Terra misiones: Razgraničenje Hrvatske i Bugarske na Moravi

 
 
POGLED IZ SRBIJANSKE PERSPEKTIVE
Donosimo jedan odlomak teksta Kuda ide Srbija, Slavoljuba Lekića, koji se prije svega odnosio na jezično pitanje, ali u dijelu nazvanom Terra misiones, analizira moguće, buduće, srbijanske strategijske gubitke, te “davni san Hrvatske i Bugarske o ponovnoj uspostavi stare granice na Moravi”. Prenosimo izvorni tekst. Pred hrvatskom politikom jasno je usmerenje – duhovna veza sa srednjom Europom, te teritorijalno i ekonomsko širenje na jugoistok. Hrvati nemaju izbora, moraju se okrenuti Srbima.
 
http://croative.net/wp-content/uploads/2014/04/nspm2.jpeg
Naspram Hrvata, Arbanasa i Bugara nalaze se Srbi i Grci. Ipak muslimansko stanovništvo Bosne, barem u bliskoj budućnosti, bit će na strani srpskih neprijatelja, šta god im to donosilo. Poslije moguće podelje BJR Makedonije otvorila bi se vrata starom snu Bugara i Hrvata da se razgraniče na Moravi. Kako silueta srpske države sve više podsjeća na onu iz 1941., nepovjerenje srpske nomenklature prema historiji sve je izraženije…
 
Najveći hrvatski susjed, Italija, nije joj naklonjena, a granica među njima je pomorska, te ova nije zemlja hrvatske misije. Uostalom, Vatikan bi uvijek interese Italije pretpostavio hrvatskim. Na sjeverozapadu je Slovenija, zemlja potuljene ksenofobije, i po ukorijenjenom šovinizmu prvorazredna svjetska sila. Ona je u tom pogledu superiorna, iznad Hrvatske i Hitlerove Nemačke, jer nije počinila nijedan genocid, a uspjela je da postane etnički najčistija europska država, razvijajući hladne forme etnocida i etničkog pretapanja svojstvene europskim kolonizatorima. Otišla je tako daleko da je čak neke svoje građane izbrisala iz svih popisa zato što nisu Slovenci. Ova zemlja, premda malena, uvijek će dosađivati Hrvatskoj budući da  ima veće izglede da uspostavi suradnju s Talijanima i Srbima. I jedni i drugi skoro da nemaju osjećaj da se spore sa Slovenijom. Pored toga, odustanak Hrvata od kajkavskog i čakavskog govora zatvorio je vrata hrvatskoj misiji na tlu današnje Slovenije.
 
Treći, veliki sused Hrvata, versajski gubitnik Mađarska, izgleda da nije sasvim zaboravila Slavoniju i Rijeku, a s druge strane već je asimilirala sve slavensko stanovništvo, te Hrvatska ne može računati sa značajnim ekonomskim, demografskim i političkim dobicima na toj strani. Budući da Mađari govore jezikom koji ih oštro odvaja od Slavena, teško ih je asimilirati ili preimenovati, Hrvatima ostaje da razviju opreznu suradnju s Mađarima. Zajednički cilj je proširenje utjecaja u srpskom Podunavlju, gde su, pored Srba, prisutni Mađari i Hrvati, koji su – sva je prilika – voljni da pomognu odvajanje sjevernog dijela Srbije.

 

Hrvatska politička nomenklatura, razvijene realpolitičke estetike, usredotočena je svim svojim bićem na Drinu i Dunav, teritorije naseljene Srbima i muslimanima, obećane Srbiji 1915. godine (mapa 2). Veliki izazov za Hrvatsku je kako prisajediniti „hrvatsko cvijeće“ poslije fizičkog uklanjanja Srba iz RSK. Prostori Muslimansko-hrvatske federacije, Republike srpske i Crne Gore jesu prvorazredna terra misiones. Ako je srpska inteligencija nesigurna je li joj potrebno Kosovo i Metohija, na čijem mitu je izgrađeno ogromno pisanje i usmena književnost, onda ista ne će biti spremna da pod svoju zaštitu uzme Banja Luku, a posebno ne Sarajevo i Tuzlu, koje odavno ne smatra bliskim i privlačnim. Hrvatska bi na najveći otpor mogla naići u Podrinju, ali opet bi mogla nadmašiti obeskosovljenu Srbiju, sada već i veličinom svoje države.
 
