji je posjećivao Akvileju) tvrdi se da je pisao glagoljicom na ilirskom jeziku prijevode nekih psalama i drugih tekstova koji su se ‘zagubili’ u Vatikanskim arhivama. No, ostaje i dalje pitanje kad je i gdje nastala Glagoljica.
 
Znasmo da je i Konstantin Veliki bio zaštitnik kršćana arijanaca, da je i kršten u arijanskoj sljedbi, a i to da su svih dvadeset osam ilirskih imperatora bili – arijanci. No, nakon neuspjeha da svoju teološku postavu o Isusovu Božanstvu (odnosu Oca i Sina u duhu svetome) promakne na važnom povijesnom Prvom Nicejskom koncilu (325.) , Arije Aleksandrijski je, marginaliziran od crkvenih otaca na tom koncilu, ostao pod zaštitom imperatora u Carigradu) i odatle dospio u rodni kraj dinastije Valentinijanaca – u Vinkovce (postoji i dobra mogućnost da naziv Vinkovci potječe od naziva dinastije Valentinijanca – Valentinci – Vinkovci; kao što je po njegovu bratu Gratianusu nazvan Gratianopolis u Galiji – danas Grenoble) i u Srijemsku Mitrovicu, gdje je osnovao posebno veleučilište na kojemu su školovani budući misionara među kojima je najpoznatiji bio Got Ulfila/Wulfila, prevoditelj Biblije na gotski jezik (za kojeg Prokopije iz Cezareje tvrdi u svom djelu ‘Rat s Gotima’, da je bio proširen duž cijele Sarmatije – sjeverno od Karpata. Stoji tvrdnja da je baš tu i za potrebe nekoliko jezika na kojima je ‘presađivano arijanstvo, bio stvoren i Gotski alfabet Arija Aleksandrijskog. Već po nazivu Aleksandrijski, Arije je upotrijebio Koptsko pismo, koje je bilo u uporabi u Koptskoj Crkvi u Egiptu, i prilagodio ga gotičkom jeziku.
 
Naš jezikoslovac iz osamnaestog stoljeća, Klement Grubišić napravio je komparativni prikaz RUNUICE i GLAGOLJICE i dokazao da su to toliko slična dva alfabeta da se može reći da su nastala iz istog izvora (koptskog pisma). U to vrijeme – djelovanja Arija Aleksandrijskog, nastalo je i Armensko pismo u Armeniji a po uzoru na njega i Gruzijsko pismo u Gruziji. Na jugu su (u to nema dvojbe) slijedom rasađivanja arijanske sljedbe u Etiopiju dospjeli i kršćanstvo i četiri verzije Etiopskog pisma (valjda za potrebe četiriju različitiz dijalekata etiopskog jezika, srodnom uostalom egipatskom jeziku.
 
U tom slijedu (pr)ocjena, i radi srodnosi gotskog pisma i glagoljice, stoji tvrdnja da je i Glagoljica nastala na sličan način – po uzoru na Koptsku majuskulu i najviše se proširila u Akvileji i počam iz Akvileje kao ilirske Patrijaršije. Sveti Jerolim je – stotinjak godina kasnije boravio u Akvileji (i po svojoj karakternoj osobini, tu se i posvađao sa svojim sunarodnjakom Rufinom) i odatle ponio znanje arijanske sljedbe u koje nije bio posve uvjeren kao i glagoljsko pismo, da bi mogao čitati, a kasnije i sam pisati glagoljskim slovima na ilirskom jeziku – kako je to svečano prihvaćeno na Tridentskom koncilu.
 

Akademik Mirko Vidović