Stari most i tvrđave gradili su i dubrovački majstori 

 
 
U Mostaru, koji se pod tim imenom prvi put spominje 1452., u predosmansko vrijeme, južnije niz Neretvu, na oko tridesetak metara od mjesta na kojemu je kasnije sagrađena kamena ćuprija, nalazio se jedan drveni most na lance i uz njega tvrđave Nebojša (iza 1448. nazvana Herceguša) na lijevoj i Mostovska tvrđava na desnoj obali Neretve. Navodno su sagrađene po nalogu feudalnog gospodara Hercegovine, velikog vojvode države bosanske Stipana Vukčića Kosače oko 1440. godine, pod nadzorom njegova diplomatskog savjetnika gosta Crkve bosanske Radina Butkovića, građanina Dubrovačke Republike. Do danas se održala samo kula Herceguša i to je najstarija građevina u gradu Mostaru.
http://www.bosnjaci.net/foto/JusufMulic4343.jpg
Jusuf Mulić
 
Kad je sultan Mehmed II. Osvajač (1450.-1481.), poznat kao Mehmed kan, 1466. osvojio trg Mostovska tvrđava, što na turskom glasi küprü hisar (ćupri ili ćuprija), ili nešto kasnije, naredio je da se uzvodno uz Neretvu, na oko osam do deset metara od mjesta gdje će kasnije biti sagrađena kamena ćuprija, sagradi drvena ćuprija na lance, ali s mnogo čvršćim stegnom. Ćupriju su u početku štitile posade koje su bile smještene u dvije zatečene tvrđave uz Hercegov drveni most na lance. Sultan I. Zakonodavac ili Veličanstveni (1520.-1526.), poznat kao Sulejman kan, na dva uzvišenja iznad ćuprije sultana Mehmeda kana, između kojih će biti podignut luk njegove kamene ćuprije, sagradio je 1557. omanja utvrđenja za njenu zaštitu.
 
Služeći jedno stoljeće ili više od toga, drvo ćuprije na lance sultana Mehmeda kana postalo je skoro neupotrebljiva, tako da su ga i pješaci prelazili s velikim teškoćama. Stanovnici Mostara, koji je u međuvremenu stekao položaj kasabe, gradskog naselja, uputili su sultanu Sulejmanu kanu molbu/turski mahzar da im sagradi čvršću ćupriju. Sultan je molbu uslišio i već u ljeto 1565. izdao prvu naredbu o gradnji ćuprije od čvrstog materijala na mjestu gdje se nalazi drvena ćuprija na lance sultana Mehmeda kana,  poznate pod nazivom Čekrk (što na hrvatskom znači vitlo ili lanac u širem značenju). Za nadzornika gradnje imenovao je poznatog hercegovačkog prvaka Mehmed-bega Opukovića, poznatog kao Karadžoz-beg, a za projektanta i graditelja Hajrudina (turski Hayreddin), najboljeg učenika čuvenog neimara Sinana, graditelja ćuprije na Drini Mehmed-paše Sokolovića. Mimar Hajrudin opredijelio se za položaj ćuprije između dva uzvišenja na kojemu su bile kule sultana Sulejmana kana,  osam do deset metara niže nizvodno, gdje je Neretva uža i dublja. Pripreme za gradnju ćuprije otpočele su krajem 1565., a na klesanju kamena su radili imotski kamenoklesari. Pretposljednja,  peta  naredba,  izdana je s nadnevkom od 15. Šabana 973. odnosno od 7. ožujka 1566., a upućena je dubrovačkoj vlasteli, mostarskom kadiji i zaimu Mehmed-begu.
 
Sadržaj naredbe glasi: Dubrovačkoj vlasteli se pismeno naređuje: Izdata je i poslata carska naredba mostarskom kadiji i nadzorniku Mehmedu da se u kadiluku Mostar, u Hercegovačkom sandžaku izgradi ćuprija. Nakon toga je došao izvještaj da su za ćupriju potrebni građevinari, koji će je graditi pod plaću. S tim u vezi naređujem sljedeće: Po primitku ove moje carske naredbe, kada vam gore spomenuti kadija i nadzornik pošalju pismo i svoga čovjeka i zatraži koliko bude trebalo građevinara za izgradnju ćuprije, vi ćete ih dići koliko bude trebalo tamo gdje ih ima, pa ćete ih zajedno sa njihovim halatom i ostalim što im je potrebno uputiti na mjesto i predati ih. Oni će odmah ići, a radit će pod plaću. Potrebnu plaću će tražiti da im se isplati iz novca namijenjenog za troškove izgradnje, a koju će im isplatiti gore pomenuti kadija i nadzornik. Tako to primiše na znanje.
 
Ova je naredba značajna iz dva razloga: prvog, što sultan izdaje naredbu svome vazalu i drugog, što se tako saznalo da su na gradnji ćuprije, pored Popovaca, sudjelovali i dubrovački majstori, ali pod plaću.
 
Luk ćuprije postavljen je u periodu od sredine  travnja do sultanove prirodne smrti pod Sigetom 7. rujna 1566., dakle, oko pet mjeseci. U drugoj polovini XVII. stoljeća, dogradnjom na postojećim, podignute su s obje strane nove tvrđave, nazvane Tara (po nazivu istoimene rijeke) i Halebinovka (po imenu zapovjednika / tur. dizdara tvrđava). I njih su sagradili dubrovački majstori, a po svome izgledu podsjećaju na tri dubrovačke tvrđave.
 
Kad je 1882. godine sagrađen željezni most između dvije obale Neretve (danas porušenog hotela Neretva i postojećeg Bristol), Mostarci su ćupriju sultana Sulejmana kana nazivali Velikom ćuprijom Starim mostom. Ovaj se drugi naziv udomaćio i postao poznat u čitavu svijetu. Za njega su vezani brojni događaji, od kojih su najzanimljivija tri: skokovi s njega od kada je sagrađen, zatim prelazak pehlivana (akrobata) s jedne na drugu obalu Neretve na zategnutom užetu ispod njenog luka i prolazak avionom ispod njenog luka 1926. I, evo Dubrovčanina po drugi put, jer je avionom upravljao vojni pilot Nikola Obuljen, koji je zbog ove pustolovine kažnjen s tri mjeseca zabrane leta. Nakon ravno 437 godina svoje opstojnosti, most je srušen 9. studenog 1993., ali ni do danas nije službeno utvrđeno koji su vandali 20. stoljeća tako gnusan kultorocid počinili.
 
Uz financijsku pomoć više zemalja, a među njima i Republike Hrvatske, most je obnovljen i pušten u promet 23. srpnja 2004. Dubrovčani se javljaju i po treći put, budući da je nadzorni organ nad gradnjom mosta bila dubrovačka tvrtka “Omega inženjering” i njen vlasnik dipl. inž. arhitekture Željko Peković. Neposredno po obnovi, ćuprija je pod nazivom Stari most stavljena na UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne baštine.
 
Napomena:
 
Preuzeto iz autorove monografije Ćuprija sultana Sulejmana kana u Mostaru, poznata kao Stari most (1566.-1993.), Mostar, 2009. Crteže je uradio umirovljeni profesor Arhitektonsko-urbanističkog fakulteta u Sarajevu Hamdija Salihović. Istaknuta slika: Zamišljeni izgled drvenog mosta na lance s tvrđavama Herceguša i Tvrđava na mostu
 

Dr. Jusuf Mulić, http://www.avlija.me/kulturna-bastina/jusuf-mulic-veze-dubrovcana-starog-mosta-mostaru