Get Adobe Flash player

Potrošeni modernist koji je usavršio jednostavnu tradicionalnu priču

 
 
Jichak Baševis Zingerb je bio još živ u vrijeme (1990.) kada sam počeo raditi u jidiškom časopisu Forward, premda nije više dolazio u uredništvo donositi pripovijesti članke i romane u nastavcima, koje je povremeno objavljivao na jidišu kroz razdoblje dulje od pedeset godina. U to vrijeme on se polako gasio na Floridi; njegov um je bio zahvaćen Alzheimerovom bolesti. Međutim, još uvijek se moglo naći tragova njegove nazočnosti.
https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/736x/1a/07/36/1a0736bde4e1e121b2749448eae2ebb5.jpg
"Naravno da sam poznavao Zingera", reče mi jedan stari tipograf odgovarajući na moja požudna pitanja. „Bio je običan pornograf!“ Ovaj slovoslagar, neki ortodoksni Židov koji je preživio nekoliko sabirnih logora, dodao je da je često on osobno imao zadatak da krati najrazvratnije odlomke Zingerove proze. K tomu, hvalio se isti da je prilikom preseljenja redakcije na ugao 33. ulice i Park avenije skupio jedan rukopis (Neprijatelji, povijest jedne ljubavi) i bacio ga u kantu za smeće. Poslije je dugo vremena jedna je žena tvrdila da Zingerova ljubavnica – jedna među mnogima. Ona je spominjala jedan rukopis iz kojega je moguće otkriti šokantne stvari te je duboko žalila da ga nije fotokopirala.
 
Također je bilo jidišista, malih ljudi sa svilenim kravatama i prslucima, koji su mi tvrdili da Jichak Baševis nije bio ni upola tako dobar pisac kao njegov stariji brat – Israel Jehošua Zinger– koji je umro 1944. godine. Prema njihovom mišljenju, Baševis – ime pod kojim je bio poznat među jidiškim čitateljima – nije bio stvarno jidiš-pisac u apsolutnom smislu, nego samo jedno anglofilno blebetalo koje je pomoću lukavštine i dugovječnosti prevarilo jednu skupinu neupućenih američkih čitatelja navodeći ih da povjeruju kako su njegove prerađene pripovijesti iz štetla izvorne. Tijekom godina udovica jednog priznatog jidiškog pisca običavala me je zvati u redakciju Forwarda, da mi kaže da je Zinger oteo Nobelovu nagradu za književnost njezinom suprugu. Čitavo to vrijeme kao da je želio ogaditi svoje kritičare, Zinger se i dalje nastavio pojavljivati. U godinama neposredno nakon njegove smrte, 1991. , izdavačka kuća Farrar, Straus & Girouxobjavila je Otpad, Mešuge, Certifikat i monumentalni roman Sjene nad Hudsonom – više romana nego što su mnogi pisci za života objavili.
 
Zinger bi ove godine napunio stoti rođendan, 14. srpnja. Iako boravi u toj neizbježnoj sivoj zoni koja slijedi smrt velikog pisca, već se pristupilo realizaciji tolikih književnih čuda da je, uporabivši jednu heretičku metaforu, njegova konačna kanonizacija osigurana. U čast stote obljetnice njegovog rođenja Library of Americaobjavila je tri toma Zingerovih pripovijetki, od kojih je svaki bio od gotovo tisuću stranica. Ovo je prvi put da slavna serija uključuje jednog pisca fikcije čije je djelo izvorno napisano na jeziku koji nije engleski.
 
Zinger je bio majstor tolikih likova da je bilo o njemu teško misliti kao jednom piscu – kao što odgovara jednom umjetniku koji rabi mnoge pseudonime i čiji alter ego fikcije ima brojne ljubavnice, a ponekad i brojne supruge. Bio je potrošeni modernist koji je usavršio jednostavnu tradicionalnu priču, ali ne toliko jednostavnu. Pisao je opširne povijesne sage, snažne osobne romane o autootkriću i barem pokoju zajedljivu političku parabolu. Pored romana i stotina pripovijesti, napisao je mnoge knjige sjećanja koje su umjetnički bile utemeljene na fikciji. Na kraju života poduzeo se pisanja, i to vrlo uspješno, knjiga za djecu i pritom je razvio stil razgovora koji se pretvorio u stanovitu vrstu stand-up comedysvemirskih dimenzija: “Naravno da sam stvarao slobodnu volju. Nemam druge mogućnosti."
 
Zinger je bio humorist iskusan u tragediji. Kroničar iza Holokausta o kojem je često pisao kao da se iskorijenje nije dogodilo, jedan židovski pisac u ratu sa židovskom kulturom koju pamti i, prije svega, jidiški majstor koji se pretvorio u jednog od najvećeg američkog pisca XX. stoljeća.
*
Zinger se rodio u Leoncinu, u Poljskoj. Kako pripovjedač kaže u romanu Šoša, da je“bio je odgojen u tri mrtva jezika – hebrejskom, aramejskom i jidišu”. Jasno je da je Zinger bio vrlo daleko od toga da smatra ove jezike kao mrtve, na isti način su i Poljaci u njegovoj okolici bili daleko od toga da smatraju poljski kao mrtav jezik, ili da sumnjaju u postojanje svoje domovine, unatoč tomu što je Poljska krajem XVIII. bila podijeljena i nije je više bilo na zemljopisnim kartama. 
 
Zingerov narod se nalazio pod ruskom vlašću a njegov otac, rabin, odbio je naučiti ruski jezik – smatrao je da su knjige na tom jeziku bili nečiste. Prema tomu Pinhas Mendel je bio poluilegalan rabin, što je ozbiljno priječilo njegovu sposobnost da prehrani obitelj. Pinhas Mendel, mistik dubokog milosrđa koji je ponekad napuštao obitelj kroz nekoliko tjedana da bi učio, plesao i molio sa svojim rebeom, nije imao problema sa svojim novčanim nevoljama i, kao jedan Mr. Micawber hasid, nastavljao je uvjeravati obitelj da će se nešto stvoriti, možda uključujući i Mesiju. Kako se čini, to je bio vječni motiv očajanja Zingerove majke, Batševe, čiji je otac u svoje vrijeme bio poznati rabin – koji je bio racionalist i vidio je Pinhasa Mendela kao jednog beskorisnog schlemiela.
 
Batševin otac bio je također i čovjek čvrstih religioznih uvjerenja koji se svakog dana ustajao u tri sta ujutro i pisao komentare na Toru sve do predvečer. Bilgoraj, religiozna zajednica koja je bila usmjerena prema Austriji, ostavila je trag na Zingera. Njegove posjete davnom štetlu davale su mu motrište na jednu stoljetnu zajednicu koju je jidiški stručnjk, David Roskies, označio kao poljski Brigadoon"1.
 
Tradicionalno Zingerovo djetinjstvo je gotovo iluzija, jer je riječ “tradicionalan” gotovo pogrješna. Zinger je rastao studirajući Talmud i moleći, gotovo se otvoreno kretao rabinskom stazom, no istovremeno je pod utjecajem jedanaest godina starijeg brata čitao na jidišu zabranjene teme, kao što su astronomija i evolucija. Kao dijete kriomice je slušao kada je Israel Joshuapred užasnutim roditeljima tvrdio da Bog ne postoji. Ulica Krohmalna,u Varšavi, u kojoj je Zinger proveo najveći dio svojeg djetinjstva, bila je mješavina pobožnih Židova, prostitutki i razbojnika. Uključujući i hasidizam, koji je bio rezultat pokreta starog sto i pedet godina kojim je bio prožet njegov otac. Zinger je bio poput Indijanca na konju – slika autentičnosti dok se netko ne sjeti da su konje dovukli u Ameriku španjolski osvajači. On je bio autentičan proizvod jednog nestalnog svijeta.
 
Buntovništvo Israel Joshue izazvao je buntovništvo i kod Jichaka, samo što je u nekim vidovima bilo ublaženo. Jichak je vidio kako mu stariji brat 1918. odlazi u Kijev gdje je radio u jednom jidiškom časopisu te se pridružio  revolucionarima. I vidio ga je da se 1921. vraća zgađen nasiljem i kaosom koje je izazvala revolucija. Čini se da se Zinger klonio političkih nada koje su pokretale njegovog brata i ostale socijaliste. Na stanovit nakaradan način njegov pesimizam ga je spasio, barem kao pisca. Taj pesimizam ga je zaštitio od političkih skretanja i od strašnih razočarenja koji su paralizirali tolike od njegovih drugova.
 
Uz pomoć svojeg brata Zinger je dobivao razne poslove kao korektor i sa dvadeset godina već je posjećivao Klub varšavskih jidiških pisaca gdje se upuštao u žestoke rasprave o jidiš kulturi i uzput je jurio za ženama. A žene, uronjene u ista religiozna ograničenja, često su jurile za njim. U jednom svojem sjećanju Zingerov nećak opisuje svoj iznenadni dolazak u varšavski stan Israela Joshue i svoj susret u hodniku s Jichakom, tada dvadesettrogodišnjakom: “Njegove ruke su bile raširene, na jednoj se objesila jedna mršava mladica koja je zabila nokte u lutku koju je držao a na drugoj je visjela jedna krupnija ženska koja je činila isto. Svaka od njih dvije ga je htjela samo za sebe."
 
Seks - vrhunski simbol oslobođenja
 
Seks se kod Zingera pretvorio u vrhunski simbol oslobođenja i u istaknutu predstavu grijeha. Za Dostojevskog – koji je imao velik utjecaj na Zingera – u svijetu bez Boga “sve je dopušteno” čemu je dokaz ubojstvo. Da je Zinger napisao Zločin i kaznu Raskoljnikov ne bi ubio staru lihvaricu: on bi legao s njom. Rađanje je bila druga priča. Uključujući i to što se opametio nakon “krupnije žene”, Zinger se plašio perspektive osnivanja obitelji. Kada je ona ostala u drugom stanju i kada je odbila pobaciti, Zinger je predložio da se bace pod tramvaj.
 
U to doba je Zinger bio pod utjecajem duboko pesimističkog i mizoginskog pisma Otta Weiningera, austrijskog Židova koji je prešao na kršćanstvo i koji je mrzio samog sebe i koji je vidio žene i Židove kao moralno inferiorna bića a koji je 1903. u dobi od dvadeset i tri godine počinio samoubojstvo. To što se Zinger  pretvorio u židovskog pisca (i koji će uzeti ime svoje majke, Batševe, kako bi se razlikovao od svojeg brata) očaran Weiningerom je dobar putokaz proturječjima među kojima je djelovao. Također je znakovito da će u to vrijeme prevesti na jidiš Čarobnu planinu i romane Knuta Hamsuna, unatoč što je anonimno i poluanonimno proizvodio čitavu gomilu književnog smeća, hvaleći se lekcijama koje je naučio pišući senzacionalističke članke kako bi hranio svoje književne ambicije velike umjetnosti. Ili što će kao glasnogovornik-branitelj jidiške avangarde tražiti nadahnuće u židovskoj prošlosti.
 
Prvi Zingerov roman, Sotona u Gorayu, izlazi 1933. u nastavcima u Globusu, poljskom časopisu na jidišu čije je izlaženje Zinger podupirao. Roman, zapravo studija o promašenom mesijanizmu, smješten je u Poljskoj u vremenu početka pokolja poljskih Židova od vojske kozačkog atamana Hmielickog (1640.), u jedno mračno vrijeme povijesti Židova u Poljskoj kada je ubijeno na desetke tisuća židova i kada su spaljena mnoga židovska naselja. Kao rezultat očaja pred tolikom nesrećom pojavila se vjera u lažnog mesiju, Šabataja Cvija. Zingerov roman je kronika o načinu na koji je mesijanski žar zarobio i uništio jedan čitav narod.
 
Sotona u  Gorayu govori o oslobađanju potisnutih sila koje postaju olabavljene u židovskom svijetu u rasulu. Na svoje izvješće o autodestruktivnoj seksualnoj pobuni protiv religioznog nasilnog svijeta, Zinger dodaje političko razočarenje svojeg brata kako bi stvorio gorku parabolu o komunističkoj histeriji. Sotona u Gorayu je poputromana Lonac ArthuraMillera u kojem se priovijeda suprotna tema: Sotona ide slobodno uokolo i oni koji izgledaju opsjednuti zlom to ustvari jesu. Bogatstvo Zigerovog sjećanja i dvosmislenosti njegove umjetnosti ipak su smješteni u roman koji je daleko od političke satire. Zinger ne bi mogao napisati roman Sotona u Gorayu bez Bilgoraya, starog štetla gdje je njegov djed bio rabin mnogo godina. Bilgoray je dao religiozni naboj Zingerovom političkom užasu.
*
Sredinom tridesetih godina, s usponom Hitlera na vlast i pojavom poljskog fašizma, Zingeru je bilo jasno da mu nema budućnosti u Poljskoj. U to je vrijeme Israel Joshua Zinger, koji je emigrirao u USA, već bio slavan na međunarodnoj razini. Godine 1935. Jichak Baševis Zinger slijedio je njegove korake te na poziv brata i Abrahama Kahana, izdavača jidiških novina Jewish Daily Forward, otišao je u USA. Na prijedlog Israela Joshue, koji je tada bio zvijezda, Kahana ga je primio u časopis. Zinger je napustio Lene, Gine i Štefe koje su napučivale njegovo pamćenje na domaku fikcije, Ljubav i izgon, i također svojeg sina od pet godina kojega nije spominjao i koji je čudom preživio i stigao i do Izarela, gdje je postao ništa manje nego prevoditelj Zingera na hebrejski.
 
Zingerovo držanje prema svijetu kojeg je ostavio iza sebe zarobljeno je na jedan čudan način u jednom odjeljku romana Ljubav i izgon. Znao sam da više ne ću doći ponovno ovamo i da će Varšava, Poljska, Klub pisaca, moja majka, moj brat Moiše i žene s kojima sam bio blizak preći u zonu pamćenja. Činjenica je da su bile prikaze i u vrijeme kada sam bio s njima. Mnogo prije nego sam saznao nešto o Berkeleyu i Kantu, ćutio sam da ono što nazivamo stvarnost nije bilo ništa drugo do li ono što oblikujemo u svojem mozgu. Moglo se reći da sam bio solipsist mnogo vremena prije nego sam uopće i čuo za tu riječ.

Radi se o stanovitoj i posebno nemirnoj inventuri imajući u vidu da su Zingerova majka i mlađi brat, Mojše – osamljen brat koji se stalno držao propisa – umrli za vrijeme rata nakon što su bili deportirani u SSSR. (Njegova starija sestra, Hinde Esther – također književnica, premda na frustrirajući način Alice James – se spasila zahvaljujući nesretnom dogovorenom braku koji ju je odveo u Englesku.)
U Americi je pretrpio svojih sedam godina oskudice. Gotovo da nije govorio engleski; njegov brat je bio slavan i prevodio je, a on je pisao članke s naslovima poput “Ljudi koji uživaju ranjavati druge i ljudi koji uživaju da ih se žali” i “Rastavio se od svoje žene i postao je njezin ljubavnik”. Socijalističko nagnuće časopisa Forward učinilo je od njega, s njegovim pesimizmom i njegovim apolitičkim pripovijestima o demonima i dibukima, čovjeka izvan prostora. S druge strane Zinger je izjavljivao da su “USA jidišiki pakao”, kako je pisao svojoj napuštenoj ženi koja je u to vrijeme živjela u Palestini, i da “me je sama ideja da bi se moje neko djelo moglo objaviti u Forwardu nagonila da bježim iz književnosti. Mrzim svoj prostački i nesretan jidiš i svoje znanje o književnosti”.

 

Godine 1940. Zinger se oženio s Almom Wasserman, židovskom izbjeglicom iz Njemačke koja, začudo, nije govorila jidiš i koja je ostavila imućnog muža i dvoje djece da bi mogla biti s njime. Alma je uzdržavala Zingera radeći kao prodavačica u različitim dućanima, dok je on pisao, posjećivao kavane gdje se sastajao s izbjeglicama i upravljao je sa složenim redom poslova. Brak je Zingeru dao sklonište i, dosežući stanovitu ravnotežu, trajao je više od pedeset godina.
 
Bračno utočište i sve veće povjerenje časopisa Jewish Daily Forward, bez sumnje, su pružili Zingeru sigurnost, međutim ono što je njegovoj karijeri dalo demonsku infleksiju bio je Holokaust, koji je uništio sve što je poznavao i gotovo sve njegove poznanike, koji je podpalio njegovu maštu tako ga je taj gubitak svijeta iz kojega je potekao oslobodio, i da bi ga ponovno stvorio. Na to se nadovezala neočekivana smrt Israela Joshue Zigera, koji je 1944. umro od zatajenja srca. Zinger je često govorio da se nikada nije oporavio od smrti svojega brata te je, također, povjerio svojem nećaku, Moricu Carru, da se prvi put osjetio slobodnim. Godine 1945. završio je roman Obitelj Moskat, neku vrstu Budenbrokovih za poljske Židove, koji prikazuje židovski život u Varšavi od početka XX. stoljeća do pred sam Šoa. Od toga vremena počeo je grozničavo pisati pripovijesti i romane.
 
Povijest Zingerovog predstavljanja u književnom svijetu engleskog govornog područja kaže mnogo o tomu koliko je to bila njegova izvandimenzionalna pobjeda. Irving Howe, u svojim sjećanjima pod naslovom A Margin of Hope, opisuje oblik pod kojim je razvio stanovito zanimanje za jidišku književnost, kao način suprotstavljanja svojeg “problematičnog osjećaja židovskog” te i govori o svojoj suradnji s jednim jidiškim pjesnikom, Eliezerom Greenbergom, u jednoj antologiji jidiških pripovijesti. Jednog dana 1953. godine Greenberg mu je naglas čitao jednu pripovijest. “Bio je to trenutak preobražaja: zar se tako naglo susreće kritičar s jednim novim velikim piscom?” Pripovijest je bila Zingerov “Gimpel luda”.Howe je uvjerio Saula Bellowa, “ne još tako slavnog”, da mu se učini prijevod. Sjeli su Bellow i on pred pisaći stroj. Greenberg je glasno i polako čitao  pripovijest na jidišu:

Povremeno je Saul pitao potankosti o nekim značenjima i ja sam sve motrio u stanju apsolutne ushićenosti. Za tri ili četiri sata sve je bilo gotovo. Saul si je uzeo dodatnih pola sata da pregleda prijevod i potom je, sav uzbuđen, čitao glasno inačicu koja je od tada postala slavna. Bilo je to junaštvo virtuoznosti i nakon toga smo uzeli nekoliko rakija da proslavimo.
 
To da jedan veliki poslijeratni američki kritičar sjedi u jednoj newjorškoj sobi s jednim velikim američkim poslijeratnim piscem i prevodi jednog pisca kojega poznaju samo čitatelji jidiških novina Daily Jewish Forward govori o načinu na koji jidiš kultura još uvijek privlači asimilirane Židove – i vlastitu književnu kulturu u USA – poput neke podzemne struje. I tko je bolji od Bellowa da promijeni smjer Zingerove proze i da je učini da se ulije u američki ocean? Odrastao u jednoj obitelji u kojoj se govorio jidiš, Bellow je učinio tu istu stvar i za sebe. Upravo je dovršio roman Pustolovine Augia Marcha i nije mu trebao velik skok da bi prešao od pisanja rukom: “ja sam Amerikanac, rođen u Chicagu”, na tipkanje “ja sam Gimpel luda”.
 
Na način tradicionalne pripovijesti “Gimpel” je istina, portret umjetnika, i djeluje kao savršen izlog za autora. Povijest, koja uzapćuje klasu korjenite nedužnosti koju samo jedan cinik i jedan skeptik može stvoriti, bavi se jednim rogatim budalašom koji odbija sumnjati u svoju suprugu, usprkos njezinom čoporu kopiladi, sve dok ona ne padne bolesna u postelju i ne prizna mu sve. Napastovan od Đavla, Gimpel, običan pekar koji piša u tijesto za kruh da bi se osvetio podmuklom štetlu koje mu je u prvom redu ugovorio brak. Međutim Gimpel se spašava u snu – njegova supruga, koja pati na drugom svijetu, obavještava ga da mora odriješti njezinu dušu tako da Gimpel zakopa u zemlju onečišćene lepinje, da napusti štetl i postane putujući zabavljač koji uokolo priča pripovijesti. Gimpel se pretvara u neku vrstu svetca. Glupan je ustrajao u svojem ludilu i prometnuo se u mudraca. Snaga pripovijesti, svojstvena velikom dijelu Zingerovog rada, nalazi se u tomu da kada su i dokazi protiv njega da mi želimo vjerovati zajedno s Gimpelom; njegov preobražaj izgleda prihvatljiv, štoviše, i zavidan. Bilo da je to snaga vjere ili snaga mašte, jamačno je to jedan od velikih izazova Zingerovog djela.
 
Howe je poslao prijevod Philipu Rahvu, u Partisan Review. Rahv je, piše Howe, “odmah shvatio istančanu mješavinu folklornog pathosa i sofističnu oblogu koje su od ‘Gimpela’ učinile tako briljantnu povijest, tako da se pretvorio u četvrtog čovjeka ovog lanca otkrićâ”.
 
Naravno, Howe je otkrio Zingera na isti način kao i Colombo Ameriku; u tom trenutku njegove karijere Zinger je već računao na tisuće jidiških čitatelja, a Moskatove je Knopf već objavio na engleskom. Isto tako Howe se nije prevario kada je držao da se Zinger ponovno rodio u časopisu Partisan Review. Tih dana je bilo teško odrediti je li Zinger bio jidiški pisac s boravkom u USA ili je bio američki pisac koji stvara pripovijetke na jidišu. Poslije “Gimpela” vaga se počela naginjati na drugu stranu. Događaj s Howeom je u samoj sebi simbolička pripovijest o stapanju rubnih i dominantnih struja. Newjorški židovski intelektualci primili su Zingera u američku književnost kao što se prima dragi stric koji je došao iz Starog svijeta.
 
Ipak se “stric” opirao da se ponaša kako Bog zapovijeda. Zinger se nije nikada sastao s Bellowom radi novih prijevoda, kako je priznao puno kasnije, jer nije želio da ga on zasjeni. (Sa svoje strane, Bellow je tvrdio da je Zinger “običan oportunist” i previše “Židov”. ). Štoviše, Zinger je počeo opanjkavati sve jidiške pisce koje je Howe pokušavao promicati, i njegovo čuđenje nije dokučilo što je to Howe cijenio u toj literaturi: moral i društvene vrijednosti stoljetne jidiške kulture, ili nešto čudnije, što predhodi razumu i vremenu striktno suvremenom.
Neka se pogleda pripovijest “Krv”, o jednoj udanoj ženi koja se zaljubi u jednog ritualnog koljača. Rishino divljenje počinje kada primjeti bešćutan način na koji Reuben ubija ptice, dok u isto vrijeme flertuje s domaćicama, dok mu okrvavljena bića bespomoćno lamataju krilima oko njegovih nogu. Poslije kraćeg vremena Risha i Reuben započinju ljubavnu vezu: “U svojoj ljubavnoj igri ona zatraži od njega da ju ubije. Hvata njezinu glavu, zabacuje ju prema natrag i sa svojim prstom se igra po njezinom vratu. Risha je htjela i sama ubijati životinje, oduzimajući im na taj način titulu košer i širila je po čitavom selu grijeh”.
Pripovijest se ocrtava kao jedna moralna priča između “ne ubij” i “ne počini preljub”, međutim Zinger nameće jedan suvremen teret zla svojima nesretnim stanovnicima štetla. Jedan špijun promatra Rishu dok siječe glave:
Pušeća krv žubori i teče. Dok životinje krvare, Risha skida svu svoju odjeću i pruža se gola preko brda slame. Reuben se približava i bili su tako debeli da su se jedva mogli spariti. Dahtali su i glasno uzdisali. Njihovo soptanje, pomiješano sa životinjskim hropcima, činili su strašnu buku.
Kasnija izopačenost Holokausta, koja se gubi u povijesti, grlo zaljubljeno u nož je mnogo strašnije od jednostavne gotičke priče. Zinger je bio neka vrsta pohotnog dibuka, koji baca svoj žestok glas prema prošlosti da bi govorio kroz glas mrtvaca.
 
Svi pisci mogu biti optuženi za izdaju svijeta svojeg djetinjstva u istoj mjeri kao kada ga čuvaju, ali kada taj svijet bude okrutno razoren, izazov za književnu maštu u samoj sebi je mnogo veća, i nemir je neizbježno veći. Čitajući Zingera, čovjek ne osjeća borbe europskih Židova s Prosvjetiteljstvom i među njima samima mogla se proizvesti jedna bogata i čvrsta židovska kultura, pa i da nisu postojali nacisti. Štoviše i izvrsna Zingerova biografkinja, Janet Hadda, je istakla da je Zinger u Moskatovima prikazao svoje poljske Židove, koji su već bili asimilirani ili pobožni, duhovno istrošene, koliko u moralnom bankrotu toliko i nesposobnosti da njihova konačna propast izgleda više kao samoubojstvo, nego ubojstvo.
 
Postoji stanovit kontekst zbog mračnog Zingerovog pogleda koji on ima za židovski život. Iste asimilatorske sile, koje su preobrazile američke Židove, razvile su se i u Poljskoj, međutim nakon razaranja Prvog svjetskog rata - i nasuprot otrovnog antisemitizma koji je poprimio veći intenzitet s poljskom nezavisnošću – niti asimilacija niti vraćanje na staru pobožnost nisu bili mogući. Židovstvo izgleda staromodno i neminovno u isto vrijeme. Zinger hvata taj osjećaj ništavnosti na savršen način u Moskatovima. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada naredba o izgonu stiže u štetl gdje je junak rastao, pobožni rabin se otkriva bježeći u selu na stranu ateista: Kola Reb Dana su se primakla rubu ceste na kojem je sjedjeo Jekuthiel, urar, s alatom za svoj zanat poredanim uokolo. Pogledao je rabina i tužno se nasmiješio.

"Nu, rabine” - reče.
     Bilo je jasno što je želio reći: Gdje je sada Gospodar Svijeta? Gdje su njegova čuda? Gdje je njegova vjera u Toru i preklinjanje?
     "Nu, Jekuthiele", odgovrio je rabin. Ono što je govorio bilo je: Gdje su sada tvoja svjetska rješenja? Gdje je tvoje povjerenje u bezbožnike? Jesi li uspio  kopirati Esaua?
Poslije prijevoda romana “Gimpel luda”, koji je učinjen 1953. u vrijeme kada su se Zingerove pripovijesti svakodnevno pojavljivale u časpisima The New Yorker, Harper's i Playboy, on je razvio sustav da njegov vječni izdavač, Roger Straus, imenuje njegova djela kao “superizdanje”, umjesto prijevoda. Njegove pripovijetke napisane na brzinu i njegovi romani u nastavcima, objavljeni prvo u Jewish Daily Forward, pročišćavani su i prilagođavani na engleski, često preko mnogobrojnih prevoditelja, od kojih mnogi nisu znali ni riječ jidiša. Malo-pomalo Zinger je gledao na svoje djelo na jidišu kao prethodni nacrt za engleski “izvornik”, i kada je to činio činilo se da poriče ranjeni svijet koji je stvorio. (Dan-danas neki kritičari tvrde da bi trebalo Zingera čitati kao dva pisca, jednog jidiškog a drugog engleskog, i ti isti smatraju moju analizu njegovog djela, bez osvrta na jidiške tekstove, kao izdaju Zingera, uključujući i ako se radi o razvoju njegovog književnog ponašanja.). Godine 1943. Zinger je istakao da jedan istinski jidiš pisac ne bi mogao pisati o USA; nedostajao bi mu rječnik kojim bi mogao slijediti korak suvremene metrople. Kao netko tko se ne dopušta uloviti u mrežu vlastitih izjava, Zinger je smjestio radnju velikog dijela svojeg djela u USA, i kada su njegovi glavni likovi poglavito izbjeglice koji se bore s istovjetnom psihologijom svoje lingvističke dileme. Nu, na stanovit način, Zinger je igrao vlastito djelo. A da formalno ne napusti jidiš, bio je sposoban da ga pretvori u gorivo potrošeno na putu, koje mu se rasulo u američkom književnom životu.
 
Moskatovi su, zajedno s Kućom Jampolovih i Nasljednicima, koji su došli iza, duboki romani koji štuju povijest. U njima netko poima da Zinger pokušava skupiti izgubljeno, namećući apokaliptičku krivnju, milost i zanos. U postupnoj formi romani su počeli širiti povijesni teret. Postajali su kraći, osobniji i, iako su često smješteni u židovsku povijest, bili su napisani u nekoj vrsti  sadašnjosti koja vječno gori. Izgrađeni uokolo jedine osnovne svijesti, ipak rabe subjektivan, suvremen i vjerski ton koji im daju osjećaj neposrednosti i krajnje američki okus.
 
Rob, najljepše Zingerovo djelo, pripovijeda povijst Jacoba, čovjeka koji je 1648. nakon pokolja Hmijelnickoga bio prodan poljskim seljacima kojima u osami čuva njihovu stoku. Kao židovski Robinson Crusoe Jacob nema nikakovih knjiga, no u kamenu kleše sve što ga podsjeća na 613 zapovijesi. Kada je na koncu bio iskupljen i vratio se u obnovljeni štetl otkriva zašto je postao tako nesklon bilo kakovoj zajednici: Njegova ljubav za Židove bila je bezuvjetna kada je bio daleko od njih. Zaboravio je podmukle poglede i opake jezike bijednika – njihove podvale, njihove lukavštine i njihove svađe. Jamačno je trpio grubost i okrutnost stočara, ali čemu se mogao nadati od ove bagre?
 
Ono što spašava Jacoba je Wandina ljubav, ljubav jedne poljske seljanke. Zajedno, predstavljaju ponovno rađanje slobode za židovsku svijest. To nije skupni judaizam Istočne Europe, nego nešto stvoreno na individualizmu gotovo emersonijanskom. Znger pronalazi vid pretvaranja mizantropije i egoizma u put prema duhovnosti. Knjiga, koja je izlazila u nastavcima u novinama Forward od 1960. do 1961. a na engleskom se pojavila godinu dana kasnije, sadrži stanovitu mitsku energiju koja je duboko religiozna, ali iziskiva stanovitu izdaju povijesti da bi se ispunila. Spoj između starinskog – Jacob više nego napadno nalikuje na svojeg biblijskog imenjaka – i novog čini od knjige jedan proizvod, možda i profesiju, koliko američke religije toliko i tradicionalnog judaizma.
        
Poslijeratna Zingerova fikcija nije prilagodljiva u sintezi. Na prvom mjestu njezina dimenzija je dojmljiva – postoji oko dvanaest romana isto toliki broj zbirki pripovjetki – i često njihova kakvoća mnogo varira. Pripovijesti pokazuju veliki raspon stilova – elegijski, demonski, novinarski, osobni, fantazmogorični. Zinger je bio majstor žanra, i njegove najbolje pripovijetke izgledaju kao da vise u dvoznačnosti bez rješenja. Glede romana, premda su bliži životu, možda više nego sâm Zinger, često upadaju u stanovitu shemu. U mnogim od njih postoji požrtvovni mladac iz ješive koji želi jednu ili više žena i pijehti za nedostižnom slobodom, sluša glas svoje prošlosti, koju pokušava uništiti sa stanovitim ponašanjem svaki put sve smionijim.
 
Junaci Zingerovih romana su nesputani Židovi, međutim njihove sudbine su zacrtane konvencionalnim moralom, i često Zinger čini da njegovi likovi pate i da se kaju; oni kompenziraju s mržnjom prema samim sebi ono što su postigli oslobođenjem. Junak romana Lublinski vrač, jedan hidinijevski eskapist, prestrašeno se povlači nakon što je jedna od njegovih ljubavnica učinila smoubojstvo; umjetnik se zatvorio u jednu malenu sobu bez vrata gdje nije mogao djelovati sa svojim tjelesnim nagonima koji su upravljali njegovim životom i koji su uništili živote drugih. Gotovo svi Zingerovi junaci žive s jednim neizrecivim strahom, s iščekivanjem da budu dostojni smrti i znaju da je samo pitanje vremena prije nego im kosa smrti padne za vrat.
 
Ipak, taj fatalizam ne slabi crveni bijes Hertza Greina, jednog donhuanskog izbjeglice, koji u Sjenama nad Hudsonom promatra floridske Židove koji su prezirali svoje nove ljubavnice: «Zašto bi mi bilo važno ako ubijaju tipove poput ovih ili ih pale u pećima?... Tragedija je u tomu da uništavaju dobre i da ostavljaju ovo smeće za sobom.» Više nego jedan lik u romanu – napisan pedesetih godina, koji nije bio preveden do iza Zingerove smrti – se uspoređuje s Bogom, i na jedan manje probitačan način s jednim nacistom.
 
Premda u velikoj mjeri mračnost jednog romana kao što je Sjene nad Hudsonom, pun preživjelih koji mrze samog sebe, proistječe iz Holokausta, Zinger je učinio kroniku jednog fenomena više nego složenog. Većina njegovih likova, unatoč svojem ortodoksnom djetinjstvu, su svoju pobunu počeli protiv Boga i judaizma prije Drugog svjetskog rata, oko dvadesetih godina, kada su se brojni poljski Židovi odvajali prvi put od tradicionalne židovske kulture, tako kako je to učinio Zinger. Shoa je spustila zastor nad njihovom nedovršenom pobunom i ostavio ih da razgovaraju s očevima ubojica i s jednom kulturom koja je bila uništena, kažnjavajući se zbog čežnje da se odvoje od nečega što više ne postoji.
 
Zinger je mogao prevrnuti svijet iz kojega je potekao, no dolazio je iz svijeta toliko izpremiješanog da je bilo teško reći gdje mu je tlo. Svjetovni Židovi su gledali u Berlin kao u svjetionik nade za židovsko prosvjićenje od XVIIII. stoljeća, da bi se u XX. stoljeću pretvorio u sreište genocidne mržnje. Religiozni Židovi, koji su preživjeli kroz stoljeća nade kroz mesijansko otkupljenje, susreli su se s zapuštenosti i smrti. Trebao je ledeni Zingerov pogled i njegov ukus za paradoks da bi se napravila pravda u ovomu svijetu, i da bi se oduprlo udaru sudbine beznađa koji bi se na drugi način zalagao za bilokakav pokušaj suočenja s njim.
 
SAD su se – gdje se pripadajuća predstava Zingerovog uspjeh uzela kao glavni događaj za židovski život Istočne Europe – pretvorile u najparadoksalnije mjesto od sviju. Njegov posljednji trijumf – best-sellleri, adaptacije za filmove, Nacionalna književna nagrada – izgledali su, štoviše i za njega, kao apsurdna šala na račun njegovih pobožnih predaka i njegovih velikodušnih drugova. Zinger se mogao osjećati kao Alchonon iz pripovijetke «Taibele i njezin demon», , suhonjav učitelj s bajkovitom maštom koji hini da je demon i zavodi lakovjernu Taibele s onostranim fantastičnim pričicama. Bijedna Taibelina osamljenost je takova da se, poput Zingerovih čitatelja, sa zadovoljstvom predaje zanosu mašte.
 