Ostaje važno pitanje: je li siva zona srpske geopolitike (Hercegovina, Dalmacija, Bosna, Hum, Crna Gora) dovoljna da udovolji hrvatskim aspiracijama? I zašto bi uopće, pobjednik mijenjao plan? Hrvatskoj nomenklaturi stalno nedostaje „životni prostor“, te ona radi na istoku, a surađuje sa Zapadom, umiljava se Vatikanu, hrli da pošalje trupe protiv Rusije, a ako je nužda, umije i da je hvali. Otuda će argumenti Hrvata protiv Srba, sklonih da ištu od zapada i stidljivo pogledaju na istok, uvijek biti jači i ubojitiji.
 
 
Ako je najveći srpski grad Jasenovac odavno na trucavom putu zaborava, onda i albanski etapni, naizgled bezbolni i dugotrajni, genocid izvršen u 19. i 20. vijeku ne će ostati u dugom srpskom pamćenju. To potvrđuje nasilno iseljavanje 250.000 Srba i Roma sa Kosova i Metohije 1999. godine, kada je u srpskoj javnosti već bilo sazrelo mnijenje da na Kosovu praktično i nema Srba, te je zato i izgubljeno. Onih kojih više nema u samoproglašenoj kosovskoj nezavisnosti postali su corpus separatum i jedan od instrumenata stvaranja nove balkanske nacije Kosovara i pretapanja različitih nacionalnosti u jednu – kosovarsku. (52) Izgradnja nove nacije na tlu stare Srbije, na početku 21. vijeka, nalikuje na Kallayevo nacionalno inženjerstvo prije stotinak godina, upriličeno radi uspostavljanja novog odnosa snaga na Balkanu, u kome će tzv. Kosovari igrati aktivnu ulogu „noža uperenog u srce Beograda“. Na meti ne će biti samo Beograd, već i Atena i Podgorica, dok će se Tirana naći u izmijenjenoj ulozi kosovarske periferije.
 
Poneki srpski političari, skloni različitim formulama djelidbe Srbije, misle da će ako se odreknu „velike“, sasvim sigurno imati „malu“ Srbiju. Ali nejasno je zašto bi velike (uvećane) države, Albanija, Bugarska i Hrvatska tolerirale „Miloševićevu rušilačku Srbiju“. Njenom podjelom na značaju će izgubiti srpska deobarska inteligencija, koja će se naći u konkurenciji atraktivnije hrvatske, bugarske i arbanaške elite primoranih da obrazlože teritorijalne aspiracije u intelektualnim centrima i metropolama velikih sila. Rusofili u Srbiji polažu nadu u neslućene moći Kremlja. Ali ova bi pomoć s istoka mogla izostati budući da će Rusija između umanjene Srbije i proširene Hrvatske, Albanije i Bugarske podržati realnije i opipljivije projekte ojačane Bugarske i stabilne Grčke. Uvećana Hrvatska pretendira da preuzme ulogu dvojne monarhije, a proširena Albanija Turskog imperija. Među njima ne će biti većih sukoba sve dok bude postojala podjelama podložna Srbija i „srpski separatizam“ u zemljama susjedima. A što će biti poslije, raspravit će već afirmirane političke nomenklature garanata balkanske ravnoteže – Hrvatske, Bugarske, Albanije i Grčke.
 
U času otmice Kosova i Metohije Albanija otvoreno, a Bugarska prikriveno podstiču podjelu BJR Makedonije, ali bez utjecaja Srbije i Grčke. Ovo pojačava grčki otpor prema BJRM, no njezin usamljen manevar je slabašan. Naspram Hrvata, Arbanasa i Bugara nalaze se Srbi i Grci. Ipak muslimansko stanovništvo Bosne, barem u bliskoj budućnosti, bit će na strani srpskih neprijatelja, što god im to donosilo. Poslije moguće podjele BJR Makedonije otvorila bi se vrata starom snu Bugara i Hrvata da se razgraniče na Moravi. Kako silueta srpske države sve više podsjeća na onu iz 1941, nepovjerenje srpske nomenklature prema historiji sve je izraženije. Hoće li srpska vlast zarobljena neprekidnom krizom i prebrojavanjem parlamentarnih mandata naći način da obrazuje stabilnu državnu tvorevinu? Ili će, možda, pritisnuta nesnosnim vanjskim teritorijalnim zahtjevima i sladunjavom privatizacijskom groznicom, pribježište potražiti u opojnom odgađanju kao da za Srbe vrijeme nije oskudno blago poslije potrošenog 20. vijeka?
 

Slavoljub Lekić/nspm.rs; Uredio: Zvonimir Č., http://croative.net/?p=4096