Srpska vojska u Ljumi 1912.

 
 
Pokolji u Ljumipredstavljaju seriju krvavih odmazdi nad civilnim stanovništvom oblasti Ljume, koje je srpska vojska provodila tijekom okupacije Albanije u balkanskim ratovima 1912.-1913. Krajem 1912. godine, u prvom balkanskom ratu, Kraljevina Srbijaje okupirala veći dio Albanije. Srbija je nastojala da izađe na Jadransko more, što je smatrala operacijom od strateškog značaja. Trećom armijom koja je osvajala Albaniju komandirao je general Božidar Janković. Albansko stanovništvo se tome protivilo, i pružalo je otpor srpskoj vojsci. Zbog toga su uvedene drastične mere odmazde nad civilnim stanovništvom.
http://mlicanin.weebly.com/uploads/3/0/9/1/3091963/6538112_orig.jpg
Srpska vojska ostavila krvav trag, piše The New York Times 31. prosinca 1912. Kada je general Božidar Janković vidio da se plemena Ljume opiru napredovanju srpskih trupa k Jadranskom moru, proglasio ih je za ljudski odrod koji treba pobiti, nakon čega je naredio trupama da nastave s posebnom žestinom. Prema pisanju stranoga tiska, srpska vojska je masakrirala civilno stanovništvo, muškarce, žene, djecu, i popalila 27 sela u oblasti Ljume. Izveštaji govore o nečuvenim zločinima srpske vojske, uključujući spaljivanje žena i djece vezanih za plastove sijena, pred očima očeva. Nakon toga, oko 400 muškaraca iz Ljume se dobrovoljno predalo srpskim vlastima, ali se navodi da su odvedeni u Prizren, gde su poubijani. The Daily Telegraph je tada pisao da su "svi užasi historije premašeni zvjerstvima koje su počinile trupe generala Jankovića", a The New York Times da je "Srpska vojska ostavila krvav trag".
 
Pokolj u Ljumi 1913.
 
Na londonskoj konferenciji prosinca 1912. odlučeno je da Ljuma ostane Albaniji, ali srpska vojska se nije povukla. Albanci dižu veliku pobunu u rujnu 1913. godine, nakon čega je Ljuma je još jednom teško stradala u odmazdi srpske vojske. Navodno, pričuvni časnici su dobili naređenje da selo u Ljumi zapale i sve što u njemu zateknu stave pod nož. Oni su pokušali da se odupru, izvještavajući zapovjednika da u selu nema nikoga osim žena i djece i tražeći preispitivanje naredbe. No, kapetan Jurišić, koji je radio u sporazumu s potpukovnikom Milićevićem, potvrdio im je naredbu za ubojstvo svih žitelja sela.
 
Prema pisanju Dimitrija Tucovića, jednog od sudionika albanskog pohoda, srpske trupe su ušle u albansko selo u kojem nije bilo muškaraca. Za dva sata poubijano je više stotina ljudi: Za dva sata selo je bilo potamanjeno uz scene koje je teško reći. Plotuni su poobarali žene koje su držale dojenčad u naručju; pokraj mrtvih majki naricala su njihova dječica koja su slučajno bila pošteđena metka: tijela, kao jela vitka, lijepih gorštakinja popadala su kao crvi po ledini; žene su se porađale od straha. Za dva sata potamanjeno je 500 duša.
 
Prema Tucoviću, klanje je obustavljeno kada je dio oficira uložio energičan protest, priznajući da „divlji Arnauti“ zarobljene srpske vojnike razoružaju pa puste, a srpska vojska ubija njihovu djecu. Nakon toga, leševi su potrpani u kuće a kuće zapaljene, da bi se zločinu prikrio trag. Izvještaj međunarodne komisije o Balkanskim ratovima navodi pismo srpskog vojnika koji opisuje kaznenu ekspediciju krajem rujna protiv pobunjenih Albanaca. On piše da se "strašne stvari dešavaju ovdje" i pita se "kako ljudi mogu biti toliko surovi da počine takva zvjerstva". U nastavku piše: „Ne usuđujem se da kažem više, ali mogu reći da Ljuma (albanska oblast pored istoimene rijeke) više ne postoji. Nema ničega osim leševa, prašine i pepela. Tamo su sela od 100, 150, 200 kuća, gdje više nema ni jednog čovjeka, doslovno ni jednog. Skupljamo ih na gomile od 40-50, i probadamo bajunetima do posljednjeg. Pljačka je na sve strane. Oficir je rekao vojnicima da odu u Prizren i prodaju stvari koje su ukrali“.
 
U prosincu 1913. godine, poslan je službeni izvještaj velikim silama s detaljima o pokolju Albanaca u oblasti Ljume i Debra, koji je izvršen nakon proglašenja amnestije od srpskih vlasti. U izvještaju se navode imena i prezimena osoba koje su ubili srpski odredi, često na najokrutniji način: spaljivanjem, klanjem, mesarenjem bajunetima i tome slično. Također se navodi detaljan popis spaljenih i opljačkanih sela u oblasti Ljume i Hasa.
 
Poricanje
 
Vijest o stravičnim pokoljima u Ljumi ubrzo je procurila u javnost. Vlada Srbije je većinu izvještaja o ratnim zločinima dočekala službenim poricanjem. S druge strane, beogradski tisak je pokušao ublažiti razmjere zločina. Dopisnici beogradskih listova javljali su da je jedno selo u Ljumi uništeno jer su se Albanci navodno zatvorili u kuće i do posljednjega uporno branili. Tucović kvalificira ovu verziju kao "namjernu obmanu javnosti".
 

Marta Kovačić