Međutim, ako Zingera sâm njegov uspjeh navodi da pomisli na pobjedu mračnih sila nad svemirom, suprotni demoni sreće čine od nevjernog Zingera samilostan lik, isto kao i bogohulan. Čovjek koji oblači trjezvena odijela gdje god dođe ili je – kako tvrdi - vegeterijanac «zbog dobrobiti pilića», pisac koji je posvećen književnosti kao njegov otac komentarima Tore (Zinger je koristio i istu vrstu bilježnice za pisanje), ikona židovskog života i kulture, a u mnogomu s kojom se razilazi, on se doista pretvorio u neku vrstu sekularnog rabina. U Lublinskom vraču, Jaša, koji izvrši pokajanje, stidi se zbog parade prozelita koji dolaze u njegovu malu kolibu bez vrata s nadom da će dobiti savjete i blagoslove. Tužan zbog toga što neki traže blagoslove od jednog griješnika, Jaša se savjetuje s jednim rabinom koji mu odgovara da je «rabin taj kojemu se Židovi javljaju da dobiju odriješenje». Ovo ne izgleda kao predodžba koja je Zigeru posve ironična. USA su se pretvorile za njega u nešto što bi jidiš književnost morala biti, predpostavlja se: alternativna židovska stvarnost.
 
Upadljiv je tako prirodan način s kojimse Zinger uglavio unutar književne američke tradicije. Njegovi obožavani siroti demoni i njegovi rabini opčinjeni grijehom mogu imati malo zajedničkog s istinskim Židovima europskog Istoka, međutim imaju i te kako s Hawthornovim puritancima, onim naseljenicima štetlova Nove Engleske koji se gube u crnim misama i sanjaju o vješticama u vrijeme dok propovjedaju milost, i dok na stanovit način prosvjetljuju našu republiku. Njegov vlastiti put progonjen krivnjom dopušta Zingeru da kanalizira moćnu struju koja je antipod emersonovskog optimizma: ushićenje biblijskim obećanjem koje je poremećeno dubokim nemirom, jer nas ljudska ludost može lišiti Božjeg blagoslova ili, ono što je još zlokobnije, da taj optimizam može biti poništen lažnim božanstvom.
 
U kontekstu USA, Zingerovo djelo iznenađujuće nalikuje na dominantne težnje. Napokon, najveći američki roman XIX. stoljeća  govori o jednom kitolovcu – ustvari o jednoj čitavoj civilizaciji – koji se potapa; svi se utope osim jednoga preživjelog koji ima biblijsko ime i koji pripovijeda događaj. Ili drugačije, neka se promotre Hemingwayeva djela natopljena tako dubokim poslijeratnim očajem  u normalnim granicama – stanjem u kojem su Zingerovi preživjeli, jedan stvaran izgubljeni naraštaj, intimno stopljeni. Ove izgubljene duše ne će biti izopćene u Faulknerovim romanima, u kojima je prošlost toliko mučna, kako kaže jedan njegov lik, da nije uopće prošla.
 
Fikcionalni junak kojeg je sâm stvorio i s kojim se Zinger najviše poistovjećuje je, prema riječima njegovog sina, Herman Broder, iz romana Neprijatelji, povijest ljubavi – jedan čovjek s tri supruge. Broder nije sposoban izabrati između pobožne zaručnice iz svoje mladosti, poljske sluškinje pokorne do servilnosti, koja ga je spasila od nacista i koja ga je slijedila sve do Brooklyna i zgodne žene koja je preživjela holokaust. Naslov knjige ima namjeru referiranja na Hermana i na poluludu preživjelu ženu, međutim uvijek mi je to izgledao opis podoban odnosu Zingera sa samim sobom, s judaizmom, s Bogom. „Ne ostavljaj svojeg sina“, reče preživjela Hermanu malo prije nego će se ubiti.
 
„Ostavit ću ga svima“, začuđujuće odgovara Herman i to su njegove posljednje riječi u knjizi. Ne znamo Hermanovu sudbinu; možda se usudio, kao jedna od njegovih supruga, počiniti samoubojstvo. Ili se možda vratio, povučen valovima poput Jone, na plažu neizbježnog judaizma. Najvjerojatnije je da i dalje živi u neredu. Da odbacuje odgovornost, religiju, društveni poredak, brak, moral, prošlost, samog sebe, svjetla koja traže izbjeglice u potrazi za novim prostorom. Hermanu bi se sviđala utopija koju je Zinger izrekao na svojoj dodjeli Nobelove nagrade, tamo gdje pojedinac može „doseći sva moguća zadovoljstva“ i „ktomu služiti Bogu“. Dok je u međuvremenu Zinger pronašao USA.
 
Bilješke:
 
a) Jonathan Rosen (1963.), američki književnik i izdavač. Studij je završio na sveučilištu Yale.
b) „Zinger“, upravo se tako piše na hebrejskom (hebrejski je „fonetski“ jezik), sa „z“, zain. (op. prev.)
1. Definicija Brigdoona iz Webstersa: idilično mitsko mjesto u Škotskim gorama u kojem ne teče vrijeme ili je udaljeno od stvarnosti.
 

Jonathan Rosen (s engleskog preveo Josip H. Nikšić. Članak je izvorno objavljen u časopisu The New Yorker)

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Petak, 27/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1731 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević