Get Adobe Flash player

Mustafa Golubić u Moskvi kod Staljina

 
 
Prtljagu uzima i u garderobi ostavlja Mira Ružić koja je pratila Tita na putu od Istanbula... Interesantno je da je Tito u svojoj autobiografiji koju je u četiri nastavka u tijeku travnja i svibnja 1952. godine objavio američki list »Life«, govoreći o svom povratku u ožujku 1940. godine iz SSSR-a u Jugoslaviju preko Istanbula, napisao: »Sjeo sam u Simplon-Orient Express (lažno ime Spiridon Mekas), a ostalo je bilo lako. Jednostavno sam napustio vlak kada je stao u Beogradu.«
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/c/c9/Josip_Kopini%C4%8D.jpg
Josip Kopinič
 
O formiranju zagrebačkog centra Kominterne za vezu sa KPJ i partijama susjednih zemalja, koje je počelo pod neposrednim Titovim rukovodstvom, centra koji će odigrati značajnu ulogu i u obavještajnoj suradnji KPJ s Moskvom, govori Vladimir Velebit: »Tito se vratio u proljeće 1940. i zatražio da mu se javim (obavljao sam neke specijalne zadatke za njega). Budući da sam već u to doba imao vlastitu advokatsku kancelariju, poznavao sam mnoge osobe u višim zagrebačkim krugovima, nisam bio kompromitiran, pa sam bio pogodan za obavljanje takvih zadataka. Najprije sam morao nabaviti radio-stanicu. Prisjetio sam se jednog druga koji je, po mom mišljenju bio simpatizer, i zamolio ga da mi napravi radio-stanicu. Zatim sam uzeo u zakup vilu na Milerovu brijegu u Černomercu, u koju je došao Josip Kopinič i njegova supruga Stela. Oni su s nabavljenom stanicom uspostavili radio-vezu s Kominternom. Ta radio-stanica funkcionirala je sve do kraja rata.«
 
Kopinič ima konspirativno ime "Vazduh"
 
O tom aspektu odnosa KPJ — sovjetska obavještajna služba, govorio je u intervjuu objavljenom u prosincu 1984. u sarajevskom »Oslobođenju« i naš istaknuti politički radnik i diplomat Ivo Vejvoda. Godine 1934. on je studirao u Pragu i bio član KPJ. Jednog dana Zora Gavrić, »jedna od glavnih aktivistkica KPJ u Pragu«, rekla mu je: »Traži te jedan odgovoran drug.« Ono šta je uslijedilo Vejvoda opisuje ovim riječima: »Preda mnom se pojavio čovjek srednjeg rasta, proćelav, malo prosjed... Pitao me je što radim, kako živim, imam li djevojku, novaca... Tog dana mi je rekao da odmah prekinem sve veze sa Partijom, i da ću ubuduće raditi isključivo s njim (istakli autori). Nisam znao tko je taj čovjek... Bio je to već tada značajan sovjetski obavještajac Mustafa Golubić o kome ćemo kasnije više pisati u ovom poglavlju. No, vrijedi zabilježiti i ove riječi Ive Vejvode iz istog intervjua: »Da sam znao tko je, u stvari, Mustafa Golubić, ja bih sebe sigurno smatrao aristokratom komunističkog pokreta. Jer, raditi za sovjetsku obavještajnu službu, za veliku rusku revoluciju, za Staljina, bila je to tada najveća čast koja je mogla da zadesi jednog komunistu.« (Mustafa Golubić je ratni zločinac, koji je 1. 6. 1941. digao njemačko skladište u Smederevu u zrak pri čemu je nastradalo 4.000 nevinih civila, inače je sudjelovao u pripremi atentata na Trockoga u Meksiku,bivši član "Crne ruke",srbijanski vojnik u Prvom svjetskom ratu.
 
Po Titovoj direktivi Đilas ga otkucao Nijemcima
 
Kako je i zašto do toga došlo, vidi se iz izjave koju je Andrija Hebrang, član Operativnog rukovodstva CK KPH, u kolovozu 1941. dao Komisiji CK KPJ (Blagoju Neškoviću i Vladi Popoviću): »...Poslije poruke Tita, da s Antonovim trebamo surađivati, ja sam ga u cilju te suradnje povezao s Brkom (Rade Končar), koji ga do sada nije poznavao. Iz razgovora koji sam poslije Titine poruke imao s Antonovim ja i ostali drugovi, smatrao sam u prvi mah da bi naša suradnja mnogo koristila našoj stvari.«
 
Woods, američki trgovinski ataše u Berlinu, poslao je State Departmentu (Ministarstvo vanjskih poslova) opširan izvještaj o planu Vrhovne komande Wehrmachta za napad na Sovjetski Savez. Woods je do tih podataka došao pomoću svojih veza u njemačkim ministarstvima, u Reichsbanci i Nacionalsocijalističkoj radničkoj partiji Njemačke (NSDAP). Među tim njegovim vezama bio je i čovjek koji ga je redovno obavještavao o svim razgovorima u Hitlerovu Glavnom stanu. Državni tajnik SAD-a Cordell Huli nakon temeljitog provjeravanja Woodsovih izvještaja uvjerio se da su točni i preko podtajnika Sumner Wellsa obavijestio o tome 20. ožujka 1941. Konstantina Umanskog, sovjetskog poslanika u Washingtonu. A kada je State Department u prvoj polovini lipnja od svojih predstavnika u Bukureštu i Stockholmu primio obavještenje da će Nijemci u tijeku narednih četrnaest dana napasti Sovjetski Savez, kopije tih izvještaja dostavljene su poslaniku Steinhardtu u Moskvu, a on ih je predao Molotovu. Prvih dana travnja 1941. godine ulogu sovjetskog »obavještajca« odigrao je Winston Churchill, premijer Velike Britanije, koja je tada, sa svojim dominionima i kolonijama, jedina bila u ratu protiv sila Osovine Rim-Berlin. Potkraj ožujka 1941. centar Inteligence Servicea za Jugoistok Europe, koji se nalazio u Bukureštu, zapravo jedan od njegovih rukovoditelja, Satvi Lutvi Tozan, turski državljanin podrijetlom iz Hercegovine, za kojega je Churchill napisao da je jedan »od naših najpouzdanijih izvora«, obavijestio je London o kretanju njemačkih tenkovskih jedinica željezničkom prugom Bukurešt-Krakov.
 
Na osnovi obavještenja Satvi Lutvi Tozana, Churchill je 3. travnja poslao engleskom veleposlaniku u Moskvi Sir Staffordu Crippsu telegram: »Sljedeće je od mene za g(ospodina) Staljina, pod uvjetom da mu Vi možete osobno predati. Imam sigurno obavještenje od jednog pouzdanog agenta da su Nijemci, kada su mislili da su uhvatili Jugoslaviju u svoju mrežu — to jest poslije 20. ožujka - počeli da prebacuju tri od pet oklopnih divizija iz Rumunjske u južnu Poljsku. Čim su saznali za srpski prevrat, taj pokret je obustavljen. Vaša ekselencija će lako ocijeniti značenje tih činjenica.« Ni Staljin ni Molotov nisu htjeli primiti ambasadora Crippsa pa je on Churchillovu osobnu poruku Staljinu ipak morao predati zamjeniku ministra vanjskih poslova Višinskom. Učinio je to 19. travnja, a Višinski ga je tri dana kasnije pismeno obavijestio da je poruka uručena Staljinu. Pod »srpskim prevratom« Churchill je podrazumijevao događaje koji su se odigrali u Beogradu 27. Ožujka 1941.
 
Prema navodima Žukova, načelnik Obavještajne uprave Generalštaba Crvene armije general F. I. Golikov podnio je 20. ožujka 1941. opširan izvještaj »koji je sadržavao informacije od izvanredne važnosti«. Te su informacije odražavale suštinu plana »Barbarossa«, tj. »plana napada na Sovjetski Savez (koji) treba početi, orijentacijski uzevši, 20. svibnja«
 
Čini nam se, ipak, da je poenta Žukovljeva kazivanja o Staljinovu stavu prema mogućem njemačkom napadu na SSSR u ovom pasusu: »Analizirajući i upoređujući sve razgovore koje je J. V. Staljin u mom prisustvu vodio s ljudima iz svoje okoline, došao sam do čvrstog uvjerenja da su sve njegove misli i akcije bile prožete jednom željom: izbeći rat! On je bio i uveren da će mu to poći za rukom (istakli autori).«
 
Istog se dana našao (Volosjuk) s Leopoldom Trepperom »Ottom«, šefom sovjetske obavještajne mreže Crvena kapela i rekao mu: »...da ga je prije odlaska pozvao načelnik i rekao mu neka meni poruči ovo: 'Reći ćete Ottu da sam Velikome gazdi (Staljinu - primj. autora) prenio informacije o predstojećem njemačkom napadu. Veliki gazda čudi se, kako čovjek kao Otto, stari aktivist i obavještajac, može nasjesti engleskoj propagandi. Možete mu ponoviti intimno uvjerenje Velikog gazde da rata s Njemačkom ne će biti prije 1944'...«
 
Četvrtog siječnja 1942. s Romanije su, preko Sarajeva u Zagreb otišli Ivo Lola Ribar i Josip Kopinič, koji je, na Titov poziv, desetak dana boravio u Vrhovnom štabu na oslobođenom teritoriju istočne Bosne. Nakon dolaska u Zagreb Lola Ribar je 12. siječnja 1942. godine poslao Titu pismo u kojemu nalazimo ovo: »Sa Vazduhom (Kopinič) odmah smo otpočeli rad. Uspjeli smo do sada da predamo sve najosnovnije stvari, i to o aerodromu, zatim seriju o ofenzivi na Užice itd. koju je Stari napisao u Rog(atici), kao i još neke činjenične podatke o Draži i engleskoj misiji koja je bila kod njega. (Iako se o tome nismo pobliže dogovorili smatrao sam s obzirom na njegove ranije upite korisnim da ovo što hitnije dam, da bi se iskoristili dobri uvjeti za rad jer smo i primali i davali prosto izvanredno) (...) Čekajući na nove depeše Starog ja ću se ograničiti da im dam samo par osnovnih činjenica o borbama i akcijama iz pojedinih pokrajina, koje sam izvadio iz izvještaja koje vam šaljem. Kao što je dogovoreno, na sve depeše potpisujem Starog (Tito).«
 
Hitler je naredio Paveliću da amnestira sve lidere HSS-a. Takođe je iz zatvora pušten i Maček. Po Hitlerovom naređenju, Pavelić treba da podijeli vlast s Mačekom, smatrajući da će tako slomiti otpor hrvatskih seljaka protiv mobilizacije. A o Titovu potpisu »T. T.«, kojim se ponekad koristio, treba napomenuti da je, koliko smo mogli utvrditi, potekao od Edvarda Kardelja i da su to prva slova riječi »T(ovariš) T(ito) (krade moj brend, op. T. T.).
 
»Kako mi je Josip Kopinič govorio, Tito je primao početkom 1941. godine i šifriraane depeše za Kominternu, koje je pisao hercegovački revolucionar Mustafa Golubović, šef jedne posebne grane obavještajne službe Kominterne.« Navodi Josipa Kopiniča vjerovatno su točni, samo se Mustafa nije preživao Golubović nego Golubić (vjerojatno je riječ o tiskarskoj grješci) i nije radio za Kominternu već za obavještajnu službu Generalštaba Crvene armije. O susretima Tito-Golubić pisao je i novinar - publicist Milomir Marić na osnovi razgovora s Kopiničem: »Josip Kopinič negira da je Golubića bilo kad u životu vidio, ali dobro zna da je u činu pukovnika vršio specijalne zadatke za Četvrtu upravu sovjetskog generalštaba po cijelom svijetu: 'Tito mi je o njemu dosta govorio. Sretali su se u Beogradu...'« Da je Tito znao da se Mustafa Golubić nalazi u Beogradu, te da su, možda, nakon Titova dolaska u Beograd, svibnja 1941., bili i u međusobnoj vezi, indirektno govori i posljednji pasus pisma koje je Marko (Aleksandar Ranković) dostavio Titu 16. kolovoza te godine preko odgovarajućih veza u njegovo sklonište na Dedinju: ...Tito se poslije pobrinuo da se Golubiću izrade biste i po njemu nazovu ulice ,čak i održe neke manifestacije...
 
'Krajem 1932. god(ine) kada su se sreli na ulici, Mustafa pozove Čolakovića, koji je tada u Moskvi živio kao emigrant i stanovao u hotelu Luks, koji je bio rezerviran za inozemne rukovoditelje, da dođe predvečer na Crveni trg. Kada su se našli, Mustafa sa Čolakovićem krene na glavni ulaz u Kremaljski dvorac, u koji se inače nije lako ulazilo. Stražari na ulazu su ih propustili bez legitimiranja. Golubić je Roćka odveo u prostorije Staljinove žene Alilujeve na uobičajeni čaj, gdje se u to vrijeme sastajalo izabrano društvo sovjetskih rukovoditelja i njihovih porodica. Pred kraj ove čajanke u salon Alilujeve ušao je Staljin, pa poslije pozdrava sa prisutnima, prišao je Mustafi, koji mu je predstavio druga Roćka. Poslije kraćeg razgovora, u kome se Staljin interesirao za 'jugoslavenske stvari i stanje u KPJ, pozdravili su se i razišli. Drug Roćko (Rodoljub Čolaković) mi je još rekao da je to bio prvi i jedini put da je sa Staljinom bio u četiri oka, a što nije bio slučaj sa Mustafom, što dovoljno pokazuje koliki i kakav ugled je Mustafa uživao kod sovjetskih rukovoditelja.«
 
Trhulj se bavi Golubićevom sudbinom više od deset godina, ... u svojoj knjizi (i) citira Titine riječi o Mustafi Golubiću: 'On je nama učinio izvjesne vrlo značajne usluge'. Koje usluge? Na to pitanje se, kaže Trhulj sada može odgovarati samo pretpostavkama.«
 
»Slučaj Atherton« kao da je bio kap koja je prelila čašu opravdanoga Titova nepovjerenja u namjere, zadatke i težnje britanskih vojnih misija koje su stizale u Jugoslaviju. Te su se misije, uprkos svemu što su vidjele i saznale, priključivale četnicima, prešutno ili otvoreno odobravale njihovu »taktičku« suradnju s okupatorima - i Talijanima i Nijemcima - nedićevcima i ustašama. Čak i više od toga: kao da je sve više izbijalo na vidjelo da su one inicijatori te i takve politike, zapravo politike u kojoj je sve dozvoljeno samo ako vodi uništenju partizana i NOP-a. Pri svemu tome treba imati na umu i činjenicu da se poslije bijega misije »Hydra« iz Foče u četničku Vrhovnu komandu i niže njihove komande (Sandžak, Suvobor, Majevica, Hercegovina, Kopaonik...) samo u tijeku 1942. godine — od kraja travnja do kraja rujna - spustilo još devet britanskih vojnih misija! Istovremeno su znatno povećane britanske isporuke oružja, strijeljiva, sanitetskog materijala i novca četnicima Draže Mihailovića. Partizanska je obavještajna služba za neke od tih britanskih »pothvata« saznavala, a za neke nije... Međutim, i ono što je uspijevala da registrira - uz perspektivu iskrcavanja britanskih trupa na tlo Jugoslavije - bilo je dovoljno za donošenje ocjene da četnici Draže Mihailovića predstavljaju potencijalno glavnu opasnost za ciljeve i stečevine narodnooslobodilačke borbe, te da je, ako se ti ciljevi i stečevine žele obraniti i sačuvati, potrebno prije svega njima nanijeti smrtonosan udarac. Čini nam se da ponajprije kroz tu prizmu treba gledati na neke privremene kombinacije do kojih je došlo u sklopu pregovora s Nijemcima oko »livanjske razmjene« (rujan - studeni 1942.), a zatim i »martovske razmjene« 1943. godine.
 
Interesantan je još jedan detalj iz Titova razgovora s ing. Ottom, koji je pribilježio SS-major dr Heinrich, šef sarajevskog Gestapa, na osnovi razgovora s Ottom poslije njegove razmjene: »Na rastanku Tito je Nijemca upitao što misli da radi poslije razmjene i kamo misli krenuti. Na njegov odgovor da to zavisi od naređenja firme, Tito mu je dobronamjerno savjetovao da se ne zadržava južno od Save i Kupe, jer bi, inače, možda, mogao uskoro proslaviti ponovno viđenje.« Događaji su ipak krenuli tim tijekom i poslovi su ing. Otta ponovno doveli »južno od Save i Kupe«, na slobodni partizanski teritorij, ali kao parlamentara u njemačko-partizanskim pregovorima, a tu je ulogu on obavljao do kraja rata. A o tome ponešto govori i Tito u produžetku citiranog sjećanja: »Taj Nijemac htio je poslije da igra neku posredničku ulogu, osjećao se nekako obvezan prema nama. I kad se na Neretvi dogodilo ono opkoljavanje, poručio nam je: Ako je Tito tamo, neka se čuva! Može da nastrada, jer se ovdje sprema strašan napad i opkoljavanje'. Javio nam je onda kad sam ja već bio doneo rješenje o prelazu, a uz to nas je obavijestio da će još biti velikih i stalnih napada avijacije, kojih treba da se čuvamo. Nesumnjivo, bila je potrebna velika odvažnost da se tako nešto uradi. Tada su se, dakle, oni već malo pokolebali u uverenju da će pobijediti".
 
'Uzmite sve stvari, brzo, brzo:' Pokupio sam stvari i izišao. Napolju su čekali najgori ustaški krvnici: Matković, zamjenik Luburićev, Majstorović, zapovjednik logora, i Ljubo Miloš, natporučnik-krvnik. Ova su trojica svojim rukama poklali tisuće ljudi. (epsko pretjerivanje) Sada je na meni red. Ljubo Miloš veže mi ruke lancima. Želim, da sve to što brže svrši. Ali napolju čeka auto. Strpaju me unutra. Kraj mene sjeda dželat Matijević, naprijed Matković. Putujemo, nepoznato kuda; dakle za sada me ne namjeravaju ubiti... Svi šute. Putem me Matijević pokriva nekom ponjavom preko glave. Ne smijem, dakle, znati, kojim putem se vozimo. Kad smo ušli na vrata logora Stara Gradiška, bio sam uvjeren, da su me ovamo doveli radi preslušanja. Kad je Matković u kancelariji naredio, da se pozove Andrija Hebrang, bio sam siguran, da sam upleten u neku novu provalu zajedno s Andrijom. Padala su, međutim, naređenja: 'Pripravi dvadeset najboljih ustaša i teretni auto!' Zaključujem, da se ima još nešto izvanredno dogoditi.
 
Doveli su Andriju i Olgu Kohn, koju nisam poznavao. Andrija se bio nekako usitnio, mnogo je oslabio, pustio je brkove. Odveli su nas i strpali u veliki kamion. Sjeli smo na pod vezani lancima. Oko nas do zubi naoružani ustaše, naprijed puškomitraljez. Kad smo krenuli, zapitao sam šapatom Andriju, jesu li ga zbog mene preslušali. Nisu! On ništa ne zna. Sumnjivo nam je bilo i to, što su nas posadili zajedno i što možemo razgovarati. Spremaju nam neke veće stvari, ubiti nas odmah ne će. Tako kombiniramo. Stigosmo u Novu Gradišku pred Župsko redarstvo. Skidaju nas i vode u kancelariju, gdje nam jasenovački krvnici skidaju lance. Predani smo na čuvanje dvojici agenata, koji su preko svakog očekivanja ljubazni. - Nude nas cigaretama, oslovljavaju nas sa 'gospodo'. Snebivali smo se, što treba da znači takav nagli preokret. Sprema se, očito neka zamka! Gladan sam. Andrija vadi jedan čitav kruh, koji sam s velikim apetitom počeo uništavati. Ali agent mi kaže, da ne jedem puno, jer da će stići iz gostione večera. Kakve to on nama burgije priča! Večera iz gostione, tko da mu to vjeruje? Ali večera je zaista došla. I to kakva večera!
 
Zagonetka postaje sve zamršenija. Na pitanja, šta sve to ima da znači i šta će biti s nama, agenti tajanstveno odgovaraju, da će 'sve biti dobro', bolje, nego što se možemo i nadati. Tko da još agentu vjeruje! Sjedili smo tako do kasno uvečer. Onda su Andriju i mene strpali u jednu ćeliju, Olgu u drugu. Na rastanku nam još agent kaže, da smo bliže slobodi, nego što se i nadamo. Ne vjerujemo, razumije se, ni u jednu njegovu riječ. Ali zagonetka je postala to veća, što su Andriju zatvorili zajedno sa mnom. Znači, ne će nas preslušavati po zajedničkoj stvari, jer imamo priliku, da se o svemu dogovorimo. Bit će nešto drugo. Baš smo se te noći od srca narazgovarali Andrija i ja. Te kako je bilo ovo, te kako je bilo ono, šta je bilo poslije našeg rastanka u Zagrebu, šta je s ovim drugom, što je s onim... Nikad kraja. Stotinu smo kombinacija prodiskutirali o tome, šta će biti s nama. Hoće li biti prijeki sud ili predaja Gestapou ili prosto ubojstvo, kojem treba zamesti svaki trag, ili nešto deseto. U razgovoru smo tako dočekali jutro ne riješivši zagonetku. Ni slutili, dakle, nismo, kakvo nam iznenađenje ustaše spremaju... Kad se Andrija - nakon što su nas odveli u kancelariju - vratio iz sobe Draženovića, zamjenika ravnatelja Župskog redarstva, i kad nam je rekao, da 'stvari ne stoje tako loše', jer da smo ovamo dovedeni zato, da budemo zamijenjeni za dvojicu ustaških glavešina, koje su zarobili slavonski partizani, našem iznenađenju nije bilo kraja.«
 
Prije tri dana pao je Fati (Hebrang). Uhvatili su ga u stanu Antonova, gde je živio zadnjih dana (a i ranije još jednom u prosincu) otkada su mu drugi stanovi bili ugroženi.« I dalje: »6.) Slučaj s Antonovom ugrozio je i Vazduha, jer su ovaj i njegova žena znali (lijepa konspiracija!) za stan V(azduh)a. Sada ga selimo što brže u novu kuću. Istu smo morali kupiti (budući je Vazduhu tamo bilo otkazano) i platili 500.000 kuna!... Ukoliko, naravno, položaj Vazduha bude ozbiljno ugrožen, morat ćemo ga poslati tebi iako bi bilo šteta jer bi umjesto dvije veze (s Moskvom — primj. autora) ostala — jedna...« Na to pismo Tito je već 6. ožujka odgovorio iz oslobođene Foče: »Strašno nas je pogodila vijest da su pali Fati, Antonov i drugi. Poduzmite hitne mjere da se provala ne širi. Vazduha odmah sklonite. Njegova nekonspirativnost je za najveću osudu. (...) Ako se Vazduh ne može održati tamo, onda ga treba poslati negdje na oslobođenu teritoriju ili ovamo. Preduzmite mjere da se očuva moja porodica, jer nije isključeno da mogu sada doći i do nje. Isto tako čuvajte i sebe, jer ne znam kako će se držati Ant(onovljeva) žena. Budite oprezni!!
 
Poduzmite mjere da se prekine s malograđanskim, familijarnim posjetima i sastancima, kao što je to slučaj kod Vazduha.« Tri dana kasnije, 9. ožujka, iz Foče je odaslan radiogram Djedu u Moskvu: »Iz Zagreba nam javlja drug Bürk da je tamo ovih dana uhićen Antonov sa ženom. U njegovom stanu također je uhićen član CK KPH drug Hebrang. Opasnost prijeti također i Valdesu, jer su Antonov i žena znali njegov stan, gdje se nalazi muzika. Poduzmite mjere predostrožnosti.« Bürk je bio pseudonim Edvarda Kardelja u prepisci s Moskvom, a pod »muzikom« se razumijevala radio-stanica. Prije uhićenja Ivana Srebrenjaka Antonova Ivan Krajačić Stevo nalazio se u Beogradu, gdje je pokušavao, manje-više bezuspješno, da pomoću smjese koju je naučio da pravi na tečaju kod Antonova u Parizu izvede neke diverzantske akcije...
 

Teo Trostmann

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Srijeda, 25/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 753 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević