Manipulacija brojem jasenovačkih žrtava počela je odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata

 
 
Dana 27. siječnja 2017. vaš portal Smithsonian.com objavio je članak novinarke Erin Blakemore pod nazivom “Zašto su hrvatski Židovi bojkotirali ovogodišnji Dan sjećanja na Holokaust“. Pod još bombastičnijim podnaslovom “Dok u Hrvatskoj raste neonacizam, zemlja se nalazi na raskrižju između negiranja i stvarnosti” auktorica je objavila niz povijesno netočnih informacija iako je u jednoj stvari u pravu: Hrvatska uistinu leži na raskrižju između negiranja i istine, ali ne na način na koji auktorica pokušava to prikazati u svom tekstu. Već u bilješkama ispod fotografija preuzetim iz Wikipedije Blakemore ističe kako je Jasenovac (koji je, usput, naselje u nizinskom dijelu Hrvatske u kojem je tijekom Drugoga svjetskog rata uspostavljen radni logor) mjesto u kojem su ubijeni desetci tisuća Židova. To je krivotvorina koju je auktorica mogla jednostavno provjeriti pogledom na službeno web mjesto Spomen područja Jasenovac, prema kojem je (službeni broj) ubijeno 13.116 Židova [i].
http://api.theweek.com/sites/default/files/author-images/ErinB.jpg?resize=500x500
Erin Blakemore
 
Auktorica je objavila još jednu laž tvrdeći kako je u Jasenovcu ubijeno ukupno 99.000 Židova, Srba, Cigana i drugih nekatolika. Na gore navedenom web mjestu službeni je broj žrtava 83.145, među njima i 4255 Hrvata i pripadnika drugih “katoličkih” manjina. Iz toga se može zaključiti kako je auktorica zlonamjerno pokušala prikazati Jasenovac kao mjesto u kojem su katolici ubijali nekatolike, a takav se njezin pristup, u najboljem slučaju, može opisati kao vjerski diskriminirajući.
 
Manipulacija brojem jasenovačkih žrtava počela je odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata a služila je kao najvažnije sredstvo preuveličavanja broja ratnih žrtava u cjelini. Dana 26. svibnja 1945. Tito je sugerirao kako je  tijekom Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji poginulo 1 685 000 ljudi [ii]Međutim, nije jasno na kojim se statistikama temelji ta procjena jer nije bilo popisa stanovništva nakon 1931. godine, a posljednja bitka tijekom Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji dogodila se 27. ili 28. svibnja 1945. godine u bosanskom gradu Odžaku. [iii]. Međutim, Tito je ponovio taj broj u srpnju 1945. godine, kada je izjavio:Tijekom četiriju godina izgubili smo milijun i sedam stotina tisuća naših građana.[iv]
 
Titovoj je izjavi trebala znanstvena potvrda, ali su istaknuti demograf profesor Dolfe Vogelnik i njegov pomoćnik Alojz Debevec odbili učiniti takvo što jer nije bilo nikakvih novih podataka na kojima su mogli temeljiti svoje izračune. Umjesto toga, odlučili su prebaciti taj zadatak na Vladetu Vučkovića, u to vrijeme studenta matematike, koji je radio u Statističkom zavodu u Beogradu. Dobio je dva tjedna kako bi izračunao ukupan broj svih žrtava, s uputom da taj broj “mora biti impresivan, ali znanstveno-statistički utemeljen.” [v] Nadalje, kao što je Vučković naglasio: “Zbog neznanja ili zapovijedi za prijevarom, režimski su ljudi pretvorili demografske gubitke u stvarne žrtve, kojih je prema svim znanstvenim istraživanjima bilo malo više od milijun.” [vi]
 
Broj od milijun ljudi trebao je uključiti i one koje su ubile komunističke snage. [vii]Međutim, jugoslavenski predstavnik na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine Edvard Kardelj nije predstavio taj broj, nego je tvrdio kako je bilo više od  1.700.000 ratnih žrtava. Te iste 1946. godine Povjerenstvo za ratnu odštetu pripremalo je službeni popis žrtava pa je to ostao i službeni broj  ratnih žrtava sve do raspada Jugoslavije 1990-ih.
 
Međutim, Njemačka je odbila platiti odštetu za 1.700.000 žrtava, temeljeći svoju odluku na podatcima, dobivenim od SAD-a 1954. godine, kako je u Jugoslaviji bili milijun ratnih žrtava. [viii] Stoga su jugoslavenske vlasti bile prisiljene provesti nova istraživanja kako bi dobile preciznije podatke. Popis žrtava konačno je dovršen 1964. godine, ali je rezultat bio razočaravajući jer je ukupan broj  stvarno bio približno milijun, uključujući i 597 323 žrtava tzv. “fašističkog terora”. Prema istom popisu, u hrvatskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška zajedno, ukupno je umrlo ili ubijeno oko 60.000 ljudi, iako su jugoslavenske vlasti ranije tvrdile kako je u njima ubijeno najmanje 700.000 ljudi. [ix]
 
Prva, ali neslužbena iskapanja u području Jasenovca obavio je općinski odbor bivših pripadnika Jugoslavenske armije iz Bosanske Dubice 1961. godine na Gradini u blizini Jasenovca. Našli su tri masovne grobnice i identificirali 17 ljudskih lubanja u jednoj od njih, ali nisu odredili točan broj kostiju pronađenih u drugim dvjema. Izbrojili su još 120 neotkrivenih grobnica i na temelju tog nalaza zaključili kako bi samo u Gradini trebalo biti 350 800 žrtava. [x]
 
Službene forenzičke istrage, provedene 1964. godine u Jasenovcu trebale su dokazati golem broj žrtava u Jasenovcu i žrtava jugoslavenskog rata u cjelini, ali su prekinute. Nakon ispitivanja 130 lokacija pronađeno je samo sedam masovnih grobnica, u kojima je bilo ukupno 284 ljudskih ostataka. Međutim, važno je naglasiti da se u izvješću, koje je potpisao dr. Alojz Šercelj, tvrdilo kako “velika količina predmeta pokazuje da su žrtve dovedene izravno do mosta gdje su pogubljene a da prethodno nisu boravile u logoru. Tu je dr. Štercelj posebno želio ukazati na prisutnost noževa, prstenja, novca, itd. ” [xi]
 
Dakle, pronađeni predmeti nisu pripadali zarobljenicima iz Jasenovačog logora, nego, vjerojatno, izbjeglicama, možda hrvatskim vojnicima i civilima koji su, u strahu za svoj život, bježali iz zemlje u svibnju 1945. godine, ali su ih saveznici predali Jugoslavenskoj armiji. Dostupni podatci i svjedočanstva potaknuli su stalne rasprave među hrvatskim povjesničarima kako je taj logor nastavio s radom nakon završetka Drugoga svjetskog rata a on bi mogao biti mjesto  komunističkih pogubljenja hrvatskih ratnih zarobljenika tijekom1945. godine i kasnije. Dokumenti pronađeni u Državnom arhivu u Sisku koji su se prvi put koristili u momu objavljenom radu “Poslijeratni Sabirni logor Jasenovac: Iskazi svjedoka i noviji arhivski izvori” dokazali su kako je taj logor stvarno postojao između 1945. i 1948. godine, a možda i dulje. [xii]
 
Broj ratnih žrtava, posebno onih koji su umrli u Jasenovcu, nastavio je služiti kao važan dio protuhrvatske promidžbe nakon završetka Domovinskog rata 1995. godine. Približan broj jasenovačkih žrtava, posebno onih koji su na tom mjestu ubijeni nakon svibnja 1945. godine, ostaje nepoznat. Nisu obavljena nova iskapanja koja bi mogla otkriti više pojedinosti u svezi s prirodom žrtava a jedini su antropološki podatci oni iz 1964. godine.
 
Tijekom zadnjih dviju godina istraživači Nikola Banić i M. Koić uspoređivali su podatke o jasenovačkim žrtvama s popisa Spomen područja Jasenovac s onima iz drugih baza podataka, uključujući i one u Yad Vashemu. Rezultati njihovih istraživanja ukazuju na to da brojni pojedinci među 83 145 ljudi koji su navodno izgubili svoje živote u Jasenovcu u stvari nisu ubijeni u Jasenovcu, nego na drugim lokacijama unutar ili izvan područja bivše Jugoslavije. Osim toga, dokazali su kako mnogi pojedinci uopće nisu umrli tijekom Drugoga svjetskog rata, nego su živjeli dugo nakon tih događaja a njihova svjedočanstva o svojim iskustvima tijekom Drugoga svjetskog rata mogu se naći na YouTubeu. Taj skup istraživanja koje su obavili neovisni stručnjaci pokazao je ne samo da je broj žrtava koje spominje   Blakemore netočan, nego da je netočan i službeni broj naveden na portalu Spomen područja Jasenovac.
 
Unatoč činjenicama da su gore navedeni auktori objavili oko 40 radova s mnoštvom znanstvenih zapisa koji podržavaju njihove tvrdnje, bivša ravnateljica Spomen područja Jasenovac Nataša Jovičić, kao i sadašnji privremeni ravnatelj Ivo Pejaković, nisu dali nikakvu razumnu objasnidbu za to neslaganje. Oni su također ignorirali rezultate prikazane u radu “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac: Iskazi svjedoka i noviji arhivski izvori” (objavljen u prosincu 2014.) unatoč tomu što su zamoljeni da ažuriraju svoje podatke. Prema njima, ne postoje dokumenti ili svjedoci koji mogu potvrditi kako su ratni zarobljenici doista držani Jasenovačkom logoru. Zgrade bivše ustaškog logora bile su u ruševinama, čineći ih potpuno neuporabljivim za smještaj zatvorenika. Skupina od oko 600 zatvorenika, poznata kao “Zavod za prisilni rad Sisak – Radna grupa Jasenovac”, dovedena je iz “Zavoda za prisilni rad Sisak” u Jasenovac i tamo zadržana od jeseni 1945. do jeseni 1947. godine.
 
Nije bilo ubijanja u Jasenovcu a kolone ratnih zarobljenika koje su se vraćale iz Bleiburga nisu prolazile kroz Jasenovac niti su ostajale u njemu.[xiii]  Međutim, svi dokumenti pronađeni u Državnom arhivu u Sisku, zajedno s dokumentima iz Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu, potvrđuju upravo suprotno – da je logor za ratne zarobljenike u Jasenovcu stvarno postojao u bivšoj Jugoslaviji, najmanje do 1948. godine, a možda i dulje.[xiv]  Ovdje je važno spomenuti problem žrtava poslijeratnog logora. Jasenovac. Prema dokumentima Državne komisije za utvrđivanje zločina počinjenih od strane okupatora i njihovih pomagača, negdje između 6. svibnja 1945. i 31. svibnja 1946., dva policijska službenika bivše NDH – Josip Batarelo i Marko Radić – ubijeni su u Jasenovcu.[xv] Obje se osobe vode kao “žrtve fašističkog terora”. Izvor za prvoga knjiga je  objavljena u Jugoslaviji 1974. godine i za drugoga popis žrtava iz 1964. godine.[xvi]  Ne samo da su arhivski izvori ne koriste kao dokaz, nego ih portal Spomen doma Jasenovac ignorira i nakon što su dokumenti objavljeni. Ako se žrtve poslijeratnog logora Jasenovac i dalje dodaju popisu ubijenih u tom logoru prije svibnja 1945. godine, nije moguće reći koliko ih je zapravo umrlo u Jasenovcu tijekom Drugoga svjetskog rata.
 
Ovaj primjer pokazuje koliko je hrvatsko društvo, uključujući i službenu politiku, udaljeno od suočavanja s prošlošću, posebno u svezi sa zločinima koje je  počinio komunistički režim. Šutnja institucija odgovornih za istraživanje ovakvih tema otvara sve više prostora za daljnje manipulacije. Hrvatska je uistinu na raskrižju, ali ne na onomu na koji ju auktorica Erin Blakemore pokušava staviti. Raskrižje na kojem se Hrvatska nalazi vezano je uz dopustnicu da je njezino postojanje povezano s komunističkom prošlosti koju je službeno pisala Komunistička partija Jugoslavije s namjerom manipuliranja osnovnim podatcima, uništavajući izvornu dokumentaciju i izmišljajući motive za svoja izvješća, odnosno političke ciljeve.
 
Erin Blakemore je na svoj način nastavila s takvom praksom staroga komunističkog diktatorskog režima, napravivši niz nevjerojatnih početničkih pogrješaka:
 
1. Kao prvo, auktorica nije ni pokušala provjeriti podatke, čak ni na najjednostavniji mogući način, s pomoću Wikipedije, jer da jest, brzo bi morala shvatiti kako je vojnički pozdrav “Za dom spremni” stari hrvatski vojnički pozdrav prvi put zabilježen u 17. stoljeću. Umjesto toga, Blakemore žurno i bez argumenta proglašava Hrvate neofašistima i, još gore od toga, negatorima Holokausta, unatoč bogatoj povijesnoj dokumentaciji koja pokazuje kako su brojni Hrvati spasili živote Židova uz riskiranje vlastitih života.
 
2. U jednom dijelu svoga teksta auktorica je istaknula sljedeće: “Dok Kolinda Grabar-Kitarović, četvrti predsjednik Zemlje, izdaje priopćenje u kojem  ustaše označuje kao zločinački režim, u studenom se on fotografirao kako drži zastavu toga režima”, sugerirajući kako je povijesna hrvatska zastava na kojoj heraldički simbol šahovskog polja počinje bijelim kvadratom fašistički simbol. Osim toga, svaka osoba koja i malo poznaje suvremenu hrvatsku politiku zna kako Kolinda Grabar Kitarović nije ON nego ONA. Uz to, svatko tko je barem jednom pogledao razglednice Zagreba zamijetio je takav heraldički simbol na krovu povijesni katoličke crkve svetoga Marka u Starom Gradu glavnoga grada Hrvatske. Taj je simbol s prvim bijelim tzv. “fašističkim” kvadratom tamo postavljen 1878. godine, više od četrdeset godina prije pojave fašizma i nacizma u Europi. Ono što tu vidimo  hrvatski je grb, koji je hrvatskom narodu već stoljećima prirastao srcu i toliko mu je drag. Da, stoljećima prije izbijanja Drugoga svjetskog rata. Sve ove činjenice lako se mogu naći na međumrežju, rabeći najobičnije tražilice.
 
3. U završnom dijelu teksta auktorica ukazuje na činjenicu kako u Hrvatskoj živi oko 2 000 Židova. Ponovno naglašavamo kako se veći dio teksta Erin Blakemore bavi neutemeljenim i nepotvrđenim procjenama a ova zadnja procjena broja Židova još je sramotnija jer prema hrvatskom popisu iz 2011. godine u Hrvatskoj živi točno 509 Židova. Čak je i ova informacija dostupna na Wikipediji. [xvii]
 
S obzirom na nedostatak bilo kakvih akademskih argumenata i očiti nedostatak osnovnog znanja o povijesnim činjenicama, Blakemore zaključuje kako je “revizionizam prigoda za pronalaženje velikih junaka i trijumfalne prošlosti za narod koji je često bio pod udarom rata, geopolitike i društvenih nemira, ali on također pere povijest.” Umjesto da odgovori na pitanje, auktorica je u  ozbiljne probleme dovela istinitost svoga teksta, stoga zaključujemo naš odgovor riječima poznatoga američkog povjesničara Jamesa McPhersona, koji je rekao: “Revizija je žila kucavica povijesne znanosti. Povijest je nastavak dijaloga između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti podložne su promjenama u skladu s novim dokazima, novim pitanjima koja proistječu iz dokaza, novim perspektivama koje dolaze s vremenom. Nema jedne, vječne i nepromjenjive ‘istine’ o prošlim događajima i njihovim značenjima. Beskrajna potraga povjesničara za razumijevanjem prošlosti, to jest, “revizionizam” – ono je što čini povijest bitnom i smislenom. (…) Bez revizionističkih povjesničara koji su istraživali nova vrela i postavljali nova i osjetljiva pitanja,  zapeli bismo u blatu jednoga ili drugoga stereotipa.” [xviii]  Da, zapeli bismo u blatu jednoga ili drugoga stereotipa, upravo kako je i Erin Blakemore zapela u blatu svojih stereotipova. Pitamo se kojoj i čijoj svrsi takva kaljuža tako dobro služi?
 
Bilješke:
 
[i]http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6711
[ii]Barry M. Lituchy, Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia (New York, 2006), p. 3.
[iii]Stipo Pilić and Blanka Matković, ‘Bitka za Odžak: Rat je završio dvadeset dana kasnije’, Bosna Franciscana, No. 37 (2012), pp. 109-138.
[iv]Josip Broz Tito, Govori i članci, Knjiga 1 (Zagreb, 1959), pp. 362-3.
[v]Bogoljub Kočović, Sahrana jednog mita. Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji (Beograd, 2005), pp. xxi-xxiv. Vladeta Vučković, ‘Sahrana jednog mita’, Naša Reč, No. 368 (1985).
[vi]Ibid.
[vii]Ibid.
[viii]Paul Mayers and Arthur Campbell, The Population of Yugoslavia (Washington D.C., 1954), p. 23.
[ix]Entire list was published in: Meho Visočak and Bejdo Sobica, Žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije (Zurich – Sarajevo, 1998).
[x]Željko Krušelj, ‘Kako je Živanović 284 kostura pretvorio u 700.000 žrtava’, Vjesnik, 23 April 2005.
[xi]Croatian State Archives, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut.174, Izvještaj antropologa.
[xii]Stipo Pilić and Blanka Matković, ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’, Radovi, No. 56 (2014), pp. 323-408.
[xiii]Memorial Site Jasenovac – FAQ.
Available at http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7619(15 May 2015).
[xiv]Pilić and Matković, ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac’, pp. 323-408.
[xv]Croatian State Archives, f. 306, ZKRZ, kut. 379, series Zh 28326 and 28327.
[xvi]Marinko Perić, Sinj i Cetinska krajina u borbi za slobodu (Sinj, 1974), p. 136. Jelka Smreka and Đorđe Mihovilović, Poimenični popis žrtava koncentracijskoga logora Jasenovac 1941 – 1945 (Jasenovac, 2007), pp. 175, 1361.
[xvii]https://en.wikipedia.org/wiki/History_of_the_Jews_in_Cro
 

Blanka Matković i dr. Peter Anthony Ercegovac, http://croatiarediviva.com/smithsonian-odbio-objaviti-reagiranje-nase-udruge-tekst-erin-blakemore-jasenovcu/