Uništene austrougarske fortifikacije

 
 
Austrougarske utvrde Strač, Dvrsnik, Mamula, Prevlaka itd. nisu samo važne kao fortifikacije, nego i kao spomenici ljudskoga umijeća i često vrlo lijepa zdanja. Njihova povijesna priča, zaštita od propadanja i korištenje u turističke svrhe su prioritet. Možda bi se mogli napraviti neki projekti preko EU-a, jer se radi o građevinama na tromeđi Hrvatske, BiH i Crme Gore. Tito je svojedobno vrlo oštetio središnji dio Dvrsnika bojeći se NATO-va desanta na Boku.
http://www.radiodux.me/sites/default/files/2013/07-03-2014-fascinantne-tvrdjave-kakvih-nema-u-svijetu/gorazda5.jpg
Austro-ugarske fortifikacije u Boki – zaboravljena graditeljska baština i nepriznati spomenici kulture. Za turiste one su pravo otkriće, ljubiteljima šetnji po prirodi njihovi pristupni putovi su izuzetno atraktivne hajking-staze, vojni eksperti i danas se dive stručnosti njihovih planera, a arhitekti ostaju fascinirani pred umješnošću njihovih graditelja koji su na vrlo nepristupačna mjesta iznijeli ogromne količine kamena, čelika i betona. Čak ih i ekolozi, usprkos njihovoj osnovnoj namjeni – vođenju rata, doživljavaju kao vrhunski primjer gradnje usklađene s prirodnim okruženjem u koje su doslovno utopljene. One su austrougarske tvrđave građene u hrvatskoj Boki i njezinu zaleđu od četvrtoga desetljeća XIX. stoljeća do početka Prvoga svjetskog rata, a nažalost, jedini koji do sada makar formalno, nisu prepoznali njihovu višestruku vrijednost su najodgovorniji ljudi u našem sustavu kulture koji austrougarskim fortifikacijskim objektima u današnjem bokokotorskom primorju sa izuzetkom nekoliko slučajeva, još nisu dali nikakav zakonski status onoga što ti objekti zapravo jesu – spomenici kulture i jedan od najatraktivnijih dijelova graditeljskog nasljeđa u Crnoj Gori, koja je poslije 1945. dobila bez metka hrvatsku Boku kotorsku.
 
S obzirom na to, fortifikacije koje je od 1838. do 1914. na primorju, pogotovo u zoni Boke kotorske i oko Budve, gradila austrougarska vojska i koje su odoljele svim napadima neprijatelja, zubu vremena i nebrizi, danas kao zakonom formalno nezaštićene, sve teže odoljevaju opustošenju i uništavanju. Uništavaju ih mnogi – počevši od sakupljača sekundarnih sirovina koji ne prezaju od toga da brenerima sjeku teške čelične kupole koje su nekad pokrivale topovske cijevi na austrougarskim tvrđavama, do raznih privatnih i „malo jačih“ graditelja koji sa tih fascinatnih objekata skidaju kamene dijelove, fino tesane pragove, isklesane kamene ili lijevane željezne spiralne stube i slično. Svoj doprinos dali su i razni „nacionalno-oslobodilački“ naboji pa su tako nakon propasti Austro-Ugarskog imperija 1918. godine stradali i neki veliki rezervoari za kišnicu (vodu) kojima su se tvrđave opskrbljivale vodom. Povod da ih raznesu bombom bio je, u finom kamenom mozaiku na dnu rezervoara za vodu urađen portret austro-ugarskog cara Franje Josipa I., što je uzbuđivalo strasti „od terora crno-žute monarhije napaćenih“ i nakon 1918 „oslobođenih“ seljana iz Krivošija i Dragalja. Tako su bombama „presudili“ carevom portretu na dnu rezervoara za kišnicu, nepovratno ga uništivši, a s njime i šansu da u svojim selima narednih desetljeća imaju vodu. Neka od tih sela ni danas nemaju vodovode, a Austro-Ugarska je prije više od 120 godina, pored ostaloga za svoj fortifikacijski sustav u Boki, izgradila i svu infrastrukturu koja se u velikoj mjeri, posebno kada su putovi u pitanju, koristi i dan-danas.
 

http://www.radiodux.me/naslovnica/2876-kroz-boku-fascinantne-tvrdjave-kakvih-nema-u-svijetu